Ukorijenjeni i utemeljeni u Kristu

Marc Tapernoux

© ŽIVA RIJEČ, Krasica 2019

Sadržaj

Predgovor

„Usne pravednika daju hranu mnogima“ (Izreke 10,21)

Tijekom svojih proučavanja Biblije nekoliko godina sam običavao zabilježiti misli koje su mi se činile posebno korisnima, kako bih kasnije opet mogao razmišljati o njima. Tako sam dobio velik blagoslov, pa mi se učinilo korisnim i objaviti te bilješke, kako bi ih mogli koristiti i drugi.

Razmišljanja sam podijelio po predmetima, kako bi čitatelju bila razumljivija i korsinija. Želim da ova zbirka doprinese rastu u milosti i spoznaji našega Gospodina i Spasitelja Isusa Krista!

Marc Tapernoux

I. Božja ljubav

Ne može se imati stvarnu vjeru u Isusa bez ljubavi prema njegovoj osobi, jer u Njemu kao osobi je potpun izražaj Božje ljubavi, ljubavi tako savršene kakva se ne može naći nigdje drugdje.

Krist se toliko ponizio da svako ljudsko biće, čak i ono najbjednije, ne može ne osjetiti da mu je Bog blizu, dobrostiv i potpuno pristupačan, i da je došao upravo k njemu samom. Tako je Božja ljubav u čovjekovoj bijedi našla savršenu prigodu za svoje očitovanje, prigodu da pokaže kako ne postoji nikakva potreba koja se ne bi mogla iznijeti pred nju i koju ona ne bi mogla zadovoljiti.

Potrebno nam je stalno obnavljanje, jer inače ne možemo održati duhovnu snagu. To se ne može postići napredovanjem u znanju; stoga je najvažnije ostati uz Boga. To je mjesto na kojem se Božja ljubav, ljubav koja djeluje u našim dušama, održava i razvija.

Ako bismo temeljitije spoznali utjehu i radost koja nam je raspoloživa u punini Božje ljubavi, osjetili bismo kako su okolnosti nevažne.

U božanskome biću postoje dvije beskrajne savršenosti koje Duh Sveti izražava na sljedeći način: Bog je ljubav i Bog je svjetlo. Te dvije strane njegove slave ne treba brkati, jer su obje jednako važne. Svaka od njih očituje se u Božjim postupanjima i putovima s čovjekom. Božja ljubav pristupa mu u karakteru milosti, budući da je iskazivanje te milosti nužno zbog njegova grešnog stanja. Svjetlost se pak očituje u neizmjernoj svetosti koja odbacuje zlo i osuđuje ga. Na križu su se savršeno očitovala oba ta vida Božje slave; putem križa je Bogu omogućeno da spasi grešnika odstranjujući grijeh putem pomirbene smrti Otkupitelja. Novi život koji je vjerniku udijeljen Svetim Duhom i koji je on primio vjerom, ima značajke svog izvora. On je od Boga; on ljubi, i tako dokazuje svoje božansko podrijetlo: „Tko ljubi, rođen je od Boga i poznaje Boga“ (1 Iv 4,7). Ljubav je, dakle, plod i očitovanje božanske naravi, koja u nama ima iste osobine kao i u Onome koji je bio njezin savršen izraz ovdje dolje. Druga temeljna karakteristika božanske naravi, svjetlo, čini otkupljene djecom svjetla, pozvane da očituju to svjetlo putem plodova koje ono proizvodi: „Jer je plod svjetla u svakoj dobroti, i pravednosti, i istini“ (Ef 5,9).

„Moj sin … izgubljen bijaše i nađen je“ – to je suština usporedbe iz Luke 15. Nije bilo najvažnije to što je sin pretrpio, nego ono što je otac izgubio. On je taj koji je trpio; on je taj koji je izgubio. Ovca se bila izgubila: Tko je snosio gubitak? Pastir. Novčić se bio izgubio: Tko je snosio gubitak? Žena. Sin se bio izgubio: Tko je snosio gubitak? Otac.

II. Krist

1. Kristova osoba

“Sin čovječji” je naziv koji ima vrlo široko značenje. To je izraz za čovjeka u njegovoj savršenosti, čovjeka koji je po Bogu. On nam, na izvjestan način, govori da se u Isusu čovjeka smatra novim bićem, i da se u Njemu vidi ljudska i moralna ljepota u svoj svojoj punini. No u nazivu “Sin čovječji” nije izražena samo sva Isusova moralna savršenost, nego i sve Njegove patnje i sve Njegove slave koje su povezane s Njim kao takvim. Kao Sin čovječji bio je ponižen (Ps 8), ali kao takav je i uzvišen zdesna Veličanstvu na nebesima (Ps 80). Kao takav nije imao gdje nasloniti glavu (Lk 9,58), ali kao takav, također, dolazi k Pradavnom da preuzme kraljevstvo (Dan 7,13). Kao takvome mu je predana vlast da sudi (Iv 5). On je prorok, svećenik, kralj, baštinik i gospodar svega, glava i zaručnik Crkve. Kao Sin čovječji ima vlast na Zemlji opraštati grijehe (Mt 9,6) i Gospodar je subote (Mk 2,28), iako je tri dana i tri noći morao ostati u utrobi zemlje (Mt 12,40). Kao Sin čovječji bio je neumoran sijač, a u žetvi će biti slavan žetelac. Kao Sin čovječji bio je raspet i uskrsnuo je (Mt 17,9.22.23), ali kao Sin čovječji imao je i svoje stalno mjesto u Nebu (Iv 3,13-14). I, kao Sin čovječji, on je središte svega nebeskog i zemaljskog (Iv 1,52).

Taj Gospodinov naziv, dakle, ima vrlo široko i uzvišeno značenje; usko je povezan s njegovom osobom, sa svim njegovim patnjama, kao i sa svim njegovim dostojanstvima, osim, naravno, onog suštinskog u njegovu biću, po čemu je on „Bog nad svime, vječno blagoslovljen“. On je pomazani Čovjek, ljudski hram bez mrlje, potvrđen od Svetog Duha na početku svoje službe, zatim ispunjen njime (Lk 1,35; 4,1). On je poniženi Čovjek, koji je ovdje dolje hodao podnoseći patnju, sve do smrti na križu (Fil 2). Sada je on uzvišeni Čovjek, okrunjen slavom i čašću, a uskoro će imati svu vlast (Heb 2).

„Jer dolazi knez ovoga svijeta i on u meni nema ništa“ (Iv 14,30). Savršeni Čovjek sišao je s neba da izvrši volju Božju. Krist je hodio usred nečistoće ovoga svijeta, ali ga se ona nije dotakla; podnio je sve napade neprijatelja i mržnju ljudi; stigao je do svršetka svog puta u svom apsolutnom savršenstvu, jednako čist kao i na početku, i sposoban vratiti se u slavu koju je bio napustio, a da prethodno nije morao proći kroz smrt.

Gospodin Isus je u samome sebi sažetak svih ljepota i svih mogućih savršenosti.

U kojem god odnosu nam je naš ljubljeni Gospodin predočen, koju god službu ili djelo vrši, koji god položaj zauzima, njegove osobne slavne odlike zrače svojim božanskim sjajem.

Gospodin Isus nikada nije bio vidljivije predočen kao „Božji svetac“ negoli tada kada je bio učinjen grijehom na drvetu prokletstva. Omraženost i odvratnost koja ga je dopala na križu poslužila je samo tome da ga još jasnije istakne kao „nadasve svetog“. Iako je nosio grijeh, bio je bez grijeha. Iako je podnosio Božji gnjev, bio je užitak Ocu. Iako lišen Božje čistoće, prebivao je u Očevu naručju.

Nama je potrebno promatrati raspetog, uskrslog i proslavljenog Isusa. To će u našim životima proizvesti blagoslovljene plodove i djela. Gledajući Krista, i mi se preobražavamo u njegov lik, kao iz slave u slavu. Promatrajmo ga kao takvog, kako bismo mogli odraziti nešto od njegove krasote!

U Nebu će svaki pogled biti usmjeren na Isusa, svako srce bit će zaokupljeno Isusom, i jedini, vječan, sveopći povik bit će: „Ti si veličanstven!“

Koliko god je, naime, obećanja Božjih, u njemu (Kristu Isusu) su „da“, i u njemu naš „amen“ na slavu Božju (2 Kor 1,20). Kad je riječ o Kristu, onda ne postoji „ne“. Sve je „da“, sve je božanski utvrđeno i učvršćeno.

Prednost kršćanske vjere je u tome što je sve što ona ima i sve što nudi uglavljeno u jednoj osobi. U tome je njezina snaga, dok su mnoge druge ideje dokazale svoju slabost. Ona ne nudi samo spasenje, nego Spasitelja; ne nudi samo otkupljenje, nego Otkupitelja. Kako je ogromna razlika između dovođenja u podložnost skupu propisa i privođenju k srcu koje kuca! Kako je ogromna razlika između prihvaćanja nekog sustava, i povezivanja s Osobom! Naš blagoslov je u tome što su naša bogatstva sabrana u jednoj Osobi, i to ne u nekome tko je postojao samo za jedan naraštaj, nego u uvijek prisutnom Učitelju i živom Gospodinu za sve buduće naraštaje, u onomu koji je bio mrtav, ali koji je i sada prisutan i živ za sve koji mu se obrate i u Njemu nađu svoj oslonac.

U odnosima sa svijetom koji ga je okruživao, Gospodina Isusa istodobno vidimo kao pobjednika, patnika i dobročinitelja. Kakve moralne slavne odlike sjaje u takvoj cjelini! On je pobijedio svijet odbijajući sva njegova zavođenja. Trpio je od svijeta, jer je svjedočio protiv njegova načina i postupanja. Činio mu je dobro, neumorno mu udjeljujući plod svoje milosti i svoje snage. Iskušenja ovoga svijeta učinila su ga pobjednikom, njegova opakost i neprijateljstva učinila su ga patnikom, a njegova bijeda učinila ga je dobročiniteljem. Kakav čudesan splet!

2. Kristovo djelo

Naši osjećaji nisu primjereni onome kakav Bog jest prema nama.
Sve je u potpunosti dovršeno, i savršenom Kristovom djelu ne možemo ništa dodati, bilo svojom radošću ili svojom žalošću. Nije važno što mi mislimo o Kristovom djelu, nego ono što o njemu misli Bog koji spašava. Kada pak vjerom spoznamo što Bog misli o njemu, tada nam to daje mir. Bog Izraelcima u Egiptu nije rekao: „Kada vi vidite krv, proći ću pored vas“, nego: „Kada ja vidim krv“. On je taj koji je bio povrijeđen, On je taj koji sudi, i On je prihvatio otkup u pravednosti, kao što ga je priskrbio u ljubavi. On je vjeran i pravedan, i zato će nam oprostiti. Krist je ostvario mir krvlju svoga križa. On je učinio sve, i nije ostavio ništa što bismo mi trebali učiniti, osim zahvaliti mu i slaviti ga. Bog je želio da spasenje prihvatimo vjerom. Premda je vjera vrlo djelotvorna, ona ništa ne dodaje onome što se vjeruje. Krist i učinkovitost Njegova djela jest ono u što sam pozvan vjerovati, i to kao ono jedino što postoji pred Bogom, sada, i prije negoli sam u to povjerovao.

Sve što nam smrt može učiniti jest maknuti nas s pozornice na kojoj ona vrši svoju vlast i uvesti nas tamo gdje ona nema nikakve snage. Umjesto da se bojimo smrti, zahvaljujemo Onome koji nam je dao pobjedu u Isusu.

Božja snaga koja je djelovala u Kristu u trenutku Njegova uskrsnuća djeluje i u nama dajući nam novi položaj u životu. Sama činjenica da primamo taj život ukazuje na to da on uključuje i savršeno oproštenje, i to zauvijek. Bili smo pod teretom svojih grijeha, i mrtvi u svojim grijesima. Krist je preuzeo na sebe taj teret i umro umjesto nas. Kada je uskrsnuo, Krist je ostavio iza sebe smrt i teret osude pod kojom smo bili, a i mi smo uskrsnuli zajedno s Njim. Tako smo, dakle, zajedno s Njim sav teret grijeha i osude ostavili za sobom, uključujući i smrt od koje smo bili izbavljeni. Bog nam je na taj način omogućio izaći iz smrti i osude zajedno s Kristom, koji je umjesto nas podnio i jedno i drugo.

Kakva li je vrijednost Jaganjčeve krvi za Boga! Tko bi mogao opisati posvećujuću i otkupnu snagu Isusove krvi? Ona izbavlja grešnika iz ropstva svijetu i grijehu, i opravdava Boga kada On iskazuje milosrđe. Ona je temelj svih naših zemaljskih blagoslova, i daje nam pravo na najbogatije nebeske blagoslove. Ona nam je otvorila pristup k Očevu prijestolju, i osposobila nas da se tamo pojavimo kao ljubljena djeca. Ona je razderala zavjesu i štovatelju otvorila put u Svetinju nad svetinjama. Ona udovoljava najuzvišenijim Božjim zahtjevima, kao i najvećim čovjekovim potrebama.

Bog je sâm učinio sve što je trebalo učiniti. Jasno je da On neće osuditi svoje vlastito djelo. Bog je sâm pribavio pravednost koja se zahtijevala; On zasigurno neće u njoj naći nikakva nedostatka. Savjest može dobiti postojan mir, i srce savršenu slobodu, samo ako se očima vjere promatra Isusa, raspetoga na križ i potom posjednutoga na prijestolje. Možemo pogledati dolje u grob i vidjeti ga praznog; možemo pogledati gore na prijestolje i vidjeti ga zaposjednutog; i tako s radošću nastaviti svoj put. Uskrsli Krist vječni je dokaz dovršenog otkupljenja; a ako je otkupljenje dovršena činjenica, tada je vjernikov mir istinita i pouzdana stvarnost.

Misao o tajni križa bila bi nepotpuna ako ne bi sadržavala ono što odgovara potrebama čovjeka kao grešnika. U Kristovoj smrti postoje dubine koje su izvan čovjekova dosega, i koje može istraživati jedino Bog. Nijedan čovjek, ni anđeo, ne može prodrijeti u najveću dubinu tajne Kristove smrti; ali možemo u njoj razaznati barem nekoliko obilježja koja već sama po sebi tu smrt čine nadasve dragocjenom Božjemu srcu. Bog je na križu pobrao obilnu žetvu slave. On ni na koji drugi način ne bi mogao biti tako proslavljen kao što je bio proslavljen putem Kristove smrti. U Kristovom dragovoljnom odricanju pred Bogom u punom sjaju sjaji božanska slava. Upravo u tome prinosu, u kojem je Krist prinio samoga sebe, postavljen je čvrst temelj svih božanskih nauma. Stvorenje nije bilo sposobno za takvo što.

Krist je na križu zauzeo vjernikovo mjesto. On se u potpunosti poistovjetio s njim, tako da su mu bili pripisani svi vjernikovi grijesi. Na taj način riješeno je cjelokupno pitanje vjernikove krivice, i uklonjena je svaka pomisao da bi on još mogao potpasti pod osudu ili gnjev. Sve je bilo uređeno na drvetu prokletstva, i to između božanske pravednosti i žrtve bez mane. Vjernik je sada poistovjećen s Kristom na prijestolju, jednako kao što se i Krist bio poistovjetio s njim na križu. Pravednost nema više nikakve osnove za podizanje optužnice protiv vjernika, jer nema nikakve pritužbe na Krista. Na taj način riješeno je to teško pitanje.

Kristova krv je temelj svega. To je načelo Božje pravednosti u opravdavanju bezbožnoga grešnika koji vjeruje u ime Sina Božjega, i to je načelo grešnikova pouzdanja po kojemu se približava svetome Bogu, čije su oči prečiste da bi mogle gledati zlo. Ako bi osudio grešnika, Bog bi postupio pravedno; ali na temelju Kristove smrti On može biti pravedan i istodobno opravdati one koji vjeruju, to jest, biti pravedan Bog koji spašava. Samo po krvi, i ni po čemu drugome osim po krvi, dobivamo oproštenje, mir, život i pravednost.

Kao Posljednji Adam, Krist objedinjuje cjelokupno čovječanstvo, a kao Drugi Čovjek glava je novoga Stvorenja. Tu, dakle, nalazimo dvostruko sjedinjenje. Jedno je povezano s Njegovom smrću, a drugo s Njegovim uskrsnućem. Kod prvoga, Njegova povezanost s čovječanstvom kao Posljednjega Adama, započela je u povijesnom trenutku u Betlehemu, a završila na križu, odnosno u grobu. On je u sebi objedinio sve što je bilo u Adamu, i predao to osudi i smrti. Kod drugoga, naša povezanost s Njim, kao „Drugim Čovjekom“, započela je pri uskrsnuću, a završava u vječnosti – što, zapravo, znači da ne završava nikada. Budući da je svojom smrću odstranio prvoga čovjeka u kojemu se izjalovila Božja namjera, uskrsnuo je kao Glava, to jest kao poglavar nove vrste ljudi, u kojima se ta namjera ostvaruje u potpunosti.

Kada je, dakle, Gospodin Isus bio razapet na križ, bio je razapet kao Posljednji Adam. Sve ono što je bilo u prvome Adamu sabrano je i odstranjeno po Njemu. Tu smo bili uključeni i mi. Kao posljednji Adam, On je izbrisao stari naraštaj; a kao Drugi Čovjek, stvorio je novi naraštaj. U svome uskrsnuću Gospodin Isus se pojavio kao Drugi Čovjek, i tu smo, također, bili uključeni i mi. „Jer ako smo srasli zajedno smrću sličnom njegovoj, bit ćemo i uskrsnućem sličnim njegovom“ (Rim 6,5). U Njemu smo umrli Posljednjem Adamu; u njemu živimo Drugom Čovjeku. Tako je križ postao Božjom snagom koja nas je prenijela iz Adama u Krista.

Sâm Sudac bio je taj koji je uzeo na sebe naše grijehe, i podnio kaznu koju smo mi zaslužili. Kako bi On mogao poništiti svoje vlastito pomirbeno djelo? Imamo, dakle, potpunu sigurnost za sadašnjost, kao i za onaj dan kada ćemo se pojaviti pred Kristovim sudištem. Onaj isti koji će tada sjediti na prijestolju prepoznat će u sretnim izabranicima svoj vlastiti lik i svoje vlastito savršenstvo.

Svi zahtjevi božanske svetosti na križu su bili savršeno zadovoljeni; stoga ćemo, što bolje razumijemo tu svetost, to dublje razumjeti križ. Što više cijenimo svetost, to više ćemo cijeniti djelo koje je izvršeno na križu.

Krist, koji je imao život u sebi, sišao je ovamo dolje i preuzeo na sebe sve posljedice čovjekova grijeha, kakve god one bile. Podloživši se smrti poništio je onoga koji je imao njezinu vlast, i u uskrsnuću postao život i pravednost svima koji vjeruju u Njegovo ime. Sotona nikako ne može oštetiti taj život, bilo u njegovu izvoru, u njegovu kanalu, u njegovoj snazi, na njegovu području, ili u njegovu trajanju. Bog je njegov izvor; uskrsli Krist je njegov kanal; Duh Sveti je njegova snaga; nebo je njegovo područje; vječnost je njegovo trajanje.

Na mjestu u koje je uskrsli Krist uveo svoj narod nema više smrti. Ta nije li je On poništio? Božja riječ nam to objavljuje! Krist je odstranio smrt s pozornice, i na nju uveo život. Kršćanin, dakle, pred sobom nema smrt, nego slavu. Smrt je zauvijek iza njega. U pogledu njegove budućnosti sve je slava, i to slava bez oblaka.

Riječ nas uči da je Bog učinio prvi korak prema čovjeku, a taj prvi korak odveo je Gospodina na križ, kako bi čovjek jedino po Njemu započeo ugađati Bogu. To je, dakle, naša polazna točka. Mi pristupamo k Bogu uvijek poslije Krista.

U Kristu je sve neizostavno osigurano, kako za slavu Božju, tako i za vječni blagoslov čovjeka. Božja vječna namjera je „postaviti Krista za glavu nad svime“. Sve ono što je prvi čovjek pokvario, Drugi Čovjek je obnovio. U Kristu je sve postavljeno na novi temelj. On je poglavar novoga Stvorenja, baštinik svih obećanja danih Abrahamu, Izaku i Jakovu u pogledu Zemlje, i baštinik svih obećanja danih Davidu u pogledu prijestolja.

Kraljevska vlast će biti na njegovim ramenima. U Njemu će biti objedinjene sve slave: On je Prorok, Svećenik, i Kralj. Jednom riječju, Krist obnavlja sve ono što je Adam izgubio, i donosi mnogo više negoli je Adam ikada posjedovao.

Gospodin Isus je bio jedinorođeni Sin, i kao jedinorođeni nije imao braće. Ali Otac je poslao Sina na Zemlju da kao Jedinorođeni postane i Prvorođeni, i da kao Njegov ljubljeni Sin stekne mnogo braće. Tu imamo čitavu povijest utjelovljenja i križa; i tu, napokon, nalazimo ostvarenje Božje namjere da dovede mnoge sinove u slavu (Heb 2,10). On je učinio sve ono što je bilo potrebno da bi se Nebo ispunilo proslavljenim sinovima. Takva je bila Njegova namjera u otkupljenju.

Križ je mjerilo Božje mržnje prema grijehu, jednako kao što je i mjerilo Njegove ljubavi prema grešniku.

Kada Duh Sveti prikazuje našim srcima ponešto od velikog blagoslova, vrijednosti i učinkovitosti smrti našega Gospodina Isusa Krista, navodi nas na razmišljanje o tajni njegovih patnjâ. Tada razmišljamo o svemu kroz što je On morao proći zbog nas, i što je morao platiti da nas spasi od vječnih posljedica grijeha. Velika je razlika između osjećaja koji nas obuzimaju kada se bavimo svojim grijesima, i osjećaja koji nas prožimaju kada razmišljamo o Kristovoj patnji zbog okajavanja naših grijeha.

3. Položaj vjernika u Kristu

Krist je sada u Nebu, potvrđen od Boga zbog djela koje je izvršio, i tamo ga upravo trebamo. Pravednost se očitovala u tome što je Krist sjeo zdesna Bogu. Bog ga je uzeo iz svijeta i sada oslobađa i nas te nam govori: “Pravednost je tu, meni zdesna.” Tamo je i naša pravednost.

Zajedno s Kristom na križu, u grobu i u nebeskim prostorima! Na taj način proslavljeni Gospodin može sa svim vjernicima dijeliti svoju pobjedu na križu, snagu svoga uskrsnuća i puninu svog slavnog života.

Biti u Kristu znači biti tamo gdje se nalazi Krist, biti to što on jest, i imati udjela u onome što on posjeduje.

Biti u Kristu znači biti u nebeskim prostorima; no to, međutim, ne znači da je kršćanin već zaista stigao kući u nebeske prostore. On je još uvijek putnik ovdje na Zemlji, ali njegova domovina je Nebo.

Biti u Kristu znači biti ono što on jest. Krist je glava, a kršćanin je jedan od udova tijela; glava i tijelo imaju jedan te isti život. Stoga Krist u nebeskim prostorima uživa isti život kao i kršćanin na Zemlji.

Biti u Kristu znači imati udio u Kristovim bogatstvima. Sve što on ima, imamo i mi. Svi duhovni blagoslovi, radost, mir, pobjeda, snaga, svetost, naši su u Kristu. Djeco Božja, baštinici smo i subaštinici s Kristom, tako da Sin dijeli s nama sve ono što mu je dao Otac. „Neka je blagoslovljen Bog i Otac našega Gospodina Isusa Krista, koji nas je blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom u nebeskim predjelima u Kristu“ (Ef 1,3). „Onaj koji ni vlastitog Sina nije poštedio, nego ga predao za sve nas, kako nam onda neće s njime sve darovati?“ (Rim 8,32).

Izabrani smo u Kristu prije utemeljenja svijeta. Po Božjem naumu pripadamo sustavu koji je On sâm uspostavio u Kristu prije negoli je stvoren svijet, sustavu koji nije od svijeta, niti otkada svijet postoji, i koji će, stoga, postojati i nakon što prođe obličje ovoga svijeta. Naš položaj u Kristu dan nam je prije postanka svijeta. Bog nas je „spasio i pozvao nas svetim pozivom, ne po našim djelima, nego po svojoj nakani i milosti koja nam je dana u Kristu Isusu prije postanka svijeta, ali se očitovala sada pojavljivanjem našega Spasitelja, Isusa Krista“ (2 Tim 1,9-10) … U nadi vječnoga života, što ga je prije postanka svijeta obećao Bog, koji ne može lagati“ (Tit 1,2).

Mi imamo život, ali u Kristu; taj život sakriven je s Njim u Bogu, u sigurnosti, u svom vječnom izvoru. Kada se pojavi Krist, pojavit ćemo se i mi s Njim. Računati na svakodnevno prisutnog Gospodina jest svetost. Ta milost vjere je lanac koji dušu povezuje s Kristom i sjedinjuje u jedno Spasitelja i otkupljenika. Tada se otvara kanal kojim Kristova punina obilno utječe u nas. Neplodna loza postaje dio plodnoga trsa, jedan te isti život kola u svoj biljci.

Nemojmo tražiti ništa izvan Krista, nego se radujmo što smo u njemu, jedno s njim i, prema tome, jedno sa svom njegovom puninom. Ne čekajmo da vjera proizvede svetost, nego se radujmo savršenoj svetosti u Kristu kao činjenici! Shvatimo kako je nerazdvojivo naše jedinstvo s Njim, da je ta svetost ujedno i naša, pa ćemo prihvaćanjem te činjenice ustanoviti i njezinu stvarnost.

Ne trebam od sebe stvoriti lozu. Ja to jesam od onog trenutka kada mi je Isus to rekao. Dio sam njega samoga; na meni ja da vjerujem i djelujem prema tome. Ud sam Kristov i mogu uzeti puninu svega što mi je potrebno.

Kako li je čudesno biti stvarno jedno s uskrslim i slavnim Spasiteljem, biti ud Kristov! Razmišljajmo o onome što je sadržano u tome. Može li Krist biti bogat, a ja siromašan? Može li Glava biti dobro hranjena, a tijelo umirati od gladi?

Sve ono što će nas činiti sretnima u Nebu, imamo već sada. Želite li znati što kršćanina čini sretnim u životu i u smrti, onda znajte da je to činjenica da isti Krist kojega ima danas jest i Krist kojega će imati u Nebu. On je već sada u kući kod Onoga koga ljubi i najbolje poznaje.

Nije moguće da Glava i udovi budu prihvaćeni u različitoj mjeri. Glava i udovi su jedno. Bog ih smatra za jedno, i zbog toga su stvarno jedno. Ta istina istodobno je temelj najvećeg povjerenja i najdublje poniznosti. Ona pruža najpotpunije uzdanje, „smjelost u dan suda“ (1 Iv 4,17), jer nemoguće je da bilo što bude upisano na teret Onoga s kim smo sjedinjeni; a ona nam pruža i dubok osjećaj naše ništavnosti, budući da se naša povezanost s Kristom temelji na smrti ljudske naravi i potpunom poništenju svih njezinih prava i svake njezine umišljenosti.

U našem srcu prisutno je stalno nastojanje da svoj mir i prihvaćenost temeljimo na nečemu što je u nama ili što proizlazi iz nas samih, premda, svakako, „to nešto“ može biti i plod Duha Svetoga. I tako mi tražimo u sebi samima, dok bi Sveti Duh uvijek htio da gledamo izvan sebe. Položaj vjernika ne ovisi o tome što on jest, nego o tome što je Krist. Kada pristupa Bogu „u ime Isusovo“, poistovjećuje se s njim i prihvaća njegovo ime te ne može biti odbijen, kao ni Onaj u čije je ime pristupio Bogu. Naša sretna povlastica je to da u uzdanju vjere možemo svaku optužbu i svakog tužitelja prebaciti na Krista i na okajanje koje je on izvršio. Za nas sve proizlazi od njega. Dičimo se njime stalno. Nemamo nikakva povjerenja u sebe, nego u Onoga koji je sve izvršio za nas. Vežemo se uz njegovo ime, uzdamo se u njegovo djelo, naši pogledi počivaju na njegovoj osobi i očekujemo njegov povratak.

Nerazdvojivo povezan s Kristom, vjernik nužno dijeli svoje prihvaćanje kod Boga i svoje odbacivanje od svijeta. To dvoje ide zajedno: prvo nas čini štovateljima i građanima Neba; drugo nas čini svjedocima i tuđincima na Zemlji; prvo nas uvodi iza zavjese; drugo nas izvodi izvan tabora; jedno i drugo je jednako savršeno.

Poznavanje našeg položaja, apsolutno savršenog i utvrđenog u Kristu, jest ono što Sveti Duh upotrebljava da nas potakne na težnju za praktičnim savršenstvom. Ne trebamo svoj položaj nikada mjeriti po svom stanju; ali, naprotiv, uvijek prosuđujmo svoje stanje po svom položaju. Spustiti položaj na nižu razinu zbog praktičnog stanja, zadavanje je smrtnog udarca svakom napretku u praktičnom kršćanstvu.

Vjernik je „umro grijehu“. Kako? Umro je u Kristu. Po naravi je bio mrtav u grijehu, po milosti je mrtav grijehu. Kakva se prava može imati nad mrtvim čovjekom? Nikakva. „Krist je umro grijehu jedanput zauvijek“, a vjernik je umro u njemu. „Ako smo, dakle, umrli s Kristom, vjerujemo da ćemo s njim i živjeti, znajući da Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire; smrt više ne gospodari nad njim. Jer time što je umro, umro je grijehu jedanput zauvijek, a time što živi, živi Bogu“ (Rim 6,8-10). Što proizlazi iz svega toga za vjernike? „Tako i vi smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu po Kristu Isusu“ (rd. 11). Takav je nepromjenjiv položaj vjernika pred Bogom, tako da on ima svetu povlasticu uživati oslobođenje od grijeha. Iako grijeh još uvijek prebiva u njemu, on ne gospodari nad njim.

Kršćanin ima novu narav, koja nikako ne može proizvoditi plodove stare naravi. Krist ne griješi; njegov život u nama ne može griješiti. Onaj tko ostaje u njemu, ne griješi. „Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeh; jer sjeme njegovo u njemu ostaje i ne može griješiti, jer je od Boga rođen“ (1 Iv 3,9).

Kako bi nam Isus zapovjedio: „Ostanite u meni“, a da nam ne osigura milost i snagu da to učinimo ?

Život u Kristu neiscrpiv je izvor sreće. Što Krist više zaposjeda dušu, ona dublje ulazi u radost svoga Spasitelja, koji zauvijek postaje njezin. Radost je značajka onoga koji živi u Kristu, i svi znamo cijeniti njezinu vrijednost; ona je najbolji dokaz da je srce stvarno zadovoljeno. Ni jedna kršćaninova privlačna osobina, kao ni njegova najuvjerljivija propovijed, ne može svijetu bolje pokazati stvarnost božanske ljubavi kao odsjaj ove radosti koja slavodobitno nadvladava u životnim kušnjama. Ona je neophodna za dobrobit vjernika, jer radost Gospodinova njegova je snaga. U njoj se osvježuje njegovo povjerenje, njegova hrabrost i njegovo strpljenje. S radosnim srcem nikakav posao ne umara, nikakav teret ne satire, i sâm Bog je naša snaga i naša pjesma pobjede.

4. Krist u vama

U Božjim mislima su Krist i kršćanin tako sjedinjeni da je Krist, koji je u Nebu, istodobno i na Zemlji, a kršćanin, koji je na Zemlji, istodobno je i u Nebu. Kršćanin na Zemlji je Krist vidljiv u svijetu.

Trebamo, dakle, imati takvu puninu Kristova života da se oni koji to primijete na nama osjete privučenima k Njemu.

Biti kršćanin znači učiniti Krista središtem svog života. To znači preobražavati se u Kristov lik, iz slave u slavu i iz dana u dan. Biti kršćanin znači da Krist oživljava naš duh, naše srce i našu volju. To znači da Krist u nama zauzima toliko prostora da nemamo više nikakav život izvan Njega.

Krist je izvor našeg života, on je naš život, i on je glavni predmet našega života. To je uvijek obilježje Kristova života u nama. On sâm je njegov glavni predmet, on jedini. Krist osobno predmet je kojim se taj život hrani. Taj život zaogrnut je ljubavlju koju nam je On pokazao u svojoj smrti. Živimo vjerom u Sina Božjega, koji nas je ljubio i predao samoga sebe za nas.

Svjesnost našeg odnosa s Kristom vrijedi za sve: ništa se ne čini bez njega. On je prisutan kao pokretač naših djela i on im daje njihov pravi karakter; a dok ih izvršavamo, naše srce je zaokupljeno Njime. Sve je povezano s Njim: ne jedemo bez njega, ne pijemo bez njega; što god govorimo i što činimo, govorimo i činimo u ime Gospodina Isusa. Svjesnost njegove prisutnosti, osjećaj da je sve povezano s njim, da se ništa, osim onoga što je tjelesno, ne može činiti bez njega – jer život koji imamo od njega djeluje s njim i u njemu te se ne odvaja od njega, i uvijek ima svoju svrhu u Njemu, kao što se i voda diže do one visine s koje potječe – to je istinska narav kršćanskog života.

Neiskusno ljudsko oko često miješa narav s milošću, ali razumna svjesnost Krista kao glavnog predmeta našeg srca, svjesnost njegove prisutnosti, potvrdu njegove suglasnosti kada razmišljamo o njemu, ne može se pobrkati ni sa čim: ništa nije nalik tome, ništa što se čini lijepim ne može doći umjesto toga. Kada se On objavi srcu i ono hoda i razgovara s njim, ne tražeći drugo doli pogled njegova lica, potvrdu u duši o njegovoj naklonosti u svemu, tada je Krist poznat, dobro poznat. Nitko ne iskazuje takvu milost duši, koja hodi putovima njegove volje, izraženim u njegovoj Riječi, kao što to On čini.

Oni koji najdublje osjećaju da su umrli s Kristom i u njegovoj osobi podnijeli kaznu za grijeh, dosižu najviše vrhunce božanskog života. Najsvetiji je onaj tko najbolje poznaje Krista u sebi i tko se najpotpunije raduje njegovu dovršenom djelu. Nesavršenost vjere je ta koja sputava hod, i ona je uzrok mnogih padova.

Bog mi neće dati poniznost, ili strpljenje, ili svetost, ili ljubav, kao zasebne darove svoje milosti. On ne komada svoju milost da bi nam je onda dijelio u malim količinama, udjeljujući malo strpljenja onome tko je nestrpljiv, malo ljubavi onome tko nema ljubavi, malo poniznosti onome tko je ohol, u količinama koje bismo mi mogli primiti i s kojima bismo mogli postupati kao s nekom vrstom kapitala. On nam je dao jedan Dar, koji zadovoljava sve naše potrebe – svoga Sina, Isusa Krista. „I od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost“ (Ivan 1,16). I kada od Njega očekujem da on živi svoj život u meni, onda će On umjesto mene biti i ponizan, i strpljiv, i pun ljubavi, i sve drugo što mi je potrebno. On je sve ono što ja ne mogu, a morao bih biti. „Bog nam je dao život vječni, i taj život je u njegovu Sinu. Onaj tko ima Sina, ima život; onaj tko nema Sina Božjega, nema života“ (1 Iv 5,11-12). Život od Boga nije nam dan kao neki odvojeni predmet; on nam je dan u Sinu. To je „vječni život u Kristu Isusu, našemu Gospodinu“ (Rim 6,23). Naš odnos s Kristom, naš je odnos sa Životom.

Odbijam djelovati po svojoj vlastitoj volji; ovisan sam o Njemu da on djeluje, a ja se potpuno i radosno uključujem u djelovanje koje je on započeo. To nije pasivnost. Naprotiv, povjeriti se Gospodinu na taj način znači imati život najveće moguće aktivnosti; uzimati život od njega, primiti ga da bude moj život, dopustiti mu da on živi svoj život u meni.

Ono što zaokuplja Krista i na što on misli, to je ono što bi trebalo zaokupljati i nas i mi bismo trebali misliti na to. Ako je Krist naš život i, po Duhu, izvor naših misli, u svemu ćemo misliti kao i on. U okolnostima u kojima se nalazimo trebamo biti onakvi kakav bi bio i Krist; u tome je suština kršćanskog života. Nama nikad nije nužno činiti ikakvo zlo niti postupati po tijelu. Iako ono jest prisutno, ako smo ispunjeni Kristom nećemo postupati po njegovim poticajima, jer nam On daje svoje misli.

Postati Kristovo vlasništvo znači više nego što u prvi mah mislimo. Posjeduje li Krist moje tijelo, moje oči, moje uši, moj jezik, moje ruke i moje noge? Posjeduje li on sve moje sposobnosti, moje pamćenje, moju maštu, moj razum? Posjeduje li on moje misli? Je li sve moje biće na raspolaganju njemu za izvršavanje njegove volje?

Gospodine, prodri u moje srce posvuda gdje hoćeš,

čini što se tebi sviđa; budi u njemu kod kuće.

Sve što je nedostojno Krista, nedostojno je kršćanina.

Mi smo u Kristu pred Bogom; Krist je u nama pred svijetom. To dvoje je nerazdvojivo. To je sjedinjenost s Kristom po Duhu Svetome, ali, s jedne strane, s obzirom na Boga, a, s druge strane, s obzirom na svijet. „Krist u vama, nada slave“ (Kol 1,27): Kristu se svidjelo sjediniti nas sa sobom po Duhu Svetom, ispunivši nas nadom u ono što još nismo postigli, naime, slavu koju je on sâm već postigao, u pogledu čega nam naša povezanost s njim pruža apsolutnu sigurnost.

III. Hoditi u Kristu

1. Poslušnost

Glavne vrline nove naravi su ovisnost i poslušnost; a okolnosti kroz koje prolazimo u ovome svijetu, teškoće, kušnje i iskušenja na putu, velike su prigode u kojima se te vrline, podvrgnute provjeri, mogu pokazati i primjenjivati. Postoji blagoslov u kušnji za onoga tko je ovisan i poslušan. „Potpunom radošću smatrajte, braćo moja, kada upadnete u razne kušnje“ (Jak 1,2).

Ne smijemo propustiti riječ „zapovijed“, jer zapovijed izražava autoritet, pa, stoga, i kad izvana izgleda da je sve dobro, nije dobro ništa što nije učinjeno u duhu poslušnosti.

Kršćanska poslušnost je nov život koji nalazi zadovoljstvo u vršenju Kristove volje priznajući potpun autoritet Krista nad sobom. Sebe smatramo mrtvima svemu ostalom; živi smo Bogu, a ne sebi. Krista poznajemo samo onoliko koliko živimo njegovim životom. Taj život je, dakle, poslušnost.

Onaj tko je osjetio prve zrake sunca odozgor, želi samo jedno: uvijek sve više hoditi u njegovoj jasnoći.

Jedna od najtežih zadaća Svetoga Duha jest dovesti vjernika do toga da se sasvim pokori Božjoj volji. Svatko od nas ima svoju vlastitu volju, koja je uvijek spremna na pobunu. Lijek protiv toga jest odlučno vršenje Božje volje, i to po svaku cijenu, u svemu i uvijek. Riječ je, dakle, o tome da nam vršenje Božje volje postane pravilo, bez ijedne iznimke.

Kada želimo sasvim točno znati što je Božja volja, naše nas srce često zavede na to da tražimo savjet od nekoga tko je možda i manje duhovan od nas samih. Nedvojbeno nam neki duhovniji brat ili sestra može pomoći u spoznavanju Božje volje; ali Bog je spoznavanje puta koji je po njegovoj volji povezao s odgovarajućim unutarnjim stanjem duše, i on nas provodi kroz okolnosti – ljudski život ovdje dolje – da bi provjerio postoji li to stanje kod nas, otkrio nam kakvo ono jest i uvježbavao nas u postizanju tog stanja. Stoga kršćanin treba spoznavati Božju volju sukladno svom duhovnom stanju. U tu svrhu, svakako, uvijek treba upotrijebiti Božju riječ.

Svoju ljubav prema Gospodinu možemo pokazati samo tako da se pokoravamo njegovim zapovijedima. Što koristi i najljepše pričanje o našoj ljubavi prema Njemu, ako hodimo protivno njegovim mislima i upravljamo se po svojoj vlastitoj volji? Gospodinove zapovijedi iskazane su svim Njegovim životom, svime što je rekao i učinio. On služi kao uzor onima koji ga vjerom posjeduju kao svoj život. Njima sav njegov život, sva njegova djela i sve njegove riječi predstavljaju autoritet. Ljubav prema Gospodinu pokretačka je snaga vjernikova djelovanja. On se hrani poznavanjem njegove Osobe, njegova načina života, njegove predanosti do smrti, njegovih patnja. Ako vjernik nije zaokupljen Gospodinom i ako ne živi od njega, tada ne hodi Njegovim stopama.

Velik blagoslov za vjernika nalazi se u sve boljem poznavanju Gospodina kao osobe; to poznavanje ne može se postići drukčije osim u životu poslušnosti.

Jedino poslušnost omogućuje ostvarenje svih blagoslova primjerenih položaju u koji nas je postavila milost. Ljubiti Gospodina znači držati njegove zapovijedi. Onaj tko drži njegove zapovijedi ostaje u njegovoj ljubavi te ima udjela u njegovoj radosti i u njegovu miru.

Podsjetimo se da nas, ako smo potpuno ovisni o Gospodinu, uopće neće dohvatiti iskušenje. Provjera može naići, ali možemo reći kao Isus: „Čašu koju mi je dao Otac zar da ne pijem?“ (Iv 18,11). Ako smo uz Boga, svaka kušnja postaje dragocjena prigoda da pokažemo veću poslušnost. U protivnom je kušnja iskušenje da napustimo put ovisnosti.

Postupanje po vlastitoj volji nije ništa drugo doli robovanje đavlu.

Kakvo bi pojednostavljenje za naše okolnosti bilo kad ne bismo imali nikakvih drugih pobuda osim vršenja Očeve volje! Ako nikad ne bismo činili nešto prije negoli smo sigurni da je izričita volja Božja da to činimo, koliko toga bi smjesta nestalo iz našeg života! Ne bismo se neprestano borili protiv ovoga ili onoga, nego bismo bili sačuvani u smirenoj uvjerenosti da se Božja milost pobrinula za sve i da ne trebamo učiniti ni jedan korak naprijed koji ne bi učinila njegova ljubav.

U Božjoj riječi nalazimo pravilo ponašanja kršćanina. Ono je vrlo jednostavno, vrlo jasno i savršeno zadovoljavajuće za srce koje stvarno želi vršiti Božju volju: „I što god činite riječju ili djelom, sve činite u imenu Gospodina Isusa“ (Kol 3,17).

Ako smo dovoljno blizu Bogu, nećemo biti u nedoumici u pogledu njegove volje.

Za one koji znaju duhovno rasuđivati sve postaje jednostavno i jasno kao dan. „Tajna GOSPODINOVA je s onima koji ga se boje“ (Ps 25,14). Oni koji imaju strah Gospodinov imat će i razumijevanje njegove Riječi i njegovih misli; ali Božja riječ neće biti jednostavna ako mu se ne pokoravamo.

Značajka onih koji ljube Gospodina je poslušnost. Ako uživamo bliski odnos s Njim, naša ljubav će se očitovati u tome što ćemo htjeti upoznati želje njegova srca. Ako nam je Krist dragocjen, pozorno ćemo paziti na njegovu Riječ.

Cijenimo li Božju volju? Možda ćemo se više puta morati odreći nečega što smatramo dobrim i vrijednim, kako bi se izvršila njegova volja. Kad je duh čist, oslobođen od mješavine duševnih osjećaja, prepoznat ćemo Božju volju te ustanoviti da se naše srce može radovati samo u njoj. Nećemo više proliti ni jednu suzu iz sklonosti prema tijelu. Da, djelovanje križa prodire duboko u naše biće i važno je da to bude stvarnost u pogledu naše duše.

Djelatnost božanske naravi u nama uvijek se očituje u poslušnosti. Ono što nije poslušnost, nije Krist.

Priznavanje Kristova gospodstva jedna je od najvećih tajna našeg kršćanskog života. To znači odložiti svoju vlastitu volju da bi se pokorili volji Učitelja.

Svaki korak na putu poslušnosti popraćen je stvarnim blagoslovima, jer poslušnost je plod vjere, a vjera nas povezuje s Bogom i uvodi nas u živo zajedništvo s njim.

Gospodine, oslobodi nas duha lakomislenosti, koji smatra da nije vrijedno uzeti si vremena za pronalaženje tvoje volje u svemu!

Vjernikovo mjerilo u svem njegovom životu treba biti: „Što zadovoljava Kristovo srce“, a ne: „Što ima loše u tome?“

Kao što je Isus bio potpuno ovisan o Ocu za sve svoje riječi i djela, tako i vjernik ne može činiti ništa sâm od sebe.

Često se trudimo oko nečega što Bog uopće ne traži od nas. Stanje naše duše ima vrlo značajnu ulogu. „On će krotke u prosuđivanju voditi i poučavat će krotke putu svojemu“ (Ps 25,9). Ako smo ponizni i ne oslanjamo se na sebe, ako u jednostavnosti srca računamo na Boga, on će nas sigurno usmjeriti. No krajnje je nepravedno tražiti savjet od Boga ako smo već, po vlastitoj volji, odlučili kako ćemo postupiti.

Velika je stvar kada đavlu i svijetu možemo reći, i to ne samo ustima, nego uistinu i svim svojim životom: „Savršeno sam zadovoljan Božjom voljom.“

2. Ljubav

Ljubav nije ni slijepa ni slaba. Nikada ne uživa u razotkrivanju i razglašavanju zla (što je potpuno suprotno našem naravnom srcu), jer ga ni ne pretpostavlja. Kada pak naiđe na njega, pogođena je njime; ali onda, namjesto da ga zlobno razglasi, traži lijek za nj. No nikada nije ravnodušna prema njemu. Podnosi njegove posljedice koje je osobno pogađaju, ali se zbog toga ne žali niti osvećuje. Nipošto se ne povezuje s njim.

Ljubav je ponizna; dragovoljno zauzima najniži položaj (najniži prema procjeni ljudskog ponosa) kako bi služila, i u tome nalazi zadovoljstvo. Krist je djelovao iz ljubavi; Krist se ponizio; Krist je želio zauzeti posljednje mjesto. On se mogao poniziti. – A mi? Kako je s nama po tom pitanju?

Ljubav je sveza savršenstva, zato što u nama razvija božansku narav i održava srce u zajedništvu s Bogom. Ona je pravo sredstvo posvećenja. Putem nje srce se drži podalje od tjelesnih razmišljanja, u čistom svjetlu Božje prisutnosti.

Ljubav zna nadvladati poteškoće, progonstva i strahove koje neprijatelj nastoji izazvati u našim srcima. Ako smo zaokupljeni Bogom i sretni u njemu, nećemo osjetiti težinu nevolja. Božja snaga je u našem srcu i naše patnje samo su „malenkost … koja je trenutačna“.

Nagrada onome tko ljubi jest to što je on uvijek povlašten. Onaj tko ljubi obogaćuje se onime što daje.

Bog cijeni ljubav koju dobiva od svojih stvorenja, jer je ta ljubav najljepši biser njegove slave.

Čak su i sve naše potrebe podređene našoj ljubavi prema Kristu. Zato što ga ljubimo, ništa nam ne vrijedi toliko koliko njegova prisutnost; i zato je njegova prisutnost naš prvi izbor. Na njemu je pak da odluči što će nam dati od onoga što nam je potrebno.

On našu ljubav želi više negoli našu službu.

Ako uistinu ljubimo Krista razabrat ćemo što se njemu sviđa, što je njegova volja, što je u njegovim očima najvažnije. Ta ljubav pomoći će nam da uvijek izaberemo ono što je najbolje i odreknemo se onoga što je manje vrijedno, ili pak da to stavimo u drugi plan.

Ljubav je usuglašenost s Božjom naravi, živ izražaj onoga što Bog jest, dokaz da netko posjeduje Božju narav: takav postupa i osjeća sukladno Božjoj naravi. Izvor ljubavi nalazi se unutar osobe kroz koju je djelatna; njezina snaga neovisna je o objektu prema kojemu je djelatna pa stoga može nastaviti djelovati i u okolnostima koje bi, inače, u ljudskome srcu mogle izazvati razdraženost ili ljubomoru.

Kakva je nakaza sebičan kršćanin! On je sav proturječan; živa obmana.

3. Budnost

Petar nije jedini radi koga se pijetao morao oglasiti dva puta.

Za našu dušu je korisno razmišljati o Božjem sudu i da tako u našoj svijesti stalno bude prisutan osjećaj Božjeg veličanstva. Svijest da se svi moramo pokazati pred Kristovim sudištem potiče srce vjernika, koji je prihvaćen kod Boga, da u svemu nastoji ugoditi Gospodinu. Onaj koji sada hodi u svjetlu neće se bojati onog dana kada će ono zasjati u slavi. Takav je oslobođen svakog straha, u savršenom je svjetlu i utješen savršenom ljubavlju. Istodobno je svjestan Božjeg autoriteta i vladavine te sve prosuđuje u zajedništvu s njim. To je vrlo dragocjeno.

Čuvajmo se svega uobičajenoga u našem svakodnevnom životu što bi nas moglo udaljiti od unutarnje svetosti i odvojenosti srca za Onoga koji nam daje svoju tajnu, to jest svjetlo odozgor u pogledu svega što nas okružuje. „Tajna Gospodinova je s onima koji ga se boje“ (Ps 25,14).

Bog traži od nas da budemo vjerni samo dan po dan. U tome vidimo vrijednost koju trebamo pridavati svakome danu. Skloni smo promatrati život kao cjelinu, a zanemariti kratko razdoblje od jednog dana; zaboravljamo da dani čine godine, da vrijednost jednog dana ovisi o njegovu utjecaju na sveukupan život. Izgubljen dan je slomljena karika u lancu i često je potrebno više od jednog dana da se ona popravi; on utječe na sljedeći dan i otežava ga; čak može uništiti i rad koji je obavljan nekoliko mjeseci ili godina.

4. Poniznost

Bog nadasve mrzi oholost, jer oholost postavlja čovjeka na mjesto koje pripada Onome koji je na nebesima, uzvišen iznad svega.

Prava poniznost ne znači misliti loše o sebi, nego uopće ne misliti o sebi. Previše sam zao da bi bilo imalo vrijedno misliti o sebi. Ono što trebam jest zaboraviti sebe i gledati na Boga, koji je jedini dostojan mog razmišljanja.

Neka nam Bog pomogne da ne želimo biti netko i nešto, kako bi Gospodin Isus Krist bio sve.

Poniznost koja proizlazi iz oproštenja naših grijeha uvijek je dublja negoli ona koja proizlazi iz spoznaje tih grijeha. Prvo nas dovodi u odnos s Bogom; drugo nas zaokuplja s našim vlastitim „ja“. Da bismo zaista bili ponizni trebamo hoditi s Bogom sukladno odnosu u koji nas je postavio. On nas je učinio svojom djecom i ukoliko hodimo sukladno tome, bit ćemo ponizni.

Ne trebamo se uspoređivati s drugima da bi opravdali same sebe. Radije promatrajmo Krista, koji je naš savršen uzor. Tada nam neće pasti na pamet da se opravdavamo, nego ćemo osuditi same sebe.

Ništa ne pokazuje jadnije stanje srca, i ništa ne može biti veća zapreka blagoslovu, negoli kritizerski duh.

Baviti se sobom, na bilo koji način, jest nešto najopasnije. To je smrtan udarac zajedništvu s Bogom. Svaku težnju da naše vlastito „ja“ postane središte naše zaokupljenosti, treba odlučno osuditi i odbaciti. U protivnom, posljedice će biti slabost i neplodnost.

Velika je stvar kada smo svedeni na ništicu; i ako ne znamo kako do toga doći, Bog nas mora dovesti do toga; no poniznog čovjeka nije potrebno poniziti.

5. Služba

Naša velika potreba jest biti i stalno ostati blizu Krista. Tamo smo, naime, čuvani u miru, duboko svjesni njegove ljubavi. Tada će i naša služba proizlaziti iz činjenice da ostajemo kod Njega te nositi Njegov pečat.

Predati se znači dragovoljno i konačno ustupiti cijelo svoje biće – duh, dušu i tijelo, svoje vlastito „ja“ – Kristu, kojemu ono pravno i pripada, jer ga je on stvorio i otkupio. Odsad Krist ima pravo koristiti i nadzirati to biće koje mu pripada u cijelosti. Svoj život ne predajemo Njemu zato da budemo njegovi, nego zato što jesmo njegovi. Isus je na križu svojom krvlju platio i stekao pravo vlasništva nad našim životom. On pripada Njemu na temelju kupnje. Jeste li mu ikada predali to što mu pripada? Krist ima pravo uzeti silom to što je njegovo, jer je on Gospodar; ali radije nas potiče ljubavlju. On nas potiče ovako: „Zaklinjem vas stoga, braćo, milosrđem Božjim, prinesite svoja tijela na žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu“ (Rim 12,1). Posvećenje se odnosi na sve udove našeg tijela. Sve je obuhvaćeno; ništa nije izostavljeno. Jasno nam je da s naše strane ne bi trebalo biti nikakva sustezanja u pogledu onoga što prinosimo. I najmanje sustezanje Bog bi smatrao pobunom. Ako je Krist naš gospodar, onda On treba biti gospodar svega.

Krist je jedina snaga kako za izbavljenje od grijeha tako i za pravu službu.

Ljubav prema Kristu je ono što nas potiče na djelovanje, i ne bi to trebao biti nikakav drugi poticaj. Svaka djelatnost koja nije plod unutarnjeg života, težnja je djelovanju bez Krista i zamjeni Krista s vlastitim „ja“. Bojim se velike djelatnosti bez istinskog zajedništva s Kristom.

Ako se djelatnost ne obavlja u zajedništvu s Gospodinom, koliko god bila dobronamjerna, pretvorit će se u naviku i čak postati opasna; jer se tako duša vlastitim sredstvom udaljava od Boga, a da toga nije ni svjesna.

Doći će vrijeme kada ćemo za sve ono što u našim životima i na našim putovima nije bilo od Krista, reći: „Sve je to izgubljeno vrijeme.“

Neka bi poticaji koji će upravljati nama bili ljubav prema Gospodinu i njegovo odobravanje, a ne ono što će jednom iščeznuti.

Sretan je onaj tko odvrati pogled od sebe i usmjeri ga na Krista. Sretan je onaj tko misli na druge, tko ljubi i tko sakuplja, tko se otvara prema drugima i donosi plod. Onaj tko služi Gospodinu uvijek je sretan.

Mi nismo previše spremni predati se u Gospodinove ruke. Zbog toga on mora slomiti našu vlastitu volju i njezina očitovanja, kako bi nas doveo do toga da ono što činimo, činimo zato što on to želi, a ne zato što mi to volimo. Želi nas dovesti do toga da se u nama pobudi samo jedna želja, naime, da odmah i smjesta odgovorimo na ono što on želi. To je duh istinskog sluge. Ali takav duh ne stvara se prirodno ni u kome od nas. On će se pokazati samo onda kada naša duša, koja je sjedište naše snage, naše volje i naših prirodnih osjećaja, iskusi dodir križa. Svaki pravi Božji sluga mora u određenom trenutku to iskusiti. Potrebno je naučiti bojati se samih sebe; bojati se da učinimo nešto sami od sebe. Kad pak postignemo to da svoj život živimo u Duhu i po Duhu, tada će i naše duševne sposobnosti, kao i naša tjelesna snaga, biti podložni Duhu te će nas tako Bog stvarno moći upotrijebiti.

U našem životu mora doći dan kada ćemo odustati od svakog prava nad samima sobom, kako bismo se pokorili apsolutnoj vlasti Isusa Krista. To može imati i praktične posljedice, ukoliko Bog želi provjeriti stvarnost našeg posvećenja. No bez obzira hoće li biti tako ili neće, mora doći dan kada ćemo mu predati sve bez ostatka – same sebe, svoje obitelji, svoja dobra, svoje koristi i svoje vrijeme. Od tog trenutka će sve što jesmo i sve što imamo biti njegovo i trebat će mu biti potpuno na raspolaganju. Od toga dana nećemo više biti svoji vlastiti gospodari, nego samo Njegovi upravitelji. Sve dok vladavina Isusa Krista nije uspostavljena u našim srcima, Duh ne može uspješno djelovati u nama. Sve dok nadzor nad svojim životom ne predamo u njegove ruke, On ne može stvarno upravljati njime. Ako mu ne dopustimo da ima potpunu vlast u našem životu, On u njemu može biti prisutan, ali snaga Duha je onesposobljena.

Kada je u Betaniji pohvalio Marijin čin, Gospodin Isus je ustanovio temeljno načelo svake službe, a to je da mu dademo sve što imamo i sve što jesmo.

Onaj tko ne počne s time da dođe u školu mudrosti, nikada neće biti pravi sluga.

Bog je u svojoj milosti svakome od nas zacrtao put koji trebamo slijediti; svakome je odredio područje djelovanja i dao zadaće koje trebamo ispuniti. Od nas se samo traži to da znamo koji je naš poziv i koje su naše zadaće vezane uz njega, kako bismo, po milosti koja nam je dana, svaki dan mogli uspješno raditi Bogu na slavu. Nije važno koja je naša mjera, ukoliko nam je udijeljena od Boga. Možemo imati „pet talenata“ ili „samo jedan“, ali ako taj „jedan“ talent upotrebljavamo pogleda usmjerenog na našeg Učitelja, zasigurno ćemo čuti Njegove riječi: „Dobro, slugo moj“, kao i da smo raspolagali s „pet talenata“.

Kako često smo, kada nam Bog povjeri neku djelatnost u službi za Njega, skloni djelovati i odlučivati po tijelu te naš rad ostane bez ploda. Važno je shvatiti da apsolutno sve u službi treba biti od Boga, a ništa od čovjeka.

Djela izražavaju vjeru i hrane je.

Prava služba ne sastoji se u djelatnosti koja se u njoj obavlja, nego u dubokoj podložnosti Gospodinovoj volji koja je izražena tom djelatnošću.

Oh, kad bi barem vjernici prestali gledati na sebe i žaliti se na svoju slabost, kao da ih Bog poziva na neko djelo za koje ih nije pripremio! Kad bi radosno i s vjerom prihvatili čudesnu činjenicu da se Bog, budući da ih je povezao s Kristom, brine za njihov duhovan razvoj i za plodove koji iz njega trebaju proisteći! Tada bi nestalo svake lijenosti i svakog nezdravog oklijevanja. Pod blagoslovljenim utjecajem vjere i povjerenja u Onoga po kome su u Kristu oni bi ustali kako bi ispunili slavnu zadaću za koju su određeni.

Pazimo da ne potpadnemo pod opasan utjecaj zle ravnodušnosti, koja je uistinu potpuno zla, jer poriče odgovornost čovjeka i obeskrepljuje svaku božansku snagu za ono što je Kristovo. Trebamo se podsjetiti da je Onaj koji je po svom vječnom naumu odredio cilj, Onaj isti koji je odredio i sredstva. Ako, dakle, radi nevjere ili pak pod utjecajem djelomične istine prekrižimo ruke i zanemarimo sredstva, stavit će nas po strani i izvršiti svoje djelo putem drugih. On će djelovati, ali mi ćemo izgubiti čast, povlasticu i blagoslov da budemo njegovo oruđe.

Čudesne sposobnosti koje nam je dao da mu služimo – naši darovi, naše vještine, sve u nama – mogu biti posvećene Bogu samo putem potpunog umrtvljenja vlastitog „ja“.

6. Svjedočanstvo

Onaj tko sebe naziva kršćaninom tvrdi i da je svukao „staroga čovjeka“ i odjenuo „novoga“ (Ef 4,22-24); to jest da je Krist njegov život (Fil 1,21).

No reći to jest jedno, a živjeti tako nešto posve drugo. Živjeti kao kršćanin znači odražavati Krista, očitovati prisutnost tog novog čovjeka pokazujući ga na djelu preobražavajući se u lik Onoga prema kome je uperen vjernikov pogled.

Kristova sramota dragocjenost je vjernom kršćaninu, jer je to pečat koji potvrđuje da mu pripadamo.

Tko god vjeruje u Isusa pozvan je biti kanalom putem kojega će rijeke blagoslova dotjecati do svih koji su u njegovu okruženju (Iv 7,38). Kršćanin se treba smatrati kanalom Kristovih raznolikih milosti na dobrobit jadnog i bijednog svijeta; i što će obilnije sijati, obilnije će i primati: „Ima takav tko rasipa, a ipak sve više ima; ima i takav tko uskraćuje više negoli dolikuje, ali siromašan je“ (Izr 11,24). Kršćanin je, dakle, postavljen u položaj u kojem istodobno uživa najveće povlastice i u kojem ima najveće odgovornosti. Pozvan je biti stalnim svjedokom milosti Onoga u koga vjeruje i tu milost neprestano očitovati.

Što bolje spozna svoje povlastice, bolje će ispuniti svoju odgovornost. Što se bude više hranio Kristom, tim više će mu pogled biti usmjeren na Isusa i tim više će mu srce biti zaokupljeno veličanstvenom osobom Spasitelja. Njegov život i karakter pružat će istinito i nedvojbeno svjedočanstvo o milosti koja mu je objavljena i koju uživa.

7. Krist naša nada

Nikada nemoj izgubiti iz vida nebeski cilj, nikada nemoj imati podijeljeno srce, razmišljaj samo o jednome, djeluj stalno sukladno pozitivnoj snazi kojom Sveti Duh djeluje u novom čovjeku usmjeravajući ga prema tom jedinom i nebeskom cilju.

Kada smo postali Božji sinovi, život Sina Božjega ovdje na Zemlji postao je našim pravilom života.

„Budite, dakle, Božji nasljedovatelji, kao djeca ljubljena; i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio nas“ (Ef 5,1).

„Da se ispunite svom puninom Božjom“ (Ef 3,19). Za naš duhovan razvoj ne postoje nikakva ograničenja, osim ukoliko ih mi sami ne postavimo svojim otporom i svojom nevjerom.

Kršćanski život nije obilježen samo nekim osobnim vrlinama koje proizlaze od Krista, nego i činjenicom da mu je cilj i glavni predmet razmišljanja i zaokupljenosti sâm Krist, i to u svemu što se čini i u svakom pogledu. Krist osobno gospodari i u svemu je prisutan u srcu.

Sve što nas lomi korisno je za nas ako nas izbavlja od naših vlastitih putova i vodi nas na Gospodinove putove. Sve što na nas ima takav učinak da cijenimo Krista, kako na svršetku tako i na početku putovanja, da spoznamo Krista kao onoga kojim se hrane naše duše, kao što smo ga spoznali za oproštenje svojih grijeha, sve što proizvodi takve plodove, dobro je za nas.

Ponekad se govori o nužnosti žrtvovanja; no ostaviti „smeće“ (Fil 3,8) zapravo i nije neka velika žrtva. Ako su naše oči bile dovoljno uperene na Krista da smo u nečemu vidjeli značajke „smeća“, neće nam biti teško ostaviti to. Značajke nečega određuju se prema onome za čime teži srce.

Želimo li trčati odbacit ćemo sve terete koji su teški; sve ono što me prije zaokupljalo postalo mi je smetnjom i gubitkom i nije vrijedno baviti se time zato što je to „smeće“. Ako ostavljajući ono što je svjetovno mislim da mnogo žrtvujem, to dokazuje da svijet još uvijek smatram vrijednim, jer, u protivnom, ostavljanje „smeća“ ne bih smatrao nikakvom žrtvom. Naprotiv, ostavljajući svijet, izvukao sam se iz nevolje. To je istinska sloboda; a usto sam dobio ljubav prema pravednosti i pogled na Isusovu slavu zdesna Bogu. To oslobađa srce od svake smetnje.

Nikakva kušnja ne može naštetiti onome tko ima Krista. On može izgubiti ovo ili ono, ali ako ima Krista, onda posjeduje ono što se ne može izgubiti.

Kad su nam oči otvorene da vidimo izvrsnost našega Gospodina, tada nam postaje jasno da za Njega ništa nije previše dobro.

Tajna istinskog napretka je osobna privrženost Kristu.

Neka nam Gospodin otvori oči da vidimo Njegovu vrijednost i čega je On dostojan.

Sadašnje savršenstvo je stanje u kojem je čovjek po Duhu spoznao istinu da je uskrsnuo s Kristom i da je u Njemu proslavljen u nebesima te da će jednom biti savršen kao što je i On sâm. No potpuno savršenstvo nije stanje koje se može postići na Zemlji. „Nisam još postigao ili već postao savršen“ (Fil 3,12).

IV. Kršćanska borba

1. Sotona

Onaj tko čini grijeh od đavla je i, u moralnom smislu, ima istu narav kao i đavao; jer đavao griješi od početka. To je đavlova izvorna značajka. Krist se pojavio „da razori djela đavlova“ (1 Iv 3,8). Kako bi, dakle, onaj tko ima udio u osobinama tog neprijatelja duša mogao imati udio s Kristom? „Tko god je rođen od Boga, ne čini grijeh“ (rd. 9). Razlog je očit: postao je dionikom božanske naravi; on crpi život od Njega. To načelo božanskoga života sada je u njemu. Božje sjeme ostaje u njemu; on ne može griješiti, jer je rođen od Boga. Kako bi božanska narav mogla griješiti?

U rukama svoga Spasitelja vjernik je zaklonjen od svake Sotonine sile i Sotona to dobro zna. Svi njegovi napori usmjereni su na to da nas odvoji od Krista, pa makar samo na trenutak. Ako nas, svojim lukavstvom, izvuče iz našeg zaklona u utvrdi Božje ljubavi, imat će nas sasvim u svojoj vlasti. Jao onome tko popusti pred njegovim mamljenjima, bilo iz plašljivosti, ili slabosti, ili pak iz ljubavi prema grijehu!

Ponekad mislimo da će biti dovoljna jedna bitka sa Sotonom, no nije tako. U Kristu imamo sigurnost i jamstvo pobjede, ali nemamo obećanje da će borba ikad prestati.

Prvenstven cilj Sotoninih kušnja nije navesti nas da učinimo neki osobit grijeh, nego navesti nas da djelujemo u svojoj vlastitoj sili; i čim izađemo iz svoga zaklona kako bismo tako djelovali, pobjeda je njegova. Sve dok se ne mičemo, sve dok ne izađemo iz Krista, našeg zaklona, i ne vratimo se u područje tijela, on nas ne može dohvatiti.

Isus Sotoni nije rekao: „Odstupi, ja sam Bog“! To nam ne bi bilo ni pomoć ni uzor. On ja naveo riječ izrečenu čovjeku (Mt 4,4.7.10), i to poslušnom čovjeku, i jaki bio je pobijeđen.

Moramo se podsjetiti da je Krist „svezao“ Sotonu, „jakoga“, kako bi mogao „oplijeniti njegova dobra“ (Mt 12,29). On može dopustiti da Sotona neke vjernike baci u zatvor, kako bi bili iskušani, ali Sotona time ništa ne postiže; kad se nađe pred nekim tko hoda s Kristom, on nema baš nikakve moći nad njim. Bile vode uzburkane ili mirne, ako Krist nije s nama uvijek ćemo se utopiti u njima; da bismo pak mogli hodati po njima, On mora biti s nama.

Namjesto da Boga stavimo između svojih briga i nas, naše brige se isprečuju između Boga i nas. Namjesto da budemo čuvani u njegovu miru, ostajemo u stalnoj nesigurnosti. Kada nas zaokupi svim našim brigama kako bi nas spriječio u tome da uživamo ono što imamo u Kristu, neprijatelj je postigao velik uspjeh.

Borba s neprijateljem nigdje se ne osjeća toliko snažno kao kod molitve; tu je Sotona naročito djelatan.

2. Tijelo

Sve što nisam primio novim rođenjem, nego sam naslijedio prirodnim, tijelo je, i nikada ne može donijeti slavu Bogu, nego samo čovjeku. Ta izjava može nam se činiti gorkom, ali je istinita.

Podrijetlo nečega određuje sudbinu toga; što je po podrijetlu „od tijela“, nikada i nikakvim „usavršavanjem“ neće postati duhovno. „Ono što je rođeno od tijela, tijelo je“ (Iv 3,6) i nikada neće biti nešto drugo. Sve što možemo učiniti sami po sebi, u Božjim očima ne vrijedi “ništa”; i trebamo prihvatiti Božju ocjenu te priznati da to zaista ne vrijedi ništa! „Tijelo ne koristi ništa“ (Ivan 6,63). Vrijedi samo ono što je odozgor.

Bog od nas traži da se smatramo mrtvima. Ne traži on to zato da bismo umrli, nego zato što već jesmo mrtvi. On od nas nikada ne traži da priznamo nešto što nije činjenica.

Dok šesto poglavlje Poslanice Rimljanima govori o „tijelu grijeha“ (rd. 6), sedmo govori o „tijelu smrti“ (rd .24). U šestom poglavlju predočen nam je problem grijeha, a u sedmome poglavlju problem smrti. Koja je razlika između tijela grijeha i tijela smrti? U odnosu na grijeh (to jest, sve što se ne sviđa Bogu), ja imam tijelo grijeha, to jest tijelo koje se djelatno zalaže za grijeh. No u odnosu na Božji zakon (to jest sve ono u čemu je izražena Božja volja), imam tijelo smrti. Sva moja djelatnost s obzirom na grijeh čini moje tijelo tijelom grijeha, a moja nemoć s obzirom na Božju volju čini moje tijelo tijelom smrti. Svojom vlastitom naravi prihvaćam sve što je zlo, sve što je od svijeta i od Sotone, a odbijam sve što pripada svetosti, Nebu i Bogu.

Jesmo li otkrili da smo opterećeni tijelom beživotnim u pogledu Božje volje? Smrt znači apsolutnu slabost; ona znači da je čovjek toliko slab da ne može biti slabiji. Činjenica da imam tijelo smrti u pogledu Božje volje, znači da sam tako slab da sam utonuo u najstrašniju bijedu. „Jadan li sam ja čovjek! Tko će me izbaviti iz tijela te smrti?“ (Rim 7,24).

Naše vlastito „ja“ ne ostavlja nas na miru. Oholo je i ne voli biti ostavljeno po strani; osjetljivo je i ne može prihvatiti krutu ili nepravednu riječ; osjeća najmanju uvredu; lako se obeshrabri, brzo se uzbudi, teško se zadovolji, uobraženo je i, istodobno, plašljivo.

To sebično „ja“, tako dosadno sa svojim zahtjevima, svojim osjetljivostima i svojim vlastitim djelima, pribijeno je na križ.

Vlastito „ja“ mora se, prije ili kasnije, upoznati i osuditi. Ako ga se ne upozna u zajedništvu s Bogom, morat će ga se upoznati putem gorkog iskustva u nekom padu: „Da se pred Bogom ne može hvastati ni jedno tijelo“ (1 Kor 1,29). Bog želi imati prazne posude.

Tijelo u nama je neprijateljska i osuđena narav.

Bog nije oprostio, nego „osudio grijeh u tijelu“ (Rim 8,3), i to u Kristovoj osobi kao žrtvi za grijeh. Budući da je kršćanin sjedinjen s Njim u nebu, na Zemlji mora hoditi kao što je hodio On (1 Iv 2,6).

Kraljevstvo ne može imati dva kralja. Ako Gospodin vlada nad našim srcem, stari čovjek mora se povući.

Raspećem starog čovjeka grešnik se oslobađa sile i kraljevanja grijeha. To oslobođenje je, po milosti, svršena činjenica; putem vjere ona postaje iskustvo. Stari čovjek je, po milosti, položen u grob; putem vjere on će tamo i ostati. Kad kršćanin vidi sebe „mrtvim grijehu“ (Rim 6,2.11), ta smrt po Svetom Duhu postaje djelatnom u stvarnosti.

Tijelo neće bito obeskrijepljeno ako ga se suzbija vlastitim naporima; to mu, naprotiv, pridaje samo još više važnosti. Bit će obeskrijepljeno putem djela koje ga ostavlja u njegovoj istinskoj bezvrijednosti, i putem kojega je nad njim izrečena apsolutna smrtna osuda. Tako uvjereno da nije ništa drugo negoli samo grijeh, morat će umuknuti. Njegovo mjesto je u smrti, a ne da se poboljšava. Mi imamo pravo i moć držati tijelo mrtvim zato što je Krist umro, a mi živimo njegovim životom uskrsnuća; on sâm postao je naš život.

Uzrok sve naše bijede je naša vlastita volja i činjenica da vlastito „ja“ činimo središtem svega. Naše nas okolnosti mogu iskušati i uzrokovati bol, ali one nikada ne moraju uzrokovati moralnu bijedu; ona proistječe samo iz nezadovoljne samovolje.

Kad popustimo prohtjevima tijela, ili pak se upustimo u borbu s njim, ono što bismo trebali smatrati mrtvim činit će nam se kao nešto živo. Nemojmo davati prigodu umišljenosti tijela! To je prava borba: ona uvijek vodi do pobjede.

3. Svijet

Tko god je rođen od Boga, pobjeđuje svijet (1 Iv 5,4). On ima narav i načelo koji svladavaju prepreke što mu ih svijet postavlja na put. Njegova narav je božanska narav, jer je rođen od Boga; njegovo načelo je načelo vjere. Vjera je neosjetljiva na privlačnosti koje svijet nudi tijelu, i to zato što tom naravlju upravlja neovisan duh koji je potpuno izvan ovoga svijeta. Vjera usmjeruje njegove korake; ali vjera ne gleda na svijet ni ono što je u svijetu. Svijet je izgubio vlast nad njom. Osjećaji i povjerenje te naravi usmjereni su na Isusa, koji je bio razapet. Stoga vjernik koji je odvojen od svijeta ima hrabrost pokoriti se Bogu i činiti njegovu volju.

Odbacimo sve ono što nam stvara gubitke; u onome što je ovozemaljsko uvijek se nađe neka sitnica za koju se naša srca tako lako, a često i gorljivo, vežu. No za vjeru nema drugoga blaga osim Gospodina Isusa u Nebu (Mt 6,21). Ako ga zanemarimo, znači da u našim srcima nije dobio mjesto na koje ima pravo. Molimo se Bogu bez prestanka da nam dade snagu da živimo dostojno svog nebeskog poziva. Kad je srce tako zaokupljeno s Gospodinom gore, tako da su naši osjećaji usredotočeni samo na Njega, prirodan učinak bit će „opasana bedra i upaljene svjetiljke“ (Lk 12,35). Naša bedra trebaju biti opasana, kako bi nutarnji čovjek stalno bio pod nadzorom i vlašću Božje riječi. Tako ćemo biti očuvani od prljavštine ovoga svijeta.

Nebesko i zemaljsko ne može ići zajedno. Nemoguće je istodobno gledati prema gore i prema dolje, imati svoje poticaje u Nebu i na Zemlji. Svakako da se treba oduprijeti kada smo kušani onime što je zemaljsko, ali ne trebamo biti zaokupljeni odupiranjem. Razlog zbog kojega se odričemo onoga što je ovozemaljsko nalazi se u našem položaju. Apostol Pavao nam veli: „Jer umrli ste i život vaš skriven je s Kristom u Bogu“ (Kol 3,3). To je dragocjena i utješna istina koja vrijedi za kršćanina, utemeljena na Kristovoj smrti za nas. Primili smo Kristov život i u tom životu pripada nam sve što je Krist učinio za nas.

Krist i grijeh ne mogu biti zajedno; ne možemo istodobno imati Njegovu prisutnost i ljubav prema svijetu.

Nebeski kršćanin svako obilježje svijeta na sebi smatra sramotom.

Srce odvučeno od Krista bič je za kršćanina. Kad je srce ispunjeno Kristom, u njemu nema mjesta ni želje za ispraznošću svijeta. Ako Krist po vjeri prebiva u našem srcu, nećemo tako često postavljati pitanje: „Što je zlo u ovome ili onome?“ Radije ćemo se pitati: „Činim li to za Krista? Može li mi on to odobriti?“ Ako smo u zajedništvu s njim lako ćemo otkriti s čime on nije suglasan. Nemojmo dopustiti svijetu da se upleće i odvraća naše misli od Krista!

Uzrok tome što se ne možemo radovati nisu životne teškoće, nego podijeljeno srce. Kad kršćanin hodi sa svijetom, savjest mu prigovara, a ako naiđe na duhovne kršćane, nesretan je u njihovom društvu; takav kršćanin, zapravo, nigdje nije sretan.

Svjetovan život je udoban i lak, i ništa nije žalosnije negoli vidjeti kršćanina kako živi lagodno i udobno te iz dana u dan nastavlja bez ikakve ovisnosti o Gospodinu. Onome pak koji je nebeski sramotna je svaka značajka svjetovnosti. Načelo svjetovnosti iskorijenjeno je iz onoga koji je umro i uskrsnuo s Kristom i koji živi nebeskim životom. Život uskrsloga nije od svijeta; on nema nikakve veze sa svijetom.

Ako je vjernik na jednom križu a svijet na drugom, moralna udaljenost koja ih razdvaja znatna je. Ako je udaljenost znatna u načelu, trebala bi biti i u djelu. Vjernik pokazuje nevjernost Kristu ukoliko njeguje zajedništvo sa svijetom. Umrli smo svijetu, a oživljeni smo s Kristom. Istodobno smo dionici njegove odbačenosti na Zemlji i njegove prihvaćenosti u Nebu; a radost zbog njegove prihvaćanosti osposobljuje nas da nevolju uslijed odbačenosti smatramo malenkošću.

Što je to svijet? Božja riječ označava to sasvim točno: ono što „nije od Oca“ (1 Iv 2,16). Što je, dakle, dublje moje zajedništvo s Ocem, tim ću bolje razaznavati što je od svijeta. Što se više radujete u Očevoj ljubavi, tim više ćete odbacivati svijet. A tko objavljuje Oca? Sin. On to čini snagom Svetoga Duha. Što sam dakle više u snazi neožalošćenog Duha, što se više napajam objavom koju Sin daje o Ocu, tim bolje ću razlikovati što je od svijeta. „Hodite u Duhu i nećete udovoljavati požudi tijela“ (Gal 5,16). Živite s Bogom pa nećete živjeti sa svijetom. Kakva bi to bila sreća kada bi se svi koji kažu da su izišli iz Egipta doista sve više i udaljavali od njega te sve bolje poznavali Kristov križ i grob kao granicu između njih i svijeta.

Kako je žalosno vidjeti kršćane koji traže ono što je od svijeta! To jasno dokazuje da im se „zgadila“ nebeska mana i da je smatraju „bezvrijednim kruhom“ (Br 21,5). Oni služe onome što bi trebalo umrtviti. Djelatnost novog života uvijek je povezana sa svlačenjem „staroga čovjeka s njegovim djelima“ (Kol 3,9); a kada dođe do tog svlačenja, bit će snažnija želja za „istinskim kruhom“ (Iv 6,32), „kruhom što krijepi srce čovječje“ (Ps 104,15).

Čemu služimo ako se u svom hodu poistovjećujemo sa svijetom, koji je odbacio Krista?

Kada se kršćanin negdje stidi priznati Krista, tada bi, prije svega, trebao preispitati ne nalazi li se možda na mjestu ili u društvu u kojem bi se kršćanin trebao stidjeti ukoliko se nađe tamo.

Pavao je svijet smatrao nečime što treba biti pribijeno na križ, a svijet je razapevši Krista razapeo i sve one koji mu pripadaju.

Povezanost s Kristom otvara nam Nebo i izbacuje nas iz svijeta. Ako, dakle, ispovijedamo da smo nebeski a svijet nas ne odbacuje, to dokazuje neku pogrešku u položaju koji zauzimamo.

Bolje je biti privučen nebeskim radostima negoli biti gurnut prema Nebu uslijed zemaljskih žalosti. Vjernik ne bi trebao čekati da ga svijet napusti, nego bi u snazi zajedništva s onime što je odozgor trebao napustiti ono što je zemaljsko. Kada se vjerom uhvatimo za Krista, neće biti teško ostaviti svijet; naprotiv, teško bi tada bilo ostati povezan sa svijetom.

Svijet možemo nadvladati samo vjerom. Nevjera nas dovodi pod vlast onoga što je ovozemaljsko ili, drugim riječima, daje svijetu pobjedu nad nama. Tko pak je, poučen od Svetoga Duha, spoznao da je Bog sasvim dovoljan, postaje potpuno neovisan od onoga što je ovozemaljsko. „Ovo je pobjeda koja je pobijedila svijet: vjera naša“ (1 Iv 5,4).

Najgora i najopasnija Sotonina oruđa su vjernici koji posjeduju istinu i služe se njome, ali se boje sramote i neprijateljstva svijeta. Ustuknuti pred križem znači odreći se kršćanstva.

Putem istog djela kojim su zauvijek odstranjeni naši grijesi, izvučeni smo (doslovno: iščupani silom) iz „sadašnjeg zlog doba“ (Gal 1,4). Ovo dvoje uvijek ide zajedno: Krist me nije samo oslobodio od posljedica mojih grijeha, nego i od stvarne snage grijeha, kao i od zahtjeva i utjecaja sustava kojega Pismo naziva „svijet“.

Oni koji ispovijedaju da su kršćani a odriču se svog poziva i svog nebeskog karaktera, ili pak djeluju kao da su dio ovoga svijeta, jako griješe protiv Božjeg djela i Kristovog svjedočanstva. Oni postaju oruđa od kojih će Sotona imati koristi. Neopredijeljen i podijeljen kršćanin nedosljedniji je od iskrenog svjetovnog čovjeka ili nevjernika.

4. Zakon

Zakon nije ništa usavršio, nego je, zapravo, bio dokinut „zbog svoje nemoći i beskorisnosti“ (Heb 7,18-19). Krivca je stavio pod prokletstvo, a nikoga nije mogao spasiti. Naš Spasitelj podnio je to prokletstvo za one koji vjeruju u njega, kako bi na nas došao „blagoslov u Kristu Isusu“ (Gal 3,13). Zakon je pred Božjim prijestoljem zasjao u svoj slavi kojom ga je Bog zaodjenuo tako što je zadovoljio sva njegova potraživanja osudivši našeg božanskog Zamjenika. Stoga smo mi namjesto prokletstva, koje smo zaslužili, primili život i Svetog Duha, koji je snaga tog života. Kad je Krist podnio osudu i mi smo bili uključeni u nju te je sada moramo ostvarivati iz sata u sat svakodnevno noseći križ. Stoga nam sada Zakon, koji nas je kao grešne ljude osudio i prokleo, nema više ništa reći, jer smo „po Kristovu tijelu umrli Zakonu, da pripadnemo drugomu, to jest onomu koji je uskrišen od mrtvih“ (Rim 7,4). Naš Spasitelj je na sudu zauzeo naše mjesto, tako da se Zakon više ne obraća nama. Izbavljeni smo od njegove vlasti i njegova prokletstva te živimo novim životom uskrsnuća u uskrslom Kristu, u kojemu nemamo više nikakvog posla sa Zakonom. No to ne znači da smo bez Božjega zakona, jer smo „u zakonu Kristovu“ (1 Kor 9,21). Tako se pravedni zahtjevi Zakona ostvaruju u onima koji, oslobođeni od vlasti i prokletstva Zakona, ne žive „po tijelu“, nego „po Duhu“ (Rim 8,4).

Milost u kojoj jesmo oduzima tijelu svaku vlast nad nama. Ako je Zakon „sila grijeha“ (1 Kor 15,56), onda je milost njegova nemoć. Zakon daje grijehu silu nad nama; milost nam daje silu nad grijehom.

Bog zahtjeva svetost i pravednost koju sam dužan ispuniti: to je Zakon. Ako, dakle, Zakon znači to da Bog od mene traži ispunjenje nekog zahtjeva, onda oslobođenje od Zakona znači da on to više ne traži od mene kako bih time zadobio Njegovu naklonost, jer se On sâm, u svojoj milosti, pobrinuo za to. Zakon znači da Bog traži od mene da učinim nešto za njega; izbavljenje od Zakona znači da sam oslobođen te obveze, jer on to, po njegovoj milosti, čini sâm.

Božji zahtjevi nisu se promijenili, ali sada nije na nama da ih zadovoljimo. Slavljen neka je Bog! On je taj koji je dao Zakon, i on sâm je taj koji ga izvršava.

Dokle god se mi trudimo da nešto činimo, Bog ne može djelovati za nas.

Kada mi prestanemo djelovati, Bog uzima stvar u svoje ruke. On čeka da dođemo do kraja svojih sposobnosti i da više ništa ne možemo učiniti sami. Bog je osudio sve što je od staroga stvorenja i pribio to na križ u našemu Gospodinu Isusu. Tijelo ne koristi ništa! Ako pokušavamo činiti nešto po tijelu, zapravo odbacujemo Kristov križ. Bog je objavio da mi zaslužujemo smrt. Kada to stvarno vjerujemo, potvrđujemo Božju presudu te odustajemo od svakog tjelesnog napora da mu ugodimo.

Kršćanski život ne sastoji se od držanja nekih odredaba, zapovijedi, ili tradicije. Kršćanski život je božanska stvarnost. To je Krist u srcu i Krist obnovljen u životu svakog dana po snazi Svetog Duha. To je nov čovjek, oblikovan po uzoru samoga Krista, koji se očituje u najmanjim pojedinostima našeg ponašanja i našeg življenja u ovome svijetu, u našim obiteljima, u našim odnosima s bližnjima, na našim putovima, u našem raspoloženju – jednom riječju, u svemu što jesmo. To nije stvar ispovijedanja ili nauka, mišljenja ili osjećaja, nego živa i neosporna stvarnost. To je ovisnost o Bogu koja se uspostavlja u srcu, odakle blagoslovljeno sve više ovladava cjelokupnim moralnim bićem te širi svoj blagotvorni utjecaj na svako područje u kojem smo pozvani živjeti. Takav je kršćanin koji hodi blagoslovljenim stopama Onoga koji je „išao od mjesta do mjesta čineći dobro“ (Dj 10,38), kome je užitak bio u davanju i služenju, koji je uvijek bio spreman ublažiti bol i suosjećati s ožalošćenim ili obeshrabrenim srcima.

Ne govorim da je autoritet Zakona bio oslabljen ili da je prestao: govorim da sam ja umro. Zakon ima vlast nad čovjekom dokle god je živ, i duže je ne može imati (Rim 7,1). Ja, dakle, više ne živim “u tijelu”. Potpuno sam izbavljen od njega putem otkupljenja, umro sam i uskrsnuo; sada sam „u Kristu“ (2 Kor 5,17).

5. Borba i pobjeda

Kršćanin koji je tjelesan i spava neće moći izdržati veliku duhovnu borbu: on je već među poraženima. Što je pak vjernik više ispunjen Duhom, tim više će htjeti napredovati u posvećenju i bit će izdržljiviji za podnošenje neprijateljevih napada.

Bog se ne šali s nama. On nas ne bi opskrbio svojim oružjem ako ono ne bi bilo sposobno oduprijeti se protivnikovim udarcima; niti bi nas samo tako gurnuo u borbu ako pobjeda ne bi bila moguća.

Nema položaja u kojem bi se vjernik mogao naći a da ne bi mogao tražiti zaštitu u Božjoj prisutnosti.

Najteži put, to jest onaj koji nas vodi u najžešće borbe, samo je put do pobjede i odmora, put na kojem najviše napredujemo u spoznaji Boga. To je put na kojemu smo u zajedništvu s Bogom – izvorom svake radosti. „Zapečaćeni Duhom svetim“, u Njemu imamo „zalog naše baštine“ (Ef 1,13), predokus vječne i beskrajne sreće.

Duh i Božja riječ su sve što je potrebno za duhovan život. Opskrbljena time, vjera napreduje ojačana ohrabrujućom riječju našega Boga. On za nas u svijetu ima put na kojem nas Sotona ne može dohvatiti. To je put kojim je hodio Isus. Sotona je knez ovoga svijeta, ali postoji božanski put za prolazak ovim svijetom; drugog puta nema. Na tome putu nalazi se Božja sila, a objavljen je u Božjoj riječi.

Stalna navika osuđivanja tijela u onom malom tajna je očuvanja od padova.

Način na koji nas Bog oslobađa od grijeha nije to da nas čini sve jačima i jačima, nego da našeg starog čovjeka čini sve slabijim i slabijim. Možda mislite da je to, zasigurno, neobičan način da nas dovede do pobjede; ali to je Božji način kojim nas on oslobađa od vlasti grijeha. On to ne čini tako da ojača (poboljša) našeg starog čovjeka, nego da ga razapne (Rim 6,6); ne tako da mu pomogne postići „barem nešto“, nego da ga učini potpuno nedjelatnim.

Kršćanin često nastoji zaboraviti svoju slabost; želi je nadvladati, osloboditi je se. Bog, naprotiv, želi da je postanemo svjesni i da je duboko osjetimo; želi da ostanemo u njoj, čak i da je prihvatimo. Kršćanin uzdiše zbog svoje slabosti, ali Krist svoje učenike poučava tome da kažu: „Radije ću se hvaliti svojim slabostima“ (2 Kor 12,9b). Kršćanin to smatra najvećom zaprekom koja ga ometa da živi za svoga Boga; Bog nam pak veli da je to tajna snage i uspjeha. Upravo naša slabost, ako je iskreno priznamo, jest to što nam daje pravo i pristup snazi Onoga koji je rekao: „Dosta ti je moja milost, jer se moja snaga usavršuje u slabosti“ (rd. 9a).

Gospodin ne poništava osjećaj naše slabosti, nego, naprotiv, što je zaista čudesno, ostavlja i razvija u nama osjećaj potpune nemoći te nam istodobno daje svijest velike snage u Njemu. „A to blago imamo u zemljanim posudama da ta izvanredna snaga bude od Boga, a ne od nas“ (2 Kor 4,7). Slabost i snaga idu ruku pod ruku; ako se povećava osjećaj jednoga, povećava se i osjećaj drugoga, sve dok, naposljetku, ne možemo zajedno s apostolom Pavlom reći: „Jer kada sam slab, tada sam jak“ (2 Kor 12,10).

Prihvatimo vjerom ovaj divan Božji plan: u nama – ništa osim slabosti; u Kristu – svemoć. Ne gledajmo više na sebe, nego jedino na Krista, pa ćemo tada moći reći: „Sve mogu u Onome koji me jača“ (Fil 4,13).

6. Padovi i obnova

Kada je zajedništvo prekinuto, kad smo sagriješili (ne kad smo se pokajali, jer njegovo posredovanje vodi nas do pokajanja), Krist posreduje za nas. Pravednost je uvijek na snazi – naša pravednost – „Isus Krist, Pravednik“ (1 Iv 2,1). Stoga milost djeluje na temelju te pravednosti i krvi koja je pred Bogom – djeluje kao odgovor na zastupanje Krista, koji nas nikada ne zaboravlja i želi nas putem pokajanja vratiti u zajedništvo.

Kad izgubimo zajedništvo s Bogom, naše naravno srce kaže: „Moram to ispraviti prije negoli mogu doći Kristu.“ No On je pun milosti, i mi to znamo, te smo dužni vratiti mu se odmah, onakvi kakvi jesmo, i potom se duboko poniziti pred njim. Samo u njemu i putem njega naći ćemo obnovu svojoj duši.

Kada nam Bog odredi naš položaj, možemo biti sigurni da je on mudro izabrao i da je to spasonosno. Čak i kad si u svojoj ludosti i samovolji sami izaberemo nešto, Bog u svome milosrđu nadvladava našu ludost i čini da naše okolnosti posluže na našu duhovnu dobrobit.

„Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan da nam oprosti naše grijehe i da nas očisti od svake nepravednosti“ (1 Iv 1,9). Priznanje je, dakle, ono što traži Bog. Kršćanin koji je sagriješio mislima, riječima ili djelima, mogao bi danima i mjesecima moliti za oproštenje pa, svejedno, ne imati sigurnost oproštenja, koje se temelji na 1. Ivanovoj 1,9. Kada pak iskreno priznamo svoje grijehe pred Bogom, onda je spoznaja o savršenom oproštenju i savršenom očišćenju isključivo pitanje vjere.

Vrlo je važno da naš unutrašnji život bude održavan na razini sukladnoj našem vanjskom djelovanju, jer nam, u protivnom, prijeti duhovni pad.

Lažna poniznost plod je nevjere i onoga koji je zalutao ili koji je zaostao na začelju zavodi da zauzme položaj niži od onoga koji mu je Bog dao, budući da takav ne poznaje načelo po kojem Bog obnavlja one koji su pali, niti u kojoj mjeri ih obnavlja. Izgubljeni sin molio je da bude primljen kao sluga, ne shvaćajući da, što se tiče njega samoga, na položaj sluge nema nikakva većeg prava negoli na položaj sina, te da bi, s druge strane, bilo nedostojno očeva karaktera postaviti ga u taj položaj. Nije mu preostalo drugo negoli prihvatiti ono što mu je otac htio dati, naime, najuzvišeniji položaj, to jest zajedništvo s njim.

Teže je vratiti se na put blagoslova negoli držati se podalje od zla.

Gotovo ništa ne otvrdnjuje srce više negoli navika priznavanja grijeha bez osjećaja njegove težine.

Ne postoji nikakvo ograničenje božanskog oproštenja, budući da ne postoji ni ograničenje u okajanju, kao ni u snazi i učinkovitosti krvi Isusa Krista, Sina Božjega, koja „čisti od svakog grijeha“ (1 Iv 1,7). Nikakvo ograničenje ne postoji ni u pogledu vrijednosti posredovanja našeg velikog Vrhovnog svećenika, koji „može potpuno (doslovno: do kraja) spasiti one koji po njemu pristupaju Bogu“ (Heb 7,25).

7. Posvećenje

Posvećenje se temelji na savršenom i dovršenom djelu pomirenja s Bogom. Kršćanin je u Pismu prikazan kao savršeno posvećen. Posvećenje se vrši putem djelovanja Svetog Duha, koji nam daje novu narav i potpuno nas odvaja od svijeta. Važno je držati tu istinu i smatrati se već posvećenim, jer, u protivnom, praktično posvećenje neće biti ništa drugo doli poboljšavanje naravnog čovjeka; zapravo, bit će svedeno na držanje Zakona.

Kršćanin se u tom slučaju – nakon što se pomirio s Bogom – vraća u dvojbe i nesigurnost, jer, iako je opravdan, ne smatra se spremnim za Nebo. Misli da njegova prihvaćenost ovisi o njegovom napretku, tako da mu opravdanje ne pruža mir s Bogom. No takvim stavom otkupno djelo je oslabljeno, pa čak i obezvrijeđeno, naravno, u smislu vrednovanja tog djela vjerom u našim srcima.

No mi smo uzeti kao grešnici iz svijeta te smo Svetim Duhom odvojeni da uživamo sve učinkovitosti Kristova djela po Očevom naumu. Posvećenje u nama zbiva se kroz Riječ, bilo na početku, prigodom udjeljivanja života, ili kasnije, u pojedinostima na putu. „Posveti ih istinom; tvoja riječ je istina … Ja posvećujem samoga sebe za njih, da i oni budu posvećeni po istini“ (Iv 17,17.19). Sveti Duh sve više objavljuje Boga i sve više povezuje srce s njim; istodobno objavljuje Kristovu slavu i sve božanske vrline koje se očituju u njemu kao čovjeku. On stvara i oblikuje novoga čovjeka u nama, onoga koji je rođen od Boga. Jasno je da zajedništvo s Bogom vodi do najvišeg praktičnog posvećenja.

Je li vaša iskrena želja da rastete u milosti i praktičnom posvećenju? Tada pazite da se ne povežete, čak ni samo na jedan sat, s onime što će onečistiti vaše ruke, opteretiti vašu savjest, ožalostiti Svetoga Duha i prekinuti vaše zajedništvo s Bogom. Budite potpuno odlučni suzdržati se od toga svim svojim srcem! Smjesta odustanite od svega što je nečisto, koliko god vas to stajalo; kakav god gubitak mogli imati zbog toga, napustite to!

Nikakav svjetovan dobitak, nikakva zemaljska povlastica ne bi mogla nadomjestiti gubitak čiste savjesti i srca ispunjenog mirom i radošću uslijed neometanog zajedništva s Bogom, našim Ocem, i njegovim Sinom, našim Gospodinom.

Božja svetost je uzvišena misao. Apsolutno odvojenje od svakog zla, jer je On apsolutna dobrota, nepromjenjiva čistoća do koje ne može doprijeti nikakva nečistoća, svjetlost koju nikakva tama ne može potamniti; to je svetost, moralno stanje u kojem Bog želi da imamo udio. I zbog toga nas disciplinira, kako bi nas oslobodio od svega što bi moglo ometati rast u radosti uslijed tog položaja koji imamo. Jer u Kristu smo pred Bogom u položaju savršene svetosti: „Sveti i besprijekorni pred njim u ljubavi“ (Ef 1,4). No on želi da i u našem svakodnevnom životu budemo poput Njega, u moralnom smislu, da naše praktično stanje odgovara onome što on jest.

Što više vjernik ljubi Boga, tim će se više bojati učiniti nešto što Njemu nije po volji. Taj strah, plod ljubavi, istinsko je načelo svetog ponašanja: on potiče vjernika da bježi od iskušenja, da se povuče od zla, i to zato što ga ono potiče na užas grijeha.

Mi nikada nemamo ispriku ni za jedan jedini grijeh, bilo djelima ili mislima, jer nam je Kristova milost dovoljna, a Bog je vjeran. Apostol Pavao nam veli da On „neće dopustiti da budemo iskušani iznad onoga što možemo podnijeti“ (1 Kor 10,13).

Iako praktična svetost nije temelj našega spasenja, ona je blisko povezana s radošću spasenja.

Oni koji pripadaju Božjoj crkvi trebaju se ponašati kao sveti: oni nisu samo izbavljeni od krivnje i posljedica grijeha, nego i od činjenja i sile grijeha, kao i ljubavi prema grijehu. Činjenica što su bili izbavljeni krvlju pashalnog janjeta učinila je Izraelce odgovornim za to da iz svoje sredine uklone kvasac – simbol zla.

Pravu spoznaju samoga sebe nikada neću dobiti vlastitim naporima, nego jedino tako da Bogu prepustim brigu da me preispituje.

Suđenje samome sebi jedna je od najvažnijih i najkorisnijih vježbâ kršćanskog života, i svaki bi ozbiljan kršćanin trebao visoko cijeniti sve što ga potiče na to.

Na kršćanina bi se, u duhovnom smislu, uvijek trebao moći primijeniti stih pjesnika koji je za pelikana rekao: „Čak i kad hoda, osjeća da ima krila“.

Što više u Kristu, snagom Svetoga Duha, promatramo božanski karakter i shvaćamo snagu našeg odnosa s Bogom, nužno ćemo biti svetiji u djelovanju. U stanju svetosti u koje je vjernik uveden nema napredovanja, ali ima i treba biti napredovanja u vrednovanju, iskustvu i praktičnom očitovanju te svetosti.

Isti križ koji nas je doveo iza zavjese, izveo nas je iz tabora. Krist je bio istjeran, a i mi s njim; on je primljen u Nebo, a i mi s njim. Nije li milost to što možemo biti izvan svega onoga što je odbacilo našega Gospodina i Učitelja? Svakako da jest; i što više upoznajemo Isusa, tim više ćemo znati da smo moralno izbavljeni od „sadašnjeg opakog doba“ i tim više ćemo biti zahvalni kada, zajedno s Njim, nađemo svoje mjesto izvan svega toga.

Znamo da nam je opravdanje udijeljeno na temelju Kristova djela i da se za nj ne zahtijeva nikakvo naše djelo. No kad je u pitanju posvećenje, onda mislimo da ono ovisi o našim vlastitim naporima. Znamo da smo oproštenje primili tako što smo se pouzdali u Gospodina, no ipak mislimo da ćemo izbavljenje od grijeha postići tako da sami nešto činimo. Bojimo se da, ukoliko ništa ne činimo, nećemo ništa ni postići. Nakon što smo iskusili spasenje, opet se javlja naša stara navika da „nešto činimo“ te opet započinjemo djelovati vlastitim naporima. A Božja riječ nam kaže: „Dovršeno je“ (Iv 19,30). On je na križu dovršio sve za naše oproštenje i on će u nama ostvariti sve za naše izbavljenje. Bog je uvijek i u svemu onaj koji djeluje. „Bog je taj koji izvodi u vama …“ (Fil 2,13). Bog želi učiniti sve, jer njemu treba pripasti sva slava. Ako bismo mi učinili neki dio, pripao bio nam i dio slave; no sva slava treba pripasti Bogu, i zato on izvršava čitavo djelo od početka do kraja.

Srce se raduje kad zna da će sâm Krist od nas učiniti sve što on želi da budemo.

Dobro je svaki se dan upitati: „Koje me misli zaokupljaju? Čime se bavim? Koja su tajna promišljanja i planovi moga srca? Očekujem li hranu za svoju dušu od Duha ili od tijela? Jesu li moje želje odozgo ili odozdo?“

Za kršćanina je na njegovu životnom putu jedino važno to da za svoje življenje ima Božje odobravanje, to jest da je u skladu s Njegovom suštinskom naravi i Njegovim nepromjenjivim osobinama.

Svatko tko je osjetio tjeskobu nečiste savjesti, neće se olako zaprljati. Čista savjest je predragocjeno blago da bi ga se olako moglo odreći; onečišćena savjest je pretežak teret da bi ga se olako moglo prihvatiti.

Vjernik je već sada očitovan i on se toga ne boji. U slavi će mu biti očitovani svi Božji putovi s njim iz prošlosti, ali Bogu je on očitovan već sada; njegova savjest je već sada preispitivana u svjetlu. Tako misao o „Kristovom sudištu“ (2 Kor 5,10) ima posvećujuću snagu za sadašnjost.

Jasno je da „oni koji su u tijelu, ne mogu ugoditi Bogu“ (Rim 8,8). Bogu hvala, vjernik nije „u tijelu“ nego „u Duhu“ (Rim 8,9). On je potpuno izašao iz svoga stanja u starom stvorenju i uveden je u novo stvorenje, gdje moralni grijesi ne mogu opstati. Točno je da on još uvijek ima staru narav, ali ima i sretnu povlasticu da je smije smatrati mrtvom te živjeti u stalnoj snazi novog stvorenja, gdje je „sve od Boga“ (2 Kor 5,18).

Ovo je kršćanska sloboda:

– sloboda za kretanje u svim smjerovima tog lijepog stvorenja, gdje se ne može naći nikakav trag zla;

– sveta sloboda za življenje u svetosti i čistoći pred Bogom i ljudima;

– sloboda za koračanje uzvišenim stazama osobne svetosti, koje su obasjane sjajnim zrakama Božjeg lica.

To je „kršćanska sloboda“. Sloboda je, dakle, ne počiniti grijeh, nego okusiti nebesku slast života u istinskoj svetosti i moralnoj uzvišenosti.

Sjedinjenost s Kristom je tajna života bez grijeha, jer „grijeha u njemu nema“ (1 Iv 3,5).

Vjera treba živjeti iz dana u dan i ne baviti se ni sa čime drugim osim sadašnjim trenutkom. Ako vjerujemo da nas Isus u sadašnjosti može sačuvati od svakog prijestupa, to je dovoljno; idimo naprijed s uvijek novim povjerenjem. Umjesto da nas padovi i grijesi obeshrabre, oni će poslužiti kao poticaj da ponovno i s više žara tražimo snagu i spas u Kristu. Na tome putu možemo napredovati tako da se potpuno predamo u Božje ruke da nas on sačuva od grijeha i pomogne da ustrajemo u vjeri.

Posvećenje je usklađenost naših osjećaja i misli i, sukladno tome, našeg ponašanja – s Bogom i njegovom voljom.

8. Patnja

Patnja je korisna za to da naučimo razumjeti i utješiti druge.

Naš Bog zna da nam bolna iskazivanja njegove očinske stege, dok prolazimo kroz njih, ne mogu biti na radost. Ako ne bismo osjetili njegovu stegu, ako ona ne bi proizvela tugu, kakva bi uopće bila njezina svrha? Kršćanin nije stoik koji ponosno prkosi boli. On osjeća udarce, ali on poznaje ruku koja ih daje te čeka blagoslovljeni ishod koji će proizići iz toga: „mironosni plod“ praktične pravednosti (Heb 12,11), praktično ostvarenje one svetosti koje smo dionici (rd. 10).

Kad bi nebo uvijek bilo vedro, a staza uvijek ravna, vjernik ne bi dovoljno dobro poznavao Boga s kojim ima posla; znamo, naime, kako je ljudsko srce sklono izvanjski mir smatrati Božjim mirom.

Kad se odmaramo na okolnostima, namjesto da se odmaramo na Gospodinu, on nas na neki način pohodi i uzdrma naše lažne oslonce. Često vjerujemo da je neki put ispravan zato što je bez teškoća, i obratno. To je velika zabluda. Put poslušnosti često je najveći izazov tijelu i krvi. Kad je Pavao bio pozvan u Makedoniju, gotovo prvo na što je naišao bio je zatvor u Filipima.

Put do kraljevstva vodi kroz patnju, muku i nevolje; ali, Bogu hvala, vjerom možemo reći: „Patnje sadašnjega vremena nisu vrijedne usporedbe s budućom slavom koja će se objaviti u nama“ (Rim 8,18). I opet: „Jer nam malenkost naše nevolje donosi mnogo obilnije i vječno breme slave“ (2 Kor 4,17). I naposljetku: „Dičimo se mi i u nevoljama; jer znamo da nevolja stvara postojanost, postojanost prokušanost, a prokušanost nadu“ (Rim 5,3-4). Velika je čast i istinska povlastica to što smijemo piti iz čaše našeg Učitelja i što se smijemo krstiti njegovim krštenjem; da u sretnom zajedništvu s Njim prođemo putem koji izravno vodi u našu slavnu baštinu. I Baštinik i subaštinici stižu u tu baštinu stazom patnje.

Što smo sličniji Gospodinu, više ćemo trpjeti s njim; i što je dublje naše zajedništvo s njim u njegovim patnjama, to dublje će biti naše zajedništvo s njim u slavi.

Zapamtimo da patnja za Krista nije ropski jaram, nego povlastica; ne kruti zakon, nego izraz milosti. „Jer vama je zbog Krista dano kao milost, ne samo u njega vjerovati, nego i za njega trpjeti“ (Fil 1,29). Osim toga, istinska tajna patnje za Krista je u tome da se naši osjećaji sve više usredotočuju u njemu. Što više volimo Isusa, tim više ćemo se držati blizu njega; a što smo bliže njemu, tim vjernije ćemo ga nasljedovati; što ga vjernije nasljedujemo, tim više ćemo trpjeti za njega.

Kada smo u kušnji, nikada nemojmo zaboraviti da ono što nam je potrebno nije promjena naših okolnosti, nego pobjeda nad samim sobom.

Stvarnost naše ljubavi prema Bogu, našeg povjerenja u njega, naše ovisnosti o njemu, nikada se ne pokazuje bolje negoli u nevoljama i poteškoćama. Stoga, ohrabrimo se! Budući da nam je otkriven smisao naših nevolja, prihvatimo ih s radošću znajući da one izražavaju svu ljubav našega Oca, koji želi da sudjelujemo u njegovoj svetosti.

Prihvatiti nasljedovanja Krista ne znači zakloniti se od kušnjâ i svih nevolja u životu od kojih bismo najradije pobjegli. Kako možemo očekivati život bez moralnog i fizičkog stradanja u svijetu u kojemu je Krist žrtvovao svoj život?

Isus je toliko trpio ovdje na Zemlji! Hodio je putem odricanja i križa, a oni koji žele biti njegovi učenici ne mogu za sebe očekivati ništa drugo. Ali dano im je obećanje, jednostavno, lijepo i dovoljno: „Ja sam s vama u sve dane“ (Mt 28,20). „Kad kroz vode prolaziš, ja ću biti s tobom, i kroz rijeke, one te neće preplaviti; kada kroz oganj hodaš, nećeš izgorjeti“ (Iza 43,2). Oni neće izbjeći vatru ni duboke vode, ali s Kristom se neće utopiti ni izgorjeti.

Ako Bog smatra korisnim to da nas zadesi neka nevolja, ili je čak on pošalje, ona dolazi iz ruke koja nikada ne čini greške i koja pripada srcu čija je ljubav savršena.

Bog nikada nije obećao da će kršćanin izbjeći životne kušnje i provjere, ali je obećao da će s iskušenjem dati i izlaz, kao i potrebnu snagu da se može izdržati (1 Kor 10,13). Što je veća naša slabost, tim više se očituje njegova snaga.

Samo onaj koji je primio „prve plodove Duha“ (Rim 8,23) zna za istinsko uzdisanje u sebi; samo onaj koji već ovdje sudjeluje u Kristovoj smrti i u njegovu uskrsnuću može reći da „patnje sadašnjega vremena nisu vrijedne usporedbe s budućom slavom“ (rd. 18). U kršćaninu će neizrecivo uzdisanje, očekivanje i nada doseći svoj vrhunac, jer u njega je Duh položio prve plodove novog stvorenja. Ta u nadi je kršćanin spašen (rd. 24). Prisutnost njegova Boga je prisutnost u odsutnosti; njegov mir je mir u borbi; njegova radost je radost u suzama; upravo pod križem spoznao je uskrsnuće.

Ponos koji nastoji nijekati patnju i stoička otpornost na patnju ne priliče nam. Tako, naime, naše duše neće biti dovedene Bogu, nego će, naprotiv, ostati zadržane na udaljenosti od njega. Kad priznamo bol i potpunu bezizlaznost, postajemo prisniji s Bogom, koji nam želi i može pomoći kada sva svoja očekivanja stvarno položimo u Njega.

Ako je Krist između naših srdaca i patnje, namjesto da se patnja ispriječi između naših srdaca i njega, otkrit ćemo da je patnja najbolje mjesto koje na Zemlji možemo zauzeti, jer nas, u tome slučaju, sva naša patnja dovodi bliže Kristu.

Mi bismo uvijek najradije plovili punim jedrima s povoljnim vjetrom, ali tako se ne postaje dobrim mornarom.

Ako svim srcem želimo živjeti u Božjem strahu te odlučno poslušati Božju riječ, bit ćemo, prije ili kasnije, podvrgnuti provjeri. Bog će se pobrinuti za okolnosti kroz koje ćemo pokazati je li nam zaista, prije svega, stalo do Gospodinovih prava, njegovih probitaka i njegove slave – jesmo li vjerni ne samo na riječima, nego i „djelom i istinom“ (1 Iv 3,18). To ponekad iziskuje velike patnje, koje slamaju naša srca i upropašćuju nam tijelo. A mi pak smo tako slabi da izdržimo takve bitke i na djelu pokažemo da se bojimo Gospodina i želimo mu biti vjerni! No on to zna. „Zna on građu našu; spominje se da smo prah“ (Ps 103,14). Kakve li milosti!

Teže je radovati se u Gospodinu kad smo u blagostanju negoli kad smo u nevolji, jer nevolja nas tjera k njemu.

V. Izvori pomoći za vjernika

1. Kristova služba

„Ako je tko žedan, neka dođe k meni i pije“ (Ivan 7,37). Kakve god bile moje neugodnosti, nevolje i teškoće, kakva god bila moja žalost i samoća, Isus je odgovor na sve to. On mi ne obećava samo odmor ili utaženost žeđi. Čujmo što on veli: „Iz njegove će utrobe poteći rijeke žive vode“ (rd. 38). „Onaj tko pije od vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti nikada“ (Ivan 4,14). To je jedno od najvećih Božjih otkrivenja čovjeku: „neće“ – znači da zaista neće, „nikada“ – znači stvarno „nikada“, „žeđ“ – znači bilo koju potrebu koja je nezadovoljena.

Gospodin nas ne napušta zbog naših pogrešaka ili naše nemarnosti; on posreduje za nas i mi možemo praktično iskusiti njegovu milost. No to nije iskustvo bliskog zajedništva, niti svjestan napredak u spoznaji bogatstava i punine koja je u Kristu. To je milost koja je prilagođena našim potrebama, odgovor na našu bijedu; Isus pruža svoju ruku prema nama, sukladno potrebi koju osjećamo, potrebi stvorenoj u našim srcima uslijed djelovanja Duha Svetoga. To što se Isus tako bavi nama neizmjerno je dragocjena milost, slatko iskustvo njegove vjernosti i ljubavi. Na taj način učimo razlikovati dobro i zlo te provoditi osudu nad sobom. Kada izgubimo zajedništvo s Bogom, ne smijemo zanemariti taj unutarnji proces obnove u sebi, jer ćemo, u protivnom, otvrdnuti ili biti odvedeni na stranputicu.

Krist je vjeran prijatelj. Čak i ako počnemo tonuti u valove, on pruža svoju ruku i izvlači nas. Slatko je osjetiti njegovu ruku u svim našim okolnostima, pa i onda kada smo ga, gubeći tlo pod nogama, primorali da je ispruži.

Krist u slavi ne zaboravlja svoja ljudska iskustva. Ona su zauvijek utkana u osjećajima koje je imao za vrijeme svoga čovještva na zemlji, snagom božanske ljubavi koja je bila i izvor i pokretač tih osjećaja. I u slavi On zauvijek ostaje čovjek, i to u božanskom savršenstvu. Njegovo božanstvo udjeljuje snagu Njegove ljubavi njegovu čovještvu, ali ga nipošto ne uklanja. Nitko nam nije tako blizak i nitko nije sišao tako duboko kao on da bi, božanskom snagom, mogao ući u sve čovjekove potrebe.

Gospodin kojega sam naučio poznavati kao Onoga koji je dao svoj život za mene isti je Gospodin s kojim svakog dana svoga života prolazim kroz životne okolnosti, a sva njegova briga za mene temelji se na istom načelu milosti kao i moje spasenje. Dragocjeno je i ohrabrujuće znati da i u sadašnjem trenutku Isus osjeća i iskazuje istu ljubav koju je pokazao i umirući za mene na križu!

Njegovanje redovitog zajedništva sa savršenim čovještvom našega Gospodina Isusa Krista jest ono što nam najčešće nedostaje. Upravo zbog toga osjećamo toliko nedostataka, toliko neplodnosti, nemira i zabluda na našem životnom putu. Oh, kad bismo samo jednostavnom vjerom mogli prodrijeti u tu istinu da je Onaj koji sjedi zdesna Veličanstvu u nebesima istinski Čovjek – Čovjek čije suosjećanje je savršeno, čija ljubav je neshvatljiva, čija snaga je neograničena, čija je mudrost beskrajna, čiji su izvori neiscrpivi, čija su bogatstva neistraživa, čije je uho otvoreno za svaki naš uzdah, čija je ruka otvorena za sve naše potrebe, čije je srce ispunjeno neizrecivom blagošću prema nama – tada bismo bili mnogo manje ovisni o svemu što proizlazi od stvorenja, kojim god načinom to dolazilo do nas. Sve ono što srce može poželjeti, imamo u Isusu.

„Isus Krist je isti jučer, danas i zauvijek“ (Heb 13,8). Isti je u svojoj ljubavi i u svojoj vjernosti; isti je u tome da obasja, oživi, vodi i zaštiti one koji su njegovi. Ono što je On u prošlosti bio za sve svete koji su završili svoj životni put, i sada je to za nas. A ono što On sada jest, bit će i u vječnosti; da ispuni i zadovolji naša srca. Neka nam to bude dovoljno i neka to ispuni naša srca. U njemu ćemo naći počinak, hrabrost i snagu. On u potpunosti zadovoljava sve.

Kristova svećenička služba temelji se na ljubavi koja je bila pokazana jedanput na križu, ali koja se nipošto ne ograničava samo na djelo spasenja izvršeno na križu. Ona, naime, ostaje, i ostat će ista do kraja: „Isus … budući da je ljubio svoje koji bijahu u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). Gospodinu nije dovoljno samo to da nas spasi; njegova ljubav želi nas spasiti do kraja, i zbog toga je on djelatan kao svećenik. On ima „nepromjenjivo svećeništvo. Stoga on i može potpuno (do kraja) spašavati one koji po njemu pristupaju Bogu“ (Heb 7,24-25). Tu svećeničku službu u korist onih koji su njegovi ne može zaustaviti niti omesti ništa.

2. Služba Duha Svetoga

Kada živimo s Bogom, kada hodimo po Duhu i ne žalostimo ga, on nas održava u zajedništvu, u uživanju u Bogu, povoljnom izvoru radosti – vječne radosti. To je stanje u kojemu Bog želi ostvariti sve svoje naume s nama u Isusovoj osobi. Srce se širi po mjeri glavnog predmeta koji ga zaokuplja. Takvo bi trebalo biti naše normalno stanje.

Dolazak Svetoga Duha na nas u potpunosti je, jednako kao i oproštenje, pitanje vjere. Čim vidimo Gospodina Isusa na križu, znamo da su nam grijesi oprošteni; a čim vidimo Gospodina Isusa na prijestolju, znamo da je Sveti Duh izliven na nas.

Hvaljen neka je Bog! Ni jedno od njegove djece nema potrebe čeznutljivo čekati na to da mu bude darovan Duh. Isus ne mora biti učinjen Gospodinom – on jest Gospodin; tako ni ja ne trebam primiti Duha – ja jesam primio Duha. Sve je pitanje vjere, koja dolazi putem otkrivenja. Kada su nam oči otvorene vidimo da je Duh već izliven, jer je Isus proslavljen, a molitva se u našim srcima mijenja u zahvaljivanje.

Znate li, dragi prijatelji, da je Duh koji prebiva u vama sâm Bog? Oh, neka nam se oči otvore da vidimo veličinu Božjeg dara! Duh koji prebiva u meni nije samo utjecaj, nego živa osoba – sâm Bog. Beskrajan Bog je u mojem srcu! Ja sam samo zemljana posuda, ali u toj zemljanoj posudi nosim blago neizrecive vrijednosti – Gospodara slave!

Kakav li će samo osjećaj dubokog poštovanja ispuniti naše živote kada doista shvatimo da je Bog od naših srdaca načinio svoje prebivalište! Nestat će sva površnost, sva lakomislenost, kao i svako traženje onoga što je „moje“, budući da znamo da smo hram Duha Svetoga i da Duh Božji prebiva u nama. Jesmo li doista svjesni da, kamo god idemo, u sebi nosimo Svetoga Duha Božjega?

Nisam samo ja u Kristu (2 Kor 5,17), nego je i Krist u meni (Rim 8,10). Kao što čovjek u tjelesnom smislu može živjeti i raditi samo na zraku, a ne i u vodi, tako i u duhovnom smislu Krist ne prebiva i ne očituje se u tijelu, nego u Duhu. Stoga, ako živim po tijelu, opažam da je ono što je u meni od Krista, da se tako izrazim, „zapriječeno“ u meni. Iako doista jesam u Kristu, ako živim po tijelu, to jest u vlastitoj snazi i po vlastitoj volji, sa zaprepaštenjem uviđam da se u meni očituje ono sto je od Adama. Želim li istinski iskusiti sve što je u Kristu, moram naučiti živjeti u Duhu.

Živjeti u Duhu znači uzdati se u Svetog Duha da će on postići u meni ono što ne mogu učiniti sâm. Taj život je potpuno drugačiji od onoga kakvim bih ja živio sam po sebi, to jest po svojoj naravi. Kad god sam suočen s novim Gospodinovom zahtjevom, očekujem da On izvrši to što očekuje od mene. Ne trebam pokušavati to izvršiti sâm, nego se trebam pouzdati; ne moram se boriti, nego se odmarati u njemu. Neću pokušati preoblikovati sâm sebe određenim naporom, nego ću se smatrati mrtvim u Kristu u pogledu svih očitovanja tijela, a od Duha ću očekivati da on u meni proizvede plod Duha.

„Hodite u Duhu i nećete udovoljavati požudi tijela“ (Gal 5,16). Ako živimo u Duhu, ako živimo po vjeri u uskrslog Krista, možemo zaista ostati mirni dok Duh svakog dana ostvaruje nove pobjede nad tijelom. Darovano nam je to da preuzmemo tu odgovornost. Naša pobjeda sastoji se u skrivanju u Kristu i jednostavnom povjeravanju njegovom Svetom Duhu, koji svojim novim težnjama u nama pobjeđuje tijelo i njegove požude. Ne smijemo zaboraviti da je nova narav u vjerniku u stanju ovisnosti. O Duhu je ovisna u pogledu snage, a o Riječi je ovisna u pogledu vodstva. No očigledno je da se snaga može očitovati samo tamo gdje je Duh Sveti. No on može biti ožalošćen i prigušen. Ali ako hodimo po Duhu, dobit ćemo sigurnu i trajnu pobjedu nad tijelom.

Kada smo u iskušenju da si dopustimo imati misli, osjećaje ili riječi koje nisu u skladu s Bogom, kakav li je snažan lijek to kada shvatimo da Sveti Duh prebiva u našim tijelima kao u svome hramu! Ako bismo se uvijek mogli prisjećati toga, to bi nas sačuvalo od lutanja u mislima, od lakomislenih i ispraznih riječi i nepromišljenih djela.

3. Božja riječ

Neka mi savjest nikada ne nastoji izbjeći oštricu Riječi i neka se ne bojim da me ona probode! Više se trebam bojati onoga što bi moglo spriječiti njezino ispitivačko djelovanje.

Božja riječ prikazuje sve onako kako to stoji u odnosu prema Bogu. Ona objavljuje postojanje svega, odakle sve potječe (kao, primjerice, Stvorenje) te planove i naume koji su bili pokretač svega. Ta objava pokazuje tko je začetnik svega i kakva je njegova narav, to jest pokazuje da je to živi Bog na nebesima. Živa riječ je došla k nama. Pojavila se u Kristu da se obznani čovjeku, da mu udijeli život, ako vjeruje, te da ga usmjerava i vodi u vjeri. Tako je vjernik vođen prema gore, kamo je otišla utjelovljena živa Riječ. Naš grad i naše građanstvo je u Nebu (Fil 3,20).

Samo Bog može savršeno izraziti ili otkriti što Bog jest: stoga je Riječ, zbog onoga što teče njome, beskrajna, jer ona je izraz dubina božanske naravi i povezana je s tim dubinama.

Neka bismo imali dublji osjećaj punine, veličanstvenosti i autoriteta Božje riječi! Trebali bismo biti ojačani u pogledu toga. Potreban nam je tako jasan, tako snažan, tako trajan osjećaj uzvišenog autoriteta Svetog pisma i njegove potpune dostatnosti za sva vremena, za sva podneblja, za sva mjesta, za sva područja – osobna, društvena i crkvena – kako bismo se mogli oduprijeti svim naporima neprijatelja da umanji vrijednost tog neprocjenjivog blaga. Neka bi naša srca bila više u skladu s ovim riječima psalmista: „Srž je riječi tvoje istina, i svaka odredba tvoje pravednosti ostaje zauvijek (Ps 119,160).

Važno je napomenuti da kršćani ne mogu iskusiti nikakvu stvarnu djelotvornost Riječi, ne mogu njome izvojevati nikakvu pobjedu, niti je uopće mogu znati koristiti ako nisu najprije iskusili njezinu djelotvornost na sebi samima, i ako ona nije njih osobno naučila kako se oduprijeti Sotoninim zavođenjima. Trebamo steći unutarnja i osobna iskustva u pogledu snage Riječi da bi se njome mogli služiti u korist drugih. Ona je „mač Duha“ (Ef 6,17). Samo Duh joj može dati svu njezinu oštrinu i učiniti da u srca drugih prodre onako kao što je ušla i u naše srce.

Božja riječ je stvaralačka snaga koja vlada nad materijom i ima prednost pred njom. Prepustimo se toj stvaralačkoj snazi i neka nas ona stalno oživljava. Neka nam Bog podari da dan za danom živimo po njegovoj riječi!

Strah Božji prepoznaje se kod onog čovjeka čija je savjest podvrgnuta autoritetu Riječi. Ne možemo ugoditi Bogu ako se ne pokorimo njegovoj riječi.

Vanjske okolnosti treba vagnuti u Božjoj prisutnosti i suditi u svjetlu njegove Riječi, jer nas one inače mogu odvesti u najgore pogreške. Ukratko, Božja riječ je savršen probni kamen za sve; vanjske okolnosti, intimne utiske i osjećaje – sve to treba postaviti pod svjetlo Svetog pisma i prosuditi smireno i ozbiljno. To je pravi put mira, sigurnosti i blagoslova za svako Božje dijete.

Riječ je apsolutno neophodna kršćaninu. On ne može opstati bez nje. Kao što se naravni život održava kruhom, tako se i duhovni život održava Božjom riječju. Hraniti se znači više negoli proučavati Bibliju da bi se otkrilo njezin nauk, ili da bi se dobilo potvrdu ispravnosti vlastitih stavova. Hraniti se znači tražiti u njoj ono što podupire život novog čovjeka, to jest hranu, svjetlo, upute, utjehu, ovlast, snagu; jednom riječju: sve ono što bi duši moglo zatrebati.

Riječ mora za nas biti kao kruh gladnom čovjeku, ili kao kompas moreplovcima. Njome se trebamo hraniti i po njoj djelovati, misliti i govoriti. Što više bude tako, tim više ćemo poznavati njezinu beskrajnu vrijednost. Tko najbolje zna vrijednost kruha? Je li to kemičar? Ne, nego gladan čovjek! Kemičar ga može analizirati i reći od čega se sastoji, ali gladan čovjek iz iskustva zna njegovu vrijednost. Tko najbolje zna stvarnu vrijednost kompasa? Je li to profesor navigacije? Ne, nego mornar koji plovi duž nepoznate i opasne obale.

4. Vjera

Naša vjera se očituje upravo u tome što je usredotočena na osobu Krista, koji je odsutan sa Zemlje. Čim budemo vidjeli njega, vjera neće više biti potrebna. Kada smo okruženi tolikim predmetima koji privlače tjelesan pogled, vrlo je teško zapaziti nevidljive stvarnosti i usmjeriti na njih pogled vjere. Potrebno je da nevidljiv Krist postane tako stvaran našim dušama da u usporedbi s njim sve što nas okružuje izgubi svoju stvarnost (Ps 39,6). Za to je neophodna vjera. Sjetimo se da nam je Bog istodobno s vjerom dao i dva sredstva pomoći za život u nevidljivim stvarnostima i za svladavanje prepreka koje se tome suprotstavljaju naime, Riječ, koja nam otkriva Krista i molitvu, putem koje možemo biti u zajedništvu s njim i uživati njegovu prisutnost.

Vjera budućnost čini sadašnjošću i vidljivo nevidljivim, a u tome je snaga onoga tko vjeruje. Ona ono čemu se vjernik nada ostvaruje kao da to već ima; za srce koje vjeruje to već postoji – po vjeri ono ima sigurnost stvarnosti toga. Istodobno je ona i unutarnje pokazivanje stvari koje se ne vide, unutarnja osvjedočenost o njihovu postojanju (Heb 11,1). Vjera je viđenje onoga što je skriveno; ona nam za nevidljivo daje istu sigurnost koju imamo u pogledu onoga što nam je pred očima. Vjera nam daje srž onoga što se u stvarnosti još ne može pojmiti.

Bogu je zadovoljstvo velika smjelost koja je dokaz velike vjere; za Njega nema veće časti od toga.

Značajka vjere je da se ona oslanja na Boga, i to ne samo unatoč teškoća, nego i unatoč nesposobnosti.

Vjera stavljena na kušnju je ojačana vjera. Putem kušnja upoznajemo vlastitu slabost, ali i Božju vjernost, njegovu nježnu skrb, pa čak i u poteškoćama koje nam šalje kako bismo s Njim mogli proći kroz njih.

Vjera počiva na temelju koji je mnogo čvršći nego što su dokazi koje pružaju naša osjetila, a taj temelj je Božja riječ: naša osjetila mogu nas prevariti, Božja riječ nikada.

Vjera nikada ne govori što kani učiniti, ali čini ono što može, uz pomoć Gospodinove snage.

Put vjere je vrlo jednostavan i vrlo uzak. Vjera ne preuveličava, ali ni ne prezire, sredstva pomoći; ona ih cijeni upravo u onoj mjeri u kojoj ih Bog upotrebljava, ali ne iznad toga. Postoji, dakle, vrlo velika razlika između Božjeg načina uporabe Stvorenja kako bi mi ono poslužilo, i čovjekova načina uporabe Stvorenja sa ciljem da se isključi Boga. Bog se poslužio gavranima da nahrani Iliju, ali Ilija se nije poslužio njima da isključi Boga. Kada je srce stvarno zaokupljeno Bogom, ne bavi se sredstvima kojima se Bog služi; ono se u spokojnoj sigurnosti oslanja na Boga uzdajući se da će bilo koje sredstvo koje On upotrijebi poslužiti za blagoslov, pomoć i opskrbu.

Bog često nije ona trajna stvarnost za naše duše kao što bi trebao biti, ili kao što bi bio ako bismo hodili s jednostavnijom vjerom i u potpunijoj ovisnosti o njemu.

Kada se, po milosti, duša prestane nadati bilo kakvoj pomoći od Stvorenja, tada, i samo tada, je u prihvatljivu stanju za Božje djelovanje; a kada On djeluje, sve je dobro. On ništa ne ostavlja nedovršeno. On savršeno upravlja svime što se tiče onih koji se uzdaju u njega. Kada uzvišena milost i beskrajna ljubav djeluju zajedno, vjernikovo srce može spokojno uživati.

Počivati u Božjim blagoslovima nešto je posve drugo negoli počivati u samome Bogu!

Nema ničeg blagoslovljenijeg negoli kada duša s jednostavnošću malog djeteta živi u potpunoj ovisnosti o Bogu te savršeno zadovoljna čeka Njegov trenutak. Taj položaj, svakako, sa sobom nosi kušnje; ali dok tako čeka na Gospodina, obnovljena duša uči važne pouke i proživljava najdragocjenija iskustva. No što je snažnije iskušenje da nas se odvuče od Božje vlasti, tim obilniji će biti blagoslov ako znamo kako ostati u tom blagoslovljenom položaju. Neizmjerno je slatko biti ovisan o nekome kome je osobita radost to da može blagosloviti. To mogu cijeniti samo oni koji su u nekoj mjeri okusili stvarnost tog čudesnog položaja, a jedini koji je savršeno i bez prekida ostao u njemu je Gospodin Isus. On je uvijek bio ovisan o Bogu i potpuno je odbacio svaki prijedlog neprijatelja da napusti tu ovisnost.

Nikada nećemo doista iskusiti Božje izvore pomoći dok ne pokušamo ono što je nemoguće. Kakvo je to olakšanje, kakva je to neizmjerna radost, znati da je Bog taj koji djeluje! Kada to spoznamo, ulazimo u počinak – počinak od vlastitih djela.

Božjem djelu, djelu koje je učinjeno po Bogu, nikada neće nedostajati Božjih sredstava pomoći.

Ni neosjetljivost ni nemarnost nisu po vjeri. Postoje ravnodušni ljudi koji, čini se, dobro prolaze u životu živeći po načelu „hodanja sunčanom stranom života“. To nije po vjeri. Vjera gleda teškoćama u lice te vrlo dobro vidi i onu mračnu stranu života. Ona nije ni u neznanju, ni ravnodušna, ni nemarna; ona u sve uvodi živog Boga. Ona gleda na njega i oslanja se na njega. Za nju sve proistječe od njega.

Vjera je veliko načelo božanskog života, od početka do kraja. Opravdani smo vjerom (Rim 3,28), i živimo po vjeri (Hab 2,4); stojimo po vjeri (2 Kor 1,24), i hodamo po vjeri (2 Kor 5,7). Od početka do kraja trke, sve je po vjeri.

Nema ograničenja blagoslovima koje bismo mogli uživati ako bismo se više pouzdavali u Boga. „Sve je moguće onomu tko vjeruje“ (Mk 9, 23). Bog nikada neće reći: „Dovoljno si primio; previše očekuješ.“ To je nemoguće, jer Njega veseli ispuniti najveća očekivanja vjere. „Otvori širom usta svoja i ja ću ih napuniti“ (Ps 81,10). Vjeri su otvorene neiscrpive riznice neba. „I sve što god vjerujući zaištete u molitvi, primit ćete“ (Mt 21,22).

Vjera ne oklijeva, ona ne sumnja; nevjera je uvijek kolebljiva i neodlučna, i upravo zato nikada ne vidi Božju slavu ni Njegovu snagu. Ne možemo ni zamisliti kolikih nas blagoslova ona lišava.

Vrlo je opasno htjeti hodati stazom vjere nečiste savjesti. Štit vjere možemo uzeti samo tada kada smo stavili opasač istine i oklop pravednosti (Ef 6,14.16).

Vjerovati znači potpuno počivati na Božjoj nepogrešivosti i vjernosti; to, iznad svega, znači zaodjenuti se sigurnošću i jamstvom koje proizlazi iz njegova svjedočanstva; to znači svaku riječ koju je On izgovorio držati stvarnijom od same stvarnosti.

Ono što za nevjernika predstavlja najveću muku, za čovjeka vjere je predmet najveće radosti u njegovu srcu. On će uvijek spremno potvrditi: „Samo na Boga mirno čekaj, dušo moja, jer samo je u njemu nada moja. Samo on je stijena moja“ (Ps 62,5-6).

5. Molitva

Molitva se temelji na neizmjernoj povlastici da imamo zajedničke interese s Bogom.

Jednostavnost u molitvi pokazatelj je postojanja iskrene vjere koja dobiva ono što traži.

Molitva upućena u Isusovo ime ne može biti odbijena sve dok se držimo granica odobrenja koje nam je Isus otvorio svojom Riječju. Ako molimo nešto što nije sukladno Pismu ili što nije u skladu s Božjom voljom, sâm Krist ne bi to mogao htjeti uslišati. No znamo „da nas on, ako što molimo po njegovoj volji, uslišava … i znamo da imamo ono što smo od njega iskali“ (1 Iv 5,14-15).

Ako ostanemo u Kristu (Iv 15,7), naše molitve će biti uslišane. To će biti prirodna posljedica, jer naše želje neće biti naše, nego Kristove, i naše molbe neće biti naše, nego istovjetne Kristovim molbama za nas. Tako će one biti u skladu s Božjom voljom.

Želimo li biti pobjednici u molitvama, budimo nemilosrdni prema svojim nevjernostima. Dokle god smo blagi prema njima, to je kao da smo u prepirki s Bogom i on nas ne može uslišati. Ako se u trenucima svojeg razgovora s našim nebeskim Ocem nešto tvrdokorno ispriječi između njega i nas, to će omesti našu molitvu. Poradimo na tome da uklonimo tu prepreku!

Molitva pod vodstvom Svetoga Duha njeguje i razvija sve Božje milosti u duši: poniznost, u iskrenom priznanju vlastite nedostatnosti; vjeru, koja se tada hvata za sva Božja obećanja, koja su jedino jamstvo uslišenja molitava; nadu, koja se u naprijed raduje njihovom ispunjenju; ljubav, koja se veseli takovom općenju s Bogom, kao što se i svako ljubljeno biće veseli općenju s onim koji ga ljubi. Oh, kakvo li je osvježenje za Božje dijete to da svome Ocu može govoriti s takvim povjerenjem i takvom slobodom!

Molitva za svete osposobljuje nas da prepoznamo sve ono što je kod njih dobro. Ako više molimo za svete, više ćemo se radovati i biti ohrabreni zbog njih. Uvijek je loše izgubiti vjeru u pogledu svetih. Gospodinova ljubav ne može iznevjeriti; stoga s radošću i pouzdanjem možemo računati na tu ljubav. „Ja se uzdam za vas u Gospodinu“ (Gal 5,10). „Uvjeren sam u to da će onaj koji je započeo dobro djelo u vama, dovršiti ga do dana Isusa Krista“ (Fil 1,6).

Bog djeluje po našim molitvama. Hranimo se Božjom riječju. Ona je hrana molitve. Sve što mi činimo, mora biti uz molitvu; jer bez molitve nema ploda.

„I što zaištete u moje ime, učinit ću … Ako bilo što zaištete u moje ime, ja ću to učiniti“ (Iv 14,13-14). Isus dvaput ponavlja svoje obećanje: Ja ću to učiniti! On obećava da će odgovoriti na naše molitve tako što će djelovati. Moliti u njegovo ime znači tražiti ono što i on sâm traži, ono što on sâm želi, ono što proslavlja Oca. Kad postanemo sigurni da je naša molba u skladu s Božjom voljom i da ga proslavlja, možemo ustrajno moliti dok ne dobijemo odgovor; jer On je rekao: Ja ću to učiniti.

Čini mi se da je istinsko „moljenje bez prestanka“ prvenstveno stav srca, živa svjesnost vlastite nemoći, uslijed koje stalno pozivamo Krista da se pobrine za naše velike potrebe.

„Ištite i primit ćete, da vaša radost bude potpuna“ (Iv 16,24). Doista, za onoga koji je duhovan u svom rasuđivanju, uslišana molitva nije samo darovanje određenog blagoslova, nego on u njoj vidi nešto neizmjerno vrednije: ona je za njega dokaz njegova zajedništva s Ocem i s njegovim Sinom, dokaz da je prihvaćen u njihovo društvo – kakav neizreciv izvor radosti!

Kakva je korist od toga da svoje poteškoće predaš u njegove ruke ako ih trenutak kasnije opet uzmeš u svoje? Bog želi da naša srca budu oslobođena briga tako kao što je i naša savjest oslobođena grijeha.

Moliti znači očekivati sve samo od Boga; neprestano držati svoje duše pred Njim; izložiti Ocu svoje potrebe, svoje strahove, svoje nevolje, stalno predavati sebe u njegove ruke; unaprijed prihvaćati sve što će se njemu svidjeti da nam dade; uzdisati pred njim osjećajući vlastitu slabost; postaviti se pod zrake njegova svjetla, pod rosu njegovih milosti; zakloniti se pod njegovo milosrđe, ogrijati se na njegovu srcu. To je milost nad milostima i nikakav vjetar, nikakva oluja neće ugasiti svjetiljku onoga koji se moli.

Boga događaji ne uznemiruju. Oni ne mogu uzdrmati ni njegovo prijestolje ni njegovo srce, ali uvijek izvršavaju njegove namjere. U svom odnosu prema nama Bog je ljubav; mi smo, po milosti, oni oko kojih se on suosjećajno brine; čuje nas, štoviše, priklanja svoje uho da bi nas slušao. U svemu, dakle, namjesto da se uznemirujemo i premišljamo u svojim srcima, moramo iznositi Bogu svoje molbe u molitvi, s vapajima i „otkrivena“ srca. Kada svoj teret bacimo na Onoga čiji mir ništa ne može poremetiti, njegov mir će čuvati naša srca (Fil 4,7). Naša nevolja će biti pred njim, a trajan mir Boga ljubavi, koji se brine za sve i zna sve u naprijed, umirit će naše rasterećeno srce i dati nam mir koji je u Njemu.

6. Zajedništvo

Moralna bliskost s Bogom i zajedništvo s njim jedini su načini za stvaran rast u spoznanju njegovih putova i blagoslova koje on želi podijeliti svojoj djeci. Zapravo je to jedino stanje u kojemu ih se može shvatiti, ili u kojemu smo moralno sposobni primiti ih. Svako ponašanje koje ne odgovara toj bliskosti s Bogom, svaka lakomislenost koja ne može opstati u njegovoj prisutnosti, lišava nas tih Božjih spoznaja i čini nas nesposobnima da ih primimo.

Vjera, nada i ljubav oblikuju naš kršćanski karakter (1 Kor 13,13; 1 Sol 1,3; 5,8; Kol 1,4-5); no taj karakter ne bi se mogao oblikovati u nama bez odnosa s Gospodinom i Bogom. Srce se vjerom oslanja na Njega, računa s Njim i priklanja Njegovom načinu života ovdje na zemlji. Isus je živio ovdje dolje, a sada nas predstavlja u Nebu i njeguje nas kao dobar Pastir. On ljubi svoj narod; on ih hrani i brine se za njih: naša vjera i naša nada uvijek gledaju na Njega. Savjest je stalno pred Bogom, našim Ocem, no to nije duh straha: nema nikakve nesigurnosti u pogledu našeg odnosa s njim, jer smo djeca Oca koji nas savršeno ljubi, No stalno smo pred Bogom. Njegovo svjetlo ima autoritet i vlast nad našom savješću; živimo sa sigurnošću da su Božje oči nad nama, u ljubavi, ali i da svjetlo razotkriva sve. Ono osuđuje sve što bi moglo oslabiti blaženu i smirenu stvarnost Božje prisutnosti, našeg zajedništva s Isusom, našeg povjerenja u njega i bliskog dodira naših duša sa Spasiteljem.

Nikad nemoj biti zadovoljan ako nisi u stanju hoditi i govoriti s Kristom kao s bliskim prijateljem. Bit ćeš sretan samo ako imaš blizak odnos s Onim koji te je ljubio takvom ljubavlju!

Sve što činimo trebalo bi biti izražaj privrženosti našega srca Kristu, što bi trebalo biti vidljivo i drugima. Kada usmjerim svoj pogled na Isusa, kada promatram njegovu potpunu poslušnost, njegovu čistoću, njegovu milost, njegovu blagost, njegovu strpljivost, njegovu požrtvovnost, njegovu svetost, njegovu ljubav, kao i nepostojanje bilo kakvog traženja vlastitih prava, tada mogu reći: “To bi, po njegovoj neizmjernoj milosti, trebalo biti vidljivo i u mome životu.” Moguće je da Kristov život bude zasjenjen u meni; no, ipak, zbog toga nije ništa manje istinito da je to moj život. Oh, kako sam sretan kada to tako promatram! Kakav odmor za dušu! Kakva čista radost za srce! Sâm Isus je, istodobno, središte svih mojih naklonosti; sve moje naklonosti oblikovane su sukladno njegovoj svetoj osobi.

Ako su nam oči uperene na Krista, sve je lako: zajedništvo s njim daje jasnoću i sigurnost. To je vrednije od svega ostaloga, svega što možda izgubimo.

Kako loza donosi plod? Ne donosi ga neprestano se naprežući da dobije zrak i sunčeve zrake. Donosi ga, jednostavno, tako što ostaje povezana s trsom, u tihoj i smirenoj sjedinjenosti; onda se cvjetovi i plod javljaju spontano (Iv 15,4-5)

A kako će kršćanin donijeti plod? Naporima i borbama da zadobije ono što mu je darovano? Razmišljanjem o budnosti, molitvi, djelatnostima, kušnjama i opasnostima? Ne! On mora potpuno usredotočiti svoje misli i osjećaje na Krista, potpuno prepustiti cijelo svoje biće u Njegove ruke: mora neprestano gledati u njega, kako bi primio njegovu milost.

Kada gorljivo tražimo Gospodina i njegovu milost, božanska snaga djeluje tako da nas izbavi, da nas oslobodi, da nam pomogne da nađemo zadovoljstvo u Kristu; a to zadovoljstvo odvaja nas od zla i od svijeta.

Čovjekove misli u pogledu blagoslova prečesto su ograničene na ono što je zemaljsko, dok je istinski blagoslov upoznavanje Boga. Poznajemo li ga bliskije negoli bilo kojeg prijatelja na Zemlji, tako da naša duša procvjeta u njegovoj prisutnosti, koja nam ne donosi nikakve zabrane ni prisile, nego nas ispunjava neizrecivim blagoslovom? Takav blagoslov je nepoznat onima koji prihvaćaju ono što Gospodin ne bi prihvatio, i koji misle da su riječi – puke riječi s kojima se u njihovom životu ništa ne podudara, to jest vjeroispovijedanje bez djelovanja – dovoljne pred njim koji je Sveti i Istiniti. No što se više bude ostvarivala i očitovala Njegova prisutnost, tim više će se pokazati kako je s njom nespojivo bilo što što je suprotno Njegovoj naravi i što nije u skladu sa savršenošću Njegova bića.

Oni koji su dovedeni Bogu putem djelotvornosti Kristove krvi i putem pomazanja Duhom Svetim, moraju se kretati u području koje je izvan dosega utjecaja svijeta i tijela. Božja blizina daje duši takvo razumijevanje ispravnosti svih njegovih putova, takav osjećaj pravednosti svega onoga što On dopusti, da možemo štovati u njegovoj prisutnosti čak i tada kada nam je njegova ruka uzela osobu koju smo najviše voljeli.

Svetište nije mjesto koje bi kršćanin trebao posjećivati povremeno, nego mjesto na kojemu treba po redovitoj navici služiti i štovati. To je područje u kojemu on treba „živjeti, kretati se i biti“. Što duže živimo u Božjoj prisutnosti, to teže ćemo moći podnijeti izbivanje izvan nje. A tko god poznaje sreću boravljenja u njoj, izbjegavat će sve što bi ga moglo spriječiti u tome. Nema ničega na čitavom svijetu što bi se, po prosudbi srca koje je duhovno, moglo mjeriti s vrijednošću jednog sata zajedništva s Bogom.

Želimo li uživati Božje odobravanje i Božju prisutnost, trebamo nastojati vjerom djelovati sukladno nebeskom pozivu, to jest u iskustvu, u provođenju u djelo i u našem moralnom biću nastojati postići ono na što nas Bog poziva: potpuno zajedništvo s njegovim jedinorođenim Sinom, zajedništvo s Isusom odbačenim na Zemlji, zajedništvo s njim u Nebu.

Ako nam zajedništvo nije baš svojstveno, nemojmo biti zadovoljni s time; no, s druge strane, nemojmo se ni obeshrabriti. Bog se putem Kristova svećeništva pobrinuo za svu našu nesposobnost i za sve naše nedostatke.

Živimo sada s Isusom u nebeskim predjelima; sve što je ovdje na zemlji gledajmo s te visine, u pravoj perspektivi.

„Tko je ta koja dolazi iz pustinje naslonjena na svoga ljubljenoga?“ (Pj 8,5). Penji se, penji se sve više i više! Iz pustinje, izvan pustinje, daleko od pustinje oslanjajući se na Krista. Oh, kakve li radosti da više ne moram biti sâm, kakve li neizrecive radosti poznavati sve veću bliskost s njim i oslanjati se na njega, tim više što sam svjestan svoje slabosti, svog neznanja u pogledu budućnosti, svoje nesposobnosti da hodam sâm!

Prihvatiti ono što ne razumijem, pokoriti se onome što je neobjašnjivo, vjerovati u ono što se čini nemogućim, hoditi putem čije mi je odredište skriveno – to su prve pouke koje treba naučiti u Božjoj školi. „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu ste moji učenici; i upoznat ćete istinu“ (Iv 8,31-32). Pravi učenik započinje nasljedovanjem Gospodina, a spoznaja dolazi iz zajedništva s njim.

Ništa nije korisnije za zajedništvo s Isusom kao smirenost duše. Samo u tome stanju moći ćemo steći poslušnost koja Gospodinu omogućuje da nam objavi svoje tajne i pokaže nam naš put.

Promatranje Isusa Krista je jednostavan djetinji pogled, neprekidno uperen u Njega. Promatrati Isusa Krista znači živjeti s Njim, uživati Njegovu prisutnost, biti zaokupljen sjećanjem na Njega, iznositi pred Njim sve svoje misli i sve svoje nakane, ispuniti Njime svoj duh i svoju dušu …

„Sve mogu u onome koji me jača“ (Fil 4,13). To je divno i dragocjeno iskustvo, ne samo zato što nas čini sposobnima da se suočimo sa svim okolnostima – što je od velike vrijednosti – nego zato što Gospodina poznajemo kao trajnog prijatelja, stalnog, vjernog i snažnog.

7. Mir i počinak

Ono što nam je potrebno jest znati da smo spašeni. Izraelac nije samo znao da se zaštita nalazi u krvi, nego je znao i da je on sâm pod tom zaštitom, na sigurnom. A zašto? Je li to bilo zbog nečega što je on učinio, osjećao ili mislio? Nipošto, nego zato što je Bog bio rekao: „Kada vidim krv proći ću vas“ (Izl 12,13). On je mirno počivao na Božjem svjedočanstvu i „potvrdio je da je Bog istinit“ (Iv 3,33); vjerovao je onome što je Bog rekao, zato što je Bog to rekao. Mir je dobio na temelju činjenice da Jahvino oko vidi krv, a Izraelac je znao da On zna njezinu pravu vrijednost. Ako bi naš mir ovisio o našoj ispravnoj procjeni vrijednosti Kristove krvi, ne bismo mogli uživati pouzdan mir, jednako kao ni kad bismo ga nastojali zadobiti vršenjem djela Zakona. Ako je Kristova žrtva dovoljna, onda je savršeno dovoljna. Ako je dovoljna, čemu onda te sumnje i strahovi? Svi oni koji sumnjaju u svoje savršeno i vječno oproštenje, niječu ispunjenje i savršenost Kristove žrtve za sebe same. No mnogi su uvjereni da je Kristova krv savršeno dovoljna za potrebe grešnika, ali nisu sigurni imaju li i oni udjela u toj krvi, odnosno nisu sigurni imaju li pravu vjeru. Zaokupljeni su svojom vjerom i svojim osjećajima, namjesto da budu zaokupljeni Kristovom krvlju i Božjom riječju; oni gledaju u sebe, namjesto da gledaju izvan sebe, u Krista. To nije prava vjera; i zato oni nemaju mir.

Izraelac, dakle, zaklonjen iza poškropljene krvi, nije bio spašen po tome koliko je on mogao procijeniti vrijednost te krvi, nego, jednostavno, po krvi. Krv je, u svojoj vrijednosti i svojoj božanskoj učinkovitosti, bila stavljena pred Izrael. Ako bi pak narod pored krvi, kao temelja svoje sigurnosti, htio postaviti samo komadić beskvasnoga kruha, učinio bi Boga lašcem i zanijekao savršenu dovoljnost njegovog sredstva spasenja. Jer po Kristovoj krvi imamo mir, savršeno opravdanje, božansku pravednost. On je taj koji čisti našu savjest, on nas uvodi u Svetinju nad svetinjama, on opravdava Boga zato što prima grešnika koji vjeruje, i on nam daje pravo na sve radosti, na svu čast i na svu slavu Neba.

Isus je taj koji daje trajan počinak našim dušama, a ne ono što mi mislimo o sebi. Vjera nikada ne vidi razlog počinka u bilo čemu što je u nama. Ona prima, ljubi i prihvaća ono što je Bog objavio i ono što Bog misli o Isusu, u kojemu je Njegov počinak.

Od samoga Boga trebamo naučiti koji je istinski položaj vjernika u Njegovim očima. Mi smo pak više skloni govoriti Bogu o tome što smo mi sami po sebi, negoli dopustiti Njemu da nam govori što smo u Kristu. Više smo zaokupljeni svojim osjećajima o sebi negoli objavom koju je Bog dao o samome sebi! Bog nam govori na temelju onoga što On jest i onoga što je On izvršio u Kristu. Takva je narav te objave, koju vjera prihvaća i koja dušu ispunjava savršenim mirom.

Ako bi se Kristovo okajanje primjenjivalo samo na grijehe koje čovjek može spoznati i priznati, bili bismo vrlo daleko od pravog temelja mira. Potrebno je shvatiti da je grijeh bio okajan po Božjoj pravednosti – da su prava Njegovog prijestolja bila savršeno zadovoljena – da je grijeh, promatran u svjetlu njegove neumoljive svetosti, bio osuđen na božanski način. To daje trajan mir duši. Potpuno okajanje izvršeno je za vjernikove slučajne ili nepoznate grijehe, kao i za njegove poznate grijehe. Kristova žrtva tvori temelj njegova odnosa i zajedništva s Bogom sukladno Božjem vrednovanju te žrtve. Prije negoli ga možemo štovati u Duhu i istini, srce mora biti potpuno smireno pred Bogom u pogledu savršenog oproštenja grijeha.

Ako je savjest opterećena osjećajem krivnje, u srcu mora biti strah; a srce ispunjeno strahom nipošto ne može biti srce koje je sretno i koje štuje Boga. Samo iz srca koje je ispunjeno tim slatkim i svetim počinkom što ga priskrbljuje Kristova krv može se uzdignuti štovanje koje je Ocu prihvatljivo. Isto načelo vrijedi i za naše zajedništvo s Božjim narodom, za našu službu i za naše svjedočanstvo među ljudima. Sve treba počivati na temelju savršeno očišćene savjesti, a ta očišćena savjest temelji se na savršenom oproštenju svih naših grijeha, bilo poznatih, bilo nepoznatih.

Snažan dokaz da živim u Kristu jest smirenost mog duha. Moja baština je negdje drugdje i ja putujem tamo. Sve dok ostajemo u Njemu, naš duh ostaje miran bez obzira na okolnosti. Duša se ne veseli u Bogu samo za sebe, nego i u svome okruženju odražava karakter mjesta na kojemu stoji.

Kada je srce u miru s Bogom i u njemu nema ničega što bi ga prekoravalo, kada je vlastita volja obuzdana, u duši vlada mir. Hodimo Zemljom, ali srce je iznad Zemlje, u zajedništvu s onime što je bolje; hodimo u duhu mira s drugima i ništa ne remeti naš odnos s Bogom. On je Bog mira. Mir, mir s Isusom ispunjava srce.

Kada svoj teret prebacimo na Onoga čiji mir ne može biti poremećen, tada će mir čuvati naša srca. Naša nevolja je pred Njim, i trajan mir Boga ljubavi koji se brine za sve i zna sve u naprijed smiruje naše rasterećeno srce te nam pruža mir koji je u Njemu. A taj mir nadilazi svaki razum, kao što nadilazi i sve okolnosti koje bi nas mogle uznemiriti. Kakve li milosti u tome što upravo naše zabrinutosti, ako ih donesemo Bogu koji je vjeran, postaju sredstvom za to da budemo ispunjeni tim čudesnim mirom!

Po Kristovom djelu imamo mir savjesti. No mir srca, u velikim i u malim stvarima, dok prolazimo kroz kušnje ovdje na Zemlji, dobivamo putem podložne volje, putem odsutnosti svake samovolje.

Ne znam postoji li neka riječ koja bi mogla bolje ispuniti dušu mirom od ove: „Ne budite zabrinuti ni za što“ (Fil 4,6). Kako li sam često iskusio snagu izjave “ni za što”!

Život pobjede je prestanak svakog vlastitog života, a posljedica je počinak našim dušama. Život pobjede je Krist koji živi u nama i djeluje u nama. Ući u počinak znači živjeti u potpunoj ovisnosti o Bogu kao što je živio Isus, koji ništa nije činio sâm od sebe, niti je išta sâm od sebe govorio.

Kakav li je izvor mira to kada znamo da Bog bdije nad našim rastom, da on sâm radi na usavršavanju naše sjedinjenosti s Kristom uklanjajući ono što bi moglo naštetiti toj sjedinjenosti i priskrbljujući ono što bi ga moglo poduprijeti. Kakav li je to počinak kada napokon i u potpunosti možemo Njemu povjeriti skrb za svoj život u Kristu te osjetiti da je sve što činimo kako bismo ostali što vjerniji njegovom Sinu – naše želje, naše misli, naše molitve – samo očitovanje njegovog djela u nama; jer on je taj koji nas jača i potiče na to da bdijemo, čekamo i radimo. Ali on može dovršiti to djelo u snazi samo ako ga mi prestanemo ometati svojim vlastitim naporima te vjerom prihvatimo položaj ovisnosti u kojemu istodobno iskazujemo čast Bogu i otvaramo srce za Njegovo djelovanje. Tako duša usred bučnog i uzburkanog života u svijetu, usred podmuklih i neprestanih grešnih iskušenja, usred svakodnevnih briga i kušnja, čak i onih najvećih, s pouzdanjem čuva mir znajući da je Bog jača u Kristu.

Jedna od snaga života vjere sadržana je u riječi: sada. Znati kako iskusiti da je danas, bez obzira na naše okolnosti, djelo spasenja ostvareno u nama, da sada Isus, i s Njim sve ostalo, pripada nama i da sada možemo raspolagati s time – tajna je počinka i pobjede. Umjesto da uzaludno nastojimo postići stanje uma koje će nam omogućiti trajno ostajanje u Kristu, započnimo vjerom ostajati u Njemu u sadašnjem trenutku. Isus će nas čuvati za sljedeći trenutak i na taj ćemo način dospjeti do održanja zajedništva u svakom trenutku.

Kada je duša utišana u svetoj Božjoj prisutnosti, ona prima pouke koje nikada ne bi ni stekla ni prihvatila vlastitim naporima ili umnim sposobnostima. Sada pak sve bolje shvaća da se njezino spasenje nalazi u ovom stanju mirovanja: slušati, vjerovati, bdjeti, čekati i vidjeti što će Bog učiniti; a zatim se u vjeri i poslušnosti pokoriti djelovanju Onoga koji djeluje u snazi.

Čini se da za nas nema ljepše i dragocjenije poruke od zapovijedi da ostanemo tihi i mirni, budući da Bog radi za nas i u nama. Zašto nam je, onda, to tako teško prihvatiti? Zašto tako teško shvaćamo da je smirenost duše blagoslov, snaga, izvor velikog djelovanja, tajna istinskog života u Kristu? Postoje mnoge opasnosti koje su prijetnja tom počinku duše.

Kao prvo: postoji ono što odvraća pozornost duše, a proizlazi iz nepotrebne brige ili suvišnog zanimanja za ono što je od ovoga svijeta. Svaki od nas ima svoje zemaljsko zanimanje i, u okviru Božjeg propisa, naša je dužnost zanimati se za naš posao i za ono što se odnosi na njega. No kršćaninu je čak i u tome potrebna budnost i umjerenost. Morali bismo čak biti mnogo oprezniji te se sa svetim sustezanjem odnositi prema onome što nije izričito propisano od Boga. Ako je prebivanje u Kristu naš prvi cilj, čuvajmo se beskorisnih uzbuđenja; čuvajmo se čak i u onome što je nužno i dopušteno, a ima neobičnu moć tako zaokupiti dušu da joj ostaje vrlo malo snage i malo želje za zajedništvo s Bogom. Uznemirenost i zabrinutost u pogledu zemaljskih stvari stalno nastoje uništiti život pouzdanja te čine dušu poput uzburkanog mora. U takvom stanju nemoguće je čuti blagi i tihi glas Duha.

Ništa manje nije štetan ni duh straha i nepovjerenja u ono što je duhovno; isto tako i muka uslijed onoga što duhovne blagoslove nastojimo postići vlastitim naporima i vlastitom snagom, a koji dolaze samo odozgor.

Kako se može umiriti tjeskobno srce i smiriti nemiran duh? Što mi je potrebno? Potreban mi je počinak. Kako ću ga naći? Saginjući se i uzimajući na sebe dragocjen Kristov jaram, kojega je on sâm nosio u danima kada je bio u tijelu; jaram potpune podložnosti Božjoj volji. Moram biti sposoban, bez imalo sustezanja i iz dubine svoga srca, reći: „Neka bude volja tvoja, o Bože!“ Moram imati tako stvaran osjećaj njegove savršene ljubavi prema meni i njegove beskrajne mudrosti u svim njegovim putovima sa mnom da ništa ne bih želio promijeniti, čak i ako bih to mogao.

Kolike bi teškoće iščezle u pojedinostima našeg svakodnevnog života, kolike bi se dvojbe razjasnile, kada bismo čekali na božansko vodstvo umjesto da pokušavamo djelovati bez njega. Ako nemam svjetla za ići dalje, dužnost mi je da ostanem miran. Nikada ne bismo smjeli krenuti u nesigurno. Često se mučimo kako bismo spoznali trebamo li ići ili djelovati, a Bog, zapravo, hoće da mirujemo i ne činimo ništa. Pitamo Boga, ali ne dobivamo odgovor; pitamo prijatelje za savjet, ali nam oni ne mogu pomoći, jer je to pitanje između naše duše i Gospodina. I tako upadamo u zdvojnost i tjeskobu, samo zato što nam oko nije jednostavno, zato što ne slijedimo Isusa, koji je „svjetlost svijeta“. Jasno načelo u božanskome životu jest to da ćemo, slijedimo li Isusa, imati svjetlo života. On je to rekao, i za vjeru je to dovoljno.

8. Radost

Gdje je Gospodinova volja, tamo je i radost. Sâm Krist je naša radost, ali njegovu ljubav možemo uživati samo na putu njegove volje. Samo tamo otkrivamo u Njemu izvor duboke i neizrecive radosti. On je naše blago.

Jedina tajna snage, jedini temelj neprolazne radosti, jest to da nam Krist bude doslovno sve.

Naše kršćanstvo ne treba biti religija žalosti, nego stalne radosti srca.

„Uvijek se radujte. Neprestano se molite. U svemu zahvaljujte“ (1 Sol 5,16-17). Između ta tri stanja duha postoji mnogo bliskija povezanost negoli mi to, općenito, mislimo. Radost uvijek raste razmjerno molitvi i zahvaljivanju. Pokoravati se stalno tim trima zapovijedima znači živjeti na višoj razini. To je dokaz života pobjede. Dobro je primijeniti taj duhovan termometar i postaviti si pitanje: Jesam li uvijek radostan? Molim li se neprestano i zahvaljujem li za sve?

Kada se između nas i Boga pojavi neka zapreka, kada je nešto pogrešno, prvi blagoslov koji nam neprijatelj oduzme jest naša radost. Isus je htio da imamo njegovu savršenu radost i molio se za to. Ta radost uklapa se i u najveće patnje, jer ju je On imao u trenutku svoje muke. Tu nam on radost želi dati. Čudesno je čuti ga kako govori: „I radost vam vašu nitko neće oteti“ (Iv 16,22). Ta Kristova radost mora nam postati neupitno, neuništivo blago koje nam nitko ne može oduzeti.

9. Nada

Kršćanin ne traži pravednost pred Bogom kao čovjek koji je nema: on jest Božja pravednost u Kristu i sâm Krist je mjerilo te pravednosti. Vjera u toj pravednosti počiva kao što u njoj počiva i Bog. Slava u kojoj se nalazi Krist odgovarajuća je nagrada za tu pravednost, kao i dokaz te pravednosti. „Jer mi putem Duha očekujemo nadu pravednosti po vjeri“ (Gal 5,5). Za nas je to po vjeri, budući da još nemamo ono čemu se nadamo pa, stoga, ne možemo ni spoznati slavu koja odgovara našoj pravednosti. Ali Krist to već ima pa, stoga, znamo čemu se nadamo. Putem Duha spoznajemo tu slavu i imamo sigurnost pravednosti koja nam daje pravo na nju.

Ako cijenimo njegovu ljubav, iščekivanja naših srdaca ispunjenih njime odrazit će se i na naše ponašanje, tako da ćemo se bojati Gospodina, misliti na njega, čekati ga, govoriti jedan drugome o njemu i vjerno čuvati njegovu Riječ.

Činjenica Isusova povratka povezana je sa svim duhovnim odnosima naših duša i očituje se u svim okolnostima kršćanskoga života. Obratili smo se kako bismo iščekivali Sina Božjega. Radost svetih u plodovima njihove službe bit će ispunjena tek u prisutnosti Spasitelja i svetost će svu svoju vrijednost imati za Kristova dolaska; u onome što će se tada objelodaniti bit će vidljiva njezina istinska mjera. Isusov dolazak izvor je utjehe za kršćanina ako mora umrijeti, a za Kristov dolazak će Bog sav svoj narod sačuvati u svetosti i besprijekornosti.

Kada prestanu sve oluje, krasota slave za koju nas Gospodin priprema zasjat će bez oblaka, a ta krasota će biti On sâm. Oh, kako je dragocjena ljubav, ljubav Isusova, koja nas želi dovesti u njegovu slavu da zauvijek budemo s njim!

Ako naša srca održavaju stalnu nadu u Gospodinov povratak pridavat ćemo malu vrijednost svemu što je zemaljsko. U moralnom smislu je nemoguće biti u stavu iščekivanja Sina s nebesa a ne biti odvojen od ovoga svijeta. Netko može prihvatiti nauk o Gospodinovu povratku, ali i dalje ostati čovjekom koji pripada ovome svijetu; no onaj tko živi u stalnom iščekivanju Kristova pojavljivanja, neće moći učiniti drugo negoli se odvojiti od onoga što će biti osuđeno i uništeno kada on dođe.

Velik dio naše slabosti u iščekivanju Gospodinova dolaska posljedica je nedostatka uživanja u odnosu s Njim. Snažna težnja koja proizlazi iz spoznaje povezanosti s Onim u kojemu smo upotpunjeni stvara istinsko iščekivanje.

Način na koji možemo vidjeti da je nada u nama ojačana i oživljena nije samo to da je snažno zadržimo u svojim dušama, nego i da je provodimo u djelo, da se učestalo bavimo onime na što se ona odnosi i da „podignemo svoje glave jer se približava otkupljenje“ (Lk 21,28). Nada se, kao i sve vrline, jača provođenjem u djelo; a što je više ojačana, to više djeluje i nadvladava sve dvojbe i isprazne misli uma.

Marc Tapernoux

© ŽIVA RIJEČ, Krasica 2019

Sadržaj

Podjeli ovo:

Lajkaj ovo: