Posted by Gospodin nam u svojoj milosti daruje mnoge povlastice. Jedna od najuzvišenijih je okupljanje u njegovo ime. Kakva li je povlastica za nas to da možemo biti prisutni na tim okupljanjima! Svatko tko stvarno ljubi Gospodina Isusa s velikom će radošću boraviti na onome mjestu za koje je on obećao da će biti prisutan u samoj sredini. Bilo da smo okupljeni kako bismo kod Gospodinova stola navijestili njegovu smrt, ili da bismo slušali njegovu Riječ, ili da bismo se zajedno molili – svako vjerno srce čeznut će za time da bude prisutno na svakom okupljanju. Možemo biti uvjereni u ovo: svaki koji namjerno zanemaruje ta okupljanja nalazi se u opasnom stanju. Onaj tko zanemaruje okupljanja zajednice čini prvi korak na putu nizbrdo, koji može dovesti do potpunog odustajanja od Krista i onoga što je u njegovu korist.
Ne zapostavljajući svoje sastajanje, kao što je u nekih običaj, nego hrabrimo jedni druge: i to više što više vidite da se približava Dan (Hebrejima 10,25).
Želim podsjetiti čitatelja da u ovom kratkom članku ne govorimo o tome kako možemo znati na koje okupljanje bismo trebali ići. To pitanje je, svakako, od temeljne važnosti za svakog muškarca, ženu i dijete – svatko je obvezan i povlašten imati božanski odgovor na to pitanje prije negoli si nađe mjesto u nekoj zajednici. Ići na sastanke ne znajući temelj na kojemu se ti sastanci održavaju znači postupati u neznanju i ravnodušnosti, što se nikako ne podudara s Gospodinovim strahom i ljubavlju prema njegovoj Riječi.
No, ponavljam, to nije pitanje koje sada razmatramo. Sada se ne bavimo temeljem okupljanja, nego našim stanjem i našim ponašanjem na tome temelju – pitanjem koje je zasigurno od velike moralne važnosti za svakoga koji ispovijeda da se okuplja u ime ili k imenu Onoga koji je svet i istinit. Naša tema je, dakle, sažeta u naslovu ovoga članka. Ovo je pitanje koje je upućeno našim srcima i savjestima: „Jesam li na pomoć ili na smetnju zajednici?“ Svaki vjernik je ili jedno ili drugo, i to ima vidljive posljedice.
Pomoć ili smetnja Kristovom tijelu
Apostol Pavao o tome govori u 1. Korinćanima 12. Tamo vidimo da svaki ud Kristova tijela utječe na ostale udove. To je jednako kao i kod ljudskog tijela. Kada na nekom skrivenom ili malom udu nešto nije u redu, uskoro će to preko mozga osjetiti svi udovi. Dovoljan je ubod iglom ili čavlom, zub koji boli ili iščašena noga i čitavo tijelo će to osjećati. Ako nas boli neki zglob, mišić ili živac, čitavo tijelo će to osjetiti kao neko opterećenje. Tako se zbiva i u Božjoj zajednici, koja je Kristovo tijelo:
I ako trpi jedan ud, s njime trpe i ostali udovi; ako se časti jedan ud, s njime se raduju svi udovi. (1. Korinćanima 12,26)
Stanje pojedinog uda utječe na čitavo tijelo. Iz toga slijedi da je svaki ud svima drugima ili pomoć ili smetnja. To je ozbiljna činjenica s dalekosežnim posljedicama u djelovanju.
Apostol ovdje ne govori o nekoj mjesnoj zajednici, nego o čitavom tijelu. Svaka mjesna zajednica je, svakako, mjesni izraz čitavog tijela. Kada govori Korinćanima, on veli: „Vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi“ (red. 27). Naravno da su tada postojale i zajednice na drugim mjestima. Da je apostol o toj istoj temi pisao nekoj od njih, zasigurno bi upotrijebio iste izraze. Jer ono što je istina i vrijedi za jednu Zajednicu, istina je i vrijedi za svaku lokalnu zajednicu. To je vrlo jasno, jednostavno i nadasve važno u djelovanju.
Iz te činjenice proizlaze tri dragocjene i snažne pobude za svet, ozbiljan i vjeran život:
• Ne želimo obeščastiti Glavu, Gospodina Isusa, s kojim smo povezani.
• Ne želimo žalostiti Svetoga Duha, kojim smo povezani zajedno.
• Ne želimo štetiti drugim vjernicima, svojoj braći i sestrama po vjeri, s kojima smo povezani.
Što bi moglo imati snažniji utjecaj na nas od takvih pobuda? Zašto ih ne bismo više provodili u djelo u Božjem narodu? Jedno je držati i propovijedati nauk o jedinstvu tijela, nešto sasvim drugo je živjeti u njemu i očitovati njegovu svetu snagu koja izgrađuje. Nažalost se jadan ljudski um može baviti najuzvišenijim istinama, a da srce, savjest i život nikada nisu iskusili njihov sveti utjecaj. To je ozbiljna činjenica i trebali bismo promišljati o njoj. Neka bi istina o „jednome tijelu“ postala stvarnošću za svaki ud na svoj zemlji!
Pomoć ili smetnja na sastancima
Sastanci (okupljanja) pod utjecajem su unutrašnjeg stanja, stava srca i mišljenja svih onih koji na njima sudjeluju. Ponavljam i naglašavam: to se odnosi na sve prisutne, ne samo na one koji djelatno sudjeluju u vršenju službe.
Svakako da oni koji se na bilo koji način dadu upotrijebiti u službi imaju osobitu odgovornost. Onaj tko predloži pjesmu, izgovori molitvu ili zahvaljivanje, pročita odjeljak iz Božje Riječi ili sudjeluje u poučavanju i opominjanju, treba biti svjestan: u svemu što činim, samo sam oruđe u Gospodinovoj ruci. Ako to zaboravimo, mogli bismo ozbiljno naštetiti zajednici. Mogli bismo ugasiti Duha, omesti štovanje, prekinuti zajedništvo, upropastiti sklad i blagoslov okupljanja.
To je vrlo ozbiljno i zbog toga je potrebno da svi koji na bilo koji način sudjeluju u službi budu budni. Već samo jedna neprikladna ili u neprikladnom trenutku predložena pjesma može biti smetnja, jer prekida Duhom vođen tijek sastanka. Čak i dragocjena Božja Riječ može biti čitana u neprikladnom trenutku. Kratko rečeno: sve ono što nije neposredno potaknuto od Duha može omesti izgradnju i blagoslov zajednice. Svi koji se dadu upotrijebiti u vršenju neke službe trebali bi uvijek biti svjesni toga da su vođeni od Duha. Njihova jedina pobuda bi trebala biti proslavljanje Gospodina Isusa i blagoslov zajednice putem Njega.
Neka sve bude učinjeno na izgradnju. (1. Korinćanima 14,26)
Ako nije tako, bolje je da šute i čekaju na Gospodina. Mirnim čekanjem više će proslaviti Krista i biti veći blagoslov zajednici negoli nemirnom djelatnošću i govorenjem koje ne izgrađuje. No moguće je i obratno: moguće je spriječiti blagoslov tako što se propusti predložiti pjesmu, pročitati odjeljak ili izgovoriti molitvu, iako je Božji Duh pojedincu položio na srce nešto od toga!
No pored te osobite odgovornosti onih koje Božji Duh želi upotrijebiti u službi, postoji i ozbiljna odgovornost svakog pojedinca. Raspoloženje, obilježje i opći učinak nekog okupljanja usko su povezani s moralnim i duhovnim stanjem svih prisutnih. Ta činjenica potiče me da ovo što ovdje pišem pošaljem svim zajednicama. Svaki vjernik je u zajednici ili pomoć ili smetnja, pomoćnik ili kvaritelj.
Pomoć i blagoslov zajednici možemo biti:
• ako dolazimo u duhu predanosti, ozbiljnosti i ljubaznosti,
• ako želimo da jednostavno susretnemo samoga Gospodina,
• ako se okupljamo s uvjerenjem da smo na mjestu koje je on odabrao da u njemu nastani svoje ime,
• ako se radujemo što smo tamo zato što je tamo On.
Neka bi Bog povećao broj onih koji će dolaziti s takvim stavom. Kada bi u svim zajednicama vladale ovakve blagoslovljene značajke, kako bi njihovo svjedočanstvo bilo drugačije!
Pitanje je zašto ne bi moglo biti? Jer to nije pitanje dara ili spoznaje, nego milosti, istinske pobožnosti i života molitve. Jednom riječju, to je pitanje duhovnog stanja u kojem bi trebalo biti svako Božje dijete i svaki Kristov sluga, i bez kojega su i najizvrsniji darovi i najopsežnija spoznaja samo smetnja i zamka. Jer samo dar i znanje, bez izvježbane savjesti i Božjeg straha, mogu biti, i jesu, upotrijebljeni od strane neprijatelja na moralnu propast duša. No ondje gdje je istinska poniznost, kao i ozbiljnost i stvarnost koja proizlazi iz svjesnosti Božje prisutnosti, tamo će se u zajednici – bez obzira jesu li darovi prisutni ili nisu – zasigurno naći istinsko štovanje, dublji blagoslov i duhovna svježina.
Ogromna je razlika između okupljanja onih koji se okupe oko nekog nadarenog čovjeka i okupljanja samo k imenu Gospodina Isusa.
C. H. Mackintosh, Miscellaneous Writings
komentaribiblije.org 