To je moj ljubljeni

Pjesma nad pjesmama 5,9-16

Proročka pozadina

Tri su knjige u Starom zavjetu u čijem se središtu nalazi žena. To su knjige o Ruti i Esteri, te Pjesma nad pjesmama. U sve tri knjige vidimo kako nastaje odnos između uglednog muškarca na visoku položaju i strankinje ili beznačajne žene. Svi ti slučajevi proročki ukazuju na onaj odnos koji će Gospodin Isus u budućnosti uspostaviti s ostatkom iz Izraela.

Da, Bog će se u budućnosti doista još jednom povezati s Izraelom, s narodom s kojim je već ranije bio ušao u osobit odnos. Bog govori o tome da je sa svojim narodom sklopio bračni savez i da je on „bio mužem Jeruzalemu” (Jer 31,32). No Izrael je postao nevjeran svome Bogu. Narod je počinio preljub, to jest prekršio je savez koji je Bog sklopio s njim, tako što su se ljudi odvratili od Njega i služili drugim bogovima. Zbog toga je Bog svome narodu morao dati otpusni spis (Iz 50,1; Jer 3,8; 11,10; 31,32; Hoš 2,4). On je svoj zemaljski narod ostavio po strani na neko vrijeme. Bog je ih je po proroku Hošei nazvao „Lo-Ruhama” i „Lo-Ammi”, to jest nepomilovana i ne-moj-narod.

No doći će dan kada će Gospodin Isus ponovno potražiti taj narod, kojega je nekoć nazivao svojim narodom. Jer, Bog nije zauvijek odbacio svoj zemaljski narod (Jer 12,7; Zah 10,6; Rim 11,1.2). U Izaiji 54,7.8 on govori: „Nakratko sam te ostavio, ali ću te s velikim smilovanjem okupiti. U kratkom izljevu srdžbe sakrio sam lice svoje od tebe, ali ću ti se smilovati vječnom dobrostivošću.” Dolazi dan kada će se Bog ponovno okrenuti svojem zemaljskom narodu. Gospodin Isus će se ponovno povezati s Izraelom i iznova se „zaručiti” s Jeruzalemom (Hoš 2,19.20).

Prije negoli Bog ponovno stupi u odnos s Izraelom i nazove ga svojim narodom, započet će s djelom obnove u srcima ljudi koji će se za taj nov odnos u svojoj nutrini pripremiti putem pokajanja i obraćenja. „Stoga ću je, evo, primamiti, i odvesti je u pustaru, i utješno joj govoriti”, govori Bog po proroku Hošei. On će Lo-Ammiju reći: „Ti si moj narod.” Taj narod, koji se tako nevjernički odmetnuo od Boga, priznat će Gospodina i reći: „Moj Muž” i „Moj Bog” (Hoš 2,14-23). To je proročka pozadina Pjesme nad pjesmama.

Razgovor

Pjesma nad pjesmama je dijalog između zaručnika i zaručnice – između kralja Salomona i Sulamke, jednostavne pastirice (Pj 7,1). U tom razgovoru su, s jedne strane, izraženi osjećaji zaručnice prema njezinom zaručniku, njezinom ljubljenom: njezina čežnja za njim, ali i njezina ravnodušnost i hladnoća srca prema njemu (5,2.3). S druge strane pak vidimo veliku ljubav zaručnika prema njegovoj zaručnici. Vidimo kako on govori srcu svoje zaručnice tako što joj na sve moguće načine svjedoči o tome koliko je voli i koliko mu ona znači. Uslijed zaručnikove ljubavi zagrije se zaručničino srce. Jamstvom njegove ljubavi budi se njezina naklonost i ljubav prema svom ljubljenome.

To je slikovit prikaz što ga u ovoj knjizi Sveti Duh koristi kako bi oslikao buduću uspostavu odnosa Gospodina Isusa s ostatkom iz njegova naroda, Izraela, kako će on djelovati na srca tih vjernika kako bi se ponovno povezao s njima. Kao što zaručnik u Pjesmi nad pjesmama govori srcu svoje zaručnice, tako će on govoriti srcu svojeg naroda te mu objaviti svoje srce i svoju ljubav. Jamstvom njegove ljubavi kod svojeg zemaljskog naroda probudit će se naklonosti i ljubav prema njemu, Izraelovu zaručniku. U srcu ostatka bit će izvršeno djelo obnove. Taj narod, koji se jednom tako nevjernički odvratio od svoga Boga da mu je Bog morao dati otpusni spis, bit će pripremljen za novi odnos sa Zaručnikom putem njegovog vlastitog truda ljubavi. Bit će to uslijed ljubavi koja je snažnija negoli smrt, koju ne mogu ugasiti ni velike vode.

Odnos između zaručnika i zaručnice

Znamo da su i svi oni koji su vjerom prihvatili Gospodina Isusa zajedno u takvom odnosu s njim. Gospodin Isus je zaručnik, a Božja zajednica (crkva), to jest svi otkupljeni iz razdoblja milosti, u Novom zavjetu se naziva zaručnica (Otk 21,9).

Sveti Duh se tim prikazom zaručnika i zaručnice služi kako bi istaknuo unutarnju povezanost i osobitu ljubav Gospodina Isusa prema onima koji su njegovi. To vrijedi kako za njegov zemaljski narod u Starom zavjetu, tako i za njegov nebeski narod u Novom zavjetu.

Dvije zaručnice

Postoje, dakle, dva različita naroda ili skupine ljudi s kojima je Gospodin Isus u osobitom odnosu i koje su u Bibliji nazvane zaručnicom. Tako, s jedne strane, postoji nebeska zaručnica, kojoj, po Božjoj milosti, mi smijemo pripadati. To je Božja crkva (zajednica), zaručnica Jaganjčeva. S druge strane pak postoji zemaljska zaručnica. To je Izrael, ili, točnije rečeno, Jeruzalem, Mesijina zaručnica.

Te dvije zaručnice su sasvim različite po svojim obilježjima. One su u potpuno različitim odnosima s Gospodinom Isusom i imaju sasvim različite povlastice. Samo ako poznajemo te razlike bit ćemo u stanju ispravno razumjeti i svrstati proročke izjave Starog zavjeta u pogledu Izraela. I samo tada ćemo biti u stanju ispravno ih primijeniti na nas. Osim toga će nam i blagoslovi koje je Bog darovao nama – koji pripadamo nebeskoj zaručnici – postati veličanstveniji kad razumijemo te razlike. Veličat ćemo Božju milost, koja nas je uzdigla na tako slavan položaj.

Nebeska i zemaljska zaručnica

U čemu su razlike između zemaljske zaručnice, Izraela, i nebeske zaručnice, Božje Crkve? Ako istražimo Bibliju u pogledu tog pitanja, najprije ćemo ustanoviti da se zemaljska zaručnica spominje samo u Starom zavjetu, a nebeska zaručnica, za razliku od toga, samo u Novom zavjetu.

Zemaljska zaručnica u Starom zavjetu

Stari zavjet je dio Biblije koji se općenito bavi ljudima na zemlji, a poglavito Izraelom, Božjim zemaljskim narodom. U tome dijelu Biblije govori se isključivo o događajima koji su općenito povezani sa zemljom, a osobito s Izraelom. I proroštvo i sav pogled Starog zavjeta usmjereni su na zemaljske događaje, na dolazak Mesije, na uspostavu njegova kraljevstva mira. Sve je to povezano s Izraelom i Jeruzalemom. Odatle će Mesija vladati. Jeruzalem je grad velikoga kralja (Ps 48,3) i Mesijina zaručnica.

Nebeska zaručnica u Novom zavjetu

Nebeska zaručnica se, naprotiv, u Starom zavjetu ne spominje. Postoje, doduše, neke slikovite naznake, no te slikovite prikaze možemo prepoznati tek u svjetlu Novog zavjeta, jer sama Božja skupština još nije bila objavljena u Starom zavjetu. Ona tada još nije postojala i zbog toga ona nije tema proroštva. Bit će objavljena tek u Novom zavjetu, nakon što je Božji Sin došao na zemlju.

S tim osobitim događajem započinje Novi zavjet. Obećani Mesija dolazi svojem zemaljskom narodu. Najavljeni zaručnik iz Pjesme nad pjesmama pojavljuje se kako bi se povezao sa svojim zemaljskim narodom. Hoće li ga Židovi prihvatiti? Znamo da ga nisu prihvatili. K svojima je došao, veli Ivan, ali njegovi ga nisu primili. Zbog toga evanđelist Matej šuti o zaručnici. Zaručnik je doduše bio došao kako bi uspostavio najavljen odnos sa svojim zemaljskim narodom. To je za zaručnikove prijatelje bio povod za radost. Nipošto nisu mogli postiti dok je zaručnik bio s njima.

Ali ta zaručnica, zemaljska zaručnica, ni jedanput se ne spominje u Novom zavjetu, čak ni u Matejevom evanđelju; jer Izrael nije bio pripravan za svojeg zaručnika. Ljudi ga nisu prepoznali. Zbog toga se Gospodin Isus nije mogao povezati sa svojim narodom. Morao je jadikovati: „Jeruzaleme, Jeruzaleme … koliko li sam puta htio okupiti djecu tvoju kao što kvočka okuplja svoje piliće pod svoja krila, a vi ne htjedoste!” (Mt 23,37). Ne, oni su odbacili svojeg zaručnika. Razapeli su ga.

Zbog odbacivanja i smrti Gospodina Isusa je Izrael, koji je dolaskom Mesije dobio još jednu prigodu, ostavljen po strani. Bog je, zapravo, još jednom morao svoj narod prozvati imenom „Lo-Ammi” (to jest, ne-moj-narod).

Novi odnosi

Bog je zbog odbacivanja Mesije na duže vrijeme prekinuo svoje odnose sa svojim zemaljskim narodom. Uspostavljeni su sasvim novi odnosi, koji se temelje na smrti i uskrsnuću Gospodina Isusa. To su odnosi s proslavljenim Kristom u nebu. Bog je objavio tajne svoga srca. On svome Sinu dovodi nebesku zaručnicu. Srušen je pregradni zid kojega je Bog postavio da bi svoj zemaljski narod odvojio od svih ostalih naroda. Otada se oblikuje Božja zajednica, tako što se otkupljeni ljudi, od Židova i ostalih naroda, pozivaju i spajaju u jednog, novog čovjeka. Oni sačinjavaju živi organizam, tijelo Kristovo, koje je sjedinjeno s Njim, proslavljenom Glavom u nebu. To Kristovo tijelo naziva se i njegova zaručnica (Otk 21,2.9; Ef 5,25-32). To je ta nebeska zaručnica, zaručnica Jaganjčeva.

Nebeska zaručnica

Ta nebeska zaručnica nije postojala prije negoli je Gospodin Isus došao na zemlju. Ona je tada samo bila predmet Božjih nauma. Stvorena je tek na temelju smrti, uskrsnuća i proslavljanja Gospodina Isusa, i to putem dolaska Svetoga Duha. Po snazi Duha svi smo mi bili kršteni u jedno tijelo. Sveti Duh sada živi u svakom vjerniku i u Crkvi. Crkva i svi koji je sačinjavaju stoje na temelju dovršenog otkupljenja. Oni su povezani s proslavljenim Kristom u nebu. To je obilježje njezina položaja i njezinih blagoslova. Ona je sačinjena od ljudi koji su po naravi bili mrtvi u prijestupima i grijesima, od kojih većina nije imala nikakvih prava na božanska obećanja, ali koji su oživljeni s Kristom i imaju položaj u njemu. U njemu oni sjede zajedno s njim u nebeskim prostorima. To je već danas činjenica. Zato što je Krist tamo, i mi smo tamo s njim. Tako blisko smo povezani s njim. Tako snažno smo „sjedinjeni” s njim.

Novi zavjet nam jasno pokazuje da smo već sada povezani s Gospodinom Isusom kao njegova nebeska zaručnica. Naš odnos s našim nebeskim zaručnikom ne temelji se na nadanjima, nego on već postoji. Sve blagoslove koje posjedujemo u Kristu imamo već danas. Crkva je sada sjedinjena sa svojom proslavljenom glavom u nebu. Ona je njegovo tijelo. Svaki vjernik je ud na tome tijelu. Svi koji mu pripadaju primili su duha posinjenja, koji nam daje jamstvo da smo Božja djeca. Znamo da smo potpuno prihvaćeni kod Boga. Svjesni smo njegove ljubavi. Stojimo u odnosu s Kristom, koji je sadašnja stvarnost.

Christian Mohnke

(Izvor: „Halte fest“ 5/2019)

 

---

To je moj ljubljeni, 2. dio

Moj ljubljeni je bijel i rumen, najistaknutiji između njih deset tisuća … jest, sav je dražestan.

Pjesma nad pjesmama 5,10.16

U prvom dijelu smo vidjeli da Pjesma nad pjesmama proročki ukazuje na budući odnos Gospodina Isusa s ostatkom iz Izraela, i to u obliku razgovora između zaručnika i njegove zaručnice. Zaručnik je Gospodin Isus.

Biblija pak govori o dvije skupine ljudi koje se naziva Kristovom zaručnicom. U Starom zavjetu je Izrael njegova zemaljska zaručnica, u Novom zavjetu je Crkva (Skupština) njegova nebeska zaručnica. Vidjeli smo da svi otkupljeni iz razdoblja milosti pripadaju toj nebeskoj zaručnici. Na temelju Kristova otkupnog djela i putem Svetoga Duha oni su već sada najuže povezani s Kristom u Nebu i u Kristu su bogato blagoslovljeni.

Zemaljska zaručnica – odvojeni narod

Kod zemaljske zaručnice je sasvim drugačije. Ona nije sačinjena od otkupljenih vjernika koji su pozvani iz svijeta, nego od odvojenog naroda, od Izraela. Točnije rečeno, zapravo je Jeruzalem nazvan GOSPODINOVOM zaručnicom. Taj narod je bio žena GOSPODINOVA već prije negoli je Gospodin Isus došao na zemlju kao čovjek. Bog je taj narod izbavio iz Egipta i „vjenčao“ se s njim (Jer 2,2; 31,32; usp. Ez 16; 23). No onda je Bog Izraela morao staviti po strani zbog njegove nevjernosti – sve dok u budućnosti ponovno ne uspostavi odnos s njegovim ostatkom te se „oženi“ svojom zemaljskom zaručnicom (Iz 62,4.5).

Nije oblikovana Svetim Duhom

Zemaljska zaručnica nije bila oblikovana pomoću Svetoga Duha kao Božja crkva, nebeska zaručnica. Ne, Sveti Duh će na nju biti izliven tek kada Zaručnik dođe kako bi se iznova povezao sa svojom zaručnicom. Tek tada će se za zemaljsku zaručnicu ispuniti riječi iz Joela 3, gdje Bog govori o tome da će on na svako tijelo izliti svoga Duha.

Još nije na temelju dovršenog otkupljenja

Izrael još ne stoji na temelju potpuno dovršenog otkupljenja kao mi koji pripadamo nebeskoj zaručnici i u punoj mjeri već posjedujemo blagoslov Golgote. Temelj za prihvaćanje Izraela će, svakako, također biti otkupno djelo. Prema Kajfinom proročanstvu Gospodin Isus je umro i za svoj narod (Iv 11,50.51). Krv novoga saveza je potekla za oproštenje grijeha. Ali tek u budućnosti, kada Gospodin Isus kao nebeski Veliki svećenik iziđe iz svetinje, pod blagoslov Golgote doći će i ljudi od ostatka iz Izraela. Tek tada će oni znati da je pomirenje izvršeno i za njihove grijehe, da je Krist postao i njihov zastupnik. On je za njih postao ispunjenje onog jarca-ispaštaoca nad kojim su bili ispovjeđeni svi njihovi grijesi i koji ih je od njih udaljio „kao što je istok daleko od zapada“ (Ps 103,12; Lev 16,10.20-22).

Još bez trajnog odnosa

Tek kada Gospodin Isus dođe uspostaviti svoje kraljevstvo i vladati iz Jeruzalema kao kralj mira, on će se ponovno povezati sa svojim narodom i „oženiti“ ga. Tek tada će Izrael opet postati kraljeva zaručnica. No već prije negoli dođe do tog divnog događaja Gospodin Isus će se, svakako, zauzeti za ostatak iz svojeg starog naroda. To je lijepo slikovito prikazano u Pjesmi nad pjesmama.

Zaručnik će započeti djelovati u srcima tih vjernika kako bi ih pripravio na nov odnos sa samim sobom. No sâm odnos još neće biti uspostavljen. Prije negoli se Zaručnik stvarno pojavi, za Izrael će se sve temeljiti samo na nadi. To je sasvim jasno upravo iz ove knjige. Ova zaručnica, doduše, gleda u budućnost. Njezina čežnja je za njezinim ljubljenim, ali još nije sjedinjena sa svojim zaručnikom. Tek kad zaručnik dođe k njoj, kad ga ona vidi, kada se istinski Josip otkrije svojoj braći i istodobno im padne u zagrljaj, ispunit će se njezino čeznutljivo iščekivanje. Tek tada će se obistiniti ono što ona govori na početku ove knjige: „Neka me on ljubi poljupcima svojih usta“ (Pj 1,2).

No taj potpun odnos nije tema ove knjige. Ovdje je prvenstveno riječ o onome što prethodi tom konačnom odnosu. U većem dijelu razgovora zaručnica još uopće ne govori izravno zaručniku, nego samo govori o njemu. Još nema tog povjerenja trajnog odnosa. Zaručnik se pak njoj obraća. Izravno govori svojoj zaručnici i pokazuje joj svoju ljubav. Pokazuje okrivljenom Jeruzalemu da nije plakao nad njim samo nekoć kad ga je on odbacio, nego i da ga je ljubio ljubavlju koja je „jaka kao smrt“. Putem tog odnosa ljubavi on želi probuditi ljubav svoje zaručnice i pripremiti je na nov odnos. To je glavna tema u Pjesmi nad pjesmama.

Jamčenjem zaručnikove ljubavi raste zaručničina privrženost zaručniku i njezina čežnja za njim. Tijekom ovog razgovora ona sve više biva obuzeta njegovom osobom. Na početku se raduje tome što je zaručnik za nju, što joj on znači (Pj 2,16). No u daljnjem tijeku razgovora ona se sve više povlači u pozadinu. Što više upoznaje njega i njegovu ljubav, postaje manja u vlastitim očima. Vidi još samo svog ljubljenog i njegove izvrsnosti. Time je ispunjeno njezino srce, time je potpuno obuzeta, o tome može ponešto reći.

Kada vidimo kojim se ljepotama svog Zaručnika divi zemaljska zaručnica, onda ne može biti drugačije nego da se i naša srca zagriju. Možda su to slavne odlike koje mi ne promatramo tako često, jer je zemaljska zaručnica u drugačijem odnosu prema Kristu negoli mi. Ali mi se smijemo diviti i onim slavnim značajkama našega Gospodina kojima je zaokupljena zemaljska zaručnica. Osim toga se želimo radovati s našim Gospodinom da će on vidjeti plod i kod svojeg zemaljskog naroda: plod svojih patnja i svoje smrti. „Vidjet će plod patnje duše svoje i nasititi se“ (Iz 53,11).

Što je tvoj ljubljeni više negoli drugi?

U poglavlju 5,8 čitamo da zaručnica zaklinje Jeruzalemske kćeri. Ako nađu njenog zaručnika trebaju mu reći da je ona bolna od ljubavi. Jeruzalemske kćeri predočuju vjernike koji također ljube zaručnika, ali nisu tako ispunjeni osobitošću njegove osobe kao ova zaručnica. Zato one pitaju: „Što je tvoj ljubljeni više negoli drugi ljubljeni … da nas tako zaklinješ?“ Kakav bi bio naš odgovori kada bi nas se pitalo za „našeg Ljubljenoga“? Što je to za tebe tako osobito na Gospodinu Isusu, zbog čega je on više negoli svi drugi? Bismo li i mi mogli dati spontan odgovor zato što je naše srce ispunjeno Njime?

Zaručnica u Pjesmi nad pjesmama nije morala dugo razmišljati, jer je bila sasvim ispunjena tom jedinstvenom osobom koju je voljela. Njezino srce „kipi“ dobrim riječima, a kada je srce ispunjeno, onda je i jezik poput pisaljke vještoga pisara (Ps 45,2). Jer ona sada promatra onoga koji je ljepši od svih sinova ljudskih, s kojim se nitko ne može usporediti. Tako ona Jeruzalemskim kćerima opisuje kakva neusporediva osoba je njezin ljubljeni i po čem se on ističe od svih drugih.

Moj ljubljeni je bijel i rumen

Zaručnica najprije opisuje boju njegove kože, a onda navodi deset vidova njegove ljepote i veličanstvenosti kojima se ona divi na svom ljubljenome.

„Moje ljubljeni je bijel i rumen.“ Bijel i rumen – možda u tome najprije treba vidjeti aluziju na svježinu i mladost njezinog zaručnika. Jer u Tužaljkama 4,7 su Judini knezovi u doba svoga procvata opisani kao „čišći od snijega, bjelji od mlijeka, rumeniji u tijelu negoli rubini“.

Bijel

No taj slikovit govor ima i duhovno značenje. Bijela boja je simbol savršene čistoće i bezgrešnosti našega Gospodina. U svim svojim djelima i postupcima, Gospodin Isus je u svome biću bio bijel, potpuno čist, potpuno bez grijeha. On je mogao upitati: „Koji od vas će mi dokazati grijeh?“ (Iv 8,46). U njemu nije bilo nikakvog uporišta za grijeh. On nije poznavao grijeh i u njemu nije bilo grijeha. On je doista bio bez mrlje – potpuno bijel. U tome je naš Gospodin doista jedinstven, po tome se suštinski izdiže iznad svih drugih. U 53. psalmu govori se o tome da je Bog pogledao s neba na ljudsku djecu. Morao je ustanoviti: „Izopačeni su svi, nema nikoga da čini dobro.“ Ipak, postoji „jedan među tisućom“ nad kojim se je otvorilo nebo i kojemu je Otac posvjedočio: „Ti si Sin moj ljubljeni, u kome mi je zadovoljstvo“ (Mk 1,11; Lk 3,22). To je taj koji je apsolutno „bijel“.

U toj čistoći će se Gospodin Isus i u budućnosti vratiti na zemlju kao zaručnik svoje zemaljske zaručnice (usp. Dan 7,9 s Otk 1,13-15). Bog je na to već ukazao kada je trojici očevidaca na gori preobraženja dao predokus  buduće slave Gospodina Isusa. Marko veli da je njegova odjeća postala sjajna, vrlo bijela, kako je ne bi mogao obijeliti ni jedan bjelilac na zemlji (Mk 9,3). U proročkom smislu to pokazuje kako će zaručnica tada vidjeti svoga ljubljenoga. Prigodom njegovog prvog dolaska na zemlju ljudi iz njegovog naroda nisu ga prepoznali. Držali su ga za kažnjenoga, od Boga udarenoga i satrtoga. Smatrali su čak i da je zavrijedio smrt. „Da ovaj nije zločinac, ne bismo ga tebi predali“, rekli su rimskom upravitelju Pilatu (Iv 18,30). No sada zaručnica zna: crna sam (Pj 1,5; usp. Post 44,16), ali On je bijel. On je Pravedni, on je Čisti.

Rumen

Njezin ljubljeni nije samo „bijel“, nego i „rumen“. On je istinski David, za kojega se veli, kako prigodom njegova pomazanja tako i prije njegove borbe s Golijatom, da je bio rumen (1 Sam 16,12; 17,42). Crvena je bila i boja junice iz Brojeva 19, koja je bila ubijena i spaljena radi onih osoba iz Izraelskog naroda koje su se onečistile dodirom s mrtvim tijelom. Crvena boja govori o poslušnosti i predanosti Gospodina Isusa sve do smrti, o njegovim patnjama i o njegovoj smrti na Golgoti, gdje je dao svoju krv.

Zaručnica sada svojeg zaručnika vidi tako „crvenog“. Kada on dođe i otkrije se svome narodu, nosit će na sebi znakove svoje smrti. Izrael će vidjeti rane na njegovim rukama. Zaručnica će spoznati: Moj ljubljeni je umro za mene. Njegova ljubav prema meni odvela ga je u smrt. Ljudi iz ostatka usvojit će riječi iz Izaije i uzviknuti: „Ali on bijaše ranjen za naše prijestupe, satrt za naše opačine: kazna za naš mir bila je na njemu; njegovim modricama mi smo iscijeljeni“ (Iz 53,5).

U toj „crvenoj“ boji će i nebeska zaručnica vidjeti svog Zaručnika. U svoj vječnosti će on stajati pred nama kao Jaganjac koji je bio zaklan. On će na sebi uvijek nositi rane zadobivene na križu, znakove svoje patnje i smrti. Svu vječnost ćemo biti zaokupljeni njima. I mi ćemo pasti pred Jaganjcem kao i dvadeset i četiri starješine u Otkrivenju 5. Puni divljenja uzviknut ćemo: „Onome koji nas ljubi, i koji nas je oprao od naših grijeha u svojoj krvi … njemu neka je slava i moć.“

Na kraju ćemo još ukazati na zanimljivu povezanost „bijelog“ i „crvenog“ u Otkrivenju 7. Tamo čitamo o velikom mnoštvu iz svakog naroda, koje će stajati pred prijestoljem i pred Jaganjcem, odjeveno u bijele halje. Odakle im te bijele halje? Oprali su ih u Jaganjčevoj krvi i „izbijelili ih“ (Otk 7,9.14). Oni su sa svojim grijesima, koji su bili „crveni kao skrlet“, došli Onome koji je bijel i crven. Putem krvi žrtvenog Jaganjca bez mane sada su potpuno oprani i čisti te stoje „bijeli“ pred Bogom. To je istinito i u pogledu nas.

Moj ljubljeni je najistaknutiji između deset tisuća

Za zaručnicu ne postoji ni jedna osoba koja bi se barem približno mogla usporediti s njezinim ljubljenim – ni najplemenitiji čovjek ne bi mu bio ni blizu ravan. On u svakom pogledu daleko nadvisuje sve druge. On je neusporedivo uzvišeniji. Čak i ljudi poput Mojsija i Ilije, Abrahama i Davida, koji su uživali velik ugled kod Židova, blijede pred njegovom slavom – ne samo u Božjim očima, nego sada i u očima ove zaručnice. Nekoć ona nije prepoznala svog zaručnika, i prezrela ga je, ali sada priznaje: „Ti si najljepši od sve djece ljudske“ (Ps 45,3).

Nije li to izraz i naših osjećaja kada smo zaokupljeni Gospodinom Isusom? Kako god ljudi vjere u Starom i Novom zavjetu bili veliki, oni ni izbliza ne dosižu do našega Gospodina – Onoga koji je „bijel i rumen“.

Christian Mohncke

(Izvor: „Halte fest“ 6/2019)

 

---

To je moj ljubljeni (3. Dio)

Kako bi opisao odnos Gospodina Isusa prema određenim skupinama osoba, Bog se u Bibliji služi prikazom zaručnika i zaručnice. U Starom zavjetu nalazimo Izrael kao zemaljsku zaručnicu. Novi zavjet nam pokazuje crkvu kao nebesku zaručnicu. To smo razmatrali u prvom dijelu.

U drugom dijelu smo vidjeli kako će u budućnosti odnos zemaljske zaručnice prema Gospodinu Isusu rasti i produbljivati se. Kada je se upita: „Što je tvoj ljubljeni više negoli drugi ljubljeni?“, ona svog zaručnika opisuje kao osobu koja je neusporediva.

Deset značajkâ

Od jedanaestoga retka slijedi deset osobina ili deset značajkâ njezinog ljubljenog, koje zaručnica osobito ističe. Pritom i sama zaključuje da ne može sasvim opisati tu veličanstvenu osobu. To ćemo zaključiti i mi kada smo zaokupljeni Gospodinom Isusom i kada se udubimo u njegove slavne osobine. No Sulamka nam može biti poticaj na to da i mi govorimo drugima o slavnim osobinama koje smo vidjeli u našem Gospodinu. Najprije možemo o njima „kazati“ našem Bogu i Ocu (Post 45,13). Ako su naša srca doista ispunjena Njime, onda će On biti i predmet naših razgovora.

Njegova glava – kao najčišće zlato

Zaručnica svoj opis započinje s glavom svoga ljubljenoga: njegova glava je kao najčišće zlato. Zlato je materijal koji je prevladavao u Svetinji. Ono simbolizira božansku slavu. To je jedna od suštinskih „značajkâ“ Gospodina Isusa; jer on je božanska osoba o kojoj Bog kaže: „Ti si sin moj, ja te danas rodih“ (Ps 2,7). On sâm je Bog, GOSPODIN starog Saveza, Vječni. To će u budućnosti spoznati i zemaljska zaručnica.

Kada je Gospodin Isus prvi put došao na zemlju, ljudi ga nisu priznali Bogom nego su nijekali njegovo božanstvo. Htjeli su ga ubiti, zato što je Boga nazivao svojim ocem izjednačujući sebe s Bogom (Iv 5,18). Zbog toga su ga optužili za huljenje i osudili ga na smrt (Mk 14,64). No kada on kao prvorođeni opet bude uveden na zemlju, onda će i njegova zemaljska zaručnica vjerovati i shvatiti da je on Bog. Ona će spoznati GOSPODINA (Hoš 2,22) i kao Toma uzviknuti: „Gospodin moj i Bog moj!“ (Iv 20,28; usp. Hoš 2,23).

Mi po Božjoj milosti smijemo vidjeti još više negoli zemaljska zaručnica. Mi vidimo Gospodina Isusa kao onoga koji je slika nevidljivoga Boga, odsjaj njegove slave i otisak njegova bića. Vidimo ga kao Očevog jedinorođenog Sina, koji nam je objavio Oca i doveo nas u odnos s Ocem.

Njegovi uvojci – lepršavi, i crni poput gavrana

Gospodin Isus nije samo istinski Bog. Čudesna i neistraživa tajna njegove osobe jest u tome da je on Bog i čovjek u jednoj osobi. Krist Isus, koji je bio u Božjem obličju, spustio se k nama i postao istinski čovjek. Rođen od djevice, postao je u svemu sličan svojoj braći te se pojavio kao nagoviješteni Emanuel. Ova druga značajka koju spominje zaručnica ukazuje na njegovo čovještvo: njegovi uvojci su lepršavi, crni poput gavrana.

U crnoj kosi se, zasigurno, može vidjeti simbol zaručnikove mladalačke snage i svježine. Zaručnica ne promatra nekog sijedog starca, nego onoga koji je nepromjenjiv, koji nije podložan tijeku starenja. On je i kao čovjek, ili Sin čovječji, uvijek onaj koji je vječan, koji zauvijek živi. Prigodom svog prvog dolaska Gospodin je bio obilježen patnjom koju je ovdje podnio u mnogostrukim oblicima. Njegovo lice je bilo izobličeno (Iz 52,14). Ali Božji odgovor Njemu, koji je bio uzet u polovini svojih dana, glasio je: „Od naraštaja do naraštaja su godine tvoje … Ali ti si isti, i godinama tvojim neće biti kraja“ (Ps 102,24.27).

I mi našega Gospodina poznajemo kao onoga koji se ne mijenja, koji ostaje u vječnosti i ima nepromjenjivo svećenstvo, „budući da on uvijek živi da nas zastupa“ (Heb 7,25). „Isus Krist je isti jučer i danas, i zauvijek“ (Heb 13,8).

Lepršava slobodno puštena kosa podsjeća na nazireja iz Brojeva 6, koji je, kao znak svoje ovisnosti o Bogu i posvećenosti Bogu, morao pustiti kosu da mu raste. Gospodin Isus je doista bio poslušan i posvećen svome Bogu. On je kao čovjek zauzeo položaj podložnosti i učinio je „zavjet“: „Evo dolazim, Bože, činiti volju tvoju.“ Tu poslušnost je, u potpunoj predanosti svome Bogu, održao do smrti na križu.

Gospodin Isus će i u budućnosti kao čovjek zauzeti položaj podložnosti i ovisnosti o svome Bogu. Bog će mu dati kraljevstvo (Lk 19,15; Dj1,6.7). Kada kao Sin čovječji bude vladao u sili i slavi, činit će to u podložnosti svome Bogu. On će vladati radi proslavljanja Boga, a na svršetku tisuću godina predat će kraljevstvo Bogu i Ocu (1 Kor 15,24).

Njegove oči – kao golubovi

Zatim zaručnica govori o njegovim očima. Ona ih uspoređuje s „golubovima kraj voda tekućica, opranim mlijekom, usađenim kamenima“. I zaručnik iznosi sličnu usporedbu (Pj 1,15; 4,1). Oboje u pogledu drugoga iščitavaju bezazlenu jednostavnost i nepodijeljenu i bezostatnu ljubav. Na to ukazuje uspoređivanje s golubovima.

To, svakako, osobito vrijedi za zaručnikove oči. Kako li će se ta zaručnica podsjetiti na njegove oči, koje su je već tada gledale pune milosti i ljubavi, koje su pune milosrđa promatrale mnoštvo, i koje su mogle vidjeti i u ljudsko srce. Te oči su ispunjene ljubavlju gledale onog bogatog mladića kako bi ga zadobile (Mk 10,21). Gledale su i Petra nakon što je zanijekao svojeg Učitelja te su u njemu pobudile svijest o grijehu koji je počinio. Taj pogled je u njemu istodobno potaknuo proces obnove (Lk 22,61). To su bile oči koje su gledale u njegovo srce, tako da je Petar kasnije morao reći: „Ti znaš sve.“ To će na jednak način u budućnosti iskusiti ostatak iz Izraela, kada pogleda u oči svog Zaručnika.

Kako li će ta zaručnica biti svladana ljubavlju koju će moći iščitati u očima svog zaručnika! Ona će spoznati da je on promatra, da je ona u središtu njegovog zanimanja. Toga možemo jednako tako biti svjesni i mi koji pripadamo nebeskoj zaručnici. Jer oči Gospodinove su na pravednicima (Ps 34,15). One prolaze svom zemljom da se on iskaže jakim u korist onih čije je srce nepodijeljeno prema njemu“ (2 Ljet 16,9).

Njegovi obrazi – kao gredica sa začinima

„Obrazi su mu kao gredica sa začinima, kao brežuljak mirisnog bilja.“ Kakvu li samo promjenu možemo ustanoviti u pogledu te zaručnice! Nekoć su Židovi suca Izraelova, svojeg Mesiju, udarili palicom po licu (Mih 5,1). Pljunuli su mu u lice s najvećim prijezirom. Gospodin je dopustio da ga se tako prezre i ponizi. On je pružao svoje obraze onima koji su mu čupali bradu i nije zaklanjao svoje lice od sramote i pljuvanja (Iz 50,6).

U budućnosti će biti sasvim drugačije. Kada Gospodin Isus okupi svoj narod i kada Izraelova „braća“ budu „živjela zajedno u slozi“, on će biti među njima kao pomazani kralj-svećenik. Oni će uživati blagoslov njegove prisutnosti i vidjeti njegove slavne osobine, koje nekoć nisu prepoznali (Ps 133).

Njegove usne – kao ljiljani koji kaplju miomirisnom smirnom

Zaručnica zaručnikove usne uspoređuje s ljiljanima što kaplju tekućom smirnom. Usne govore o onome što izlazi iz usta (Pnz 23,23). To su ljupke riječi, riječi milosti, koje ona čuje od svoga zaručnika, riječi koje dotiču srce te zaručnice (Hoš 2,14) i u stanju su pobuditi njezinu ljubav. To su riječi poput ovih:

– „Ljubavlju vječnom ljubih te; stoga sam te s dobrohotnošću privlačio. Ponovno ću te sazdati, i bit ćeš sazdana, djevice Izraelova“ (Jer 31,3-4).

– „Jer GOSPODIN te pozvao kao ženu napuštenu i ucviljenu u duhu … ali ću ti se smilovati vječnom dobrostivošću, govori GOSPODIN, tvoj Otkupitelj“ (Iz 54,6-8).

– „I zaručit ću te sebi zauvijek; jest, zaručit ću te sebi u pravednosti, i u sudu, i u dobrostivosti, i u milosrđu. I zaručit ću te sebi u vjernosti; i poznat ćeš GOSPODINA“ (Hoš 2,19-20).

To su dirljive riječi, koje su zaručnici poput miomirisa, poput tekuće smirne. Zato taj isti Ostatak kaže: „Po usnama tvojim milost se izlijeva“ (Ps 45,2).

U Bibliji je smirna, ta gorka ali miomirisna smola, često povezana s patnjom (Pj 4,6). Gospodin Isus je o tim patnjama koje je podnio za svoju zaručnicu govorio svojim učenicima, kako bi zadobio njihova srca, kako bi njihova ohladnjela srca ponovno učinio gorljivim za sebe (Lk 24,26.27.32).

Gospodin Isus je trpio tijekom čitavog svog života na zemlji. Trpio je uslijed onoga što su mu učinili ljudi i trpio je uslijed posljedica grijeha. Pritom je u duhu sudjelovao u onim patnjama koje će u budućnosti Izraelov ostatak morati iskusiti pod Božjom upravom, kada će morati trpjeti posljedice grijeha. Zbog toga zaručnik može imati savršeno suosjećanje s tim vjernicima.

Jednako tako on razumije i nas, jer je u svemu bio iskušan kao i mi, osim grijeha. Zato on zna svojom riječju podići umornoga. On ima prikladne riječi, odgovarajuću riječ za svaku okolnost. U evanđeljima nalazimo četiri prigode kada je Gospodin Isus ohrabrio ljude koji su bili potišteni i slomljeni u sebi:

– „Ohrabri se, sine, grijesi su ti tvoji oprošteni“, rekao je uzetom čovjeku kojega su k njemu donijeli njegovi prijatelji (Mt 9,2).

– „Ohrabri se, kćeri, vjera te tvoja ozdravila“, rekao je ženi koju je ozdravio od izljeva krvi (Mt 9,22; Lk 8,48).

– „Ohrabrite se, ja sam; ne bojte se“, rekao je učenicima kada su bili u nevolji na jezeru (Mt 14,27; 6,50).

– U svom oproštajnom govoru u Ivanovom evanđelju, kada se spremao napustiti svijet i vratiti Ocu a njih ostaviti u svijetu, Gospodin je svoje učenike ohrabrio riječima: „U svijetu ćete imati nevolju; ali ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet“ (Iv 16,33).

Njegove ruke – kao zlatno prstenje optočeno berilom

Ruke simbolički označuju djelatnosti i djela zaručnika. Zaručnica ih uspoređuje sa zlatnim prstenima koji su optočeni berilom. Ono što Gospodin čini svojim rukama obilježeno je božanskom slavom i pravednošću: „Istinitost i pravo djela su ruku njegovih“ (Ps 111,7), i: „Volja će Gospodinova napredovati u ruci njegovoj“ (Iz 53,10). Gospodin Isus u svojim rukama posjeduje svu umješnost i pomoći će da pravednost zavlada. On će na zemlji vladati u pravednosti. Na to ukazuje beril ili topaz na njegovim rukama. Ta dva draga kamena spominju se u Ezekielu 1, kod četiri živa bića koja simboliziraju Božju vladavinu. Gospodin Isus će u svoje ruke uzeti i stvar svoga naroda i izvesti je do kraja (usp. Rut 3,18), tako da će se nasititi oni koji su gladni i žedni pravednosti. On će izbaviti svoj narod i uvesti ga u željenu luku. U tim rukama se ta zaručnica osjeća sigurnom i zaštićenom: „Njegova mi je lijeva ruka pod glavom, a desnica me njegova grli“ (Pj 2,6).

I mi smijemo imati tu sigurnost. Mi smo zaštićeni u ruci našega Gospodina. Ništa nas ne može oteti iz njegove ruke; njemu je dana sva vlast. On će nas sačuvati u svim okolnostima i teškoćama života, jer on je u stanju potpuno nas spasiti.

Njegovo tijelo – umjetničko djelo od bjelokosti

Njegovo tijelo je umjetničko djelo od bjelokosti, prekriveno safirima. Zaručnica ovdje, očigledno, opisuje tijelo svojeg zaručnika, iako se riječ koju koristi na nekim mjestima prevodi s „nutrina“ (Post 25,23) ili „utroba“ (Ps 22,14). U svakom slučaju, tu nije riječ o onom hebrejskom izrazu koji se upotrebljava za „utrobu“ u pogledu žrtava (usp. Izl 12,9; 29,13.17.22; Lev 1,9.13; 3,3.9.14; 4,8.11 itd.). Tamo ta riječ simbolički ukazuje na nutrinu, na savršene osjećaje Gospodina Isusa. Ovdje zaručničin opis, čini se, više ukazuje na unutarnji sklad ljudskog tijela koji je vidljiv prema van: „bjelokosno“ umjetničko djelo ljudskog kostura, koje je prema van „predočeno“ putem tijela. Tako se i kod Gospodina Isusa njegova unutarnja savršenost i ljepota očitovala u njegovom tijelu, to jest u njegovom životu.

U Bibliji je bjelokost uglavnom povezana s kraljevskom raskoši i slavom. Tako je, primjerice, Salomon imao prijestolje od bjelokosti (1 Kralj 10,18; 2 Ljet 9,17). U Psalmu 45,9 za Gospodina Isusa se kaže: „Iz dvorova bjelokosnih harfe te vesele.“ Safiri pristaju uz to. Taj dragi kamen se u proroku Ezekielu spominje u svezi s Božjim prijestoljem (Ez 1,26; 10,1).

Ukratko, može se reći da zaručnica svog zaručnika vidi u njegovoj kraljevskoj slavi. I Izaija je prorokovao o tome: „Tvoje će oči gledati kralja u njegovoj krasoti“ (Iz 33,17). Izrael je nekoć odbacio Sina Davidova. Židovi su odbacili svoga kralja i vikali: „Nećemo da ovaj vlada nad nama“ (Lk 19,14). Ali u budućnosti će ostatak s radošću prihvatiti svoga Mesiju i diviti se u njegovoj kraljevskoj slavi. Onda će taj istinski Josip biti okrunjen među svojom braćom (Post 49,26). Radujemo li se tome da će Gospodinu Isusu jednom biti iskazana sva čast i u tom pogledu?

Njegove noge – kao stupovi od bijelog mramora

Njegove noge su kao stupovi od bijelog mramora postavljeni na podnožja od čistoga zlata. Noge govore o snazi. Bijeli mramor govori od čvrstoći i neuzdrmljivosti u svezi s pravednošću i čistoćom, zlato govori o božanskoj slavi. Gospodin Isus će, tada kada ponovno dođe, vladati u božanskoj sili i slavi. On će uspostaviti kraljevstvo koje će postojati vječno (Dan 2,44). „Njegova vlast je vlast vječna, koja neće proći, i njegovo kraljevstvo je ono koje neće biti uništeno“ (Dan 7,14).

Ostatak će se, dok bude prolazio kroz tešku nevolju, čvrsto uhvatiti za to sigurno saznanje. Na zemlji će doći do velikih preokreta i nebeske sile će se potresti – ali Krist se neće pomaknuti. On čvrsto stoji u božanskoj snazi.

Ta činjenica treba biti utjeha i nama. Našega Gospodina ne može uzdrmati ono što se događa na zemlji. Ne mogu ga zbuniti ni naše brige i problemi. Naprotiv, ako svoje brige položimo u njegove ruke, Božji mir će čuvati naša srca i naše misli. Bit ćemo kao podignuti na neku stijenu (usp. Ps 27,5).

Njegov izgled – kao Libanon

Nakon što je zaručnica u mnogim pojedinostima opisala ljepotu svoga ljubljenoga, sada ga pred sobom vidi u njegovom potpunom izgledu i veličini: „Izgledom je kao Libanon, izvrstan kao cedrovi.“ Gospodin Isus je prigodom svog prvog dolaska na zemlji bio u uniženosti i u obličju sluge. Nije imao obličja ni ljepote u očima svoga naroda. Samo malo njih je prepoznalo njegovu slavu i veličinu.

No sada se zaručnica divi zaručniku u njegovoj veličini i veličanstvenosti, koju uspoređuje s veličanstvenim libanonskim cedrima. Bog je uniženoga Sina čovječjega okrunio slavom i veličanstvom i postavio ga nad djelima svojih ruku. Dao mu je ime koje je iznad svakog imena. Tako će se Gospodin Isus u budućnosti pojaviti u sili i slavi, kako bi ovdje uspostavio svoje kraljevstvo kao kralj mira. Onda će on, nekoć ponižen na zemlji, prezren od naroda i sluga vladajućih, biti uzvišen. On će zadiviti mnoge narode i kraljevi će pred njim zatisnuti svoja usta kada ga budu vidjeli uzdignutog, uzveličanog i nadasve uzvišenog (Iz 52,13-15).

Ta Gospodinova veličina i uzvišenost koju zaručnica ovdje vidi, izražena je na mnogim mjestima u Starom zavjetu. Evo neka od njih:

– „Jer strašan je GOSPODIN Svevišnji; Kralj velik je on nad zemljom svom“ (Ps 47,2).

– „Velik je GOSPODIN i hvale predostojan u gradu Boga našega“ (Ps 48,1).

– „Ali ti si, GOSPODINE, dovijeka preuzvišen“ (Ps 92,8).

– „Velik je GOSPODIN na Sionu, i uzvišen nad svim narodima“ (Ps 99,2).

– „GOSPODINE, Bože moj, silno si velik; slavom si i veličanstvom zaodjenut“ (Ps 104,1).

Njegova usta – nadasve slatka

Zaručnica na kraju još jednom spominje njegova usta: „Usta su mu nadasve slatka.“ Očigledno je pod dojmom onoga što izlazi iz usta njezinoga ljubljenoga, jer on joj putem svojih riječi objavljuje sebe i svoje srce. On joj govori koliko je ljubi. To je zaručnici najveće zadovoljenje i najveća sreća.

Jesu li to i naši osjećaji kad slušamo ili čitamo njegovu Riječ te tako dobivamo uvid u njegovo srce i njegove misli i na taj ga način bolje upoznajemo? U tome je istinsko zajedništvo i prava sreća!

Sav je dražestan

Zapravo bi ona trebala nastaviti s opisivanjem, jer ima mnogo toga što bi mogla reći o svome ljubljenome. No zaručnica, očigledno, osjeća da ne može dati konačan opis njegove ljepote. S koje god strane promatrala svoga ljubljenoga, u koju se god slavnu osobinu njegove osobe udubila – sve je na njemu prekrasno, sve je neodoljivo privlači k njemu. Ona se nada da će i jeruzalemske kćeri podijeliti s njom njezino oduševljenje. Neka bi ove izjave zemaljske zaručnice iznova zapalile i naša srca za Gospodina Isusa: na njemu je sve prekrasno!

Christian Mohncke

(Izvor: Halte fest 1/2020)