Pregled temeljnih istina

F. B. Hole

© ŽIVA RIJEČ, Krasica 2010

Sadržaj:

Izabranje i besplatno ponuđena milost

Frank Binford Hole bio je Božji čovjek. Njegov dugi život bio je obilježen vjernošću, odanošću, strpljivošću i nadom. Najveću čast njemu u spomen može se ukazati pamćenjem pouzdanih temelja vjere u kojima je radio, živio i umro. Istaknuto obilježje njegova života bio je život i rad u kršćanskoj vjeri, a poticaj za to dobio je tako što je osobno iskusio Kristovu ljubav.

Imao je sve mogućnosti tražiti uobičajena životna zadovoljstva koja se nameću u ovome svijetu. Po imućnosti i intelektu lako je mogao ostvariti takva zadovoljstva. Ali već u ranoj mladosti, u dobi od šesnaest godina, susreo ga je „Stranac iz Galileje“, i od toga trenutka postao je „postojan kao da Nevidljivoga gleda“.

Po završetku školovanja na školi King’s School (zgrada pored obale je današnji King’s College Sveučilišta u Londonu) i kraćeg rada u obiteljskoj tvrtci, započeo je raditi kao bankar. Premda još vrlo mlad, n© za hrvatsko izdanje: ŽIVA RIJEČ, Krasica 2010

apustio je ono što se obično naziva sekularni posao i počeo punim vremenom raditi u Kristovoj službi. Njegova nadarenost od Boga očitovala se na tri različita načina: prvo kao evanđelist; drugo kao učitelj; treće kao izdavač.

U mlađim godinama u evangelističkom radu je bio vrlo blisko povezan s Arthurom Cuttingom. Zajedno su putovali zemljom i evangelizirali pod šatorom, najčešće u gradskim područjima. Mnogi su ljudi čuli i putem njih prihvatili Riječ istine. F. B. Hole propovijedao je Evanđelje i u Zapadno-Indijskom otočju i u Južnoj Africi, a posjetio je i neke druge dijelove svijeta vršeći svoju službu.

Većina ga je najbolje poznavala kao učitelja, to jest onoga koji je služio poučavajući kršćane biblijskoj istini. I kao govornik i kao pisac imao je prekrasan dar poučavanja putem ilustracija. Kako bi ilustrirao izraz „radost i mir u vjeri“ ispričao je priču o skupini koja se pokušala popeti na brdo Vezuv. Po povratku su bili upitani jesu li se radovali svome doživljaju. „Radovali!“, odgovorio je gospodin Hole oponašajući planinare, „Radovali! Ukleto brdo je grmjelo i bljuvalo vatru! Bili smo tako uplašeni da se ničemu nismo mogli radovati.“ Nisu se mogli radovati jer nisu imali mir. Možda je slabo poznato da je njegova knjiga o temeljima vjere došla u ruke Dr. Billy Grahamu, koji ju je ne samo osobito preporučio svome timu, nego je poslao i svoga izaslanika u Little Britain (ulica u Londonu) kako bi osobno pozdravio autora.

Njegova služba kao izdavača doprinijela je širenju kršćanske istine u svaki kutak svijeta. U tome poslu mu je odana pomoćnica četrdeset i pet godina bila gospođa F. M. Aves. Neprekidno je dobivao brojna pisma, koja su svjedočila o primljenoj pomoći putem publikacija koje je objavljivao. U tim godinama njegovi suradnici-pisci bili su H. P.Barker, J. T.Mawson, A. J.Pollock i Hamilton Smith. F. B. Hole je bio posljednji preživjeli od toga odanoga društva. Onaj Dan će pokazati kakav je uspjeh uz Božju pomoć postignut putem njegova djela. Napisao je nekoliko korisnih knjiga. Najpoznatije su „Great Salvation“ (Veliko Spasenje), „Foundations of the Faith“ (Temelji vjere) i „Outlines of truth“ (Pregled temeljnih istina). Napisao je i mnoge članke, koje je uređivao i objavljivao u manjem časopisu „Edification“ (Izgradnja), a dugo godina izdavao je i časopis „Scripture Truth“ (Istina Pisma) iz kojeg je sabran i tiskan čitav komentar Novoga zavjeta.

Nije nimalo mario za to što ljudi misle o njegovu radu. Na njega se prikladno mogu primijeniti Churchillove riječi o Generalu Gordonu. Opisujući Gordonov kip, koji se u ono doba nalazio na Trafalgar Squareu, Churchill je zapisao: „Usred prometne vreve, kao i nekoć usred boja, slavni general stoji ne mareći za buku i jurnjavu ljudi oko njega.“ Ako je on uopće ikada razmišljao o uspješnosti svoga rada, bilo bi posve u duhu takvog čovjeka reći: „Non nobis Domine“, to jest, „Ne nama, GOSPODINE, ne nama, već imenu svome slavu daj, zbog svoje milosti i zbog svoje istine“ (Psalam 115,1). F. B. Hole je živio i radio u sigurnosti života uskrsnuća i u nadi savršenog spasenja, jer je vjerovao u živoga Otkupitelja. U našem posljednjem razgovoru gospodin Hole mi je rekao: „Ponekad sam razmišljao o profinjenijim stvarima vjere, ali sada kada sam ostario vratio sam se na ono jednostavnije.“

Iz govora Johna Blackburna na pogrebu F. B. Holea u Chiltern Road Hall, Sutton, četvrtak, 30. siječnja 1964. godine.

Vjera i djela

Općenito se pretpostavlja da su vjera i djela nasmrt posvađani, i to toliko da ih je gotovo nemoguće pomiriti. To je daleko od istine. No većina pogrešnih zamisli na neki način sadrži u sebi sjemenku istine, a spomenuta zamisao nije izuzetak od tog pravila. Savršeno je istinito da je nauk o spasenju pomoću ljudskih zasluga, u obliku raznih dobrih djela, potpuno protuslovan i u neskladu s biblijskom istinom o opravdanju vjerom. Pismo, dakako, govori o dobrim djelima, ali su ona sasvim drugačije vrste te su u skladu s vjerom i tako blisko povezana s njom kao što su plod i lišće stabla povezani sa sokom što protječe kroz stabljiku i grane.

Otvorimo li Bibliju, u Kološanima 1,21 naći ćemo izraz „zla djela“. Njih nije potrebno definirati. Ona su strašan proizvod pale i izopačene naravi Adamovih potomaka. To je loš plod lošeg stabla.

U Hebrejima 9,14 nalazimo riječi „mrtva djela“. To su djela koja se čine s namjerom da se postigne život i blagoslov, kao što je, primjerice, savjesno obavljanje religijskih dužnosti i obreda. Ona su ljudska „pravednost“ koja je u Božjim očima samo poput „nečiste haljine“ (Izaija 64,6) – proizvod lošeg stabla koje je bilo brižljivo uzgajano. No loše stablo ne može nikakvim brižljivim uzgojem roditi grožđem na trnju ili smokvama na čičku.

U drugom poglavlju Poslanice Titu, u sedmom i devetom retku, govori se o „dobrim djelima“ koja se zahtijevaju od kršćana. Ona su plod novog života i nove naravi koje kršćanin posjeduje, crpe snagu iz vjere i njihova je snaga Božji Duh. Ona su dobar plod koji raste na dobru stablu.

U trećem, četvrtom i petom poglavlju Poslanice Rimljanima prikazano je opravdanje pred Bogom, koje se temelji samo na načelu vjere. Jedan redak može poslužiti kao dovoljan dokaz za to.

„Jer smatramo doista da se čovjek opravdava vjerom – bez djelâ Zakona“ (Rimljanima 3,28).

U drugom poglavlju Jakovljeve poslanice utvrđeno je isto tako jasno da opravdanje – pred javnošću ovog svijeta, to jest pred ljudima – nije prvenstveno samo po vjeri, nego po djelima. Opet kao dovoljan dokaz može poslužiti jedan redak.

„Vidite, dakle, da se djelima čovjek opravdava, a ne samo vjerom“ (Jakov 2,24).

Proučimo li pažljivo cjelinu oba ta odjeljka pronaći ćemo najsnažniji mogući dokaz o skladu između vjere i djela. Obojica, i Pavao i Jakov, navode Abrahama kao veliki starozavjetni primjer koji potvrđuje njihove tvrdnje. U životu tog značajnog čovjeka, pozvanog da bude „ocem svima koji vjeruju“ (Rimljanima 4,11), vidimo vjeru kao živu stvarnost između njegove duše i Boga. Promatrajući zvjezdano nebo „povjerovao je Bogu“ – prihvaćajući kao stvarnost ono što je bilo ljudski nemoguće – „i to mu se uračunalo u pravednost“. Vidimo i veliko djelo vjere koje je ostvario kad je mnogo godina kasnije, u jednostavnoj poslušnosti, otišao na brdo Moriju žrtvovati Izaka, na kojem su se temeljila Božja obećanja. Vjerovao je u Boga koji uskrisuje mrtve. Taj javni čin nedvojbeno je potvrdio njegovu vjeru pred ljudima. Bio je to vanjski dokaz unutarnje vjere.

Prvo nalazimo u Postanku 15, i o tome govori Pavao u Rimljanima 4; drugo je zapisano u Postanku 22, i o tome govori Jakov.

To je poput priče o dvojici ljudi koji su promatrali loptu – jedan je bio unutar lopte, a drugi izvana. Onaj koji je bio unutra tvrdio je da je lopta udubljena (konkavna), dok je onaj koji je bio izvana tvrdio da je izbočena (konveksna). Tako nam Pavao daje pogled iznutra naglašujući pritom „po vjeri“. Jakov promatra to izvana i veli „po djelima“. Samo što, za razliku od one dvojice iz priče o lopti, kad oni tako govore time ne izražavaju neslaganje po tom pitanju.

Pitanja

Što je vjera?

Moglo bi se dati više dobro izvedenih definicija, ali bi one vjerojatno bile manje zadovoljavajuće od odgovora koji je na to pitanje dalo jedno dijete. Ono je jednostavno odgovorilo: „Vjera je vjerovanje u ono što je Bog rekao, zato što je Bog to rekao.“

Vjera je poput prozorskog stakla. Ono prima svjetlost. Sunčeva svjetlost sjaji izvana na zidovima kuće, ali u kuću svijetli kroz prozor. Ništa joj nije dodano, nego njezine zrake rasvjetljavaju prostorije koje su inače mračne. „Povjerovati Bogu“ poput Abrahama znači dopustiti prodor zraka božanske svjetlosti u dušu.

Ali vjera je i više od toga. To znači ne samo posjedovati svjetlo, nego i potpuno se osloniti na Onoga koga nam to svjetlo objavljuje.

Dr. Paton, koji je prevodio Sveto pismo na jezik stanovnika Novih Hebrida, pričao je da neko vrijeme nije mogao pronaći odgovarajuću riječ za „pouzdanje“ ili „vjerovanje“.

Jednog dana pozvao je k sebi jednu inteligentnu domorotkinju, kršćanku, te ju je, dok je sjedio na stolcu, upitao: „Što ja radim?“

„Vi se odmarate, gospodine“, odgovorila je žena.

Doktor je ranije već čuo tu riječ. To nije bilo ono što je trebao, ali sinula mu je sjajna zamisao.

Podigao je obje noge s poda i oslonio se njima na prečku između prednjih nogu stolca te upitao: „A što sada radim?“

„Oh, gospodine, vi se potpuno odmarate; vi se oslanjate“, odvratila je žena upotrijebivši riječ koja je doktoru bila posve nova. To je bila riječ koju je trebao!

Vjera je potpuno oslanjanje na Krista – s obje noge podignute s tla.

Kako bismo trebali razumjeti redak koji kaže da se vjerniku vjera uračunava u pravednost? (Rimljanima 4,5)

Te riječi ne bismo smjeli čitati razmišljajući trgovački, kao da ćemo, donesemo li Bogu određenu količinu vjere, u zamjenu primiti odgovarajuću količinu pravednosti – onako kako trgovac prodaje robu u zamjenu za novac.

Ne bismo smjeli razmišljati ni kemijski, kao da se naša vjera može pretvoriti u pravednost, ili pak kao da je ona poput zamišljenog čarobnog štapića koji sve čega se dotakne pretvara u zlato!

Ne! Abraham je veliki uzor pravilnog značenja tog retka (3. redak). On je, kao i mi, proglašen pravednim pred Bogom u pogledu vjere. To je jednostavno značenje. Vjera uključuje sve zasluge Kristove krvi u pogledu opravdanja. One su glavni temelj te pravednosti. Zasigurno se može reći da je prvo pravedno djelo što ga čovjek može učiniti u svom životu, kao i pravilan početak pravednog življenja, kad dođe Bogu kao grešnik i povjeruje u Gospodina Isusa Krista.

Čini se da neki redci povezuju djela sa spasenjem. Primjerice: Filipljanima 2,12. Kako bismo to trebali razumjeti?

Uvijek u strogoj povezanosti s cjelinom. Čak i kad ne bismo imali cjelinu u sklopu koje ćemo promotriti taj redak, možemo biti sigurni da opomena „sa strahom i drhtanjem poradite oko svoga spasenja“ nije namijenjena kako bi proturječila istini zapisanoj u Efežanima 2,8.9: „Ta milošću ste spašeni, po vjeri … Ne po djelima – da se ne bi tko hvastao.“

Promotrivši cjelinu, to jest prvo i drugo poglavlje Poslanice Filipljanima, uočit ćemo da tu apostol Pavao govori o praktičnom življenju vjernika. Bilo je mnogo protivnika (1,28). Unutar same crkve množile su se poteškoće (2,2-4). Budni pastir Pavao nalazio se daleko od njih (2,12). Stoga on, zapravo, veli: „Krist Isus je vaš veliki uzor. Sa strahom i drhtanjem, svjesni slabosti tijela koje je u vama, poradite oko svog spasenja od raznih oblika zla koji vam prijete.“ No da oni ne bi ni na trenutak pomislili osloniti se na vlastite sposobnosti, još dodaje: „Jer Bog je taj koji izvodi u vama.“ Po svome Duhu On djeluje u nama, a mi djelujemo izvana.

Neće li propovijedanje „samo vjerom“, bez zahtijevanja dobrih djela, dovesti do pogubnih posljedica?

Hoće. Propovijedanje „samo vjerom“ na nekritičan način, može odvesti na stranputicu. Nećemo se uzdizati iznad apostolskih metoda, nego ćemo radije promotriti što je činio Pavao.

On je ljudima, općenito, svjedočio „o pokajanju Bogu i vjeri u Gospodina našega, Isusa Krista“ (Djela 20,21).

Govoreći uplašenom tamničaru u Filipima, u čijoj duši je već došlo do pokajanja, on je rekao samo „vjeruj u Gospodina Isusa Krista pa ćeš se spasiti“ (Djela 16,31). Tu je „samo vjerom“ bilo potpuno na mjestu i „zahtijevanje dobrih djela“ bilo bi više negoli uzaludno. No zabilježeno je da je još u istom satu svog obraćenja taj tamničar učinio svoje prvo dobro djelo – plod i dokaz svoje vjere (vidi 33. redak). On nije to učinio da bi bio spašen, nego je to bio ishod promjene koju je u njemu proizvela milost.

Točno je da u Poslanici Hebrejima nalazimo „mrtva djela“, ali u Jakovljevoj poslanici 2,17 nalazimo i „mrtvu vjeru“. Što to znači?

To je ljudska vjera, samo vjerovanje umom, a ne živa vjera koja izvire od Boga. Sljedeći redci pokazuju da i zlodusi imaju takvu vjeru. Ona se na prvi pogled čini poput prave vjere, ali podrobnijim promatranjem postaje očitim da je lažna. Ona je „bez djela“ – poput besplodnog drveta koje ima samo lišće.

Pismo nam daje primjere te mrtve vjere. Pročitaj Ivanovo evanđelje 2,23-25 i u usporedi to s 6,66-71. U tom prizoru vidimo primjer žive vjere kod Šimuna Petra. Primjer mrtve vjere vidimo kod mnogih učenika koji su napustili Isusa, dok u Judi Iskariotskom vidimo čovjeka velikog vjeroispovijedanja – ali bez ikakve vjere!

Mnogi od onih koji se smatraju kršćanima pokazuju malo ili ništa dobrih djela. Što to znači?

Tko može na to odgovoriti osim samog Boga? Dobra djela nisu poput satnog mehanizma unutar sata, nego su više poput kazaljki, koje izvana pokazuju ishod unutarnjeg djelovanja. Vjera je izvor djelovanja. Moguće je da se ti ljudi samo nazivaju kršćanima, poput sata-igračke koji izvana ima kazaljke – ali unutra uopće nema mehanizma! No može biti i da nešto nije u redu s mehanizmom. Oni su istinski kršćani ali su upali u nisko i tjelesno stanje, poput onog čovjeka o kojem Petar veli: „slijep je, kratkovidan, zaboravio je da je očišćen od svojih prijašnjih grijeha“ (2. Petrova 1,9).

U svakom slučaju, vrijedi načelo da „se po svome plodu stablo poznaje“ (Matej 12,33). Imajući na umu da je kršćanin „Biblija za svijet“, možemo lako shvatiti zašto Pismo toliko naglašava važnost dobrih djela (vidi Efežanima 2,10; 1. Petrova 2,9-12, i čitavo drugo poglavlje poslanice Titu).

Kakav će utjecaj vjernikova djela na Zemlji imati na njegovo mjesto u Nebu?

Neće imati nikakav utjecaj. Mjesto u Nebu pripada mu samo na temelju Kristovog djela. Otac nas je „osposobio da budemo dionici u baštini svetih u svjetlosti“ (Kološanima 1,12). Naša djela nemaju ništa s tim – sve je po milosti. Postoji samo jedno pravo na Nebo, a ima ga svaki istinski kršćanin.

No naša će djela imati velik utjecaj na naš položaj u kraljevstvu našega Gospodina, Isusa Krista, kao što je pokazano u poznatim usporedbama o „talentima“ (Matej 25) i „mnama“ (Luka 19). To isto je jasno izloženo u 2. Petrovoj 1,5-11, gdje nakon opomene kršćanima da obiluju u svakoj duhovnoj milosti i djelu, apostol veli: „Tako će vam se bogato osigurati ulazak u – Nebo? Ne! Nego „u vječno kraljevstvo Gospodina našega i Spasitelja, Isusa Krista.“

Karakter našeg ulaska u Kraljevstvo ovisi o našim djelima.

Mir i oslobođenje

Usporedimo dva odjeljka iz Pisma koji će nam zorno predočiti ovu temu. Prvi je zapisan u Poslanici Rimljanima, u 5. poglavlju, 1. retku:

„Opravdani dakle vjerom, imamo mir s Bogom po Gospodinu našem, Isusu Kristu.“

Drugi je zapisan u Poslanici Rimljanima, u 7. poglavlju, 24. i 25. retku:

„Jadan li sam ja čovjek! Tko će me izbaviti iz tijela ove smrti? Zahvaljujem Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu!“

Mir s Bogom i oslobođenje od grijeha i tijela u nama dva su velika blagoslova koje Božje Evanđelje donosi svima nama. Oni idu ruku pod ruku, a ipak su različiti. Za nas je dobro ako razumijemo razliku među njima, kao i način na koji ih zadobivamo. Kristov križ je glavni temelj oba ta blagoslova.

Kao prvo, uočimo da se pogubne posljedice grijeha za čovjeka očituju na dvojak način – prema van i u nutrini.

Prema van je grijeh prekinuo blaženu vezu koja je čovjeka kao razumno biće nekoć povezivala s njegovim Stvoriteljem. Sotona ga je na samom početku uspio iskoristiti kako bi prekinuo komunikacijsku vezu između čovjeka i stvarnog temelja njegovog djelovanja – samoga Boga – te je čovječanstvo otada postalo poput nekog gradića o kojem govori mudri Salomon. Veliki kralj udario je na taj grad, opkolio ga i sagradio velike bedeme protiv njega (Propovjednik 9,14).

Tako je grijeh unio otuđenost, odbojnost i neprijateljstvo čovjeka prema Bogu, te je svaki čovjekov odnos s Bogom strahovito poremećen.

U nutrini propast nije nimalo manja. Zatrovani su izvori života; slomljena je glavna pobuda čovjekove volje i osjećaja; nered suvereno vlada u srcu i umu svakoga grešnika. Umjesto da je sretan i slobodan te razumnom pokornošću živi u svjetlu Božje naklonosti, on je u ropstvu. Umjesto da gospodari na sobom, nad njim gospodari grijeh. Umjesto da njegov duh upravlja njegovim umom i tijelom, postao je poput svladanog kapetana broda zarobljenog u potpalublju, prepuštenog zlobnom iživljavanju čitave posade.

U doba Oktobarske revolucije u Rusiji, oči čitave Europe pa i čitavog svijeta bile su uperene prema toj zemlji. Ni jedan narod u ono doba nije pružao tako tužan prizor. Rusija je prema van bila uključena u razarajući rat, a unutar nje same vladali su pogubni sukobi, previranja i bezvlašće. Izgledalo je kao da je u opasnosti i sâm opstanak tog naroda. Stanje Rusije u to doba prikladan je prikaz naše teme.

Pročitajte prvo, drugo i treće poglavlje Poslanice Rimljanima i naći ćete prikaz strašnoga stanja u koje je grijeh gurnuo čovjeka po pitanju njegova odnosa s Bogom. Zatim je utvrđeno božansko rješenje u smrti i uskrsnuću Krista, a rezultat toga je – za onoga tko vjeruje – „mir s Bogom“.

Zatim pročitajte sedmo poglavlje. Kakva li otkrivenja unutarnjeg bezvlašća i zbrke! U kakvu li nas je zamršenost sukobljenih čežnji, osjećaja i borbi bacio grijeh! No iz svega toga možemo se osloboditi zahvaljujući Kristovom križu i snazi Duha (8. poglavlje, od 1. do 4. retka), a ishod je „izbavljenje iz tijela ove smrti“.

Mir „s Bogom“ je, dakle, ishod postavljanja svih naših odnosa s Njim na pravedan i zadovoljavajući temelj po Kristovom djelu.

Oslobođenje (izbavljenje) je „iz tijela ove smrti“, to jest, od ovog trulog, raspadajućeg leša, što ga svatko od nas nosi u sebi kao rezultat grijeha u tijelu.

Stoga postoji jasna razlika između ova dva velika blagoslova, no ipak se za oba veli da su „po Isusu Kristu, Gospodinu našemu“. Njegov križ je temelj za oboje. Križ je, istodobno, bio potpuno rješenje za svu našu krivicu, tako da smo mi koji vjerujemo opravdani od strane samoga Boga (3,25.26), ali i potpuna osuda svega onoga što smo bili u sebi samima kao upropašteni Adamovi potomci (poglavlje 6; 8,3), tako da možemo biti izbavljeni u snazi uskrslog Krista.

No iako je temelj za oboje očigledno isti, postoji razlika u načinu na koji to primamo.

Mir primamo isključivo vjerom (Rimljanima 5,1), premda mu uvijek prethodi strah prouzročen otvorenim očima za vlastiti opasan položaj pred Bogom. Mnogi od nas se sjećaju – zar ne? – kad su nam se u ponorima straha odjednom otvorile oči te smo vjerom pogledali na nekoć razapetog a sada uskrslog Spasitelja. Tada smo sve dvojbe vidjeli riješenima, sve prepreke uklonjenima, svaki oblak između nas i Boga raspršenim, te smo doista mogli pjevati:

„Iz dubokog gliba izvukao me;

Nježnom me rukom podigao;

Iz smrtne sjene u sjajno svjetlo,

Slava Njegovu imenu, On me podigao!“

Jednom riječju, ishod je bio „Mir“.

Oslobođenje pak je, s druge strane, premda ga se ne može odvojiti od vjere, prvenstveno povezano s iskustvom. Gacajući po blatu opisanom u Rimljanima 7, dospjeli smo do stijene prikazane na svršetku toga poglavlja. Naučili smo korisnu, ali bolnu lekciju, da „u tijelu ništa dobro ne prebiva“ (18. redak), da „nema snage u našim najboljim čežnjama“, čak i ako te čežnje potječu od nove naravi u nama, koja se ovdje naziva „zakon mojega uma“ i „nutarnji čovjek“. Tek tada duša izmorena zaokupljenošću grijehom i samom sobom traži izbavitelja izvana, i nalazi ga u Gospodinu Isusu Kristu.

To izbavljenje nalazi se u spoznaji značenja Kristova križa kao osude nad grijehom u tijelu te u snazi Božjega Duha, koji Krista čini tako „živom i svijetlom stvarnošću“ da se pod utjecajem Njegove topline iz nereda počinje pojavljivati red i zadobiva se pobjeda nad grijehom.

Pitanja

Je li moguće da netko ima oproštenje grijeha, a da još nema mir?

O čemu ovisi oproštenje? Očigledno o jednostavnoj vjeri u Krista. „Svatko tko u njega vjeruje, prima oproštenje grijeha“, veli Pismo (Djela 10,43).

O čemu ovisi mir? O vjeri u Božje Evanđelje, koje nam predočuje Spasitelja „koji je bio predan za naše prijestupe i uskrišen radi našeg opravdanja“ (Rimljanima 4,25).

Stoga se postavljeno pitanje može pretvoriti u pitanje: „Je li moguće jednostavno vjerovati u Krista i potpuno se pouzdati u Njega kao jadan grešnik, a ne vjerovati tom istom jednostavnošću u poruku Evanđelja, koja nam predočuje ne samo Njega, nego i Njegovo djelo i rezultate toga djela?“

Odgovor glasi: Nažalost, jest! Prevelik je broj onih koji jednaku, pa čak i veću važnost pridaju svojim osjećajima negoli nepromjenjivom Evanđelju te stoga nemaju mir, iako se potpuno pouzdaju u Krista.

Premda je to tako, takvo stanje nije Božja namjera niti Sveto pismo to predviđa. To je posljedica krivog naučavanja ili pak plod nevjere.

Moraju li se mir i oslobođenje uvijek primiti zajedno, ili pak se najprije može posjedovati samo jedno, a drugo tek kasnije?

U Pismu nije utvrđeno nikakvo pravilo, premda se u Poslanici Rimljanima ovo dvoje jasno promatra kao dvije posve različite stvari. Najprije je, u poglavljima 1-5, obrađena tema „mir“. Tek potom je, u poglavljima 6-8, obrađena tema „oslobođenje“.

U stvarnom iskustvu kršćana većinom najprije dolazi do zaokupljenosti pitanjem grijehâ (množina) i kako se suočiti s Bogom. Tek kad se zadobije mir, Božji Duh pobuđuje pitanje grijeha (jednina) i tijela te pobjede nad obojim.

Pa ipak, ima mnogo onih koji mogu posvjedočiti da su u njihovom slučaju oba pitanja istodobno bila povezana sa strahovima i nedoumicama te izgleda kao da im je svjetlost istodobno zasjala na oboje. Pisac ovih redaka može posvjedočiti da utvrđeni mir nije zadobio sve dok mu nije zasjala svjetlost u pogledu teme izbavljenja.

Je li moguće da netko neprestano bude nadvladan grijehom, kao što je predočeno u Rimljanima 7, a da ipak ima mir s Bogom?

Zapravo, nije. Promatrajući to poglavlje samo za sebe, trebali bismo se zapanjiti pred činjenicom da taj čovjek nešto uopće ne spominje. U redcima od 7. do 24. nema ni najmanje naznake o Kristovom otkupiteljskom djelu, kao ni jedne riječi o Duhu Božjem. Kroz ta neugodna iskustva prolazi onaj tko, premda „nanovo rođen“ i zbog toga ima novu narav, ne poznaje izbavljenje i nema dar prebivajućeg Duha u sebi, jer je njegova savjest pod Zakonom. Stoga je on „tjelesan“, „prodan pod grijeh“, i kod njega baš ništa nije ispravno.

Premda vjernik koji ima mir s Bogom može prolaziti kroz ovakvu vrst iskustva, ipak je to samo u izvjesnoj mjeri, jer on poznaje izbavljenje i posjeduje Duha. Iako nije prodan pod grijeh, on može gotovo uvijek biti potišten zbog svojih sramotnih pogrešaka, ali to ipak nije bez ijednog tračka svjetla, kakav je slučaj prikazan u sedmom poglavlju.

Ako istinski obraćena osoba prolazi kroz takva iskustva, ne pokazuje li to da je nešto iz temelja pogrešno?

Da, doista; ali pogrešno je kod njega, a ne u njegovom kršćanstvu. Šteta je što izgleda da mnogi nemaju takva iskustva. I kod njih je nešto pogrešno, ali izgleda da oni toga nisu svjesni.

Činjenica je da „dospijevanje u Rimljanima 7“ – kako to nazivaju neki kršćani – predstavlja znak duhovnog napretka, a ne nazadovanja. To je dokaz osjetljive savjesti i istinske čežnje za svetim življenjem, a pouke koje se nauče prolaskom kroz takvo iskustvo su korisne, iako su bolne.

Baš kao što nitko ne zadobiva mir bez prethodnih previranja i strahova u duši, tako ni vjernik ne zadobiva to oslobođenje od grijeha i samoga sebe bez iskustva koje je opisano u Rimljanima 7.

Koja je tajna za postizanje tog oslobođenja?

Jednostavno odvraćanje pogleda od sebe prema Kristu. Uočimo učestalo ponavljanje izraza „ja“ i „mene“ – poglavito ovog prvog – u redcima 7-24, a onda naglu promjenu u posljednjem retku. Izmučen i beznadan, govornik odvraća pogled od sebe i izbavitelja traži izvana. On ne veli: „Kako ću izbaviti sebe?“, nego: „Tko će me izbaviti?“

Je li oslobođenje (izbavljenje) nešto što, poput mira, dobivamo u određenom trenutku i jednom zauvijek?

Ne. Mir je rezultat prihvaćanja Božjeg svjedočanstva u pogledu dovršenog Kristovog djela i često se pojavljuje poput svjetlećeg bljeska. Oslobođenje, s druge strane, ne ovisi samo o Kristovom djelu za nas, nego i o djelu Duha u nama. To nije nešto što se trenutno i jednom zauvijek prima u potpunosti, nego je to postupno djelo koje se treba ne samo nastaviti nego i povećavati.

Naravno, postoji taj određeni trenutak kad duša uzvikne: „Jadan li sam ja čovjek! Tko će me izbaviti?“, trenutak kada nam osvane spoznaja o tome što znači biti „u Kristu Isusu“ (8. poglavlje, redak 1) te prvi put okusimo užitak slobode kao rezultat dolaska pod upravu „Duha života u Kristu Isusu“ (2. redak). To je trenutak u kojem počinje oslobođenje, ali ono se mora nastaviti i sve se više povećavati dokle god smo na ovom svijetu.

Neki su vjernici proveli mnogo godina uzaludno se boreći protiv grijeha u sebi. Što biste im savjetovali da učine?

Odustanite, i pogledajte na velikog Izbavitelja! Opustite se na toplim zrakama Njegove ljubavi i slave – to je istinsko oslobođenje.

Jedan poznati propovjednik Evanđelja upotrijebio je usporedbu koja to prikladno prikazuje. Evo te usporedbe:

„Kapljice vode na površini oceana promatrale su oblake kako se kreću po nebu, žarko želeći napustiti gluhe i mračne dubine oceana te se vinuti nebu i lebdjeti s oblacima. Stoga su odlučile pokušati.

Pozvaše vjetar da im pomogne. Vjetar snažno zapuše, a golemi se valovi stanu razbijati svom svojom snagom o stijene. Izgledalo je kao da će kapljice, raspršene u najsitnije djeliće, morati dospjeti do oblaka i ostati tamo. Ali ne! Onako raspršene opet su padale na hladne i mračne valove. Na posljetku su uvidjele i rekle: ˝Ništa od toga.˝ Vjetar se smirio i oluja je prestala.

Zatim je svom snagom zasjalo sunce, a more je bilo spokojno pod njegovim toplim zrakama. Kad, gle! Prije negoli su toga uopće bile svjesne, kapljice su bile podignute njegovom golemom snagom te su se, bez buke ili napora, u obliku pare vinule u plavo nebo.“

Oslobođenje je upravo takvo. Ostani pod toplim zrakama Kristove ljubavi usmjerenim na tebe pa ćeš uskoro reći: „Zahvaljujem Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu“ (Rimljanima 7,25).

Sigurnost i posvećenje

Kad je Bog pozvao Izraelce iz Egipta, najprije se pobrinuo da ih osigura od osude tako što ih je sklonio iza krvi zaklanog janjeta. Zatim je pristupio posvećivanju prvorođenaca koji su bili u zaklonu. Pojedinosti o onom prvom nalazimo u Izlasku 12, dok ono drugo započinje u Izlasku 13: „Posvetite mi svakog prvorođenca“ (Izlazak 13,2).

To je tipološki prikaz iz Starog zavjeta, a u Novom zavjetu su sigurnost i posvećenje ponovno povezani. U Ivanu 17, primjerice, Gospodin Isus proglašuje sigurnost za one koji su Njegovi. U pogledu prošlosti rekao je: „Ja sam ih čuvao u tvome imenu, njih koje si mi dao“; u pogledu budućnosti molio je: „Oče sveti, čuvaj u svom imenu one koje si mi dao“ (redci 11 i 12). Odmah nakon toga molio je za njihovo posvećenje (redci 17 i 19).

Razmatrajući te odjeljke uviđamo kako Bog želi da vjernik bude i siguran i posvećen. No nemojmo svoju sigurnost povezivati sa svojim rastom u milosti, niti to dvoje u tolikoj mjeri razdvajati kao da je riječ o prvom i drugom blagoslovu između kojeg bi se trebalo protezati nekakvo dugogodišnje iskustvo. Da bismo razumjeli ispravan odnos između sigurnosti i posvećenja, moramo znati koje je biblijsko značenje tih izraza te o čemu svaki od njih ovisi.

Nitko tko čita ove retke neće imati poteškoća u shvaćanju izraza „sigurnost“, dok će s „posvećenjem“ možda biti drukčije. Malo je izraza u Pismu shvaćeno tako pogrešno kao taj.

Za neke ljude posvećenje znači licemjerstvo. No posvećenje ne znači ništa nalik tome. Ono, prije svega, ne znači ni postati vrlo svet. Izraz posvetiti, ponajprije, znači odvojiti – odvojiti od prvotne namjene za služenje i zadovoljstvo Bogu. Na primjer:

„Pomaži i žrtvenik … te posveti žrtvenik … Pomaži i umivaonik … i posveti ga“ (Izlazak 40,10.11).

„Ja (Isus) posvećujem samoga sebe“ (Ivan 17,19).

„A Gospodina Boga svetite u srcima svojim“ (1. Petrova 3,15).

U kom smislu bi neki predmet načinjen od drveta ili metala mogao biti posvećen? On ne može postati svetim u uobičajenom smislu te riječi. Neživi predmeti nemaju svojstva uma ili karaktera; ali oni mogu biti odvojeni za božansku uporabu. Tako je Mojsije odvojio žrtvenik i umivaonik te su oni time bili posvećeni, to jest postali sveti, u biblijskom smislu te riječi.

Kako pak možemo zamisliti da bi sâm Bog ili Gospodin Isus bio posvećen, kad pred Njim anđeli zaklanjaju svoja lica uzvikujući: „Svet, svet, svet je Gospodin nad Vojskama“? U istom tom smislu je i sâm Gospodin Isus odvojio sebe na Nebu zbog nas te, stoga, i mi možemo odvojiti samoga Boga u svojim srcima dajući mu mjesto prvenstva i časti koje mu i pripada.

Kada je, dakle, posvećenje povezano s nama vjernicima, ono ima samo to svoje prvotno značenje. Navedeni redak iz Izlaska 13,2 pokazuje da je posvećenje Božje prisvajanje za samoga sebe onih koje je zaklonio krvlju. Mi smo stoga odvojeni (ili odijeljeni) za zadovoljstvo i službu Bogu.

No moramo pomno zapaziti da posvećenje za nas ima dva vida. Prvi vid je položajni i apsolutni: Božji čin kojim započinjemo svoj kršćanski život. Drugi je praktični i napredni: nastavlja se i produbljuje tijekom čitavog našeg života na Zemlji.

Oni odjeljci Pisma koji o vjerniku govore kao o već posvećenom, spadaju u prvi vid. Primjerice, Pavao je pisao Korinćanima u svojoj prvoj poslanici kao „posvećenima u Kristu Isusu“ (1. Korinćanima 1,2). I ponovno: „Ali ste se oprali, ali ste se posvetili, ali ste se opravdali u imenu Gospodina Isusa i po Duhu Boga našega“ (1. Korinćanima 6,11). Ovo su snažne izjave, jer su kršćani u Korintu u mnogočemu zaslužili oštar prijekor. Nisu bili daleko odmakli u praktičnom posvećenju, ali se apostol svejedno nimalo ne koleba podsjetiti ih da su u imenu Gospodina Isusa i po Božjem Duhu već posvećeni, jednako kao što su i oprani i opravdani. Oni su odvojeni za Boga.

U Hebrejima 10 zapisano je: „Jednim prinosom zauvijek je usavršio posvećene“ (14. redak). Tko su ti posvećeni? Jesu li to vjernici s osobitim dostignućima u pogledu svetosti? Ne. To su svi kršćani, bez razlike – odvojeni za Boga na temelju jedne jedine žrtve našega Gospodina, Isusa Krista.

Ima i drugih odjeljaka Pisma gdje je posvećenje prikazano kao nešto što treba postići i čemu treba težiti, primjerice: „Ovo je, naime, volja Božja: vaše posvećenje“ (1. Solunjanima 4,3); „Krist je ljubio Crkvu i sebe predao za nju da je posveti očistivši je“ (Efežanima 5,25.26); „Ako se, dakle, tko očisti od toga, bit će posuda časna: posvećena i korisna gospodaru“ (2. Timoteju 2,21).

Premda u tim odjeljcima posvećenje također znači „odvajanje“, ono je jasno prikazano kao Božja namjera za Njegov narod; ne kao nešto je Krist već učinio, nego kao nešto što On danas čini za svoju crkvu; kao nešto što bi svatko od nas pojedinačno trebao tražiti; ne kao nešto što smo već dobili Božjim milosnim činom, nego nešto što ćemo tek dobiti ako poslušamo božanske upute. Drugim riječima, to je praktični i napredni vid posvećenja.

Razmotrimo sada o čemu to dvoje ovisi. Sigurnost se u Pismu uvijek temelji na neizmjernoj dragocjenosti i vrijednosti Kristovog djela pomirenja te na Njegovoj snazi da nas čuva. Naša dostignuća u praktičnoj svetosti nakon obraćenja, koliko god bila važna na svome mjestu, nemaju ništa s time. One strašne noći u Egiptu ni jedan prvorođenac ne bi bio pošteđen ako bi glavar kuće na dovratnik objesio list papira na kojem bi bile opisane izvrsne osobine dječakova karaktera i njegov napredak u svetom ponašanju. Sigurnost svakog pošteđenog prvorođenca ovisila je samo o poškropljenoj krvi i ni o čemu drugom. Tako je i u pogledu nas. Naša sigurnost, naše oproštenje i opravdanje u potpunosti ovise o dragocjenoj krvi Krista. Oprošteno nam je „po njegovom imenu“ (Djela 10,43), opravdani smo „njegovom krvlju“ (Rimljanima 5,9).

O čemu pak ovisi posvećenje? U svom položajnom vidu ono je utemeljeno na Kristovom djelu. Posvećeni smo Njegovom jedinom žrtvom. Ono je, također, povezano sa Svetim Duhom. Mi smo „izabrani … u posvećenju Duha“ (1. Petrova 1,2). Po Duhu smo nanovo rođeni te smo, vjerovanjem u istinu, zapečaćeni tim istim Duhom. Na temelju svega toga odvojeni smo za Boga.

U svom praktičnom i naprednom vidu posvećenje ovisi o istini: „Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina“ (Ivan 17,17). Stoga se posvećenje u Efežanima 5,26 postiže „Riječju“. S obzirom na to lako je uočiti kako je u pogledu toga nadasve neophodna želja i namjera srca da se odstupi od nepravednosti. Ako „hodimo po Duhu“ (Galaćanima 5,16), ne udovoljavamo požudi tijela. Krist je pred nama kao predmet naše usredotočenosti i dovedeni smo pod utjecaj istine Božje riječi te smo time praktično odvojeni za Boga u svom umu i svojim osjećajima. To praktično posvećenje nastavlja se tijekom čitavog našeg života vjere.

Pitanja

Ako odvojimo sigurnost od posvećenja, neće li tada ljudi misliti da mogu biti spašeni a ipak živjeti kako im se prohtije?

Nećemo odvajati to dvoje; daleko od toga. Pismo jasno pokazuje da Bog one koje zaklanja od osude, odvaja za sebe. Kršćanskom umu je nezamislivo da bi netko mogao biti zaklonjen, no ipak ostavljen u svijetu pod vlašću grijeha. Na takvu zamisao može doći samo onaj tko nije nanovo rođen.

No premda ih ne razdvajamo, razlikujemo ih, jer tako čini Pismo. Neki ljudi beznadno brkaju to dvoje. U svojoj velikoj čežnji da nas održe poniznim, i da ne skrenemo s pravoga puta, pokušavaju nas uvjeriti kako stupanj našeg dostignuća u praktičnom posvećenju određuje stupanj naše sigurnosti.

Je li to tako? Je li naše posvećenje tako dvojbenog karaktera da nas se mora držati u neprestanoj nesigurnosti kako ga ne bismo zanemarili? Neka nam odgovori analogni primjer iz prakse. Je li neophodno zastrašivati djecu da bi se naučila ponašati pravilno? Je li ta metoda – kojom su se ponekad služile neupućene dadilje što su čuvale djecu – jedini način za postizanje željenog cilja, ili pak najbolji način? Zašto onda pomišljati da bi se Bog mogao tako odnositi prema svojoj djeci? Prava istina je da svako pravilno ponašanje potječe od spoznaje da smo zaklonjeni (spašeni), kao i od ispravnog razumijevanja u pogledu toga za što smo odvojeni.

Uvećava li dobar napredak u praktičnom posvećenju vjernikovo pravo na mjesto u Nebu?

Ne, ni u najmanjoj mjeri, premda bez svetosti nitko neće vidjeti Gospodina. Potkraj svog revnog života, obilježenog visokim stupnjem svetog življenja i posvećenog služenja, apostol Pavao je zapisao: „Imam želju otići i s Kristom biti, što je mnogo bolje“ (Filipljanima 1,23). Umirućem razbojniku, tek obraćenom, ali bez mnogih sati svetog življenja koji bi mu mogli ići u prilog, Gospodin Isus je rekao: „Danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Luka 23,43).

Koji je od ove dvojice imao bolje izglede za Nebo – ono Nebo koje je sažeto u riječima „s Kristom“, „sa mnom“? Zar Pavao? Ne, izgledi su im obojici bili jednako dobri: sigurni i zajamčeni na temelju dovršenog Kristovog djela i pouzdane Božje riječi.

Osposobljenost za Nebo nije nešto što vjernik treba postići – on s time započinje. Mi zahvaljujemo Ocu „koji nas je osposobio da budemo dionici u baštini svetih u svjetlosti“ (Kološanima 1,12). Uočite ovo „je“! To nije nešto što On još uvijek čini, nego nešto što je već učinio.

No dobar napredak u praktičnom posvećenju povećava našu osposobljenost ovdje na Zemlji! Tako postajemo sposobniji zauzeti svoje mjesto kao Kristovi svjedoci i sluge u ovome svijetu.

Kada se zbiva to napredno ili praktično posvećenje? Primamo li ga činom vjere?

Nemoguće je odrediti dan ili sat i reći: „Tada sam postao posvećen u praktičnom smislu.“ Kako bi onda to posvećenje bilo napredno? Također ga ne primamo činom vjere. Svakako da mora postojati vjera, vjera da nas je Bog već odvojio za sebe. Vjera pak nije samo neki čin koji postižemo nekom vrstom povećanog napora. Vjera uistinu djeluje, ali po sebi je ona nešto stalno i trajno. Ja sam povjerovao. Da, ali ja vjerujem. Vjerujem danas!

Uzmemo li Pismo kao svoj vodič, naučit ćemo da istina posvećuje i da je Božja riječ istina (Ivan 17,17). Nadalje, naučit ćemo da Božji Duh posvećuje. On je snaga koja posvećuje, i On je taj koji nas uvodi u svu istinu (Ivan 16,13). Istina nam prikazuje Krista, otkriva našim dušama Njegovu slavu i, dok ga promatramo vjerom, mijenjamo se u Njegov lik iz jednog stupnja slave u drugi (2. Korinćanima 3,17.18). To je doista napredno posvećenje!

Možete li nam reći kada kršćanin ima pravo govoriti o sebi kao posvećenom?

Svaki pravi vjernik je posvećen. Za svakog vjernika može se reći: „Od njega ste i vi u Kristu Isusu koji nam je postao mudrost od Boga, i pravednost, i posvećenje, i otkupljenje“ (1. Korinćanima 1,30). Stoga, ako si doista obraćen i „u Kristu Isusu“, možeš reći za sebe da si posvećen – s istim uvjerenjem s kojim možeš reći da si otkupljen.

Ako se pak vaše pitanje odnosi na praktično posvećenje, odgovor glasi – Nikada! Oni u kojima se može naći najveći stupanj posvećenja, drugim riječima, oni koji su najsličniji Kristu, posljednji su na svijetu koji će za sebe reći takvo što. Njihove duše ispunjene su Kristom, a ne svojim dostignućima. Izvrsnost spoznaje Krista Isusa, njihovog Gospodina (vidi Filipljanima 3,8), njihova je težnja kao što je bila i Pavlova. Ako pak oni uopće govore o sebi, onda ističu: „Ne kao da sam već postigao ili već postao savršen“ (Filipljanima 3,12).

U Pismu je zapisano da je vjernik potpuno posvećen. Ne bi li onda takav vjernik trebao biti savršen i nepodložan iskušenjima?

Oni koji se ne drže točnog značenja biblijskih izraza ponekad smatraju da potpuno posvećenje znači potpuno istrebljenje stare naravi. No pogled na taj odjeljak pomoći će nam da shvatimo značenje tih riječi. On glasi:

„Svakog se vida zla klonite. A sâm Bog mira neka vas posve posveti; i sve vaše – duh i duša i tijelo – neka se besprijekornim sačuva za Dolazak Gospodina našega, Isusa Krista“ (1. Solunjanima 5,22.23).

Apostol Pavao je htio da svaki od njegovih obraćenika u cijelosti bude praktično odvojen za Boga. Sva tri dijela od kojih je čovjek sačinjen – duh, duša i tijelo – trebaju biti obuhvaćeni, i to u tolikoj mjeri da čovjek ne samo da se odvoji od zla, nego i od svakog njegovog vida. To i ništa manje od toga trebala bi biti i naša čežnja u molitvi. „No kažemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama“ (1. Ivanova 1,8). Nije potrebno ni spominjati da, ako stara narav nije iskorijenjena, ni jedan vjernik ne može sebe smatrati savršenim ili nepodložnim iskušenju.

Zašto se u Bibliji pridaje tolika važnost tom položajnom ili apsolutnom posvećenju koje posjeduju svi vjernici i s kojim započinju život vjere? Kakva je praktična korist toga za nas?

Zato jer to ima iznimno veliku važnost. Zakon nam može pružiti neki ideal koji ćemo nastojati postići. Božji put po milosti je pokazati nam da već JESMO odabrani Njegovim suverenim izborom, kako bismo praktično mogli biti u skladu s njim.

Pretpostavimo da su dva dječaka rođena istoga dana. Jedan je kraljev sin, odvojen već od svog rođenja za visok položaj i poziv, a drugi je prosjakov sin. Zašto se mladom kraljeviću neprestano naglašava da je on kraljev sin? Ima li u tome neke praktične koristi? Uistinu ima. Dva dječaka mogu često hodati istim ulicama, ali njihov praktični život i ponašanje uvelike će se razlikovati. Kraljević je praktično odvojen od mnogih niskih i vulgarnih putova, jer je od rođenja bio apsolutno odvojen za kraljevski stalež.

Tako mora biti i s nama. Neprestano se trebamo podsjećati da Kristovim djelom otkupljenja, po djelovanju i prebivanju Duha, već jesmo odvojeni za Boga. Ništa neće toliko pridonijeti svetom življenju kao to.

Zakon i milost

Postoje dva retka koji na osobit način rasvjetljuju ovu temu, tako da ih moram odmah navesti.

„Jer je Zakon bio predan po Mojsiju, a milost i istina došli su po Isusu Kristu“ (Ivan 1,17).

„Ta neće grijeh vama gospodariti: jer niste pod Zakonom, nego pod milošću“ (Rimljanima 6,14).

Prvi redak pokazuje nam veliku promjenu rasporedbe koja je nastupila Kristovim dolaskom. Drugi redak pokazuje ishod te promjene za vjernika. U novom sustavu on dobiva oslobođenje od robovanja grijehu.

U pogledu jednoga su Zakon i milost slični. Oboje nam predočuju vrlo uzvišena mjerila – premda je i u tome milost uzvišenija. U svakom drugom pogledu upravo su suprotni.

Mojsijev Zakon bio je predan na brdu Sinaju (Izlazak 19 i 20). Bog je tada – iako slabo poznat, jer je ostao sakriven u gustoj tami – jasno utvrdio svoje pravedne i svete zahtjeve. Ako su ljudi slušali, bili su blagoslovljeni; ako nisu slušali, potpali su pod prokletstvo Zakona (Galaćanima 3,10). Činjenica je da je Zakon bio prekršen i prokletstvo zasluženo prije negoli su kamene ploče uopće došle do naroda (Izlazak 32). Sljedeće poglavlje govori nam o tome kako je Bog postupao s njima u milosrđu. Pod Zakonom koji ne bi bio ublažen milošću morali bi smjesta poginuti.

Milost, s druge strane, znači da nakon što nam je Bog u potpunosti objavio Sebe u svome Sinu te su u Kristovoj smrti i uskrsnuću zadovoljeni svi Njegovi pravedni i sveti zahtjevi, blagoslov je dostupan svima. Svima koji vjeruju daruje se oproštenje grijeha i dar Duha, tako da postoji snaga koja će ih preobraziti u uzvišeno mjerilo – koje pod milošću nije ništa manje negoli sam Krist.

Suština Zakona je, dakle, zahtijevanje, a suština milosti je snabdijevanje.

Pod Zakonom, Bog kao da stoji pred nama i veli: „Daj! Daj mi svoju ljubav i dužnu poslušnost.“ Pod milošću On stoji s ispruženom ispunjenom rukom i veli: „Uzmi ! Primi moju ljubav i spasonosnu snagu.“

Zakon kaže: „Čini i živi“. Milost kaže: „Živi i čini.“

Mi vjernici, kao što smo već vidjeli, nismo pod Zakonom, nego pod milošću. Pogledajmo kako je došlo do toga. Galaćanima 4,4.5 nam o tome govori:

„Ali kad je došla punina vremena, izaslao je Bog Sina svojega – rođenog od žene, rođenog pod Zakonom – da otkupi one koji su pod Zakonom, da primimo posinjenje.“

Ono što je dovelo do promjene sadržano je u jednoj riječi – otkupljenje. A to je zahtijevalo smrt Otkupitelja. On je morao postati prokletstvom zbog nas kad je umro na drvetu (Galaćanima 3,13). Stoga vjernik ima pravo smatrati sebe „umrlim Zakonu“ (Rimljanima 7,4). On je umro u smrti svog Predstavnika, Gospodina Isusa Krista. Zakon nije umro. Naprotiv, njegovo veličanstvo nikad nije bilo tako očitovano kao onda kad je Isus umro pod njegovim prokletstvom. Tada se dogodilo dvoje. Prvo: nakon što je Zakon uzveličan i njegovo prokletstvo stavljeno na Isusa, Bog je povukao svoj gnjev i proglasio milost čitavom čovječanstvu. Drugo: vjernik je umro Zakonu u Osobi svog velikog Predstavnika. On je, govoreći jezikom Pisma, „pripao drugomu, onomu koji je bio podignut iz mrtvih“ (Rimljanima 7,4). To znači da je sada pod vlašću druge snage, a ta snaga je u Osobi – u uskrslom Sinu Božjemu.

S to dvoje povezane su dvije važne činjenice.

Prvo: Zakon nije temelj grešnikova opravdanja. On je opravdan po milosti, po krvi Kristovoj i po vjeri. To je u potpunosti obrazloženo u Rimljanima 3 i 4. Drugo: Zakon nije pravilo za život vjernika. Krist je to pravilo. Mi smo povezani s Njim, a ne sa Zakonom, kao što smo i vidjeli u Rimljanima 7,4. To je u potpunosti prikazano u Galaćanima 3 i 4.

Kršćani u Galaciji započeli su dobro: obratili su se slušajući Evanđelje milosti Božje što ga je propovijedao apostol Pavao. Zatim su naišli neki Židovi koji su bili „revni za Zakon“ te ih zbunili naučavajući obrezanje i držanje Zakona. Galaćani su upali u tu zamku.

Pavlov odgovor je, u biti, sljedeći: Zakon je bio privremeno uređenje (3,17), pridodan da dokaže prekršaje Izraela (3,19) djelujući kao skrbnik „do Krista“ (3,24). Kad je došao Krist i dovršio djelo otkupa te je darovan Duh, vjernik prestaje biti malodoban, ili sluga, te postaje sinom u Božjem domaćinstvu primajući tako slobodu po milosti (4,1-7).

S obzirom da je platforma milosti na koju smo podignuti mnogo viša od platforme Zakona koju smo napustili, čak i pomisao vraćanja na ovu drugu već znači pad. Onima koji to čine, apostolov odgovor glasi: „Otpali ste od milosti“.

Usporedba o izgubljenom sinu dobro nam to prikazuje. Njegova najuzvišenija misao nije se uzdizala iznad Zakona kad je rekao: „Učini me jednim od svojih najamnika.“ No bio je primljen po čistoj milosti i dodijeljen mu je položaj sina. Zamisli da je nekoliko dana kasnije, pod izlikom da želi zadržati naklonost svoga oca, položaj i povlastice – što mu je tako velikodušno darovano – počeo raditi kao kućni sluga strogo se podvrgavajući zakonima za sluge! Što bi bilo tada? „Otpao bi od milosti“ i nadasve ražalostio srce svoga oca, jer bi to, zapravo, pokazivalo da „nema povjerenja“ u njega.

Kako li je važno za nas da nam je srce „utvrđeno milošću“ (Hebrejima 13,9)!

Pitanja

Što kažete na zamisao da je milost uvedena kako bi nam pomogla držati Zakon, te da na taj način možemo doći u nebo?

Kažem jednostavno ovo: to je potpuno suprotno Pismu. Kao prvo: sama zamisao da se držanjem Zakona može steći pravo na ulazak u Nebo jest zabluda. Kad je zakonoznanac upitao Gospodina: „Što moram činiti da baštinim život vječni?“, Gospodin se pozvao na Zakon, a kad je zakonoznanac dao ispravan sažetak njegovih zahtjeva, Isus je odgovorio: „Ispravno si odgovorio. To čini i živjet ćeš“ (Luka 10,25-28). Tu nema ni jedne riječi o odlasku u Nebo. Nagrada za držanje Zakona je život na Zemlji. Kao drugo: milost nije uvedena da bi nam pomogla držati Zakon, nego da nam donese spasenje od njegova prokletstva, koje je netko drugi nosio umjesto nas. Galaćanima 3 nam to jasno pokazuje.

Ako pak je potrebna daljnja potvrda, pročitajte Rimljanima 3 i uočite da nakon što je Zakon dokazao čovjekovu krivicu i natjerao svaka usta da umuknu (redci 9-19), milost opravdava po pravednosti „izvan Zakona“ (redci 20-24).

Pročitajte i prvo poglavlje Prve poslanice Timoteju. Zakon je donesen za bezakonike da im objelodani njihovu krivicu. Evanđelje milosti prikazuje Isusa Krista, koji je „došao na svijet spasiti grešnike“ (15. redak), a ne (uočimo to dobro!) pomoći grešnicima da drže Zakon i tako se pokušaju spasiti.

Ako Zakon nije donesen za nas, kako bismo ga držali i bili opravdani, zbog čega je bio donesen?

Neka odgovori Pismo:

„A znamo da što god Zakon veli, onima koji su pod Zakonom govori: da svaka usta umuknu i sav svijet bude kriv pred Bogom“ (Rimljanima 3,19).

„Zakon pak je došao da se umnoži prekršaj“ (Rimljanima 5,20).

„Čemu onda Zakon? Radi prekršaja je pridodan“ (Galaćanima 3,19).

Zakon je, kao i sve drugo što je Bog uveo, značajno postigao svoju svrhu. On može razuvjeriti i utišati najtvrdokornijeg religioznog čovjeka koji zavarava samoga sebe. No samo ga milost može spasiti.

Znači li to da je milost uklonila Zakon i zauvijek ga poništila?

Milost, utjelovljena u Isusu, nosila je prokletstvo prekršenog Zakona, otkupivši tako od prokletstva Zakona sve koji vjeruju (Galaćanima 3,13).

Nadalje, ona nas je otkupila i od samog Zakona te postavila sve naše odnose s Bogom na novi temelj (Galaćanima 4,4-6).

Zbog toga što vjernik nije više pod Zakonom, nego pod milošću, ne smijemo smatrati da je sam Zakon bilo poništen, ili uklonjen. Njegovo veličanstvo nikada se nije pokazalo tako jasno kao onda kad je Pravednik trpio pod njegovim prokletstvom kao Zamjenik, i mnoštvo će drhtati pred njegovim optužbama na dan Suda (Rimljanima 2,12).

Je li to stvarno toliko štetno ako kršćanin prihvati Zakon kao pravilo za život?

To je vrlo štetno. Čineći to on „otpada od milosti“, jer milost nas i spašava i poučava (Titu 2,11-14).

On, dakle, smanjuje Božje mjerilo. Za vjernika nije mjerilo Zakon, nego Krist.

Nadalje, on se oslanja na pogrešnu pokretačku snagu. Strah može potaknuti čovjeka da pokuša, iako bezuspješno, držati Zakon i obuzdati snagu „tijela“ u samome sebi. No Duh Božji je snaga koja nadzire tijelo i preobražava u Krista (Galaćanima 5,16-18).

Na posljetku, on obeščašćuje položaj u kojem se nalazi po Božjoj milosti. Premda je sin kojem pripada sloboda Očevog doma i srca, on se nastoji podvrgnuti pravilima ponašanja namijenjenim za poslugu u kući!

Nije li sve to vrlo štetno? Usuđujem se reći da jest.

Ako naučavate da kršćanin nije pod Zakonom, ne bi li to moglo dati maha svakoj vrsti zla?

Moglo bi, AKO bi se moglo postati kršćaninom bez novog rođenja ili pokajanja, bez potpadanja pod utjecaj milosti i bez primanja dara Svetoga Duha.

No s obzirom da bez svega toga nitko ne može biti kršćaninom, razmišljanje poput toga u postavljenom pitanju samo dokazuje žalosno neznanje o istini Evanđelja.

Taj argument se, zapravo, svodi na sljedeće: jedini način da kršćani žive svetim životom jest da ih se zadrži pod prijetnjom Zakona, kao da oni imaju samo neku vrst svinjske naravi pa je tjeranje štapovima jedini način da ih se sačuva od kaljuže. Istina je, međutim, da iako je tijelo još uvijek u vjerniku, on ima i novu narav i Bog ga poistovjećuje s njom. On ima Duha Kristovog, koji ga vodi, i zbog toga može biti siguran pod milošću, jer je milost ta koja ga obuzdava.

Ako ljudi tome prigovaraju, oni prigovaraju retku koji je naveden na početku: „Ta neće grijeh vama gospodariti: jer niste pod Zakonom, nego pod milošću“ (Rimljanima 6,14).

Neobraćen čovjek može pokušati iskoristiti milost kao izliku za činjenje zla, ali to nije razlog za poricanje istine utvrđene u navedenom retku. Postoji li ijedna istina koju zli ljudi nisu zloupotrijebili?

Ukazuje li Pismo na to da milost čuva vjernika ispravnim kako bi mogao ugoditi Bogu?

Da, odgovor se nalazi u Titu 2,11-15. U kršćanstvu milost ne samo da spašava, nego i poučava. Kakav li je ona učinkovit učitelj! Ona ne puni naše umove hladnim pravilima ili odredbama, nego dovodi naša srca pod obuzdavajući utjecaj Božje ljubavi. Tako učimo što je Njemu ugodno, po onome što je prikazano u Isusu, a kako imamo Duha Svetoga počinjemo živjeti čistim pravednim i pobožnim životom.

Velika je razlika između obitelji u kojoj se red održava strahom od kazne za one koji bi se ponašali pogrešno i one u kojoj vlada ljubav. U prvoj može vladati red, ali će to završiti velikom eksplozijom prije negoli djeca odrastu. U drugoj pak postoji ne samo poslušnost nego i radostan odgovor na čežnju roditelja – plod koji odgovara ukazanoj ljubavi.

Bog upravlja svojom djecom po načelu ljubavi, a ne po načelu kažnjavanja šibom.

Živimo svoj život u radosnoj svijesti o tome!

„Grijeh“ i „grijesi“

Ne volim teološko cjepidlačenje i zasigurno neću upasti u njega pomno razlikujući ta dva pojma. Iako su blisko povezani, između njih postoji važna razlika.

Oba se spominju u jednom biblijskom retku, u Rimljanima 5,12: „Zbog toga, kao što je po jednom čovjeku grijeh ušao u svijet, a po grijehu smrt, tako je i smrt prešla na sve ljude: jer su svi sagriješili.“

Adamovim padom „grijeh“ je ušao u svijet. Poput zmijskog otrova koji se, kad je jednom ubrizgan u čovjekovo tijelo širi čitavim njegovim sustavom vršeći svoje ubojito djelovanje, tako se i grijeh – otrov „stare zmije“, đavla – proširio čitavim njegovim moralnim bićem upropastivši ga. Ishod toga je da „su svi sagriješili“. „Grijesi“, u mislima, riječima ili djelima, bilo uslijed propusta ili nakane, uračunavaju se svakome od nas.

„Grijeh“ je, dakle, korijensko načelo; „grijesi“ su sramotni plodovi koji proizlaze iz njega.

Kad smo to utvrdili, pođimo korak dalje i upitajmo se što je, zapravo, taj „grijeh“ koji je ušao u svijet?

U 1. Ivanovoj 3,4 dobivamo odgovor na to pitanje. Nažalost, to je jedan od redaka u kojima nas inače izvrsna Autorizirana verzija (engleski prijevod „King James“, op. prev.) odvodi na stranputicu. Tamo je, naime, jedna grčka riječ prevedena kao „kršenje Zakona“ iako, zapravo, znači „bezakonje“ te je tako i prevedena u drugim verzijama. Stoga taj redak glasi: „Tko god čini grijeh, čini i bezakonje; jer grijeh je bezakonje.“

Ogromna je razlika između ta dva pojma. „Kršenje Zakona“ je kršenje jasno utvrđene zapovijedi. Ne može biti kršenja zakona ako ne postoji zakon koji bi se moglo prekršiti. U razdoblju od Adama do Mojsija nije bilo Zakona u svijetu, te stoga nije bilo ni prijestupa i grijeh se nije uračunavao. No ipak je grijeh postojao, užasno zloćudan, a postojala je i smrt kao kazna za grijeh. Upravo to je utvrđeno u Rimljanima 5,13.14.

Što je, dakle, bezakonje? To je jednostavno odbacivanje svakog pravila, prekoračenje svih božanskih ograničenja. To je provođenje ljudske volje usprkos Božjoj volji. Grijeh je upravo to. Takav je bio smjer koji je Adam odabrao pojevši zabranjeni plod. Kakva li gorkog ishoda!

Umjesto da bude poput planeta koji sjaji stalnim svjetlom krećući se uvijek svojom putanjom u Sunčevu sustavu, čovjek je postao poput „zvijezde lutalice“ slijedeći nepravilnu putanju za koju ne zna kamo vodi. No Pismo jasno veli kamo to vodi: „zvijezde lutalice za koje se čuva najcrnja tama zauvijek“ (Juda 13).

Umjesto da bude gospodar, on je podvrgnut gospodarenju zla kojemu se predao. Grijeh ima vlast nad njim i neprestano se iskazuje putem grijehâ. Osim toga, što je vrlo žalosno, ima takav otupljujući i umrtvljujući učinak na savjest da grešnici, bez djelovanja Božje milosti, ne mogu biti ni svjesni svog stanja.

Kad se pak uključi Božja milost, a Duh djeluje u duši snagom koja daje život, dolazi do prvog povika uslijed bijede i patnje. Pred dušom oživljuju sjećanja na protekle godine te opterećuju savjest. GRIJESI postaju glavno pitanje koje treba riješiti i ta nevolja ne prestaje dok se ne spozna vrijednost Kristove krvi, kada duša može reći: „Moji su grijesi oprošteni zbog Njegovog imena.“

Nakon toga – što je nesumnjivo iskustvo većine vjernika – javlja se pitanje GRIJEHA (u jednini). Otkrivamo da je, premda su nam grijesi oprošteni, korijensko načelo iz kojeg izvire zlo još uvijek u nama. Što trebamo učiniti s time? To je doista važno pitanje.

Uspjeh je već kad razabiremo da je GRIJEH korijen naših nevolja. Izgleda da su neki kršćani toliko zaokupljeni plodom, da o korijenu ni ne razmišljaju.

Jednom je neki mladić pristupio starijem kršćaninu žaleći se da se usprkos svih njegovih molitava i napora grijesi neprestano uvlače u njegov život i njegovo ponašanje. GRIJESI, GRIJESI, GRIJESI – to je bio teret koji ga je mučio.

„Na kojem stablu rastu jabuke?“, glasio je jedini odgovor koji je dobio.

„Pa na stablu jabuke“, odgovorio je začuđeni mladić. Pitanje je izgledalo glupo i besmisleno.

„A na kojem stablu rastu šljive?“

„Na stablu šljive“, odgovorio je još više začuđen.

„A na kojem stablu rastu grijesi?“, glasilo je slijedeće pitanje.

Nastala je stanka. Zatim je, smiješeći se, rekao: „Pa, mislim da na stablu grijeha.“

„Točno, mladiću moj“, rekao je stariji kršćanin, „upravo tamo rastu.“

Uočite pouku. Grijesi zbog kojih se mi kršćani moramo kajati i priznavati ih nisu sitne, izolirane, nama strane čestice zla koje je đavao na neki način ubacio u naš život. Njihov uzrok leži mnogo dublje. Oni kao plodovi izviru iz onoga što je u nama. Grijeh je u nama. Neka nitko ne rekne drugačije, jer Pismo veli: „No kažemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama“ (1. Ivanova 1,8).

Što je, dakle, lijek za GRIJEH? Odgovor je sadržan u jednoj riječi: SMRT.

Smrt, ili bolje rečeno preobrazba snagom uskrsnuća u kojoj će imati udjela oni koji ostanu živi do Isusova dolaska. To će značiti kraj grijehu u odnosu na nas, i to apsolutno i zauvijek. Tada će nestati i posljednji trag njegove prisutnosti u nama. Svaki kršćanin gleda u budućnost radujući se svome udjelu u tome. Gledamo li isto tako radosno u prošlost, u onaj trenutak kad je bio uveden veliki lijek protiv smrti – Isusova smrt?

„Jer time što je umro, umro je grijehu jedanput zauvijek; a time što živi, živi Bogu“ (Rimljanima 6,10).

Možemo, dakle, zaključiti sljedeće: On je umro ZA naše grijehe, okajavši ih (ispaštajući za njih). On je umro grijehu pa zbog toga, poučeni od Duha, spoznajemo da smo poistovjećeni s našim velikim Predstavnikom te vjerom prisvajamo Njegovu smrt kao svoju. Stoga smo i mi „mrtvi grijehu“ te ne možemo više u njemu živjeti (vidi Rimljanima 6,2). Zbog toga mi smatramo sebe „mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu, Gospodinu našemu“ (Rimljanima 6,11).

No tu ipak postoji jedna razlika: grijeh kojemu je On umro bilo je nešto u potpunosti izvan Njega samog: „Grijeha u njemu nema“ (1. Ivanova 3,5). Kod nas pak to nije samo nešto izvan nas samih, nego i nešto unutar nas. I bez nas, grijeh je vladajuće načelo u ovom svijetu. No nažalost, on je i vladajuće načelo tijela koje je u nama.

No u toj činjenici je sadržano još nešto. Kristova smrt nije samo bila naša smrt grijehu, nego je bila i potpuna osuda grijeha kojemu smo umrli. Rimljanima 8,3 veli: „Bog je poslao svoga Sina u obličju grešnoga tijela, i (po žrtvi) za grijeh osudio grijeh u tijelu.“ Na križu je GRIJEH bio razgolićen u svoj svojoj odvratnosti, jer je tada bezakonje doseglo svoj vrhunac. Ta sveta žrtva, koja je bila suđena zbog njega, istodobno izražava i osudu nad njim.

Pozorno uočimo te razlike. Grijesi su odneseni i provedena je osuda za njih. Grijeh je razgolićen i osuđen, a mi smo umrli njemu u Kristovoj smrti. Sve to je križ, pa i više od toga. Kakva li ga nebeska čudesa okružuju! Kako li je osobit i nepronicljiv!

„…drvo,

središte dviju vječnosti,

koje te ushićeno promatraju,

jedna u budućnosti, druga u prošlosti.“

Pitanja

U Ivanu 1,29 čitamo o „grijehu svijeta“ a u Rimljanima 8,3 o „grijehu u tijelu“. Ima li ikakve razlike između toga dvoga? Kako razlikujete to od osobno počinjenih grijeha?

Izraz „grijeh svijeta“ u Ivanu 1 sveobuhvatan je u najvećoj mogućoj mjeri. Janje Božje treba odnijeti grijeh, njegov korijen i svaki izdanak, sve do njegovih najtanjih „grančica“ u svijetu. Njegov križ je temelj toga i On sâm će to učiniti, kako je pretkazano u Otkrivenju, u poglavljima 19-21.

„Grijeh u tijelu“ je donekle drugačiji izraz. Grijeh je, naravno, po svojoj biti isti, gdje god se našao u Božjem svemiru, bilo u demonima ili u ljudima, ali što se tiče ovoga svijeta, „tijelo“ – stara, pala narav Adamovih potomaka – je veliki posrednik u kojem on prebiva i djeluje proizvodeći grijehe u svakom pojedincu.

Zamislite si neku ogromnu električnu centralu. Zamislite si čitavu mrežu neizoliranih žica pod naponom, koje bacaju iskre na sve strane oko sebe po čitavom gradu. U svim smjerovima nastali bi strujni udari, užas i smrt!

Grijeh je nešto poput tajanstvenog i nevidljivog strujnog toka čiji se utjecaj osjeća u svim smjerovima.

Tijelo je poput žicâ, sjedišta elektriciteta i posrednika (vodiča) kroz koji on djeluje.

Grijesi su poput strujnih udara koji djeluju u svim smjerovima uzrokujući smrt.

Grijeh svijeta je poput čitavog kompleksa – žica, električne struje, električne centrale i svega ostalog!

Nešto odvratno će, dakle, biti savršeno očišćeno. Takva je vrijednost križa. Ivan je, uistinu, dobro rekao: „Evo Jaganjca Božjeg!“

Obično govorimo o oproštenju grijehâ (množina). Ne bi li bilo točnije govoriti o oproštenju grijeha (jednina)?

Ne, jer Pismo ne govori tako. U Bibliji se često govori o oproštenju grijehâ (množina), kao i o oproštenju nekog pojedinog grijeha, ali nikada se ne govori o oproštenju grijeha (jednina) kao korijenskog načela!

Tu nam može pomoći jedna jednostavna ilustracija. Zamislimo si neku majku koja je na velikim mukama zbog svog sinčića koji sve učestalije pokazuje neobuzdanu narav. Jednog jutra, ljutit što njegova sestra pokazuje više zanimanja za svoju lutku negoli za automobil koji je stajao ispred kuće i brujao, pokuša ju silom natjerati da pogleda kroz prozor. U tom rvanju gurne joj glavu prema staklu te se staklo razbije i na njezinu licu načine posjekotine.

Majka otjera dječaka u sobu, a kad se vrati otac kazni on dječaka onako kako je i zaslužio.

Do večera kazna je postigla željeni učinak. Dječak dođe svojim roditeljima i plačući prizna svoju pogrešku. Vidjevši da mu je doista žao, oproste mu nedjelo što ga je učinio u ljutnji. No hoće li mu oprostiti zlu narav iz koje je ono proizašlo? Nipošto! To bi, zapravo, značilo da je ispričavaju. Ne, oni će je oštro osuditi. S ljubavlju, ali i odlučno, ukazat će mu na njegovu narav i njezine posljedice te će ga nastojati navesti da ju zamrzi i osudi, onako temeljito kako to i sami čine.

„Bog je … osudio grijeh u tijelu.“ On ga nije ispričao ni oprostio. Djelo Duha Svetog u nama vodi nas k tome da ga i mi osudimo upravo onako kako ga je i Bog osudio – u potpunosti – kako bismo iskusili oslobođenje od njegove vlasti.

Kako ćete uskladiti osudu grijeha u tijelu s činjenicom da vjernik još uvijek može griješiti i griješi?

To nije potrebno usklađivati. Osuda nije istrebljenje. Ista Biblija koja govori o osudi grijeha (Rimljanima 8,3), govori i o činjenici da je grijeh još uvijek u nama (1. Ivanova 1,8) te pretpostavlja da se vjerniku može dogoditi da griješi, jer ukazuje na božansku providnost za takav slučaj (1. Ivanova 2,1). Ona nam čak jasno ističe činjenicu da svi mi griješimo (Jakov 3,2).

Božji je put da ostavi tijelo i grijeh i dalje u vjerniku, kako bi on praktično upoznao njihovu istinsku narav i iskusio značaj Božje osude izvršene nad njima na križu te našao život i oslobođenje u Drugome, tako da na povik: „Tko će me izbaviti?“, može odgovoriti: „Zahvaljujem Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu!“ (Rimljanima 7,24.25).

Znači li to da grijeh nikada nije u potpunosti odstranjen iz vjernika? U 1. Ivanovoj 3,9 veli: „Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeh.“

U trenutku smrti, kad je vjernik „iseljen iz tijela i naseljen kod Gospodina“, on je zauvijek oslobođen od grijeha. Kod Gospodinova dolaska svi će vjernici dobiti proslavljena tijela u kojima neće biti ni trunke grijeha. Do tada, grijeh je prisutan u nama iako smo povlašteni u tome što možemo biti oslobođeni od njegove vlasti. Navedeni redak nije ni najmanje protivan drugim dijelovima Pisma koje smo razmatrali. On nam jednostavno definira narav onoga tko je rođen od Boga. On ne prakticira grijeh („prakticira“ je točnije značenje ove riječi negoli „čini“). U njegovoj naravi nije da čini tako. Govoreći tako, apostol promatra vjernike po njihovoj naravi kao rođene od Boga, uopće se ne osvrćući na bilo kakve osobine koje bi se mogle ili trebale dokazati u raznim okolnostima života.

Neki čovjek, primjerice, šeće uz obalu ribarskog mjesta sa svojim prijateljem. Pokazujući na veliku mrežu na kojoj se nalazi mnoštvo plovaka od pluta, veli mu: „Kako li je samo pluto koristan materijal za ribare zato što ne može potonuti.“ „Zapravo, može potonuti,“ odvrati njegov prijatelj, „jer prije samo jedan sat promatrao sam čovjeka koji je tu istu mrežu vukao s morskoga dna. Težina u donjem dijelu mreže bila je prevelika te je, svladavši snagu pluta da ne tone, sve povukla prema dolje.“

Tko je bio u pravu? Naravno, obojica, s obzirom na njihove točke gledišta. Prvi je mislio na apstraktno svojstvo pluta, drugi na ono neobično i nenormalno što se dogodilo u praksi.

Apostol Ivan piše s apstraktnog gledišta; a grijeh u kršćaninu zasigurno nije nešto normalno, nego nešto potpuno nenormalno!

Pa ipak, neki kršćani griješe prečesto. Nisu li ti grijesi izvan onog rješenja utvrđenog za grijeh i grijehe, s kojim kršćanin započinje svoj kršćanski život?

Ne. Kristov križ je temelj svega. Tamo je grijeh bio osuđen. Tamo je izvršeno pomirenje, tako da oproštenje primamo kad povjerujemo. Sve je to dar Božje milosti, a „darovi i poziv Božji neopozivi su“ (Rimljanima 11,29), to jest Bog ne mijenja svoje namisli o tome. One ostaju zauvijek.

No grijesi nakon obraćenja uvelike remete kršćaninovu sreću te raspršuju radost oproštenja i radost zajedništva s Bogom; sve dok ih se, u osuđivanju samoga sebe, ne prizna i dok se, po Kristovom zastupanju, ne dobije Očevo oproštenje (vidi 1. Ivanova 1,9). U tome svi moramo naučiti bolne lekcije, ali su one vrlo korisne. Tako otkrivamo istinsku narav tijela u nama, kao i da je „hodanje u Duhu“ jedini način kojim se možemo sačuvati od udovoljavanja njegovim željama (Galaćanima 5,16).

Je li Gospodin Isus kad je umirao nosio grijeh svakog čovjeka? Ne bi li to trebalo zaključiti iz činjenice da, prema Ivanu 1,29, On odnosi grijeh svijeta?

Pismo o tome govori ovako:

„On je umro za sve“ (2. Korinćanima 5,15).

„Koji je sebe samoga dao kao otkupninu za sve“ (1. Timoteju 2,6).

„On je i pomirbena žrtva za grijehe naše; ne samo za naše, nego i cijeloga svijeta“ (1. Ivanova 2,2).

Ti redci pokazuju onaj vid Njegova djela koji je usmjeren prema Bogu. On uključuje SVE unutar širokog opsega njegovih dobrohotnih namjera. Pomirenje nije izvršeno samo za vjernike, nego za svakoga – za cijeli svijet.

No drugačije je kad govorimo o stvarnim rezultatima, a ne o namjeri ili dalekosežnosti Njegovog djela. Svakako da, promatrajući u najširem smislu i „razmišljajući imperijalno“, u najboljem smislu te riječi, možemo primijeniti Ivana 1,29, ali to je potpuno u skladu s činjenicom da je grijehu, i svima što su vječno povezani s njim, mjesto u ognjenom jezeru.

No promatrajući u užem smislu, to jest svakog čovjeka ponaosob, ne možemo reći da je On nosio grijeh svakog čovjeka, jer Pismo govori:

„Koji je sâm u svome tijelu grijehe naše (to jest, grijehe vjernikâ) nosio na drvetu“ (1. Petrova 2,24).

Zatim:

„Krist se jedanput prinio da grijehe mnogih ponese“ (Hebrejima 9,28). Neka je hvala Bogu da se i mi nalazimo među njima!

Nova i stara narav

Mnogi kršćani doživljavaju velike poteškoće u svakodnevnom životu, jer nedovoljno jasno razumiju ovu temu. Svjesni su mnoštva željâ i osjećajâ potpuno protivnih naravi. Apostol Jakov je s pravom postavio pitanje: „Zar izvor na isti otvor izlijeva slatko i gorko?“ Oni, međutim, nemaju poteškoća s nečim takvim, jer u svojim mislima, riječima i djelima nalaze najneobičniju moguću mješavinu dobra i zla – što se isprepleće sve dok problem ne postane još zamršeniji.

U toj situaciji velika je pomoć prihvaćanje činjenice da vjernik ima dvije različite naravi, novu i staru; jednu koja je izvor svake ispravne težnje, i jednu koja je izvor samo onoga što je zlo. Kokoš bi bila strašno zbunjena kad bi joj se izleglo mješovito potomstvo: pilići i pačići. Njihove naravi su različite pa su međusobno protivne i njihove težnje i njihovo ponašanje; ali nisu toliko protivne kao dvije naravi o kojima govorimo. Pa ipak, mnogi su vjernici poput takve kokoši!

Kad je Gospodin Isus razgovarao s Nikodemom, naglasio je neophodnost „novog rođenja“ – „rođenja od vode i od Duha“, te je dodao: „Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je“ (Ivan 3,6). Razmotrimo pažljivo te važne riječi.

Kao prvo: one jasno ukazuju na postojanje dviju naravi, od kojih je svaka obilježena svojim izvorom. Jedna se naziva „tijelo“, jer potječe od tijela; druga se naziva „duh“, jer potječe od Svetog Božjeg Duha.

Očigledno je da „tijelo“ s pravom nazivamo „starom naravi“, jer se radi o naravi koju smo dobili dolaskom na svijet Adamovih potomaka, prirodnim rođenjem; „duh“ pak je „nova narav“, i imamo je ako smo, putem novog rođenja, rođeni od Duha.

Nadalje, te riječi prave jasnu razliku između „duha“, pod kojim podrazumijevamo novu narav, i „Duha“, to jest Božjeg Svetog Duha. Ono prvo je čudesan proizvod Njegove čudotvorne snage; a On se nikada ne nastanjuje u osobi u kojoj prethodno nije proizveo novo rođenje stvorivši novu narav, koja je „duh“. Stoga bi bila velika pogreška brkati – onako kako su to neki skloni činiti – novu narav sa Svetim Duhom, koji je stvara.

Kad si bio nanovo rođen, u tebe je, po Svetom Duhu, bila usađena ta nova narav, koja je duh. Jedan od prvih rezultata bilo je neminovno sukobljavanje te nove naravi sa starom, koju si naslijedio kao Adamov potomak. Obje teže gospodarenju te svaka od njih odvlači u potpuno suprotnom smjeru. Sve dok se ne nauči tajna oslobođenja od snage tijela, nužno će nastaviti postojati bolna mješavina ispravnog i pogrešnog.

U sedmom poglavlju Poslanice Rimljanima opisano nam je to bolno iskustvo. Pročitaj to pažljivo, i osobito dobro razmotri odjeljak od 14. retka do kraja poglavlja, te nastavi čitati do 4. retka osmog poglavlja. Ne vidiš li u tome mnoge osobine koje se podudaraju s tvojim iskustvom?

U tom poglavlju pisac dolazi do vrlo važnog zaključka: „Jer znam da u meni, to jest u mojem tijelu, ne prebiva ništa dobro“ (18. redak). Tijelo je, dakle, potpuno i beznadno zlo, i Bog dopušta da gacajući po blatu gorkih iskustava temeljito naučimo tu lekciju. Sâm Spasitelj je rekao: „Tijelo ne koristi ništa“ (Ivan 6,63). Riječi: „Stoga oni koji su u tijelu ne mogu Bogu ugoditi“, potvrđuju tu istinu. S obzirom da je to tako, iz tijela neće izići ništa osim zla.

Tijelo može biti neprosvijećeno i primitivno, pa i postati neobuzdano, barbarsko ili čak ljudoždersko. Može biti i nadasve profinjeno i obrazovano, pa postati obuzdano, uljuđeno, kristijanizirano tijelo; ali je to, svejedno, tijelo: jer što je rođeno od tijela, tijelo je, bez obzira što učinili s njim. A u njemu – premda to bilo i najplemenitije tijelo – ne prebiva ništa dobro.

Što možemo učiniti s takvom naravi, naravi koja je samo prijenosnik grijeha, naravi u kojoj prebiva i djeluje grijeh? Odgovorimo na to pitanje jednim drugim pitanjem. Što je Bog učinio s njom? Koje je Njegovo rješenje?

Odgovor nalazimo u Rimljanima 8,3: „Jer što Zakon nije mogao, budući da je bio oslabljen zbog tijela, učinio je Bog poslavši svoga Sina u obličju grešnoga tijela, i za grijeh osudio grijeh u tijelu.“

Zakon je od početka žestoko osuđivao tijelo, ali ga nije mogao ni obuzdati ni njime ovladati, kako bismo mogli biti oslobođeni njegove snage. No Bog je učinio ono što Zakon nije mogao. Na Kristovom križu je On sudski postupio prema njemu „osudivši grijeh u tijelu“, to jest osudio ga je u samom korijenu i bîti njegove prirode.

Rimljanima 8,4 iznosi nam praktičan ishod toga. Nakon što je stara narav u svom korijenu osuđena na križu, primili smo Svetog Duha kao snagu nove naravi. Tako sada hodeći u Duhu ispunjavamo sve pravedne zahtjeve Zakona; premda nismo više pod njim kao pravilom za svoj život.

Bog je, dakle, osudio tijelo – staru narav – na Kristovom križu. No što mi možemo učiniti s njime? Možemo zahvalno prihvatiti ono što je Bog učinio te ga odsad i sami smatrati osuđenim. Apostol Pavao ukazuje na to kad veli: „Jer mi smo obrezanje; mi koji u duhu Boga štujemo i dičimo se Kristom Isusom, a NE POUZDAJEMO se u tijelo“ (Filipljanima 3,3).

Čitajući taj odjeljak, koji započinje tako pozitivnim riječima „Mi smo“, mogli bismo se upitati „Jesmo li?“ Jesam li tako temeljito upoznao istinski karakter tijela – s jedne strane da u njemu ne prebiva ništa dobro, a s druge strane Božju osudu nad njim na križu – da se ne pouzdajem u njega, čak ni u njegovim najplemenitijim oblicima? U tome je sva poteškoća. Nije lako dospjeti do te točke. Prolazi se kroz mnoga bolna iskustva, čine se mnoge pogreške koje slamaju srce, a tijelo opetovano, poput Samsona koji se nije dao svezati, raskida sedam neosušenih konopaca pobožnih napora, i nova užeta – tako pomno ispletena – dobrih odluka. Ali kad se doista dospije do nje, bitka je gotovo završena.

Razaranje našeg pouzdanja u tijelo, praktički znači razaranje vlasti tijela nad nama. Tada, odjednom, odvraćamo pogled od sama sebe i od svojih najozbiljnijih napora te u Gospodinu Isusu Kristu, koji nas je zaposjeo svojim Duhom, nalazimo traženog Izbavitelja. Duh je snaga; On ne sprečava samo djelovanje stare naravi (vidi Galaćanima 5,16), nego pokreće, razvija i nadzire novu narav (vidi Rimljanima 8,2.4.5.10).

Imajmo na umu da nova narav nema snage sama u sebi. Rimljanima 7 to jasno pokazuje. Nova narav sama od sebe stvara težnje i želje koje su pravilne i prekrasne; ali da bi se imalo snage za njihovo ispunjenje nužna je ta praktična pokornost Kristu i Njegovom Duhu – to hodanje u Duhu – što je, prvenstveno, ishod potpunog i iskrenog prihvaćanja Božje osude nad starom naravi izvršene na Kristovom križu.

Pitanja

Neki ljudi su dobroćudni i religiozni gotovo od rođenja. Trebaju li i takvi novu narav o kojoj govorite?

Svakako da trebaju. Čovjek kome je Gospodin Isus izgovorio značajne riječi: „Morate se nanovo roditi“, bio je upravo takav. U ćudorednom, društvenom i religijskom smislu išlo mu je sve u prilog, no ipak ga je Gospodin izravno pogodio; ne samo općenitom izjavom (Ivan 3,3), nego istinom upućenom u konkretnom i osobnom obliku: „Morate se nanovo roditi“ (7. redak).

To je odlučujuće. Dobroćudno i religiozno tijelo je samo TIJELO, i Bog ga ne prihvaća.

Vrlo je rasprostranjena zamisao da svatko ima u sebi neku iskricu dobra te je jedino treba razvijati i napredovati putem molitve i samosvladavanja. Je li to tako po Svetom pismu?

To nije po Svetom pismu, nego je, zapravo, protivno Svetom pismu. Mogao bih navesti mnoge odjeljke, ali zadovoljit ću se s dva.

Najprije ću navesti negativan dokaz. U Rimljanima 3,9-19 prikazana nam je potpuna moralna slika čovječanstva. Te pojedinosti je apostol Pavao probrao iz Starog zavjeta. Najprije imamo sveobuhvatne opće izjave (redci 10-12), zatim sve oštrije i podrobnije (redci 13-18), ali ni jedna riječ ne ukazuje na postojanje neke iskrice dobra. Kako bi to bilo nepravedno i neistinito kad bi ijedna riječ ukazivala na to! Bog, koji ne može lagati, opisujući svoja stvorenja nigdje ne spominje tu zamišljenu iskricu dobra. Zaključak je očigledan: ona ne postoji.

Pozitivan dokaz glasi ovako: „I vidje GOSPODIN da je čovjekova pokvarenost na zemlji golema, i da je svaka zamisao njegovog srca neprestano samo ZLO“ (Postanak 6,5).

Apostol Pavao izražava istu tu istinu kad veli: „Jer znam da u meni, to jest u mojem tijelu, dobro ne prebiva“ (Rimljanima 7,18) – čak ni najmanja iskrica dobra.

Za one koji vjeruju Bibliji, takvi dokazi su sasvim zadovoljavajući. Tome nije potrebno ništa dodati.

Oslobađa li se čovjek prigodom novog rođenja onog starog, ili trebamo prihvatiti da obraćen čovjek ima u sebi oboje, staro i novo?

Stara narav ne nestaje novim rođenjem, jer inače ne bi bilo zapisano: „No kažemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama“ (1. Ivanova 1,8).

Isto tako se stara narav ne pretvara u novu narav. Novo rođenje nije poput zamišljenog čarobnog štapića koji bi trebao pretvoriti u zlato sve čega se dotakne. To potvrđuje izjava iz Ivana 3,6, koju smo već naveli.

U vjerniku su obje naravi, kao što su obje naravi i u nakalemljenom stablu. Postupak kalemljenja prikladno prikazuje ovo što razmatramo, jer je na taj način osuđeno divlje stablo na koje je pricijepljena probrana pitoma mladica. Kako bi došlo do oplemenjivanja, pravi se dubok zarez nožem. Čim obavi kalemljenje, voćar to stablo više ne smatra divljim, nego ga naziva imenom voćke koju je na nj pricijepio.

Tako je i s nama; obje naravi su u nama, ali Bog priznaje samo novu; a mi, nakon što smo primili Duha Svetoga, „nismo u tijelu, nego u Duhu“ (Rimljanima 8,9).

Ako je stara narav još u nama, zasigurno moramo učiniti nešto s njom. Kako se trebamo odnositi prema njoj?

Svakako da ne trebamo biti neosjetljivi na njezinu prisutnost, ni ravnodušni prema njezinu djelovanju u nama; no u njezinu svladavanju neće nam biti dovoljna nikakva ljudska domišljatost niti ikakav ljudski napor.

Za nas će biti mudro ako upoznamo Božje misli i odnosimo se prema njoj onako kako to čini On. Počni prihvaćajući da si sada poistovjećen s novom naravi te imaš pravo odbaciti staru. „No tada to ne činim više ja, nego grijeh što prebiva u meni“ (Rimljanima 7,17). Tvoja prava osobnost je nova, a ne stara narav, baš kao što i stablo postaje voćkom čim se plemka primi i počne rasti.

S obzirom da je tako, tvoj odnos prema staroj naravi je jednostavan. Voćar pomno motri svoje novo nakalemljeno stablo. Ako se staro, divlje stablo, pokuša pokazati pa potjera mladice iz korijena, on bespoštedno reže takve mladice čim se pojave. Tako i ti možeš Kristov križ primijeniti kao oštar nož za staru narav i njezine grešne želje.

„Umrtvite, dakle, svoje zemaljske udove“ (Kološanima 3,5). Riječi koje sam istaknuo mogu se dobro usporediti s mladicama izraslim iz divljeg stabla. U ostatku 5. retka te u 8. i 9. retku istog poglavlja navedene su poimence. Umrtvite ih, usmrtite svaki njihov djelić.

Za to će ti biti potrebna duhovna snaga, hrabrost i odlučnost srca – što sâm po sebi nemaš. Tvoja jedina snaga je, zapravo, u gledanju na Gospodina Isusa, i u bezostatnoj predanosti Njegovom Duhu: „Ako li pak po Duhu usmrćujete djela tijela, živjet ćete“ (Rimljanima 8,13).

Primamo li snagu Duha za nadvladavanje odlučnim činom svoje volje ili predavanjem sebe Bogu?

Neka nam na to odgovori Sveto pismo: „Predajte sebe Bogu kao oživjele od mrtvih, a svoje udove za oružje pravednosti Bogu“ (Rimljanima 6,13).

„Predajte svoje udove za sluge pravednosti, za posvećenje“ (Rimljanima 6,19).

„A sada, kad ste oslobođeni grijeha i postali sluge Božje, imate plod svoj za posvećenje; a svršetak – život vječni“ (Rimljanima 6,22).

Zamisao da se potrebna snaga postiže činom naše vlastite volje izgleda poput zadnjeg očajničkog pokušaja popuštanja tijelu, umjesto da ga se potpuno osudi i dade slava Bogu.

Može li nova narav u vjerniku ikad doseći takvo savršenstvo da ga učini potpuno otpornim na želje stare naravi?

Dvanaesto poglavlje Druge poslanice Korinćanima jasno pokazuje da ne može. U tom poglavlju čitamo da je apostol Pavao, povlašteniji od svih ostalih kršćana, bio uznesen u treće nebo – u neposrednu Božju prisutnost. Nakon što je tamo čuo tako uzvišene riječi koje se ne mogu izraziti ljudskim jezikom, vratio se u svoj svakodnevni život na Zemlji, a govori nam da mu je od tog doživljaja Bog dao trn u tijelo – neku vrst slabosti radi uravnoteženosti – da se ne bi previše uznio zbog veličanstvenih objava.

Svakako da je Pavao bio napredan i izuzetan kršćanin; no i kao takav, te pored privremenog boravka u trećem nebu, nije sâm po sebi bio otporan na uzvisivanje samoga sebe, što je svojstveno staroj naravi.

Ako on nije bio otporan, nismo ni mi.

Možete li dati neke naznake koje će nam pomoći u praktičnom razlikovanju između želja i poticaja što proizlaze iz stare naravi i onih što proizlaze iz nove?

Ne mogu vam ukazati ni na što što bi vam omogućilo da se riješite obveze prema Božjoj riječi ili vas oslobodilo potrebe da redovito padate na koljena moleći se iskrena srca.

Božja riječ je „živa, djelotvorna i oštrija od svakog dvosjeklog mača.“ Samo ona može prosuditi misli i nakane srca (Hebrejima 4,12), a Prijestolje milosti uvijek nam je dostupno kako bismo mogli naći milost za pravodobnu pomoć (Hebrejima 4,16). Na tom prijestolju Božji Veliki svećenik udjeljuje milost.

Božja riječ i molitva su, dakle, apsolutno neophodni kako bismo znali razlikovati misli i želje u sebi, i osloboditi ih se.

Kad to spoznamo, može nam pomoći podsjećanje na to da je nova narav usmjerena prema Bogu jednako kao što je igla kompasa uvijek usmjerena prema sjeveru; dok je stara narav usmjerena prema samoj sebi. Sve ono čemu je središte Krist, od nove je naravi; a ono čemu je središte vlastito „ja“, od stare je naravi.

Tako se tisuće dvojbenih pitanja mogu riješiti pitanjem: „Koja tajna pobuda me navodi na ovo? Proslavljanje Krista ili proslavljanje samoga sebe?” Koja?

„Krv“ i „voda“

Apostol Ivan zabilježio je povijesnu je činjenicu (Ivan 19,34) da je jedan od vojnika kopljem probio bok umrlog Krista i „odmah je potekla krv i voda“. Po neobičnom načinu na koji apostol zastaje kako bi, kao očevidac, potvrdio tu činjenicu (vidi 35. redak), prirodno bismo mogli zaključiti da tome pridaje neku osobitu važnost, čak i kad o tome ne bi bilo nikakvih daljnjih naznaka.

No ipak nismo prisiljeni nagađati, jer isti apostol u svojoj prvoj poslanici ponovno govori o tome nadopunjujući povijesno izvješće svog evanđelja poukama koje valja izvući iz te činjenice. On veli: „To je onaj koji je došao kroz vodu i krv – Isus Krist. Ne samo u vodi, nego u vodi i krvi“ (1. Ivanova 5,6). A kasnije, u 8. retku, govori o Duhu, vodi i krvi kao trostrukom svjedočanstvu o Sinu Božjemu.

Značenje tih riječi na prvi pogled nije sasvim jasno. No odmah se može zaključiti dvoje:

1. Oboje, i voda i krv, povezano je s Kristovom SMRĆU.

2. Iako je to dvoje povezano, ipak je različito; i to toliko različito da oboje može biti zasebnim svjedočanstvom. Zato i mi trebamo pažljivo razlikovati to dvoje.

U Pismu vidimo da je čišćenje povezano i s krvlju i s vodom:

„Krv Isusa Krista, Sina njegovog, čisti nas od svakoga grijeha“ (1. Ivanova 1,7).

„Da je posveti očistivši je kupelju vode, u Riječi“ (Efežanima 5,26).

Pokušajmo istražiti različitost te dvije vrste čišćenja. Općenito možemo reći da su oba čišćenja povezana s dva osnovna učinka grijeha, naime, krivicom i okaljanošću.

Krv nam predočuje Kristovu smrt kao otkup za naše grijehe, čime je poništena naša krivica i darovano nam oproštenje. Po njoj smo pravno očišćeni.

Voda na tu istu smrt ukazuje kao na sredstvo po kojem je osuđeno i uklonjeno naše grešno stanje, kako bismo bili oslobođeni od starog načina života i veza u kojima smo nekad živjeli. Po njoj smo moralno očišćeni te je slomljena vlast grijeha nad nama.

Toplady je bio potpuno u pravu kad je spjevao slijedeće retke:

„Iz tvog boka probodenog

krv i voda tekli su;

neka dvostruki lijek za grijeh budu,

od krivice i snage grijeha me očiste.“

Učinkovitost i snaga Kristove krvi predočeni su nam u devetom i desetom poglavlju Poslanice Hebrejima. Zapravo je glavna tema tih poglavlja suprotnost učinkovitosti te krvi u odnosu na neučinkovitost krvi bikova i jaraca. Tamo vidimo sljedeće:

1. Kristova krv čisti grešnikovu savjest od mrtvih djela, kako bi služio živome Bogu (9,14).

2. Ona je odstranila prijestupe svetih iz prošlih razdoblja, koji su se stoljećima gomilali pod prvim Savezom, to jest pod Zakonom (9,15).

3. Ona je potvrdila novi Savez: po milosti (9,15-18).

4. Ona je odstranila vjernikove grijehe i stvorila temelj za potpuno odstranjivanje grijeha (9,22.26).

5. Ona je to učinila tako temeljito da je, u pravnom smislu, savjest vjernika, koji je JEDNOM očišćen, zauvijek očišćena po pitanju njegovih grijeha (10,2).

6. Zbog toga ona daje vjerniku smjelost za ulazak u neposrednu Božju prisutnost (10,19).

7. Ona je jedanput i zauvijek posvetila, to jest odvojila, vjernika za Boga (10,10.29).

Imajmo na umu da je tu riječ o vjernikovom pristupu Bogu na temelju učinkovitosti Kristove krvi. Njegovo očišćenje u pravnom smislu savršeno je po toj jednoj žrtvi, i nikada ga ne treba ponoviti. Stoga je u tim poglavljima karakteristična riječ „jednom“ (ili „jednim“), odnosno „jedanput“ (vidi 9,12.26.28; 10,2,10,12,14). Sedam puta se ponavlja ta riječ, kako ne bismo previdjeli dostatnost i jedinstvenu slavu koja je povezana s dragocjenom Kristovom krvlju.

Iako je očišćenje po krvi u pravnom smislu glavna tema tih poglavlja, nije zaboravljena potreba za moralnim očišćenjem. Mi pristupamo Bogu ne samo „srdaca škropljenjem očišćenih od zle savjesti“, nego i „tijela opranog čistom vodom“ (10,22). Tu se nedvojbeno misli na posvećenje Arona i njegovih sinova za svećeničku službu, kako je zapisano u Izlasku 29. Oni su bili oprani vodom (4. redak), ali i poškropljeni krvlju (20. redak). Oni su imali sjenu, a mi imamo stvarnost: KRISTOVU SMRT. Ona djeluje u oba smjera: kao KRV čisti nas u pravnom smislu i daje nam savršen položaj pred Bogom; kao VODA čisti nas u ćudorednom smislu odvajajući nas od starog života kojim smo nekoć živjeli i uvodeći nas u novi život.

Prirodno je da se to ćudoredno čišćenje vodom treba stalno održavati. Tu je sasvim ispravno govoriti o ponavljanju. Pogledamo li slikoviti prikaz, vidjeti ćemo to isto. Aron i njegovi sinovi oprali su se vodom od glave do pete prigodom svog posvećenja. To se nije ponavljalo, no ipak je bio pripravljen umivaonik (Izlazak 30,17-21) u kojem su svećenici prali svoje ruke i noge. Uputa je bila sasvim jasna: „Kad ulaze u Šator sastanka neka se operu vodom da ne poginu.“

Okrenemo li se od slikovitog prikaza k stvarnosti koju on prikazuje, vidimo da se pojavljuje ista ta misao. U gornjoj sobi u Jeruzalemu, vjerojatno upravo prije negoli je ustanovio svoju večeru, Gospodin Isus se opasao, ulio vodu u posudu za pranje te počeo prati noge svojim učenicima (Ivan 13). Petrovo opiranje poslužilo je objelodanjivanju istine o neophodnosti tog pranja u pogledu uživanja u zajedništvu s Gospodinom u Njegovu nebeskom položaju. „Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom“ (8. redak). Njegova nagla promjena stava i revnost potakla je Gospodina da kaže: „Tko je okupan, ne treba oprati drugo doli noge, i sav je čist“ (10. redak).

Tu je jasno izražen dvostruki način na koji je čišćenje vodom prikazano u Pismu. „Okupani“ smo jedanput zauvijek. Kristova smrt očistila nas je od starog života, ali nam je uz to iz dana u dan potrebna i primjena te smrti na naše duše. Bez toga ne možemo pristupiti svetinji, niti imati „dijela“ s Kristom.

Imajući sve to na umu, možemo se vratiti na riječi iz 1. Ivanove 5, koje smo naveli na početku, te u njima otkriti dubok značaj.

Isus Krist, Sin Božji, došao je kroz vodu i krv; Njegov dolazak bio je obilježen s jednim i drugim. Duh Božji osobito to ističe kad veli: „Ne samo u vodi, nego u vodi i krvi.“ Zašto to tako ističe? Nije li možda jedan od razloga naučavanje – koje se sve više širi i prerasta u otpadništvo – da je Krist došao samo kroz vodu? Danas je naveliko rasprostranjeno naučavanje da je On došao kako bi očistio čovjeka u ćudorednom smislu predočujući mu najuzvišenije ideale, po kojima je i On sâm živio dajući tako poticaj i drugima. On je došao na takav način kako bi stvorio „prijateljstvo“ između Boga i čovjeka. Takva je njihova teorija. Misao o okajanju pak prezrivo odbacuju.

Predvidjevši tu mračnu i pogubnu zabludu, Duh veli: „Ne samo u vodi, nego u vodi i krvi“. Ne samo ćudorednim čišćenjem, nego ćudorednim čišćenjem i okajanjem za grijeh – a „Duh je onaj koji svjedoči, jer je Duh istina.“

Tako ostaju tri svjedoka: Duh, voda i krv; Duh je živi svjedok koji govori; voda i krv su tihi svjedoci; i sve troje se slaže. Oni svjedoče da je Onaj koji je došao na taj način Sin Božji, Izvor vječnog života, te da u Njemu i mi, koji vjerujemo u ime Sina Božjega, imamo vječni život.

Hvala Bogu, mi možemo svesrdno obznaniti: kad mu je jedan od vojnika kopljem probio bok, „odmah poteče krv i voda“!

Pitanja

Imaju li Kristova djela koja je činio za života, izrugivanje i prezir koje je trpio od strane čovjeka, nekakvog udjela u Njegovu okajanju koje je izvršio za grijehe?

Premda je sve to vrlo dragocjeno, Pismo jasno veli: „On koji je sâm u svome tijelu grijehe naše nosio na drvetu“ (1. Petrova 2,24). Plaća za grijeh nije ništa manje od smrti. Ponekad se veli da Rimljanima 5,19 naučava drugačije: „Po poslušnosti Jednoga mnogi će postati pravednicima.“ No pažljivo razmatranje cijelog odjeljka, od 12. do 21. retka, pokazuje da on upravo potvrđuje navedeni redak iz Petrove poslanice. Pavao suprotstavlja dvije Glave, Adama i Krista – grijeh prvoga s dalekosežnim posljedicama uništenja; pravednost, to jest poslušnost drugoga s dalekosežnim posljedicama blagoslova. Tu je riječ o „jednom prekršaju“ i „jednoj pravednosti“. Kristova JEDNA pravednost bila je poslušnost do vlastite SMRTI.

Ako nas krv čisti od svakog grijeha, zašto je potrebna voda?

Odgovorimo na to pitanje postavljajući drugo. Niste li svjesni da vam je očišćenje od ljubavi prema grijehu jednako potrebno kao i očišćenje od osude nad grijehom? „Voda“ je neophodno potrebna. Posvuda se osjeća potreba da kršćani zamrze grijeh onako kako ga mrzi Bog.

Potrebno je i svakodnevno čišćenje, o čemu nam slikovito govori umivaonik. Nije li nam to potrebno u ovom nečistom svijetu? Nema li na nama još mnogo toga što bi trebalo odstraniti; da ni ne govorimo o podmuklim utjecajima ovoga svijeta, čijim smo napadima često izvrgnuti, a nismo ih ni svjesni? Svaki kršćanin koji ima osjetljivu savjest zasigurno će odgovoriti potvrdno.

Nije li onda traženje svakodnevnog očišćenja kroz krv u skladu sa Svetim pismom? Ta u 1. Ivanovoj 1,7 veli da nas krv „čisti“.

Nigdje u Pismu ne nalazimo zamisao o svakodnevnom čišćenju putem Kristove krvi. Tvrdnja koja se temelji na riječi „čisti“ u 1. Ivanovoj 1,7, neprihvatljiva je. Istina, sâm glagol je u sadašnjem vremenu, ali samo zato da se istakne ono bitno svojstvo te dragocjene krvi. I u svakodnevnom razgovoru služimo se prezentom na taj način. Primjerice, netko mi donese vreću živog vapna u dvorište i odloži je u neki ugao gdje će biti na sigurnom. Zatim doda: „Tamo mu je dobro mjesto; na kiši bi se uskoro sleglo. Voda gasi vapno.“

Što je s time mislio? Ne da će voda opetovano gasiti vapno, gotovo svakodnevno, jer vapno se može ugasiti samo jedanput. On je, jednostavno, mislio na poznato svojstvo vode u odnosu na vapno, svojstvo koje vrijedi uvijek i svugdje.

Na takav način govori i apostol u 1. Ivanovoj 1,7.

No Pismo govori o našem neprestanom čišćenju, i to vodom. Kad naglašavamo tu razliku, ne činimo to samo zbog teološke točnosti. Naučavanje da se stalno moramo utjecati krvi, kako bismo je opetovano primjenjivali, štetno je na dvostruk način. Kao prvo, ono obeščašćuje Kristovu krv; a kao drugo, ono opetovano postavlja vjernika u položaj grešnika koji bi uvijek iznova morao prolaziti kroz postupak očišćenja i opravdanja.

No istina je da je (Krist) „jednim prinosom zauvijek usavršio posvećene“ (Hebrejima 10,14). Držimo se toga čvrsto.

Recite nam nešto više o svakodnevnom čišćenju vodom. Kako se to postiže?

Kroz Božju riječ. Voda i Riječ jasno su povezane u Efežanima 5,26: „Da je posveti očistivši je kupelju vode, u Riječi.“

Božja riječ je ta koja našim dušama objavljuje snagu i golem značaj Kristove smrti. Ona nam objavljuje svu odvratnost grijeha i čisti naše sklonosti. „Čime će mladić očistiti put svoj? Pazeći na nj po Riječi tvojoj“ (Psalam 119,9).

Mi često previdimo taj pročišćujući učinak Božje riječi, dok možda čeznemo da je bolje upoznamo i zapamtimo.

Jednom se neka vjernica žalila starijem kršćaninu da neprestano ima poteškoća s pamćenjem kršćanskog nauka koji je slušala. Tada ju je on zamolio da s probušenom kantom ode do pumpe i donese mu je natrag punu vode. Smatrala je to čudnim zahtjevom; jer dok bi ona došla do njega, iz kante bi istekla sva voda. Zatim ju je zamolio da to ponovi još nekoliko puta. Zaključila je da je to beskoristan posao. Na to je on objasnio što je htio pokazati: iako u kanti nijednom nije ostala ni kap vode, kanta je tim postupkom postala MNOGO ČIŠĆA!

Boravimo mnogo uz Božju riječ! Možda nikada nećemo biti dobro potkovani biblijskim znanjem – što je od drugorazrednog značaja – ali će naši životi i naši putovi putem nje biti pročišćeni.

U Ivanu 3 čitamo o rođenju od vode. Postoji li povezanost između toga i onoga o čemu sada govorimo, ili se tamo voda odnosi na krštenje?

To je samo po sebi povezano s onime o čemu govorimo. Nanovo se rađamo kroz vodu Riječi, primijenjenu u snazi Svetog Duha Božjega. Time dobivamo novi život i novu narav, što ujedno donosi i osudu stare naravi. To je slikovito prikazano pranjem svećenika od glave do pete (vidi Izlazak 29,4 i Ivan 13,10).

To se ne odnosi na krštenje. Pomno promatranje tog odjeljka pokazuje to vrlo jasno. Uočimo: (1) Gospodin govori o samo jednom novom rođenju. To novo rođenje je (2) „od vode i od Duha.“ Voda je sredstvo, a Duh snaga. (3) Gospodin je jasno rekao da se narav novog rođenja ne može definirati, i da je ono potpuno izvan čovjekove kontrole (8. redak). Krštenje pak se može lako definirati i ono je potpuno pod čovjekovom kontrolom. Zbog toga ovaj odjeljak NE govori o krštenju.

Trebamo li vodu samo kad griješimo?

Trebamo je kad griješimo, ali i nevezano za počinjene grijehe. S obzirom da živimo u svijetu koji je onečišćen, trebamo je ako se želimo klanjati Bogu, imati zajedništvo s Bogom ili služiti Bogu. Pročitajte Brojeve 19 i naći ćete slikoviti prikaz vode koja čisti od grijeha; zatim pogledajte Izlazak 30,17-21 i naći ćete slikoviti prikaz u kojem voda odstranjuje svako ovozemaljsko onečišćenje u pogledu pristupanja Bogu u Svetinji, nevezano za počinjene grijehe. U Novom zavjetu, Ivan 13 je više povezan s ovim drugim vidom negoli s onim prvim.

Kako li smo ovisni, ne samo o krvi nego i o vodi!

Milost i učeništvo

Suština Božje milosti jest da je ona besplatna i bezuvjetna. Način njezina prihvaćanja – pokajanjem i vjerom – jasno nam je izložen u Svetom pismu; no premda postoje uvjeti za njezino prihvaćanje, sama milost je slobodna od ičeg takvog. Neki ljudi su vješti davati jednom, a uzimati drugom rukom. Oni daruju uz takva ograničenja i uvjete kako bi primatelj što teže dobio ono što nude; ali to nije Božji način.

„Besplatna milost Božja“ uobičajen je izraz koji se s pravom upotrebljava, i većina nas vjeruje u njega. Pa ipak su mnogi zbunjeni kad otvore Bibliju i naiđu na odjeljke u kojima su neočekivano suočeni s nekim uvjetom. Primjerice: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe; neka svaki dan uzima križ svoj, i neka me slijedi“ (Luka 9,23).

Što to znači? Je li spasenje uistinu potpuno besplatno, kao što smo pretpostavljali? Moramo li sklopiti neku vrst ugovora s Gospodinom, pod navedenim uvjetima, prije negoli postanemo Njegovi?

Odgovorimo na ta pitanja razmotrivši odjeljak iz Lukina evanđelja 14, 25. do 35. retka. Tu se pojavljuje ista misao: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre – pa i sâm svoj život – ne može biti moj učenik (redci 26,27 i 33). Uočite da ne veli „ne može biti spašen“, nego „ne može biti moj UČENIK“.

Od četiri evanđelja, Lukino osobito ističe milost. Odjeljak u Luki 14 koji prethodi navedenom odjeljku sadrži usporedbu o „velikoj večeri“ (15. do 24. retka), koja je veličanstvena objava milosti Božje. Stoga je jasno da se Gospodin, nakon što je objavio božansku milost na takav način da je k sebi privukao veliko mnoštvo, okreće i provjerava stvarnost njihova nasljedovanja iznoseći im uvjete učeništva. Nećemo li i mi postupiti ispravno ako, razlikujući to dvoje, oboje prihvatimo onim redoslijedom koji je On postavio?

To dvoje se može razlikovati na sljedeći način:

Milost je osobiti oblik ili značajka božanske ljubavi. To je oblik koji božanska ljubav poprima kad se prigiba kako bi se izlila na one koji je ničim ne zaslužuju, prilagođujući se njihovim potrebama, premda po svom bogatstvu daleko nadilazi sve njihove potrebe.

Učeništvo je osobiti oblik ljubavi koji, kao odgovor na božansku ljubav, izvire iz vjernikova srca. To je povratni tok božanske ljubavi prema njezinu Izvoru. Biti učenikom znači ne samo učiti, nego i slijediti; a kad milost Božja obuzme dušu i započne novi život, njegov prvi nagon je želja za učenjem od Spasitelja, i nasljedovanje Njega.

Prihvaćajući tu činjenicu lako je uvidjeti da je milost glavna pobuda učeništva, i svakako da nije bez razloga to dvoje povezano u jedno u Luki 14.

U usporedbi o velikoj večeri vidimo širom otvorena vrata spasenja, kao i to da su pozvani oni najgori. Nije im postavljen nikakav zahtjev, nikakav uvjet ni ugovorna obveza. Milost sjaji, i ništa takvo ne može pomutiti taj sjaj. No Onaj koji je izrekao tu usporedbu, dobro je znao dvoje:

1. Da će mnogi ispovijedati da su primili milost, ali njihovo ispovijedanje neće biti istinsko.

2. Da će se kod onih koji je doista prime, kao odgovor na to, roditi ljubav, koja će ih neodoljivo privlačiti k Onome od koga je potekla; takvi moraju shvatiti što je potrebno da bi ga slijedili.

Zbog toga je On na svoju objavu milosti nadovezao uputu o učeništvu, i dodao dvije kratke usporedbe, kako bi pokazao važnost proračunavanja troškova.

„Previše stoji biti kršćaninom“, rekao je jednom neki zlovoljan čovjek. Je li bio u pravu?

Je li možda mislio da „previše stoji biti spašen“? Ako jest, bio je potpuno u krivu. Neizreciva cijena spasenja pala je na Onoga koji ju je mogao nositi. On je, budući da je učinjen grijehom zbog nas, u potpunosti platio tu cijenu. Nas to nije stajalo ništa.

No on je vjerojatno upotrijebio riječ „kršćanin“ u ispravnom smislu, jer „u Antiohiji su, po prvi put, učenike nazvali kršćanima“ (Djela 11,26). On je mislio da „previše stoji biti učenikom“. No opet je bio u krivu. Biti učenikom stoji nešto, ali ne stoji previše! Činjenica je da naš zlovoljni prijatelj nije bio spašen, da nikada nije okusio milost, i zbog toga nije imao što dati. Kad čovjek ode u trgovinu bez novca u novčaniku, sve mu je preskupo! On je stavio učeništvo ispred milosti, što je jednako kao i postavljanje potraživanja ispred opskrbe, i postavljanje odgovornosti ispred sposobnosti koja ju je u stanju ispuniti; ili, kako se to obično veli, „postavljanje kočije ispred konja“.

Koliko stoji učeništvo? Ono, u svakom pogledu, stoji žrtve, i zbog toga se tu nalazi ta kratka usporedba. Ono stoji mnogo truda u utvrđivanju vlastitog položaja, i mnogo snage u borbi protiv vlastitih neprijatelja.

„Tko od vas, kad hoće graditi kulu …“ Imate li vi takvu namjeru? Ako namjeravate doista slijediti Gospodina, tada zasigurno imate. Kula govori o zaštiti; a nama je upravo to potrebno. Iz Pisma se može jasno vidjeti da se to, premda nas čuva Božja snaga, zbiva „po vjeri“ (1. Petrova 1,5). Naša je odgovornost izgrađivati sebe na našoj presvetoj vjeri. Stoga je „moljenje u Duhu Svetom“ jedini stav koji nam dolikuje, a ishod je to da ćemo čuvati same sebe „u ljubavi Božjoj“ (Juda 20,21). Kad pak smo okruženi Božjom ljubavlju kao svojom obrambenom kulom, tada smo doista dobro utvrđeni!

„Vjera“ je ruka koja gradi. Sadržaj vjere (vjerovanje) nalazimo u Božjoj riječi, i to je čvrst temelj na kojem gradimo. Molitva je najprikladniji stav s kojim valja graditi. Božja ljubav, kad je svjesno spoznamo, naša je obrambena kula.

No sve je to samo sredstvo za postizanje cilja. Mi smo dobro opremljeni za obranu, kako bismo mogli djelovati napadački prema neprijatelju. Najprije, svakako, dolazi zidarska žlica, ali nakon nje dolazi mač.

„Ili: koji kralj, kad polazi u rat…“ Razmišljate li vi o takvom napadačkom poduhvatu? Ako ste učenik, trebali biste razmišljati. Uočite da kralj s deset tisuća ljudi razmišlja o napadu na kralja koji ih ima dvadeset tisuća. To je smion poduhvat! No iza njegovih leđa bila je dobro utvrđena baza za njegov ratni pohod. Njegova kula bila je sagrađena. Božji put je uvijek takav. Davidova kula bila je sagrađena na iskustvima u pustinji, na borbama s lavom i medvjedom, pa se zbog toga nije plašio Golijata. Luther, „redovnik koji je potresao svijet“, započeo je sa svojom knjižicom u neprijateljskom grotlu u Wormsu; no ipak je njegov borbeni poklič bio:

„Snažna utvrda je naš Bog,

bedem koji nikada neće pasti.“

Sve je to učeništvo. Učeništvo uključuje i molitvu, i čitanje Božje riječi. Ono uključuje iskušenja koja se inače ne bi mogla upoznati, kao i potresnu borbu sa svijetom, tijelom i đavlom. Sjedni i proračunaj cijenu. Dršćeš li? Tada proračunaj cijenu u potpunom svjetlu Božje snage i bogate riznice milosti pa ćeš se početi „radovati u Kristu Isusu“ i, štoviše, „nećeš se pouzdavati u tijelo“.

Tako, dakle, milost i učeništvo idu ruku pod ruku. Bartimejev slučaj to lijepo prikazuje (Marko 10,46-52). Milost se zaustavila na njegov povik i besplatno mu dala sve što je tražio. „Isus mu reče: Idi.“ To je značilo: Bartimeju, nisu ti postavljeni nikakvi uvjeti; idi na sjever, na jug, na istok, na zapad, kamo god želiš. Slobodan si! Kamo je otišao? „I on odmah progleda te se uputi za Isusom.“ Potaknut milošću krenuo je na put učeništva. Pošao je za Isusom.

Pitanja

Je li svaki kršćanin učenik, ili su samo osobiti pojedinci određeni za to?

U kršćanstvu nema „osobito povlaštenih“. Svakako da nakon što je svijet prodro u kršćanstvo, i ovladao njime, posvuda nalazimo podjelu na klerike i laike različitih rangova, po uzoru na svjetovno društvo. No biblijsko kršćanstvo, premda dopušta primjenu duhovnih darova i službi, ne poznaje ništa takvo. Prvi kršćani su bili „vjernici“, „sveti“, „učenici“, i to svaki od njih (vidi Djela 1,15; 6,1; 9,38; 19,9; 20,7). No i najvažniji od apostola bio je samo „vjernik“, „sveti“ ili „učenik“ jednako kao i svi ostali, premda obdaren s Neba i zaodjenut autoritetom koji je bio neupitan.

Zbog toga možemo biti uvjereni da je kobna pogreška smatrati učeništvo nečim što je samo za nekolicinu – za neku vrst klerika – a da se mi, običan puk, možemo spokojno zadovoljiti s time da smo spašeni, da ćemo doći u Nebo, te se ni za što više ne moramo trsiti. Ako smo progledali poput Bartimeja, trebalo bi nas biti stid ako nakon toga jurnemo razgledavati ljepote Jerihona! On nije tako postupio.

Pa ipak postoji određeno stremljenje u tom smjeru, i upravo je zbog toga Gospodin nekim Židovima koji su povjerovali u Njega rekao: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu ste moji učenici“ (Ivan 8,31).

Možete li nam sažeti uvjete kršćanskog učeništva?

Pažljivo pročitajte Luku 9,23-26 i 46-62, i Luku 14,25-33, kako biste sami stekli neku zamisao o tome.

Bit učeništva sadržan je u Luki 14,26 i 33, gdje nalazimo apsolutno nužan uvjet koji mora biti ispunjen, naime, da Krist mora biti prvi, a svemu ostalom – odnosima, posjedu, a osobito vlastitom „ja“ – nema mjesta.

Mi „mrzimo…“, ali ne u apsolutnom smislu, nego, naravno, u komparativnom (usporednom) smislu. Naša ljubav prema Kristu trebala bi toliko nadvisiti prirodnu ljubav koju imamo u svojim odnosima prema drugima, da nam se ova druga počne činiti poput mržnje u uspoređenju s prvom (Luka 9,59.60 daje nam prikladan prikaz o tome).

Mi „puštamo …“, to jest odvraćamo svoju naklonost od onoga što posjedujemo; to više nije naše, nego našega Gospodara, kako bi služilo Njemu. To može značiti doslovno gubljenje svega, kao kod prvih kršćana, ili kao kod Levija, ostavljanje svega, a da to i dalje ostane u našem posjedu. Levijeva kuća i dalje je bila „njegova kuća“, i njegov novac bio je upotrijebljen da se načini velika gozba za Krista i da se grešnike privuče k Njemu (Luka 5,27-29). To je vrlo dobar primjer nekima od nas!

No ako Krist mora biti prvi, vlastito „ja“ mora nestati, pa stoga vidimo da se učenik mora odreći samoga sebe, i svaki dan uzimati svoj križ.

„Odreći se sebe“ znači reći „NE“ samome sebi. Prihvati smrt – budi kao mrtav čovjek – u pogledu djelatnosti tvoje vlastite volje. To se zbiva u čovjekovoj nutrini.

„Uzimati svoj križ svaki dan“ jest nešto izvanjsko, to jest zbiva se izvana. Prihvati smrt kao nešto što te odvaja od svijeta i njegove slave. Reci „NE“ želji za ugledom i popularnošću.

Težak je to posao. Gorak je za tijelo. No zaslađen je ljubavlju Kristovom. To su uvjeti učeništva.

Lako je vidjeti što je učeništvo značilo za prve kršćane. No mi živimo u drugom vremenu. Što to znači praktično za nas danas?

Danas to znači točno isto što i onda. Razlika je samo u površinskim pojedinostima. I danas, kao i uvijek, to znači reći „ne“ našoj vlastitoj volji. To, kao i uvijek, znači križ – odbacivanje od svijeta. Svijet je njih odbacio razapinjanjem na križ ili pogubljivanjem mačem, bacanjem divljim zvijerima ili spaljivanjem. Nas može odbaciti tihim prezirom, pogrdnim govorom, ili izopćavanjem iz društva (ostracizam). To je uvijek isto; u njihovom slučaju napad je bio akutan, kratak i oštar, i sve je bilo završeno; u našem slučaju je kroničan: nije žestok, nego podmukao i dugotrajan.

To, nadalje, znači hoditi u duhu osuđivanja samog sebe, i u odvojenosti od svijeta, čak i od njegovih religijskih oblika. To znači odreći se mnogo toga, što je samo po sebi dobro, radi Njegovog imena. To znači u svako doba i u svakoj okolnosti upitati se ne: „Što ja želim“, nego: „Što želi On?“.

Izgleda, dakle, da pravi učenik gubi mnogo toga u ovom svijetu. A što dobiva?

Dobiva „mnogostruko već u ovom vremenu; a u budućem svijetu – život vječni“ (Luka 18,30). Dobitak neće biti takve naravi da privuče svjetovnog čovjeka, koji uglavnom sve vrednuje po količini sredstava koja ima na računu u banci. Ovaj dobitak je mnogo stvarniji od toga. Sljedeće riječi ukazuju na njegov karakter: „Ako mi tko služi, neka me slijedi; i gdje sam ja, ondje će biti i moj sluga. Ako mi tko služi, počastit će ga moj Otac“ (Ivan 12,26).

Druženje s Kristom; počast od Oca – tko bi mogao izmjeriti taj dobitak? Trojica učenika mogla su ga načas pogledati kad su, nakon što im je bilo jasno rečeno što je uključeno u učeništvo, bili svjedoci preobraženja (Luka 19) – kad su bili „s Njim na svetoj gori“ (2. Petrova 1,16-18).

Stoga nas nimalo ne čudi što je Pavao – koji je bio u prvim redovima učenika i sve izgubio zbog Krista – promatrajući očima vjere ono što je vječno, prezrivo govorio o gubitku zbog učeništva kao o „malenkosti naše nevolje“, a dobitak je istaknuo kao „mnogo obilnije i vječno breme slave“ (2. Korinćanima 4,17.18).

Postoji li razlika između učenika i apostola. Ako da, koja?

Postoji sasvim očigledna razlika. Čitamo da je On „dozvao svoje učenike te od njih izabrao dvanaestoricu, koje je prozvao i apostolima“ (Luka 6,13). Riječ „učenik“ znači „onaj koji uči“ ili „vježbenik“. Riječ „apostol“ znači „poslanik“. Svaki istinski Gospodinov sljedbenik bio je učenik; samo njih dvanaestoricu je On izaslao kao apostole. Zbog toga su oni imali osobit položaj u pogledu autoriteta i službe.

Nadalje, apostolima je povjereno utemeljenje Crkve (Efežanima 2,20), i nakon toga je njihova služba prestala; no Kristovi učenici se uvijek od tada, sve do danas, nalaze na Zemlji.

Odakle dolazi snaga za učeništvo i kako je možemo stalno imati?

Potrebnu snagu nećete naći u sebi samima, niti je se može steći religijskim vježbanjem. Ona se nalazi jedino u Bogu. Do nas ona dolazi na vrlo jednostavan način. Dr. Chalmers je običavao govoriti o „snazi novih osjećaja koja čisti“ (ekspulzivnoj snazi). Jednako tako možemo govoriti i o „pokretačkoj snazi novih osjećaja“ (impulzivnoj snazi). Čim sjajne zrake Božje ljubavi prodru u neko srce, kako god ono bilo mračno, smjesta se upoznaje nova pokretačka snaga, i počinje učeništvo.

To što ga pokreće, ujedno ga i održava. Pročitajte Ivanovo evanđelje, od 14. do 16. poglavlja. Ona su savršeni priručnik učeništva. Naći ćete da je ljubav izvor svega. Tješitelj, Duh Sveti, je snaga; a poslušnost, držanje i vršenje Kristovih zapovijedi, je staza kojom su upravljane učenikove stope.

Možete li nam dati neke savjete koji će nam pomoći u nastojanju da živimo kao učenici Gospodina Isusa?

Želim reći samo troje:

1. Trebat ćete mudrost i vodstvo. Zbog toga morate dati Svetom pismu mjesto koje mu pripada. U njemu je izražena volja našeg Učitelja i Gospodina. Naš zadatak, kao učenika, jest pronalaziti Njegovu volju u ovisnosti o Svetom Duhu i Njegovom poučavanju. Stoga Sveto pismo za nas mora biti Božja riječ, i moramo ga pomno proučavati.

2. Morate održavati duh ovisnosti o Bogu. Zbog toga je neophodna molitva. Učenik mora uvijek njegovati duh molitve.

3. Uvijek morate tražiti put poslušnosti. Naš veliki zadatak, kao učenika jest, prvenstveno, poslušati, a ne poduzimati velike pothvate. Princ Ruepert, koji je postao slavan u povijesti, poduzimao je velike pothvate u službi Charlesu Prvom. No njegovi su pothvati u velikoj mjeri doprinijeli potpunom porazu što ga je Charles pretrpio od Cromwelove konjice kod Nasebyja, i doveli do toga da je njegov gospodar izgubio ne samo krunu, nego i glavu. Da je samo manje mislio na svoje osobne pothvate, a više na vođin plan, ishod je mogao biti drugačiji.

Poslušnost Božjoj riječi je naš prvi zadatak. Odložimo svaki teret koji nas ometa, podsjećajući se riječi velikog Učitelja: „Ako to znate, blago vama ako tako činite“ (Ivan 13,17).

Izabranje i besplatno ponuđena milost

Od samog početka Svetog pisma uočavaju se dvije važne činjenice koje tvore osnovu svih Božjih postupanja s čovjekom. Prvo: Bog je apsolutno suveren. Drugo: čovjek je razumno stvorenje koje posjeduje moralne sposobnosti i odgovorno je svom Stvoritelju.

No te dvije činjenice, Božja suverenost i čovjekova odgovornost, uvijek su stvarale poteškoće nekim umovima, osobito kad je u pitanju propovijedanje Evanđelja i grešnikovo prihvaćanja Evanđelja. Izgleda kao da između Božje suverenosti, izražene u tome što su samo neki pojedinci izabrani za blagoslov, i besplatne milosti koja je ponuđena svima, postoji neka suprotnost koju je teško zaobići, neko protuslovlje koje nije lako objasniti.

Naravno, poteškoće mogu iščeznuti ako se usudimo odbaciti jednu od tih činjenica u korist druge, i baciti se u naručje bilo snažnog Kalvinizma* ili slabašnog Arminijanizma**. No to bi značilo žrtvovati istinu. S obzirom da se mi ne usuđujemo to učiniti, jer smo obvezni prihvatiti obje te činjenice (jer su obje uočljivo iznesene u Pismu!), moramo ponizno tražiti božansko rješenje, svjesni da se jedina stvarna poteškoća nalazi u slabosti naših umova i njihovoj nesposobnosti da shvate Božje namisli.

_________________________________

*Kalvinizam: po reformatoru Jeanu Calvinu (1509. – 1564.); izraz koji se najčešće upotrebljava za Calvinovo osobito naučavanje o izabranju i predodređenju, nesposobnosti prirodnog čovjeka da se pokaje i povjeruje, učinkovitoj milosti i konačnom očuvanju.

**Arminijanizam: po Jakobu Arminiusu (1560. – 1609.), koji je, nasuprot Kalvinu, odbacivao nauk o izabranju vjernika prije postanka svijeta, ali je odbacivao i nauk o potpunoj grešnosti čovjeka, o naslijeđenoj grešnoj naravi, i o usađivanju nove naravi prigodom novog rođenja. Milost je shvaćao samo kao primanje oproštenja za neki počinjeni grijeh.

Te dvije istine nalazimo na samom početku Biblije. U Postanku 1,1 („U početku Bog stvori nebo i Zemlju“) objavljena je jedna istina, a u Postanku 1,26 („Načinimo čovjeka na svoju sliku, nama sličnog: i neka vladaju“) objavljena je druga istina. Čovjek je bio načinjen na Božju sliku, to jest kao Božji predstavnik u Stvorenju. On je bio sličan Bogu, jer je izvorno bio Njegov slobodan, razuman i ćudoredan predstavnik. Premda sada nije više bezgrešan, jer je pao u grijeh, njegova odgovornost i dalje ostaje.

Teško je naći bolju izjavu o Božjoj suverenosti od one koju je iznio Nabukodonozor, veliki Babilonski vladar u kojem je ljudska suverenost dosegla vrhunac. On je rekao: „On po svojoj volji postupa s nebeskom vojskom, i među stanovnicima Zemlje: i nitko ne može zaustaviti njegovu ruku ili mu reći: Što to radiš?“ (Daniel 4,35)

Jednako tako ne možemo ukazati na snažniji prikaz čovjekove odgovornosti u njegovu palom stanju od onoga što ga je Pavao iznio u svom snažnom dokazu (Rimljanima 1,18 – 3,19) o potpunoj pokvarenosti čovječanstva. Ako bi grijeh i izopačenost poništili čovjekovu odgovornost, mogao bi se naći svakakav izgovor za takvo stanje, ali i za najizopačenijeg se poganina veli da je „bez izgovora“, baš kao i uglađeni idolopoklonik i religiozni Židov.

Sve što je do sada izloženo, prilično je jasno. Poteškoće nastaju kada počnemo primjenjivati te istine. Vjernici su opisani kao oni koji su „izabrani prije utemeljenja svijeta“ (Efežanima 1,4), „izabrani po predznanju Boga Oca“ (1. Petrova 1,2). Gospodin Isus je jasno rekao svojim učenicima: „Niste vi mene izabrali, nego sam ja izabrao vas“ (Ivan 15,16); i opet: „Nitko ne može doći k meni, osim ako ga privuče Otac, koji me poslao“ (Ivan 6,44). Hoćemo li na temelju tih redaka iz Pisma, s obzirom da je izbor Božji i nitko ne dolazi Kristu osim ako ga privuče Otac, zaključiti da je zbog toga uzaludan svaki trud u propovijedanju Evanđelja? Ili pak da propovijedanje ima smisla samo za one koji su izabrani od Boga, dok je svima ostalima propovijedanje samo traćenje vremena?

Petar je svoje slušatelje, kad ih je propovijedana riječ probola u srcu, zaklinjao: „Spasite se od naraštaja ovog pokvarenog“ (Djela 2,40). Bezbrižnim i pobunjenim grešnicima rekao je: „Pokajte se, dakle, i obratite“ (Djela 3,19). Pavao nam veli da je svjedočio i Židovima i Grcima „o pokajanju Bogu i vjeri u Gospodina našega, Isusa Krista“ (Djela 20,21).

Hoćemo li zanemariti te apostolske izjave? Ili bi one možda trebale glasiti otprilike ovako: „Ljudi, braćo, vi ne možete učiniti baš ništa. Vi ste duhovno mrtvi i zbog toga morate jednostavno čekati Božju naklonost. Ako vas je On izabrao, bit ćete spašeni. Ako nije, bit ćete izgubljeni“? Ili pak ćemo prihvatiti suprotno gledište nastojeći objasniti kako izjave o Božjoj suverenosti nemaju ništa s obraćenjem, nego da one govore samo o tome da Bog, budući da je sveznajući, zna kraj od početka, da On nema svoju osobitu volju u pogledu nikoga, da je čovjek apsolutno slobodno biće sposobno izabrati ono što je ispravno ako mu se to predoči na dovoljno privlačan način, i da zbog toga moramo činiti sve što možemo kako bismo Evanđelje učinili prihvatljivim i zadobili ljude?

Prikloniti se bilo kojem dijelu Pisma nauštrb drugog, uistinu bi značilo potpasti pod oštricu ispitujućih riječi: „O, bezumni, i srca sporog da vjerujete sve što su govorili proroci!“ (Luka 24,25).

Vjerujem da bi sve poteškoće koje možemo imati u pogledu toga uvelike iščezle ako bismo bolje razumjeli istinski karakter čovjekove izopačenosti i Božje milosti.

U čemu je bit čovjekove izopačenosti? Sagriješivši, natovario je na sebe teret krivice i potpao pod osudu. Također je stekao palu narav, potpuno i nepopravljivo zlu, i srce koje je „prevarljivije od svega i beznadno zlo“ (Jeremija 17,9). No to još nije sve. Grijeh je u njegovim žilama djelovao poput podmuklog otrova i u tolikoj mjeri oglupio i izopačio njegov razum, volju i rasuđivanje da „nema ni jednoga razumnog, nema ga tko traži Boga“ (Rimljanima 3,11). Čak i u okruženju milosti, i unatoč ljupkim pozivima Evanđelja, čovjek odbacuje priskrbljenog Spasitelja; i s izopačenom odlučnošću radije se priklanja ispraznim ludostima ovog svijeta. Poput „velikog krda svinja“ ljudi suludo srljaju u propast, i stoga je jedina nada Božje suvereno upletanje u njihovu sudbinu.

Usporedba o „velikoj večeri“ zorno to predočuje (Luka 14). Taj bogato prostrt stol predstavlja duhovne blagoslove koji su ishod Kristove smrti. Plaćena je visoka cijena i sve je spremno, ali ipak izgleda kao da je sve bilo pripravljeno uzalud. Potrebno je još nešto: poslanje Duha Svetog, slikovito prikazano u odašiljanju „sluge“. Zatim je sve uspješno dovršeno, i kuća se napunila samo zato što je On upotrijebio „prisilu“. Kad jednom shvatimo svu dalekosežnost izopačenosti u koju nas je doveo grijeh, biti ćemo oslobođeni od krajnosti Arminijanizma, i spoznati da je naša jedina nada bila suvereno Božje djelovanje u tome što nas je izabrao i privukao Svojim Duhom. Umjesto da se prepiremo oko te istine prignut ćemo svoja srca sa zahvalnošću i štovanjem pred Njim.

No bijedan, pali čovjek, koji je uništio samog sebe, još uvijek je odgovorno stvorenje. Njegov razum, volja i rasuđivanje mogu biti izopačeni, ali nisu uništeni. Zbog toga postoji obilje Božje milosti.

Što je milost? Je li to osobita dobrota koja pronalazi duše izabranih i spašava ih? Ne, to je milosrđe. U Rimljanima 9 i 11, gdje je izabranje glavna tema, opetovano se spominje milosrđe. Milost je obilan izljev Božjeg srca prema onima koji su potpuno grešni i to ne zaslužuju. Ona ne pokazuje nikakvu pristranost. Ona ne poznaje nikakva ograničenja. Ona je poput prostranog i dubokog mora. Njezina jedina granica je „svi ljudi“ (1. Timoteju 2,3-6), i jedina mjera njezine dubine je „gdje se umnožio grijeh, nadasve je obilovala milost“ (Rimljanima 5,20).

Zvuk milosti odjekuje u posljednjoj velikoj zapovijedi uskrslog Krista Njegovim učenicima, „da će se u njegovo ime propovijedati pokajanje i oproštenje grijehâ svim narodima, počevši od Jeruzalema“ (Luka 24,47). Kako li su te upute bile nalik onima što ih je dao onaj kralj u usporedbi o svadbi zapisanoj u Mateju 22: „Pođite stoga na križanja, i sve koje nađete pozovite na svadbu!“ U ovoj usporedbi nemamo „slugu“, kao u Lukinu evanđelju, nego „sluge“. Tu dakle ne vidimo Božjeg Duha u Njegovom suverenom i tajnom djelovanju, nego spašene ljude koji, ne znajući ništa o toj tajnoj djelatnosti, jednostavno izvršavaju zadaću koju im je dao kralj. Hoće li oni naći ikoga na križanjima ovog svijeta? Tada će ih pozvati, ne postavljajući pitanja o njihovu karakteru i o tome jesu li izabrani ili nisu. Svi koji su prihvatili poziv bili su sabrani – i zli i dobri: i svadba se „napuni gostiju“.

Je li to teško shvatiti? Zasigurno da nije. Znajući da se svidjelo Bogu „ludošću propovijedanja spasiti one koji vjeruju“, evanđelist nadaleko navješćuje radosnu vijest. Kad ljudi povjeruju njegovoj poruci, on to pripisuje djelovanju Božjeg Duha, i raduje se zbog njih, svjestan njihova izabranja od Boga (1. Solunjanima 1,4).

Tu nema ničeg na što bi se mogao spotaknuti grešnik koji je u traganju. Sama činjenica da traži spasenje ukazuje na to da je privučen od Oca. Zamisao da bi grešnik koji očajno traga za Spasiteljem u ovo doba milosti mogao ostati neuslišan jer nije izabran, odvratno je izvrtanje istine. Riječi Gospodina Isusa uvijek su jednako istinite: „Tražite i naći ćete“ (Matej 7,7).

Činjenica je da se izabranje ne odnosi na grešnike u njihovu izgubljenom stanju. Ni u jednoj zabilježenoj propovijedi apostola Pavla nema ni najmanje naznake o tome, premda se često spominje radi utvrđivanja vjere onih koji vjeruju. Poteškoće u pravilu nastaju samo kad neuravnoteženi propovjednici, koji su skloni odlaženju u krajnosti, istrgnu taj pojam iz Pisama i njime pritišću svoje neobraćene slušatelje.

Pitanja

Može li se pokazati da „izabranje“ doista znači nešto više nego samo da Bog zna sve, pa zbog toga od početka zna tko će vjerovati a tko neće?

Svakako da može. U 1. Petrovoj 1,2 čitamo: „Izabranima po predznanju Boga Oca.“ Izabranje je, dakle, različito od predznanja, premda se temelji na njemu. Božje izabranje ili Božji izbor nije slijepo nasumično ždrijebanje. To bi bilo potpuno pogansko poimanje izbora. Jedna takva legenda povezana je s Budom. Veli se da je on, kad su ljudi bili stvoreni, bacio ždrijeb govoreći: „Ovi su za nebo, i svejedno mi je; ovi su za pakao, i svejedno mi je.“ Ali naš Bog i Otac ne postupa na takav način. On izabire u svoj svjetlosti svog predznanja. Stoga ni jedan grešnik koji doista želi biti spašen neće naići na zatvorena vrata zbog toga što nije jedan od onih koji su izabrani. Bog naročito čezne za plodom djelovanja Duha. A Božji izbor, kao i u slučaju Ezava i Jakova, uvijek je opravdan rezultatima (usporedi Rimljanima 9,12.13 i Malahiju 1,2.3).

Ako Bog već mora izabrati, zašto nije izabrao svakoga?

Kako bih vam ja to mogao reći? Očekujete li da će Bog nama, svojim stvorenjima, priopćiti pobude koje stoje iza njegovih odluka? Ako bi nam ih i priopćio, bi li naš ograničeni um mogao razumjeti Njegovo objašnjenje? Možemo ostati potpuno smireni, uvjereni da su sve Njegove odluke u savršenom skladu s činjenicom da „Bog jest svjetlost“ i da „Bog jest ljubav“. Ako se pak netko hoće prepirati, mi ćemo se zadovoljiti navođenjem nadahnutih riječi: „Eto … ja ću ti odgovoriti da je Bog veći negoli čovjek. Zašto mu se odupireš? Jer on nikome nizašto račun ne polaže“ (Job 33,12.13). Uostalom, zašto bi On, s obzirom da je Bog, nekome polagao račun?

Ako je čovjek ćudoredno nesposoban ispravno živjeti ili odabrati, kako onda može biti stvarno odgovoran?

Dopustite da vam odgovorim jednom usporedbom. Pretpostavimo da se netko po 201. put nađe na sudu pod istom optužbom, i da obrana uputi molbu za oslobađanje uz obrazloženje da je on već toliko izopačen da ćudoredno nije više sposoban oduprijeti se zlu ili izabrati bolji način života, i da, stoga, više nije odgovoran ili podložan kažnjavanju. Bi li to prošlo? Naravno da ne bi. Nitko normalan ne bi pomislio da je samo potrebno postati dovoljno ogrezlim zločincem kako bi se oslobodilo od odgovornosti.

Nažalost, tko može izmjeriti dubinu izopačenosti i nesposobnosti u koju je čovjek zbog grijeha strovalio samog sebe! Pa ipak njegova odgovornost ostaje i dalje.

Znači li „besplatno ponuđena milost“ da spasenje dobivamo jednostavnim izborom koji se temelji na našoj slobodnoj volji?

Ne znači. To znači da su u pogledu namjera Božjeg Evanđelja obuhvaćeni svi. Krist je umro za sve (1. Timoteju 2,4.6). Evanđelje je poslano svima, i svima je jednako ponuđeno, kao da je sigurno da će ga svi prihvatiti onako prirodno kao što ga, nažalost, prirodno odbacuju. No mnogi ga prihvaćaju i tada Božja pravednost, koja je „prema svima“, ostvaruje svoj naum „na svima koji vjeruju“ u svojoj stvarnoj učinkovitosti (Rimljanima 3,22-24). Takvi su spašeni milošću, po vjeri, i to nije od njih nego je Božji dar (Efežanima 2,8). Njihov blagoslov je od Boga, od početka do kraja, i imaju pravo smatrati se izabranima od Njega.

Mora li grešnik izabrati Krista?

Želimo li govoriti točnim govorom Pisma, odgovor mora glasiti „Ne“. On mora primiti Krista; ali to je nešto drugo. Izabrati je izraz koji opisuje djelatnu snagu. On uključuje određene sposobnosti razlikovanja i odabiranja. Reći da grešnik izabire Krista znači pretpostaviti da on posjeduje sposobnosti koje ne posjeduje.

Primanje izražava pasivnu radnju: umjesto da iskazuje svoje sposobnosti, grešnik se jednostavno uključuje u Božju ponudu. To je riječ koju upotrebljava Pismo.

Rečeno je da su Božja djeca „svi koji su primili“ Krista (Ivan 1,12), a to primanje nije bilo ishod njihove slobodne volje, nego Božjeg milostivog djelovanja; oni su bili „rođeni od Boga“ (13. redak).

Je li ispravno nagovarati grešnike da se pokaju i povjeruju?

Sigurno da jest. Naš blagoslovljeni Gospodin sâm je tako činio (Marko 1,15). Tako su činili Petar (Djela 3,19) i Pavao (Djela 16,31; 20,21; 26,20). Mi moramo ne samo naviještati da je vjera načelo po kojem Bog opravdava grešnika, nego moramo nagovarati ljude da povjeruju. Činjenica da je vjera ishod Božjeg djelovanja u duši, i da se sav duhovni rast vjernika zbiva djelovanjem Božjeg Duha, ni na koji način nije u suprotnosti s Božjim slugom koji ozbiljno nastoji uvjeriti ljude.

Pavao je propovijedao u Solunu „uz tešku borbu“ (1. Solunjanima 2,2). Govorio je da „uvjerava ljude“ (2. Korinćanima 5,11), a on i Barnaba nagovarali su neke obraćenike „da ustraju u milosti Božjoj“ (Djela 13,43).

Kako biste odgovorili nekome tko veli: „Ne mogu povjerovati dok mi Bog ne da snagu“?

Napomenuo bih da za oboje, i za pokajanje i za vjeru, nije toliko potrebna snaga koliko je potrebna slabost. Pokajati se znači prihvatiti istinu o samome sebi; vjerovati znači osloniti svoju jadnu, rastrojenu dušu na Krista.

Opet bih istaknuo da Božja zapovijed osposobljuje čovjeka. Slučaj čovjeka koji je imao usahlu ruku zorno nam to prikazuje (Luka 6, 6-10). Čim je riječ bila izgovorena, on je imao snagu.

Ako neki grešnik žarko želi povjerovati, ali si umišlja da mu Bog zbog neke kobne sudbine neće dati sposobnost za to, recite mu jasno da to nije istina. On golu činjenicu odbacuje zbog sjenke izopačenog razmišljanja. U grešnikovu srcu nikada ne bi proizišla ni najmanja trunka čežnje za Kristom, ali milost je ta koja to ostvaruje po vjeri. Pokaže li se da je onaj tko postavi takvo pitanje površan čovjek koji je navikao raspravljati, trebamo ga se kloniti. Uistinu zbunjenu i zabrinutu dušu bi pak trebalo nagovarati (umjesto da se bavi pitanjima Božje suverenosti koja su, i moraju biti, iznad mogućnosti shvaćanja ograničenog čovjeka) da jednostavnim pouzdanjem počine u Spasitelju, i da pozornost usmjeri na te velike istine, koje su opisane tako jasno da ih i najgluplji čovjek može razaznati.

„Nikad ne dopusti da ono što ne znaš poremeti ono što znaš“, rekao je neki mudar i dobar čovjek.

Nikad ne zaboravi da je Onaj koji je rekao: „Svi koje mi daje Otac doći će k meni“, odmah pridodao: „A onoga tko dođe nipošto neću izbaciti van“ (Ivan 6,37).

Izrael i Crkva

Poznavanje istine o rasporedbama nužno je za ispravno razumijevanje Biblije. No ipak izgleda da mnogi kršćani tome gotovo ne pridaju nikakvu važnost.

Bogu se svidjelo postupati s ljudima na različite načine u različitim vremenskim razdobljima. Njegove svježe objave samog sebe i svoje volje najavljivale su nove načine postupanja s ljudima, nove rasporedbe.

„Nauk o rasporebama“ uči nas pravilno razlikovati te promjene i razabrati njihov karakter, kako glavne osobine svake od njih ne bi bile nejasne. Važnost toga za nas kršćane jest u tome što ćemo na taj način naučiti što je istinski karakter poziva kojim smo pozvani s nebesa i razdoblja u kojem nas je dopalo živjeti.

Do Kristova dolaska u središtu rasporedaba nalazio se Izrael, izabrani narod od Abrahamova roda. Razdoblje u kojem mi živimo, od Pedesetnice do Gospodinova dolaska, obilježen je posve drugačijim osobinama. Danas se u središtu Božjih namisli ne nalazi Izrael, nego Crkva.

Prije negoli se pozabavimo važnim razlikama između Izraela i Crkve potrebno je točno definirati ono o čemu govorimo.

Pod IZRAELOM ne mislimo na Židove, narod razasut po svijetu kakav je danas,* niti kakav je bio u danima našega Gospodina – ostatak koji se još uvijek držao svog drevnog glavnog grada Jeruzalema. Ne mislimo na njih kao na onakve kakvi su postojali u bilo kojem razdoblju, nego na ono što je taj narod bio prema izvornom Božjem planu za nj.

__________________

* Kad je pisac ovo pisao (početkom 20. stoljeća) Izrael nije postojao kao država. Premda je 1948. godine ponovno uspostavljena država Izrael, jasno je da se u ovom odjeljku pod IZRAELOM ne misli ni na takav Izrael (op. prev.).

Kad govorimo o CRKVI, ne mislimo na neku crkvenu zgradu, ni na neku kršćansku skupinu osobitog imena (denominaciju), ni na neki određeni broj onih koji se smatraju kršćanima te su povezani u sustav koji se u današnjoj terminologiji naziva „Crkvom“. Mi se tim izrazom služimo u onom smislu koji on ima u Svetom pismu. Grčka riječ koja se prevodi sa „Crkva“ jednostavno znači „oni koji su pozvani van“. Oni koji su od Boga pozvani van iz ovog svijeta u ovom razdoblju Kristove odbačenosti, na taj su način, kao i uslijed prebivanja Svetog Duha u njima povezani u Božju zajednicu – Crkvu.

Korisno je uočiti da se u Pismu izraz „Crkva“ koristi na tri načina:

1. Označuje ukupan broj kršćana u nekom mjestu (1. Korinćanima 1,2; Kološanima 4,15)

2. Označuje ukupan broj svih kršćana koji žive na Zemlji u nekom vremenskom razdoblju (1. Korinćanima 10,32; 12,28; Efežanima 1,22). U tom vidu je Crkva poput vojničkog puka koji uvijek ostaje isti, iako se jedinice od kojih je sačinjen stalno mijenjaju.

3. Označuje ukupan broj svih kršćana pozvanih i zapečaćenih Svetim Duhom, između Pedesetnice i Gospodinova dolaska (Efežanima 3,21; 5,25).

U ovom razmatranju služit ćemo se tim izrazom u njegovu posljednjem značenju; kad pak govorimo o Crkvi kakva danas postoji u svijetu, mislimo na nju u njezinu drugom vidu.

No zapamtimo da, kao i kod Izraela, ne govorimo o onome što Crkva u stvarnosti jest, ili što je ona bila u nekom vremenskom razdoblju, nego o onome što ona jest prema Božjem izvornom planu i naumu.

Nakon što smo definirali pojmove uočimo nekoliko važnih različitosti između Izraela i Crkve.

1. Ivan, Gospodinov preteča, bio je posljednji u dugom nizu proroka iz prošle rasporedbe. S njim je potpuno prestao Božji govor pod starim savezom. S Kristom je započeo novi govor. „Zakon i Proroci bili su do Ivana. Otada se navješćuje kraljevstvo Božje“ (Luka 16,16).

Kristov dolazak na ovaj svijet Zaharija je opisao kao pohod Osvita s visine (Luka 1,78). Njegovo pojavljivanje na Zemlji najavilo je svitanje novog dana. To ne znači da je taj dan već tada bio nastupio. Gospodin Isus je imao zadaću koju je morao ispuniti u Izraelu, i morao se tom narodu predstaviti kao njihov odavno obećani Mesija. Štoviše, patnjama na Golgoti morao je biti položen temelj blagoslovima koji su bili naumljeni. Kad je sve to prošlo, kad je Sin Božji umro i opet uskrsnuo, kad je uzašao na nebo i poslao Svetog Duha na Zemlju, tada je uvedena rasporedba koja je doista bila nova, potpuno drukčija od svih koje su joj prethodile.

2. Osnovna osobina stare rasporedbe bila je Zakon, a osnovna osobina nove rasporedbe je milost. Stara je bila najavljena davanjem Zakona na Sinaju. Bog je obznanio svoje zahtjeve prema čovjeku. On je trebao biti primatelj, a oni su mu morali davati ono što je On zahtijevao. Činjenica da je odmah došlo do pogreške, i to tako velike pogreške koja je mogla dovesti do potpunog sloma, nije ni u najmanjoj mjeri oslobodila ljude od novih odgovornosti koje su si sami naprtili. Bog je, međutim, obznanio Mojsiju da će iskazati milosrđe (Izlazak 33,19) i, s obzirom na Kristov dolazak, spriječiti propast koja je prijetila. Zakon je još uvijek vladao kao „skrbnik“, i to do Kristova dolaska (Galaćanima 3,24).

U Kristu je bila predočena snaga veća od Zakona. Slučaj grešnice iz Ivana 8 prekrasno to prikazuje. Pod djelovanjem milosti, licemjeri su bili daleko snažnije uvjereni u svoju grešnost negoli pod Zakonom, a grešniku je bilo oprošteno, što Zakon nikada nije mogao učiniti. Sada Bog daje, a čovjek prima. Nova rasporedba obilježena je milošću koja vlada putem pravednosti, za život vječni, po Isusu Kristu našem Gospodinu (Rimljanima 5,21).

3. Stara rasporedba bila je usredotočena na Izrael, nova je povezana s Crkvom.

Zakon nije dan svima, nego jednom narodu, Izraelu. Zbog toga je Božja pozornost bila usmjerena na taj narod. Njima su povlastice djece Izraelove pripadale kao naciji, a ne kao pojedincima. Bog je uvijek imao svoja tajna postupanja s dušama pojedinaca, a ta su postupanja imala osobito velik značaj u razdobljima nacionalnog otpadanja od Boga. No na početku ih je Bog uzeo kao naciju ne osvrćući se na duhovno stanje pojedinaca, i njihov položaj pred Njim bio je na nacionalnoj osnovi.

S druge strane, kod Crkve nema ničeg na nacionalnoj osnovi. Petar je obznanio, a Jakov to potvrdio, da se božanski plan za ovu rasporedbu sastoji u tome što je Bog pohodio pogane „da između njih izvede narod svome imenu“ (Djela 15,13.14). Bog sada odabire i izvodi ljude iz svih naroda, a oni koje On tako izvede tvore „Crkvu“.

Crkva, dakle, nije narodna, niti je međunarodna, nego je izvan-narodna, to jest, potpuno je izvan svih nacionalnih razlika i potpuno je neovisna o njima. Umjesto da je ustrojena na nacionalnoj osnovi, u Pismu je predočena kao „jedno stado“ (Ivan 10,16), „jedno tijelo“ (1. Korinćanima 12,13), „duhovna kuća i sveto svećenstvo“ (1. Petrova 2,5), obitelj sačinjena od Božje djece (1. Ivanova 2,12; 3,1).

Štoviše, u povezanosti s Crkvom Bog sve započinje s pojedincem. Ona se sastoji od onih koji su osobno uspostavili ispravan odnos s Bogom. Samo kao oni kojima je oprošteno i kao oni koji su primili Duha, koji se nastanio u njima, postali su članovi jednog tijela i „živo kamenje“ u duhovnoj kući.

4. Uz Izrael je bilo vezano obredno štovanje, čija se vrijednost, zapravo, nalazi u njegovu simboličkom značenju. Povlastice Crkve vezane su uz same vječne stvarnosti; ne uz sjene, nego uz stvarnost. Njezino štovanje ne sastoji se od žrtvenih prinosa, simboličnih obreda, i sličnoga, nego je to „štovanje u duhu i u istini.“

Zakon je imao tek „sjenu budućih dobara, a ne samo obličje stvarnosti“ (Hebrejima 10,1). Ta dobra su došla i kršćani danas znaju za njih. Krist ih je utemeljio (Hebrejima 9,24; 10,12), Duh ih je objavio (1. Korinćanima 2,9.10), a vjernik ih može promatrati očima vjere (2. Korinćanima 4,18).

5. Blagoslovi i povlastice za Izrael bili su zemaljski i materijalni, za Crkvu su nebeski i duhovni.

U Starom zavjetu su dane upute o načinu na koji će djeca Izraelova uzvratiti zahvalnost Bogu kad zaposjednu obećanu zemlju. Trebali su uzeti prvine od svih svojih plodova i položiti ih u košaru pred Gospodinom, Bogom svojim, priznajući svojim ustima Njegovu dobrotu (Ponovljeni Zakon 26,1-11).

Treba li kršćanin pristupati Bogu na taj način? Naprotiv, kad je Pavao pisao Efežanima o nebeskoj baštini kršćana nije ni spomenuo išta materijalno, nego je rekao: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega, Isusa Krista, koji nas je blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom u nebesima, u Kristu“ (Efežanima 1,3).

Kolike li suprotnosti!

6. Izrael je određen da postane kanalom blagoslova za sve narode u zlatnom dobu Tisućgodišnjeg kraljevstva. Crkva je određena za sjedinjenje s Kristom u Nebu. Izaija u šezdesetom poglavlju opisuje budućnost Izraela. Otkrivenje 19 i 21 u različitim slikovitim prikazima predočuje nam budućnost Crkve kao „Žene Jaganjčeve“.

Pitanja

Je li postojalo točno određeno vrijeme kad su završili Božji putovi s Izraelom i kad je započelo razdoblje Crkve?

Već sam istaknuo činjenicu da je Kristova smrt značila završetak Božjih postupanja s Izraelom kao nacijom; a da je Njegovo uskrsnuće i silazak Svetog Duha na dan Pedesetnice bilo početak sadašnje rasporedbe. Usporedi Djela 2,41-47 s 1. Korinćanima 12,13.

Tu, međutim, treba napomenuti dvoje.

Prvo: iako je na križu došlo do završetka Božjih putova s Izraelom, On je ipak nastavio dodatno postupati s njima na određeni način sve do Stjepanove smrti, a možda i do razorenja Jeruzalema. Božji potpuni naum za Crkvu nije u cijelosti objavljen na samom početku sadašnjeg razdoblja. Objavljivan je postupno po apostolima, osobito po Pavlu, iako je Crkva kao tijelo već postojala, kako je i rečeno.

Drugo: Božji putovi s Izraelom završili su samo privremeno. Kasnije u budućnosti oni će se opet nastaviti i slavna obećanja dana tom povlaštenom narodu doslovno će se ispuniti. Izrael je, ako se smijem tako izraziti, na sporednom kolosijeku, dok je Crkva na glavnom. Kad Crkva bude uzeta u Nebo, Izrael će opet biti postavljen na glavni kolosijek Božjih postupanja.

U Djelima 7,38 Stjepan govori o „crkvi u pustinji“. Naslovi mnogih poglavlja u Starom zavjetu odnose se na Crkvu. Ne bi li iz toga trebalo zaključiti da je Crkva postojala prije negoli je došao Krist?

Izrael je nedvojbeno bio „zajednica u pustinji“. Ima li u tome išta što bi opravdalo poistovjećivanje Izraela s Crkvom Novog zavjeta? Ništa više nego što bi korištenje iste riječi u Djelima 19,41 opravdalo brkanje crkve u tom gradu s neobuzdanom svjetinom Dijaninih štovatelja.

Primjena starozavjetnih proročanstava na Crkvu u naslovima poglavlja (naslovi nisu dio izvornog teksta) proizlazi iz pogrešnih shvaćanja dobronamjernih ljudi.

Ali ta pogreška je vrlo ozbiljna, jer upravo zbog brkanja Izraela i Crkve ljudi nastoje opravdati uvođenje židovskih elemenata i načela u kršćanstvo.

Nisu li ljudi poput Abrahama, Mojsija i Ilije pripadali Crkvi? Nije li to omalovažavanje tih uvaženih ljudi ako im se niječe pripadnost Crkvi?

Ni u kom slučaju! Njihov ždrijeb je pao u prošlu rasporedbu. Moralno gledano, ti ljudi slove kao divovi, dok su mnogi od nas kršćana samo patuljci. No ipak je i Ivan Krstitelj, od kojega nitko nije bio veći, gledajući prema rasporedbama bio manji negoli i onaj najmanji u kraljevstvu nebeskom (Matej 11,11). On je pripadao razdoblju ropstva, a mi pripadamo razdoblju sinovstva (vidi Galaćanima 4,1-7).

Nakon Gospodinovih riječi o Ivanu u Mateju 11, slijedile su Njegove riječi o samome sebi u Mateju 16,13-18. On nije bio samo prorok, poput Ilije, Jeremije ili Ivana, nego Sin živoga Boga, i na toj stijeni, veli On, „sagradit ću svoju crkvu“. Uočite ove dvije riječi: „sagradit ću“. To djelo o kojem je Gospodin govorio bilo je u budućnosti, djelo u kojem ti veliki ljudi iz starine nisu imali nikakva udjela.

Što je bio glavni cilj koji je Bog htio postići pozivanjem Izraela u osobit položaj koji mu je dodijelio?

Oni su bili pozvani zaposjesti obećanu zemlju za Boga, što bi bila neka vrst zaloga da sva Zemlja pripada Njemu usprkos činjenici da si je Sotona prisvojio vlast nad njom. Kad su ulazili u zemlju prešli su Jordan kao narod „Gospodara sve zemlje“ (Jošua 3,11.13).

Nadalje, trebali su u svijetu sačuvati rod „od kojeg će doći Krist po tijelu“ (Rimljanima 9,5).

Uzgred rečeno, na tom narodu, kao uzorku odvojenom od izopačenosti okolnih naroda, Bog je izvršio posljednju provjeru ljudskog roda. Ono što je zapisano u njihovom vlastitom Zakonu, kako je navedeno u Rimljanima 3,9-18, svjedoči o njihovoj nepopravljivoj pogrešci, te na taj način potvrđuje beznadno stanje čitavog čovječanstva. Ako, kako je rečeno u Rimljanima 3,19, Zakon potpuno osuđuje židovski narod kao uzorak koji je bio pod Zakonom, tada moraju umuknuti svaka usta i sav svijet biti „kriv pred Bogom“.

Što je Božji cilj i namjera u pogledu Crkve?

Crkva je Kristovo tijelo (Efežanima 1,23). Zbog toga On mora doći do izražaja u njoj; kao što je i vaše tijelo ono u čemu vi živite i izražavate sebe.

Ona ga predstavlja ovdje za vrijeme Njegove odbačenosti i osobne odsutnosti, dok se On nalazi na Nebu. Sotona se riješio u ovom svijetu Krista osobno, ali On je ipak ovdje prisutan u svom narodu kao svom predstavniku. Dirnuti crkvu, ili bilo koga tko joj pripada, znači dirnuti Njega. Ne izražavaju li Njegove vlastite riječi Saulu: „Saule, Saule, zašto me progoniš?“ (Djela 9,4) upravo tu činjenicu?

To je Božja kuća, jedina kuća koju On u sadašnjosti ima na Zemlji. Bog neće biti izbačen iz svog vlastitog svijeta! Zbog toga On danas prebiva u kući koju ne može srušiti nikakav Nabukodonozor, koju ne može spaliti do temelja nikakav Tit, koju ne može razoriti nikakav Neron.

Božja konačna namjera jest imati mladenku za Krista (Efežanima 5,25-27), ljude koji sada kao nebeski tuđinci imaju udjela u Njegovoj odbačenosti, a vječno će imati udjela u Njegovoj nebeskoj slavi.

Možete li navesti neke blagoslove koje imamo mi kršćani, koje čak ni oni najbolji u Izraelu nisu imali prije Kristova dolaska?

Jedan od najvećih takvih blagoslova je poznavanje Boga kao Oca. „Boga nitko nikada nije vidio; jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevom, on ga je objavio“ (Ivan 1,18).

Drugi blagoslov jest to što umjesto obećanja imamo činjenicu dovršenog otkupljenja. Mjenica obećanja zamijenjena je čistim zlatom Kristova dovršenog djela.

Nadalje, Sveti Duh sada prebiva u vjernicima (vidi: Ivan 14,16; Djela 2,1-4). Premda je On uvijek vršio utjecaj ovdje na Zemlji, njegova stalna prisutnost na Zemlji je nešto posve novo.

Naposljetku, naš odnos s Bogom počiva na sasvim novom temelju u Kristu. Nismo više sluge, nego smo sinovi (Galaćanima 4,4-6).

Moglo bi se dodati još mnogo toga, ali ove četiri činjenice dovoljno pokazuju bogatstvo blagoslovâ koji pripadaju kršćaninu.

Nećemo li zahvaliti Bogu što nas je dopalo živjeti s ove strane Kristova križa?

Klanjanje i služenje

Štovanje, prema hr. rječniku: pokazivati poštovanje prema komu ili čemu, cijeniti, poštovati. U odnosu na NZ grč. izraz proskuneo (iz Ivana 4) to je preslab i neprikladan izraz, kao i pogrešan prijevod eng. worship iz izvornog teksta ovoga članka. Više odgovara izraz klanjanje, jer bolje odražava NZ izvornik. Kune iz proskuneo je pas, i smisao izraza je da se nekoga voli i obožava kao vjeran pas svoga gospodara, i to „na sve četiri“

Kršćanstvo je u svojim praktičnim izražajima dobro uravnotežena kombinacija nedjelatne i djelatne strane božanskog života u duši. Svaki je kršćanin prije svega primatelj, i to ne samo kod obraćenja, nego tijekom čitavog svog života. On mora svakodnevno sjediti do Isusovih nogu i slušati Njegovu riječ (Luka 10,39), održavajući tu mirnu nedjelatnost duše, koja mu omogućuje primanje. U protivnom, neće imati što dati drugima.

S druge strane, kad nešto primi osjećat će se potaknut da to preda drugima. Raduje li se spoznaji da su mu oprošteni grijesi? Njegova radost neće biti potpuna sve dok tu novost ne kaže nekom drugom. Je li spoznao neku novu istinu Pisma? Neće je u potpunosti posjedovati sve dok ne postupi po njoj. Uistinu posjedovati neku istinu znači provoditi tu istinu u djelo.

Tako to dvoje ide ruku pod ruku. Kršćanin je nalik spremniku s dovodom i odvodom. Ako postane tako zaljubljen u kršćanske djelatnosti da neprestano pokušava davati ne zastajući da primi, ishod će biti duhovna praznina i duhovni slom. Ako se pak izopači u mističnog sanjara, prezirući sve oblike kršćanskog djelovanja pod izlikom revnosti za većom spoznajom božanske istine, nenadano će doći do duhovne prezasićenosti, i njegov konačni gubitak bit će velik.

„Od onoga tko nema oduzet će se i ono što ima“ (Matej 25,29). To je bilo rečeno za slugu koji je primio talenat, ali ga nije dao na korištenje.

„Želimo li ono dobro odozgor sačuvati,

Moramo ga s drugima dijeliti;

Prestanemo li davati, prestajemo imati,

Takav je zakon ljubavi.“

Sve djelatnosti koje imaju kršćansko obilježje izviru iz jednog izvora: LJUBAVI; Božje ljubavi koju je duša upoznala i koja u njoj djeluje. One idu u dva smjera. Prve su djelatnosti koje su usmjerene jedino prema Bogu kao konačnom cilju. Druge djelatnosti, premda im je konačni cilj Božja slava, na neki način su usmjerene prvenstveno prema čovjeku.

Promotrimo pobliže to dvoje.

KLANJANJE mora biti na prvome mjestu. To je duhovna djelatnost koja, budući da je usmjerena jedino prema Bogu, nikomu na svijetu ne daje nikakav očevidan blagoslov. Zbog toga je u ovo utilitarističko* doba ono uvelike zanemareno i slabo je shvaćeno njegovo pravo obilježje. Okupe li se kršćani, bilo njih malo ili mnogo, stupajući svjesno u Božju prisutnost i izlijevajući svoja srca u zahvaljivanju i klanjanju, pojavit će se nemali broj onih koji će biti spremni ukoriti ih i reći: „Čemu to rasipanje pomasti?“ (Marko 14,4). Reći će im neka izađu van i neka čine nešto što će nekomu donijeti praktičnu korist, i neka se ostave onoga što ne donosi nikakvo dobro nikome.

____________________________

* Utilitaristički: koji misli ili smjera na korisnost kao glavno načelo (prim. Prev.)

____________________________

No sve je otišlo čak i dalje od toga. Postoje mnogi koji se smatraju Kristovim slugama, a u potpunosti „misle samo na zemaljsko“ (Filipljanima 3,19), tako da u njihovim mislima nema mjesta za „ono što je gore“ (Kološanima 3,1), ono što je vjernik pozvan tražiti. Njihov cilj je ograničen na čovjekovu korist, i to na čisti materijalizam. Uočite bijednu duhovnu izopačenost na koju su spali, o čemu svjedoče njihove vlastite djelatnosti. Evo jednog očitog primjera:

„Organiziranjem tečajeva iz glazbe i govorništva, održavanjem sportskih aktivnosti i biblijskih proučavanja povezanih s mnogo zabave, i preobrazbom crkve u društveno središte, stvorio se novi duh zajedništva, a kao ishod toga na višu su razinu podignute opće društvene vrijednosti.“

Tako jedan članak u američkim novinama opisuje kako crkva može „djelovati“ da bi bila korisna za čitavu društvenu zajednicu.

Takve djelatnosti nisu ni klanjanje ni služenje. U njima nema ničega što je za Boga, niti za čovjekovu duhovnu dobrobit. Takve „sluge“ i takve „crkve“ trebale su odavno praktično izbaciti riječ klanjanje iz svog rječnika. Vjerojatno nikada nisu ni čuli za ispravno značenje te riječi.

Što je, dakle, klanjanje? Taj se izraz često pojavljuje u Starom zavjetu, i često se upotrebljava u čisto obrednom smislu. Najčešće korištena hebrejska riječ doslovce znači „pokloniti se“. U Novom zavjetu ta riječ poprima unutarnje i duhovno značenje, što nas zapravo i zanima, i opisuje uzvraćanje vjernikove ljubavi Bogu, kojega sada poznaje kao Oca, u obožavanju.

U Ivanu 4 Gospodin Isus, u razgovoru sa ženom iz Samarije, pomno razlikuje „istinske klanjatelje“ i klanjatelje prema drevnim obredima, bilo u Jeruzalemu ili u Samariji, i ukazuje nam na suštinu istinskog klanjanja. Nakon što je o Ocu kao govorio o onome komu se treba klanjati, dodao je: „Bog je Duh, i koji mu se klanjaju trebaju se klanjati u duhu i istini.“

Ne pokazuju li te riječi jasno da je Bog kao Otac taj komu se trebamo klanjati? I nadalje, da mu se treba klanjati samo u skladu s objavom koju nam je On dao o sebi?

„U duhu“, jer je sâm Bog „Duh“. Istinsko klanjanje, dakle, nije stvar religijskih osjećaja koji se pobuđuju dojmljivim obredima ili sjetilnom glazbom. „Duh“ je najuzvišeniji dio čovjeka, i ako se ne klanjamo u duhu, tada se uopće ne klanjamo.

„U istini.“ Što je istina? Na poznato Pilatovo pitanje mogli bismo odgovoriti ovako: Stvarnost samoga Boga, ono što je Bog objavio o sebi: to je istina. Onaj koji je toga dana stajao u sudnici okrunjen trnjem bio je sama istina, iako Pilat to nije znao, niti mu je bilo stalo da to zna. On, i samo On je mogao reći: „Ja sam … istina“ (Ivan 14,6); jer On jedini je savršena objava Boga, i On ga je objavio kao Oca. Zbog toga je rekao: „Tko je vidio mene, vidio je Oca“ (Ivan 14,9).

Ocu se, dakle, treba klanjati „u istini“, to jest, u svjetlu te objave koja je došla k nama u Kristu. Ono što Kristu ne daje njegovo pravo mjesto, nije istinsko klanjanje. Klanjanje Bogu i radovanje u Kristu Isusu idu ruku pod ruku (Filipljanima 3,3).

Sve je to veoma važno. Kad duša postane čvrsto utemeljena u poimanju činjenice da je istinsko klanjanje ono „u duhu“, biti će oslobođena od zamisli o obredima, koja pretpostavlja da se Boga može štovati ljudskim rukama, i da će„štovanje“ biti prihvaćenije ukoliko je obred svečaniji i ukoliko je blistavije okruženje.

S druge strane, spoznaja da je Bogu prihvatljivo samo klanjanje „u istini“, raspršit će ideju o racionalizmu. Ni znanstvena otkrića, ni proučavanje djela Božjih ruku u prirodi ne daju poticaj za klanjanje. Neophodno je poznavanje samoga Boga, objavljenog u Kristu.

Nakon klanjanja na redu je SLUŽENJE, ishod milostivog djelovanja božanske ljubavi u srcima vjernika, koja ih vodi u raznovrsne službe, na slavu Bogu i radi dobrobiti duša.

Nemojmo to pogrešno shvatiti. Bît istinskog služenja, premda se ono vrši radi dobrobiti drugih, jest u tome da se ono vrši radi ugađanja Gospodinu Isusu Kristu, i pod njegovim vodstvom.

Naša jedina pobuda u služenju treba biti da ugodimo Gospodinu, koji je u tome i sâm postao naš veliki Uzor. Govoreći o Ocu rekao je: „Ja uvijek činim ono što je njemu ugodno“ (Ivan 8,29). Nije dovoljno činiti ono što je ispravno. Ono što je ispravno a učinjeno je s pogrešnom pobudom, s nebeskog gledišta je pogrešno.

Također nije dovoljno postupiti s ispravnom pobudom, ako postupamo samo po vlastitom nahođenju i činimo ono što izgleda ispravnim u našim vlastitim očima. Čovjek zaposlen u nekoj radionici može biti dobar radnik, ali i loš sluga. Ako je oštrouman i poduzetan neprestano će se mimoilaziti sa željama svog rukovoditelja, što će stalno stvarati poteškoće. Gospodina Isusa ponovno vidimo kao svoj Uzor kad veli: „Moje je jelo činiti volju onoga koji me poslao, i dovršiti njegovo djelo“ (Ivan 4,34). Služenje, dakle, nije samo rad, čak ni dobar rad, ni neka biblijski utemeljena kršćanska djelatnosti, nego radije takva djelatnosti pod Gospodinovim vodstvom.

Ako je našu temu potrebno pojasniti nekim prikazom, Ivan 12,1-9 pruža nam odličnu sliku. „Marta je posluživala.“ Pripremanje te večere bio je težak posao, i mnogi su imali koristi od toga, ali ona je to činila za Njega. „Ondje mu prirede večeru.“ To je bilo istinsko služenje, učinjeno iz srca punog zahvalnosti prema Onome koji je njezinog brata izveo iz groba.

„Lazar je bio jedan od njegovih sustolnika“, što je lijep slikoviti prikaz zajedništva s Gospodarom, koje je neophodno i za služenje i za klanjanje.

Marija je uzela dragocjenu pomast i pomazala Isusu noge. Sve je izlila na Njega. Bio je to izljev srca usredotočenog na Krista, iako se čitava kuća ispunila mirisom pomasti. Klanjanje koje proizlazi iz srca posvuda širi ugodan miris.

Otac traži klanjatelje (Ivan 4,23). Gospodin treba sluge (2. Timoteju 2,1-7). Budimo oni koji će odgovoriti na obje ove želje!

Pitanja

Kad govorite o klanjanju, mislite li pritom na vaš oblik bogoštovlja u usporedbi s oblicima bogoštovlja drugih ljudi?

Ne, uopće ne mislim na to. Ja nemam nikakav oblik bogoštovlja, bez obzira što drugi ljudi imali. Židovima je Bog nekoć dao ono što bi se moglo nazvati „oblikom bogoštovlja“. No to je bilo nacionalno, izvanjsko, obredno bogoštovlje, premda prihvatljivo Bogu ako se provodilo svim srcem. No nažalost, nije bilo tako, i Jahve je ubrzo morao reći: „Uzalud me štuju.“

No rasporedba sjenâ je završila i nastupila je stvarnost. Kršćansko klanjanje nije nacionalno, ne vrši se samo usnama, ne sastoji se od određenih ceremonija i obreda. Klanjanje ne možete više ograničiti na neki oblik bogoštovlja, baš kao što ne možete ni novo vino sačuvati u starim mjehovima. Pa ipak se to već bezbroj puta pokušalo učiniti, jer su se čak i istinski vjernici opetovano i opetovano u umu i razumijevanju vraćali na pretkršćansko razdoblje. Ishod, međutim, mora biti takav da će se, ako se održi istinsko klanjanje, razni oblici bogoštovlja rasprsnuti i biti odbačeni; ili pak će se, ako se kruto drže neki oblici bogoštovlja, novo vino istinskog klanjanja proliti i brzo će ga nestati.

Govorite o klanjanju i o služenju. Postoji li između tog dvoga tako velika razlika? Ne bismo li se trebali klanjati Bogu kad god imamo bogoslužje?

Postoji vrlo određena razlika. No kao što govorimo o klanjanju, a ne o „obliku bogoštovlja“, tako govorimo i o služenju, a ne o „bogoslužju“. Činjenica je da je u umovima mnogih ljudi taj pojam nejasan i zamršen u tolikoj mjeri da po tom pitanju više nemaju ni trunku jasne predodžbe iz Pisma.

Čuo sam za nekog propovjednika koji je jedne nedjelje ujutro ustao i rekao: „Započnimo štovanje Svemogućeg Boga s pjesmom:

„O dođite grešnici, jadni i umorni,

Oslabljeni i ranjeni, bolesni i izmučeni.“

Njemu je „štovanje“, očigledno, bila svaka vrst religijskog okupljanja. Ali svako takvo okupljanje nije štovanje (klanjanje)! Za propovjednika koji vodi sastanak za izgradnju vjernika ili za obraćenje grešnika to može biti istinsko služenje Gospodinu. No to nije služenje (u pravom smislu riječi) za slušatelje. No ni za propovjednika ni za slušatelje to nije klanjanje. Propovijedanje i slušanje propovjedi nije klanjanje. Moljenje i pjevanje evangelizacijskih pjesama, također, nije klanjanje. Klanjanje je izljev obožavanja koji se podiže Bogu iz spašene duše.

Jesu li klanjanje i služenje povjereni nekim osobitim vjernicima ili u njima mogu sudjelovati svi kršćani?

Svi kršćani su i svećenici i sluge. Čitamo, primjerice:

„Pa se i sami … ugrađujte u duhovnu kuću – sveto svećenstvo – da prinosite duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu“ (1. Petrova 2,5).

I ponovno:

„Vi ste … kraljevsko svećenstvo … da razglašujete vrline Onoga koji vas je iz tame pozvao u svoje prekrasno svjetlo“ (1. Petrova 2,9).

Te riječi nisu napisane klericima (vjerskim službenicima), nego kršćanima. Svi su oni sveto i kraljevsko svećenstvo. Uočite njihove djelatnosti! Oni PRINOSE duhovne žrtve Bogu, a to je klanjanje. S druge strane, oni RAZGLAŠUJU vrline Božje, a to je služenje.

U pogledu služenja, jasno je da svaki kršćanin nema dar prema 1. Korinćanima 12, niti je svaki kršćanin evanđelist, pastir ili učitelj prema Efežanima 4. Pa ipak, svaki kršćanin može služiti prema Rimljanima 12. Ako ne može prorokovati ili poučavati, može biti gostoljubiv ili iskazivati milosrđe; može blagoslivljati svoje progonitelje, ili plakati sa svetima koji su zaplakani, i tako „služiti Gospodinu“.

Je li nam potrebna neka osobita osposobljenost da bismo mogli ispravno klanjati se Bogu ili mu služiti?

U pogledu klanjanja, Hebrejima 10,19-22 govori o „smjelosti za ulazak u Svetinju po krvi Isusovoj“, kao i da smo pozvani pristupati „istinita srca u punom pouzdanju vjere.“ To su dvije važne sposobnosti. Vjera mora biti djelatna, tako da postoji potpuna sigurnost koja se temelji na Kristovom djelu, i nema nikakvih sumnji ili straha. Tada će ispravno srce očitovati iskrenost i providnost duše koja je ishod osjetljive savjesti i osuđivanja samoga sebe.

U pogledu služenja pročitajte Djela 20,17-35. Tu se jedan od najznačajnijih Kristovih slugu osvrće unatrag na svoju službu. Naša služba može biti nešto što je naizgled od malog značaja, pa ipak njegova obilježja moraju biti i naša. Evo nekih od njih: „poniznost uma“; „mnoge suze“ – izraz mnogih nevolja; „ništa me od toga ne dira“ – postojanost duše; „srebra, zlata ili oprave nisam poželio ni od koga“ – najveća moguća pravednost pred svijetom; „u svemu sam vam pokazao“ – provođenje u djelo onoga što se propovijeda. To su doista važne sposobnosti.

Ako netko tko se tek obratio želi služiti Gospodinu, kako biste mu preporučili da počne?

Ohrabrio bih svakog mladog vjernika neka služi Gospodinu jednostavno čineći ono što mu je po Božjem određenju trenutno nadohvat ruke. „Čini ono što ti je nadohvat ruke“ vrlo je zdravo geslo, premda je, u pravilu, upravo to ono što ne želimo činiti.

Prije mnogo godina je u planinskom predjelu Virginije živjela skromna djevojka koja u životu nije imala više od tri mjeseca škole. Radila je kao sluškinja i zarađivala četiri dolara mjesečno. Od toga je jedan dolar davala svojoj crkvi, a jedan dolar inozemnim misijama. U oba ta pogleda bila je najveći mjesni davatelj. Preostala dva dolara davala je svome ocu koji je bio vrlo siromašan i imao je veliku obitelj. Odijevala se u odjeću koju si je sama šila do kasnih sati.

Neki ozbiljan Božji sluga posjetio je to mjesto. Kako nije bilo bolje mogućnosti za smještaj dali su mu njezinu sobu. Na stolu je stajala njezina Biblija. Prolistao ju je i na gotovo svakoj stranici vidio bilješke. No osobito ga je dirnula njezina bilješka uz riječi „idite u sav svijet“ (Marko 16,15). Jednostavnim, ali čitkim slovima bilo je napisano: „O, kad bih bar mogla!“

Slijedećeg dana htio je razgovarati s njom o tome, na što je ona briznula u plač i trenutno nije mogao ništa izvući iz nje. Kasnije je čuo ovu priču.

Obratila se kad joj je bilo četrnaest godina. Došavši kući našla je list „Vapaj Kine za Evanđeljem“. Nitko nije znao odakle je taj list došao. To je potpuno obuzelo njezine misli. Deset godina molila je Gospodina da je pošalje u Kinu.

No nedavno je kod nje došlo do promjene. Prije samo dva tjedna shvatila je da je pogriješila, i da je Gospodinov plan za nju bio da bude misionarka u kuhinji. Odjednom se počela moliti: „Učini me voljnom da budem misionarka za Tebe u kuhinji“, i Gospodin je uslišao tu molitvu.

Deset godina čeznula je za nečim velikim, ne zanemarujući ono što je malo, što dokazuju njezini prilozi. Naposljetku je postala voljna prihvatiti to što je malo, to jest da kao sluškinja sjaji za Gospodina u uskom području kuhinje – i Gospodin ju je poslao u vrlo blagoslovljenu službu u Kinu! Taj Božji sluga bio je uvjeren da ga je Bog poslao tamo upravo zbog toga da joj pomogne, kao i da pomogne Kini, u koju je ona poslije otišla.

Neka bi se posvuda uvelike umnožila ovakva vrst služenja!

„Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran“ (Luka 16,10).

Uzeće i pojavljivanje

Ponovni dolazak Gospodina Isusa Krista stvarna je činjenica! Pa ipak je mnogim ljudima, čak i istinskim vjernicima, izgleda, teško vjerovati u nju. To im izgleda poput sanjarenja, zanesenjaštva ili mistične zamisli, i ne mogu se oteti mislima da su zanesenjaci koji to navješćuju zasigurno pobrkali slikovit govor s golim činjenicama.

Ali zašto biste se, zapravo, tome trebali čuditi? Ta vjerujete da je On bio ovdje jednom. Zašto onda ne bi došao i drugi put?

Promotrimo na trenutak što se dogodilo kad je došao prvi put. Bio je odbačen i Njegov je život nasilno prekinut. Njegova javna služba, koja je trajala tri i pol godine, završila je iznenadnom smrću. No zato što je On bio Bog očitovan u tijelu, svojom smrću ostvario je otkup za svoj narod. Zatim je uskrsnuo. Je li moguće da, u pogledu Zemlje, tu završava priča o Njemu? Hoće li izbacivanje Stvoritelja iz svijeta od strane Njegova stvorenja biti posljednja riječ? Nipošto! Čovjek ga je odbacio u Njegovu poniženju, no On će se zasigurno vratiti u svojoj slavi.

Mi pak nismo prepušteni samo vlastitim razmišljanjima o tome što bi moglo biti prihvatljivo i razumno. Nauk o drugom dolasku jedna je od najpoznatijih tema Pisma. Stari zavjet često govori o njemu. U Novom zavjetu je jasno objavljena potpuna istina o njemu. Od mnoštva tekstova koje bismo mogli navesti, odaberimo onaj koji je najjasniji:

„Ljudi, Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo, doći će na isti način kao što ste vidjeli da odlazi na nebo“ (Djela 1,11).

Ta poruka zvuči poput zakonitog dokumenta. Odvjetnici radije opširnije pišu o nečemu što bi inače mogli izreći vrlo jednostavnom izjavom, jer smatraju potrebnim zaštititi svoje riječi od mogućih pogrešnih tumačenja. Tako i ovdje postoji punina i izobilje izražaja, s osobitom nakanom da se osujeti svaki pokušaj izbjegavanja ili mistificiranja te velike činjenice.

Iz ovog retka je očigledno da će Gospodin Isus doći osobno, i to na isti način kao što je otišao. Kako je otišao? Osobno; tada će, dakle, i doći osobno. On je, zapravo, otišao kao živi Čovjek – to nije bilo u duhovnom smislu. Stoga će, dakle, i doći kao živi Čovjek. On je otišao sa Zemlje. Stoga će se, dakle, i vratiti na Zemlju.

Međutim, pažljivi kršćanski čitatelj je, proučavajući tu veliku istinu, često zbunjen prividnim protuslovljima između različitih odjeljaka, i potreban mu je ključ koji će otključati vrata za izlaz iz poteškoća.

Taj ključ je shvaćanje razlike između dva stupnja Drugog dolaska, koje ćemo, zbog lakšeg baratanja pojmovima, nazvati „Uzeće“ (ili „Uznesenje“) i „Pojavljivanje“.

Pročitajte s pomnim razmišljanjem 1. Solunjanima 4. poglavlje od 13. do 3. retka 5. poglavlja. Uočite da su vjernici u Solunu bili zabrinuti zato što su neki među njima umrli, pa su mislili da će oni zbog toga izgubiti udio u slavi Kristova pojavljivanja i Njegove vladavine. Pavao im kaže neka ne tuguju, jer kao što je Isus umro i uskrsnuo, tako će Bog i one koji su usnuli u Isusu privesti zajedno s Isusom, kad On dođe (14. redak). Zatim apostol objašnjava kako će se to dogoditi, to jest na koji će se način oni koji su umrli u Kristu susresti s Njim u proslavljenim tijelima, kako bi mogli sudjelovati u Njegovu slavnom pojavljivanju.

Objašnjenju prethodi uvodna rečenica „Ovo vam doista velimo po riječi Gospodinovoj“, što ukazuje na to da ono što slijedi nije bilo poznato do tada, nego je bilo potpuno nova objava. Autoritet na koji se pritom poziva nije neki spis Starog zavjeta, niti bilo kakva dotadašnja objava, nego izravna objava od Gospodina.

Objašnjenje je sljedeće: „Jer će sâm Gospodin sa zapovjedničkim zovom … sići s neba, i najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a potom ćemo mi živi, mi preostali, zajedno s njima biti uzneseni u oblacima u susret Gospodinu, u zrak; i tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.“

Usporedimo li te riječi s onime što je zapisano u 1. Korinćanima 15,51-54, naći ćemo još jednu, dodatnu činjenicu: „Mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se promijeniti.“

U svjetlu ta dva odjeljka zaključujemo sljedeće:

1. Sâm Gospodin će sići u zrak sa zapovjedničkim zovom.

2. Njegov zov probudit će usnule svete i uskrisit će ih u proslavljenim tijelima.

3. Mi, živi, bit ćemo podvrgnuti istovjetnoj promjeni u proslavljeno stanje.

4. Svi vjernici, i oni prethodno umrli i oni živi, bit će zajedno uzneseni da budu zauvijek s Gospodinom.

O, blagoslovljena li trenutka! Biti će to ostvarenje naše dugo očekivane nade.

Sve to, međutim, neće ostaviti nikakav utisak na ovaj svijet, osim što će ga, možda, uznemiriti iznenadan nestanak velikog broja svetih. No nakon toga će uslijediti kazna. Stoga 1. Solunjanima 5 započinje isticanjem razlike između Gospodinova dolaska za Njegove svete, o čemu je riječ u 4. poglavlju, i „Dana Gospodinova“. On neće doći kao zaručnik svojoj zaručnici, nego „kao lopov u noći“.

Kad je Gospodin Isus u svojoj poniženosti bio vođen kao janje koje se vodi na klanje, rekao je svojim neprijateljima: „Ovo je vaš trenutak i vlast tame“ (Luka 22,53). No ploča će se potpuno okrenuti. On neće doći u poniženosti, nego u slavi; ne kao janje koje se vodi na klanje, nego kao Lav iz plemena Judina; ne sam, nego „s desecima tisuća svojih svetaca“; ne pokoravajući se volji svojih neprijatelja, nego da Njegovi neprijatelji budu bačeni za podnožje Njegovim nogama. To neće biti čovjekov kratak trenutak, ni kratkotrajna pobjeda zla; to će biti veliki i strašni Dan Gospodinov.

„Dan Gospodinov“ nije dan od dvadeset i četiri sata, nego vremensko razdoblje, poput „dana spasenja“. To jer razdoblje u sklopu „vremena i razdoblja“, obilježeno Gospodinovom apsolutnom nadmoći i autoritetom. Ono započinje Njegovim javnim očitovanjem u nebeskim oblacima – Njegovim pojavljivanjem sa svojim svetima.

Starozavjetni proroci često govore upravo o tom javnom pojavljivanju kao dovršenju Božjih putova s Izraelom i sa Zemljom. Ono će uvesti brze i oštre osude kojima će Zemlja biti očišćena od svoje nečistoće, prije negoli bude obasjana slavom Kristove tisućgodišnje vladavine.

Prije tog javnog pojavljivanja mora se zbiti sve ono što je prorečeno u Pismu. Sâm Gospodin Isus jasno je prorekao neka zbivanja (Matej 24; Marko 13; Luka 21). Zatim, 2. Solunjanima 2 pokazuje nam da prije negoli dođe Dan Kristov, prvo mora doći „otpadanje“ i, u vezi s njim, otkrivanje čovjeka grijeha, koji se naziva i „antikrist“. U njemu će grijeh doći do svog vrhunskog izražaja. On će biti njegovo utjelovljenje.

Kad tada čovjekova opakost dosegne svoj vrhunac, Bog će satrti svojom osudom. Tada će Gospodin Isus, koji je jednom podnio osudu zbog nas, biti izvršitelj osude; i tada će se ispuniti najstarije proročanstvo izrečeno čovjekovim ustima: „Gle, dolazi Gospodin s desecima tisuća svojih svetaca izvršiti osudu nad svima“ (Juda 14.15). Sveti će prethodno biti „promijenjeni“, prema 1. Korinćanima 15, i „uzneseni“, prema 1. Solunjanima 4. Stoga će oni biti s Njim u proslavljenom stanju, a kad se nebesa otvore i objave ga u „ognju plamenom“, oni će biti s Njim, i „u onaj Dan“ On će biti „proslavljen u svojim svetima“ i „izazvati divljenje u svima koji vjeruju“ (2. Solunjanima 1,7-10).

Do tada je naša zadaća „služiti Bogu živom i istinskom, i iščekivati s nebesa Sina njegovog“ (1. Solunjanima 1,9.10).

Pitanja

Nije li to što vi nazivate Uzećem samo lijep poetski izraz za smrt svetih, a to što nazivate Pojavljivanjem ono što se obično naziva „svršetak svijeta“?

Smrt svetih u Pismu je opisana ovako: „Otići i s Kristom biti“ (Filipljanima 1,23). Zar nema razlike između našeg odlaska da budemo s Kristom i Njegova dolaska za nas? Nadalje, kad vjernik umre i ode da bude s Kristom, njegovo se tijelo polaže u grob. Kad Krist dođe za svoje svete, prema 1. Solunjanima 4 On će sva njihova tijela izvesti iz groba. Je li to jedno te isto?

Ne, Gospodinov dolazak za njegove svete nije smrt, nego oslobođenje Njegova naroda od posljednjeg traga smrti. Kristovo pojavljivanje s Njegovim svetima nije „svršetak svijeta“, pod čime ljudi općenito podrazumijevaju raspadanje obličja nebesa i Zemlje u kakvom sada postoje. Otkrivenje 19 govori o Gospodinovu pojavljivanju u slavi. Dvadeseto poglavlje pokazuje ishod: Sotona je svezan i stara, izmučena Zemlja uživat će tisućgodišnji blagoslov. Nakon toga slijedi svršetak.

Neće li u tom slučaju postojati dva ponovna dolaska, to jest treći Advent nakon drugog?

Ne. U Pismu se o Gospodinovu dolasku najčešće govori općenito, bez točnog određivanja ijednog od njegova dva stupnja. Uzeće i Pojavljivanje su samo dva dijela, ili dva stupnja jednog dolaska. Kad je britanska kraljica dolazila u službeni posjet Londonu, gradonačelnik i šerifi susreli bi se s njom u palači pravde. Po završetku određene ceremonije zauzeli bi mjesto u povorci iza nje i ponovno ušli u grad, prateći je do gradske vijećnice ili kamo god bi išla.

Tako će biti i kod Kristovog dolaska. Najprije ćemo biti uzneseni u zrak, Njemu u susret, a kratko potom ćemo se vratiti s Njim kako bismo sudjelovali u Njegovu slavnom kraljevstvu.

Koji nam znaci ukazuju da je Gospodinov dolazak blizu?

Ako je u pitanju Pojavljivanje, onda odgovor nalazimo u odjeljcima poput 2. Solunjanima 2, 2. Timoteju 3 i Mateja 24. Sve veća plima otpadništva u kršćanstvu; mnoštvo lažnih proroka koji zavode mnoštvo; čudesno buđenje židovskog naroda, to jest početak listanja smokve, prema Mateju 24,32; sve veća bezbrižnost svijeta, zavedenog lažnom sigurnošću zbog svojih vlastitih dostignuća i riječima „Mir i sigurnost“; sve to, kao i štošta drugo čemu smo svjedoci, ukazuje na to da se približavamo kraju ovog razdoblja.

No to su sve znaci Pojavljivanja. U pogledu Uzeća, koje će prethoditi tome, ne treba tražiti nikakve znakove. To je događaj koji se nalazi izvan onoga što spada u vremena i razdoblja. Ona se odnose na Zemlju, kao što pokazuje prvi redak 1. Solunjanima 5, i apostol nije imao potrebe pisati Solunjanima o tome. No postojala je velika potreba pisati im o Uzeću, koje nije povezano s vremenima i razdobljima.

Ništa se ne mora ispuniti da bi Krist došao za svoje svete. On može doći svakog trenutka.

Ne bi li se svijet najprije morao obratiti?

To pitanje ne bi bilo postavljeno da ne postoji nebiblijska zamisao o tome. Nigdje se u Bibliji ne tvrdi niti se dade naslutiti obraćenje čitavog svijeta zbog propovijedanja Evanđelja. Evanđelje se propovijeda Božjom zapovijeđu, kako bi se iz svih naroda sakupio narod za Njegovo ime (Djela 15,14). Svijet se neće obratiti, nego će biti očišćen sudovima koji će odstraniti one koji čine zlo i pokoriti Zemlju Bogu. „Jer kad su na zemlji tvoji sudovi (ne tvoje Evanđelje), stanovnici svijeta učit će se pravednosti“ (Izaija 26,9).

Hoće li svi kršćani biti uzneseni za Uzeća?

O tome nema dvojbi. Kao prikaz Uzeća često se koristi jaki magnet kojega se postavi iznad čeličnih pločica razbacanih u pijesku. To je dobar prikaz, ali valja upamtiti sljedeće: Kršćani nisu samo poput brojnih pojedinačnih čeličnih pločica, nego su po Svetom Duhu zajedno povezani živom vezom u jednu cjelinu. Oni su „jedno stado“, jedna obitelj, „jedno tijelo“. Kad Gospodin Isus dođe, uzeti će svoju Crkvu kao živu cjelinu, kao svoje tijelo, svoju zaručnicu. Nikakvi unakaženi ostaci neće biti ostavljeni.

Čini se da je zamisao kako će neki kršćani biti ostavljeni iskrsnula iz dva smjera.

Prvo: postoje proroci koji proriču svakovrsna otpadništva od istine u posljednjim danima. Neki od njih naučavaju da će samo „živi“, „vjerni“, „budni“ kršćani biti uzeti. Oni bi svoju „vjernost“ trebali dokazati prihvaćanjem naučavanja tih lažnih proroka. Komentar na to je suvišan.

Drugo: neki istinski kršćani zanijeli su se zamišlju da će biti uzneseni samo oni vjernici koji „bdiju“, i to na temelju odjeljaka Pisma kao što je sljedeći: „A drugi put će se, bez grijeha, ukazati onima koji ga iščekuju na spasenje“ (Hebrejima 9,28).

No gdje ćete naći istinskog kršćanina koji ga ne iščekuje? Naći ćete ih mnogo koji nisu jako pametni, koji ne razumiju istinu o Njegovu dolasku, koji nikada nisu ni čuli za „Uzeće“. Pa ipak, oni iščekuju Krista. On je nada njihovih srdaca, iako ne znaju kako će se ta nada ostvariti.

Izraz „onima koji ga iščekuju“, kao i „onima koji ljube Boga“ (Rimljanima 8,28) samo je način na koji Biblija opisuje vjernike. Ako netko ne ljubi Boga, ili ne iščekuje Krista, ne može ga se nazvati kršćaninom.

Nije li, zapravo, to naučavanje o Drugom Dolasku spekulativno? Ima li od toga ikakve stvarne koristi?

To nije nimalo spekulativnije od božanske pouke dane Noi u pogledu skorog potopa, ili od proročanstava koja su tijekom više stoljeća bila dana Izraelu u pogledu prvog dolaska Spasitelja. Mogu se pojaviti poteškoće u pogledu nekih pojedinosti o kojima Pismo šuti, i ljudi mogu zbunjivati druge u pogledu drugog dolaska baš kao što su pismoznanci uspješno zbunjivali svoj naraštaj u pogledu prvog dolaska. No prostrani obrisi istine u pogledu toga u Pismu su jasni, i događaj je siguran.

U pogledu korisnosti te istine, u praksi se može ustanoviti da ni jedna činjenica nema tako ozbiljan učinak na savjest grešnika kao ta. Ni jedna istina nije učinkovitija za odvajanje vjernika kao ta. Hoćemo li ići ruku pod ruku sa svijetom koji će uskoro biti suđen? Ne. „Svatko tko ima tu nadu u njemu (Kristu), čisti se kao što je on čist“ (1. Ivanova 3,3). Onaj čija je nada u Kristu i Njegovom skorom povratku, uklonit će daleko od sebe sve što onečišćuje.

Vjerujete li da je „Uzeće svetih“ sada vrlo blizu“

Da. Bilo je suludih pokušaja utvrđivanja datuma Gospodinova povratka, što je u suprotnosti s Njegovim vlastitim riječima. Čak su si i ozbiljni vjernici dopustili govoriti o tome neodmjerenim riječima, odajući dojam kako su sigurni da do toga neće proći više od jedne ili dvije godine. No prošlo je mnogo godina, i oni koji su takve izjave uzimali ozbiljno postali su sumnjičavi u pogledu svega toga.

Istina, međutim, ostaje: On dolazi, i to uskoro. Sve, i u crkvi i u svijetu, ukazuje na završetak sadašnjeg razdoblja. Zato podignimo glave i iščekujmo Njega!

Kad sam jednom ušao u jedan kršćanski dom uočio sam riječi napisane u okviru što je visio na zidu:

„MOŽDA DANAS.“

Znao sam što to znači. To je ispravan stav. Ustanimo svakog jutra s tom mišlju: možda će On doći danas; i očistimo se u svetosti pred Njim, kako bi naš spontani i radostan odgovor glasio: „Da, dođi, Gospodine Isuse!“

Pregled temeljnih istina

F. B. Hole

© ŽIVA RIJEČ, Krasica 2010

Sadržaj:

O autoru

Vjera i djela

Mir i oslobođenje

Sigurnost i posvećenje

Zakon i milost

“Grijeh” i “grijesi”

Nova i stara narav

“Krv” i “voda”

Milost i učeništvo

Izabranje i besplatno ponuđena milost

Izrael i Crkva

Klanjanje i služenje

Uzeće i pojavljivanje

O autoru

Vjera i djela

Mir i oslobođenje

Sigurnost i posvećenje

Zakon i milost

„Grijeh“ i „grijesi“

Nova i stara narav

„Krv“ i „voda“

Milost i učeništvo

Izabranje i besplatno ponuđena milost

Izrael i Crkva

Klanjanje i služenje

Uzeće i pojavljivanje

Natrag na sadržaj

F. B. Hole

© ŽIVA RIJEČ, Krasica 2010

Sadržaj:

Podjeli ovo:

Lajkaj ovo: