Javno i po kućama

Ništa što vama bijaše korisno nisam prešutio, nego vam navijestio, i poučavao vas javno i po kućama. (Djela 20,20)

Ovo su riječi iz Pavlovog oproštajnog govora starješinama u Efezu. One jasno pokazuju usku povezanost djelovanja učitelja i pastira.

Pavao nije bio samo apostol. Istodobno je imao i dar evanđelista, pastira i učitelja. Oba posljednja dara su međusobno usko povezana, kao što znamo iz Efežanima 4,11. Važno je razumjeti i prihvatiti tu povezanost.

• Učitelj predočuje istinu – pastir je djelotvorno primjenjuje.
• Učitelj prosvjetljuje um – pastir se bavi stanjem srca.
• Učitelj daje duhovnu hranu – pastir vodi računa o tome da bude ispravno prihvaćena.
• Učitelj se više bavi Riječju – pastir brine za duše.
• Učitelj većim djelom radi u javnosti – pastir uglavnom služi u privatnom okruženju.

Ako su oba ta dara objedinjena u jednoj osobi, onda sposobnost poučavanja pastiru daje veliku moralnu snagu, a dar pastira učitelju daje osobito nježnu ljubav.

Pastira ne smijemo brkati sa starješinom ili nadglednikom. Te dvije službe su različite. Starješine i nadglednici su istovjetni, ali se pastir jasno razlikuje od njih. „Starješina“ je službeni položaj koji se odnosi na određeno mjesto. „Pastir“ je dar. Starješine i nadglednici ne spominju se ni u 1. Korinćanima 12 i 14, ni u Efežanima 4, premda se na tim mjestima iscrpno govori o darovima.

Moramo pomno razlikovati darove od mjesnih službi. Starješine ili nadglednici upravljaju i nadgledaju, učitelji i pastiri trebaju hraniti i izgrađivati. Možda je neki starješina istodobno i učitelj ili pastir. On tada treba razlikovati svoju mjesnu službu od svog dara, i nikada ne smije brkati to dvoje.

No u ovom kratkom članku ne želimo dalje pokazivati razliku između duhovnih darova i mjesnih službi, nego želimo istaknuti veliku važnost dara pastira u Božjoj crkvi. Želimo moliti Krista, Glavu crkve, da taj dragocjen dar podijeli još više među nama. U pogledu toga nismo ograničeni, jer se njegova riznica duhovnog života nikada ne iscrpljuje. Naš Gospodin, Isus Krist, ljubi svoju crkvu i sa zadovoljstvom hrani i njeguje svoje tijelo i, u svojoj neizmjernoj punini, skrbi za svaku potrebu.

U Božjoj crkvi uočava se velika potreba za pastirskom službom. S time će se složiti svatko tko poznaje pravo stanje crkve i tko zna što pastirska služba jest. Kako li su rijetki duhovni pastiri! Lako je uzeti si naziv „pastor“ i obavljati određene djelatnosti na tom službenom položaju. Ali istinska pastirska služba nije ni ime ni položaj, nego živa stvarnost. To je božanski dar koji Gospodin, kao Glava crkve, daje za rast i na blagoslov njezinih udova. Istinski pastir ne posjeduje samo taj duhovan dar. Ne, on je potaknut Kristovim osjećajima prema svakom janjetu i svakoj ovci u njegovom stadu, koje je on otkupio svojom krvlju.

Ponavljam to: „Svakom janjetu i svakoj ovci.“ Istinski pastir je pastir u čitavom svijetu. On ima srce, poruku i službu za svaki ud na Kristovom tijelu. Sa starješinom nije tako. Njegova odgovornost je mjesna, ograničena na mjesto na kojemu je provodi. No područje djelovanja pastira proteže se na cjelokupnu Božju crkvu, kao što i područje djelovanja evanđelista obuhvaća čitav svijet. Pastir je pastir u New Yorku, u Parizu ili u Sydneyju. Njegova dragocjena djelatnost provodi se svugdje kamo ga Gospodin vodi. Zamisao da je služba pastira ograničena na određenu crkvu u kojoj on istodobno mora obavljati djelatnosti evanđelista, učitelja, starješine ili nadglednika (i tada ga se naziva „pastorom“), potpuno je strana nauku Novog zavjeta.

Nažalost postoji vrlo malo istinskih pastira. Kako rijetko se može naći dar pastira i srce pastira! Gdje ćemo naći takve koji stvarno služe Gospodinovu stadu „javno i po kućama“? Možda na sastancima nedjeljom ili u tjednu ponekad netko iznese kratku poruku, ali kako se radi za Gospodina „po kućama“? Gdje je, dan za danom, to marljivo i ozbiljno staranje za pojedince? Poučavanja u javnosti često su zbunjujuća slušateljima. Poučavanja u kućama se, naprotiv, većinom bolje prihvaćaju. Neka istina koja je izrečena u javnosti ponekad se pogrešno razumije i primjenjuje, sve dok u razgovoru s nekim pastirom ne postane jasan njezin pravi smisao i pravilna primjena.

No to nije sve. U pastirovom djelokrugu ima mnogo toga čega se učitelj u javnosti ne može dotaći. Svakako da je poučavanje u javnosti vrlo važno. Kad bismo barem imali više toga! Djelatnost učitelja je dragocjena, a ako je još prožeta obazrivom ljubavlju pastirskog srca, može prodrijeti duboko u razne potrebe pojedinca. No pastir koji s mnogo ljubavi i u ozbiljnoj molitvi vjerno ide od kuće do kuće, nalazi pristup skrivenim previranjima duše, tjeskobama srca, zbunjujućim pitanjima duha i teškim pitanjima savjesti. On se, s dubokim suosjećanjem srca koje ljubi, može pozabaviti tisućama sitnih okolnosti i životnih teškoća. On se može spustiti na koljena i zajedno s onima koji su u kušnjama, u iskušenjima i koji su opterećeni moliti pred prijestoljem milosti. Tako mogu zajedno izlijevati svoje srce i primiti utjehu od Oca milosrđa i Boga svake utjehe.

Učitelj u javnosti nema tu mogućnost. Ako govori kod otvorenoga groba, na nekoj sahrani, i ako pored dara učitelja ima i dar pastira, svakako da u svojoj javnoj poruci može dotaći većinu muka, teškoća i osobnih kušnjâ vjernika. No on ne može dovoljno zaći u osobne potrebe pojedinaca. To pripada svetom poslu pastira. Čini se da je pastir za dušu ono što je liječnik za tijelo. On mora poznavati pojedine smetnje, kao i razne lijekove. On mora znati prepoznati duhovno stanje i primijeniti ispravan lijek. Još jednom: Kako malo ima takvih pastira i kako je velika razlika između onih koji samo nose ime „pastor“ i onih koji vrše tu službu.

Zato vas molim: Molimo se Bogu zajedno u vjeri da on podigne istinske pastire svome stadu! Osjećamo duboku potrebu za time. Jer inače se ovce Gospodina Isusa ne hrane dovoljno i nisu dobro njegovane. Zašto je to tako? Zato što smo toliko zaokupljeni našim vlastitim poslovima i nemamo vremena baviti se s Gospodinovim ljubljenim stadom!

Čak i kada se Božji narod okupi, pojedine dragocjene duše dobivaju vrlo malo onoga što im je korisno. Prigodom predlaganja pjesama i u molitvama dajemo tako malo Duhu da nas vodi. Stado se rijetko izvodi na zelene pašnjake i mirne vode božanske ljubavi! A u toku tjedna ima tako malo pomoći od pastira, tako malo nježne skrbi za udove tijela. Čini se kao da nemamo vremena ni za što i da svaki trenutak posvećujemo samo poslu, kako bismo zadovoljili zemaljske potrebe svojih obitelji. Uvijek je to ista, žalosna priča:

Svi traže svoje, a ne ono što je Krista Isusa. (Filipljanima 2,21)

Kako li je drugačiji bio apostol! On je našao vremena za izrađivanje šatora i vremena za poučavanje „javno i po kućama“. On nije bio samo revan evanđelist i nadaren učitelj, koji je prolazio svim zemljama i izgrađivao zajednice. Ne, on je bio i pastir koji je ljubio, kao i mudar duhovan liječnik. Imao je srce za Krista, za crkvu i za svakog otkupljenog. U tome je istinska tajna službe. Začuđujuće je što sve može postići srce koje je ispunjeno ljubavlju. Ako stvarno ljubim crkvu, tražit ću njezin blagoslov i rast. Trudit ću se da radim na tome zajedno s drugima, i to s darovima i sposobnostima koje mi je dao Gospodin.

Molimo Gospodina

• da on probudi pastire i učitelje među svojim narodom,
• da to budu muškarci po njegovom srcu: puni Svetog Duha i poticani istinskom ljubavlju za njegovu crkvu,
• da budu osposobljeni od njega, kako bi bili spremni poučavati „javno i po kućama“.

C.H.M.

Miscellaneous Writings