Posted by Grof Guicciardini
Grof Piero Guicciardini rodio se 21. srpnja 1808. godine. Stekao je najveće moguće obrazovanje te je trebao postati knezom Toskane. Kada je mladome Grofu bilo dvadeset pet godina, tadašnji val napretka potaknuo je Leopolda II. na promicanje više razine obrazovanja od one koja je prevladavala u Toskani. Pozvao je svoga prijatelja, grofa Guicciardinija, da pristupi organiziranju boljeg obrazovnog sustava. To nije bila laka zadaća. Mladi plemić uskoro je uvidio da će biti nužno stvoriti novu klasu učitelja te osobito svratiti pozornost na ćudorednost načina poučavanja. Budući da su nedostajale knjige o tome predmetu, grof Guicciardini tragao je za nekom prikladnom knjigom. Jednoga dana sreo je svog dobrog prijatelja koji je bio ljubitelj knjiga. Nakon kratkog razmišljanja prijatelj mu je rekao: „Uzmi evanđelje.“ Grof nije ostao ravnodušan na taj spontani prijedlog pa je pretražio svoju bogatu knjižnicu, ali nije mogao naći ni jedan primjerak Biblije na talijanskom. No imao je latinsku Vulgatu pa ju je počeo čitati držeći je prikladnim izvorom iz kojega će barem moći prevesti neke korisne tekstove o traženom predmetu. S tim ju je ciljem čitao iz dana u dan.
Dok je tako istraživao Vulgatu, grof Guicciardini je počeo otkrivati razne ozbiljne točke razilaženja između Biblije i njegove Crkve pa se njegovo istraživanje u obrazovne svrhe pretvorilo u sve veće duhovno istraživanje. S tim mislima je jednoga dana pošao u šetnju. Spuštajući se veličanstvenim stubištem svoje palače, ugledao je slugu kako pri dnu stubišta čita neku knjigu, koju je brzo sakrio kad je vidio da dolazi plemić. Pun radoznalosti koja je bila gotovo na rubu sumnjičavosti, grof je svome sluzi rekao da je primijetio njegov čin i zatečenost te je zatražio objašnjenje za to. Moleći svoga gospodara da zadrži tu tajnu za sebe, priznao mu je da je ta tajanstvena knjiga bila Biblija na talijanskom te ju je pružio grofu. „Ali, razumiješ li je?“ – „Da, pomalo“, odgovorio je sluga. „Dobro, onda je uzmi i dođi gore k meni.“
Grof Guicciardini i njegov sluga uskoro su se zatvorili u jednu odaju u palači, gdje su zajedno razmišljali o Božjoj riječi. Neko vrijeme su to činili svakodnevno.
Dok je istina Evanđelja sazrijevala u njegovu umu, grof Guicciardini je jednoga dana dok je izgovarao Vjerovanje (Credo), došao do iskazivanja svojeg vjerovanja u „općinstvo svetih“. Odjednom je zastao i upitao se: „Tko su ti sveti u čije općinstvo (zajedništvo) ja vjerujem? To moraju biti sveti na Zemlji.“ Nedugo zatim Grof Guicciardini našao je sve u Kristu, što je vidljivo iz njegova obraćenja i svjedočanstva. Veselio se saznanju da mu je Krist postao mudrošću, pravednošću, posvećenjem i otkupljenjem od Boga, i više se nije hvalio vlastitom pravednošću, nego u Gospodinu (1 Kor 1,21).
U ono doba veliki knez je bio potpuno pod vlašću jezuita (isusovaca) te je pristao poduzeti određene korake kako bi ostvario odluku svoje vlade o suzbijanju svakog evangeličkog rada ili bogoštovlja u Toskani. U siječnju 1851. bila su zabranjena bogoslužja što su se na talijanskom održavala u švicarskoj crkvi, a stotinu dvadeset osoba koje su ih pohađale upozoreno je, pod prijetnjom zatvorskom kaznom, da prestanu pohađati te ili bilo kakve javne ili privatne evangeličke skupove, dok je osobita zabrana proslijeđena Grofu Guicciardiniju.
Uza svu plemenitost svoga karaktera, grof je prosvjedovao protiv toga tiranskog čina toskanske vlade, izvijestivši vlasti da će, ukoliko ne odustanu od toga, biti prisiljen otići u dragovoljno izgnanstvo. Dokazao je da je spreman na tu žrtvu. Trećega svibnja 1851. godine, dana za koji je mislio da će biti dan njegova odlaska, napisao je nekolicini svoje kršćanske braće pismo koje predstavlja jedan od najvrednijih dokumenata u povijesti svjedočanstva u Italiji.
Uvečer sedmoga svibnja grof Guicciardini je otišao u kuću Fedelle Bettija, svoga kršćanskoga brata, kako bi se oprostio od njega. Bio je u društvu nekog mladog Talijana kojega je sreo putem. Četiri druga prijatelja stigla su nešto ranije. Taj mali skup bio je običan i neslužben i zapravo je domaćin bio jedini od sedmorice koji je poznavao sve nazočne. No grofov skori odlazak, zbog kojega su svi žalili, uskoro je postao glavnom temom razgovora. Gospodin Betti je predložio da prije negoli se raziđu pročitaju petnaesto poglavlje Ivanova evanđelja. Svaki pročitani redak bio je popraćen kratkim i utješnim komentarom. I dok se taj jednostavan i mali skup odvijao u miru, zazvonilo je na vratima. Ušla su sedmorica žandara i uhitila sedmoricu Kristovih učenika. U 23:30 te večeri odvedeni su u glasoviti zatvor Bargello te su svi zatvoreni u istu zagušljivu i prljavu ćeliju, u kojoj im je jedina utjeha bilo to što su mogli s radošću nastaviti razmatranje Ivana 15, budući da je grof Guicciardini u džepu imao mali Novi zavjet. Sedmorica učenika bila su osuđena na zatvorsku kaznu od sedam mjeseci, koju su trebali izdržavati u različitim dijelovima Toskane. Pod utjecajem diplomacije i nekih uglednih osoba, kazna zatvora ubrzo je preinačena, tako da su grof Guicciardini i trojica njegovih suuznika mogli krenuti u Genovu i Torino.
Nakon toga je otišao u Britaniju, gdje su mu najugledniji kršćani te zemlje priredili toplu dobrodošlicu. Njegovo privremeno izgnanstvo u Engleskoj bilo je karika u Božjem zlatnom lancu. Tamo je susreo mladoga gospodina Rossettija i doveo ga Kristu. Vrativši se kasnije u svoju domovinu, kojoj je osvanuo dan slobode, služio se svojim vremenom i sredstvima šireći Evanđelje. Posjećivao je svoju dragu talijansku braću na njihovim skupovima i u njihovim domovima, nikada ne dopustivši da njegov društveni položaj bude preprekom kršćanskom zajedništvu. Iz palače u Firenci, koja se naziva njegovim imenom, u miru je 23. ožujka 1886. godine otišao Gospodinu, zbog kojega je bio pretrpio gubitak svega smatrajući sve bezvrijednim samo da dobije Krista.
„Vjerom“ je, kao i svi vjerni, „izabrao radije da bude zlostavljan s Božjim narodom negoli prolazno grešno uživanje … jer je gledao na nagradu“ (Heb 11,25.26)
J. S. A.
(Preuzeto iz knjige „Chief men among the brethren“, Hy. Pickering)
