Predati samoga sebe

Filipljanima 2

Lijepo je promatrati moralne pobjede kršćanstva – pobjede koje ono zadobiva nad čovjekovim vlastitim „ja“ i nad svijetom, i čudesan način na koji se te pobjede zadobivaju. Zakon je rekao: „Učini ovo; a ovo nemoj učiniti.“ Ali kršćanstvo govori potpuno drugačijim jezikom. U njemu je život pružen kao besplatan dar – život koji teče iz uskrslog i proslavljenog Krista. …

Kršćanstvo ne samo što daje vječni život, nego daje i predmet s kojim taj život može biti zaokupljen – središte oko kojega mogu kružiti osjećaji tog života – lik koji predočuje uzor tog života. Na taj način postiže svoje snažne moralne pobjede. Time nadvladava sebičnu ljudsku narav i sebičan svijet. Ono daje božanski život i božansko središte; i dok se život kreće oko tog središta, oslobođeni smo od samih sebe.

To je tajna predavanja samoga sebe. To se ne može postići ni na koji drugi način. Neobraćen čovjek svoje središte nalazi u samome sebi pa bi mu, stoga, reći da ne bude sebičan značilo isto što i reći mu neka ne postoji. … Naravan čovjek živi za sebe. On nema neki uzvišeniji predmet. … Njegov predmet i njegovo središte u svemu je njegovo vlastito „ja“. On može biti moralan, ljubazan, religiozan, dobrohotan, ali tako dugo dok se ne obrati, on nije završio s vlastitim „ja“ kao načelom svog postojanja ili kao središtem oko kojega se njegovo postojanje okreće.

Te nas misli uvode u prikladan i prekrasan prikaz ove teme, koja je dana u Filipljanima 2. To poglavlje predočuje nekoliko primjera predavanja samoga sebe, počevši s onim koji je bio božanski savršen, sa samim Gospodinom.

Prije nego što nastavimo promatrati taj izvrstan slikovit prikaz, bilo bi dobro upitati se zašto je bilo nužno predočiti takav prikaz vjernicima u Filipima. Pažljiv čitatelj će tijekom čitanja te nadasve lijepe poslanice uočiti neke istančane izjave nadahnutog pisca iz kojih se dade zaključiti da je apostolovo oštro i budno oko otkrilo nekakav korijen zla u srcu voljene i cijenjene zajednice koja se okupljala u Filipima. …

Nije to bio razdor na sljedbe i stranke kao u Korintu. To nije bio povratak zakonu i ritualizmu kao u Galaciji. To nije bila čežnja za filozofijom i počelima svijeta kao u Kolossi. Što je to onda bilo? Bio je to korijen zavisti i svađe. Nicanje toga korijena jasno se vidi u sukobu između dviju sestara, Evodije i Sintihe (Fil 4,2), ali se može nazreti i u ranijim dijelovima poslanice. Za taj problem postoji božanski lijek.

Za liječnika je važno ne samo znati što nije u redu s njegovim pacijentom, nego i znati pravi lijek. Neki liječnici mogu brzo otkriti uzrok bolesti, ali nisu posve sigurni koji bi lijek trebalo primijeniti. Drugi pak imaju dobro teorijsko znanje o djelovanju raznih lijekova, ali ih ne znaju primijeniti u pojedinačnim slučajevima.

Božanski Liječnik poznaje i bolest i lijek za nju. On točno zna što je s nama i zna što će nam dobro doći. On vidi korijen stvari i primjenjuje temeljito liječenje. Slučajeve ne liječi površno. Savršen je u prosudbi. On zaključke o našoj bolesti ne donosi na temelju površinskih popratnih pojava. Njegovo oštro oko prodire do same srži i njegova vješta ruka primjenjuje pravi lijek.

Tako je to u Poslanici Filipljanima. … Pavao je volio vjernike u Filipima i radovao se njihovoj ljubavi prema njemu… Ali onda je shvatio da je jedno voljeti apostola koji je daleko i biti ljubazan prema njemu, a nešto sasvim drugo biti u slozi međusobno. Nema dvojbe da su i Evodija i Sintiha pridonijele tome da se Pavlu može poslati dar, iako se nisu složno i zajedno trudile u naporima i suzama svakodnevnog života i služenja. To nije neuobičajeno. Mnoge sestre i braća također su spremni dati novčani prilog za pomoć nekom Kristovom sluzi koji je daleko, ali ne žive zajedno u slozi. Kako je to moguće? Očito je da nisu predali sami sebe. To je zasigurno i prava tajna mnogih „sebičnih ambicija“ i „uobrazilja“, tako bolno očitih usred Božjeg naroda. Jedno je hoditi sâm, a drugo je hoditi zajedno s našom braćom u djelatnom priznavanju velike istine o jedinstvu tijela i u podsjećanju da „smo udovi jedan drugoga”.

Kršćani se ne bi smjeli smatrati samo pojedincima, poput odvojenih atoma, to jest neovisnim osobama. To je nemoguće, jer Sveto pismo govori: „Postoji jedno tijelo“, a mi smo udovi tog tijela. To je božanska istina – velika činjenica – povoljna stvarnost. Ne smijemo se isticati usamljeničkom samosvojnošću. Mi smo živi udovi živog tijela i svatko je u djelatnom odnosu s drugim udovima s kojima smo povezani vezom koju nikakva sila, zemaljska ili paklena, ne može prekinuti. Jednom riječju, postoji odnos stvoren prisutnošću Svetoga Duha, koji ne samo što prebiva u svakom pojedinom udu, nego je snaga jedinstva jednog Tijela. Prisutnost Boga Duha u crkvi je ono što tu crkvu čini jednim živim Tijelom žive Glave.

Kada smo pozvani hoditi u stvarnom priznavanju te velike istine, postoji potreba za predavanjem samoga sebe. … Da su Evodija i Sintiha mogle hoditi same, ne bi bilo sukoba ni svađe. Ali bile su pozvane hoditi zajedno, a to zahtjeva predavanje samoga sebe. Nikada nemojte zaboraviti da kršćani nisu članovi nekakvog kluba, sljedbe ili udruge: oni su udovi tijela, svaki povezan sa svima, i na temelju činjenice prebivanja Svetog Duha u njima svi su povezani s uskrslom i proslavljenom Glavom u Nebu.

To je velika istina, a njezino provođenje u djelo koštat će nas ne samo svega što imamo, nego i svega što jesmo. Nema mjesta u svem svemiru gdje će vlastito „ja“ biti tako razbijeno u komadiće kao u Božjoj zajednici (crkvi). Nije li upravo to dobro? Nije li to moćan dokaz božanskog temelja na kojemu je ta zajednica okupljena? Ne bi li nam trebalo biti drago što je naše mrsko „ja“ na taj način razbijeno u komadiće? Hoćemo li pobjeći od onih koji to rade za nas? Zar nam nije drago? Ne molimo li se često za to da se riješimo samih sebe? Hoćemo li se svađati s onima koji su Božje pomoćno sredstvo i odgovor na naše molitve? Istina, oni to možda čine grubo i nespretno, ali nema veze. Tko god mi pomaže da zgnječim i ugušim vlastito „ja“, čini mi dobro, koliko god nespretno to činio. Jedno je sigurno: nitko nam nikada ne može oduzeti ono što je, uostalom, jedino vrijedno imati – Krista. To je dragocjena utjeha. Neka vlastito „ja“ ode i imat ćemo više Krista. Evodija bi mogla okriviti Sintihu, a Sintiha Evodiju, no apostol ne postavlja pitanje koja je bila u pravu ili koja je bila u krivu, nego i jednu i drugu moli da budu „iste misli u Gospodinu“.

Tu leži božanska tajna. To znači predati samoga sebe.

C. H. Mackintosh, Things New and Old