1. Ivanova 3,24-5,5

Posted by

Ostajanje u Bogu i Bog u nama

(Red. 24). Ovaj odjeljak započinje predočavanjem neizmjerne povlastice koju je Bog dao vjerniku, putem koje je moguće da on ostane u Bogu, i Bog u njemu. Ako hodimo u poslušnosti Bogu, ostat ćemo u njemu. To zasigurno znači da ostajemo u nepomućenom uživanju svega što Bog jest u svojoj ljubavi, snazi i svetosti te tako hodimo pred njim s pouzdanjem. Štoviše, Bog po svome Duhu stanuje u nama, tako da nemamo samo život, nego imamo i snagu za življenje života ljubavi i zajedništva.

(1. Ivanova 4,1-6). Prije negoli nastavi s ovom važnom temom, apostol nas u umetnutom odjeljku upozorava na lažne duhove. Oni postoje u svijetu i nužno je upozoriti vjernike na njih. Upozoreni smo na nužnost provjeravanja duhova po kojima ljudi govore, kao i na to da se čuvamo prosuđivanja ljudi samo na temelju njihova ispovijedanja. Mnogi koji tvrde da su Božji proroci, zapravo su u lažni proroci koji govore potaknuti zlim duhovima. Iz riječi samoga Gospodina znamo da je lažan prorok onaj koji po svemu izgleda kao da je jedna od njegovih ovaca, jer dolazi u ovčjem odijelu, ali iznutra je grabežljivi vuk koji želi uništiti ovce (Mt 7,15).

Apostol nam tada daje tri glavne prosudbe po kojima ćemo moći utvrditi razliku između duha istine i duha zablude:

(Rd. 2.3). Prva i najveća prosudba je ono što se tiče samoga Krista. Po njihovom stavu prema Kristu možemo provjeriti govore li ljudi po Duhu Božjem. Pitanje za provjeru glasi: Ispovijedaju li da je Isus Krist došao u tijelu? Oni, doduše, mogu ispovijedati da je Isus Krist istinski čovjek i uzoran čovjek, no ispovijedaju li da je On „došao u tijelu“, odnosno da je, zbog toga, božanska Osoba te je postojao prije negoli je došao u tijelu? Štoviše, ispovijedati da je Isus Krist došao u tijelu ne znači samo priznati istinu o Njegovoj Osobi, nego i osobno mu se pokloniti u pokornosti kao Gospodinu. Lažan učitelj neće ispovijedati ni istinu o Njegovoj Osobi, niti pak će ga priznati kao Gospodina te će tako dokazati da on nije od Boga i da govori po lažnom duhu, po duhu antikrista koji je već sada u svijetu.

(Red. 4). Kada se otkriju ti lažni duhovi, vjernik ih može nadvladati po Svetome Duhu, koji stanuje u njemu, jer Sveti Duh je veći od duha antikrista, koji je u svijetu.

(Red. 5). Drugo: lažne duhove možemo otkriti po njihovoj povezanosti sa svijetom. Jesu li oni omiljeni u svijetu? Svaki lažan duh je od svijeta i govori svjetski te je, zbog toga, usklađen s mislima i načelima svijeta. Kada tako govore, svijet ih sluša. Jasno je da ništa što je uistinu od Boga neće biti omiljeno u svijetu, jer znamo da sve što je u svijetu nije od Oca (1 Iv 2,16). Svaka propovijed ili vjerska knjiga koja je omiljena u svijetu osuđena je na to da ne naučava istinu, i to upravo u onoj mjeri u kojoj je omiljena. Kako bi na temelju ovog jednostavnog ispita vjernici smjesta mogli razotkriti mnoge današnje vjerske pokrete!

(Red. 6) Treće: posljednja prosudba za razotkrivanje duha zablude nalazi se u pitanju: Prihvaćaju li apostolski nauk? Apostol veli: „Mi smo od Boga: onaj tko poznaje Boga, nas sluša; onaj tko nije od Boga, ne sluša nas.“ Kako mnogo suvremenih nevjernih kritičara odbacuje naučavanja apostola smatrajući ih samo „ivanovskim“ ili „pavlovskim“ doktrinama koje treba smatrati mišljenjima ljudi s ograničenom spoznajom te ih, zbog toga, prihvatiti ili odbaciti sukladno tome slažu li se sa suvremenim gledištima koja su, kako se smatra, ishod veće prosvjećenosti.

Svakako da možemo rasti u spoznaji istine koja je bila objavljena, ali ne može biti razvoja ili napretka u samoj istini koja je dana po nadahnuću. Iz toga slijedi da su ovim ozbiljnim odjeljkom oni koji odbacuju apostolski nauk u potpunosti osuđeni kao oni koji „nisu od Boga“, jer apostol po nadahnuću može reći: „Onaj tko nije od Boga, ne sluša nas.“

Tako možemo razlikovati duha zablude i duha istine i sposobni smo izbjeći lažne proroke, lažne sustave i lažne duhove, koji su danas prošireni u kršćanstvu, postavljajući ova jednostavna pitanja:

Kakav je njihov stav s prema Kristu?

Jesu li omiljeni u svijetu?

Prihvaćaju li apostolski nauk?

Nakon što je vjernik provjerio duhove i ustanovio da su antikršćanski, bit će siguran samo ako se prema njima odnosi kao prema zlima i potpuno ih odbaci. Istinito je bilo rečeno: „Čim se otkrije zloduha, postoji samo jedan način – odnositi se prema zloduhu kao zloduhu. Prihvati li se taj način, on će biti nemoćan pred Isusovim imenom; ali ako posegnemo za nekim drugim načinom, ako iskažemo ljudsku obazrivost, ako smo ljubazni s poslanicima neprijatelja, uskoro ćemo se naći u stanju slabosti pred Sotonom, jer Bog neće moći biti s nama na putu koji smo izabrali“ (JND).

Nakon ovog ozbiljnog upozorenja apostol se ponovo vraća na glavni predmet ovog dijela poslanice, koji nam je predočio već u posljednjem retku trećeg poglavlja – ostajanje u Bogu i Bog u nama. Kako bi te važne istine postale praktična stvarnost za nas, apostol predočuje Božju ljubav na trojak način. Najprije, u redcima 7 do 11, govori o Božjoj ljubavi prema nama, koja uređuje svako pitanje naše prošlosti. Kao drugo, u redcima 12 do 16, predočuje Božju ljubav u nama, koja upravlja našim životom i svjedočanstvom u sadašnjosti. Naposljetku, u redcima 17 do 19, govori o Božjoj ljubavi s nama u pogledu budućnosti.

(Rd. 7.8). Božja ljubav prema nama. Radujući se tom novom životu apostol vjernike oslovljava s „ljubljeni“ te veli: „Ljubimo jedan drugoga.“ Kako bi potaknuo našu ljubav jednoga prema drugome podsjeća nas na ono što Bog jest i što je učinio. Bog je ljubav i Bog je postupao prema nama u ljubavi. Stoga postoji dvostruka pobuda da ljubimo jedan drugoga. Prvo: sama Božja narav je ljubav i, budući da smo rođeni od Boga, imamo udio u njegovoj naravi. Ljubeći jedan drugoga praktično dokazujemo da smo rođeni od Boga i da Boga poznajemo. Ako nemamo ljubavi za braću, to bi bio dokaz da ne poznajemo Boga.

(Rd. 9.10). Druga velika pobuda na to da ljubimo jedan drugoga je „Božja ljubav prema nama“. Nemamo samo tvrdnju da je Bog ljubav, koliko god je to istinito, nego imamo i očitovanje Božje ljubavi prema nama. Dok nismo bili nanovo rođeni bili smo mrtvi Bogu i mrtvi u svojim grijesima. Kako bismo mogli živjeti i imati oproštene grijehe, Bog je očitovao svoju ljubav prema nama tako što je poslao „svoga jedinorođenoga Sina u svijet da živimo po njemu“ te je, nadalje, „poslao svoga Sina da bude pomirbena žrtva za naše grijehe.“

(Red. 11). Ako je, dakle, Bog tako očitovao svoju ljubav prema nama, i mi koji smo rođeni od Boga „trebamo ljubiti jedan drugoga“. Ta ljubav prema braći nije samo neki naravan osjećaj, kakav se može naći čak i kod divljih životinja. To je ljubav koja proistječe iz posjedovanja božanske naravi, ljubav koja je bila pokazana prema nama dok smo još bili mrtvi u svojim grijesima. Zbog toga je to ljubav koja se može uzdići iznad svakog zla i iznad svega pogrešnoga što mogu ustanoviti kod brata. Ne ljubim ga zbog toga što on jest, nego zbog naravi koju imam, koja je ljubav. Tu je istaknuta misao da se trebam izdići iznad svega što je nezadovoljavajuće i nedolično kod moga brata, jer je Bog ljubio mene dok sam bio krajnje nedoličan.

(Rd. 12.13). Božja ljubav u nama. Nakon što je govorio o Božjoj ljubavi prema nama, apostol prelazi na Božju ljubav koja je „u nama usavršena“. S time je povezana velika istina o Duhu koji nam je dan. To je više negoli posjedovanje nove naravi, jer Duh je božanska osoba. „Boga nitko nikada nije vidio“; ali mi znamo da ga je „jedinorođeni Sin, koji je u Očevu naručju“, objavio. Ta Božja objava putem Sina postaje po Svetome Duhu stvarnost za naše duše, jer Duh Sveti svjedoči za Krista, podsjeća nas na ono što je Krist rekao te uzima ono što je Kristovo i to nam pokazuje (Iv 14,26; 15,26; 16,14). Savršenstvo ljubavi, najveća povlastica koju ljubav može dati, jest to da „ostanemo u Njemu i On u nama“.

(Red. 14). Štoviše, ako Božji Duh svjedoči za Krista i Božju ljubav pokazanu u Kristu, ishod prihvaćanja tog svjedočanstva bit će svjedočenje vjernika svijetu da je „Otac poslao Sina da bude Spasitelj svijeta.“ Gospodin je svojim učenicima rekao: „Duh istine, koji od Oca izlazi, on će svjedočiti za mene; i vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom“ (Iv 15,26.27).

Božja ljubav prema nama i nova narav u nama, koja je ljubav, vodit će nas u snazi Duha da ljubimo jedan drugoga i da svjedočimo svijetu da je Otac poslao Sina da bude Spasitelj svijeta.

(Rd. 15.16). Nadalje, znamo da Duh Božji prebiva u nama, i to ne samo po iskustvima koja nam je dao, nego nam Riječ jamči njegovu prisutnost u svakom vjerniku; jer čitamo: „Tko god ispovijedi da je Isus Sin Božji, Bog u njemu ostaje i on u Bogu.“ Mi ponekad, nažalost, možemo živjeti tako neoprezno da nismo svjesni toga da je Bog u nama po svome Duhu. Možemo ožalostiti Duha i utišati ga, tako da vrlo malo uživamo ljubav koju Bog ima prema nama. Ako pak hodimo u snazi neožalošćenog Duha, vjerom ćemo iskusiti ljubav koju Bog ima prema nama te ćemo, ostajući u ljubavi, ostati u Bogu i Bog u nama.

(Rd. 17-19). Božja ljubav s nama. Nakon što je govorio o Božjoj ljubavi koja je „usavršena u nama“, apostol sada govori o ljubavi koja je „usavršena s nama“ (JND). Apostol piše tako u pogledu budućnosti, to jest dana suda. Božja ljubav uklanja svaki strah u pogledu budućnosti pokazujući nam da kakav je Krist, takvi smo i mi na ovome svijetu. Kao vjernici smo tako oslobođeni od svojih grijeha i osude koju oni zaslužuju, kao što je i sâm Krist. Kada se budemo pojavili pred Kristovim sudištem imat ćemo proslavljena tijela i bit ćemo poput Njega; no već sada, dok smo još na ovome svijetu, slobodni smo od svojih grijeha kao što je i On. Naša pravednost pred Bogom utemeljena je na Kristu u slavi. Ne trebamo gledati u vlastita srca kako bismo znali jesmo li oslobođeni osude, nego gledamo u Krista i vidimo da je On tako slobodan od svih naših grijeha i osude, koje je nosio na križu, da je sada u slavi.

Savršena ljubav, dakle, izgoni strah. Oslobođeni straha, koji sa sobom nosi muku, usavršeni smo u ljubavi, zato što naša ljubav proizlazi iz Njegove velike ljubavi prema nama: „Mi ljubimo njega zato što je on prvi ljubio nas.“

(Rd. 20.21). Nakon što je govorio o našoj ljubavi prema Bogu, apostol nam odmah daje i probni kamen za provjeru stvarnosti ljubavi prema Bogu. Onaj tko bi rekao da ljubi Boga, dok bi istodobno mrzio svoga brata, pokazao bi se lašcem. Boga, zapravo, nismo vidjeli, ali možemo vidjeti nešto od Boga u svome bratu; a ako nas Božje vrline u svetima ne pobuđuju na ljubav, očito je da ne ljubimo Boga. Božja je volja da „onaj tko ljubi Boga, ljubi i brata svojega.“

1. Ivanova 5

(Rd. 1-5). Nadalje, nema nikakvih dvojba oko toga tko je naš brat, jer nam apostol u nastavku daje obilježja onoga tko pripada Božjoj obitelji.

Prvo: naš brat je onaj tko je dokazao da je rođen od Boga tako što vjeruje da Isus jest Krist.

Drugo: budući da je rođen od Boga, on ljubi Boga i sve one koji su rođeni od Boga, to jest Božju djecu.

Treće: budući da ljubi Boga, on drži Božje zapovijedi; a one nisu tegobne, jer Njegova velika zapovijed je da ljubimo svoga brata.

Četvrto: onaj tko je rođen od Boga, putem vjere pobjeđuje svijet. Kao oni koji smo rođeni od Boga, nismo više od ovoga svijeta; kao što je i Gospodin mogao reći: „Oni nisu od svijeta, kao što ni ja nisam od svijeta.“ Mi pripadamo drugome svijetu, kojemu je središte Krist, te vjerom gledamo taj svijet i izdižemo se iznad sadašnjeg zlog svijeta.

Naposljetku, kao peto, vjera koja pobjeđuje svijet jest vjera čiji je glavni predmet Krist – vjerujemo da „Isus jest Sin Božji.“

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s