Život i zajedništvo

Glavna tema prve Ivanove poslanice jest predočenje značajkâ i blagoslovâ vječnoga života; onoga života „koji je bio kod Oca“ u vječnosti, očitovao se u vremenu, i to savršeno­, u Isusu – Riječi života, te je udijeljen vjernicima.

Glavni cilj predočavanja tog života i njegovih blagoslova jest, s jedne strane, da budemo osposobljeni za razotkrivanje svake lažne umišljenost o posjedovanju toga života te, s druge strane, da se ohrabrimo živjeti taj život. Nažalost, kao Božja djeca uglavnom smo premalo upoznati s blagoslovima života koji posjedujemo, ili smo preslabo potaknuti živjeti tim životom pa se uglavnom zadovoljavamo onime što na osnovu autoriteta Svetog pisma znamo, naime, da imamo život vjerom u Sina Božjega.

U prvome dijelu poslanice – od poglavlja 1 do 2,2 – predočene su nam tri velike istine.

Prvo: u redcima 1 i 2 predočen nam vječan život očitovan u Kristu.

Drugo: u redcima 3 i 4 predočeni su nam blagoslovi vječnoga života: dovođenje u zajedništvo s božanskim osobama, i punina radosti.

Treće: od 5. do 10. retka 1. poglavlja i u prva dva retka 2. poglavlja poučeni smo o svetoj Božjoj naravi s kojom nas vječan život dovodi u zajedništvo, s time kako, kao grešnici, možemo biti uvedeni u takav blagoslov, i kako se, kao vjernici, možemo održati u uživanju života u zajedništvu s Ocem.

(a)Vječni život očitovan u Kristu (rd. 1-2)

Poslanica počinje tako da nas vodi na sâm početak kršćanstva. „Ono što je bilo od početka“ karakteristična je izjava apostola Ivana. Upotrebljava je osam puta u svojim poslanicama (1 Iv 1,1; 2,13.14.24 dva puta; 3,11; 2 Iv 5,6). Taj početak odnosi se na početak kršćanstva u osobi Krista na Zemlji. U daljnjem tijeku poslanice saznajemo da su se već u doba apostola pojavili mnogi antikršćanski učitelji, koji su poricali istinu o Ocu i Sinu. A bilo je i mnogo lažnih proroka koji su nijekali Kristovo božanstvo i nisu htjeli slušati apostole. Kako bi one koji su istinski Božji narod očuvao od tog pogubnog zla koje napada temelje naše vjere, apostol nam iznosi ono što je istina u Kristu od početka.

Niti propadanje Crkve, koliko god bilo veliko, niti izopačenost kršćanstva, koliko god bila proširena, ne mogu nimalo naštetiti istini kako je utvrđena u Kristu. U Crkvi, i u nama samima, postoji propadanje i prekršaji, ali istina očitovana u Njemu ostaje u svoj svojoj savršenosti i blagoslovljenosti. Usred mnogih lažnih proroka i mnoštva lažnih nauka u kršćanstvu, jedino sredstvo pomoći vjernicima jest slušanje apostolskog nauka. Samo tako će oni biti u stanju čvrsto se držati istine kako je ona očitovana u Kristu „od početka“.

U ovom odjeljku, dakle, saznajemo da se vjernikov nov život – vječan život – očitovao u potpunoj savršenosti od početka Kristova života na Zemlji. Budući da se savršeno očitovao u Kristu, taj se život ne može dalje razvijati. Ne može se ići dalje od savršenstva. Može se dogoditi, i nažalost se događalo, da se odluta od istine. Zbog toga je nužno vratiti se na ono što je bilo očitovano u Kristu od početka, kako bismo mogli istinski cijeniti život koji nam je bio udijeljen.

Poslanica, dakle, započinje podsjećanjem na ono što se očitovalo u Kristu, koji je Riječ života. Vječan život nije nam opisan samo apstraktnim doktrinarnim tvrdnjama; on je bio živo izražen u živućoj osobi, onome koga su apostoli vidjeli svojim očima, koga su promatrali, i koga su opipali svojim rukama. On je nazvan imenom „Riječ života“, jer je, kao Riječ, savršeno izrazio taj život.

Taj božanski život nazvan je „vječni život“ i rečeno nam je da je „bio s Ocem“. Tako saznajemo da vječan život pripada vječnosti i da je to, budući da je kod Oca, nebeski život. Taj vječan život koji je bio s Ocem u vječnosti, očitovao se u vremenu tada kada je Sin – Riječ života – postao tijelom.

Taj život imamo po milosti, ali se kod vjernika nađe mnogo pogrešaka koje remete očitovanje tog života i uživanje u njemu. Savršenost života što ga imamo možemo vidjeti i upoznati samo gledanjem u Krista. Netko je rekao: „Kada … uperim pogled prema Isusu, kada promatram Njegovu poslušnost, Njegovu čistoću, Njegovu milost, Njegovu blagost, Njegovu strpljivost, Njegovu odanost, Njegovu svetost, Njegovu ljubav, Njegovu potpunu slobodu od svake sebičnost, tada mogu reći: To je moj život … Moguće je da on bude zamračen u meni; ali zbog toga nije ništa manje istinito da je to moj život.“

(b) Blagoslovi vječnoga života (rd. 3,4)

(Red. 3). Ono što su vidjeli tako blagoslovljeno očitovano u Kristu, apostoli objavljuju vjernicima; kako bismo i mi mogli s njima uživati u blagoslovima tog života. Vječan život izražava se u najvišem obliku zajedništva, u „zajedništvu s Ocem i njegovim Sinom, Isusom Kristom“. Apostoli bi nas željeli povezati s njima, i jedne s drugima, u životu zajedništva s Ocem i sa Sinom. „Znam“, rekao je netko, „da uživajući u Isusu – u Njegovoj poslušnosti, u Njegovoj ljubavi prema Ocu i prema nama, u Njegovom jedinstvenom oku i u Njegovom potpuno odanom srcu – imam iste osjećaje i iste misli kao i sâm Otac. Budući da je Ocu užitak, i to sav užitak, u Onome u kome je i moj užitak, imam zajedništvo s Ocem. Isto tako i sa Sinom u poznavanju Oca.“

(Red. 4). Štoviše, ovo je napisano da bi, nakon što smo uvedeni u to zajedništvo, naša radost bila potpuna. Psalmist govori: „U tvojoj prisutnosti je punina radosti.“ Tu saznajemo da je moguće već sada, dok hodimo putem koji vodi u Nebo, okusiti tu puninu radosti koja će biti naš udio u Nebu.

(c) Bog s kojim možemo imati zajedništvo (1,5 – 2,2)

(Red. 5). Čudesna je to istina da je čovjeku, koji je nekoć bio grešnik u svojim grijesima, postalo moguće imati zajedništvo s božanskim Osobama, te se odmah postavlja pitanje, „Tko je taj Bog s kojim možemo imati zajedništvo?“

Apostol nam veli da je Onaj u kome se vječan život očitovao u svoj svojoj savršenosti, Onaj isti u kojemu se Bog savršeno objavio – Bog s kojim nas taj život dovodi u zajedništvo. Zato on može napisati: „Ovo je poruka koju smo čuli od njega i navješćujemo vama: Bog je svjetlo i nema nikakve tame u Njemu.“ Apostoli su, gledajući Krista, vidjeli savršenu objavu svega onoga što Bog jest. Vidjeli su Kristovu savršenu čistoću te su shvatili da je Bog svjetlo – apsolutna svetost. Vidjeli su Kristovu savršenu ljubav te shvatili da je Bog ljubav. To su dvije glavne istine koje apostol ističe u poslanici – Bog je svjetlo i Bog je ljubav (1 Iv 4,8). Život, svjetlo i ljubav savršeno su se očitovali u Kristu.

(Red. 6). No istina o tome što Bog jest, smjesta postaje probnim kamenom stvarnosti našega ispovijedanja. Ako je, dakle, Bog svjetlo, onda iz toga slijedi da ispovijedamo nešto što je sasvim pogrešno ako kažemo da imamo zajedništvo s Njim, a hodimo na način koji dokazuje da smo u potpunom neznanju o Bogu.

(Red. 7). U doba Starog zavjeta Bog je prebivao u gustoj tami. Neke Božje osobine bile su poznate, ali Njegova narav još nije bila objavljena u potpunosti. Na potpunu Božju objavu čekalo se do Kristova dolaska. Nitko drugi osim božanske osobe nije mogao objaviti drugu božansku osobu. Stoga, kada je Krist postao tijelom, čitamo: „Jedinorođeni Sin, koji je u Očevu naručju, on ga je objavio“ (Iv 1,18). I ne samo da „Bog jest svjetlo“, nego je, putem potpune Božje objave u Kristu, On također u svjetlu. Štoviše, i kršćani koji imaju potpunu Božju objavu u Kristu, izvedeni su iz tame i neznanja o Bogu u Njegovo čudesno svjetlo. Sada je njihova povlastica to da hode u svjetlu Boga koji se potpuno objavio. Praktičan ishod tog hodanja u svjetlu je sljedeći:

Prvo: imamo zajedništvo jedan s drugim. U svakodnevnom životu na Zemlji imamo svaki svoje različite i sebične interese, ali „u svjetlu“ potpune Božje objave imamo zajedničke radosti i interese. Imamo zajedništvo u spoznaji božanskih Osoba, čije su značajke život, svjetlo i ljubav. To zajedništvo ostaje naše unatoč svih promašaja u pogledu odgovornosti Crkve. Vrijeme ga ne može dotaknuti, niti nam ga smrt može oteti. Dan Pedesetnice daje jasan prikaz tog zajedništva. Jeruzalem je bio u tami, ali toga je dana tri tisuće duša došlo u Božje svjetlo objavljeno u Kristu. Govorili su različitim jezicima i došli su iz „svakog naroda pod nebom“, ali su se odjednom našli u istom zajedništvu, jer čitamo: „I bijahu postojani u apostolskom nauku i zajedništvu“ (Dj 2,42).

Drugo: u svjetlu spoznajemo neizmjernu učinkovitost krvi Isusa Krista, njegova Sina, koja čisti od svakoga grijeha te nas tako čini savršeno prikladnima za svjetlo. Ako ne bi postojalo očišćenje od grijeha, grešniku bi bilo strašno doći u potpuno objavljeno Božje svjetlo. Ali Onaj koji je potpuno objavio Boga, umro je da bi nas učinio prikladnima za prisutnost tako objavljenog Boga.

(Rd. 8-10). Treće: u svjetlu je potpuno razotkriveno sve ono što mi jesmo. Imamo grijeh u sebi i počinili smo grijehe. Ako kažemo da smo prispjeli do bezgrešnog savršenstva, varamo sami sebe i dokazujemo da istine nema u nama, jer je u nama još uvijek grijeh. Ako kažemo da nikada nismo sagriješili, ne varamo samo sami sebe, nego Boga činimo lašcem, jer svi znamo sagriješiti u mnogo čemu. Ipak, na putovima Božje stege prema njegovoj djeci, „ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan da nam oprosti grijehe.“ Nije nam rečeno da molimo za oproštenje, nego da, kao djeca, priznamo grijehe koji trebaju biti oprošteni. Mi priznajemo svoje grijehe Ocu, a on ne samo da oprašta grijehe, nego nas i čisti od svakog nečistog utjecaja grijeha.

(1. Ivanova 2,1.2). Četvrto: oproštenje vjernikovih grijeha omogućeno je zagovorom Gospodina Isusa. S obzirom da je grijeh u nama i da još uvijek možemo griješiti, Bog se obilno pobrinuo za to da nas održi u zajedništvu. No to nam je napisano kako bismo se očuvali od griješenja. Dijete koje ne sluša svog oca ne prestaje biti njegovo dijete; i ako mi griješimo, naši odnosi kao djece s Ocem ostaju, ali je poremećeno naše zajedništvo s Njim. Kako bi se grijeh osudio i priznao, i kako bi bilo obnovljeno zajedništvo, Gospodin Isus djeluje kao naš Zagovornik – kao onaj koji nas zastupa i savršeno se zauzima za naš slučaj pred Ocem.

To zastupanje temelji se na nepromjenjivoj vrijednosti Kristova okajnog djela. On je samoga sebe prinio kao žrtvu bez mane Bogu pa na temelju svega što Krist jest i što je učinio, ne samo za Židove, nego i za sav svijet, Bog može proglasiti oproštenje svima, i opravdati one koji vjeruju te ih uvesti u odnos sa samim sobom kao Ocem, odnos koji ne može poništiti nikakav prekršaj od strane vjernika. No ako u tome položaju djece pogriješimo, Isus Krist je naš Zagovornik. Gospodin je primijenio taj zagovor kod Petra, čak i prije negoli je ovaj pao. On je Petru u pogledu njegova budućeg zatajenja rekao: „Ja sam se molio se za tebe.“ Rezultat Gospodinova zastupanja bio je vidljiv kada je Petar doveden do pokajanja i obnove.

Učinak činjenice da smo u svjetlu potpune Božje objave u Kristu jest dovođenje vjernika u zajedništvo potpuno nezavisno o bilo čemu zemaljskom, očitovanje učinkovitosti krvi u očišćenju, razotkrivanje da imamo grijeh u sebi i da smo sposobni griješiti i objavljivanje Krista kao našeg Zagovornika, koji se bavi našim pogreškama kako bi nas obnovio za zajedništvo.