Rast u božanskom životu

Apostol je govorio o vječnom životu koji se savršeno očitovao u Kristu. Predočio nam je i dvije glavne značajke koje će obilježavati one koji imaju taj život dok prolaze ovim svijetom – poslušnost i ljubav. U dijelu poslanice koji slijedi, apostol pokazuje da rast u božanskom životu ipak postoji usprkos tome što svi vjernici imaju život.

On vjernike promatra kao Božju obitelj i, kako bi predočio različite razine duhovnog rasta u shvaćanju istine i kršćanskom iskustvu, služi se odnosima običnog života: očevi, mladići, mala djeca. On se tim pojmovima ne služi zato da bi istaknuo dobne razlike u naravnom životu, nego da bi pokazao razlike u duhovnom rastu. Osoba koja se obrati u starijoj dobi bit će novorođenče u duhovnom smislu, dok vjernik koji je znatno mlađi po godinama može duhovnim napredovanjem postati otac. No apostol predočuje i osobite zamke kojima su izloženi vjernici na različitim razinama duhovnog rasta.

(Red. 12). Prije negoli počne govoriti o različitim razinama duhovnog rasta, apostol govori o blagoslovu koji je zajednički cijeloj Božjoj obitelji. On se svim vjernicima obraća kao „djeci“, što je izraz nježnosti. Zatim ustvrđuje da je oproštenje grijeha velik blagoslov koji pripada svakom članu Božje obitelji. Bez tog blagoslova ne bi mogli pripadati toj obitelji. Apostol ne piše grešnicima da im bude oprošteno, nego vjernicima zato što im je oprošteno. Osim toga, budući da namjerava govoriti o iskustvima i duhovnom napredovanju, on vjernike podsjeća na to da su im grijesi oprošteni „zbog njegova imena“. On nas, kao vjernike, podsjeća da nam nije oprošteno zbog bilo čega što mi jesmo, ili zbog bilo kakvog iskustva, koliko god ono bilo stvarno – jer bi to onda bilo zbog nas. Nama su grijesi oprošteni zbog zadovoljstva koje je Bog našao u Kristu i njegovu djelu – „zbog njegova imena“. Sâm Gospodin je svojim učenicima rekao „da će se u njegovo ime propovijedati pokajanje i oproštenje grijeha među svim narodima“ (Lk 24,47). Petar je, izvršavajući Gospodinov nalog, objavio poganima „da po njegovu imenu prima oproštenje grijeha svatko tko u njega vjeruje“ (Dj 10,43). Oproštenje grijeha, dakle, nije stvar postignuća; ono se propovijeda po Gospodinu Isusu i prima se vjerom u Krista (Dj 13,38.39).

(Red. 13). Nakon što je istaknuo ono što je zajedničko cijeloj Božjoj obitelji, apostol predočuje tri razine duhovnog rasta pod pojmovima očevi, mladići i dječica. On ne piše „starcima“, mladićima i dječici. „Starci“ ne bi bili prikladan prikaz za predočavanje najviše razine duhovnog razvoja, jer ta riječ sadrži slabost i prolaznost. On se služi pojmom „očevi“, koji podsjeća na zrelost i stečeno iskustvo.

Najprije su navedene glavne značajke svake skupine: očevi su upoznali onoga koji je od početka, to jest Krista; mladići su pobijedili Zloga; dječica su upoznala Oca.

Tijekom naravnog rasta možemo u velikoj mjeri izgubiti značajke ranije dionice rasta. No u duhovnom rastu nije tako. Mladići ne prestaju poznavati Oca zato što su naučili pobjeđivati Zloga; očevi ne prestaju pobjeđivati Zloga zato što su upoznali Onoga koji je od početka.

Pišući svakoj od tih skupina, apostol se služi riječima „jer ste“, pokazujući svoju osobitu naklonost prema svakoj pojedinoj skupini. Time im je praktički rekao: „Pišem vam jer uživate u onome u čemu i ja uživam.“ Te tri razine pokrivaju čitavo područje praktičnoga kršćanstva. Onaj tko bi posjedovao sve tri značajke bio bi kršćanin koji je dospio do vrhunca svog razvoja.

(Red. 14). Očevi. Nakon što nam je dao glavne značajke svake razine kršćanskog rasta, apostol se ponovno obraća svakoj skupini predočujući mladićima i dječici njihove osobite opasnosti. U pogledu očeva nema za dodati ništa novo pa ponavlja: „Jer ste upoznali onoga koji je od početka.“ Moglo bi se postaviti pitanje: „Zar mladići i dječica ne poznaju Krista?“ Svakako da oni poznaju Krista kao svoga Spasitelja; ali poznavati Krista kao onoga koji je od početka, podrazumijeva to da Krista ne poznajemo samo kao onoga koji nas je spasio od naših grijeha i osude, nego da smo toliko napredovali u duhovnom životu da u Kristu razaznajemo Onoga koji je početak potpuno novog svijeta blagoslova, sukladno naumu Očeva srca. „Od početka“ znači „od sasvim novog početka“. Poznavati Onoga koji je od početka znači razumjeti da je s Kristovim dolaskom nastao sasvim nov početak potpuno novog Stvorenja u kojemu će sve staro zauvijek proći. Oni koji tako poznaju Krista neće se više nadati popravljanju čovjeka ili poboljšanju svijeta. Oni će gledati izvan ovoga svijeta i mislit će na ono što je gore. Sve njihove nade bit će usredotočene na Krista. Oni su dospjeli do razine uzrasta gdje je Krist sve i u svemu.

(Red. 14). Mladići. Značajka dječice je uzdanje u Očevu ljubav. Mladi ljudi ne gube to uzdanje, ali je ono ujedno i njihova značajka i duhovna snaga za pobjeđivanje u borbama. U naravnom životu mladi se ljudi moraju suočiti sa svijetom i boriti se u životnim bitkama. Isto je tako i u duhovnom životu, gdje su mladići oni vjernici koji su duhovno osposobljeni za to da pobjede Zloga.

Izvor njihove snage za pobjeđivanje je Božja riječ. Oni ne pobjeđuju neprijatelja ljudskim razumom ili prirodnim sposobnostima, niti mudrošću naučenom od ljudi, nego Božjom riječju; i to Božjom riječju koja ostaje u njima. To ne znači da samo razumom shvaćaju značenje Božje riječi, ili da su je naučili napamet, nego to znači da ona oblikuje njihove misli, zaokuplja njihove osjećaje i upravlja njihovim djelima. Za njih Riječ nije nešto što se, pod utjecajem nekog učitelja, može površno prihvatiti ili olako odbaciti. Ona je trajno usađena u njihova srca kao Božja riječ i zbog toga je drže po vjeri u Boga. Netko je rekao: „Tajna sposobnosti upotrebljavanja Božje riječi protiv đavla jest to da Božja riječ čuva tvoju vlastitu dušu.“

Ako Božja riječ ostaje u nama, ona će postati naš vodič u svim okolnostima i naše oružje u svakoj borbi. Neki su si za vodiča uzeli savjest te tako, u najvećoj iskrenosti, bili uvučeni u najnekršćanskija djela, čak i u to da su progonili Božje svete, kao što je bilo i u slučaju Saula iz Tarza. Strogo gledano, savjest nije vodič, nego svjedok. Ona svjedoči sukladno svjetlu koje imamo. Istinsko svjetlo i vodič je Božja riječ i, ako imamo to svjetlo, savjest će svjedočiti je li naš hod u skladu s tim svjetlom. Tako Božja riječ postaje sredstvom prosudbe za sve. Ponekad nešto provjeravamo s obzirom na prividnu korisnost ili prividnu uspješnost toga, no istinski karakter nečega možemo otkriti samo podvrgavajući to provjeri Božje riječi. Podložiti se provjeri Božje riječi znači podložiti se Bogu, a protiv podložene osobe đavao nema nikakve snage. Tako ćemo pobijediti Zloga.

Najsavršeniji primjer te pobjede imamo u našemu Gospodinu. Đavao ga je svim silama htio maknuti s mjesta ovisnosti o Bogu, posvećenosti Bogu i uzdanja u Boga. Gospodin je svaki put pobijedio, ali ne služeći se svojom božanskom snagom nego, kao savršeni ovisni čovjek, služeći se Božjom riječju. U svakoj kušnji Gospodin je pobijedio govoreći: „Pisano je“. No riječ kojom se služio bila je riječ koju je držao. Beskorisno je pokušati oduprijeti se kušnjama đavla riječju kojoj se sami ne pokoravamo. Ako su naše misli i naše riječi i naši putovi upravljani Riječju, možemo se njome uspješno služiti protiv đavla i pobijediti.

(Red. 15). Mladići mogu doći u sukobe s đavolom i u dodir sa svijetom. Budući da je tijelo još uvijek u nama, svijet je vrlo stvarna opasnost. Poslani smo u svijet kao svjedoci za Krista, ali nismo od svijeta. Zbog toga smo opomenuti da ne ljubimo svijet ni ono što je u svijetu. Nadalje smo opomenuti da „ako tko ljubi svijet, nije u njemu ljubav Očeva“. Možemo, nažalost, biti kušani od strane svijeta, ili u trenutku nepažnje biti pobijeđeni od njega, ali odlučujuće pitanje je: Ljubimo li ga? To je ozbiljna riječ za sve one koji ispovijedaju da pripadaju Božjoj obitelji, a ipak pokazuju da se bolje osjećaju u društvu svijeta negoli među Božjim narodom.

(Red. 16). Apostol nas ne ostavlja ni u kakvoj dvojbi u pogledu karaktera svijeta o kojem govori. On ne misli na fizički svijet prirode, nego na onaj velik sustav što ga je uspostavio pali čovjek, čije su značajke požuda tijela, požuda očiju i oholost života.

Uočimo da su ta tri načela došla s padom čovjeka. Đavao je Evu kušao s pitanjem: „Zar je Bog doista rekao?“ Da je Božja riječ prebivala u njezinom srcu, mogla bi je upotrijebiti za to da pobijedi đavla. No, nažalost, riječ nije upravljala njezinim mislima i, kad ju je navela (ili pogrešno navela), nije samo bila bez snage za pobjedu, nego je i upala u zamku svjetovnih načela. „Vidjela je da je stablo dobro za jelo“ pa je tako bila povučena požudom tijela. Osim toga je vidjela „da je očima ugodno“ pa je bila povučena požudom očiju. Na posljetku je vidjela „da je stablo poželjno da učini mudrim“ pa se probudila oholost života koja žudi za znanjem. Adam je, ponesen načelima svijeta, bio nepokoran Bogu pa je istjeran iz vrta. Svijet je, dakle, ogroman sustav što ga je organizirao pali čovjek kako bi udovoljavao raznim požudama tijela i požudama očiju te hranio razne oblike oholosti.

U ovome svijetu nema ničega što je od Oca i nema ljubavi prema Ocu. Vjerniku je Otac otvorio drugi svijet, svijet čija značajka nije požuda koja traži vlastito zadovoljenje, nego ljubav koja traži dobro onoga prema kome je usmjerena. To nije svijet koji teži za zadovoljenjem požude očiju, nego svijet u kojemu je Krist onaj koji zadovoljava sve – „vidimo Isusa“. To nije svijet čija je značajka oholost koja se hvasta vlastitom mudrošću, nego svijet čija je značajka poniznost kojoj je užitak sjediti kao učenik do Isusovih nogu.

(Red. 17). Osim toga, čovjekov svijet prolazi. Koliko god se on ponekad svojom vanjštinom činio privlačnim, pod vlašću je grijeha i nad njim lebdi smrtna sjena. Već smo čuli da tama, ili neznanje o Bogu, prolazi; sada saznajemo da prolazi i svijet koji ostaje u tami. No nasuprot tome svijetu koji prolazi, oni koji čine volju Božju ostaju zauvijek; oni pripadaju svijetu nad kojim nikada neće pasti smrtna sjena.

Dječica. Iz trinaestog retka naučili smo da je prva značajka dječice to da „su upoznali Oca“. Kako budu duhovno napredovali, bit će uključeni u duhovne borbe. Postat će mladići i borit će se u dobrom boju vjere. Morat će izići i boriti se za Gospodina, ali počinju u obiteljskom krugu. U tom blagoslovljenom krugu ljubavi znat će malo o snazi neprijatelja i o borbi koja im predstoji, ali će u njemu upoznati ljubav Očevog srca i potporu Očeve ruke. Ne samo da znaju da su djeca i da je Bog njihov Otac, nego poznaju Oca s kojim su u odnosu. Oni, možda, znaju malo o Sotoninim dubinama, zamkama svijeta ili zloći vlastitih srdaca, ali poznaju Očevo srce. Nekoć nisu znali ništa o Očevom srcu i nisu marili za Spasiteljevu volju, ali su, kao grešnici, bili dovedeni Spasitelju i po vjeri u Krista Isusa ušli su u Božju obitelj; kao što čitamo: „Jer svi ste vi djeca Božja po vjeri u Isusa Krista“ (Gal 3,26). Primili su dar Svetoga Duha, Božja ljubav je bila izlivena u njihova srca pa sada mogu pogledati prema gore i reći: „Aba, Oče!“ Oni znaju da ih Otac ljubi ljubavlju koja se nikada ne umara i nikada ne prestaje.

(Red. 18). Dječica su zbog svog neiskustva osobito u opasnosti da budu zavedena. Zato ih apostol upozorava protiv antikršćanskih zavodnika. Rečeno nam je da je to „posljednji trenutak“. Budući da je prošlo gotovo dvadeset stoljeća otkako su napisane te riječi, možemo zaključiti da apostol ne misli na posljednji trenutak u vremenskom smislu, nego na posljednji trenutak u smislu njegova karaktera. Znamo da će posljednji trenutak prije negoli bude izvršena osuda nad otpadničkim kršćanstvom biti obilježen pojavom Antikrista. Ali antikršćanski učitelji pojavili su se već u doba apostola, „po čemu znamo daje posljednji trenutak.“

(Red. 19). Ti antikršćanski učitelji bit će osobita zamka za vjernike, jer će se pojaviti unutar kršćanskih krugova pa potom odbaciti kršćansko ispovijedanje.

(Red. 20). Kako bi vjernici bili osposobljeni izbjeći svaki antikršćanski nauk, najprije nam je rečeno da imamo Svetog Duha – pomazanje – te smo tako sposobni prosuditi sve. Sami po sebi ne znamo ništa, ali budući da imamo Duha, imamo sposobnost da možemo znati sve.

(Red. 21). Drugo: imamo „istinu“. Duh nas ne prosvjetljuje putem nekog unutarnjeg zamišljanja; on se služi „istinom“ te nas tako osposobljuje da prepoznamo zabludu. Laž nećemo otkriti tako da se bavimo onime što je zlo, nego tako da poznajemo istinu. Naša zadaća je da budemo jednostavni u pogledu zla, a mudri u pogledu dobra.

(Rd. 22.23). Treće: kad imamo Duha i istinu, odmah ćemo znati da je Kristova osoba probni kamen za svaki antikršćanski sustav. Možemo biti prevareni ako ih prosuđujemo po kršćanskom izražavanju kojim se služe i po djelima za koja se zalažu. No pravi kriterij provjere je: Koji je njihov stav u pogledu istine o Kristovoj osobi? Pokazat će se da svaki lažan sustav na neki način niječe istinu o njegovoj osobi. No postoje dva glavna oblika zablude i protivljenja istini. Jedan oblik zablude, koji je pretežno prisutan među Židovima, niječe da Isus jest Krist – Mesija koji treba doći. Drugi oblik zablude, koji se javlja među onima koji ispovijedaju da su kršćani, niječe istinu o Ocu i Sinu. Antikrist će, kada se pojavi, objediniti laž Židova i laž koja se pojavljuje u kršćanskom ispovijedanju, niječući oboje: i da Isus jest Mesija i da On jest božanska osoba. Danas je svaki lažan sustav koji se pojavio u kršćanstvu osuđen zbog nijekanja istine o osobi Krista kao Sina, a nijekanje istine o Sinu vodit će do nijekanja istine o Ocu.

(Red. 24). Naša zaštita protiv svake zablude u pogledu Kristove osobe je ostati u onome što smo čuli od početka. Židovi su pitali Isusa: „Tko si ti?“ Gospodin im je odgovorio: „Upravo ono što vam rekoh“ (Iv 8,25). Njegove riječi bile su savršen izraz Njega samog. Mi se, nažalost, riječima možemo služiti za to da sakrijemo ono što jesmo; On se služio riječima kako bi savršeno izrazio ono što je bio. Čuli smo Njegov glas i poznajemo istinu u pogledu Njega. Moramo još mnogo učiti o slavnim odlikama Njegove osobe, ali mi znamo tko On jest. Svaka umišljenost modernizma, ili bilo kojeg drugog lažnog sustava, da postoje nove istine o njegovoj Osobi, jest nijekanje da je potpuna istina bila objelodanjena od početka. Ako u nama ostane ono što smo čuli od početka – ako to upravlja našim osjećajima – ostat ćemo u istini o Sinu i o Ocu. Njegove ovce poznaju Njegov glas te su tako sposobne prepoznati mnoge lažne glasove tuđinaca, kao što čitamo: „Za tuđincem nipošto neće ići … jer ne poznaju tuđinčev glas.“

(Red. 25). Četvrto: imamo vječan život po obećanju. Ovaj život postavlja nas u odnos s božanskim Osobama. Gospodin je rekao: „A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskoga Boga, i Isusa Krista, koga si poslao“ (Iv 17,3).

Očigledno je, dakle, da su ti antikršćanski učitelji razotkriveni da nisu od nas – iz kršćanske sredine (rd. 19); oni nemaju Duha (rd. 20); ne poznaju istinu (rd. 21); niječu Oca i Sina (rd. 22); nisu ostali u onome što je bilo od početka (rd. 24); i nemaju vječan život (rd. 25).

Dječica u Kristu mogu izbjeći njihov zao nauk jer imaju Duha, istinu, spoznanje Oca i Sina, ostaju u onome što su čuli od početka u Kristu te žive vječnim životom putem kojega mogu uživati zajedništvo s božanskim Osobama.

(Rd. 26.27). To je, dakle, apostol napisao kako bi razotkrio one koji nas žele zavesti, i kako bi nas upozorio na njih. No mi nemamo samo pisanu riječ, nego i Duha Svetoga, koji nas osposobljava za to da razumijemo Riječ i provjeravamo naučavanja ljudi. Učitelji prolaze, ali Sveti Duh ostaje. I naučavanje najboljeg učitelja je samo djelomično, ali Sveti Duh nas može naučiti „o svemu“. Naučavanja najboljih učitelja mogu ponekad biti pomiješana s nečime što je netočno, ali naučavanje Svetog Duha „istinito“ je i „nije laž“. Cilj svih lažnih učitelja jest zavesti vjernike da odbace istinu; učinak naučavanja Svetoga Duha jest dovesti vjernike do toga da ostanu u istini kako je ona utvrđena u Kristu od početka.