Odreći se samoga sebe

„Ako bismo svaki dan vježbali samo malo odricanja od samoga sebe, mnogo bismo lakše napredovali na svom putu prema Nebu.“
Ima mnogo zdrave i praktične istine u toj izreci. Put odricanja od samoga sebe je pravi put za kršćanina.

I reče (Krist) svima njima:
Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, i neka svaki dan uzima svoj križ i slijedi me. (Luka 9,23)

Ne kaže: „Neka se odrekne nečega što mu pripada.“ Ne, on se mora „odreći samoga sebe“, i to „svaki dan“. Svakog jutra kada ustanemo i iznova krenemo u svakodnevnicu, imamo isti velik i nadasve važan zadatak, naime, odreći se samoga sebe.
To mrsko „ja“ – ne naša osobnost, nego naše samoljublje – prati nas u stopu. Znamo po milosti da je „naš stari čovjek raspet“ – mrtav i sahranjen izvan Božjeg pogleda. No to vrijedi samo u pogledu našeg položaja u Kristu, sukladno onome kako nas Bog vidi. U djelovanju pak se svakog dana, svakog sata, svakog trenutka moramo odricati vlastitog „ja“ i osuditi ga. Načelo našeg položaja mora se ostvarivati na djelu. Bog nas vidi savršenima u Kristu. Nismo više u tijelu, ali tijelo je u nama i moramo ga se, snagom Svetoga Duha, odricati i držati ga raspetim.
Zapamtimo, nije dovoljno odreći se samo onih ružnih strana vlastitog „ja“, nego i onih istančanih – ne samo njegovih loših navika, nego i njegovih njegovanih ukusa – ne samo njegovih sirovosti i grubosti, nego i njegovih najuglađenijih i najotmjenijih oblika. To se ne prepoznaje uvijek. Prečesto se događa da, poput Šaula, poštedimo ono što smatramo „najboljim“, a oštricu mača primijenimo protiv onoga što je „prezreno i bezvrijedno“ (1 Sam 15,9). No to nije dovoljno. Vlastito „ja“ je ono čega se moramo odreći. Da, vlastitog „ja“, u svoj njegovoj dužini i širini – ne samo nekih njegovih grana, nego njegovog debla – ne samo nekih dijelova naravi, nego same naravi. Razmjerno je lako odreći se nečega što se odnosi na vlastito „ja“, dok se vlastito „ja“ sve vrijeme tetoši i udovoljava mu se.

• Mogu se odreći hrane, kako bih time nahranio svoj vjerski ponos.
• Mogu umirati od gladi, kako bih njegovao ljubav prema novcu.
• Mogu nositi otrcanu odjeću, a istodobno biti ponosan na svoj skupocjen namještaj i lijepo opremljen stan.

Zbog toga je potrebno uvijek se podsjećati na to da se moramo odreći samoga sebe.
Tko može procijeniti što je sve sadržano u tim važnim riječima „odreći se samoga sebe“? Vlastito „ja“ djeluje posvuda. U vlastitoj sobi, u obitelji, u prodavaonici, u autobusu, na ulici – posvuda, u svakom trenutku i u svim okolnostima. Ima svoje ukuse, svoje navike, svoje predrasude, ono što voli i što ne voli. Moramo ga se odreći u svemu tome. Možemo se čak zateći u takvom stanju da uživamo u dojmu koji imamo o sebi samima. Toga se moramo odlučno odreći.
Vlastito „ja“ pokazuje se i u našem životu vjere. Volimo one

• koji nam odgovaraju i simpatični su,
• koji se slažu s nama i misle isto kao i mi,
• koji cijene naše mišljenje ili se dive načinu na koji ga izražavamo.

Sve to treba staviti pod oštru oštricu noža odricanja od samoga sebe. Ako ne bude tako, možda ćemo nekog dragog i cijenjenog kršćanina prezirati samo zbog nečega što nam ne odgovara. S druge strane pak ćemo se možda diviti nekome tko je ispraznog, bezvrijednog karaktera, samo zato što pokazuje neke značajke koja se nama sviđaju.
Doista, od mnogih oblika koje naše „ja“ može poprimiti, nema mrskijega od onog religioznog. Odjeveno u taj pobožan ogrtač, ono želi sebe – namjesto Gospodina – učiniti središtem neke skupine kršćana, djelotvorno iskazivanje ljubavi ograničiti na taj uzak krug i pritom govoriti o kršćanskom zajedništvu. Nadalje, to religijsko „ja“ će isključiti iz tog uskog kruga svakoga tko o nekoj pojedinosti možda ima drugačije mišljenje ili drugačije gledište. Tvrdoglavo će odbijati prilagoditi se savjesti i slabosti drugih, i u tom pogledu neće popuštati ni za dlaku. No istodobno će odbaciti mnoge istine kako bi održalo zajedništvo s onima koji su mu slični. Moramo biti vrlo oprezni u pogledu tog strašnog očitovanja religijskog „ja“.
Pažljivim čitanjem 1. Korinćanima 8-10 dobit ćemo važnu pouku o odricanju od samoga sebe. Naslov cijelog ovog odjeljka mogao bi glasiti: „Odreći se sebe u svakom pogledu, ali ni milimetar ne odstupiti od istine.“ To bi trebalo biti geslo svakog vjernog kršćanina. Kada je u pitanju vlastito „ja“, potrebno je odustati od svega. Kada pak je u pitanju istina, ne smije se odustati ni od čega.
Navest ćemo nekoliko primjera odricanja od sebe iz sljedećih poglavlja.

Stoga, ako jelo sablažnjava brata mojega, ne, neću jesti meso dovijeka da brata svoga ne sablaznim. (1. Korinćanima 8,13)

Jer premda sam ja slobodan od svih ljudi, ipak sam svima postao slugom da ih što više pridobijem. I Židovima sam postao kao Židov, da Židove pridobijem; … svima sam postao sve da na svaki način neke spasim. (1. Korinćanima 9,19-22)

Nitko neka ne traži svoje, nego svaki dobrobit drugoga. (1. Korinćanima 10,24)

Kako samo spremno tražimo ono što je naše! A kako teško se odlučujemo tražiti dobrobit drugoga!
Bitno je uočiti da je ono kada apostol izjavljuje da je on „svima postao sve“ riječ o odricanju od sebe, a ne o „plivanju niz struju“. Niti je on bio popustljiv prema samome sebi, niti je odustao od ijednog slovca Božje istine. Ali učinio je samoga sebe slugom svima, za njihovo dobro i na proslavljanje Boga.
U tome nam je on uzor. Molimo Gospodina za pomoć da ga možemo nasljedovati! Nismo pozvani odustati samo od svojih gledišta, predrasuda i sklonosti, nego i od naših osobnih prava na korist drugih. To je kršćaninova svakodnevna zadaća. Ako je ispunjavamo, onda nasljedujemo Gospodina Isusa i brže ćemo napredovati na putu prema nebu.

C. H. Mackintosh, Things New and Old