Treća Ivanova poslanica

Primanje Božjih slugu

U trećoj poslanici apostol nas ohrabruje da primamo one koji djeluju među Božjim narodom propovijedajući Evanđelje i poslužujući istinu.

Predočuje nam tri osobe vrlo različitih karaktera – Gaja, Diotrefa i Demetrija – te nam otvara izvanredan pogled u kršćanski krug onog doba. Iz tog prikaza o prvim kršćanima saznajemo da su u ono doba postojale iste okolnosti i iste teškoće kakve se i u ovim posljednjim danima pojavljuju među onima koji žele hoditi u istini.

(Rd. 1-4). U „ljubljenome Gaju“ vidimo duhovnog vjernika čije je zanimanje bilo usredotočeno na Božji narod. Apostol je s nekoliko kratkih izjava opisao prekrasne kršćanske osobine koje su krasile tog brata.

Prvo: on je bio vjernik dobro poučen u istini, jer apostol govori o „istini koja je u tebi“. Ona je ispunjavala njegovo srce. Štoviše, to je bilo i općenito poznato, ali ne zato što se on sâm hvastao svojom spoznajom, nego zbog svjedočanstva braće.

Drugo: on nije samo imao istinu, nego ju je pokazao hodajući u istini. Njegov praktičan život bio je u skladu s istinom koju je ispovijedao. Ima li veće radosti za Božjeg slugu nego kada zna da oni koji su putem njegova posluživanja primili istinu sada i hode u njoj! Apostol je imao tu radost kada je od drugih čuo o Gaju, svojem djetetu po vjeri.

(Red. 5). Treće: osim što je imao istinu i hodio u njoj, postupao je vjerno prema braći i strancima koji su svoje živote bili potpuno posvetili za služenje Gospodinu.

(Rd. 6.7). Četvrto: nije ga obilježavala samo vjernost, nego i ljubav. Moguće je biti vjeran, ali ne imati dovoljno ljubavi, ili pak, nastojeći pokazati ljubav, zanemariti vjernost. Kod Gaja su vjernost i ljubav bili skladno povezani. Štoviše, opet uočavamo da ni njegova ljubav, kao ni njegovo življenje, nije bila predmetom njegova hvastanja, nego su drugi svjedočili o njoj.

Peto: Gaj je očigledno bio imućan čovjek te je svoja dobra koristio za potpomaganje braće koja su djelovala kao putujući propovjednici za Krista te su se za svoje potrebe u potpunosti oslanjali na Boga.

(Red. 8). Šesto: Gaj nije samo pomagao vjernicima koji su bili na putovanjima, nego se pridružio i onima koji su ih primali u svoje kuće i zajednice. A ukoliko je on doista isti onaj Gaj kojega apostol Pavao naziva „Gaj, moj gostoprimatelj“, onda je on svojevremeno ugostio i apostola Pavla (Rim 16,23).

Sedmo: ishod Gajeve praktične ljubavi bilo je to da je, zajedno s drugima, postao suradnikom istine.

Ni jednom riječju nije naznačeno da je Gaj imao dar učitelja ili propovjednika, ali je imao one duhovne vrline bez kojih bi svaki dar bio nekoristan, i zbog kojih će imati značajno mjesto u danu koji dolazi. Vidimo ga kao poniznog, milostivog i odanog kršćanina, koji je ljubio istinu, hodio u istini, postupao vjerno i s ljubavlju, pomagao vjernim propovjednicima na njihovim putovanjima i primao ih u zajednice te tako potpomagao širenje istine. Ne treba se čuditi što ga apostol naziva „ljubljeni Gaj“, jer sve u Gaju izmamljivalo je naklonost i ljubav svetih. Tko ne bi poželio biti poput Gaja?

(Rd. 9.10). Dok u Gaju imamo prekrasan primjer vjernika kojim ovladava istina, u Diotrefu imamo ozbiljno upozorenje kako uslijed neosuđene taštine tijela može biti upropašten sav kršćanski život. Nema ni najmanje naznake da Diotref nije bio kršćanin. On je, očigledno, bio utjecajan brat u nekoj zajednici i zbog toga je za pretpostaviti da je bio nadaren čovjek, ali je sve to bilo upropašteno njegovom željom da bude prvi. Bio je potaknut „ispraznom slavom“, protiv koje nas drugi apostol upozorava kada piše: „Nemojmo žudjeti za ispraznom slavom izazivajući jedni druge, zavideći jedni drugima“ (Gal 5,26); i ponovno opominje: „Ništa nemojte činiti iz nadmetanja ili isprazne slave“ (Fil 2,3).

Diotref je, potaknut taštinom, volio imati prvo mjesto u zajednici. Taj osjećaj vlastite važnosti ga je, kao što to uvijek biva, učinio ljubomornim prema drugima, a ta ljubomora se izrazila u „zlobnim riječima“. No ni to mu nije bilo dovoljno pa se služio i nasilnim postupanjem, što je dovelo do toga da je ne samo odbijao primiti Gospodinove sluge, nego je i izbacivao iz zajednice one koji bi ih htjeli primiti.

Trebali bismo ozbiljno uzeti upozorenje koje imamo u Diotrefu, jer tijelo je u nama i svi smo mi po naravi vrlo važni u vlastitim očima. Tijelo će nas, ukoliko nije osuđeno, dovesti do toga da u potpunosti zanemarimo Gospodinovu slavu, dobrobit njegova naroda i napredovanje istine. Zaslijepljeni neosuđenom taštinom lako možemo zaboraviti sve što dolikuje kršćaninu te, kao nekoć Diotref, postupati u ljubomori, govoriti zlobne riječi i činiti nasilna djela.

(Red. 11). Nakon što nam je predočio ova dva različita karaktera, jednoga koji prikazuje Kristova obilježja, drugoga koji prikazuje značajke tijela, apostol nas opominje da odbacimo zlo i nasljedujemo dobro te tako dokažemo da imamo narav koja je „od Boga“, a ne da očitujemo da u sebi imamo tijelo koje „nije vidjelo Boga“.

(Red. 12). Na posljetku nam apostol u Demetriju predočuje onoga koji je bio dobro poznat „svima“. Zbog toga možemo zaključiti da je on bio jedan od tih nadarenih slugu koji je djelovao među „svim“ Božjim narodom propovijedajući Riječ.

Imao je tri značajke koje bi poželio imati svaki djelatan Božji sluga. Prvo: imao je „dobro svjedočanstvo od svih“. Očigledno je, dakle, da on nije bio tašt, samodopadan čovjek koji bi tražio prvo mjesto, ni zloban ogovarač koji bi govorio protiv drugih. Da je bio takav, nikada ne bi imao dobro svjedočanstvo od svih. Štoviše, Demetrije je bio takvo oličenje istine da je sama istina svjedočila u prilog njegovom dobrom svjedočanstvu. Da je bilo drugačije, istina bi ga osudila. I, naposljetku, budući da je hodio u skladu s primjerom i naučavanjem apostola, i oni su svjedočili o njegovoj iskrenosti i odanosti („i mi svjedočimo“).

Kako li je dobro kada Gospodinove sluge koje djeluju među zajednicama propovijedajući Riječ tako paze na svoje riječi, svoje življenje i svoje putove, da imaju dobro svjedočanstvo od svih, da su oličenje istine koju naučavaju te da oblikuju svoje živote sukladno nauku i praksi apostola.

Nasljedujmo, dakle, Gajevu poniznost i duhovnost, uzmimo ozbiljno upozorenje koje imamo u Diotrefu, i nastojmo tako živjeti da poput Demetrija imamo dobro svjedočanstvo od svih.