Hagaj – GOSPODINOV glasnik – Komentari Biblije

Hamilton Smith

Sadržaj

UVOD

Prorok Hagaj se odlikuje time što je nazvan „GOSPODINOVIM glasnikom“ i što je prenio „GOSPODINOVU poruku narodu“ u doba propadanja i vanjske slabosti. Njegove su poruke bile upućene Zerubabelu, upravitelju Judeje, i Jošui, velikom svećeniku, što jasno pokazuje da je prorok bio poslan ostatku Židova koji su se vratili u Jeruzalem u danima Kira, perzijskog kralja, kao što je zapisano u Ezrinoj knjizi (Ezra 3,2).

Da bismo razumjeli značaj ovih poruka, potrebno je prisjetiti se posebnih okolnosti ovog ostatka. Sedamdeset godina prije njihova povratka, prorok Jeremija, koji je živio pred kraj Judejskog kraljevstva, prorekao je da će osuda stići narod. Zbog svoje zloće bit će odvedeni u ropstvo u Babilon i njihova će zemlja postati pustoš. Ipak, bilo je prorečeno da će ih GOSPODIN nakon sedamdeset godina vratiti u njihovu zemlju (Jer 25,12; Jer 29,10; Dan 9,2-3). Povijest ovog povratka zabilježena je u Ezrinoj knjizi, koja počinje u prvoj godini Kira, kralja Perzije, ili sedamdeset godina nakon sužanjstva. U to vrijeme, kako bi se ispunila riječ Jahvina koju je dao Jeremija, Jahve je probudio Kirov duh, koji je izdao proglas Božjem narodu dajući im slobodu da se vrate u Zemlju i „sagrade dom GOSPODINU, Bogu Izraelovu“.

Taj proglas postao je test moralnog stanja Božjeg naroda. On je, s jedne strane, trebao pokazati jesu li njihove naklonosti bile toliko vezane za njihovu zemlju, njihovog Boga i Božji dom da su u jednostavnoj vjeri bili spremni suočiti se s kušnjama i poteškoćama, protivljenjem i sramotom, kako bi odgovorili Božjim namislima i izvršili njegovu volju. S druge strane pak je trebao pokazati jesu li radije htjeli ostati u Babilonu, u njegovoj lagodnosti i materijalnim blagodatima. Velika većina Božjeg naroda je, nažalost, radije ostala u lagodnim okolnostima ponižavajućeg zatočeništva, namjesto da se suoči s kušnjama i prijekorima koje je za sobom povlačilo vršenje Božje volje.

Da bismo shvatili važnost obveze za izgradnju tom doma, dobro je prisjetiti se važne uloge koju Božja kuća ima u Božjim naumima i putovima. Božja kuća se prvi put spominje u Postanku 28,17; posljednji put u Otkrivenju 21,3. Od prve knjige do posljednje – od sadašnjeg stvorenja u vremenu pa sve do novog neba i nove zemlje u vječnosti – Božja kuća ima vrlo značajno mjesto u Božjoj namjeri. Sastav kuće može varirati u različitim razdobljima – u starozavjetno doba bila je sačinjena od dasaka i zastora, ili kasnije od kamenja, dok je danas od vjernika, ili živog kamenja – ali je svrha kuće uvijek isto, naime, oblikovati prebivalište za Boga među ljudima.

Iz toga slijedi da sve u Božjoj kući mora poprimiti karakter Onoga i biti u skladu s Onim koji prebiva u kući. Stoga je prva značajka Božje kuće svetost, kao što čitamo: „Svetost postade tvoja kuća, Jahve, zauvijek“ (Ps 93,5). Nadalje, svatko u Božjoj kući mora biti ovisan o Bogu i podložan njegovoj volji. Ova se ovisnost izražava u molitvi. Stoga čitamo: „Dom moj zvat će se domom molitve za sve ljude“ (Iz 56,7). Nadalje, ako, u Božjoj kući, svi ovise o Bogu, tada će svi u toj kući biti blagoslovljeni od Boga; a kuća u kojoj je čovjek blagoslovljen bit će mjesto gdje se slavi Bog.

Dakle, iz Svetoga pisma učimo da je Božja želja prebivati usred njegovog naroda; i da je njegovo prebivalište obilježeno svetošću, ovisnošću o Bogu i podložnošću Bogu, blagoslovom za čovjeka i štovanjem Boga.

U povezanosti s tim velikim istinama, kao i zato da bi se izgradila Božja kuća, ostatak je bio oslobođen od pokvarenosti Babilona i vraćen u Božju zemlju. U Kirovom je proglasu jasno stajalo da mu je naloženo izgraditi GOSPODINU „dom u Jeruzalemu“. Njegov poziv svakome koji je pripadao Božjem narodu bio je da „uzađe u Jeruzalem … i sagradi Dom GOSPODINU, Bogu Izraelovu.“ Oni koji su ostali u zarobljeništvu bili su potaknuti da pomognu „dragovoljnim prinosom za dom Božji koji je u Jeruzalemu“. Kao odgovor na ovaj poziv pojavio se ostatak kojemu je „Bog podigao duh, da uzađu graditi Dom GOSPODINOV, koji je u Jeruzalemu“ (Ezra 1,5).

S tim biblijskim redcima pred očima postaje nam potpuno jasno da je glavni cilj zbog kojega je ostatak bio oslobođen da se vrati u Božju zemlju bio „sagraditi dom Božji u Jeruzalemu“. „O tome je,“ kao što je netko rekao, „ovisila sva njihova sreća, i ovisno o tome kako su to ispunjavali ili zanemarivali, njihov napredak je rastao ili opadao.“

Međutim, tijekom povijesti Božjeg naroda pokazalo se da je upravo ono što je bila Božja volja u nekom određenom trenutku, uvijek bilo poseban cilj neprijateljeva napada. To je iskusio i taj ostatak koji se vratio. Dvije godine nakon njihova dolaska u Jeruzalem započinju poseban posao za koji su bili vraćeni u Zemlju; kao što čitamo, oni su započeli rad na „domu GOSPODINOVU“ i „položili temelj GOSPODINOVA hrama (Ezra 3,8-10). Dvije godine ih je neprijatelj ostavio na miru; ali čim su započeli svoj pravi posao, u skladu s Božjom voljom, neprijatelj je podigao otpor (Ezra 4).

Vrlo je poučno uočiti karakter tog protivljenja. Protivnici isprva ne osuđuju taj pobožan ostatak zbog izgradnje doma; naprotiv, oni kažu: „Dopustite da gradimo s vama“ (Ezra 4,2). Tek kad je Božji narod odbio udružiti se u GOSPODINOVU djelu s onima koji su obožavali Boga na ljudski način, nastala je bujica protivljenja. Nažalost je uslijed te bujice, koju je pobudio sveti duh odvajanja, njihova vjera popustila, i posao zbog kojega ih je Bog vratio u Jeruzalem bio je prekinut na dvanaest godina.

Narod nije uspio, ali Bog nikada ne odustaje od svoje namjere, niti napušta svoj narod zbog njihovog neuspjeha. Tako im je, po milosti Božjoj, na svršetku četrnaeste godine nakon njihova povratka u Jeruzalem, prorok Hagaj – „GOSPODINOV glasnik“, poslan s nekoliko jasnih poruka od GOSPODINA.

Prije nego što promotrimo te značajne i poučne poruke, možemo zastati i upitati se postoji li nešto takvo u našim danima što je ilustrirano poviješću vraćenog ostatka kako je zapisano u Ezrinoj knjizi. Gledajući unatrag na povijest crkve ne možemo ne prepoznati da je tijekom više stoljeća crkva bila potpuno pod vlašću svijeta. Doista je postojao veliki broj istinskih vjernika koji su bili vjerni svjetlu koje su imali, i u danu koji dolazi oni će hodati s Kristom u bjelini i imati sjajnu nagradu. Usprkos tome, crkva kao cjelina bila je, i još uvijek jest, porobljena u babilonskom sužanjstvu. Zatim, početkom prošlog stoljeća (devetnaestog; op. prev.), došlo je do vrlo jasnog Božjeg djelovanja kojim su Božjem narodu otkrivene velike istine o Kristu i Crkvi.

Kao rezultat tog djelovanja, određeni broj Božjih ljudi se, postupajući sukladno istini, odvojio od ljudskih sustava koji su, u različitim mjerama, zanemarivali istinu o Kristu i Crkvi. Napustili su ljudske tradicije i običaje, i sve obrede i ceremonije koje je čovjek izmislio, te su se, odbacujući svakog ljudskog glavara i postupajući na temelju Božje riječi kao jedinom autoritetu, okupili s ciljem da Kristu dadu mjesto kao Glavi Crkve, a Svetome Duhu mjesto prebivanja usred Božjeg naroda. Odvojili su se od pokvarenosti kršćanstva kako bi hodali u svjetlu ovih velikih istina pod Kristovim vodstvom, a njihov duhovni napredak u potpunosti je ovisio o njihovom održavanju tih istina.

No, nažalost, duhovna energija tog probuđenja nije se održala. Mnogi su se doista trgli i probudili uslijed sve veće pokvarenosti kršćanstva, odvojili su se od ljudskih sustava poput ovog ostatka koji je pobjegao iz pokvarenosti Babilona, ali su postali samo skupine vjernika odvojenih od onoga što je krajnje zlo i što Božja riječ osuđuje, daleko od pozitivnog staranja i brige za načela Božje kuće koja su objavljena u Božjoj riječi. Kao što je u davna vremena izgradnja materijalne kuće bila zanemarena, tako i mi, iako smo možda izbavljeni od grube vjerske pokvarenosti kršćanstva, također možemo propustiti održati velika načela duhovne Božje kuće, i prestati hodati u svjetlu mnogih istina koje su nam ponovno otkrivene, te je naša povlastica i odgovornost da ih održavamo, jer o njihovu držanju ovisi naš blagoslov i napredak. Možemo „izaći“ iz pokvarenosti kršćanstva, izvan „tabora“, a ipak potpuno propustiti „izlaziti … k Njemu izvan tabora“. Tako postajemo samo neovisne skupine vjernika i ne uspijevamo hodati u prepoznavanju jednoga Tijela kojemu je Krist Glava i kuće u kojoj prebiva Duh.

Prisjetimo se da je „građenje“ nešto pozitivno. Koliko god ispravno bilo odvojiti se od onoga što Božja riječ osuđuje, to je u najboljem slučaju svjedočanstvo protiv onoga što je pogrešno. Ako nas Bog upućuje da se klonimo bezakonja i da se odvojimo od nečasnih posuda, onda je to sa svrhom da bismo mogli „nasljedovati pravednost, vjeru, ljubav i mir s onima koji prizivaju Gospodina iz čista srca.“ Tako ćemo hodajući u praksi u skladu s velikim istinama o Božjoj kući – svetosti, ovisnosti o Bogu, podložnosti Bogu – postati pozitivni svjedoci Božje milosti i moći ćemo štovati Boga u duhu i istini.

Ako tada, u bilo kojoj mjeri, uočimo naš neuspjeh, riječ GOSPODINOVA koju je dao prorok Hagaj sigurno će progovoriti našoj savjesti i našem srcu.

PRVA PORUKA

Hagaj 1,1-11

Prva riječ GOSPODINOVA počinje pozivom na savjest (2-4), nakon čega slijedi poticaj (5, 6), a završava riječju ohrabrenja i upozorenja (7-11).

(r. 2-4). Povijesni zapis o ovom razdoblju, kako je predočen u Ezrinoj knjizi, prikazuje protivnike kako zaustavljaju izgradnju kuće, ali šuti o stanju naroda. Prorok Hagaj ne osvrće se na protivnike, nego odmah razotkriva nisko moralno stanje ostatka. Povijesni zapis govori o događajima; proročanstvo se bavi moralnim stanjem koje stoji iza postupanja Božjeg naroda.

Sudeći samo po povijesnom zapisu mogli bismo zaključiti da je gradnja doma zaustavljena zbog onoga što su protivnici rekli. No iz Jahvine riječi upućene preko proroka saznajemo da se pravi razlog nalazio u onome što je narod rekao. Tako poruka počinje riječima: „Ovaj narod govori: ‘Nije još došlo vrijeme, vrijeme da se gradi Dom GOSPODINOV.’ ” Dvanaest godina su prestali činiti jedinu stvar zbog koje su bili izbavljeni iz Babilona. Svoj neuspjeh nastoje opravdati govoreći: „Nije još došlo vrijeme“ da se sagradi GOSPODINOV dom.

Kako često se, nažalost, ista izlika može čuti i danas! Možemo biti u iskušenju da kažemo: sve je propalo, crkva je u ruševinama, i budući da još nije došlo vrijeme da se sve ispravi Kristovim dolaskom, moramo jednostavno prijeći preko moralne zbrke koja obilježava kršćanski svijet i zažmiriti pred nepravilnostima i odstupanjem od biblijskog poretka u Božjoj kući.

Međutim, ako tako govorimo, GOSPODIN se i nama obraća kao nekoć svom zemaljskom narodu s pitanjem koje dotiče savjest: „Je li za vas vrijeme da živite u svojim pokrivenim kućama, a ovaj Dom leži opustošen?“ Tako učimo da se, bez obzira na izliku da je vrijeme neprikladno, pravi razlog za ravnodušnost prema provođenju načela Božje kuće nalazi u zaokupljenosti našim vlastitim stvarima. Čak i u doba apostola čitamo o vjernicima da „svi traže svoje, a ne ono što je Isusa Krista“ (Fil 2,21). Netko je rekao: „Neizbježno je da ćemo se morati baviti ili onime što je Gospodinovo, ili onime što je naše.“

Neki bi mogli tražiti svoje tako što će „misliti na ono što je zemaljsko“. Ali osim te zamke svjetovnosti i zemaljskog razmišljanja možemo misliti na ono što je naše i tako što ćemo ograničiti naše misli i aktivnosti na individualni blagoslov i potpuno zanemariti veliku istinu o Kristu i Crkvi, te tako prestati hodati u skladu s načelima Božje kuće. To je bila velika opasnost čak i u doba apostola Pavla, jer on je već pisao o „velikoj borbi“ koju je imao kako bi vjernici mogli shvatiti Božju tajnu. U naše doba, kada je istina o Crkvi obnovljena, stalna je opasnost da ponovno odstupimo od te istine i prihvatimo se samo evangeliziranja, bez istine o toj tajni. Moguće je uključiti se u mnoge evangelizacijske aktivnosti koje nam mogu pribaviti ugled u religijskom svijetu, te zbog toga iskusiti malo ili nimalo prijekora; ali održavanje istine o Crkvi i postupanje u svjetlu te istine, istodobno će uključivati i prijekor i sukob. Naša prirodna ljubav prema lagodnosti ustuknut će od takvog sukoba, s ishodom da ćemo, uslijed nedostatka vjere, biti u opasnosti da postanemo [samo] evanđeoska misija i izgubimo sve istine koje su nam tako milostivo bile vraćene.

(r. 5, 6). Na taj ozbiljan poziv savjesti slijedi opomena: „Razmotrite svoje putove.“ Od ostatka se traži, kao i od nas, da razmotrimo što je ishod zaokupljenosti našim vlastitim stvarima i našim individualnim blagoslovom, dok zanemarujemo GOSPODINOVE dublje interese i stvari koje se tiču Njegove slave.

Tadašnji ishod, kao i sadašnji, izražen je riječima: „Sijali ste mnogo, a donosite malo“ – velika aktivnost, ali mali učinak. Štoviše, ovo zanemarivanje Božje kuće dovodi do duhovnog gladovanja, jer, kaže prorok, „jedete, a nije vam dovoljno“. To im, nadalje, ne donosi nikakvo duhovno zadovoljstvo: „pijete, ali se ne možete napiti“; ostavlja duhovne osjećaje hladnima: „odijevate se, ali nikome nije toplo“; ne donosi nikakvu nagradu: „nadničar zarađuje nadnicu da bi je stavio u prodrtu novčarku“. Takvo je u ono doba bilo tužno stanje Božjeg naroda, i to ne onoga koji je još uvijek bio u Babilonu, nego visoko privilegiranog ostatka koji je, po Božjem milosrđu, bio izbavljen iz Babilona – stanje koje je u potpunosti posljedica toga što su potpuno zanemarili svrhu zbog koje su bili vraćeni u Zemlju. Ne govori li to jasnim glasom i Božjem narodu koji nastoji udovoljiti Božjim mislima u naše doba?

(r. 7-9). Po drugi put Jahve potiče ostatak da razmisli o svojim putovima. Prvi put je to bilo u svrhu ukora, sada je to da ih potakne da nastave s radom u Božjem domu. Znamo da je to tada, kao što je to i danas, bio dan malih stvari. Kao što ćemo vidjeti, dom koji su izgradili bio je „kao ništa“ u usporedbi sa slavom nekadašnjeg doma. Usprkos tome, Jahve kaže ovom slabom ostatku: „Pođite u goru, dovezite drvo i gradite Dom; bit će mi to drago i bit ću proslavljen, govori GOSPODIN.“

Kao što je bilo kod ostatka onda, tako je i kod nas danas: nisko duhovno stanje koje tako često moramo oplakivati, ishod je činjenja onoga što je nama ugodno i traženja vlastite slave. Samovolja i naša vlastita važnost leže u korijenu našeg neuspjeha. Ipak, nije li najveća radost i ohrabrenje znati da je i u doba slabosti, i usprkos svim našim neuspjesima, još uvijek moguće prosuđivati svoje putove i činiti ono u čemu Bog može pronaći zadovoljstvo i kroz što se Bog može proslaviti?

Nadalje, ponovno je istaknuto (r. 8.9) da su Božje „zadovoljstvo“ i Božja „slava“ povezani s njegovom kućom, koja je obilježena svetošću, molitvom, štovanjem i svjedočenjem za Božju milost i dobrotu. Kod nas može biti mnogo revnosti i aktivnosti, kao kod ostatka u prošlosti, koji su „mnogo očekivali“, ali „došlo je malo“, jer je Božji dom bio zanemaren.

(r. 10, 11). Zanemarujući veliku Božju namjeru zbog koje su bili izbavljeni iz sužanjstva, navukli su na sebe GOSPODINOVU kaznu.

DRUGA PORUKA

Hagaj 1,12-15

Dvadeset i četvrtoga dana istoga mjeseca GOSPODIN šalje drugu poruku preko Hagaja, koji je počašćen tako što je nazvan „GOSPODINOVIM glasnikom“. Kako je dobro vidjeti da iako je vraćeni ostatak tako žalosno propustio izvršiti ono glavno zbog čega je bio izbavljen iz Babilona, GOSPODIN ih se ipak ne odriče. On još uvijek ima svoga glasnika koji će narodu prenijeti njegovu poruku.

Tako isto i u sadašnje doba slabosti i propadanja, kada zli ljudi i zavodnici postaju sve gori i gori, čitamo o „Božjem čovjeku“, te da takav treba „propovijedati riječ, bilo zgodno ili nezgodno vrijeme; uvjeravati, opominjati, ohrabrivati sa svom strpljivošću i poukom“ (2. Timoteju 3,17; 4,2).

GOSPODINOV se glasnik obratio narodu s riječju prijekora. Narod se, srećom, „pokorio glasu GOSPODINA, Boga svojega“ i „pobojao se GOSPODINA“. Hagaj je odmah poslan s drugom porukom ohrabrenja. Budući da su poslušali GOSPODINA, mogli su računati na GOSPODINOVU prisutnost; „Ja sam s vama, govori GOSPODIN.“ Koliko je blagoslova uključeno u tu kratku poruku! Kao što je netko rekao: „Ja sam s tobom“ je spasonosno načelo za vjeru u najslabijem mogućem danu, … a što bi bolje od toga mogli imati i u najsjajnijem danu?“

Ostatak koji se u ono doba vratio iz Babilona, kao i oni koji su u sadašnje vrijeme bili izbavljeni iz ropstva ljudskih sustava, mogu se naći u velikoj slabosti, doživjeti protivljenje mnogih protivnika, i biti u sramoti; ali, ako je Gospodin s njima, njihov je blagoslov siguran; bit će im potrebna pomoć u svim njihovim slabostima; i svima je osigurana potrebna zaštita od njihovih neprijatelja. U usporedbi u Ivanu 10 imamo prekrasnu sliku stada ovaca koje u potpunosti ovisi o pastiru. Prepuštene same sebi ovce su glupa, nemoćna bića, sklona lutanju, i lako ih je uplašiti; ali s Pastirom koji ide ispred njih, sve je dobro.

Zbog toga je i za nas dobro da se, poput ostatka iz prošlosti, „pokorimo GOSPODINOVOJ riječi“, da se „pobojimo GOSPODINA“ i da izađemo „k njemu“ izvan tabora. Postupajući tako u jednostavnoj vjeri, iskusit ćemo da u svakoj poteškoći koja se pojavi, u svakom protivljenju s kojim se možemo susresti, u svakoj sramoti koju bismo morali podnijeti, imamo prisutnog Gospodina, koji nas usmjerava svom svojom mudrošću, koji nas tješi svom svojom ljubavlju i koji nas održava svom svojom snagom. Pokoravajući se Gospodinovoj riječi i hodajući u njegovom strahu, možemo računati na njegovu prisutnost i uvijek se osloniti na njegove riječi: „Ja sam s vama, govori Gospodin“.

Štoviše, ako je GOSPODIN s nama, vidjet ćemo, kao što je iskusio i ovaj ostatak iz prošlosti, da će on potaknuti naše duhove da „radimo u domu GOSPODINOVU“.

TREĆA PORUKA

Hagaj 2,1-9

Ostatak je bio potaknut na „rad u domu GOSPODINOVU“. No u doba propadanja uvijek je prisutna opasnost da budemo obeshrabreni u GOSPODINOVOM djelu zbog prividno slabih rezultata i naoko slabe utjecajnosti. Kako bi se suočio s tom opasnošću i kako bi ohrabrio ostatak da nastavi s radom na domu GOSPODINOVU, prorok donosi treću poruku. U toj se poruci od ostatka traži da se osvrnu na slavu doma u prošlosti (1-3), podsjećaju ih se na njihove izvore u sadašnjosti (4-5), te ih se ohrabruje da gledaju na dolazeću slavu u budućnosti (6-9).

(r. 1-3). Ovaj ostatak se, dakle, najprije suočio s uvijek prisutnom opasnošću da se postane obeshrabren zbog svoje vanjske slabosti i da se tako prezre dan malih stvari. Prorok ne nastoji umanjiti njihovu slabost; naprotiv, želi da se ostatak suoči s njom, osvrćući se unatrag i uspoređujući slavu prošlog doma s njihovim vlastitim radom. Salomon je, u svoje vrijeme, sagradio dom u okolnostima svoje velike moći i bogatstva i pritom je bio neometan od protivnika; a neki među njima mogli su se prisjetiti slave tog doma. Sada je ostatak pozvan graditi dom u okolnostima siromaštva i slabosti, opterećen protivljenjem i usred sramote. Djelo ovog slabašnog ostatka može izgledati „kao ništa“ u usporedbi s nekadašnjom slavom doma. No bez obzira na to, oni su vršili GOSPODINOVO djelo u skladu s GOSPODINOVIM namislima u doba propadanja. Budući da je to tako, to je djelo u kojemu GOSPODIN može imati zadovoljstvo i biti proslavljen (Hagaj 1,8).

Tako je i danas; održavanje velikih načela Božje kuće u doba propadanja neće biti niša zapaženo pred svijetom, a u očima mnogih kršćana činit će se „kao ništa“. Budući da tijelo voli biti važno i traži prikazivanje, takve okolnosti vanjske slabosti postaju veliki test za našu vjeru. Netko je rekao: „Kako je teško prihvatiti da je Božje djelo i njegov Krist uvijek u slabosti! Glavari naroda su u Petru i Ivanu vidjeli neuke i priproste ljude. Pavlova slabost u Korintu bila je kušnja za njegove prijatelje, predmet izrugivanja za njegove neprijatelje, a on sâm se je hvalio njome. Gospodinova snaga usavršuje se u slabosti … Sve mora počivati na Božjoj snazi, inače se Božje djelo ne može izvršiti u skladu s Njegovim namislima.“

(r. 4, 5). Tako, usprkos svim njihovim vanjskim slabostima, ostatak je ohrabren da bude jak u GOSPODINOVU djelu. U tu svrhu dodatno ih se podsjeća na njihove trenutne izvore.

Prvo, ponovno ih se podsjeća na GOSPODINOVU prisutnost: „Ja sam s vama, govori GOSPODIN nad vojskama.“ U danu slabosti ohrabreni su da budu jaki; ipak, neka uvijek pamte da je izvor njihove snage GOSPODINOVA prisutnost. Tako smo i danas, kada se suočimo s protivljenjem, potaknuti da „budimo jaki u Gospodinu i u snazi njegove moći“ (Efežanima 6,10).

Drugo, „Riječ“ GOSPODINOVA ostala je u svoj svojoj snazi kao i u davnim danima kada su izašli iz Egipta. Što se nas tiče, nije li nam rečeno da naročito u danima propadanja imamo nadahnuto Sveto pismo koje je naš vodič? Tako da kako god bio velik neuspjeh sveopćeg kršćanstva, „čovjek Božji“ može biti „savršen, posve opremljen za svako dobro djelo“ (2. Timoteju 3,16-17).

Treće, za njihovo ohrabrenje GOSPODIN kaže: „Duh moj ostaje među vama.“ U davnim danima došlo je do snažnog očitovanja Božje moći kada je „zaprijetio Crvenom moru, i ono je presušilo; i vodio ih je kroz dubine, kao kroz pustinju.“ U njihovim tadašnjim okolnostima nije postojalo ništa što bi moglo odgovarati tom čudesnom očitovanju moći. Doista su bili izbavljeni iz Babilona, ali nikakav oblak danju, niti ognjeni stup noću nije im označavao put; nikakva stijena nije bila udarena da utaže svoju žeđ; nikakva mana nije dana da utaže svoju glad. Svi vanjski znakovi moći su nestali, ali je Duh, po Božjem milosrđu, ostao s istom snagom, iako sada nije bio vidljiv u nekom vanjskom prikazu, nego se očitovao u duhovnoj snazi koja je vjeri omogućila da se uzdigne iznad svakog protivnika i brine se za GOSPODINOVU slavu.

Ni danas nije drugačije. Gospodin Isus je za Duha rekao: „On će ostati s vama zauvijek“ (Ivan 14,16). Njegova se moć više ne prikazuje na vanjski način, čudesima i govorenjem u jezicima kao na dan Pedesetnice; ali On je još uvijek prisutan da nas vodi u svu istinu, da nam pokaže ono što dolazi i da uzima od onoga što je Kristovo i to objavljuje nama. Stoga ćemo i mi, ako nastojimo održati načela Božje kuće, poput ovog ostatka u davnini otkriti da imamo Gospodinovu prisutnost, Božju riječ da nas vodi i Božjeg Duha koji nam tu riječ otkriva i vodi naša srca Kristu. Stoga se, bez obzira na sadašnje poteškoće, možemo ohrabriti kada čujemo kako Gospodin i nama govori iste riječi kao i ostatku iz davnih vremena: „Ne bojte se!“ (r. 5).

(r. 6-9). Nakon podsjećanja na slavu doma u prošlosti i na izvore koje ostatak ima u sadašnjosti, GOSPODNOVA riječ im preko proroka daje daljnje ohrabrenje usmjeravajući njihove misli na budući Kristov dolazak, te na silu i slavu njegovog pojavljivanja. Trenutno je rad na Božjem domu izgledao „kao ništa“ u usporedbi sa slavom u prošlosti. Ali vjera je ohrabrena da svoje djelo promatra u odnosu na nadolazeću slavu. Dolazi Krist – „žudnja svih naroda“ – i u taj će dan sva velika ljudska djela, koja danas izgledaju tako impozantno, biti uzdrmana. Uspostavljanje Kristova kraljevstva bit će uvedeno sudom i zbacivanjem ljudskih kraljevstava. Tada će Božja kuća biti ispunjena slavom Božjom, a potonja će slava biti veća od prve.

U doba ovog ostatka svjetska su carstva izgledala vrlo impozantno, a rad ostatka na Božjoj kući činio se vrlo beznačajnim; ali kakav god vanjski izgled bio, ostatak je, zapravo, bio zaokupljen djelom koje će ostati i koje će biti prikazano u svoj Gospodinovoj slavi, nakon što se najmoćnija kraljevstva na zemlji raspadnu u prah i nestanu. U tom danu slave vidjet će se da je ovaj slabašni ostatak, u danima svoje najveće slabosti, zapravo bio povezan s moćnim Božjim namjerama koje će uskoro biti prikazane u slavi.

Za našu utjehu i ohrabrenje apostol Pavao koristi ovo proročanstvo da podupre Božji narod na putu vjere, u ovo naše vrijeme. On nas podsjeća da je ono vidljivo, ono što je tako impozantno u sadašnjem svijetu, zapravo ono što se može poljuljati i stoga će biti uklonjeno. Ali Božji narod povezan je s kraljevstvom koje se ne može pokolebati. Stoga kaže: „Imajmo milost po kojoj služimo ugađajući Bogu s odanošću i strahopoštovanjem“ (Hebrejima 12,25-29). Ako radimo i služimo Bogu u skladu s njegovim naumom, koliko god se činilo da je naš rad slab on će ostati i kad cijela zemlja bude uklonjena.

Hodanje u svjetlu istine o Božjoj kući, što je i hodanje dostojno našega poziva, neće biti uočeno od svijeta kao nešto značajno, a u sadašnjem razdoblju propadanja može izazvati prijezir i porugu mnogih Božjih ljudi, koji vole lagodnost i popularnost ljudskih religijskih sustava; ali u dan dolazeće slave vidjet će se da su takvi bili u skladu s Božjom namjerom, i, premda su imali samo malo snage, u dan slave oni će imati počasno mjesto kao stupovi u Božjem hramu (Otkrivenje 3,12).

ČETVRTA PORUKA

Hagaj 2,10-19

Četvrta poruka prenosi iznimno važnu istinu koju trebamo uzeti k srcu. Ona jasno pokazuje da se korijen svih neuspjeha ostatka onog doba, kao i Božjeg naroda u današnje vrijeme, nalazi u niskom moralnom stanju. Drugim riječima, upozoreni smo da vanjska aktivnost u službi Gospodinu neće napredovati ako nije popraćena ispravnim moralnim stanjem.

Nadalje saznajemo da se to moralno stanje može održati samo odvajanjem od onoga za što znamo da je protivno Riječi. U ono doba ostatak je mogao s pravom preuzeti GOSPODINOVO djelo jedino zato što su se držali odvojenima od onoga što je prema Zakonu bilo nečisto. Danas, usred pokvarenosti kršćanstva, vjernik koji zaziva Gospodinovo ime mora se odvojiti od bezakonja i očistiti se od svake nečasne posude ako želi biti „koristan za upotrebu Gospodaru i spreman za svako dobro djelo“.

(r. 11-13). Pitanje koje GOSPODIN upućuje svećenicima ističe dvije važne istine koje bi trebale upravljati postupanjem onih koji žele biti u skladu s njegovim namislima u vremenu propadanja. Tu smo, s jedne strane, poučeni da ono što je sveto ne može očistiti nešto dodirom s njim (druženjem); s druge strane pak, ono što je nečisto može onečistiti nešto dodirom (druženjem) s njim. Iz toga slijedi da je velika zabluda zamisao koja je prilično uvriježena, naime, da možemo očistiti svijet družeći se s njim, ili da možemo pomoći Božjem narodu družeći se s izopačenim vjerskim sustavima u kojima se oni možda nalaze; naprotiv, takvim postupanjem ne samo da ne možemo pomoći drugima, nego i sami postajemo onečišćeni – jer ono što je nečisto onečišćuje ono što je u dodiru s njim.

(r. 14-17). Hagajev ostatak je, nažalost, postupao po tom lažnom načelu s ihodom da je djelo njihovih ruku u GOSPODINOVIM očima bilo nečisto. Zbog toga je GOSPODIN postupio s njima stegovno tako što ih je udario ih „paleži i snijeću“.

(r. 18-19). Unatoč tome, dopušteno nam je vidjeti da će, koliko god velik bio neuspjeh Božjeg naroda, ako se pokaju i djeluju u poslušnosti Riječi, biti blagoslovljeni. Stoga, čim ostatak preuzme posao u domu, GOSPODIN može reći: „od toga dana ću vas blagosloviti.“

Zar ovo ozbiljno upozorenje, a ujedno i duboko ohrabrenje, ne govori i Gospodinovu narodu danas? Nismo li i mi, s jedne strane, upozoreni da će svako odstupanje u praksi od svjetla koje nam je Bog dao u pogledu načela njegove kuće donijeti na nas Božju disciplinu? I da ćemo, s druge strane, ako u poslušnosti Riječi djelujemo u svjetlu istine, odmah biti blagoslovljeni?

PETA PORUKA

Hagaj 2,20-23

(r. 20-22). Posljednja poruka upućena je Zerubabelu i, stoga, iako je riječ o najvećem ohrabrenju ostatku, posebno ima u vidu onoga koji je bio ključan u vođenju naroda da poslušaju riječ GOSPODINOVU.

Božji narod u to doba bio je okružen poganskim vladarima kojima je bila povjerena vladavina nad svijetom. Nemilosrdno su koristili svoju moć u ono doba, kao i u sadašnje, da slome sve koji bi se usprotivili njihovoj volji. Okružen svom tom silom zla ostatak je samo morao poslušati Riječ GOSPODNOVU i u jednostavnoj vjeri biti zaokupljen GOSPODINOVIM djelom. Njihov posao nije bio suprotstavljati se svijetu, svrgavati njegovu vlast ili nastojati ispraviti njegove nepravde. Upućeni su da će se GOSPODIN u svoje vrijeme obračunati sa svim zlom svijeta. Njegova je riječ: „Ja ću potresti nebo i zemlju“; „Ja ću oboriti prijestolja kraljevstava i uništiti snagu kraljevstvima neznabožaca“; i „isprevrtat ću bojna kola.“

Ni u sadašnje vrijeme nije na Božjem narodu da pokuša popraviti svijet. To će biti Gospodinov posao, jer on dolazi „s desecima tisuća svojih svetaca“ izvršiti osudu nad svime što je bezbožno. Naš dijel je da se u jednostavnoj poslušnosti Riječi „usrdno borimo za vjeru“, „izgrađujući“ se u našoj presvetoj vjeri, „moleći“ se u Duhu Svetom, čuvajući sebe u Božjoj ljubavi i „iščekujući“ dolazak Gospodina našega Isusa Krista (Juda 14, 15, 20, 21).

(r. 23). Pokoravajući se Božjoj riječi, nastavljajući GOSPODINOVO djelo i prepuštajući osudu nad svijetom GOSPODINOVOJ snazi , Zerubabel neće samo dobiti blagoslov u sadašnjosti, nego i nagradu u budućnosti. U dan dolazeće slave on će imati mjesto poput pečatnjaka (znaka časti) kao GOSPODINOV izabranik.

Ni danas nije drugačije. Pokoravati se Gospodinovoj riječi, i vršiti Gospodinovo djelo sukladno Gospodinovim mislima u danu slabosti, te uz prijekor i protivljenje, može u očima velikog i značajnog religijskog svijeta izgledati „kao ništa“. Ali će u dan dolazeće slave nositi svoju sjajnu nagradu. Onome tko ima samo „malo snage“, a ipak drži Gospodinovu riječ i ne zataji njegovo ime, Gospodin može reći: „Onoga koji pobjeđuje učinit ću stupom u hramu Boga svojega, i neće više izići van; i napisat ću na njemu ime svoga Boga i ime grada svoga Boga, to jest novoga Jeruzalema, koji silazi s neba od Boga mojega, i ime moje novo“ ( Otkrivenje 3,12).