Božanski život očitovan u vjernicima

(1. Ivanova 2,28-3,23)

Nakon što nam je predočio različite razine uzrasta u kršćanskom životu, apostol nam, nastavljajući i dalje govoriti o životu kao glavnoj temi, predočuje vječan život onako kako se on očituje na djelu kod vjerenika. Apostol nam je već predočio praktičnu pravednost i ljubav kao značajke naravi vječnoga života. Te osobine bile su savršeno izražene u Kristu te bi sada trebale obilježavati i život vjernika. Štoviše, ako je očitovanje tih vrlina praktičan dokaz posjedovanja života, odsutnost tih vrlina razotkrit će svaku lažnu umišljenost o životu.

U ovom dijelu poslanice apostol nam najprije predočuje Kristovo pojavljivanje, kao ono što bi trebalo upravljati našim praktičnim životom (2,28-3,3).

Zatim nam predočuje značajke novoga života po kojima se Božja djeca razlikuju od djece đavlove, naime, pravednost i ljubav (3,4-16)

Naposljetku on te istine primjenjuje na praktičan život vjernika (3,17-23).

a) Praktičan život u odnosu na Kristovo pojavljivanje (2,28 – 3,3)

U prethodnom dijelu poslanice apostol je gledao unatrag, na ono što smo čuli „od početka“. Ovaj novi dio započinje gledanjem prema naprijed, na Gospodinov dolazak.

(Red. 28). Ovaj redak je poveznica između prethodnog dijela i onoga što slijedi. On sažima prethodni dio pozivajući čitavu Božji obitelj ovim riječima: „A sada, djeco, ostanite u njemu.“ Jedina sigurna zaštita protiv svijeta i protukršćanskih učitelja o kojima je govorio jest ostati u istini kakva je bila savršeno očitovana u Kristu „od početka“. No to apostola vodi do toga da ukaže i na Kristov dolazak, jer jednako je važno ostati u Njemu i zato da bi naše ponašanje bilo u skladu s Njegovim pojavljivanjem. Stoga je istaknut Kristov dolazak, kako bi on određivao i provjeravao naš praktičan život.

Apostol želi da hod vjernikâ bude takva karaktera da u njima ne bude ništa zbog čega bi se trebali postidjeti za Kristova dolaska, kada se, na posljetku, bude očitovalo „kakve su vrste“ naše riječi, naši putovi, naša djela, te se objelodane tajne pobude srdaca (1 Kor 3,13; 4,5; 2 Iv 8). No, nažalost, kako mnogo toga ima u našim riječima, našim putovima i našem hodu što čak nastojimo opravdati ili ispričati, ali što bismo smjesta osudili ako bismo to prosuđivali u svjetlu Kristova pojavljivanja i slave.

U redcima koji slijede (2,29-3,3) apostol nam predočuje naše povlastice i ono što je Bog milostivo providio kako bismo mogli hoditi na način koji odgovara Kristu te da se ne bismo postidjeli za Njegova dolaska.

(Red. 29). Kao prvo, apostol pokazuje da je ispravno kršćansko ponašanje uvijek ishod nove naravi koju su vjernici primili novim rođenjem. To je ista narav koja je bila u Kristu i koja donosi iste plodove pravednosti te tako pruža dokaz da je vjernik rođen od Boga.

(1. Ivanova 3,1). Kao drugo, apostol nas podsjeća da smo pozvani u odnos s Bogom kao njegova djeca te da smo, kao takvi, predmet Očeve ljubavi. Općenito je poznato da u svakom odnosu postoji osobita naklonost i da upravo ta naklonost, svojstvena za određeni odnos, daje ljepotu i karakter tome odnosu. Pozvani smo promotriti tu ljubav koja je bila savršeno izražena u Kristu na Zemlji i darovana je vjerniku. Kada je Krist bio ovdje, bio je predmet Očeve ljubavi i mržnje svijeta. On je otišao, ali ostavio je ovdje one koje je postavio u isti položaj kao što je bio i njegov, pred Ocem i pred svijetom. U svojoj molitvi Gospodin je mogao reći: „Ti si … ljubio njih kao što si ljubio mene“ (Iv 17,23). I opet: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije negoli vas“ (Iv 15,18). Kako je dobro, dakle, u potpunosti spoznati da smo ljubljeni od Oca kao što je bio ljubljen Krist te da je naša povlastica dijeliti s Kristom njegovu odbačenost od svijeta.

(Red. 2). Treća velika istina je blažena nada vezana uz odnos u koji smo postavljeni. Krist će se pojaviti i, kada se on pojavi, „bit ćemo poput njega, jer ćemo ga vidjeti kao što on jest.“ Na Zemlji je Krist bio čovjek bola i upoznat s patnjama; njegovo lice je bilo izobličeno više negoli ikojem čovjeku i njegovo obličje više negoli u sinova ljudskih. U pogledu nas još se nije očitovalo što ćemo biti, jer nosimo obilježja starenja, briga i žalosti, ali očekujemo njegovo pojavljivanje. Apostoli su na trenutak vidjeli njegovu slavu na gori preobraženja, a mi ga vjerom vidimo „kao što on jest“, ovjenčanog slavom i čašću te „znamo“ da ćemo biti poput njega, i to ne kao što je on bio, nego „kao što on jest“.

Povrh toga, kada budemo poput njega, vidjet ćemo ga licem u lice. Dok smo još u ovim uniženim tijelima, bilo bi nam nepodnošljivo vidjeti ga kao što jest. Sâm apostol Ivan je pao do njegovih nogu kao mrtav kada je na otoku Patmosu vidio Gospodina u njegovoj slavi. Kada pak napokon budemo poput njega,

Kakva radost bit će to,

Gledat’ lice Njegovo;

Njega koji nas je ljubio

I kroz mračnu noć nas k sebi doveo.

(Red. 3). Ako, dakle, hodimo u pravednosti, sukladno značajkama nove naravi, ako kao djeca hodimo u svjesnosti Očeve ljubavi, ako se držimo odvojenima od svijeta koji nije upoznao Krista, ako hodimo radujući se u nadi da ćemo kada se Krist pojavi biti poput njega, onda se zasigurno nećemo postidjeti pred Njim za njegova dolaska, jer svatko to ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.

Naša nada je u Kristu, jer samo njegovom ćemo snagom na posljetku postati „poput njega“, kao što i čitamo: „Koji će, prema djelotvornosti kojom sebi može i sve podložiti, preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga svome slavnome tijelu“ (Fil 3,21). Bez Njegova izvršenog djela u prošlosti ne bi moglo biti uređeno svako pitanje između naše duše i Boga; bez Njegove djelatnosti na nebesima u sadašnjosti ne bismo mogli biti održavani dan za danom; bez Njega ne bi mogla biti izvršena ni posljednja velika promjena – naše proslavljanje; kada pak budemo u slavi, trebat ćemo ga svu vječnost. Naš blagoslov, naša radost, naše sve, zauvijek su vezani uz Krista.

Nadalje, iščekujući tu posljednju veliku promjenu, onaj tko ima tu nadu u Kristu u moralnom će smislu postati poput Njega. Ta nada će imati preobražavajući učinak. Još nismo čisti kao što je On čist, ali blagoslovljen učinak te nade bit će to da nas očuva od zla te da nas čisti sukladno savršenom mjerilu čistoće predočenom u Njemu.

b) Značajke novoga života po kojima se Božja djeca razlikuju od djece đavlove (3,4-16)

Ovaj dio poslanice jasno pokazuje da se novi život koji posjeduju Božja djeca, nasuprot bezakonju i mržnji, što obilježava djecu đavlovu, očituje u hodanju (življenju) obilježenom pravednošću i ljubavlju. U redcima 4-9 apostol govori o pravednosti nasuprot bezakonju; u redcima 10-23 govori o ljubavi nasuprot mržnji.

(Red. 4). Apostol najprije suprotstavlja bezakonje stare naravi i pravednost nove naravi koju imaju vjernici rođeni od Boga. On ustvrđuje: „Tko god čini grijeh, čini i bezakonje, jer grijeh je bezakonje“ (JND). Grijeh nije samo kršenje poznatog zakona, kao što to pogrešno prevodi Autorizirana verzija (ondašnji naziv za KJV prijevod, op. prev.). Načelo grijeha je bezakonje, ili vršenje vlastite volje, neovisno o bilo kojem zakonu. „Grijeh je postupanje bez kočnica zakona ili ograničenja postavljenih autoritetom nekog drugog – postupanje po svojoj vlastitoj volji“ (JND).

(Red. 5). Nakon što je definirao grijeh, apostol se odmah okreće Kristu kako bi nam predočio Onoga u kome „nema grijeha“. Kada je postao tijelom, u potpunosti je bio podložan Očevoj volji. Dolazeći na svijet mogao je reći: „Evo, dolazim, Bože, činiti volju tvoju“ (Heb 10,9). Prolazeći svijetom mogao je reći: „Ne tražim svoju volju, nego volju Oca koji me je poslao“ (Iv 5,30). Odlazeći iz svijeta mogao je reći: „Ne moja volja, nego tvoja neka bude“ (Lk 22,42). Znamo i to da su po Božjoj volji vjernici posvećeni prinosom  tijela Isusa Krista jedanput zauvijek (Heb 10,10). Stoga apostol može reći: „On se pojavio da odnese naše grijehe.“ U Njemu, dakle, nije bilo grijeha, ili načéla bezakonja.

(Red. 6). Kada imamo udjela u toj naravi, i ako ostanemo u Njemu, nećemo griješiti. Ostati u Kristu znači vidjeti ga vjerom, poznavati ga iz iskustva i hoditi pod Njegovim utjecajem. Onaj tko griješi nije ga vidio niti ga upoznao. Apostol tako suprotstavlja te dvije naravi: suština stare naravi je bezakonje, a nova narav ne može griješiti. Te dvije naravi nalaze se u vjerniku jedna uz drugu; zato apostol u jednome odjeljku veli: „Ako kažemo da nemamo grijeha, sami sebe varamo“ (1 Iv 1,8), a ovdje: „Tko god griješi, nije njega vidio niti ga upoznao.“

(Red. 7). Zatim smo upozoreni protiv svakog zavođenja. Posjedovanje nove naravi ne dokazuje se onime što ljudi ispovijedaju, nego načinom na koji postupaju. „Onaj koji čini pravdu, pravedan je, kao što je on pravedan.“ Ako imamo udjela u Njegovu životu to će se pokazati po hodu obilježenom pravdom, kao što je On pravedan.

(Red. 8). Suprotno onome tko čini pravdu i rođen je od Boga, „onaj tko čini grijeh, od đavla je.“ Vjernik zbog nemarnosti može, nažalost, pasti u grijeh; ali onaj tko živi u grijehu jasno pokazuje da ima istu narav kao i đavao, koji griješi od početka svoga postojanja. Sin Božji se pojavio da razori djela đavlova, kako bi vjernici, koji imaju novu narav, mogli doći pod vlast Krista te, ostajući u Njemu, djelovati u pravdi, kao što je i On pravedan.

(Red. 9). Suprotno onome tko pokazuje da je od đavla zato što čini grijeh, onaj tko je rođen od Boga ne čini grijeh. U njemu je novo sjeme – božanski život – i taj život koji on ima kao rođen od Boga, ne može griješiti. Istinito je da je tijelo u vjerniku; ali nova narav je bezgrešna narav i vjernik je prikazan kao poistovjećen s tom novom naravlju.

(Rd. 10.11). S desetim retkom apostol prelazi na govor o ljubavi. Pokazao je da se Božja djeca od djece đavlove razlikuju po „pravdi“ nasuprot „bezakonju“. Sada pokazuje da je „ljubav“ nasuprot „mržnji“ druga glavna značajka nove naravi. Od početka Kristova očitovanja u svijetu čuli smo da trebamo ljubiti jedan drugoga. I kao što je apostol već usmjerio naše misli prema Kristu kao Onome u kome je pravda bila savršeno izražena (rd. 5-7), tako nas sada podsjeća na poruku koju smo čuli o Kristu, jer u Njemu vidimo savršeno predočenu božansku ljubav.

Kristov život iskazan u vjerniku vodit će nas ne samo k izbjegavanju grijeha, nego i k očitovanju novog života tako da ljubimo jedan drugoga. Istinito je rečeno: „Čisto ljupka narav može se naći kod pasa i drugih životinja, jer to je životinjska narav; ali bratska ljubav je potaknuta božanskom pobudom. Ljubim ih jer su Božji. Imam zajedništvo s njima u onome što je božansko. Čovjek ne mora biti nimalo ljubak po naravi pa ipak može ljubiti braću svim svojim srcem; drugi pak može biti vrlo ljubak, a da uopće nema ljubavi za njih“ (JND).

(Rd. 12). U Kajinu su predočena dva zla načela. Imajući udio u naravi onoga zloga, mrzio je svoga brata; a korijen njegove mržnje bilo je bezakonje koje je obilježavalo njegov vlastit život, nasuprot pravdi koja je obilježavala djela njegova brata.

(Rd. 13). Svijest o tome da su Abelova djela bila dobra a njegova vlastita zla, raspirila je ljubomornu mržnju u Kajinovu srcu. Ne trebamo se, stoga, čuditi ako svijet iz istog razloga mrzi vjernike.

(Rd. 14). Svijet, kojemu je Sotona knez, obilježen je bezakonjem i mržnjom te se nalazi u stanju moralne smrti. Ali „mi“,  to jest vjernici, „znamo da smo prešli iz smrti u život, zato što ljubimo braću.“ Ljubav je praktičan dokaz božanskoga života. Susretnemo neko Božje dijete koje nam je dosad bilo potpun tuđinac, koje je po društvenom položaju možda daleko ispod nas, ili pak iz najnižih slojeva društva, ili je možda iz druge zemlje i govori drugim jezikom, no naša uzajamna ljubav se odmah očituje i osjećamo povezanost bližu negoli s našim rođacima po tijelu. Razlog je jednostavan: imamo isti život – vječan život – s istim zajedničkim središtem – Kristom; imamo iste zajedničke osjećaje prema Kristu i iste čežnje za Kristom.

(Rd. 15.16). Apostol nam zatim pokazuje krajnje posljedice mržnje, nasuprot najvećem izražaju ljubavi. Mržnja će, ako je se ne suzbije, dovesti do ubojstva. Onaj tko mrzi u duhu ubojica je, a nijedan ubojica nema u sebi vječan život.

Nasuprot tome, u Kristu vidimo savršen izražaj ljubavi u tome što ga je Njegova ljubav vodila da položi svoj život za nas. Imajući njegov savršen primjer, trebali bismo biti spremni, u snazi novoga života koji je obilježen ljubavlju, polagati svoje živote za braću. To ne znači nužno stvarnu smrt, nego gubitak života ovdje dolje radi Krista (Mt 16,25).

Tako nas se u ovom odjeljku podsjeća da je pali čovjek pod vlašću smrti, obilježen bezakonjem, mržnjom i nasiljem. Čovjek bezakonik uvijek je sebičan, želi samo zadovoljiti samoga sebe vršeći vlastitu volju, bez ikakvih ograničenja. To neminovno vodi do mržnje prema svakome tko se usprotivi njegovoj volji; a mržnja vodi do nasilnih djela te se u krajnjem obliku izražava ubojstvom.

To su zla načela koja su prvi put bila objelodanjena kod Kajina i od tada stalno obilježavaju povijest ovoga svijeta. Na samom početku čovječanstva ljudi su odbacili Boga kao središte svojih misli; postali su usredotočeni na same sebe. Kada su napustili Boga nije više bilo veze koja bi ih držala zajedno pa je ishod bio to da su se raspršili. Narodi na koje su se podijelili postali su usredotočeni sami na sebe; svaki od njih nastojao je vršiti svoju volju, a posljedica je bila to da su mrzili sve koji su im se usprotivili. Tako se među narodima stvorila ljubomora i mržnja koja je dovela do nasilja i rata.

Sva bijeda svijeta može se, dakle, povezati s ozbiljnom činjenicom da je čovjek postao središte samome sebi, neovisan o Bogu, ili „bezakonik“. Jasno je, dakle, da je sav svjetski sustav obilježen s ovo troje: bezakonjem, mržnjom i nasiljem.

Nasuprot ovome svijetu grijeha, Bog ukazuje na sasvim novi svijet – dolazeći svijet – u kojemu je središte Krist i, budući da poprima obilježja od Krista, obilježen je pravdom, ljubavlju i predavanjem samoga sebe. Da bismo ušli u Božji novi svijet blagoslova, moramo poznavati Krista koji je od početka. Zato apostol tako često ističe „ono što je  bilo od  početka“  (1;1; 2,7.13.14). Ovaj izraz, karakterističan za spise apostola Ivana, ukazuje na to da je od trenutka Kristova dolaska na ovu pozornicu nastao sasvim nov početak. Od tada čitav sustav svijeta počinje prolaziti, a na vidiku se pojavljuje ono što ostaje: „Svijet prolazi i požuda njegova, ali onaj tko čini volju Božju ostaje zauvijek“ (1 Iv 2,17). Krist je središte Božjeg ogromnog svijeta blagoslova. On je Riječ života, Onaj koji je savršeno očitovao Boga. Promatramo Krista i vidimo da je Bog svjetlo i da je Bog ljubav. Štoviše, Krist ne donosi samo Boga na svjetlo, nego vjernika osposobljuje za to svjetlo svojom krvlju koja čisti od svakoga grijeha.

Ako je Krist središte Božjeg novog svijeta blagoslova, sve u tome svijetu mora ovisiti o Njemu. Postoje različiti krugovi blagoslova, ali On je središte svega: najprije kršćanskoga kruga; zatim će Izrael biti obnovljen i blagoslovljen; naposljetku će poganski narodi ući u blagoslov tisućgodišnjeg kraljevstva. Tajna blagoslova za svaki krug bit će u tome da su svi izliječeni od bezakonja tako što su dovedeni u ovisnost o Kristu.

Nakon što je predočio Krista od početka kao veliko središte novog Božjeg svemira, apostol pokazuje kako je Bog djelovao prema vjernicima da ih uvede u blagoslov. Po suverenoj milosti rođeni smo od Boga, dovedeni smo u odnos s Bogom, ljubljeni smo ljubavlju koja je svojstvena tom odnosu i, naposljetku, pojavit ćemo se u sličnosti Kristu. Do tada ćemo, budući da ostajemo u Kristu, biti obilježeni pravdom, ljubavlju i žrtvovanjem samih sebe, što se u najuzvišenijem obliku izražava u polaganju naših života za našu braću.

c) Provođenje ljubavi u djelo i učinci toga (rd. 17-23)

(Rd. 17.18). Apostol ovaj odjeljak svoje poslanice zaključuje praktičnom primjenom istina o kojima je govorio. Budući da imamo tijelo (grešnu narav) u sebi, skloni smo tvrditi da ljubimo, to jest ljubiti riječju i jezikom. No naša djela pokazat će jesu li naše riječi istinite. Ako vidimo brata u potrebi pa odbijemo pomoći mu, premda je u našoj moći da to učinimo, bit će očigledno da je naše ispovijedanje ljubavi isprazno.

(Rd. 19-21). Hodimo li u ljubavi, bit ćemo slobodni i sretni u svojem ophođenju s Bogom. Dijete koje je svjesno da se ne pokorava željama svoga oca ne može biti sretno u očevoj prisutnosti. Ako nas osuđuje naša savjest, znamo da Bog zna sve. On savršeno zna što opterećuje našu savjest i sve dok to zlo ne bude priznato i osuđeno pred Bogom ne možemo uživati zajedništvo s Njim, niti možemo imati pouzdanje u pristupanju Njemu.

Ovdje nije riječ o vječnom oproštenju ili spasenju, jer apostol piše onima kojima jest oprošteno i koji su u odnosu kao djeca. Riječ je o sposobnosti hodanja u sretnoj slobodi s Bogom kao djeca. Da bismo imali to pouzdanje, moramo hoditi tako da nas naše srce ne osuđuje zbog toga što smo zatajili u pogledu praktične ljubavi.

(Rd. 22.23). Hodanje u sretnom pouzdanju da činimo ono što je ispravno u Njegovim očima dat će nam veliku slobodu u pristupanju Ocu u molitvi. Držeći njegove zapovijedi iskat ćemo sukladno Božjoj volji i moći ćemo računati s odgovorom na svoje molitve. Bilo da je riječ o vodstvu na našem putu ili o snazi potrebnoj da nadvladamo neku zamku, ili o potpori milosti u nekoj kušnji, tražit ćemo i primit ćemo od Onoga čija je snaga jednako velika kao i njegova ljubav i čije je uho uvijek otvoreno za vapaj njegove djece.

Njegove zapovijedi mogu se sažeti u vjeru u njegova Sina, Isusa Krista, i ljubav jednoga prema drugome. U duhu tih zapovijedi je apostol Pavao mogao zahvaljivati za svete u Kolossi te s pouzdanjem moliti za njih, rekavši: „Jer smo čuli za vašu vjeru u Kristu Isusu i za ljubav koju imate prema svima svetima“ (Kol 1,4).