Daniel

Daniel i njegovi prijatelji (Daniel 1)

Izvornik: prema bilješkama sa konferencije u Hückeswagenu 2013. Sastavio: Th. Meinert; © Ernst-Paulus-Verlag, Neustadt, Njemačka

Za hrvatsko izdanje: © ŽIVA RIJEČ, Krasica

Daniel 1 – Uvod

Na početku ćemo reći nekoliko pojedinosti o piscu ove knjige. Njezin je pisac Daniel, premda sve do početka sedmoga poglavlja o sebi govori u trećem licu. Postoje proroci o čijem životu ne znamo ništa ili vrlo malo. U pogledu Daniela je drugačije: o njemu znamo vrlo mnogo. U prvome poglavlju predočene su nam njegove moralne osobine. Osim u toj knjizi, o njemu čitamo i u drugim knjigama Biblije.

– Daniel je bio prorok (Mt 24,15). Premda se vrsta i način njegovih proročanstava znatno razlikuje od proročanstava drugih proroka, čitava njegova knjiga je, od početka do kraja, napisana i za nas, pri čemu je Daniel upotrijebljen kao doglasna cijev. No on je bio i doglasna cijev od ljudi ka Bogu, kao što je jasno izraženo u njegovoj molitvi u devetom poglavlju; u tom pogledu vrlo je sličan proroku Iliji. U prvome poglavlju opisano je kako si je Bog pripravio to oruđe.

– Daniel je bio pravedan (usp. Ezek 14,12-20). Bog ga u pogledu njegove praktične pravednosti postavlja na istu razinu sa Noom i Jobom. Noa je nazvan „propovjednikom pravednosti“ (2 Pet 2,5), a „Job … je bio besprijekoran i pravedan; bojao se Boga i klonio zla“ (Job 1,1). Daniel je živio u zajedništvu s Bogom.

– Daniel je bio mudar. „Razumio se u sva viđenja i snove“ (Dan 1,17; usp. 5,11.12). U Ezekielu 28,1-3 Bog Danielovu mudrost uspoređuje s mudrošću jednoga od anđeoskih knezova, što govori da je bio vrlo mudar.

– Daniel je bio osjetljiv i Božju si je riječ uzeo k srcu. U poglavlju 8,27 čitamo da je „bio iznemogao i bolestan nekoliko dana“; „bio je zaprepašten zbog onoga“ što mu je Bog pokazao. Mi često Božje poruke prihvatimo u svojoj glavi, ali one ne diraju našu nutrinu. Daniel je, naprotiv, duboko suosjećao s Božjim zemaljskim narodom.

To je, dakle, pisac te knjige. Ona ima vrlo jasnu strukturu. Može se podijeliti u dva dijela:

1. U prvome dijelu predočeno nam je Babilonsko carstvo, osobito u liku iz drugoga poglavlja. Prvi dio završava zaključno s petim poglavljem.

2. Od šestoga poglavlja predočeno nam je Perzijsko carstvo, osobito u snu o četiri zvijeri u sedmom poglavlju.

Između ta dva dijela možemo uočiti mnoge usporednice. Korisno bi bilo usporediti oba dijela (primjerice, pomoću tablice) kako bismo razumjeli i zapamtili sadržaje proroštva. Osim toga su nam Danielova proročanstva nužna želimo li razumjeti knjigu Otkrivenja.

Ono o čemu izvješćuje prvi redak dogodilo se 606. godine prije Kristova rođenja. Riječ je o prvom odvođenju u sužanjstvo u doba kralja Jojakima, koje se zbilo pod Nabukodonozorom. Drugo odvođenje uslijedilo je u doba Jojakinove vladavine, pri čemu su odnesene i sve preostale naprave i posude. Treće odvođenje, s dalekosežnim razaranjem, zbilo se u doba Sidkijine vladavine.

Na početku ovog razmatranja korisno je dati kratak pregled povijesti Izraelskog naroda. U ovoj knjizi Bog se više ne naziva Bogom Izraelovim, niti se narod naziva Njegovim narodom. Premda je postojao omanji vjeran ostatak, Bog je s narodom ipak morao postupati tako da provodi osudu. U Ponovljenom zakonu 32,8 vidimo, na neki način, početak Izraelove povijesti, u tome što su svi okolni narodi dobili svoju baštinu i granice prema broju djece Izraelove. U 1. Ljetopisa 29,23 čitamo o „Gospodinovu prijestolju“ na kojemu je najprije sjedio David, a potom Salomon. U Amosu 3,2 jasno je pokazano da je Bog u svojoj suverenosti i milosti dao osobitu odgovornost svome narodu. On će ih „kazniti za sve njihove opačine“. Najprije je zakazalo deset plemena, a kasnije Bog nije više mogao ostati povezan s narodom kao cjelinom. U Hošei 1,9 Bog veli: „Jer vi niste moj narod, i ja neću biti vaš.“ Zbog toga u ovoj knjizi imamo poruku koju je navijestio i predočio pojedincu, naime, Danielu. Dok je bio povezan s Izraelom, Bogu nije bilo ugodno izložiti narod njihovom neprijatelju na način na koji je to opisano u ovoj knjizi. Dok je Bog još bio povezan s Izraelom, nije bilo svjetskog carstva poput ovdje spomenutog Nakukodonozorovog. Nabukodonozorovo carstvo imalo je najviši položaj na Zemlji, i to zato što je Izrael bio odstranjen. U to doba Bog se više nije služio prorocima kako bi govorio svome narodu. Bog je slao proroke uvijek kad je nastupilo propadanje, što nije bio dobar znak, jer je to značilo da su bili otpali od Boga. S druge strane pak u tome vidimo Božju milost, kako bi im progovorio o onome što kod njih nije bilo u redu. Zadaća proroka bila je govoriti narodu – no upravo to nije bio slučaj s Danielom. On je bio pojedinac kojemu se Bog mogao objaviti, ali nije dobio nikakvu poruku za svoj narod. No u ovoj knjizi, ipak, opetovano nalazimo proročanstva o Knezu (vladaru) koji dolazi.

Bog se povukao od svoga naroda i više mu nije govorio. Točnije rečeno, više nije govorio ni prorocima, nego, kao što je opisano u 2. poglavlju, Nabukodonozoru u snu. Bog je nakon toga i Danielu objavio tu tajnu, što je bio jasan znak da su nastupila razdoblja poganskih naroda. To je i razlog zašto Daniel nije postavljen za proroka Izraelu. Božja poruka najprije je bila priopćena čovjeku koji uopće nije bio iz Izraela. Bog dakle nije više govorio Izraelu, nego, na izvjestan način, o Izraelu. Da se Bog bio povukao jasno je i po tome kako govori, naime, aramejskim jezikom (usp. 2,4; od toga mjesta pa sve do 7,28 tekst je napisan na aramejskom), jezikom stranim Izraelskom narodu (usp. 2 Kralj 18,26, događaj iz doba Ezekije). Izraelski narod poznavao je židovski jezik. Zbog toga je značajno to što je veći dio ove knjige napisan na aramejskom jeziku. Hebrejski jezik koristi se tek od osmoga poglavlja, gdje glavnom temom, uglavnom, postaje budućnost Izraela.

Zbog navedenih razloga Bog se u ovoj knjizi često naziva „Bogom nebeskim“ (primjerice u 2,37). Kada je Bog predočen kao vladar, za Njega postoje tri opisna naziva:

1. „Bog Svevišnji, kome pripada nebo i zemlja“ (Post 14,19);

2. „Gospodar sve zemlje“ (Još 3,13):

3. „Bog nebeski“ (Dan 2,37), što znači da je on moć vladavine prepustio poganskim narodima, i to dok ponovno ne dođe Gospodin. I mi danas živimo u razdoblju poganskih naroda!

Trebali bismo si postaviti sljedeće pitanje: Tko, prema Božjem gledištu, smije vladati nad Zemljom? Noa je bio prvi koji je dobio zadaću da upravlja Zemljom i vlada nad njom (Post 9,1-7). Kada se sve okrenulo na zlo, Bog im je poremetio jezike (Post 11,1-9). Nakon toga bio je pozvan Abram (Post 12,1), a kasnije je Bog moć vladavine dao svome narodu, Izraelu, i Izrael je postao politička sila, osobito u Salomonovo doba. Ali narod je zakazao te je zbog svoje nevjernosti dospio u sužanjstvo. Čovjekova nevjernost pokazala se već kod Adama i Eve te su oni bili istjerani iz vrta (Post 3,23.24). Isto su tako zakazali i praoci i kraljevi. Ovdje nam je predočena žalosna posljedica, naime to da je narod zbog svoga grijeha bio odveden u sužanjstvo. Mnoga proročanstva ove knjige nisu se još ispunila. Osobiti događaji koji su se zbili u Izraelu 1948., 1967. i 1980. godine nisu bili ispunjenja tih proročanstava, premda su to putovi prema ostvarenju velikog Božjeg cilja.

Već smo rekli da su odvođenjem u sužanjstvo započela razdoblja poganskih naroda (usp. Lk 21,24). Ona će trajati sve dok Gospodin opet ne dođe suditi narodima, jer ni oni nisu ispunili svoju odgovornost. No u tom razdoblju Bog si je sačuvao Ostatak, kojega u ovoj knjizi predočuju Daniel i njegovi prijatelji. Oni su djelomice uživali i naklonost svog vladara. Obilježavalo ih je dvoje:

1. Očuvali su se čistim (1,8);

2. „Njima je Bog dao znanje i umješnost“ u pogledu Njegovih misli (1,17).

Potvrđeno je da je „tajna Gospodinova s onima koji ga se boje“ (Ps 25,14).

Gotovo da ne postoji ni jedna knjiga koja sažetije predočuje povijest Izraela i povijest poganskih naroda. U ovoj knjizi nalaze se dva velika proročanska viđenja:

1. Veliki kip (2. poglavlje);

2. Zvijeri (7. poglavlje).

Ime Daniel znači „Bog je moj sudac“. Toga Daniela spominju i drugi proroci. Primjerice, Daniela njegov suvremenik Ezekiel spominje uz Nou i Joba kao uzor pravednog života po Božjim namislima (Ez 14,14). Njegova mudrost i sposobnost tumačenja snova je, kao i kod Josipa, bila izvanredna. Zadivljujuće je kakve pojedinosti putem Daniela Duh Sveti opisuje u ovih dvanaest poglavlja. Od mladosti pa do svršetka svog života taj se prorok čvrsto držao Božjih obećanja. Ne samo da je dobro počeo (poput mnogih kraljeva), nego je i ustrajao i pritom ostao vjeran. To bi nas trebalo ohrabriti.

Vidimo i povezanost između povijesne pozadine i poruke ove knjige. Postavimo li se u položaj Daniela i njegovih prijatelja, nameću nam se dva pitanja:

1. Ako je to tako da poganski narodi vladaju, koje će značajke svjetskih carstava biti vidljive i s Božjeg gledišta?

2. Ako Bog sa svojim narodom postupa na takav način, što je onda s ispunjenjem njegovih obećanja Izraelskom narodu, osobito u pogledu dolaska Mesije?

Oba ta pitanja obrađena su u toj knjizi; Bog odgovara na njih.

Kada je Ezekija bio obolio i opet ozdravio, kralj Babilona čuo je za to i poslao mu poruku. U Izaiji 39,2 čitamo da je Ezekija izaslanicima iz Babilona pokazao sve svoje blago. Kada su oni otišli, Bog je navijestio ono što nalazimo ovdje u Danielu 1 (Iz 39,4-7). Vidimo, dakle, da su prvi redci Danielove knjige ispunjenje Božjeg proročanstva.

Pregled 1. poglavlja

Prvo i dvanaesto poglavlje osobitog su karaktera. Prvo poglavlje je uvod, dvanaesto poglavlje je zaključak. Glavni predmet oba poglavlja je Ostatak iz Izraela. U prvome poglavlju predočene su nam značajke Ostatka koji stoji pred Božjim srcem, i to značajke koje je imao u prošlosti i koje će imati u budućnosti.

Daniel i njegovi prijatelji potiču nas da se ne onečistimo dok živimo u teško doba i u svijetu. Ohrabrujuće je vidjeti kako se Daniel, tada mu je bilo između petnaest i osamnaest godina, ponašao dok je bio daleko od svoje domovine, i to usprkos privlačnostima i časti koja ga je očekivala. Oni koji se ne onečiste, uistinu su mudri i razumni (redci 17-20). Ako se ni mi danas ne onečistimo, i mi ćemo imati mudrost i razumijevanje. Ovdje ne čitamo ništa o pozivu Daniela za proroka, nego nam je opisano njegovo obrazovanje i njegov svjetovni posao. No u toj knjizi u prvome planu osobito stoji njegovo proučavanje Biblije i molitva. To je primjer koji je vrijedno slijediti.

No našim srcima tu ne govore samo pojedinci, nego nas ohrabruje i činjenica postojanja Ostatka. Iz retka 2,17 možemo zaključiti da su se Daniel i njegovi prijatelji molili zajedno. Oni su se čuvali onoga što je nečisto i zlo (1,8; 3,16-18). Zauzeli su se za Božju čast i proslavili su Njega. Bili su bogobojazni i „razgovarali su jedan s drugim“ (Mal 3,16), a ne jedan o drugome (ogovaranje). Oslovljavanje Daniela „nadasve ljubljenim“ (9,23), također se može primijeniti na Ostatak. Ezra, Nehemija i Daniel bili su ljudi koji su se ponizili i poistovjetili s krivicom naroda (usp. Ezr 9, Neh 9, Dan 9). Bog je vjeran i nagrađuje Ostatak te mu odaje priznanje (Mal 3,16.17).

Poglavlje 1, redci 1 i 2

U prvome retku vidimo vrlo ozbiljan razvoj događaja. Bog se istodobno povlači, tako da Daniel u 2,37 o Nabukodonozoru čak govori kao o „kralju kraljeva“. Bog se kao kralj nalazio na Nebu i govorio još samo pojedincima. Tijekom razdoblja četiriju drevnih svjetskih carstava Bog se više nije objavljivao svome narodu, nego osobito Danielu kao pojedincu. Izraelski narod bio je odveden u sužanjstvo, a njihovi plemići bili su školovani za rizničare. Ta četiri svjetska carstva povijesnim redoslijedom bila su:

1. Babilonsko carstvo

2. Medo-Perzijsko carstvo

3. Grčko carstvo

4. Rimsko carstvo

Ta carstva postojala su jedno nakon drugoga, ali je svako slijedeće carstvo snagom bilo slabije od prethodnoga. U prvih šest poglavlja više nam je prikazan njihov vanjski, a od sedmoga poglavlja njihov unutarnji karakter.

U budućnosti će Rimsko carstvo još jednom zaživjeti, prije negoli bude konačno uništeno. Sadašnje razdoblje milosti je međurazdoblje u kojemu ta carstva ne postoje u stvarnosti, s iznimkom Rimskoga carstva, koje je postojalo još nekoliko stoljeća nakon „Pedesetnice“. Sadašnje razdoblje predstavlja prekid, jer Božji Duh želi dovršiti nebeski poziv crkve. Kada mi budemo uzeti sa Zemlje, ponovno će nastati Rimsko carstvo. Proroštvo se bavi isključivo onim događajima koji će voditi k uspostavljanju tisućgodišnjeg kraljevstva. Tema i krajnja svrha proroštva su Izrael, poganski narodi i njihov međusobni odnos. Crkva u Otkrivenju igra neku ulogu samo ukoliko je povezana sa Stvorenjem (Zaručnica, odnosno Novi Jeruzalem; Otk 21,2). Inače ona predstavlja tajnu koju je Bog sačuvao za svoju djecu. Danielova zadaća bila je predočiti razvoj svjetske povijesti do Gospodinova pojavljivanja. Za to je Bog izabrao nadasve ljubljenoga (9,23), koji je imao ozbiljnu vjeru u Gospodina.

Nabukodonozor je u prvome poglavlju slikovit prikaz đavla, a Babilon je slikovit prikaz svijeta. Značajke Babilona su sljedeće:

– U Postanku 10,9-10 vidimo Babel kao početak kraljevstva Nimroda, prvog diktatora. To kraljevstvo bilo je obilježeno tlačenjem i nasiljem. U toj zemlji (Šinar) došlo je do prvog ujedinjavanja političkih i vjerskih snaga (Post 11,2). U tome vidimo usporednicu s dobom u kojem živimo te iz toga učimo da od ovoga svijeta ne trebamo očekivati ništa dobro.

– U Postanku 11 opisana je gradnje babilonske kule. Glavno obilježje te gradnje bila je oholost.

– U Danielovoj knjizi Babilon predstavlja jaku mješavinu svjetovnog i religijskog područja.

– U Otkrivenju je Babilon višestruko slikovit prikaz religijskog svijeta.

Već u prvoj rečenici ovoga poglavlja spoznajemo o čemu je riječ u toj knjizi, naime o Božjoj vladavini nad svime što se odvija u svijetu. Što god došlo, On neće iznevjeriti one koji su Njegovi. No, ipak, vidimo da je Bog dopustio da kralj i „pribor iz Doma Božjega“ budu predani u ruke neprijateljima. U tome prepoznajemo činjenicu kako se Božja riječ ispunjava. Nevjernici su često dovodili u pitanje tu knjigu i to kada je napisana. Napadnuta je zbog toga što je Daniel prorekao istine čije se ispunjenje nalazilo u dalekoj budućnosti. No premda je bilo za očekivati da će Sotona izvršiti napad na Stari zavjet, u Novome su zavjetu te istine izričito potvrđene (primjerice kao u 2. Petrovoj 2,15.16, gdje je spomenut događaj s Bileamom i magaricom koja je progovorila). U Novome zavjetu također je potvrđeno da je Daniel bio prorok i da je njegova knjiga Božja riječ te, zbog toga, istina (Mt 24,15; Mk 13,14).

Bog je morao izvršiti osudu nad svojim narodom i njegovim kraljem. Jojakim i njegov narod bili su u jadnom stanju. Jojakim je bio sin bogobojaznog Jošije (2 Kralj 23,34), kao i Joahaz (2 Kralj 23,30) i Sidkija (2 Kralj 24,17.18). On se ranije zvao Elijakim, ali mu je ime bilo promijenjeno u Jojakim (2 Kralj 23,34). U Jeremiji 22,18-19 i 25,4 nad njim je izrečena oštra osuda, zato što nije ispunio svoju odgovornost. Ako zatvorimo svoje uši pred Božjom riječju, Bog svome narodu mora govoriti na takav način.

Poglavlje 1, redci 3 i 4  

Ispunila se Jahvina najava Ezekiji da će mladići biti odvedeni. Pritom je Nabukodonozor učinio nešto vrlo lukavo: mlade ljude iz Izraela želio je učiniti Kaldejcima (4. redak), kako bi zaboravili svog Boga i svoje podrijetlo. Uočavamo da je to naumio provesti u dva koraka:

1. Nabukodonozor je jeruzalemsku elitu doveo k sebi. Cilj đavla je i danas da nas privuče u područje svog utjecaja i pod političku prisilu. Premda danas nismo izvanjski pod takvim utjecajem, postoji sila prilika u sustavu: u „Babilonu“ idemo u školu i na posao. Ponekad možemo izbjeći takvu silu prilika, a ponekad ne. Tadašnja elita sastojala se od izvrsnih mladih ljudi. To načelo neprijatelja nije se promijenilo do danas. Jesmo li svjesni toga da je đavao osobito bacio oko na mlade i pametne ljude? Ako njih uspije zadobiti, uvelike će naštetiti Gospodinu Isusu. Neprijatelj može upotrijebiti upravo one koji su inteligentni i promišljati. I Nabukodonozoru je bilo poznato ono što je znao već i faraon: tko ima mladež, ima budućnost! Kod mladih je posljedica to da će im sav život biti izgubljen za Gospodina, dok bi kod starijih to bilo samo nekoliko izgubljenih godina.

2. Elita je trebala biti preodgojena po načelima Babilona.

Za ostvarenje svojih namjera Nabukodonozor je upotrijebio Ašfenaza, nadstojnika svojih dvorana.

Pregled redaka 4-7

U redcima 4-7 vidimo tri utjecaja Kaldejaca:

1. poznavanje spisa (knjiga) i jezika Kaldejaca (4. redak);

2. jedenje od „kraljeva jela“ i pijenje od „njegova vina“ (5. redak);

3. promjena imena (redci 6 i 7).

U tome vidimo daljnju značajku ovoga svijeta. Njihova tolerancija ide uvijek u jednome smjeru: kršćani uvijek moraju činiti ustupke i prilagođavati se, ali se svijet nikada neće prilagoditi kršćanima.

Poglavlje 1, redak 4

Uočljivo je da mjerilo pri odabiru mladićâ nisu bile njihove unutrašnje sposobnosti, nego vanjska pojava. Đavlu je važna vanjština, jer zna da si time može stvoriti prolaz k čovjeku, budući da se nas brzo dade dojmiti vanjštinom (usporedi Šaula u 1. Sam 9,2 i 10,23). No mi ne bismo trebali dopustiti da potpadnemo pod utjecaj vanjštine, nego bismo radije trebali biti zaokupljeni onime što je unutarnje.

Prvi cilj neprijatelja bio je dovesti te mladiće u kraljevu palaču, dakle u područje u kojemu će trajno biti pod kraljevom vlašću. Želio ih je učiniti svojim oruđem, kako bi promicali njegove misli. To je i danas tako i zbog toga moramo biti spremni oduprijeti se tome. Daniel je, osim toga, u tom području dobio izvanredan položaj, pa zbog toga još više zadivljuje to što je u svome biću i svom ponašanju ostao vjeran Bogu.

Učenjem knjiga i jezika Kaldejaca, um mladićâ trebao je biti preokrenut na „babilonstvo“. Kaldeja je već tada bila poznata po vračarstvu i poganskim spoznajama. U Babilonu vidimo zlu religijsku moć. U njoj nalazimo usporednice sve do našeg doba. Riječ je o indoktrinaciji naše djece, koja se danas provodi u školama. Tu, između ostalog, spada i (navodna) spoznaja o evoluciji. To se danas intenzivno naučava, a mi se tome ne možemo usprotiviti. Daniel i njegovi prijatelji također nisu mogli promijeniti svoje okolnosti. No mi kao roditelji imamo zadaću poučiti djecu da sve promatraju Božjim očima.

Poglavlje 1, redak 5

Naposljetku je Nabukodonozor odredio pridošlicama da jedu od kraljeva jela i piju od vina koje je on pio. Ta ponuda bila je vrlo opasna, jer je to, s jedne strane, bilo priznanje, i u tome je, s druge strane, postojala i mogućnost njihova uspona. Dobiti besplatno obrazovanje, hraniti se najboljom hranom i imati obećan visok položaj – bilo je to veliko iskušenje za te mlade ljude. S takvim ponudama mogli su se lako ispričavati. Mogli su misliti i da Bog ne može očekivati od njih da odbiju tu ponudu u Babilonu, budući da ih je on sâm predao u ruke Babiloncima. No ipak su četvorica prijatelja ostala vjerna svome Bogu!

Hrana je ono što uzimamo u sebe, a to vrijedi i u duhovnom smislu. Moramo paziti kakvu hranu unosimo u sebe. Teme poput spolnog odgoja danas se predočuju djeci u školama u njihovim najranijim godinama. I politika nam predstavlja „kraljev stol“, pokazujući nam što ona smatra ljubavlju. Veli se da treba dati mjesta spolnoj slobodi i opuštenosti. Mi, dakle, ne možemo promijeniti svijet, ali smo obvezni držati se načela Božje riječi. Budući da su se oduprli pritisku i mamljenju svijeta, Daniel i njegovi prijatelji, zasigurno, mora da su vrlo mnogo toga naučili u svojim roditeljskim domovima. Vjerno su očuvali ono što su naučili iz Božje riječi. Istina mora ostati istina. Ako ne ostanemo blizu Božje riječi, nemamo više nikakva temelja. Daniel i njegovi prijatelji nisu se htjeli onečistiti tom hranom, iako su bili obvezni uzimati je. Ako pak mi danas „dragovoljno“ uzimamo takvu hranu i bavimo se takvim temama, posljedice će uvijek biti žalosne.

Uvijek kada je riječ o „kraljevu stolu“ spominje se i vino (usporedi rd. 8). Vino je u Pismu slikovit prikaz prirodnog užitka koji nije loš sâm po sebi, i simbol radosti (usporedi Ps 104,15). No ovdje je, vjerojatno, bila riječ o pijankama, budući da se iz poglavlja 10,3 može zaključiti da je i Daniel ponekad pio vino. No babilonsko vino i iz jednog drugog razloga izlazi izvan okvira simboličkog prikaza prirodnih zemaljskih radosti. U Otkrivenju 17,2 u pogledu babilonskoga vina čitamo o „vinu njezina bluda“. Vino samo po sebi nije bilo niti jest zabranjeno. No to je vino vjerojatno bilo onečišćeno uslijed idolopokloničkih postupaka (usporedi poglavlje 5,4). Čini se da je tu riječ o svjetovnim radostima koje čovjeka onečišćuju u njegovoj nutrini, ali i u pogledu njegova tijela. Pritom mislimo na ćudoredna i religijska onečišćenja. No, ipak, vino ne smijemo poistovjetiti sa svijetom. U ovom slučaju je ono trebalo biti dodatni podražaj kako bi se razveselilo zarobljenike. Opasnost je bila u tome što je piće koje samo po sebi nije bilo zlo, bilo ponuđeno pod paskom Babilona (usporedi Hošea 4,11). Mi živimo u svijetu u kome također ima mnogo toga lijepoga, ali uvijek moramo misliti na to tko nam to nudi: Babilon. Hrana je nužna za život, dok vino, naprotiv, služi za užitak te, zapravo, nije nužno za život. Zbog toga moramo biti oprezni u našem svijetu, koji je ovisan o užicima.

Poglavlje 1, redak 6

To što vidimo ovdje bilo je najavljeno već u Ponovljenom zakonu 28,32. Čini se da je Daniel donekle razumio to što im se događalo, naime, da je to bila Božja osuda (usporedi Dan 9,5.6). Danas su i naša djeca i mladež okruženi babilonskom močvarom, i mi stariji imamo zadaću poduprijeti ih i pomoći im. Imamo li vremena za svoju djecu? Abraham si je u tom smislu uzeo vremena za svoju djecu (usporedi Post 18,19). Trebali bismo nastojati zaštititi svoju djecu od zlih utjecaja i poučiti ih dobrome putu.

Poglavlje 1, redci 6 i 7

„Nadstojnik nad dvoranima“ dao je četvorici mladića druga imena. Njihova izvorna imena svjedočila su o njihovu podrijetlu i činjenici da su poznavali istinskoga Boga. No takva imena nisu bila prikladna za kraljev dvor. Njihova izvorna imena imaju sljedeće značenje:

Daniel: Bog je moj sudac

Hananija: Gospodin (Jahve) je milostiv

Mišael: Tko je kao Bog?

Azarija: Gospodin (Jahve) pomaže

Budući da su trebali postati Kaldejcima i zaboraviti svoga Boga i židovstvo, dobili su imena koja su izražavala povezanost sa zlom – idolima poganskih naroda. Njihova nova imena imala su sljedeće značenje:

Beltešazar: Bel je naklonjen ili pod okriljem Bela

Šadrak: Akuova zapovijed (Aku – bog Mjeseca)

Mešak: Tko je kao Aku (bog Mjeseca)

Abed-Nego: Sluga boga Nega ili Neba

U Danielu 4,8 (4,5) spominje se da je ime Beltešazar bilo „po imenu“ Nabukodonozorova boga. Ti mladići prihvatili su nova imena, budući da kao obespravljeni robovi nisu imali izbora. Uočljivo je i to da su svjetski vladari koristili ta imena i ostali pri tome. Njihov spomen na Boga Izraelova trebao je biti izbrisan. Time se htjelo pokazati da su bogovi Kaldejaca jači. No Božja riječ pokazuje da su ti bogovi propali (Iza 46,1.2). Daniel je pak ostao, kao i činjenica da Bog jest sudac (1,21).

Pregled redaka 8-20

U Danielovu životu vjere vidimo više koraka:

1. Na početku je bila odluka u njegovu srcu (rd. 8)

2. Uslijedilo je provođenje u djelo (rd. 8)

3. „Bog“ je dao „milost i milosrđe“ (rd. 9)

4. Nadstojnik nad dvoranima u svome odgovoru otkriva svoj strah pred ljudima, koji se sukobljava s Danielovim strahom pred Bogom, pri čemu pobjedu zadobiva onaj koji je bogobojazan (rd. 10)

5. Daniel ne odustaje; izložio je nadstojniku svoj prijedlog (red. 11-13). U tome vidimo povezanost između njegova uzdanja u Božju pomoć i njegove odlučnosti. Jedno jača drugo.

6. Bog se pobrinuo da prijedlog bude odobren (red. 14-16). U tome vidimo prvi Božji odgovor. Oni su „izgledom“ bili „bolji“ negoli drugi (rd. 15).

7. Ta četvorica mladića bila su naprednija od svih ostalih (red. 17-20).

I mi smijemo napredovati korak po korak i pri tome iskusiti Božju pomoć. Lijepo je imati Njegovu suglasnost i potvrdu.

Redak 8

Uočljivo je da se nakon promjene imena u sedmome retku, odmah u osmome retku opet govori o Danielu. I kasnije kad govori o sebi, on se drži svog ranijeg imena (npr. u 8,1.15.27; 9,2; 10,7). Božji ljudi (10,11.12) i Gospodin Isus (Mt 24,15) nazivaju ga njegovim ranijim imenom. Razlog je u tome što Daniel i njegovi prijatelji nisu htjeli odustati od svog stava. Ako smo i mi vjerne Božje sluge, Bog će sačuvati naše ime, i to vječno.

Danielu su roditelji dali to ime izražavajući time da je Bog sudac. Ta činjenica zacijelo mu je bila velika pomoć s obzirom na mračnu pozadinu činjenice da se Izraelski narod (a time i on) nalazio pod Božjom osudom. I meni može biti od pomoći ako znam da me Bog postavio na sasvim određeno mjesto. To i meni može pomoći da donesem neku odluku u svome srcu. No Daniel i sebe samoga vidi kao onoga koji je odgovoran pred svojim Bogom kao sucem. I mi smijemo sve promatrati u svjetlu „Kristova sudišta“ (2 Kor 5,10). Stalno bi nam trebalo biti pred očima: Moj Bog je sudac – a ne Bog nekog kralja ili nekog nadređenog. Moj šef – bilo vjeran ili nevjeran –odgovoran je istome Bogu kome sam odgovoran i ja. Promatramo li s tog gledišta, možemo odlučivati u svome srcu poput Daniela.

Ovaj opisani događaj zbio se prije otprilike dvije tisuće i šesto godina. No ovo načelo vrijedi u svakom razdoblju: Onaj tko želi čvrsto stajati u vjeri, mora biti u stanju reći: „Ja u tome neću sudjelovati!“ Gospodin vidi takvu dosljednost. Kraljeva jela i vino očito su bila protivna Božjoj zapovijedi:

1. Tim jelima nipošto nisu mogli udovoljiti zahtjevima Zakona.

2. Ono što je jeo Nabukodonozor i što je trebalo biti propisano njima za jelo, prethodno je bilo žrtvovano idolima.

Četvorica prijatelja nisu se mogla oduprijeti onome što su morala učiti, kao ni promjeni svojih imena, ali su se mogla oduprijeti onome što su trebala unositi u sebe. Daniel je bio čovjek odluka; a bio je spreman i provesti ih u djelo. Bio je čovjek po Božjem srcu, „nadasve ljubljen“ (9,23), jer je bio odlučan u provođenju u djelo Božjih načela. Želimo li biti uspješni kao Daniel, to je moguće samo na taj način. Daniel se mogao pitati: Nije li nas Bog odveo daleko i doveo u ove okolnosti? Ne bismo li se sada morali pokoriti novom uređenju? No, ipak, „Daniel je odlučio u svome srcu da se neće kaljati“.

U osmome retku riječ je samo o Danielu. Ništa ne čitamo o tome da su četvorica mladića nešto odlučila, nego samo o Danielovu koraku vjere. Energija vjere često počinje s jednom osobom. Pritom se nije radilo samo o želji, nego o odluci srca. Zato što je donio tu odluku i namjeravao je provesti u djelo, Bog ga je blagoslovio. U Božjoj riječi ne spominje se ništa zlo o njemu, slično kao i u pogledu Josipa. Početak njegova dobrog života temeljio se na odlučnosti srca (usp. Dj 11,23). Daniel, dakle, nije smatrao da u tuđoj zemlji ne može služiti Bogu; i pritom je bio uspješan. Kako je lijepo kada su naša srca ispunjena onime što je Bogu na čast. Bog ne može šutjeti na to. Koliko li je blagoslova taj korak donio njemu, ali i drugima! Mi smo često, nažalost, loš primjer drugima – poput Petra u Ivanu 21,3. Danielov primjer bio je pozitivan poticaj njegovim prijateljima. Ta četvorica odstupila su od nepravednosti (2 Tim 2,19). Daniel je težio za „pravednošću, vjerom, ljubavlju i mirom zajedno s onima koji iz čista srca zazivaju Gospodina“ (2 Tim 2,22). U babilonskom sužanjstvu bilo je mnogo hebrejskih mladića koji su razmišljali drukčije negoli Daniel i njegovi prijatelji. Ta četvorica bila su ostatak između mnogih mladića. To je, s jedne strane, vrlo tužna činjenica, ali, s druge strane, njihova vjera tim sjajnije sjaji na toj mračnoj pozadini. Daniel i njegovi prijatelji pokazuju nam da se i u zlo doba može biti vjeran (usporedi i čest način oslovljavanja „ali ti“ u 2. Timoteju). Stoga, zapamtimo: naše odluke uvijek utječu i na druge, htjeli mi to ili ne. Usto, postoje i takvi karakteri koji vole pristajati uz tuđa uvjerenja. Kada nastupe određene okolnosti imamo prigodu zauzeti dobar stav koji će se, moguće, prenijeti na čitavu skupinu. Potrebna je hrabrost da bi se stalo nasuprot struji – čak i među vjernicima. Kada mislimo na Daniela i njegova tri prijatelja, to podiže srca mladima i starima.

Daniel je već kao mladić poznavao Božje misli koje je, očigledno, naučio u roditeljskom domu. Ovaj događaj poticaj je nama roditeljima da svoju djecu pravodobno upoznamo s Božjim mislima. A što je bila tajna Danielovih roditelja da su tako odgajali svog dječaka? Redak-vodilja je Matej 6,33; važni su prioriteti koje postavljamo: Bog i njegova riječ moraju biti na prvome mjestu. Ništa se neće moći prigovoriti obrazovanju ili studiju, održi li se načelo iz Mateja 6,33. I Daniel je bio „poučen u svoj mudrosti“ (4. redak). U tom trenutku bio je vrlo daleko od roditeljskog doma. Tamo je u djelo provodio istinsko odvajanje (usp. 1 Pet 3,15), koje nije bilo samo izvanjska pobožnost pred očima drugih ljudi, nego odvajanje koje je proizlazilo iz srca. Ako je to kod nas tako, naše praktično ponašanje bit će sukladno stanju našega srca. Ako pak odluka ne proizlazi iz srca, posljedice takvog odvajanja bit će samo vanjske naravi. U Izaiji 65,5 čitamo o odvajanju koje nije izvedeno na božanski način, putem kojega se ne može zadobiti nikoga. Danielovo ponašanje je, naprotiv, bilo vjerodostojno.

Odluka koju je u srcu donio Daniel donesena je u onom trenutku kada se iskušenje stvarno pojavilo pred njim. No što li se moralo zbivati u njegovu srcu kad je bio uhićen i odveden u Babilon?! Sigurno da se molio već prigodom svog uhićenja, premda nije znao koja će ga točno iskušenja snaći. Svakako je mogao pretpostaviti da se u Babilonu provodi idolopoklonstvo. Kakve li su misli prolazile njegovom glavom kad su nastupile te okolnosti! No on je sve svoje uzdanje stavio u Boga (slične primjere nalazimo kod Nehemije ili Jošije). Kada danas neki mladić napušta roditeljski dom, primjerice zbog odlaska na studij, tada ni on još ne zna što će ga sve snaći na tome novome mjestu. No jedno može znati sigurno: to mjesto nalazi se u Babilonu (ovome svijetu), gdje će se pojaviti iskušenja. Premda još ne znamo točno koja su to iskušenja, smijemo se i trebamo već prije moliti Bogu u pogledu njih. Daniel je bio svjestan toga da bi se onečistio ponuđenim jelima, to jest poznavao je Božje zapovijedi. Poznaju li naša mlada braća i sestre koji su u dobi od šesnaest ili sedamnaest godina tako dobro Božju riječ da je uzmu ozbiljno te mogu i žele postupati po njoj?

Odluka srca nije bilo samo htijenje da se ne onečiste, nego čvrsta odluka koja će se provesti. Ako kažem: „Htio sam, ali nisam uspio“, to onda nije bila odluka. Odluka, naime, ne ostaje u srcu, nego izlazi iz srca i vodi k praktičnom postupanju (usp. Izr 4,23). Za to nam je potrebna Božja snaga. Bog može očekivati od nas da činimo ono što smo spoznali da je ispravno. Postupamo li po tome, poslušni smo. Važno je odmah na početku provesti u djelo takvu odluku, a ne čekati da tek treći ili četvrti put kažemo nešto o tome – jer tada će nam najčešće nedostajati snage za to.

Odvajanje je tema od neizmjerne važnosti. Zbog toga je važno spoznati razliku između čistoga i nečistoga i poučavati o tome. Danas, nažalost, često nedostaje pouke o odvajanju. Kad roditelji imaju teškoće s djecom, uzrok je najčešće u roditeljima. Daniel je dobio takve pouke. Zašto je Bogu tako dragocjeno odvajanje od zla? Odgovor je naš sâm Gospodin. On je „odvojen među svojom braćom“ (Post 49,26 ELB/ĐAK; Pnz 33,16). Bog je o Gospodinu Isusu mogao posvjedočiti: „Ovo je moj ljubljeni Sin, u njemu mi je zadovoljstvo“ (Mt 3,17). Odakle dolazi sva naša slabost? Odatle što ne zauzimamo jasan stav, čak ni kada je riječ o naizgled nevažnim stvarima (kao što je u ono doba bila hrana). Daniel je znao Božju volju i nije je htio odbaciti, jer je s njom bio povezan blagoslov. Kako pak to izgleda u našem djelovanju? Ova četiri prijatelja imala su temelj u svom životu vjere. Nisu razmišljali: „Važno je da smo ispravni u srcu.“ Nije, naime, moguće biti ispravan u srcu kada se zanemari Božju riječ! Ne smijemo činiti ono što svijet čini. Značajka vjere je biti „narod koji živi odvojeno i koji se ne računa među narode“ (Br 23,9 ELB/ĐAK). Pritom moramo misliti i na to da odvajanje uvijek vodi k nečemu. Mi smijemo „izlaziti k Njemu“ (Heb 13,13). Primjer nalazimo kod Josipa, koji je razmišljao o snovima koje mu je Bog objavio (Post 37,5-11). Kada mi razmišljamo o Gospodinu to će voditi k našoj većoj vjernosti Njemu u našem praktičnom postupanju. Naš Gospodin nam je – kako u svemu, tako i u ovome – savršen uzor. Gospodin Isus je mogao reći: „Zakon tvoj mi je u srcu“ (Ps 40,8). Ničiji putovi nisu bili na veće zadovoljstvo Bogu negoli putovi Njegova Sina.

Vrlo je značajan način na koji je Daniel iznio svoju molbu. Da bi nadstojnik nad dvorjanima uopće mogao razumjeti to što ga je Daniel zamolio, trebalo mu je to najprije objasniti. U vezi s time uočavamo sljedeće:

– Daniel je imao jasnu prosudbu o toj ponudi: za njega bi to značilo onečišćenje.

– Daniel je čvrsto odlučio da se neće onečistiti.

– Daniel je iskreno priznao da bi ga jela i vino s kraljeva stola onečistili i nije se pokušao izvući izgovorima (primjerice, da ne voli to jesti jer mu nije ukusno).

– Daniel je iznio svoju molbu na doličan način. Nije nastupio bezobrazno ili drsko, nego umješno i pristojno.

Znaju li mlada braća i sestre danas nešto o odvajanju i mogu li drugima objasniti tu temu?

Daniel je zauzeo taktičan i podložan položaj i nikada nije tražio visok položaj. Kako je s nama? Zašto nam je često tako teško hoditi uz našega Gospodina? U čemu je problem? Bojimo li se za svoj ugled i položaj? Daniel se pokorio i nije tražio vlastitu čast, nego da ugodi Bogu. Zar nam često ne nedostaje taj ponizan stav? Nije li nedostatak predanosti naš stalan nedostatak? Nije li najčešće istina da Gospodinu želimo dati samo dijelove svog srca? Ali Gospodin želi sav naš život!

Pregled redaka 9-15

Tu vidimo strah Božji kao izvor. No što to, zapravo, znači? Taj pojam nema nikakve veze sa strahom od Boga. On, jednostavno, podrazumijeva to da se u svemu Boga postavi na prvo mjesto. Božji strah izbjegava sve ono što ne dolikuje Bogu. No u Božji strah spada i uzdanje u Boga (Izr 14,26a). Uzdanje ove četvorice muškaraca višestruko je dovelo do toga da su svjetovni vladari iskazali čast Bogu.

– U 8. retku nalazimo odlučnost uzdanja

– U redcima 11 i 12 vidimo ustrajnost uzdanja

– U 15. retku vidimo ishod uzdanja.

Redak 9

„Bog je Daniela uveo u naklonost i nježnu ljubav.“ Nije ga zaboravio i bio je na njegovoj strani. To što je Daniel činio nije bilo bezopasno. No ovdje vidimo da je Bog bio uz njega. On je mogao iskusiti ono što čitamo u Izrekama 16,7. Danielu je bilo potrebno oboje:

1. Bila mu je potrebna milost, to jest nezaslužena Božja naklonost, kao pripadniku naroda koji je napustio Boga.

2. Bila mu je potrebna i nježna ljubav. Daniel se nalazio u teškim i bijednim okolnostima, i tu mu je osobito bilo potrebno Božje suosjećanje za njegove okolnosti.

Mogli bismo se upitati što je bilo recept Danielova uspjeha. Je li to bila odluka u njegovu srcu ili je to bila Božja „milost i milosrđe“? Odgovor glasi da je potrebno oboje. Tu još jednom vidimo blisku uzajamnu povezanost milosti i odgovornosti. Danielovo ponašanje bilo je sto posto ovisno o Božjoj „milosti i milosrđu“, ali on je morao donijeti tu odluku i provesti je u djelo. Milost nikad ne isključuje odgovornost, niti odgovornost isključuje milost.

Na koji način je, dakle, Bog dao milost i milosrđe? Tako što je upravljao „nadstojnikom nad dvoranima“ da ga ovaj uopće htio saslušati i nije bio neprijateljski raspoložen prema njemu. Kada se mi nalazimo pred velikim provjerama takve vrste, pitamo se: „Možemo li riskirati ili ne?“ No kad znam da je Bog suglasan s mojim postupanjem, on će, kao i ovdje, djelovati u pravi trenutak. Moramo imati na umu da Daniel još uopće nije bio poznat u „kraljevoj palači“ (rd. 4), nego je bio tek na početku svog boravka u njoj. Postupao je uviđavno i razborito, ali zajedno s Bogom, tako da je od Njega dobio „milost i milosrđe“. To, međutim, nije značilo da su otada svi putovi bili glatki. Štoviše, vjera je i dalje bila na provjeri. Daniel na svoju molbu nije odmah dobio povoljan odgovor. Tim mladićima je predstojalo trogodišnje obrazovanje kod kralja, ali su oni bili u Božjoj ruci. Daniel je imao temelj, to jest spoznaju Božje riječi i volje. I to je bilo podvrgnuto provjeri.

No ovdje Daniel nije samo bio u nepovoljnim okolnostima u kojima se pouzdao u Boga. Vidimo da je i Bog imao određeni plan s njim. Bog nam na njegovu primjeru pokazuje kakvoj vrsti ljudi On može povjeriti svoje tajne. Tu, zapravo, imamo opis čovjeka kojega Bog želi upotrijebiti. Bog se pobrinuo da i za vrijeme sužanjstva postoji svjedočanstvo za Njega. Daniel  od početka to zasigurno nije vidio, ali Bog je promatrao Daniela i njegovo ponašanje te se tu mogao uključiti.

Redak 10

Daniel je, doduše, donio čvrstu odluku, ali je u svoj plan uključio i svoje prijatelje. U desetom retku, naime, uočavamo da nadstojnik nad dvoranima oslovljava Daniela i njegove prijatelje (u množini). Osobna odluka je vrlo dragocjena, ali ovdje se radilo o odvraćanju zlih utjecaja. Stoga je Daniel tražio zajedništvo s istomišljenicima, koji su i sami usvojili njegovu odluku. No „nadstojnik nad dvoranima“ bio je zabrinut za svoj život ako udovolji njihovoj molbi. Bila je milost (usporedi 9. redak) to što je u svom odgovoru govorio samo o vlastitim poteškoćama. Bog je upravljao srcima tih mladića, jer su bili odlučili pokoriti mu se, ali je upravljao i srcem nadstojnika. To vidimo sasvim jasno (usporedi Izreke 21,1). Slično je bilo i kod Josipa. On se također odvojio od zla te na posljetku dospio u tamnicu, ali je i tamo mogao osjetiti Božju milost (Post 39). Kod nadstojnika vidimo da se bojao kralja, a kod Daniela vidimo praktično ostvarenje izreke „savršena ljubav izgoni strah“ (1 Iv 4,18). U tome postaje bjelodanom velika razlika između vjere i nevjere.

Redak 11

Daniel se nije predao nakon prvog pokušaja. Nakon što mu je molba odbijena, mogao je misliti da je njegov pokušaj propao i da se ipak mora pokoriti odredbi o jelima. No upravo to on nije učinio. Vidimo da se obratio nekom drugom. Vođen vjerom, obratio se onome koga je nadstojnik nad dvoranima postavio nad njim i njegovim prijateljima. Njegova hrabrost je zadivljujuća, jer kao rob nije imao nikakva prava.

Redci 12 i 13

Daniel je zamolio: „Pokušaj.“ Kada se u svijetu trebamo zauzeti za Gospodinovo ime (pa i onda kada to može biti teško), smijemo biti domišljati. Daniel se nije prepirao s nadstojnikom nad dvoranima (rd. 9), nego je imao drugu zamisao. Tu vidimo domišljatost u duhovnom smislu, udruženu s podložnošću. I upravo u tome vidimo očitovanje milosti. Ona je već ranije bila nazočna (rd. 9), ali se ovdje jasno objelodanjuje. Gospodin će i nama pomoći ako imamo ispravan stav (usporedi Heb 11,6). No on očekuje da na svakom koraku budemo ovisni o njemu. Mlađima među nama želimo poručiti: Ako svoje darove hoćeš upotrijebiti za Gospodina, on će ti pokazati i put za to.

Daniel je postupao oprezno i ponizno tako što je nadstojniku predložio jednu mogućnost. Pritom nije rekao: „Daj nam, molim te, meso koje nije bilo žrtvovano idolima.“ On je, naprotiv, zamolio da im dade „povrće i vodu“, što je vrlo jednostavno ali hranjivo jelo. I u duhovnom području imamo izbor hrane kojom se možemo hraniti. Odabiremo li Božju riječ? U prenesenom značenju Daniel podastire upravo taj prijedlog. Daniel je želio ispuniti svoju odgovornost kao vjeran Židov. U trinaestom retku Daniel izražava svoje uzdanje u Boga da će on blagosloviti njihovo postupanje, iako još nije imao nikakvo zbiljsko Božje obećanje u svezi s tim.

Redak 14

Nadstojnik se složio s prijedlogom Daniela i trojice njegovih prijatelja. Možda je njihovu zahtjevu bilo udovoljeno upravo zato što su bili svjesni svog podređenog položaja te su se ponašali sukladno tome. Osim toga, osobita Božja milost bilo je to što su četvorica prijatelja bila pod jednim te istim nadstojnikom te su na taj način mogla imati međusobno zajedništvo. U deset dana koji su potom uslijedili, Daniel i njegovi prijatelji sasvim su sigurno s drugačijom sviješću pristupali uzimanju hrane – uzimali su jelo izravno iz Božje ruke.

Redci 15  i 16

Ne treba misliti da je povoljna promjena u izgledu, koja je nastala po svršetku „tih deset dana“, uslijedila naravnim putem. Naprotiv, vrlo jasno vidimo da je Bog učinio čudo i da „oni izgledom bijahu ljepši i ugojenija tijela negoli sva djeca koja su jela obrok od kraljeva jela.“ To bi se moglo izraziti i drugačije: obrok od kraljeva jela ostavio je nepovoljne tragove na izgledu onih koji su ga jeli. Po tome je jasno da čovjeka ono što jede čini onakvim kakav jest. Kakav li samo Božji odgovor na njihovu molitvu (usporedi Danielov molitveni život u poglavlju 6,11) i na njihovu vjernost u vjeri nalazimo ovdje! Bog je bio na njihovoj strani. Tim ishodom on je iskazao svoje zadovoljstvo u njima. Jesmo li i mi uvjereni da Bog još i danas odgovara na taj način? Budimo oni koji će se odvojiti od zla, pa ćemo i mi imati takva iskustva.

U ovom se poglavlju opetovano naglašava izgled sužnjeva (vidi 4. redak). Nakon deset dana četvorica mladića bila su lijepa za nadstojnika i za kralja, dakle, za ljude. No u stvarnosti su bili „lijepi za Boga“, kao što je rečeno i za Mojsija (Dj 7,20).

Ishod je bilo to da je nadstojnik „ukinuo obrok njihova jela, i vino … te im dao mahunasto povrće“. Postavlja se pitanje na koga se odnosi riječ „njihova“ u šesnaestom retku, to jest čiji je obrok jela i vina bio ukinut. Je li to bio i obrok jela onih koji su ga do tada jeli, ili se taj izraz odnosi samo na obrok jela četvorice mladića, koji ga do tada nisu ni taknuli? Očigledno je ovo posljednje. Prema jedanaestom retku čini se da je taj nadstojnik bio postavljen samo „nad Danielom, Hananijom, Mišaelom i Azarijom“, a sedamnaesti redak ističe da su ta „četvorica mladića“ za to bila nagrađena blagoslovom. Čini se kao da su četvorica prijatelja dan za danom dobivala ponuđeni obrok jela i vino, ali su ipak sve ostavljala netaknuto. Ne može se pretpostaviti da su kušali jelo i vino pa ga tek nakon toga ostavili. Kakvom li su teškom iskušenju bili izloženi u tih deset dana (rd. 14)!

Čini se da su pune tri godine za jelo dobivali povrće a za piće vodu. U tome vidimo dvoje:

1. Četiri mlada prijatelja mogla su sačuvati svoj moralan karakter, zato što se nisu morala onečistiti.

2. Iskušenje je završeno. Ako smo postojani u nekom iskušenju, ono će jednom prestati – premda mogu doći nova iskušenja. Ako pak uvijek iznova padnemo u iskušenju, uvijek iznova ćemo se morati boriti s time.

Pregled redaka 17-20

Ovi redci tijesno su povezani s prethodnima. Bog daje „umješnost … i mudrost“. Ako i mi danas čeznemo za time, moramo voditi život u odvojenosti od zla, što pak pretpostavlja da imamo razumijevanje o Bogu i Njegovu nauku. To će se pozitivno odraziti na naše ponašanje (usporedi 2. Timoteju 2,7). Pritom je vrlo važan redoslijed:

1. Na prvome mjestu je odluka srca (8. redak).

2. Na to je „Bog dao milost i milosrđe“ (9. redak).

3. Naposljetku slijedi ono što nalazimo u 17. retku: Bog je dao daljnji blagoslov, pri čemu je Daniel, kao začetnik, dobio dodatan blagoslov.

Ovi redci pokazuju ishod vjernosti te četvorice mladića. Njihova bogobojaznost vodila ih je k tome da im je Bog mogao povjeriti svoju tajnu i dati svoju mudrost (usp. Psalam 25,14 i Izreke 3,32b). Istaknuto je da su upravo „toj četvorici mladića“ bile udijeljene te sposobnosti. Uvijek trebamo imati da umu da je ovo proročka knjiga. Ta četiri muškarca ukazuju na Ostatak u budućnosti; to razumijevanje će Bog upotrijebiti i u budućnosti, kako bi poučio sav narod. Bog upotrebljava razborite, koji su prethodno bili poučeni od njega samoga.

Jedan od te četvorice mladića, Daniel, postao je osobito obdaren te će biti upotrijebljen od Boga kao osobito oruđe. No ipak su sva četvorica ostala u međusobnom prijateljstvu. Nije uvijek lako stvoriti prijateljstvo među onima koji su različito obdareni od Gospodina. Ako je netko više obdaren negoli ja, mogao bih postati zavidan. Onaj pak koji je više obdaren od drugoga, mogao bi se uzoholiti. No kod Danielovih prijatelja ne nalazimo ni jedno ni drugo. Vidimo, naprotiv, da je Daniel imao srce za svoja tri prijatelja.

Redak 17

U 17. retku nalazimo različite pojmove koje valja objasniti:

1. Pod mudrošću se podrazumijeva upotrebljavanje, odnosno primjena stečenog znanja na božanski način; dakle, ispravna praktična primjena znanja.

2. Značajka umješnosti je da se može spoznati međusobna povezanost (nečega) u cjelinu. Ona nije istovjetna inteligenciji u općenitom smislu. Ovdje je prvenstveno naglasak na umješnosti u Božjim putovima.

3. Razumijevanje nije samo znanje, nego strukturiranje spoznaje, popraćeno snagom i sposobnošću rasuđivanja, u svrhu razlikovanja dobra i zla. Razumijevanje je suprotno od gluposti.

Bog je te sposobnosti dao kao nagradu (usporedi Psalam 111,10). Kod te četvorice mladića potvrdila se istinitom riječ iz 1. Samuelove 2,30: „One koji mene časte, ja ću častiti.“ Bog je sve predvidio: U drugom poglavlju postat će jasnim da je Danielu bilo potrebno upravo to razumijevanje.

U 17. retku misli se na Božju mudrost. Istinska „mudrost“ uvijek dolazi „odozgor“ (Jak 3,17); smijemo je izmoliti „od Boga“, i on će nam je rado dati (Jak 1,5; usp. Ef 1,17). Značajno je ovo: Čovjek je toj četvorici bogobojaznih ljudi dao povrće (red. 16) – „Bog im je dao „znanje i umješnost u svoj učenosti i mudrosti“ (usp. i poglavlje 2,20 i Job 28,12.20.23). Bog je poosobljena mudrost – ona se može naći samo kod njega. Zbog toga božanska mudrost nije istovjetna inteligenciji, nego je ona sposobnost unošenja svjetla Božje riječi u okolnosti (usp. Izr 3,13-18). U Jakovljevoj 3,13 postavljeno je pitanje: „Tko je među vama mudar i obdaren znanjem?“ Odgovor nije da taj to treba pokazati u mnogim riječima, nego „neka dobrim življenjem pokaže svoja djela u krotkosti mudrosti“ (Jak 3,13). Preispitajmo sami sebe jesmo li mudri u tom pogledu.

Riječ „mudrost“ često se pojavljuje u ovom poglavlju, ali ima različita značenja:

1. U 3. i 4. retku riječ je o poučavanju u svoj mudrosti Kaldejaca, dakle o svjetovnim stvarima i ciljevima.

2. U 17. retku čitamo da je „Bog dao … mudrost“; pod „svom učenošću“ (zapravo „svim spisima“) misli se na isto što i u 9,2 („putem knjiga“), naime, umješnost u svetim pismima Staroga zavjeta i umješnost u prepoznavanju razdoblja. Bili su mudri u zemaljskom i u duhovnom smislu.

3. U 20. retku vidimo nadmoćnost u mudrosti, dakle, u uporabi znanja na božanski način. Zbog toga se njihova mudrost tako snažno dojmila Nabukodonozora, jer su njihovi odgovori dolazili od Boga.

U Ezekielu 28,2.3 o „Tirskom knezu“ veli se da je „mudriji od Daniela“. Tamo nije izričito rečeno da je on slikovit prikaz đavla, ali ono što je rečeno tako je dalekosežno da bi bilo nemoguće da se to odnosi samo na nekog čovjeka. Iz Jakovljeve 3,14.15 znamo da i Sotona ima svoju mudrost. No u Ezekielu 28,3 ne misli se na tu đavolsku mudrost, jer je tamo dat osvrt na doba kada on, kao osobito Božje stvorenje, još nije bio pao, kada je, dakle, on, Lucifer, bio sjajan – tada je on bio „mudriji od Daniela“. Anđeli su obdareni sposobnostima koje nadvisuju ljudske sposobnosti (usp. Ps 103,20.21).

U Kološanima 1,9.10 nalazimo novozavjetnu primjenu ovog retka. I nama je na raspolaganju znanje, mudrost i duhovno razumijevanje, no to može procvjetati samo u bogobojaznom srcu. Pavao je za Kološane mogao zahvaliti zato što je vidio djelovanje Božjeg duha u njima. Daniel je spoznao Božju volju i izvršio ju je. Spoznaju možemo dobiti samo ako prestanemo slijediti vlastite misli. Odustanemo li od svojih bijednih misli, Bog daje mudrost, razumijevanje darovano od Duha Božjega (usp. 1 Kr 3,9-12).

Redci 18 i 19

U 18. retku vidimo da je kralj zapovjedio da se mladiće dovede pred njega. Očito je da su i dalje ostali slugama, usprkos svega što im je Bog dao. Pokoravali su se naredbama, iako su bili puni razumijevanja. Onda se veli da su „dovedeni pred kralja“: Bog se uvijek brine za to da preostane neki ostatak. Pred Nabukodonozorom, najmoćnijim čovjekom onoga doba, stajali su vjerni ljudi.

Redak 20

Na svršetku njihova obrazovanja Nabukodonozor je porazgovarao s njima. Nije rečeno koja im je pitanja postavljao. No smijemo pretpostaviti da su to morala biti vrlo duboka pitanja, koja se odnose na ljudsko postojanje i smisao života. Time su se Kaldejci, inače, mnogo bavili. No tko može odgovoriti na takva pitanja? Samo oni koji su bili poučeni od Boga! Postoje mnogi pametni ljudi, ali naravan čovjek je ipak glup po pitanju bítka.

Bili su „deset puta bolji negoli svi … u svemu njegovu kraljevstvu“. Tu mudrost nisu naučili od ljudi, nego im ju je dao Bog. Usporedba je učinjena s onima koji su bili poučeni u znanosti, takoreći sa sveučilišnim profesorima (ne samo s astrolozima). Od njih su bili deset puta bolji. Ako netko živi bogobojazno, ne možemo reći da je zbog toga nužno bolji od drugih, ali duhovno razumijevanje Bog daje samo takvima koji staju na njegovu stranu. Temelj te tajne nalazimo u 1. Korinćanima 10,3.4: Moramo uzimati u sebe „duhovno jelo i duhovno piće“. Stoga nitko ne bi smio misliti da smo mi u prirodnoj mudrosti mnogo bolji od nevjernika. Ali mi smo „deset puta bolji od njih“ ako Božju mudrost primjenjujemo u pogledu onoga što je duhovno – to nije uznositost, nego biblijska istina.

U 20. retku je babilonska mudrost uspoređena s Božjom mudrošću. Kralj je propitivao četiri mladića i dobio je odgovore koji su ga zapanjili. Daniel i njegovi prijatelji nisu zaboravili Božje zapovijedi – zato što su ih se čvrsto držali, Bog im je mogao dati tu mudrost (rd. 17). U Mateju 25,14-30 vidimo da nam je Gospodin dao talente, sukladno našim naravnim sposobnostima i obdarenostima. Talenti su ono što nam je Bog dodatno darovao. Po tome se jasno vidi da naravna mudrost ne nadvisuju božansku mudrost. To se jasno pokazuje i u Djelima apostolskim 6,10: Mudraci ovoga svijeta nisu se mogli oduprijeti mudrosti i duhu po kojemu je govorio Stjepan – tako snažan je bio utjecaj što ga je mudrost darovana od Boga imala na ljude u njegovu okruženju. Zbog toga je babilonska mudrost bila nesposobna ispričati i protumačiti san što ga je sanjao Nabukodonozor (u 2. poglavlju). Samo Božja mudrost u Danielu i njegovim prijateljima mogla je to učiniti (usporedi i 8,15 i 9,3). I nama je nužno da dobijemo razumijevanje Pisama od samoga Boga, jer samo nas ona mogu učiniti mudrima (usp. Ps 119,98-100).

Daniel je zamolio za probni rok od „deset dana“, tijekom kojih će smjeti jesti povrće i piti vodu (rd. 12). Deset je broj čovjekove odgovornosti pred Bogom, koju su ovi mladići u potpunosti ispunili. Nisu odustali nakon pet dana, nego su ustrajali do kraja. Ishod je bilo to da su bili „deset puta bolji negoli svi čarobnjaci …“ Zašto je Bog te mladiće mogao tako ispuniti mudrošću? Ta Nabukodonozorova namjera je bila otkačiti zarobljene Judejce od njihove zemlje da više ne mogu vršiti svoje bogoslužje. A što odani vjernik čini u takvim okolnostima?

1. Drži se Božjih zapovijedi.

 2. Ne želi se onečistiti (usp. 12,3.10; Jak 3,17a).

To su dvije bitne značajke koje Bog voli i na njih odgovara mudrošću i razumijevanjem.

Redak 21

Moglo bi se postaviti pitanje zašto se u ovoj misaonoj cjelini spominje činjenica da „Daniel ostade“ do prve godine kralja Kira, kad se u poglavlju 10,1 veli da je Daniel još i u „trećoj godini Kira, kralja Perzije,“ bio na njegovu dvoru. Bog pokazuje da je on nadživio Nabukodonozorovo carstvo, budući da je doživio njegovu propast i stvaranje novog carstva. Mogli bismo se upitati i zašto se Daniel pod vladavinom Kira nije vratio u svoju zemlju (usp. Ezra 1,1-4). Očigledno je spoznao da Izrael neće biti obnovljen u to doba, nego tek s dolaskom Mesije. Zbog toga ne treba tumačiti kao negativno to što se Daniel nije vratio u zemlju Izraelovu. Ne, Bog ga je i dalje upotrebljavao u toj poganskoj zemlji u kojoj je ostao te mu čak dao nova otkrivenja. Vidio je da se to kraljevstvo raspada i da će nastati nova kraljevstva. Osim toga je Daniel slikovit prikaz Ostatka koji čitavo vrijeme nadživljava sve narode dok, naposljetku, ne uđe u blagoslove Kraljevstva.

Veličanstveno je to da „Daniel ostade“! On je bio postojan i doživio je duboku starost. Nadživio je svih 70 godina sužanjstva. Kada bismo mi imali više takve odlučnosti u srcu i više otvorili svoja srca za dragocjenu osobu Gospodina Isusa, on bi nam podario više uspjeha i postojanosti. Svijet prolazi, kao i Nabukodonozorovo carstvo i ostala carstva, „ali tko čini volju Božju, ostaje zauvijek“ (1 Iv 2,17).