Svjedočanstvo dano Sinu

Prije završetka svoje poslanice apostol predočuje trostruko svjedočanstvo za Sina Božjega, Onoga putem kojega je vječan život dan vjernicima. To je svjedočanstvo vode, svjedočanstvo krvi i svjedočanstvo Duha.

(Red. 6). Isus, Sin Božji, došao je na svijet utjelovljenjem, ali je, da bi mogao blagosloviti grešnike i dati im vječan život, morao doći s vodom i krvlju. Drugim riječima, morao je umrijeti.

Njegov neizmjerno savršen život razotkrio je naše stanje i očitovao našu potrebu, ali je nije mogao zadovoljiti niti nam dati vječan život.

Da nije umro on bi, sukladno njegovim vlastitim riječima, zauvijek ostao sâm: „Ako zrno pšenice ne padne na zemlju i ne umre, ostaje samo; ali ako  umre,  donosi mnogo ploda“ (Iv 12,24).

I voda i krv što je potekla iz probodenog boka umrloga Krista svjedoče o njegovoj smrti i predočuju dva velika ishoda njegove smrti. Voda svjedoči o smrtnoj osudi koja je izrečena i izvršena nad tijelom, putem čega je vjernik očišćen od stare naravi. Razapeti smo s Kristom i imamo udio u životu uskrsloga Krista; smatramo se umrlima s Njim starome čovjeku, koji je pod vlašću grijeha. Tako smo očišćeni od stare naravi. Nadalje, on je došao k nama s krvlju. Njegovom smrću nismo samo očišćeni od staroga čovjeka, nego smo njegovom krvlju i opravdani od naših grijeha. Štoviše, na temelju njegove smrti i njegova uskrsnuća dan nam je Sveti Duh da nam svjedoči za Krista i učinkovitost njegove smrti.

(Rd. 7.8). Ako preskočimo 7. redak, koji je usvojen kasnijim umetanjem u izvorni tekst, opet su nam predočena ista tri svjedoka, ali ovaj put u redoslijedu njihova svjedočanstva na zemlji. U 6. smo retku imali povijesni redoslijed, po kojemu je Sveti Duh došao poslije Kristove smrti. Kada je pak riječ o svjedočanstvu nama, Sveti Duh se spominje prvi, jer po Duhu primamo svjedočanstvo o Kristovoj smrti te cijenimo vrijednost vode i krvi. Ovo troje, Duh, voda i krv, sjedinjuju se u jedno, zajedničko svjedočanstvo za Sina i učinkovitost njegova djela, i za blagoslov vječnoga života koji vjernik dobiva putem tog djela.

(Rd. 9.10). U ovim redcima apostol nas podsjeća da je svjedočanstvo o tim velikim istinama „Božje“. Akoprimamo svjedočanstvo od ljudi, koliko bismo više trebali primiti Božje svjedočanstvo za njegova Sina. Onaj tko vjeruje, po Duhu ima svjedočanstvo za Božju istinu. Budući da je Bog dao tako neosporno svjedočanstvo za svoga Sina, slijedi da „onaj tko ne vjeruje Bogu, učinio ga je lažljivcem.“

(Rd. 11.12). Sve te velike istine – Kristova smrt i prisutnost Duha u vjerniku – svjedoče za činjenicu da nam je Bog dao vječan život, a taj život je u njegovu Sinu. On je u nama kao dar; u Njemu je kao izvor. Pred Bogom ne može biti života izvan Sina. Imati Sina znači primiti istinu i imati Sina kao objekt na koji je usmjerena naša vjera. Onaj tko ne poznaje Sina, ili odbacuje istinu, nema Sina Božjeg i „nema života“.