Pregled Mateja 13

Autor: Max Billeter

Ovo zanimljivo i raznoliko poglavlje iznosi dojmljiv prikaz nastanka kršćanstva. Prikazuje njegov vanjski i unutarnji razvoj te ilustrira kršćansko vjeroispovijedanje na zemlji. Gospodin prenosi te misli, kako simbolički, putem svojeg ponašanja, tako i izravno putem svojih riječi. Značajna je i različitost slušateljstva. Zadivljujuće je kako se sve to uklapa i daje jasan prikaz kršćanskog razdoblja.

Simboličko značenje kuće i mora

„Istoga dana iziđe Isus iz kuće te sjedne kraj mora. I okupi se k njemu veliko mnoštvo; tako da je ušao u lađu i sjeo, a sve ono mnoštvo stajalo je na obali“ (r. 1.2).

U prvih dvanaest poglavlja Matejeva evanđelja vidimo kako se Gospodin brine za izraelski narod i predstavlja im se kao kralj Božjeg kraljevstva. Budući da ga židovske vođe odbacuju, on se okreće od Izraela i posvećuje se ljudima iz ostalih naroda. On to simbolično pokazuje kad izlazi iz kuće i sjeda kraj mora. Kuća koju je napustio predstavlja Izrael. More i mnoštvo su slika zemaljskih naroda, tj. svih ljudi.

Usporedba o četiri vrste tla

„I pričao im je mnogo toga u usporedbama govoreći: Gle, iziđe sijač sijati“ (r. 3).

Gospodin najprije govori mnoštvu. Predstavlja im se kao sijač, kako bi svi ljudi bili svjesni da je on u kršćanstvu polazišna točka Božjeg svjedočanstva. Od Izraela, svojeg vinograda, uzalud je tražio plod. Sada on počinje sijati. Na taj način on stvara uvjete za pravi, vidljivi plod. Ali sijanje izaziva različite reakcije.

„Dok je sijao, neka zrna padoše uz put pa dođoše ptice i pojedoše ih. Neka padoše na kamenita mjesta, gdje nisu imala dosta zemlje, pa odmah iznikoše, jer nisu imala duboku zemlju. A kada se diglo sunce bijahu spržena te se, budući da nisu imala korijena, osušiše. Neka padoše u trnje pa trnje poraste i uguši ih. No ostala padoše na dobru zemlju i doniješe plod: neko stostruk, neko šezdesetostruk, neko tridesetostruk“ (r. 4-8).

Prva tri tla uzalud su primila milost. Nema nikakvog ploda. Posljednja tri tla pokazuju učinkovitost, premda različitu. Time Gospodin jednostavno i prikladno pokazuje kako različito ljudi odgovaraju na kršćansku poruku. Čak i nevjernici mogu vidjeti tu razliku u odgovoru ljudi koji slušaju Božju riječ.

„Tko ima uši da čuje, neka čuje“ (r. 9).

Različiti nazivi kraljevstva

Ponekad se pod pojmom „kraljevstvo nebesko“ podrazumijeva samo Nebo, no to je pogrešno. Pod tim pojmom se, međutim, misli na kraljevstvo na zemlji, koje su uspostavili i kojim vladaju Bog i Nebo. Gospodin Isus je to kraljevstvo najprije navijestio kao nešto što se približilo (Mt 4,17), a zatim kao nešto što je već prisutno (Lk 17,21). Ono je, dakle, započelo tada i trajat će do svršetka njegove tisućugodišnje vladavine (1 Kor 15,24). Biblija se služi izrazima „Kraljevstvo Božje“, „Kraljevstvo nebesko“ ili, jednostavno, „Kraljevstvo“, i pod time se uvijek misli na to kraljevstvo prema božanskim načelima na zemlji.

Različiti oblici kraljevstva

„I pristupiše učenici i rekoše mu: Zašto im govoriš u usporedbama? On im odgovori i reče: Zato što je vama dano znati tajne kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano“ (r. 10.11).

Krist i njegovo kraljevstvo u snazi i slavi naviješteni su u Starom zavjetu (Dn 2,44). Kao kralj u Izraelu, on je trebao vladati cijelim svijetom. Njegovim dolaskom na zemlju to se kraljevstvo približilo i bilo je prisutno u njegovoj osobi (Mt 4,17; Lk 17,21). Ali on nije bio prihvaćen, nego je razapet. Starozavjetno proročanstvo također predviđa patnju i pogubljenje Mesije (Dn 9,26). Nakon što je bio odbačen na zemlji, Gospodin Isus se vratio u nebo.

Time je njegovo je kraljevstvo na zemlji na neko vrijeme poprimilo drugačiji oblik. Obilježeno je Gospodinovom odsutnošću i ostvaruje se u kršćanstvu. Ovaj osobit oblik kraljevstva traje, s jedne strane, do Uzeća (1 Sol 4,16.17), te, s druge strane, do osude i uklanjanja kršćanstva bez Krista (Otk 17,16). U Starom zavjetu ne nalazimo ni jednu riječ proročanstva o ovom osobitom obliku kraljevstva.

U šest usporedaba o „kraljevstvu nebeskom“ koje je Gospodin ispričao u Mateju 13, on otkriva taj oblik kraljevstva i razdoblje njegova postojanja. On ih naziva „tajnama kraljevstva nebeskog“, jer se u Starome zavjetu ne može naći ništa o tome. Zbog toga se sve usporedbe u ovom poglavlju u svojim svjedočanstvima i objašnjenjima odnose na kršćanstvo, a ne na židovstvo.

Nakon Uzeća i usporedno s razdobljem suda nad kršćanstvom, ljudi iz izraelskog naroda će se pokajati i čekati Mesiju. Stari zavjet jasno i opsežno opisuje to oživljenje i obraćenje u Izraelu (npr. Ez 37,10). Stoga to nije dio tajne kraljevstva nebeskog u Mateju 13.

Na svršetku razdoblja Velike nevolje Gospodin će po drugi put doći na zemlju i vjeran Ostatak iz Izraela će ga prihvatiti kao kralja. Njegovim pojavljivanjem u velikoj snazi i slavi kraljevstvo će poprimiti svoj pravi oblik, koji je već bio najavljen u Starom zavjetu.

Važno božansko načelo

„Jer onome tko ima dat će se, i obilovat će, a onome tko nema oduzet će se i ono što ima“ (r. 12).

Nakon što je ukazao na tajne kraljevstva nebeskog, Gospodin navodi dvostruko božansko načelo:

Tko u vjeri primi Krista, pripada onima koji imaju. Dok ga slijedi, daje mu se božansko svjetlo. Budući da je Gospodin Isus za njega živa stvarnost u svakodnevnom životu, on obiluje.

Onaj pak tko upozna Krista i istinu, ali se ne pokaje niti pak vjeruje u njega, spada u one koji nemaju. Izgubit će znanje za koje misli da ima. Da, bit će mu oduzeto.

Razlog za govor u usporedbama

„Zbog toga im govorim u usporedbama jer gledajući ne vide i slušajući ne čuju ni ne razumiju. I ispunjava se u njima Izaijino proročanstvo, koje reče: ‘Slušat ćete, slušati, i nećete razumjeti, gledat ćete, gledati, i nećete uvidjeti. Jer usalilo se srce ovoga naroda pa ušima svojim teško čuju i oči svoje zatvoriše: da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju i ne obrate se pa ih ja ozdravim.’ Ali blagoslòvljene su vaše oči, jer vide, i vaše uši, jer čuju. Jer, zaista, kažem vam: Mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti to što vi gledate, ali ne vidješe, i čuti to što vi slušate, ali ne čuše“ (r. 13-17).

Većina izraelskog naroda odbacila je Gospodina Isusa. Zbog svoje nevjere nisu htjeli razumjeti duboko značenje njegovih riječi o kraljevstvu nebeskom. Ali njegovi učenici su trebali razumjeti usporedbe i prepoznati njihovu veliku vrijednost, jer oni će imati udio u onome što je izraženo putem usporedaba.

U 16. retku Gospodin ponovno ističe da će putem sljedećih usporedaba priopćiti nešto što je bilo nepoznato prorocima i pravednicima Staroga zavjeta. I one se doista, po svom sadržaju i svojim objašnjenjima, odnose isključivo na kršćansko svjedočanstvo.

Objašnjenje usporedbe o četiri vrste tla

„Vi, dakle, čujte usporedbu o sijaču“ (r. 18).

Kada Gospodin svojim učenicima objašnjava usporedbu o četiri vrste tla, on ide dalje onoga što je objavio mnoštvu. To, zapravo, još nije usporedba o kraljevstvu nebeskom poput sljedećih usporedaba, ali pokazuje kako čovjek dolazi u dodir s kraljevstvom i kako ljudi različito postupaju u odnosu na ono što su čuli.

Sijač je Krist, a sjeme je riječ o kraljevstvu. Svatko tko čuje nešto o Isusu Kristu dolazi u dodir s kraljevstvom. Da, on čak izvanjski pripada kraljevstvu. I mala djeca kojoj roditelji govore o Gospodinu Isusu, zbog toga su u kraljevstvu. Jednom kada su mu bili doveli djecu, rekao je: „Pustite djecu i ne branite im da dođu k meni, jer takvih je kraljevstvo nebesko“ (Mt 19,14). Oni su posvećeni (1 Kor 7,14). Oni su pod blagoslovom kraljevstva i stoga imaju odgovornost da slijede Gospodina.

Međutim, da bi se održao i ostao u kraljevstvu Božjem, čovjek se mora ponovno roditi. Gospodin Isus je to objasnio Nikodemu kada je ovaj došao k njemu po noći (Iv 3,3-5).

Sada Gospodin svojim učenicima i nama pokazuje kako se njegova riječ različito prima:

„Kada tkogod čuje riječ o kraljevstvu i ne razumije je, dolazi Zli i otima to što je bilo posijano u njegovu srcu. To je onaj koji je primio sjeme uz put“ (r. 19).

Put na koji pada sjeme Riječi predstavlja čovjeka koji sluša Gospodinovu riječ i ne može ništa otpočeti s njom. Uslijed djelovanja neprijatelja ponovno zaboravlja božansku poruku. Kod njega nema nikakve naznake početka svjedočanstva za Boga. On ne donosi nikakav plod.

„A onaj koji je primio sjeme na kamenitim mjestima jest onaj koji riječ čuje i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: nastane li nevolja ili progonstvo zbog riječi, odmah se sablazni“ (r. 20, 21).

Kamenito tlo karakterizira čovjeka koji u početku pozitivno reagira na posijanu riječ. U doba blagoslova čini se da je istinski učenik, ali kada nastupi protivljenje i neprijateljstvo, dolazi na vidjelo da mu riječ nije dosegla savjest. Stabljika se osuši i ne izraste u pravi plod. Nema istinskog svjedočanstva za Gospodina.

„A onaj koji je primio sjeme u trnju jest onaj koji riječ čuje, ali briga za život i zavodljivost bogatstva uguše riječ i on postane besplodan“ (r. 22).

Tlo na kojem raste trnje i guši posijanu Riječ pokazuje čovjeka u kojemu Riječ klija, ali biva ugušena materijalnim i zemaljskim okolnostima. Riječ Božja nema mogućnosti da u njemu uzraste u svjedočanstvo za Gospodina. Nema ploda.

„Ali onaj koji je primio sjeme u dobru zemlju jest onaj koji riječ čuje i razumije, koji i plod donosi i daje: jedan stostruko, drugi šezdesetostruko, a treći tridesetostruko“ (r. 23).

Dobra zemlja predočuje čovjeka koji čuje i razumije Riječ, jer ona dopire do njegove savjesti i srca. To donosi moralnu promjenu u njemu i raste u njegovom životu kao plod koji je na čast sijaču i odgovara sjemenu. To svjedočanstvo za Gospodina očituje se pred ljudima u različitim stupnjevima.

Usporedbom o sijaču Gospodin objašnjava promjenu u svom radu. Više ne traži plodove u Izraelu. Kao sijač, on sada sije sjeme Riječi Božje kako bi mogao doći plod.

Sa šest usporedaba o kraljevstvu nebeskom on ukazuje na promjene u kraljevstvu. Dok je kralj odsutan, ono poprima skriveni oblik. Prve tri usporedbe opisuju vanjski razvoj, sljedeće tri usporedbe pokazuju unutarnju vrijednost.

Usporedba o ljulju

Prve tri usporedbe opisuju kršćanstvo onako kako ga svi ljudi mogu vidjeti i pojmiti. Dobri i loši utjecaji postaju vidljivi. Naposljetku se očituje tužan krajnji ishod kršćanskog svjedočanstva.

„Kraljevstvo nebesko je nalik čovjeku koji posija dobro sjeme na svojoj njivi: ali dok su ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj i posije ljulj među pšenicu i ode. A kada je stabljika porasla i donijela plod, pokaza se i ljulj“ (r. 24-26).

Najprije je predočeno savršeno djelovanje Gospodina Isusa u kršćanstvu: On je posijao dobro sjeme na svojoj njivi. Zatim, nažalost, slijedi ljudska nepažnja i nesposobnost: oni su zaspali. Neprijatelj iskorištava ovu okolnost za svoju lukavu djelatnost: on sije ljulj među pšenicu – i oboje raste.

„Stoga pristupiše sluge domaćinu i rekoše mu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Otkuda onda na njoj ljulj?’ On im reče: ‘Neprijatelj je to učinio’“ (r. 27-28).

Poslušne sluge uznemiruje činjenica da su dobro i zlo vidljivi jedno uz drugo. S pravom uočavaju da to miješanje zamućuje, štoviše, kvari božansko svjedočanstvo.

„Rekoše mu sluge: ‘Hoćeš li da odemo i poberemo ga?’ No on reče: ‘Ne; da ne biste sabirući ljulj iščupali s njim i pšenicu. Pustite oboje neka raste zajedno do žetve’“ (r. 28-30).

Gospodinove sluge imaju razumljivu želju da njivu oslobode korova. Ali ono što je neprijatelj ljudskim nemarom unio u kršćanstvo ne može se zaustaviti niti poništiti.

„U doba žetve reći ću žeteocima: Skupite najprije ljulj i svežite ga u snopove da se spali, a pšenicu skupite u moju žitnicu“ (r. 30).

Korov koji je skupljen i namijenjen spaljivanju ukazuje na to da će se na kraju razdoblja kršćanstva lažni kršćanski ispovjednici sa svojim zlim učenjima okupiti i suočiti s božanskom osudom. Skupljanje pšenice u žitnicu govori o Uzeću. Time će istinski učenici biti smješteni u uzvišen nebeski dio kraljevstva.

Usporedba o zrnu gorušice i kvascu

„Kraljevstvo nebesko je kao zrno gorušice, koje čovjek uzme i posije na svojoj njivi. Ono je, doduše, najmanje od svega sjemena, ali kada naraste, veće je od svega povrća i izraste u stablo, tako da dođu ptice nebeske i nasele se na njegovim granama“ (r. 31-32).

Kršćansko svjedočanstvo započelo je s malom skupinom od 120 ljudi (= gorušičino zrno). Ali razvilo se u ono što je vjerojatno najveći i najmoćniji religijski sustav (= stablo) na svijetu. Mnoge nečiste i sumnjive skupine (= ptice) našle su utočište i blagostanje u kršćanstvu.

„Kraljevstvo nebesko je kao kvasac, koji žena uzme i sakrije u tri mjere brašna dok sve ne ukvasa“ (r. 33).

Djelovanje kvasca slikovito govori o tome kako dopuštanje onoga što je pogrešno i zlo prožima i obilježava čitavu cjelinu. Crkveni oci su već rano popustili vjerskim željama većine za veličanstvenim crkvenim zgradama, vanjskim ceremonijama, slavljenjem svetkovina i tako dalje. I sami su težili crkvenim službama i vjerskim organizacijama. Sve to pogrešno što se postupno uvlačilo, razvilo se u doktrinarni sustav koji je ostavio pečat na cijelom kršćanstvu i njegovom svjedočanstvu.

Skriveno od postanka svijeta

„Sve je to Isus govorio mnoštvu u usporedbama, i bez usporedbe im nije govorio ništa; da se ispuni ono što je rečeno po proroku: ‘Otvorit ću u usporedbama usta svoja, iznijet ću ono što je skriveno od postanka svijeta’“ (r. 34-35).

Sada Gospodin Isus potvrđuje ono što je već rekao učenicima u redcima 11-17: U usporedbama o kraljevstvu nebeskom on govori o nečemu što je bilo nepoznato u Starom zavjetu. To jasno pokazuje da u ovom poglavlju nije riječ o židovskim vidovima kraljevstva, nego je predočena kršćanska strana kraljevstva. To se odnosi i na usporedbe i na njihova objašnjenja.

Tumačenje usporedbe o ljulju

Nakon što je Gospodin putem tri usporedbe u redcima 24-33 govorio o vanjskim vidovima kraljevstva, on otpušta mnoštvo i ponovno ulazi u kuću. To je pravo mjesto gdje će pokazati unutarnju stranu kraljevstva. S njim su učenici, jer samo oni mogu razumjeti i cijeniti unutarnju i stvarnu vrijednost kraljevstva. Prije negoli ispriča još tri usporedbe, objašnjava im usporedbu o ljulju.

„Onaj koji sije dobro sjeme je Sin čovječji, a njiva je svijet. Dobro sjeme su djeca kraljevstva, a ljulj djeca Zloga. Neprijatelj koji ih je posijao jest đavao“ (r. 37-39).

Gospodin sije kao Sin čovječji. Time on proširuje područje svog djelovanja na sve ljude. Tu važnu činjenicu potvrđuje i objašnjenjem da njiva nije Izrael nego svijet.

Dobro sjeme su istinski kršćani! Ljulj označuje kršćanske ispovjednike bez božanskog života. Uveo ih je đavao i time pokvario kršćansko svjedočanstvo.

„Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci su anđeli. Kao što se ljulj sabire i u ognju spaljuje, tako će biti na svršetku ovoga svijeta. Sin čovječji poslat će svoje anđele i oni će pokupiti iz njegova kraljevstva sve sablazni i one koji čine bezakonje i baciti ih u peć ognjenu: ondje će biti plač i škrgut zubâ. Tada će pravednici svijetliti poput sunca u kraljevstvu svoga Oca“ (r. 39-43).

Tu vidimo da Gospodinovo objašnjenje nadilazi ono što je priopćio u usporedbi. Tamo je govorio o „dobu žetve“: o skupljanju ljulja da se spali i skupljanju pšenice u njegovu žitnicu (r. 30). Sada govori o samoj „žetvi“ i objašnjava što će se dalje dogoditi s ljuljem i pšenicom.

Da bi okončao kršćanstvo i sudio beživotnim ispovjednicima, Gospodin će se poslužiti anđelima. Oni predstavljaju božanski sud po proviđenju. Gospodinu se gadi to da sâm digne ruku na lažne kršćanske ispovjednike i izvrši osudu. On već i u „doba žetve“, kod očitovanja lažnih kršćana s njihovim krivim učenjima, djeluje u proviđenju, tj. bez izravnog zahvata (r. 30). Tako će biti i na dan „žetve“: u svom proviđenju on će putem političkih snaga dokrajčiti beživotan vjerski kršćanski sustav (Otk 17,16).

Pravednici, koji će putem Uzeća biti uzneseni u nebeski dio kraljevstva (r. 30), sjat će poput sunca u kraljevstvu svoga Oca. Kako bismo razumjeli što se ovime misli, želimo istaknuti dva područja budućeg kraljevstva.

Dvije razine u tisućgodišnjem kraljevstvu

Božje kraljevstvo u budućnosti bit će na zemlji i u povezanosti sa zemljom. Ali imat će dvije razine:

1. „Kraljevstvo Sina čovječjega“ je stvarna i zemaljska razina. Kad Gospodin dođe u velikoj sili i slavi, uspostavit će to kraljevstvo na zemlji.

U to zemaljsko kraljevstvo ući će dvije skupine živih ljudi:

– Ljudi iz izraelskog naroda koji će prihvatiti evanđelje kraljevstva i preživjeti razdoblje Velike nevolje (Psalam 110,3), i

– ljudi iz ostalih naroda koji će se obratiti Bogu i priznati Gospodinovu vladavinu (Mt 25,31-34).

Oni će, kao ljudska bića s tijelom od krvi i mesa, imati biološke potomke.

2. „Kraljevstvo Oca“ je uzvišena i nebeska razina toga kraljevstva. Ova razina uključuje sljedeće skupine:

– Patrijarsi i svi vjernici Staroga zavjeta imat će udio u tome kraljevstvu.

– Pravednici iz kršćanskog doba tamo će sjati poput sunca.

– Mučenici iz Velike nevolje će uskrsnuti i ući u to nebesko područje kraljevstva.

Svi će oni, kao uskrsli i preobraženi otkupljenici, u svome „tijelu uskrsnuća“ živjeti i kraljevati s Kristom tisuću godina.

Usporedba o blagu na njivi

S tri usporedbe u redcima 44-50 Gospodin pokazuje svojim učenicima ono što je njemu vrijedno u kraljevstvu nebeskom tijekom kršćanskog razdoblja.

„Kraljevstvo nebesko je kao blago skriveno na njivi, koje čovjek, kada ga nađe, sakrije i, radostan zbog njega, ode te proda sve što ima i kupi tu njivu“ (r. 44).

Blago skriveno u polju su istinski kršćani, istinski Gospodinovi učenici. Oni su u Božjem naumu unaprijed poznati kao pojedinci, upravo kao što se blago sastoji od mnogo zasebnih dragocjenih dijelova.

Čovjek koji je pronašao i sakrio to blago jest Krist. On ga je kao čovjek – poučen od Oca – vidio i našao.

To blago tvore vjernici kojima Gospodin Isus daje vječni život. Kad ih je prema Božjem naumu vidio, pobudili su u njegovom srcu takvu radost da je bio spreman odreći se svih svojih prava kao čovjek i kao Mesija, pa čak i položiti svoj život, kako bi stekao to blago .

On je kupio svijet kako bi posjedovao te vjernike koji su u svijetu nepoznati, ali Bogu su dobro poznati.

Usporedba o dragocjenom biseru

„Opet, kraljevstvo nebesko je kao trgovac koji traga za lijepim biserima, koji, kada pronađe jedan dragocjen biser, ode, rasproda sve što ima i kupi ga“ (r. 45-46).

Krist kao trgovac ima savršenu sposobnost razlučivanja. On zna što su dragocjeni, a što vrlo dragocjeni biseri. On je vidio ne samo pojedine kršćane koji vjeruju, nego i sve njih kao jednu divnu cjelinu. To je taj jedan vrlo dragocjen biser koji je pronašao. To je Božja zajednica (crkva) prema njegovoj vječnoj namjeri.

Sveti anđeli imaju svoju vrijednost pred Gospodinom. On je izraelski narod ljubio vječnom ljubavlju. Ali njegova zajednica (crkva) nadmašuje sve. Ona je taj jedan vrlo dragocjen biser.

Krist je tražio nešto savršeno, nešto dragocjeno i lijepo. U svojoj zajednici (crkvi) je pronašao ono što u potpunosti zadovoljava njegovu čežnju punu ljubavi.

Stoga je bio spreman dati svoj život i svoju krv kako bi stekao svoju zajednicu.

Usporedba o mreži bačenoj u more

„Opet, kraljevstvo nebesko je nalik mreži koja se baci u more i zahvati svaku vrst riba, koju, kada se napuni, (oni) izvuku na obalu, sjednu te one dobre skupe u posude, a one loše izbace“ (r. 47-48).

Mreža evanđelja bačena je u more narodâ tijekom čitavog kršćanskog razdoblja. Okupljaju se svakakvi ljudi: ugledni i priprosti, siromašni i bogati, obrazovani i neobrazovani. Sve ribe u mreži prikaz su ljudi koji su formalno postali kršćani. Ali istinski su samo su oni koji su dobri, jer su obraćeni i imaju život od Boga.

„Oni“ u 48. retku su Gospodinove sluge. Oni svu ribu izvuku na obalu i sjednu. Tako stvaraju okolnost u kojoj mogu raspoznati one koje su dobre. Putem pouke iz Božje Riječi razaznaje se tko doista ima nov život i to pokazuje putem poslušnosti.

Sluge skupljaju dobru ribu u posude. To govori o svakom služenju otkupljenima u svrhu napredovanja njihove vjere.

Loše ribe su prikaz tobožnjih kršćana koji su obuhvaćeni mrežom Evanđelja, ali koji u pogledu sebe odbacuju poruku milosti i stoga nemaju božanski život. Gospodinove sluge nemaju nikakve obveze u pogledu njih.

Sud na svršetku vijeka

„Tako će biti na svršetku svijeta. Izići će anđeli i odvojiti zle od pravednih i baciti ih u peć ognjenu: ondje će biti plač i škrgut zubâ“ (r. 49-50).

Svršetak svijeta (točnije: vijeka) je razdoblje nakon Uzeća. Tada će anđeli, ovdje ponovno prikaz božanskog suda po proviđenju, izići i suditi kršćanskom svijetu. Ovaj postupak istovjetan je s:

– odsijecanjem s masline pricijepljenih divljih grana (Rim 11,16-24),

– časom iskušenja koji će doći na sav svijet (Otk 3,10), i

– osudom Babilona (Otk 17,1-6 i 15-18).

To će se dogoditi po božanskom proviđenju. Gospodin će putem političke sile ukloniti pokvaren kršćanski sustav, bludnicu Babilon.

Izjava da će zli biti odvojeni od pravednih mogla bi dovesti do pogrešnog zaključka da pravedni označavaju vjernike iz Izraela koji će povjerovati putem evanđelja kraljevstva i stoga biti u kraljevstvu. Ali ta činjenica, koliko god bila istinita, ne spada u tajne kraljevstva nebeskog. Ezekiel i drugi starozavjetni pisci opširno prorokuju o tome. Pravednici u 49. retku su učenici koji su u kršćanskom razdoblju trajno došli u kraljevstvo putem novog rođenja. No oni će, kao što smo već vidjeli, Uzećem biti premješteni u uzvišeni nebeski dio, u kojemu će također ostati u kraljevstvu.

Pismoznanac u kraljevstvu nebeskom

„Reče im Isus: Jeste li sve to razumjeli? Rekoše mu: Jesmo, Gospodine. Tada im reče: Zbog toga je svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko nalik čovjeku domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro“ (r. 51-52).

„Novo“ je kraljevstvo u svom tajanstvenom obliku tijekom razdoblja kršćanstva kako ga je Gospodin predočio kroz usporedbe u ovom poglavlju. „Staro“ se odnosi na kraljevstvo u njegovom stvarnom obliku, kako je već najavljeno u Starom zavjetu i kakvo će biti uspostavljeno u budućnosti. Oni koji mogu razlikovati ova dva vida – stari i novi – ispravno su poučeni u kraljevstvu nebeskom.