Protivan vjetar

Biblijski tekst: Djela apostolska, 27. poglavlje

Možda ćemo se zapitati zašto se u Djelima apostolskim, u knjizi koja opisuje veličanstvena djela Duha Svetoga, nalazi tako podroban opis ove oluje. Netko je rekao da se u ovom poglavlju spominje najmanje dvanaest stručnih pomorskih izraza.

Knjiga Djela apostolskih je knjiga bez pravog završetka. Štoviše, na temelju zadnja dva retka moglo bi se zaključiti kao da se opet nalazimo na početku, ili kao da prava radnja tek počinje. I doista jest tako. Nakon onoga što se događalo u prvom stoljeću i što je opisano u toj knjizi, otkako je „Bog pohodio pogane da od njih izvede narod svome imenu“ (Dj 15,14), uslijedilo je još devetnaest stoljeća u kojima je, djelovanjem Duha Svetoga, „sve više vjernika dodavano Gospodinu“ (Dj 5,14).

Ovo poglavlje, dvadeset i sedmo, je neka vrst proročanstva, slično kao i doživljaji Isusovih učenika na Genezaretskom jezeru. Sâm Gospodin Isus je više puta dopustio da se njegovi učenici nađu na olujnome moru. Jednom pak je izričito rečeno da ih je „prisilio da uđu u lađu i odu pred njim na drugu stranu“ (Mt 14,22), a on sam je uzašao na goru nasamo moliti. Time je slikovito prikazano što očekuje Njegove učenike ovdje dolje dok On bude gore, to jest na Nebu, i zauzima se za njih. Naime, očekuju ih protivni vjetrovi i oluje. Ali naposljetku će On doći k njima, umiriti vjetar i sigurno ih dovesti do cilja. Više od toga nije nam objavljeno u tim doživljajima učenikâ. Zbog toga je Gospodin Isus svog naknadno pozvanog apostola želio provesti kroz slične okolnosti, ali u mnogo dužem razdoblju i uz podrobniji opis tog iskustva. To je, dakle, bilo proročko naviještanje onoga što u narednim stoljećima očekuje Isusove učenike kao pojedince i crkvu kao cjelinu.

Pavao i njegovi suputnici našli su se uslijed protivnog vjetra u „nemaloj oluji koja je bjesnjela“ (rd. 20). Iz tog opisa možemo naučiti:

– kako se mogu izbjeći neke oluje,

– što ne pomaže kad se nađemo u oluji,

– što je najvažnije kad se nađemo u oluji

1. Kako se mogu izbjeći neke oluje

U prvom dijelu ovog poglavlja nalazimo korisne smjernice koje nam pokazuju kako se neke oluje mogu izbjeći i kako je, uostalom, mogla biti izbjegnuta i spomenuta oluja. Ne možemo izbjeći one oluje koje nam izravno šalje Bog, kako bi putem njih ostvario neku svoju osobitu namjeru s nama. No u većinu oluja u našem životu upadamo vlastitom greškom, ili pak zbog drugih ljudi u našem okruženju. Takve oluje bi se mogle izbjeći ako na vrijeme uočimo neke naznake koje nam Bog šalje kao upozorenja i uvažimo ih.

„Jer nam vjetrovi bijahu protivni“ (rd. 4). To je bio prvi znak upozorenja. Bog nam ponekad daje znakove upozorenja tako što osjećamo „protivan vjetar“. Osjećamo da nikako ne uspijevamo u onome što želimo postići. Nije svaki protivan vjetar nužno uvijek nešto loše za nas. Ponekad neki blaži protivan vjetar može biti dobro upozorenje. Kad bismo uvažavali takva blaga upozorenja, bili bismo sačuvani od nekih neugodnosti.

„A kako nam vjetar nije dao pristati“ (rd. 7). Izrazi „sporo“, „jedva“, „mnogo vremena“, „opasna plovidba“ ukazivali su na to da bi, nastavi li se tako, moglo doći do ozbiljne nesreće. Pavao je to jasno vidio: „Ljudi, vidim …“, veli on. Drugi to nisu vidjeli, ali nisu htjeli slušati Pavla. Možda ni mi ne „vidimo“ dovoljno jasno, ali možemo poslušati savjet onih koji plove s nama i koji vide jasnije od nas. Nažalost je stotnik, koji je, kao vojni zapovjednik, mogao spriječiti daljnju plovidbu, više vjerovao kormilaru i vlasniku lađe negoli Pavlu. Kome mi više vjerujemo, Pavlu, ili raznim „kormilarima“ i „lađarima“? Oni su iskusni i znaju svoj posao. Oni znaju što je prikladno i neprikladno (rd. 12). Oni znaju da treba poštovati odluku većine, jer je to u pravilu najbolje (rd. 12). Pavao pak je „samo“ teolog, po nekima (već u ono doba!) vrlo uskogrudan teolog. Već su ga Korinćani optuživali da su „njegove poslanice teške i snažne, ali je njegova tjelesna nazočnost nemoćna i njegov je govor jadan“ (2 Kor 10,10). Ali, Pavao je vidio. Ljudske sposobnosti, ljudsko iskustvo i ljudsko umovanje ne može nas sačuvati od oluje. Naprotiv, samo će nas odvesti u oluju. Možda nam se savjet nekih koji vide više od nas može činiti jadnim i smiješnim; no nemojmo zaboraviti: Ako oni vide, a mi se ne obaziremo na ono što nam oni govore, onda bismo mi uskoro mogli biti jadni i smiješni!

„A kada je blago zapuhao južnjak“ (rd. 13). Taj blag južnjak došao im je kao naručen. Mnogi su upali u oluje zato što su ih povoljne okolnosti navele na pomisao „da bi mogli ostvariti nakanu“ (rd. 13), pa čak i na pomisao da je Bog suglasan s njihovom nakanom! Nemojmo se dati zavarati. Kad Bog nešto jasno pokaže, i kad se to može vidjeti, kao što je Pavao jasno vidio, onda će to biti tako kako je Bog rekao. Neće biti onako kako „predlaže većina“, niti pak onako kako misle ljudi.

„Ali nedugo zatim navali žestoki vjetar zvan Euroklidon“ (rd. 14) i nekoliko dana nakon toga nad njima je „bjesnjela nemala oluja“ (rd.20). Izgubili su svaku nadu da će se spasiti. Tada ih je Pavao podsjetio kako se sve to moglo izbjeći: „Trebali ste me, ljudi, poslušati“ (rd. 21). Trebali su poslušati onoga koji je vidio. I za nas je to jedini način da izbjegnemo neke oluje u našem životu: trebamo poslušati Pavla. Budemo li slijedili savjete zapisane u njegovim poslanicama, bit ćemo očuvani od mnogih oluja, kao pojedinci i kao crkve. Trebamo poslušati i naše suvremenike, naše suputnike na putu vjere, koji vide, one kojima je pogled izoštren Božjom riječju.

2. Što ne pomaže kad se nađemo u oluji

Nije im pomogao njihov velik napor i velika aktivnost: „uz mnogo napora (rd. 16) … podigoše čamac (rd. 17) … podvežu lađu (rd. 17) … spustiše jedro (rd. 17) … izbaciše tovar (rd. 18) … svojim rukama izbacismo brodsku opremu (rd. 19).“ No usprkos silnoj aktivnosti, ništa se nije promijenilo.

Nije im pomoglo prepuštanje okolnostima: „prepustismo lađu vjetru“ (rd. 15); „tjeralo nas je amo-tamo“ (rd. 27).

Ne bi im pomogao ni pokušaj bijega, na što su neki od njih pomišljali (rd. 20). Naprotiv, Pavao ih je upozorio da je upravo to najgori oblik ponašanja i da tako nitko ne može biti spašen (rd. 31).

Kad se nađemo u oluji skloni smo svim tim reakcijama. To su možda prirodni refleksi našeg ljudskog uma. Ali samo nam prebivanje u Gospodinovoj prisutnosti može dati pravo rješenje i pokazati pravi izlaz. Pavao je, očigledno, unatoč svojih vjernih suputnika, Aristarha (rd. 2) i Luke (pisca ovog izvješća), bio jedini koji nije izgubio nadu u spas (rd. 20: „izgubismo“ – tu Luka uključuje i sebe). Promotrimo što je to Pavlu dalo takvu snagu i učinilo ga tako drukčijim od drugih.

3. Što je najvažnije kada se nađemo u oluji

Pavao je već ranije dobio jasnu riječ od Gospodina: „Kako si svjedočio za mene u Jeruzalemu, tako trebaš i u Rimu posvjedočiti“ (23,11), a sada mu je Gospodin po svome anđelu poslao novo ohrabrenje (rd. 24). Ohrabrenje, sigurnost i izlaz dolazi od Boga, to jest putem njegove riječi. To je osobita riječ koju nam Gospodin želi dati za naše okolnosti.

„Bog čiji jesam i kome služim“ (rd. 23). Kako je divno da je Pavao i ovdje mogao posvjedočiti da je izlaz u Bogu kojemu pripada i kojemu služi. On ne veli „kojemu sam služio“. Dvije godine je proveo u Cezareji u zatvoru i njegova djelatna služba je praktički prestala prije dvije godine. A i to što je poslužio u Jeruzalemu bilo je u potpunosti odbijeno (mi bismo rekli beskorisno). Pa ipak mu Gospodin veli: „Jer kako si svjedočio za mene u Jeruzalemu, tako trebaš i u Rimu posvjedočiti“ (23,11). Svjedočanstvo nije bilo prihvaćeno, ali Gospodin to smatra „svjedočanstvom za Njega“, i to je važno. Nije važno kako je svjedočanstvo prihvaćeno od ljudi, nego koju vrijednost Gospodin vidi u njemu. Zato je Pavao i sada mogao reći: “Bog kojemu služim.” On je i tamo, na lađi, u oluji, kao zatvorenik, bio sluga Božji.

Nadalje, Pavao se naročito brinuo za to da ljudi uzmu jelo. „Budući da se već dugo nije jelo“ (rd. 21), Pavao je osjetio da mora tim ljudima nešto reći. Kasnije ih je „molio da uzmu jelo“ (rd. 33), jer je to za „vaše zdravlje“ (rd. 34). Kod njih je bilo u pitanju jelo za tijelo; kod nas je u pitanju duhovno jelo, koje nam je potrebno za naše duhovno zdravlje. Kako često zanemarujemo tu svoju potrebu! Pavao im je i sâm dao primjer tako što je uzeo kruh i počeo ga jesti (rd. 35). Nije li on i nama dao primjer kad nam je napisao tolike poslanice i potaknuo nas da čitamo cijelo Sveto pismo, jer „sve Pismo je od Boga nadahnuto i korisno“ (2 Tim 3,16)?

Jasna riječ od Gospodina za naše trenutne okolnosti, svijest da pripadamo i služimo Njemu, te duhovno jačanje putem Božje riječi, najvažniji su izvori pomoći kada se nađemo u oluji. Zahvaljujući njima, Pavao nije samo sâm uživao blagoslov, nego je i drugima mogao poslužiti na blagoslov. On nije mogao ničime doprinijeti da budu spašeni, baš kao što to nisu mogli ni oni sami. To nam pokazuje da je izbavljenje i spasenje od svih oluja isključivo u Gospodinovoj ruci. Ali dok iščekujemo Njegovo izbavljenje, možemo imati blagoslov i biti na blagoslov drugima. Tome nas poučava ovo čudesno poglavlje na svršetku Djela apostolskih.

DL