Uvod u proučavanje proroštva

Vjernici koji su se bavili Božjom riječju oduvijek su pokazivali osobito zanimanje za proroštvo. Kako smo pak danas i svjedoci raznih događaja koji su vjesnici skorog Gospodinova dolaska, zanimanje za proročku istinu među vjernicima još je više poraslo. No jasno je, naravno, da za to nije dovoljna samo puka znatiželja, nego Sveti Duh treba probuditi u nama potrebu i želju da bolje upoznamo Božje misli koje su objavljene u Njegovoj riječi, kako u pogledu budućnost Gospodinovih otkupljenika tako i u pogledu sudova koji će pogoditi nevjernike. Mnogi vjernici, svjesni ozbiljnosti trenutka i nužnosti da se ponašaju kao sluge koje iščekuju svog Gospodara (Lk 12,36), imaju iskrenu želju da bolje upoznaju proroštvo. Želim da ova knjiga posluži kao pomoć u tome.

Nekim mlađim vjernicima je preteško baviti se tumačenjima proroštva starijih pisaca, barem dok ne dospiju do određene duhovne i umne zrelosti koja je potrebna za shvaćanje istina iznesenih u tim tumačenjima. K tome treba dodati i to da stariji vjernici često nisu u stanju jasno i određeno odgovoriti na pitanja koja postavljaju oni koji su mlađi.

Zbog toga sam želio što jednostavnijim jezikom izložiti istine o budućnosti Crkve, Izraelskog naroda i svijeta. No želim napomenuti da ovaj rad nije prvenstveno originalan, nego se većim dijelom oslanja na mnogobrojne spise koje su nam ostavila naša starija braća, vođe, čiju smo vjeru pozvani nasljedovati, ugledajući se na svršetak njihova življenja (Heb 13,7). Budući da ovo djelo želim prilagoditi razumijevanju mladih čitatelja, u razmatranjima ću dati samo nacrt biblijskog proroštva. Zato sam ga i nazvao „Uvod u proučavanje proroštva”. No želim potaknuti mlađe čitatelje da ne ostanu samo na ovome što će naučiti ovdje, nego da svoje znanje nastave usavršavati čitajući i druge dragocjene knjige starijih pisaca, koje sam upravo spomenuo. U njima će otkriti dragocjenosti koje će njihovim srcima istinu učiniti još uzvišenijom. Ako proučavanju tih otkrivenja pristupimo ponizna duha, naša ljubav prema Spasitelju sve više i više će obilovati u spoznaji i svakom rasuđivanju, te ćemo moći prosuditi što je najbolje, ispunjeni plodom pravednosti, koji je po Isusu Kristu, na slavu i hvalu Božju (Fil 1,9-11).

UVOD

1. Zašto proučavamo proroštvo?

Proroštvo zauzima važno mjesto u Božjoj riječi. Od trideset devet knjiga Staroga zavjeta sedamnaest ih je proročkih, a gotovo sve ostale sadrže mnoge odjeljke koji se odnose na proroštvo. I u Novome zavjetu nalaze se mnogi odjeljci proročkog sadržaja, kako u evanđeljima tako i u poslanicama, a posljednja knjiga, Otkrivenje, je potpuno proročka. To nam pokazuje važnost proročke riječi i nužnost da joj posvetimo potpunu pozornost. Doista, „sve Pismo je od Boga nadahnuto i korisno je za nauk, za uvjeravanje, za popravljanje, za odgajanje u pravednosti: da čovjek Božji bude savršen, posve opremljen za svako dobro djelo“ (2 Tim 3,16-17). Isto tako opomenuti smo da pazimo na proročku riječ „kao na svjetiljku koja svijetli na mračnome mjestu« (2 Pet 1,19).

Čuvajmo se, dakle, zapostavljanja proroštva. Kad nam je Bog otkrio svoje planove u pogledu budućnosti svog nebeskog naroda (Crkva) i svog zemaljskog naroda (Izrael), kao i u pogledu svijeta (narodi), trebali bismo proučavanje Pisama u kojima su oni zapisani smatrati svojom dužnošću i povlasticom. Time ćemo dobiti bogat blagoslov za nas sâme, jer glavni predmet proroštva je sâm Krist, kojega nam Bog neprestano predočuje u svojoj Riječi. Petar svjedoči da je Kristov Duh bio u prorocima i upućivao ih da svjedoče „o Kristovim patnjama i slavama koje će uslijediti“ (1 Pet 1,11). Kako bi nas mogla ostaviti ravnodušnima priopćenja o budućim očitovanjima Božje snage, koja će se pokazati kada Bog pošalje svoga Sina da sudi svojim neprijateljima i uspostavi svoju slavnu vladavinu?

Za one koji pripadaju Gospodinu nema ništa ljepše od iščekivanja povratka Onoga koji je svoj život dao za njih i obećao da će uskoro doći te ih uzeti k sebi kako bi zauvijek bili s Njim. Njegov dolazak neće samo značiti svršetak naših kušnja, koje su dijel svakog Božjeg djeteta na ovoj zemlji, nego će to prvenstveno biti trenutak kada ćemo napokon svojim očima vidjeti Kralja u Njegovoj ljepoti (Iza 33,17). Promijenjeni u Njegov lik, zaodjenuti tijelom koje je jednako Njegovom slavnom tijelu i sjedinjeni sa svim sretnim otkupljenicima, s neopisivom radošću prinosit ćemo svoje hvale Bogu. A nakon Jaganjčeve svadbe ćemo i vladati s Njim, „kada se on u onaj dan dođe proslaviti u svojim svetima i izazvati divljenje u svima koji vjeruju“ (2 Sol 1,10).

Ta nada doista može obradovati naša srca i odvojiti ih od onoga što pripada ovome svijetu, kako bismo sve stvarnije iščekivali „grad s temeljima, kojemu je tvorac i graditelj Bog“ (Heb 11,10). Proučavanje proroštva ima, dakle, praktičnu vrijednost za vjernika, jer ga vodi ka tome da se odvoji od svijeta, da podigne svoje oči prema gore i zajedno s onima koji ga iščekuju uzvikne: „Amen, dođi, Gospodine Isuse!“ (Otk 22,20).

Božja riječ, nadalje, sadrži dragocjena obećanja za one kojima je na srcu da uz pomoć Svetoga Duha razmišljaju o proroštvu. Tako nam u Otkrivenju 1,3 veli: „Blagoslovljen je onaj tko čita i oni koji slušaju riječi ovoga proroštva.“ Sam Gospodin svjedoči svojim učenicima: „Blagoslovljene su one sluge koje gospodar, kada dođe, nađe gdje bdiju“ (Lk 12,37). Naposljetku, apostol Pavao na svršetku svog života, u svom posljednjem pismu, kratko prije svoje mučeničke smrti, piše: „Vrijeme moga odlaska je prispjelo. Dobar boj sam vojevao, utrku sam svoju dovršio, vjeru sačuvao: stoga mi je pripravljen vijenac pravednosti, koji će mi u onaj dan dati Gospodin, pravedan sudac; i ne samo meni, nego svima onima koji ljube njegov dolazak (2 Tim 4,6-8).

Zar ne želimo i mi upoznati tu sreću o kojoj govore ovi odjeljci i primiti vijenac pravednosti što je obećan onima koji vjerno iščekuju Gospodina?

2. Kako trebamo proučavati proroštvo?

Kada se želimo baviti proučavanjem objava koje nam je Bog dao u pogledu budućnosti Njegova naroda i ostalih naroda, moramo stalno tražiti vodstvo i pouku Svetoga Duha. Taj uvjet vrijedi, uostalom, i za proučavanje svake biblijske istine. Samo Sveti Duh može nam dati razumijevanje Pisma i učiniti ga korisnim našim dušama. Jedino tako ćemo biti sačuvani od mudrovanja ljudskog duha. Budući da je Krist središte proroštva, prvenstveno želimo u njemu otkriti Njegovu osobu i promatrati je. Promatranje Njegove slavne osobe najbolje je sredstvo da budemo sačuvani od puke znatiželje.

Apostol Petar veli da „ni jedno proroštvo Pisma nije stvar samovoljnog tumačenja (2 Pet 1,20). To znači da se kod proučavanja proročke riječi mora paziti na to da ju se ne odvoji od ukupnosti Božjih misli, koje se sve odnose na Krista. Proroštvo je, dakle, dio one čudesne cjeline koja nam je dana u Božjoj riječi. Da bismo mogli razumjeti Božje misli o nekom osobitom predmetu, trebamo ga uvijek povezati s onim odjeljcima u kojima se također govori o tom istom predmetu, kako bismo ispravno shvatili temeljnu istinu koju nam Duh želi priopćiti. To će nas potaknuti da istražujemo kako je neka istina predočena u drugim knjigama Božje riječi, gdje je možda rasvijetljena s nekog drugog gledišta, ali bez proturječja. Za objašnjenje razlika koje se mogu naći u proroštvima Starog zavjeta, evanđeljima, poslanicama i Otkrivenju često se koristi stari, dobro poznati primjer: Planinari su često su primijetili da im se, dok su promatrali izdalje, činilo da dva vrhunca pripadaju jednom planinskom lancu. No kad su došli bliže vidjeli su da su odvojeni dubokom dolinom i udaljeni više kilometara jedan od drugoga. Kad su pak išli još dalje, otkrili su i druge masive za koje ne bi ni pomislili da postoje dok su stajali u podnožju prvog planinskog lanca. Upravo tako proroci Starog zavjeta često nam predočuju proročku istinu, ali ne govore o slijedu pojedinih dionica. Novi zavjet pak rasvjetljuje mnogostruke vidove: to je još uvijek ista panorama, ali promatrana izbliza, tako da se sada mogu jasnije razlikovati pojedini dijelovi koji su se ranije činili zbunjujućim. To objašnjava i teškoću koju ponekad imamo kod utvrđivanja vremenskog redoslijeda nekih proročkih činjenica.

Uostalom, moramo se podsjetiti da je proročka riječ „svjetiljka koja svijetli na mračnome mjestu, sve dok ne svane dan i zvijezda Danica uzađe u vašim srcima“ (2 Pet 1,19). Ta svjetiljka, koja obasjava noć, daje nam upravo onoliko svjetla koliko nam je potrebno, ali ona nije sunce, koje potpuno odstranjuje tamu. Postoje neke objave koje ne možemo objasniti. Prorokujemo djelomično, jer znamo samo djelomično (1 Kor 13,9). Ali uskoro će u nama u pogledu svega zasjati potpuno svjetlo i bit će ukinuto „ovo što je djelomično“. Tada ćemo spoznati kao što smo i sâmi spoznati (rd. 12).

U očekivanju tog slavnog dana zadovoljit ćemo se poniznim razmišljanjem o onome što nam je Bog u svojoj milosti htio objaviti o svojim slavnim planovima, moleći ga za pomoć Duha, koji „sve istražuje: jest, dubine Božje“ (l Kor 2,10).

PRVI DIO

Povijest Izraela, naroda i Crkve do Kristova ponovnog dolaska

Uvod

Prije negoli se pobliže počnemo baviti proučavanjem povijesti Izraela, naroda i Crkve, smatram da je korisno ukratko predočiti glavne smjernice ovog predmeta.

1. Božji planovi s ljudima odnose se na tri različite skupine: Izrael, narode i Crkvu (1 Kor 10,32).

Značajno je da povijest tih triju skupina uvire u Gospodinov povratak. Taj povratak donijet će Izraelu i narodima zemaljske blagoslove za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva, dok je nada Crkve da će biti uzeta u susret Gospodinu, kao njegova nebeska nevjesta, kako bi zauvijek bila s Njim.

2. Kad je Bog stvorio čovjeka postavio ga je u vrt što ga je zasadio za njega i obasuo ga blagoslovima. Svojim padom čovjek se pokazao nedostojnim te naklonosti i Bog ga je morao istjerati iz Edenskog vrta. Kad se Adamovo potomstvo sasvim pokvarilo, bilo je uništeno potopom.

Naraštaji koji su proizašli od Noinih sinova pali su u idolopoklonstvo te su zbog Babilonske kule navukli na sebe Božju osudu.

3. Jahve je iz Babela razasuo ljude po čitavoj Zemlji (Post 11,9); ali, pozvao je Abrahama i rekao mu: „Idi iz svoje zemlje, od svoga roda i od doma očeva, u zemlju koju ću ti pokazati. I učinit ću od tebe velik narod, i blagosloviti te i ime ti uzveličati; i ti ćeš biti blagoslov … u tebi će biti blagoslovljena sva plemena zemlje.“ (Post 12,1-3)

Tako je Bog, na osnovu svoje neograničene milosti, pozvao Abrahama da napusti svoju zemlju; sklopio je savez s njim i obećao mu troje:

– zemlju: Palestinu;

– nebrojeno potomstvo, koje je trebalo postati velik narod: Izraelski narod;

– putem tog naroda trebali su biti blagoslovljeni svi naraštaji na zemlji: taj sveopći blagoslov zasnivat će se na Božjoj objavi putem Njegove riječi i dolasku Spasitelja na Zemlju.

No Izrael, nažalost, nije ostao vjeran pa ga je Bog morao kazniti. Najprije je otišlo u ropstvo deset plemena, a kasnije i preostala dva plemena. Kada je pak Izrael odbacio svoga Mesiju Jeruzalem je bio razoren a Židovi su rasijani među ostale narode. No nakon što se završi povijest Crkve na zemlji, Bog će ponovno uspostaviti odnos prema svome narodu. On će ih vratiti u Palestinu i pustiti da tamo prođu kroz veliku nevolju, čime će jedan dio naroda (Ostatak) dovesti do toga da se ponizi zato što su odbacili i ubili svog Mesiju. Ta povijest Izraela završit će pojavljivanjem Gospodina Isusa u slavi, kada će On uspostaviti svoju vladavinu, nakon što prethodno uništi svoje neprijatelje i izvrši sud nad narodima.

4. I povijest naroda je, kao što smo već rekli, povezana s Kristovim povratkom. Njegova vladavina mira i pravednosti donijet će blagoslove narodima koji su vjekovima bili rastrzani ratovima i mržnjom.

Kad je Izrael napustio Gospodina, bio je odveden u ropstvo i Bog je narodima predao vodeću ulogu u svojim planovima u pogledu zemlje. Tada su započela „razdoblja naroda“ (607 pr. Kr.). To razdoblje protegnut će se sve do Gospodinova dolaska u slavi.

5. Ubrzo nakon što je Izrael odbacio svoga Mesiju, Bog je, kako iz naroda, tako i od svog židovskog naroda, počeo prikupljati „narod za svoje ime“ (Dj l5,14). Taj novi narod, nazvan Crkva ili Zajednica, sastoji se od svih onih koji su od dana Pedesetnice do Kristova povratka putem vjere u Gospodina Isusa zapečaćeni Svetim Duhom i postali udovi Kristova tijela.

Ta Crkva, sjedinjena s proslavljenim Kristom, ima nebeski karakter: Oni koji joj pripadaju pozvani su van iz svijeta, a predmet njihova srca je u nebu. Nada Crkve je da će uskoro biti uzeta i odvedena svom nebeskom Ženiku. Njezina povijest na ovoj zemlji završit će Gospodinovim dolaskom po nju. Moram naglasiti da taj dolazak ne pripada proročkim događajima, jer označava završetak sadašnjeg razdoblja milosti. Proročko razdoblje zaustavilo se Gospodinovom smrću, a nastavit će se poslije uzeća Crkve.

6. Prije nego što krenemo dalje podsjetio bih još i na to da je Krist u središtu Božjeg plana u pogledu Izraela, naroda i Crkve. Veliki cilj Božjih različitih načina u upravljanju zemljom (dispenzacija) jest da se On sâm proslavi u Kristu. Zbog toga ni židovski narod, ni narodi, ni Crkva, niti bilo koja osoba kojom ćemo će baviti u toku našeg proučavanja nisu glavni predmeti proroštva. Uzvišena tema proroštva je Krist.

Svi ti različiti predmeti koje smo upravo spomenuli, povezani su s Njim. Oni sačinjavaju područje Njegove slave i nama su zanimljivi samo utoliko što su povezani s Njim. Krist je središte, i u Njemu će jednom biti uglavljeno sve, sve što je na nebu i što je na zemlji.

Važno je stalno imati pred očima tu istinu, ukoliko želimo razumjeti što nam Pismo objavljuje u pogledu Izraela, naroda i Crkve. Samo uz taj preduvjet će proučavanje proročke riječi ojačati naše duše, budući da ćemo ih hraniti Kristom. Tako će se obradovati naša srca, jer će nam se otkriti slavne odlike Njegove osobe. Tako će se utvrditi naše življenje, i tako ćemo sve stvarnije iščekivati našeg ljubljenog Gospodina i Spasitelja.

A. IZRAEL

1. Poglavlje

Poziv Izraela

Proročanstva o izraelskom narodu tako su jako povezana s njegovom ranijom poviješću da ih nije moguće proučavati bez istraživanja glavnih razdoblja te povijesti.

1. Proročanstvima je prethodio poziv Abrahama. Kad su ljudi odbacili svoga Stvoritelja i okrenuli se idolopoklonstvu, Bog ih je prepustio njihovoj vlastitoj sramoti. Ali On nije htio ostati bez svjedoka na ovoj zemlji – vidjet ćemo da će tako biti sve do svršetka – te si je između svih naroda izabrao narod, koji je trebao proizaći od jednoga čovjeka kojega je pozvao da napusti svoju zemlju. „Ovako govori GOSPODIN, Bog Izraelov: ‘Vaši su oci u davno doba živjeli s druge strane Rijeke, to jest Terah, otac Abrahamov i otac Nahorov, i služili su drugim bogovima. Ja sam uzeo vašega oca Abrahama s druge strane Rijeke i proveo sam ga kroz svu zemlju kanaansku, i umnožio sam njegovo sjeme’” (Još 24,2.3).

Obećanja koja je Bog dao Abrahamu nisu bila vezana uz nikakve uvjete. Odbacivši Mesiju Izrael je izgubio svako pravo na ta obećanja. No, „Bog nije čovjek da bi lagao“, i On će ih po milosti ispuniti. Promotrimo ih pobliže.

U prvom obećanju Bog Izraelu daje zemlju – Kanaan. To obećanje bilo je više puta potvrđeno Abrahamu. „I ukaza se GOSPODIN Abramu i reče: Tvome ću sjemenu dati ovu zemlju“ (Post 12,7) „I reče GOSPODIN Abramu, nakon što se Lot odvojio od njega: Podigni sada svoje oči i s mjesta na kojemu si pogledaj prema sjeveru, i jugu, i istoku, i zapadu; jer svu zemlju koju vidiš, tebi ću dati i tvome sjemenu dovijeka … Ustani, prođi zemljom uzduž i poprijeko; jer tebi ću je dati“ (Post 13,14-17).

Bog je potvrdio to obećanje svečanim savezom: „Toga dana je GOSPODIN sklopio savez s Abramom, rekavši: Tvome sam sjemenu dao ovu zemlju, od Rijeke egipatske do Velike rijeke, rijeke Eufrata“ (Post 15,18). „I nastavi Bog razgovarati s njim, rekavši: Evo, moj je savez s tobom, i bit ćeš ocem mnogih naroda … Tebi ću, i tvome sjemenu nakon tebe, dati dovijeka u posjed zemlju u kojoj si stranac, svu zemlju Kanaan; i bit ću njihov Bog“ (Post 17,3-8).

2. Obećanje i savez bili su preneseni na Izaka, na Jakova (Izrael) i na njihove potomke. „I ukaza mu se GOSPODIN i reče: Nemoj silaziti u Egipat; boravi u zemlji za koju ću ti ja reći. Nastani se privremeno u ovoj zemlji, a ja ću biti s tobom i blagosloviti te; jer ću tebi i tvome sjemenu dati sve ove krajeve i ispunit ću zakletvu kojom sam se zakleo tvome ocu Abrahamu. I učinit ću da se tvoje sjeme umnoži kao zvijezde na nebu i predat ću tvome sjemenu sve ove krajeve. U tvome će sjemenu biti blagoslovljeni svi narodi zemlje“ (Post 26,2-4).

Bog je Jakovu, koji je bježao pred Ezavom, obznanio: „Zemlju na kojoj ležiš tebi ću dati i tvome sjemenu. Tvoje će sjeme biti kao prah zemaljski; i raširit ćeš se na zapad, i na istok, i na sjever, i na jug: u tebi i u tvome sjemenu bit će blagoslovljena sva plemena zemlje“ (Post 28,13-14).

3. Ovaj posljednji navod podsjeća nas na oba druga obećanja koja je Bog dao Abrahamu, to jest, da će od njega sâmoga nastati vrlo velik narod, a Izraelski narod postat će kanal putem kojega će Bog blagosloviti sva plemena na zemlji. To je postala činjenica: Bog je tome narodu povjerio svoje misli, predavši mu svoju Riječ. Poslao im je Mesiju, koji je postao Spasitelj svijeta.

No Biblija i Spasitelj nisu bili samo za Židove, kako su si oni to uobraženo umišljali, nego za sve ljude. Budući da je „spasenje od Židova“ (Iv 4,22), Spasitelj je po tijelu potekao od njih, a tako će i jednom u budućnosti, opet u povezanosti s njima, doći za sve naraštaje na zemlji. A obećanja blagoslova protežu se od sadašnjeg razdoblja sve do tisućgodišnjeg kraljevstva, jer će tada svi narodi uživati blagostanje i mir pod Kristovom vladavinom.

2. Poglavlje

Od ulaska u Kanaan do sužanjstva

1. Prošlo je više od 400 godina prije negoli su Abrahamovi potomci postali narod. Osim toga su morali biti oslobođeni iz ropstva u Egipatskoj zemlji. Taj događaj, kao i prolazak kroz pustinju koji je uslijedio nakon toga te zauzimanje Kanaana, obilježio je početak njihove nacionalne povijesti.

Taj narod je trebao postati Božjim narodom na zemlji, biti Njegovo svjedočanstvo i ostati sasvim odvojen od ostalih naroda. „Gle, narod će taj nasamo živjeti i neće se među narode ubrajati“ (Br 23,9). „Jer ti si narod svet GOSPODINU, Bogu svojemu: GOSPODIN, Bog tvoj, izabrao te da mu budeš osobiti narod, iznad svih naroda koji su na licu zemlje“ (Pnz 7,6).

Bog je pak, s druge strane, obećao Izraelcima da će ih obasuti blagoslovima ako se budu držali Njegovih zapovijedi. „Budete li hodili po mojim propisima, i držali moje zapovijedi, i vršili ih, tada ću vam davati kišu u pravo vrijeme, i zemlja će davati svoj prirast i stabla poljska će rađati svoj plod. Vršidba će vam trajati do berbe, a berba će trajati do sjetve: jesti ćete svoj kruh do sitosti, i u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti. I dat ću vam mir u zemlji, i vi ćete ležati i nitko vas neće plašiti: uklonit ću opake zvijeri iz zemlje, a ni mač neće prolaziti vašom zemljom. I tjerat ćete svoje neprijatelje i oni će padati pred vama od mača. Vas petorica tjerat će njih stotinu, a stotina vas natjerat će u bijeg tisuću; i padat će vaši neprijatelji pred vama od mača. Jer ja ću imati obzira prema vama, i učinit ću vas plodnima i množiti vas, i utvrditi svoj savez s vama. I hranit ćete se starom zalihom i izbacivati staru zbog nove. I postavit ću svoje Prebivalište među vama; i nećete se gaditi mojoj duši. I hodit ću među vama i bit ću vaš Bog, i vi ćete biti moj narod“ (Lev 26,3-12).

2. No Izrael se, nažalost, nije dugo održao na razini svog poziva. Zaboravio je Božji poziv, koji ga je učinio „kraljevstvom svećenika i svetim narodom“ (Izl l9,6). Udaljio se od Jahve i predao se služenju tuđim bogovima, tako da ga je Jahve opetovano morao kažnjavati. Naposljetku je Izrael odbacio Boga svojih otaca te je tražio kralja, kako Jahve ne bi više vladao nad njim. Bog mu je, u svojoj osudi, dao Šaula za kralja.

Zatim je došao David, „čovjek po Božjem srcu“, s kojim je Gospodin sklopio savez na temelju kojega su njegov dom i njegovo kraljevstvo trebali biti vječno utvrđeni (2 Sam 7,16). No Bog ga je istodobno opomenuo da će „ljudskom palicom i udarcima djece ljudske“ kažnjavati njegove potomke ako budu činili bezakonje (rd. 14). Nakon završetka Salomonove vladavine to se doista i dogodilo. Deset plemena se pobunilo i stvorilo vlastito kraljevstvo, sa Samarijom kao glavnim gradom. Knjige o Kraljevima i knjige Ljetopisa izvješćuju o sve ozbiljnijem bezakonju koje je neprekidno obilježavalo žalosnu povijest Izraela, sve do dana kada je, za vrijeme kralja Hošee (2 Kralj l7), asirski kralj Šalmaneser osvojio Samariju, razorio je i odveo deset plemena u sužanjstvo (721 pr. Kr.). Ta plemena se nikad više nisu vratila u Kanaan.

Bog je bio strpljiv još 130 godina s kraljevstvom Jude (glavni grad Jeruzalem). No pokvarenost i idolopoklonstvo toliko su uzeli maha da je njegovoj strpljivosti došao kraj: U doba kralja Nabukodonozora Jeruzalem je bio zauzet i sravnjen sa zemljom, hram je bio razoren, a kralj Sedekija i stanovnici Jeruzalema odvedeni su u Babilon (2 Kralj 25). Tako je Bog poništio kraljevstvo u Izraelu te vlast predao u ruke narodima, koji je drže sve do sada.

3. Tako su, dakle, započela „vremena naroda“. Od onda pa sve do danas stanje Izraela obilježeno je trima značajkama: a) Božja slava povukla se iz hrama. Sve što je u Izraelu govorilo o Jahvinoj prisutnosti, propalo je: kovčeg saveza i sve što je bilo u njemu, posuđe iz hrama, oblak koji je pratio narod od prelaska preko Crvenog mora (Ez 10,18 i 11,23). „Jer će djeca Izraelova na mnogo dana ostati bez kralja, i bez kneza, i bez žrtve … i bez oplećka, i bez idola“ (Hoš 3,4).

b) Dok je Bog kažnjavao svoj narod da bi ga opet vratio k Sebi, još uvijek ga je smatrao svojim narodom. No sada im je morao oduzeti taj naziv koji ih je razlikovao od poganskih naroda. „Tada Gospodin reče: ʻDaj mu ime Lo-Ami: jer vi niste moj narod i ja neću biti vašʼ” (Hoš 1,9).

c) Davidovo prijestolje je oboreno. Jahve više ne vlada u Jeruzalemu nego je vlast prenijeta na narode.

Te tri glavne značajke Izraelovog stanja postoje još i danas i neće nestati sve dok se narod ne obrati i bude obnovljen. Mala skupina Judejaca se doduše vratila iz Babilona poslije sedamdeset godina, što ćemo razmotriti u idućem poglavlju. No taj djelomičan povratak nipošto nije promijenio nacionalni položaj naroda: „Gospodinova slava“ nije se vratila, presuda „Lo-Ami“ – niste više moj narod – nije povučena, i Davidovo prijestolje nije obnovljeno.

3. poglavlje

Povratak iz Babilona i Danielovih sedamdeset tjedana

1. Prorok Jeremija najavio je da će Bog sužnje iz Babilona vratiti u Kanaan, i to nakon sedamdeset godina (Jer 29,10; usp. Dan 9,2). U Ezri 1 vidimo da je Gospodin probudio duh perzijskoga kralja Kira (536. pr. Kr.). On je izdao proglas kojim ovlašćuje one iz Judeje da se vrate u Jeruzalem pod vodstvom Zerubabela (515. pr. Kr. Ezra 6,15). No tada se u Kanaan vratilo najviše oko 50.000 osoba. Treba napomenuti da je otprilike dvije stotine godina ranije prorok Izaija najavio taj događaj i spomenuo Kira po imenu (Iza 44,28; 45,13). No tek je Nehemija je bio taj koji je, sukladno Danielovu proročanstvu (9,25), dobio ovlaštenje od kralja Artaksersa da ponovo sagradi Jeruzalem i njegove zidove (Neh 2; 455. pr. Kr.).

No taj dokaz Božjeg smilovanja prema malom broju sužanja nije promijenio Njegovu prijašnju odluku: narod kao takav nije bio obnovljen a blagoslove koje su izgubili radi svoje nevjernosti nisu im bili povraćeni. Iako je hram bio ponovno sagrađen, u njemu nije više bilo kovčega saveza, niti se više pojavio oblak slave. U tri proročke knjige koje su napisane nakon povratka iz Babilona Bog se više ne obraća Izraelu kao svome narodu.

2. Čemu, onda, taj djelomičan povratak Judejaca nakon sedamdeset godina sužanjstva? Zasigurno zbog toga što je Bog u povezanosti s dolaskom Mesije ovamo na Zemlju htio imati Izraelov ostatak u Palestini. Već smo rekli da je Krist središte Božjih nauma. On je – ne zaboravimo to – nada Izraela.

Kad je sišao ovamo, Bog je spremio sve što je bilo potrebno da On bude primljen od svoga naroda kao obećani Mesija, Abrahamov Potomak, Sin Davidov, Prorok. Izrael, jasno, već duže vrijeme nije imao prava nazivati se Božjim narodom: Rimljani su zauzeli zemlju te su na Davidovo prijestolje postavili Edomca; kraljevski potomci toliko su osiromašili, da je Gospodina majka morala donijeti na svijet u staji, te su joj jasle moralo poslužiti kao kolijevka!

No unatoč tih žalosnih okolnosti Mesija se sada nalazio usred svoga naroda. Hoće li ga oni primiti? „Još jednoga je imao: svoga ljubljenoga sina. I njega posla k njima, rekavši: ʻPoštovat će sina mojegaʼ” (Mk 12,6). Kakvi bi blagoslovi pripali u dijel tome narodu da su Ga prihvatili kao svoga Kralja! Čujemo ga kako sâm, promatrajući Jeruzalem, sa suzama uzvikuje: „Kad bi i ti, barem u ovaj svoj dan, spoznao ono što je za tvoj mir! Ali sada je to skriveno tvojim očima“ (Lk l9,42). Nakon što su prezreli opomene koje im je Bog stoljećima slao kroz svoje sluge, izbacili su Baštinika iz vinograda i ubili ga. „To je baštinik: ubijmo ga da baština bude naša“ (Lk 20,14). „Ukloni, ukloni, razapni ga … Krv njegova na nas i na našu djecu!“, vikali su. Bili su, dakle, odlučni da će uzeti na sebe krv svoga Mesije. Tim grijehom, koji je vrhunac prijestupa Izraela kao naroda, navukli su na sebe neprekinuti niz nevolja tijekom svih proteklih devetnaest stoljeća nakon križa. No kao posljedicu toga grijeha će u dolazećoj velikoj nevolji iskusiti još strašnije kazne.

3. Događaji koje smo upravo sažeto spomenuli, bili su proročki najavljeni Danielu putem anđela Gabriela. „Sedamdeset je sedmica određeno nad tvojim narodom i nad tvojim svetim gradom da se dovrši prijestup i da se učini kraj grijesima, i da se izvrši pomirenje zbog nepravednosti i uvede vječna pravednost, i da se zapečati viđenje i proricanje te pomaže Sveti nad svetima. Stoga znaj i razumij da će, otkad iziđe zapovijed da se obnovi i sagradi Jeruzalem, do Mesije Kneza biti sedam sedmica i šezdeset i dvije sedmice; trg će ponovno biti sagrađen, i zid, čak i u nemirnim vremenima. Nakon šezdeset i dvije sedmice Mesija će biti uklonjen i neće imati ništa“ (Dan 9,24-26).

Tu je riječ je o godišnjim sedmicama, dakle o ukupno 490 godina. To razdoblje može se podijeliti na tri dijela:

a) Prvi dio obuhvaća sedam sedmica, dakle četrdeset devet godina, tijekom kojih je ponovo sagrađen grad Jeruzalem. Ezra i Nehemija izvješćuju o ispunjenju tog dijela proročanstva.

b) Drugi dio, koje slijedi neposredno nakon prvoga, obuhvaća šezdeset dvije sedmice, dakle četiri stotine trideset četiri godine. Na kraju tog razdoblja morao je biti uklonjen Mesija. Završetak šezdeset i devete sedmice – četiri stotine trideset četiri godine – nas doista vodi do svršetka Gospodinova života na zemlji. Namjesto da sjedne na Davidovo prijestolje i vlada nad Izraelom i čitavom zemljom, Mesija je bio razapet i nije primio nikakvu slavu na koju je svojom titulom imao pravo.

Između šezdeset devete i sedamdesete sedmice nalazi se umetnuto razdoblje, neodređenog trajanja, koje je približno jednako povijesnom trajanju razdoblja Crkve na zemlji. Rimljani su židovski narod odveli u sužanjstvo, i 70. godine naše ere razorili Jeruzalem, kao što je i najavljeno u drugom dijelu 26. retka: „A do svršetka rat; određena su pustošenja.“

Za vrijeme našeg, sadašnjeg razdoblja, „Danielov narod“ i „njegov sveti grad“ potpuno su stavljeni po strani te se stoga može reći da je proročki sat stao za vrijeme tog umetka.

c) Treće razdoblje sastoji se od još samo jedne sedmice od sedam godina. Ono započinje uzećem Crkve. Tada će Bog ponovno početi uspostavljati svoj odnos s Izraelom, koji će prolaziti kroz strašne sudove velike nevolje.

4. Poglavlje

Izgnanstvo i raspršivanje Izraela

1. U usporedbi o vinogradarima koji su ubili baštinika Gospodin nad njima izriče ovu osudu: „Što će, dakle, učiniti gospodar vinograda? Doći će i pobiti te vinogradare, a vinograd će dati drugima (Mk 12,9).

Bog je, dakle, na neko vrijeme odbacio svoj narod i okrenuo se poganskim narodima. „Dao im je Bog duha obamrlosti, oči da ne vide i uši da ne čuju sve do ovoga dana … djelomično slijepilo zadesilo je Izraela sve dok ne uđe punina pogana. I tako će se sav Izrael spasiti“ (Rim 11,8-26).

Kad govorimo o odbacivanju Izraela ne smijemo zaboraviti da to odbacivanje nije konačno, i čini se da nije daleko dan kada će se ispuniti obećanje u pogledu obnove tog naroda. No Izrael će do tog dana biti raspršen među narode i bit će mu uskraćeni svi blagoslovi koje mu je Bog obećao ako ostane vjeran. Promotrit ćemo pobliže njegovo sadašnje stanje u svjetlu Riječi.

2. Kada su se Židovi pobunili protiv Rima, 70. godine prodrle su rimske trupe pod zapovjedništvom vojskovođe Tita u zemlju i razorile Jeruzalem. Pritom su pobili na tisuće stanovnika, a preostale odveli u zarobljeništvo. Od tada je židovski narod raspršen po čitavom svijetu, kao što je Bog bio i najavio Mojsijevim ustima. „I raspršit će te GOSPODIN među sve narode, od jednoga kraja zemlje do drugoga“ (Pnz 28,64). Isto tako je prorok Jeremija prorekao ovo raspršivanje po čitavoj zemlji. „I raspršit ću ih među pogane, koje nisu poznavali ni oni ni oci njihovi; i slati ću mač za njima dok ih ne zatrem“ (Jer 9,16). Potom je Gospodin prorekao svojim učenicima tu osudu koja se trebala sručiti na buntovni narod: „I padat će od oštrice mača i bit će odvedeni kao roblje među sve narode, a Jeruzalem će gaziti pogani sve dok se ne navrše razdoblja pogana“ (Lk 21,24).

Sva ta proročanstva su se ispunila doslovno: gotovo da nema ni jedne zemlje na našoj planeti gdje ne bi bilo Židova. Drugi odjeljci Svetog pisma nam pak govore o nevoljama kojima će biti izloženi u progonstvu. „I raspršit će te GOSPODIN među sve narode, od jednoga kraja zemlje do drugoga; i služit ćeš ondje drugim bogovima, koje ni ti ni tvoji oci niste poznavali, to jest drvetu i kamenu. I nećeš naći mira među tim narodima niti će tvoje stopalo imati počinka, nego će ti ondje GOSPODIN dati drhtavo srce, i iznemogle oči, i žalost u duši. Život tvoj kolebljivo će pred tobom visjeti, a ti ćeš se bojati danju i noću, i nećeš biti siguran za svoj život. Ujutro ćeš govoriti: ‘Dao Bog da je večer!’ a navečer ćeš govoriti: ‘Dao Bog da je jutro!’ i to zbog straha svoga srca, kojim ćeš strepiti, i zbog prizora što će ga tvoje oči gledati“ (Pnz 28,64-67; usp. s Lev 26,36-39). Točnost Pisma je vrlo upečatljiva. Tijekom mnogih stoljeća naše ere milijuni Židova bili su progonjeni, mučeni, izbačeni iz društva, pljačkani i ubijeni. Samo za vrijeme drugog svjetskog rata između 1939. i 1945. godine bilo je ubijeno šest milijuna Židova.

3. Pa ipak, unatoč tih strašnih kušnja, Izrael još uvijek postoji. Bog je to najavio u svojoj Riječi tisućama godina ranije. „I, usprkos svemu tome, kada budu u zemlji svojih neprijatelja, neću ih odbaciti niti ću ih prezreti da ih potpuno uništim i prekinem svoj savez s njima: jer ja sam GOSPODIN, Bog njihov. Nego ću se zbog njih spomenuti saveza njihovih predaka, koje sam izveo iz zemlje egipatske naočigled poganima da budem njihov Bog: ja sam GOSPODIN“ (Lev 26,44-45).

Bog se, dakle, služi progonstvima kroz koje mora proći njegov narod da bi ga držao odvojenim od naroda među koje ga je raspršio.

4. No narodima koji su progonili Izraela izrečene su kazne koje su se djelomice već i ispunile. Tako, primjerice, čitamo u Zahariji 2,8: „Tko dira vas, dira zjenicu njegova oka.“ Ako su pak neki od njihovih progonitelja, kako bi opravdali svoja nasilja, rekli: „Mi ne griješimo, jer su oni griješili protiv GOSPODINA“ (Jer 50,7), Bog je vjeran svojim obećanjima koja je dao Abrahamu: „Blagoslovit ću one koji tebe blagoslivlju i prokleti onoga tko tebe proklinje: u tebi će biti blagoslovljena sva plemena zemlje” (Post 12,3). Povijest potvrđuje te izjave. Narodi koji su progonili Božji narod bili su ozbiljno kažnjeni.

5. To nas dovodi do druge bitne značajke odnosa Izraela prema narodima među kojima se nalazi: ovaj raspršeni narod je prokletstvo među narodima. „Predat ću ih da budu uklonjeni u sva zemaljska kraljevstva … da budu … prokletstvom na svim mjestima kamo ću ih odagnati“ (Jer 24,9). „I kao što ste bili prokletstvom među neznabošcima … tako ću vas spasiti, i bit ćete blagoslovom“ (Zah 8,13).

6. Dok je ovaj narod ustrajao u odbacivanju svog Mesije, ostao je bez veze s Bogom: bez kralja, bez kneza, bez svećenika, bez proroka (Hoš 3,4). „Evo, dani dolaze, govori Gospodin BOG, kada ću u zemlju poslati glad; ne glad kruha, ni žeđ za vodom, nego slušanja riječi GOSPODINOVIH: i tumarat će oni od mora do mora i od sjevera do istoka, trčat će amo-tamo tražeći riječ GOSPODINOVU, ali je neće naći“ (Am 8,11-12). Apostol Pavao također spominje ovo stanje otvrdnuća i duhovne sljepoće kao značajku sadašnjeg Izraela: „Ali njihovi su umovi bili zaslijepljeni, jer sve do danas isto pokrivalo ostaje neuklonjeno pri čitanju Staroga zavjeta: nije im otkriveno da je u Kristu ukinuto. Štoviše, do ovoga dana, kada se čita Mojsija, pokrivalo zastire njihovo srce. Ali kada se obrate Gospodinu, to će pokrivalo biti uklonjeno“ (2 Kor 3,14-16).

7. Za vrijeme dugog izgnanstva Izraela Palestina je postala neplodna i pusta, iako je prije bila zemlja kojom teče med i mlijeko. Prokletstvo koje je Bog izrekao nad svojim narodom zbog nevjere i odbacivanja Krista proširilo se i na tlo i klimu, kao što su to proroci bili prorekli. Zemlja koja je ostala bez svojih stanovnika ubrzo je postala pustinja. „Vaša će zemlja biti opustošena, a vaši gradovi prazni. Tada će zemlja uživati svoje subote tako dugo dok bude ležala opustošena, a vi budete u zemlji svojih neprijatelja; tada će zemlja počivati i uživati svoje subote“ (Lev 26,33-34; usporedi s Pnz 29,22-29). I Izaija proročki opisuje opustošenje Kanaana: „Tada rekoh: ʻDokle, Gospodine?ʼ On odgovori: ʻSve dok gradovi ne ostanu pusti bez stanovnika, i kuće bez ljudskoga bića, i zemlja potpuno opustošena, i otpravi GOSPODIN ljude daleko, i usred zemlje bude velika zapuštenostʼ“ (Iz 6,11-12). „Tako je zemlja ostala pusta nakon njih, da kroz nju nitko ne prolazi i ne vraća se; jer su opustošili zemlju izvrsnu“ (Zah 7,14; vidi i Pnz 11,16-17, Iz 5,6 Jer 3,2-3).

Ova proročanstva su se doslovno ispunila: Palestina, nekoć zemlja blagostanja, s cvjetajućom poljoprivredom, u kratkom vremenu postala je pustinjsko područje, bez poljoprivrednih kultura, bez šuma, s malo oborina. U rijetkim naseljima živio je siromašan narod i samo rijetke židovske obitelji.

To je stanje izraelskog naroda i njegove zemlje za vrijeme njegova dugog izgnanstva. Sada ćemo u svjetlu Božje riječi razmotriti što će još biti s tim narodom do Gospodinova dolaska.

5. Poglavlje

Izrael i Gospodinov ponovni dolazak

1. Na početku svoje službe u Jeruzalemu, Petar je pozvao Židove da se pokaju i obrate „da se izbrišu vaši grijesi kada od Gospodinove prisutnosti dođu razdoblja okrepe i on pošalje onoga koji vam je već prije propovijedan: Isusa Krista, koga nebo treba primiti do vremena obnove svega, što je od postanka svijeta govorio Bog na usta svih svojih svetih proroka“ (Dj 3:19-21). On je, dakle, povezao pokajanje i obraćenje Izraelskog naroda s obećanjem Kristova dolaska. No Židovi su se, nažalost, oglušili na taj poziv. Naprotiv, Petra su bacili u tamnicu, Jakova su ubili, Stjepana su kamenovali; tako su zapravo za Kristom poslali poruku u kojoj su rekli: „Nećemo da taj kraljuje nad nama« (Lk 19,14). Bog ih je onda, kao što smo već rekli, napustio; Jeruzalem je razoren, mnoge tisuće ljudi bile su pobijene, a preostali su odvedeni u zarobljeništvo.

Gospodinov povratak da uzme k sebi svoje neće biti ta „razdoblja okrepe“ za Izrael o kojima je govorio apostol Petar. Ovaj narod mora prije toga proći kroz teške kušnje kako po Božjoj milosti bio doveden do toga da se ponizi i obrati svom Gospodinu. Oni su Njega odbacili i razapeli. Prva faza Kristova povratka, to jest uzeće vjernika na nebo, ne odnosi se na Izrael i neće ga osloboditi kao narod. Tek druga faza tog dolaska, to jest slavno pojavljivanje Sina Čovječjega, povezana je s oslobođenjem i obnovljenjem Izraelskog naroda. To je predmet kojim ćemo razmatrati u trećem dijelu ove knjige.

2. No prije nekoliko desetaka godina nekolicina Židova vratila se u Palestinu. Štoviše, osnovali su 1948. godine i državu Izrael, s Jeruzalemom kao glavnim gradom, i to unatoč mnogim preprekama i neprijateljstvu od strane Arapa. No tu je ipak riječ samo o političkom pokretu, koji nema nikakve veze s obraćenjem i obnovom naroda kao što su to najavili proroci.

U Ezekielu 37 čitamo dobro poznati opis viđenja suhih kostiju u dolini. Prorok se po zapovijedi obraća tim kostima. „Tako ja prorokovah kako mi je zapovjeđeno; i dok sam prorokovao začu se zvuk, i gle, podrhtavanje, i kosti se skupiše, svaka kost k svojoj kosti. I dok sam promatrao, gle, na njima se pojaviše tetive i meso, a odozgora ih prekri koža; ali ne bijaše daha u njima“ (rd. 7.8). Sada možemo čuti taj „zvuk“ i opaziti to „podrhtavanje“ osušenih kostiju Izraela. „Kosti“ se skupljaju, „svaka kost k svojoj kosti“, pred našim začuđenim očima. Opet se skupljaju, nastoje se vratiti u Palestinu, tamo se politički organiziraju, grade sela i gradove i počinju iskorištavati zemlju. Ali u njima još nema daha; još su daleko od Boga i utonuli su u najdublju nevjeru; ne žele čuti ništa o Kristu. Kada se pak budu obnovili i obratili, bit će sasvim drugačije u tom pogledu. „Ovako govori GOSPODIN nad vojskama: ‘Evo, ja ću spasiti svoj narod iz zemlje istočne, i iz zemlje zapadne, i dovest ću ih te će prebivati usred Jeruzalema: i bit će oni moj narod, a ja ću biti njihov Bog, u istini i pravednosti’“ (Zah 8,7-8). To se danas još ne može primijetiti kod Židova koji su se vratili u Palestinu.

Naprotiv, na njih se može primijeniti riječ iz Izaije 17,10-11: „Budući da si zaboravio Boga svoga spasenja, i nisi mario za Stijenu svoje snage, sadit ćeš ljupke biljke i kalemiti na njih tuđinske mladice: danju ćeš nastojati da ti nasad raste, a jutrom da ti napreduje sjeme; ali će žetva biti samo hrpa u dan žalosti i beznadne tuge.“ Završetak ovog navoda daje naslutiti stegovne mjere koje očekuju ovaj buntovan narod. Ali prije toga narod će se vratiti u Palestinu, i stanovnici Zemlje pozvani su da uoče tu začuđujuću činjenicu. „Svi vi stanovnici svijeta, i prebivatelji zemlje, gledajte kada on podigne stijeg na gorama i slušajte kada on u trublju zatrubi“ (Iz 18,3). Stijeg koji se podiže i trublja u koju se trubi znaci su polaska. Ovaj redak je, dakle, jasan nagovještaj početka Izraelova povratka u Palestinu. Taj događaj, čijem ispunjenju smo svjedoci, najavila su nam na temelju Božje riječi braća, naši prethodnici, još stotinu godina prije njegova ispunjenja. Kako li bi to u svima nama trebalo učvrstiti iščekivanje Gospodina! Te činjenice su, zapravo, nepobitan dokaz da se velikom brzinom približavamo svršetku razdoblja milosti, koje će završiti Gospodinovim dolaskom. Neka bi, dakle, svi koji još ne poznaju Gospodina kao svoga Spasitelja požurili doći k Njemu, takvi kakvi jesu, da prime spasenje koje im se nudi zabadava! Da bi to postigli dovoljno je vjerovati u Njega jer On sam je rekao: „Zaista, zaista kažem vam: onaj tko u men vjeruje, ima život vječni“ (Iv 6,47-48), i: „Onoga tko k meni dolazi, nipošto neću izbaciti van“ (rd. 37).

3. Riječ nam jasno pokazuje da u ovoj prvoj fazi povratka Izraela, koja sada već traje više od pola stoljeća, Bog ne intervenira (osim, naravno, u svojoj providnosti, što čini u pogledu svih ljudi). U Izaiji 18,4 čitamo: „Jer ovako mi reče GOSPODIN: ʻPočivat ću i u svome ću prebivalištu motriti kao prozirna toplina nad biljkama i kao oblak rose za žetvene vrućine.ʼ” To je ono što danas uočavamo: Bog ostaje prividno neosjetljiv i iz svoga prebivališta promatra ovo okupljanje ljudi i žena i djece koji dolaze iz svih krajeva svijeta i nastoje obnoviti svoju domovinu koja je bila opustošena 1900 godina. „Žetvena vrućina“ nedvojbeno je slikovit prikaz sadašnjeg razdoblja u kojemu vlada prividan mir, koji prethodi strahovitoj oluji osude koja će se sručiti na Židove koji su vratili u Palestinu i koji će se podložiti Antikristu.

Sam Gospodin Isus je rekao: „A od smokve naučite usporedbu: Kada joj je grana već mekana i potjera lišće, znate da je blizu ljeto. Tako i vi, kada sve to ugledate, znajte da je blizu, i to na vratima“ (Mt 24,32-33). Smokva je slikovit prikaz Izraela. Stoljećima je stablo ovog naroda bilo kao mrtvo. Danas vidimo kako njegove grane listaju i pupaju, što nam najavljuje da je „blizu ljeto“, to jest da je Gospodin pred vratima. Uskoro će Bog silno intervenirati kako bi svoj narod dovede u zemlju njihovih otaca, što ćemo razmatrati u trećem dijelu ove knjige. Ovi događaji kojima danas svjedočimo nisu početak; to je jednostavno pupanje smokve, nakon čega mora uslijediti snažno listanje i naposljetku – nakon kušnje – pojava plodova koje je Bog u stoljećima svoje strpljivosti uzalud čekao od svoga naroda.

Promotrili smo povijest Izraela do Gospodinova povratka. Kasnije ćemo još razmotriti proročanstva u pogledu „Jakovljeve nevolje“ i obraćenje Izraela neposredno prije uspostavljanja tisućgodišnjeg kraljevstva. Zatim ćemo još pratiti ovaj narod, kad budemo razmatrali tisućgodišnje kraljevstvo, kako će biti pozvan da odigra važnu ulogu pod Kristovom vladavinom.

B. NARODI

Sada ćemo ispitati Božje puteve prema drugoj skupini ljudi: narodi. Njihovu povijest zapravo nije moguće proučavati bez stalnog vraćanja na povijest izraelskog naroda, jer se taj narod, sačinjen od Šemovih potomaka, nalazi se u središtu povijesti ostalih naroda. Razlikovao se od njih po velikoj povlastici da je bio Božji narod i bila mu je dana čast da ima prijestolje Boga „koji prebiva nad kerubima“ (1 Sam. 4,4). To je bila glavna značajka naroda do Nabukodonozora. U to doba Bo je sebe nazivao „Gospodar sve zemlje“¹, a taj naziv bio je povezan s prisutnošću kovčega saveza koji je predstavljao Božje prijestolje u Izraelu (Još 3,11).

Povijest naroda može se podijeliti u tri faze:

Početno stanje naroda, ili razdoblje od Kajina do gradnje kule u Babelu (Post 4 -11). U tom razdoblju ljudi su se namnožili na zemlji i nije postojao nikakav politički sustav.

Povijest naroda od Babela do Nabukodonozora je razdoblje koje sam opisao u prethodnom poglavlju, gdje sam ukazao na početak idolopoklonstva na Zemlji (Još 24,2), pozivanje Abrahama, oslobođenje izraelskog naroda iz Egipta, njegov ulazak u Kanaan i njegovo odvođenje u sužanjstvo. Na to se nećemo više vraćati.

Razdoblja naroda je razdoblje, koje se pruža od Nabukodonozora do Gospodinova pojavljivanja u slavi. Dobro je podijeliti to razdoblje na dva dijela: prvi dio obuhvaća prošlu povijest naroda, kao što nam je predočena u Danielovim proročanstvima, a drugi se odnosi na njihovu buduću povijest, o kojoj ćemo razmatrati u trećem dijelu, jer će se ona ostvariti poslije uzeća Crkve, a završit će uvođenjem tisućgodišnjeg kraljevstva.

____________________

1 Naziv „Gospodar sve zemlje“ nespojiv je s apsolutnom i sveopćom moći koja je 607 pr. Kr. prenesena godine na (poganske) narode. Nakon toga Bog se povukao iz sredine svoga naroda te je, kao što smo vidjeli, i uzeo drugi naziv: „Bog nebeski“ (vidi u pogledu toga Danielovu, Ezrinu i Nehemijinu knjigu).

1. Poglavlje

Počeci naroda

1. Bog je čovjeka postavio u edenski vrt ali ga je nakon pada u grijeh morao istjerati odande Tada je izrekao osudu nad Sotonom, ženom, Adamom i zemljom (Post 3,14-19).

Bog je rekao: „Stavit ću neprijateljstvo između tebe i žene, i između sjemena tvoga i sjemena njezina“ (rd. 15). Sotonsko sjeme su svi oni koji njega slušaju, na čelu s Kajinom, ubojicom svoga brata, a slijedi ga bezbožni naraštaj kojega je Bog morao uništiti potopom, zatim ljudi kod kule u Babelu, pa sva ljudska kraljevstva – bilo da se zovu Babilon, Egipat, Niniva ili Rim, i naposljetku narodi pod vlašću rimske Zvijeri i Antikrista. Moglo bi se reći da je povijest naroda u izvjesnom smislu povijest sotonskog sjemena. Stoga ne iznenađuje da se narodi neprestano protive Božjem narodu, i progonit će ga sve dok Gospodin osobno ne intervenira i uništiti ih.

2. Kajin, graditelj prvog grada (Post 4,17), bio je otac bezbožnog ljudskog naraštaja koji je stvorilo značajnu civilizaciju, o čemu čitamo u redcima 20-24. Pronađeni se zadivljujući ostaci te civilizacije. No ona je imala sotonske značajke. „I vidje GOSPODIN da je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i da je svaka zamisao njegova srca neprestano samo zlo. I požali GOSPODIN što je načinio čovjeka na zemlji i to mu ražalosti srce. I reče GOSPODIN: ‘Zbrisat ću s lica zemlje čovjeka kojega sam stvorio: i čovjeka, i životinju, i gmizavca, i ptice u zraku; jer požalio sam što sam ih načinio’“ (Post 6,5-7). To je značilo potop.

3. Povijest naroda započela je upravo poslije potopa. „To su obitelji Noinih sinova po svojim naraštajima, u svojim narodima. Od njih su se nakon potopa na zemlji razdijelili narodi“ (Post 10,32). Na tu diobu odnosi se odjeljak u Ponovljenom zakonu 32,8: „Kada je Svevišnji dijelio narodima njihovu baštinu, kada je odvajao sinove Adamove, odredio je granice narodima prema broju djece Izraelove.“

Vlast poslije potopa dobio je Noa i njegovi sinovi. „I blagoslovi Bog Nou i njegove sinove i reče im: ‘Plodni budite i množite se, i zemlju napunite. Neka strah i užas od vas bude na svakoj životinji na zemlji, i na svakoj nebeskoj ptici, i na svemu što se zemljom miče, i na svim morskim ribama: u vašu ruku su predane’“ (Post 9,1-2). Prvo kraljevstvo je osnovao Nimrod, Hamov unuk. „On bijaše silan lovac pred GOSPODINOM … a početak njegova kraljevstva bijaše Babel, i Erek, i Akad, i Kalne, u zemlji Šinaru“ (Post 10,9-10).

No i Noini potomci su se počeli kvariti. Puni ponosa izazivali su Boga i gradili grad i kulu koja je trebala doprijeti do neba (Post 11,4). Bog ih je kaznio tako što im je pobrkao jezike i raspršio ih po čitavome svijetu (rd. 7 i 8). Od tada je pustio narode da idu svojim vlastitim putevima (Dj 14,16). No između njih je odvojio svoj narod Izrael, putem kojega će jednom doći spasenje. (Danas se, nakon što je Izrael odbacio Krista, Krist zapravo propovijeda narodima). Nakon što je Izrael napustio Gospodina, bio je odveden u sužanjstvo, a Bog je narodima povjerio ulogu upravljanja svijetom.

4. Prije negoli pomnije promotrimo ovu drugu fazu povijesti naroda, korisno je podsjetiti se na ono što Riječ naučava u pogledu njihovih značajka koje su jednako prisutne u svim razdobljima. Njihove značajke su pokvarenost, taština, zloba, nasilje, idolopoklonstvo, kao što nam to pokazuju različiti odjeljci Pisma. „GOSPODIN s neba gleda na djecu ljudsku da vidi ima li koga tko razumije i tko Boga traži. Svi su zastranili, svi zajedno postali su nečisti: nema nikoga da čini dobro, ni jednog jedinog“ (Ps 14,2-3). „Jer kada su poznavali Boga, nisu ga proslavili kao Boga niti mu iskazali zahvalnost, nego su postali isprazni u svojim umovanjima i pomračilo se nerazumno srce njihovo. Tvrdeći da su mudri, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivoga Boga obličjem, slikom raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmizavaca. Zato ih je Bog preko pohota njihovih srdaca predao nečistoći … one koji su Božju istinu promijenili u laž te častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen.“ (Rim 1,21-25). „Svi narodi pred njim su kao ništa; smatra ih manjim ni od čega i ispraznošću“ (Iz 40,17).

No Bog je ipak zadržao svoju moć nad narodima: „On umnožava narode i zatire ih: on rasprostire narode i opet ih stješnjuje. On odnosi srce glavarima naroda zemlje i čini da lutaju po pustari gdje nema puta. Pipaju u tami bez svjetlosti, a on čini da kao pijanac posrću“ (Job 12,23-25).

„Neka se sva zemlja boji GOSPODINA, neka ga se boje svi stanovnici svijeta. Jer on reče, i bijaše učinjeno; on zapovjedi, i stajaše čvrsto. GOSPODIN osujećuje nakane poganima, on zatomljuje namisli narodima. GOSPODINOVA nakana stoji zauvijek, namisli srca njegova za sve naraštaje“ (Ps 33,8-11).

U toku našeg razmatranja možemo uvijek utvrditi točnost ovih božanskih izjava, kako u pogledu moralnih značajka naroda, tako i u pogledu činjenice da se oni moraju pokoriti Božjim mislima kada je riječ o upravljanja zemljom.

2. Poglavlje

Razdoblja naroda u prošlosti

Dolaskom Nabukodonozora započela su „razdoblja naroda“ (Lk 21,24), koja označuju razdoblje u kojemu je upravljanje svijetom povjereno narodima. To vremensko razdoblje trajat će sve do pojave Gospodina Isusa u slavi. Pad Rimskog carstva nije prekinuo tijek tog razdoblja.

U knjizi proroka Daniela povijest naroda simbolično je prikazana u obliku ljudskog kipa (2. poglavlje) i zvijeri (7. i 8. poglavlje). On, svakako, spominje samo velika carstva koja su odigrala proročku ulogu s obzirom na Izrael. Iako su se ta proročanstva već djelomično ispunila, puna su pouke jer nam pokazuju čudesnu točnost Božjih otkrivenja. To ohrabruje vjernike da s još većem pažnjom proučavaju neispunjena proročanstva. Ona ostavljaju sasvim po strani sadašnje razdoblje Crkve – tajne koju je objavio samo Gospodin i njegovi apostoli. To je lako shvatljivo ako se ima na umu da proroštva prikazuju Božje puteve u njihovom političkom karatkeru, dok se povijest Crkve uvijek promatra u religijskom karakteru, pa prema tome spada u sasvim drugi kontekst.

U drugom poglavlju Danielove knjige svjetska carstva su prikazana u obličju velikog kipa kojega je Nabukodonozor vidio u svom snu. Glava je bila od zlata, prsa i ruke od srebra, trbuh i bokovi od mjedi, noge od željeza, a prsti na nogama od željeza i gline. U sedmom poglavlju Daniel opisuje viđenje o četiri carstva koje je dobio on sam, u kojemu su ona prikazana u obliku četiri velike zvijeri: lav, koji ima krila kao u orla, medvjed, leopard koji ima četiri krila i četiri glave i strašna zvijer naoružana velikim zubima od željeza i s deset rogova. Naposljetku, u jednom kasnijem viđenju, prorok vidi druge dvije zvijeri koje su predstavljale drugo i treće carstvo, to jest ovna, s dva roga nejednake dužine, i jarca koji je među očima imao snažan rog, ali koji se iznenada slomio (8. pogl.).

1. carstvo: Babilon

Zlatna glava kipa i krilati lav predočuju Babilonsko carstvo i njegova kralja Nabukodonozora kojemu je Bog dao moć. Zlato (dragocjeni metal) i lav (kralj životinja) izražavaju nadmoćnost položaja tog carstva nad druga tri, te ističu i apsolutni karakter Nabukodonozorove kraljevske vlasti. „Ti si, kralju, kralj kraljeva; jer ti je Bog nebeski dao kraljevstvo, moć, i snagu, i slavu. I gdje god prebivaju djeca ljudska, poljske zvijeri i ptice nebeske, dao ih je u tvoju ruku i učinio te vladarom nad svima njima“ (Dan 2,37-38).

Babilonsko carstvo nije dugo trajalo poslije Nabukodonozora. Njegov posljednji nasljednik Belšazar tisućama svojih uglednika načinio je svetogrdnu gozbu, dok su vojske Darija Medijca na čelu sa Kirom već opsjedale Babilon. Usred te gozbe pojavila se tajanstvena ruka koja je na zidu pisala ove riječi: „Mene, mene, tekel, uparsin“. Samo je Daniel mogao pročitati i protumačiti taj natpis (vidi Dan 5). Najavio je Belšazaru da će se njegovo carstvo podijeliti i biti predano Medijcima i Perzijancima (rd. 28). Iste te noći Kir je osvojio grad i babilonski car je bio ubijen (538 pr. Kr.). Tako je zauvijek bila srušena babilonska moć, ta zlatna glava.

2. carstvo: Medijci i Perzijanci

U Danielu 5,31 čitamo da je nakon pada babilonskog carstva, „kraljevstvo preuzeo Darije Medijac, star oko šezdeset i dvije godine.“ Uskoro ga je naslijedio Kir, perzijski kralj, Darijev nećak i zet, ujedinivši dva naroda pod jednim žezlom. Ovo dvostruko carstvo prikazano je prsima i dvjema rukama od srebra (2,32), medvjedom koji se uspravio s jedne strane (7,5) i ovnom s dva roga nejednake dužine (8,3).

Promotrimo pobliže karakteristike ovog carstva. Najprije, ono je bilo „slabije“ od prethodnog (2,39); srebro je, zapravo, manje vrijedno od zlata; medvjed nema isti značaj kao lav, iako je jak, tvrdokoran i krvožedan. Medvjed se uspravio s jedne strane (što ukazuje na nejednaku ulogu koju su mali Medijci a zatim Perzijanci u carstvu), i držao je tri rebra u zubima te mu je bilo rečeno: „Ustani, požderi mnogo mesa“, što je aluzija na osvajanja tog carstva u tri smjera: prema zapadu: Mezopotamija i Mala Azija, prema sjeveru: Armenija i zemlje koje se pružaju do Turkestana, prema jugu: Sirija, Palestina i Egipat (Dan 8,4).

Izrael je u tom carstvu bio podjarmljen, kao i u Babilonskom. Najmoćniji vladar Medo-Perzijskog carstva bio je Kir, o kojem se mnogo govori u Ezrinoj knjizi. On je prvi izdao zapovijed judejskim zarobljenicima da se vrate u Palestinu (Ezr 1,1-3), dok su njegovi nasljednici Darije Histap i Artakserks I dugoruki dali ponovo sagraditi hram i grad Jeruzalem (Ezr 6,14; Neh 2,1-8). Ali Židovi nisu dobili kovčeg saveza, Božje prijestolje, kao ni svoju neovisnost, a razdoblja naroda nastavila su se po božanskoj odredbi.

3. carstvo: Grčka

Grčko carstvo predočeno je trbuhom i bedrima od mjedi u Danielovu kipu (Dan 2), krilatim leopardom (Dan 7) i jarcem (Dan 8) koji ima veliki rog između očiju. Ovo posljednje viđenje je naročito zanimljivo.

Danijel je vidio ovog jarca da dolazi sa zapada i brzo uništava ovna s dva roga. „Zbog toga jarac postade nadasve velik; a kada bijaše snažan, veliki rog bi slomljen: umjesto njega narastoše četiri roga istaknuta prema četiri nebeska vjetra“ (rd. 8). Anđeo Gabrijel objasnio je Danielu to viđenje: „Ovan s dva roga što si ga vidio jesu kraljevi Medije i Perzije. Rutavi jarac je kralj Grčke, a veliki rog što mu je među očima jest prvi kralj. A to što je slomljen, dok su se umjesto njega izdigla četiri, četiri će kraljevstva nastati od toga naroda, ali ne u njegovoj snazi“ (rd. 20.22). U 11. poglavlju spominju se isto tako zanimljive pojedinosti u povezanosti s tim: „I moćan će kralj ustati, koji će vladati golemim područjem, i činiti po svojoj volji. A kada on ustane, njegovo će kraljevstvo biti razbijeno i razdijeljeno prema četiri nebeska vjetra; ali ne njegovu potomstvu (rd. 3-4).

Pogledajmo sada kako se to proročanstvo ispunilo oko tri stotine godina kasnije. Aleksandar Veliki, koji je postao carem u 20. godini, u nekoliko godina osvojio je Malu Aziju, Siriju, Tir i Sidom, Palestinu, Egipat, Mezopotamiju, Perziju te je došao gotovo do Indije. Slika krilatog leoparda ukazuje na nevjerojatnu brzinu kojom je Aleksandar širio svoje carstvo. Ali umro je već u 33. godini (323. pr. Kr.) na vrhuncu svoje moći, što je bilo simbolički predočeno velikim rogom koji se odjednom slomio. Četiri njegova generala razdijelili su među sobom osvojene zemlje i pogubili Aleksandrove nasljednike. Tako je povijest ponovno do u pojedinosti potvrdila točnost onoga što je po Božjoj riječi bilo prorečeno vjekovima ranije. Iako vjera u Boga ne treba takve potvrde, ona u tome nalazi nepobitan dokaz nadahnutosti Pisma.

Za vrijeme trećeg carstva Židovi su ostali podjarmljeni narodima, a njihova sudbina bila je čas lakša, čas teža. Naročito su morali stradati u progonstvima za vrijeme sirijskog kralja Antioha Epifana (175.-164. pr. Kr.). O njemu čitamo u Danielu 8,9-14, kao i 11,21-27 kao osvajaču koji će „krasnu zemlju“ – Palestinu izvrgnuti vatri i krvi. U 11,28-33 najavljena je s istom jasnoćom jedna druga invazija: „I mišice će stajati na njegovoj strani, i oskvrnut će svetište snage, i ukinut će svagdašnju žrtvu i postaviti grozotu koja pustoši.“ Naposljetku će Židovi iz Palestine tražiti da se povežu s Rimljanima, u nadi da će se tako zaštititi od neprestanih napada kojima su postali žrtve Aleksandrovih nasljednika. No taj savez samo je ubrzao njihovo podjarmljivanje pod rimsku vlast.

4. carstvo: Rimsko carstvo

Četvrto carstvo prikazano je na Nabukodonozorovu kipu željeznim nogama i stopalima dijelom od željeza i dijelom od gline, dok je u viđenju koje Daniel opisuje u 7. poglavlju predočeno strašnom zvijeri. Ovo četvrto carstvo je rimsko, iako se za razliku od tri prva carstva ne spominje po imenu. Međutim, znamo da je to carstvo nastalo poslije Grčkog carstva. S druge strane, karakteristike nogu i stopala kipa te naročito ponašanje te četvrte zvijeri točno odražavaju moralni karakter rimske sile. Može se reći da je Rim izvršio sve to što je bilo rečeno za četvrtu zvijer, i to s još većom točnošću nego što je to bilo kod druge tri. „Veliki željezni zubi“ kojima je opskrbljena ta zvijer, kao i „željezne noge“ kipa, jasno simboliziraju autoritativni režim koji su Rimljani proveli po čitavom carstvu. Važnost tog četvrtog i posljednjeg carstva je velika, ako ga procjenjujemo prema mjestu koje mu je predviđeno u Danielovu proroštvu, a pogotovo ako ga procijenimo po onome što nam o njemu govori Otkrivenje (13. i 17. poglavlje). Ovo što sam upravo rekao potkrijepljeno je i ulogom koju je ono odigralo do sada i koju će u budućnosti biti pozvano odigrati u Božjim namjerama s obzirom na Njegov narod i na svijet. Ono će i u budućnosti opet pokazati iste oznake grube sile i nesalomive volje koja mu je bila svojstvena u prošlosti. „Četvrto će kraljevstvo biti jako kao željezo: jer kao što željezo razbija u komade i sve nadvladava, i kao željezo što satire, sve će ih razbiti u komade i satrti“ (Dan 2,40). „Ugledah četvrtu zvijer, strašnu i užasnu i izvanredno jaku; ta imaše velike željezne zube: žderala je i lomila, a ostatak gazila nogama; i bijaše različita od svih zvijeri koje bijahu prije nje, i imaše deset rogova“ (7,7). Redak 19 tog poglavlja ponavlja taj opis, a u 23. retku Daniel dobiva objašnjenje: „Četvrta će zvijer biti četvrto kraljevstvo na zemlji, koje će biti različito od svih kraljevstava i proždirat će svu zemlju, i gaziti je i komadati.“ Tako se stvarno i dogodilo. Rimsko carstvo proširilo je svoju vlast ne samo na istok, kao prethodna tri carstva, nego je obuhvatilo i čitavu južnu i zapadnu Evropu, od Elbe i Dunava, pa sve do Crnog mora.

Ovo svjetsko carstvo, nekoć tako čvrsto, ipak se uskoro podijelilo na dva dijela (na što ukazuju noge kipa u 2,33). Iz te podjele nastalo je Istočno rimsko carstvo i Zapadno rimsko carstvo. Pod pritiskom stalnih napada barbara izgubilo je svoju jedinstvenost i njegovi otpali dijelovi razdijelili su se većim dijelom kao evropske zemlje. Na kraju vremena narodi će se ponovo sjediniti pod jednim vladarom, naime, pod „osmim kraljem“ (Otk 17,11), vladarom obnovljenog rimskog carstva, o čemu ćemo kasnije reći nešto više. Ujedinjenje Evrope vjerojatno je znak koji prethode toj obnovi. U svakom slučaju potreban „materijal“ već postoji, i kada dođe od Boga određeni trenutak ponovno će se sjediniti u jednu cjelinu, više ili manje jedinstvenu, ali samo zato da bude osuđena i uništena od kamena koji će biti bačen bez ljudske ruke a koji će udariti kip u noge i čitavog ga smrskati. Tada će Bog nebeski uspostaviti kraljevstvo koje nikad neće biti uništeno nego će postojati vječno (Dan 2,34-35. 44-45). To će se dogoditi ponovnim dolaskom Krista koji će učiniti kraj Rimskom carstvu.

Daniel ne spominje prekid ovog svjetskog carstva od njegova pada u četvrtom stoljeću do naših dana. Otkrivenje, naprotiv, jasno govori o tome: „Zvijer koju si vidio bijaše (to je staro rimsko carstvo) i nije (sadašnji prekid toga carstva); i izići će iz bezdana i u propast otići (carstvo će opet biti obnovljeno da bi bilo konačno uništeno): i zapanjit će se oni koji žive na zemlji … kada vide zvijer koja bijaše i nije, a ipak jest“ (17,8).

Ustanovili smo da se stanje podjarmljenosti Izraela pod prva tri carstva nije bitno promijenilo. Naprotiv je, za vrijeme Rimskog carstva, izvršena konačna osuda koja bila prorečena u Danielu 9,26: „Nakon šezdeset i dvije sedmice Mesija će biti pogubljen i neće mu ostati ništa; grad i svetište razorit će narod kneza koji će doći; svršetak toga bit će pustošenje.“ Rimljani su na zahtjev Židova razapeli Mesiju, zatim su 70. godine razorili Jeruzalem i hram, te preostale ljude odveli u sužanjstvo u različite dijelove carstva. Na svršetku vremena Rim će se ponovno uplesti u nacionalni život Židova koji su se vratili u Palestinu, najprije u obliku đavolskog saveza između poglavara rimskog carstva i poglavara židovskog naroda, a zatim strahovitim progonstvom za vrijeme velike nevolje (Dan 9,27), sve do dana kada će Gospodin osloboditi svoj narod (Dan 7,21-22). Može se, dakle, reći da je od četiri carstva koja spominje Sveto pismo posljednje, Rimsko carstvo, odigralo, i još će odigrati, najvažniju ulogu u povijesti izraelskog naroda. Zbog toga mu Sveti Duh daje posebno mjesto u proroštvu, služeći se posebnim izrazima da bi ga opisao: „strašna, užasna i izvanredno jaka zvijer“ (Dan 7,7).

Ukratko smo prošli povijest naroda, sve do Gospodinova ponovnog dolaska, kako nam je predočena u Riječi. U idućem poglavlju vidjet ćemo što će se s tim narodima događati poslije uzeća Crkve, sve do pojavljivanja Sina Čovječjega u slavi. U pogledu tog razdoblja smo već dali kratke napomene o sudovima koji će pogoditi narode prije uspostave tisućgodišnjeg kraljevstva. Neka bi čudesna točnost proročke riječi koja se potvrdila do sada, u protekloj povijesti, doprinijela tome da poraste naše zanimanje za proroštva koja se još nisu ispunila i potakla nas da uz pomoć Svetoga Duha istražujemo božanska otkrivenja! Neka bi Gospodin dao da u tom proučavanju budemo marljivi, što je pravi način da se naša srca pripreme za Njegov skori dolazak!

3. Poglavlje

Knez ovoga svijeta

1. Nije zapravo moguće opisati povijest naroda a da se ne kaže barem nekoliko riječi o onome koji ih vodi i kojega je sam Gospodin nazvao „vladar ovoga svijeta“ (Ivan 14,30). U toku našeg proučavanja proroštva imat ćemo češće priliku razmatrati očitovanje njegove zle moći među ljudima, kao i osude koje će Bog izvršiti nad njim i njegovim anđelima, prije i poslije tisućgodišnjeg kraljevstva. Da bismo mogli razumjeti te događaje važno je, dakle, znati što Riječ naučava u pogledu Sotone, čije ime znači „tužitelj“, ili „protivnik“ (naziv „đavao“ uzet je iz grčkog jezika i ima slično značenje: klevetnik). Osim toga mu Sveto pismo daje više imena ili naziva koji ističu njegove različite karakterne osobine: kušač (Mt 4,3), veliki zmaj, stara zmija (Otk 12,9), ubojica ljudi od početka, lažljivac i otac laži (Iv 8,44).

2. U dva odlomka u Starom zavjetu nalazimo naznake o podrijetlu ovog strašnog neprijatelja ljudskog roda. Prvi je u Ezekielu 28,12-17: „Sine čovječji, podigni tužaljku za kraljem Tira, i reci mu: ‘Ovako govori Gospodin BOG: Ti si pečat savršenstva, pun mudrosti i savršene ljepote. Ti si bio u Edenu, vrtu Božjemu; pokrivalom ti bijaše svaki dragi kamen, sard, topaz i dijamant, beril, oniks i jaspis, safir, smaragd i granat i zlato: umijeće tvojih bubnjeva i tvojih svirala bijaše pripravljeno u tebi u dan u koji si stvoren. Ti si kerub pomazani koji zaklanja; ja te postavih: bio si na svetoj gori Božjoj; hodio si gore-dolje posred ognjena kamenja. Bio si savršen na svojim putovima od dana u koji si stvoren, sve dok se u tebi nije našla nepravda. Zbog množine tvoga trgovanja središte su tvoje nasiljem napunili pa si sagriješio: stoga ću te kao svetogrdnoga s gore Božje izbaciti i zatrti te, kerube zaštitniče, isred ognjena kamenja. Srce ti se bilo uzoholilo zbog tvoje krasote, svoju si mudrost zbog svoga sjaja izopačio: na zemlju ću te baciti, pred kraljeve ću te položiti da te gledaju.“ Isto tako značajan opis nalazimo i u Izaiji 14,12-15: „Kako pade s neba, Svjetlonošo, sine jutra! Kako li si oboren na zemlju, ti koji si slabio narode? Jer u svome si srcu rekao: ‘Uzaći ću u nebo, podići ću svoje prijestolje iznad zvijezda Božjih: zasjest ću na gori zbornoj, na sjevernim obroncima: ja ću uzaći nad visine oblačne, ja ću biti kao Svevišnji.’ No u Šeol ćeš biti oboren, u najdublju jamu.“

Ova dva proroštva se, svakako, odnose na kraljeve Tira i Babilona, ali je očito da se misli na onoga koji je od njih učinio svoja oruđa. Iz ovoga saznajemo da je Bog stvorio Sotonu i obdario ga savršenom ljepotom i neobičnom mudrošću. Na Božjem svetom brdu bio je postavljen kao kerub koji zaklanja, a autoritet i slava koju je imao ukazuju na to da je imao sličan položaj kao arkanđeo Mihael. Bio je savršen na svim svojim putovima, do dana kada se na njemu našla nepravda i kad je svoju mudrost poništio svojim sjajem. Oholost je ispunila njegovo srce i navela ga da se usporedi s Bogom: „uzaći ću u nebo … iznad zvijezda Božjih … ja ću biti kao Svevišnji“.

Zatim je bio „zbačen u Šeol, u najdublju jamu“ – slika pada koji je uslijedio nakon njegove bezumne pobune protiv Boga. Sotoni je uspjelo pridobiti za svoje planove anđele koji su mu bili podložni. On ih je povukao u otpad. Postali su demoni, to jest ona vrhovništva, vlasti, vladari tame, duhovne zle sile koje se nalaze u nebeskim prostorima, o kojima se govori u Efežanima 6,12 a protiv kojih se kršćanin mora neprestano boriti. Kršćanin pobjeđuje u onoj mjeri u kojoj je naoružan „svom Božjom bojnom opremom“. Taj odlomak pokazuje da se Sotona i njegovi anđeli, iako svoj mračni posao obavljaju među ljudima na zemlji, ipak nalaze u nebeskim prostorima. U Starom zavjetu vidimo kako dvaput staju pred Boga da bi optužili Joba (Job 1,6-12; 2,1-7), te treći put kada se protive velikom svećeniku Jošui (Zah 3,1-3).

3. Njegov glavni cilj je da zavodi ljude, odvoji ih od Boga i pokori ih svojoj vlasti, kako bi ih potom bacio u vječnu nesreću. On se naročito okomljuje na Božju djecu, kako bi im oduzeo radost njihova položaja u Kristu, te ih uznemirava na tisuće načina, s namjerom da ih odvoji, ako je moguće, od njihovog ljubljenog Gospodina i Spasitelja. Tijekom stoljeća ih je često i progonio, a mnoge je ubio, u nadi da će uništiti svjedočanstvo Crkve.

U ostvarivanju svojih mračnih namjera služi se ljudima koji su odbacili svjetlo jer su više voljeli tamu (Iv 1,5.9-10). On ulazi u njih i upravlja njima po svojoj volji kao lutkama. Božja riječ nam govori o mnogobrojnim slučajevima opsjednutosti demonima, a najstrašniji je svakako bio onaj kod Jude. U Luki 22,3 rečeno nam je da je Sotona ušao u njega neposredno prije negoli je krenuo izdati svog Učitelja glavarima naroda. Isto tako i danas, promatrajući ono što se događa u svijetu, mogu se jasno uočiti strahovite posljedice te đavolske moći: posvuda su ratovi, zločini, nasilje, mržnja, podjarmljivanje čovjeka, strah, gramzljivost, itd. No što je sve to u uspoređenju s budućim razvojem sotonske moći koja će svoj vrhunac doseći u Antikristu! On će biti njegov predstavnik na zemlji, ljudsko oruđe, kojim će se đavao služiti da podjarmi sve ljude, „čovjek grijeha“, koji će tražiti da ga se javno obožava. Čim Crkva bude kod Gospodina, čovječanstvo će se u nekoj vrsti kolektivnog ludila predati moći Bezakonika, „čiji je dolazak po djelovanju Sotoninu sa svom silom i znamenjima i lažnim čudesima, i sa svim nepravednim zavaravanjem u onima koji propadaju jer nisu prihvatili ljubav istine da bi se spasili. I zbog toga će im Bog poslati djelotvornu zabludu da vjeruju laž: da budu osuđeni svi oni koji nisu povjerovali istini, nego su uživali u nepravednosti“ (2 Sol 2,9-12). Tada će se zloba tog neprijatelja pokazati u svoj svojoj širini i neopisivoj strahoti. Tada će pasti maska s njegovog bezbožnog sustava koji je do tada bio vješto skrivan: njegov lažni Krist (Otk 13,11-18), njegovo lažno naučavanje (1 Tim 4,1; Otk 2,14), njegovi štovatelji (2 Sol 2,4), njegovi anđeli (Otk 12,8; Iza 24,21), njegove sluge (2 Kor 1115), njegovo kraljevstvo (Lk 4,6), njegova moć (2 Sol 2,9; Otk 13,2.13-15).

4. Sam Gospodin će intervenirati i uništiti čitav đavolski sustav. „I vidjeh Zvijer (to jest, vladara obnovljenog rimskog carstva) i zemaljske kraljeve, i vojske njihove, okupljene da zarate protiv onoga koji sjedi na konju i protiv vojske njegove (to jest, Krist i njegovi otkupljenici). I uhvaćen bî Zvijer i s njim Lažni prorok (to jest, Antikrist) koji je činio čudesa u njegovoj nazočnosti, kojima je zavodio one koji su primili žig Zvijeri i one koji se klanjahu njegovoj slici. Oboje bijahu živi bačeni u ognjeno jezero što gori sumporom. A ostali bijahu pobijeni mačem onoga koji sjedi na konju, mačem koji izlazi iz njegovih usta; i nasitiše se sve ptice mesa njihova.“ – „I vidjeh anđela gdje silazi s neba s ključevima bezdana i s velikim lancem u ruci. I zgrabi on zmaja, tu staru zmiju, a to je Đavao, i Sotona, i okova ga na tisuću godina i baci ga u bezdan, i zaključa ga te zapečati nad njim da više ne zavodi narode dok se ne navrši tisuću godina; a nakon toga treba biti odriješen na kratko vrijeme“ (Otk 19,19-21; 20,1-3).

Tako će Sotona biti svezan u bezdanu za vrijeme Kristove vladavine da ne može zavoditi ljude. Na kraju tisućgodišnjeg kraljevstva bit će odriješen „na kratko vrijeme“. A u Otkrivenju 20,7-10 čitamo dalje: „A kada istekne tisuću godina, Sotona će biti pušten iz svoga zatvora; i izići će zavoditi narode … Goga i Magoga, da ih okupi za boj … i siđe s neba od Boga oganj i proždrije ih. I đavao koji ih je zavodio bî bačen u jezero ognja i sumpora, gdje su Zvijer i Lažni prorok, i bit će mučeni dan i noć u vijeke vjekova.

5. To je kraj Sotone i svih onih koji su ga slušali (Otk 20,15).

Za nas, Božju djecu, on je već sada pobijeđeni neprijatelj, bez obzira koliko je velika njegova moć, „jer je veći onaj koji je u vama negoli onaj koji je u svijetu“ (1 Iv 4,4). „Ali hvala Bogu, koji nam daje pobjedu po našemu Gospodinu Isusu Kristu“ (1 Kor 15,57). „Jer ste pobijedili zloga“ (1 Iv 2,13). „Više smo negoli pobjednici po onomu koji nas je ljubio“ (Rim 8,37). No ipak smo opomenuti da pazimo na moć i lukavstvo Sotone, da „budemo jaki u Gospodinu i snazi njegove moći“ i da se odjenemo „u svu bojnu opremu Božju da se možete oduprijeti đavlovim lukavstvima“ (Ef 6,10-11). Uskoro se nećemo više morati bojati njegove moći i naša pobjeda nad njim bit će konačna. „A Bog mira uskoro će satrti Sotonu pod vašim nogama. Milost Gospodina našega, Isusa Krista, neka bude s vama“ (Rim 16,20).

4. Poglavlje

Narodi i Gospodinov ponovni dolazak

U ovom poglavlju razmotrit ćemo moralno stanje naroda u trenutku Kristova povratka kako nam ga opisuje Riječ. Ovo proučavanje je posebno poučno jer će nam pomoći odgonetnuti neke, već danas prisutne znakove svršetka. Pritom ćemo na temelju nekih današnjih događanja dobiti potvrdu da je Gospodinov dolazak blizu. Ta potvrda poslužit će tome da ojača našu vjeru, obraduje naša srca i drži nas budnima.

1. Prva značajka svršetka vremena je da zlo sve više prevladava. U tom smislu čitamo u 2. Timoteju 3,1-5: „A znaj i to da će u posljednjim danima doći teška vremena; jer će ljudi biti sebeljubivi, pohlepni, hvalisavi, oholi, hulitelji, nepokorni roditeljima, nezahvalni, nesveti, bešćutni, nepomirljivi, klevetnici, neobuzdani, goropadni, preziratelji dobrih, izdajnici, brzopleti, bahati, ljubitelji užitaka više negoli ljubitelji Boga: imat će obličje pobožnosti, ali snage su se njezine odrekli.“ Tko u ovom opisu ne bi prepoznao današnje ljudsko društvo? Svaku od ovih značajka treba samo povezati s onime što svatko od nas svakodnevno može ustanoviti! I premda je čovječanstvo ove značajke pokazivalo u čitavoj svojoj povijesti, nikada one nisu bile tako jasno očigledne kao danas. Zlo će se, uostalom, i dalje razvijati, kao što nam to kaže 13. redak ovog poglavlja. Nitko neće nijekati da moralno propadanje, društveni i gospodarski nered, laž, sebičnost, pohlepa, oholost, i zlo u svim svojim oblicima još nikada nisu dosegli takav stupanj kao danas. Svršetak je, dakle, vrlo blizu i Gospodin će uskoro doći.

2. Druga značajka naroda prije Kristova povratka jest širenje zablude, koja je vjesnik potpunog otpada koji će uslijediti nakon uzeća Crkve. „Duh izričito govori da će u posljednjim vremenima neki odstupiti od vjere priklanjajući se zavodničkim duhovima i đavolskim naucima, licemjerno lažući ožigosani u vlastitoj savjesti“ (1 Tim 4,1-2). Što možemo ustanoviti danas? Mnoštvo lažnih proroka, naučavanja i pogubnih sekti. Idolopoklonstvo i poganstvo se sve više šire. Čak i neki duhovni vođe koji se smatraju kršćanima promiču najgore zablude u pogledu Kristove osobe i djela, pri čemu ne samo dovode u pitanje temeljne istine kršćanskog vjerovanja, nego ih i otvoreno niječu. Oduzimaju se riječi iz Svetog pisma te se po vlastitim zamislima dodaju druge, tako što se naučava da će na kraju svi ljudi biti spašeni, pa čak i sam đavao, da su materija, bolest i smrt samo predodžbe, te se putem laži proriče budućnost. Spiritizam se širi sve više, ljudi se „priklanjaju zavodničkim duhovima“. Takozvano zazivanje mrtvih zapravo nije ništa drugo doli trgovanje s demonima. Oni koji se na taj način predaju služenju Sotoni, u Božjoj riječi su opisani kao „lažni apostoli“, lažni radnici, koji imaju obličje Kristovih apostola. I to ne čudi, jer se i sam đavao pretvara u anđela svjetla; a njegove sluge se isto tako pretvaraju u sluge pravednosti, „kojih će svršetak biti prema njihovim djelima“ (2 Kor 11,13-15). Što pak reći o obožavanju nekih državnih poglavara? Čovjek zauzima Božje mjesto i zahtijeva odvratno obožavanje, što je preteča onog štovanja koje će se dobrovoljno, ili prisilno, prinositi slici rimske Zvijeri (Otk 13,15). Upravo je onako kako nam kaže Božja riječ u Rimljanima 1,25: „Koji su Božju istinu promijenili u laž te častili i štovali stvorenje umjesto Stvoritelja, koji je blagoslovljen u vjekove. Amen.“

Oni koji su izabrani pozvani su da usred tog propadanja učvrste svoje svjedočanstvo, podsjećajući se da su sve ove činjenice samo znaci vrlo skorog svršetka razdoblja milosti. „A vi se, ljubljeni, sjetite riječi što su ih prorekli apostoli našega Gospodina Isusa Krista … Ali vi se, ljubljeni, izgrađujte na svojoj presvetoj vjeri moleći se u Duhu Svetome; sami sebe čuvajte u Božjoj ljubavi iščekujući milosrđe našega Gospodina Isusa Krista za život vječni“ (Juda 17.20.21).

3. Ne iznenađuje nas da je takvo stanje pobune protiv Boga i njegova Pomazanika popraćeno nepomirljivom mržnjom protiv izabranih. Božja riječ zapravo pokazuje da će posljednje vrijeme biti karakteristično po progonstvima zbog vjere. Već je Gospodin pripremao učenike na to da će biti izloženi mržnji svijeta: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije negoli vas. Da ste od svijeta, svijet bi svoje volio; no budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao iz svijeta, zbog toga vas svijet mrzi. Sjetite se riječi koju vam rekoh: ‘Nije sluga veći od svoga gospodara.’ Ako su mene progonili, i vas će progoniti“ (Iv 15,18-20). Ove Gospodinove riječi ostvarile su se u toku povijesti Crkve. Bezbroj svjedoka bilo je progonjeno i ubijeno. A u vrijeme koje će prethoditi Gospodinovu povratku progonstva će se još više proširiti. „Tada će vas na muke predavati i ubijati vas; i svi će vas narodi mrziti zbog moga imena“ (Mt 24,9). „Ali prije svega toga stavit će na vas svoje ruke i progonit će vas predajući vas sinagogama i u tamnice, izvoditi pred kraljeve i upravitelje zbog moga imena“ (Lk 21,12). Iako se ova proročanstva prvenstveno odnose na vjerni židovski ostatak koji će biti pozvan da prođe kroz veliku nevolju, mogu se primijeniti i na vremena svršetka koja će prethoditi Gospodinovu dolasku. Dovoljno je pratiti sadašnja zbivanja u mnogim zemljama pa da se utvrdi kako su progonstva zbog vjere sve veća realnost. Đavao udvostručuje svoje udarce protiv izabranih, jer zna da više nema mnogo vremena i upreže sav svoj bijes kako bi izbrisao Gospodinovo svjedočanstvo. U nekim zemljama kršćane muče, bacaju u tamnice te im je onemogućeno zaposlenje. Čak i u zemljama gdje postoji mir među različitim vjeroispovijestima i gdje je vjerska sloboda do sada bila zaštićena, brzo bi opet mogla buknuti netrpeljivost, ako Gospodin ne bi držao svoju zaštitničku ruku nad njima.

4. Odlomak iz Lukinog evanđelja koji smo upravo naveli, najavljuje ratove, gladi i pošasti za posljednja vremena (Lk 21,10.11). Tek što je čovječanstvo odahnulo od jednog strašnog svjetskog rata, počelo je s pripremama za nove, još krvavije ratove. Naoružanje je opet u prvom planu, a materijalne i intelektualne snage stavljene su u službu ovog idola. Iza svega toga stoji Sotona, koji je „ubojica ljudi od početka“. Prvi svjetski rat stajao je života deset milijuna ljudi, a drugi je, kaže se, progutao trideset milijuna života. Što se pak tiče gladi i pošasti, njih se stalno može naći posvuda na zemlji.

Sve te nevolje najavljene su u Božjoj riječi, ne da nam uliju strah, nego da u njima vidimo sigurne znakove skorog dolaska našega Gospodina. „A kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti, jer se to najprije treba dogoditi; ali to nije odmah svršetak“ (Lk 21,9).

5. Kao posljednji znak skorog Gospodinova dolaska, kao što smo uostalom već i naznačili, jest povratak Židova u Palestinu. Ovaj znak sigurno nema nikakve veze s moralnim stanjem naroda, ali je isto tako značajan da ga nećemo ostaviti neopažena. Gospodin najavljuje svojim učenicima: „A od smokve naučite usporedbu: Kada joj je grana već mekana i potjera lišće, znate da je blizu ljeto“ (Mt 24,32-33). Vidjeli smo da ta smokva koja je „potjerala lišće“ slikovito prikazuje židovski narod koji se počinje vraćati u Palestinu. Gospodin izričito kaže da taj događaj najavljuje „da je blizu, i to na vratima“; drugim riječima, ako i ne bi imali drugih znakova ovaj bi bio dovoljan da nas uvjeri u neposrednost Kristova povratka.

Za taj znak, svakako, vrijedi nešto što vrijedi i za ostale: to što danas vidimo tek je početak; potpuno ostvarenje svih znakova zbit će se nakon uzeća Crkve. Tada će zlo dosegnuti svoj vrhunac, otpad od Boga bit će općenita pojava, posvuda će biti progonstva, ratovi, gladi i pošasti. Izrael će se iz svih dijelova svijeta vraćati u svoju zemlju. Taj povratak je danas je tek u početnoj fazi.

Kao što smo već rekli na početku ovog poglavlja, proučavanje ovih proročkih znakova dovest će nas do uvjerenosti da Gospodin može doći svakog trenutka. On nam, uostalom, zapovijeda da ne zanemarimo ovo proučavanje i želi da znamo „prosuditi znakove vremena“ (Mt 16,3), kako nas ne bi našao na spavanju, nego budnima (Mt 13,37), te da se radujemo tome što ćemo ga uskoro vidjeti. On nam kaže: „I evo, dolazim uskoro … Ja sam korijen i izdanak Davidov, i sjajna zvijezda jutarnja. I Duh i mladenka govore: ‘Dođi’. I neka onaj tko čuje, kaže: ‘Dođi’. … Onaj tko ovo svjedoči, govori: ‘Da, dolazim uskoro’. Amen. Jest, dođi, Gospodine Isuse.“ (Otk 22,12.16.17.20).

C. CRKVA

1. Poglavlje

Porijeklo i položaj Crkve

1. Izrazi „crkva“ ili „zajednica“ su riječi koje se najčešće koriste u kršćanstvu kao prijevod grčke riječi „ekklesia“, što doslovno prevedeno znači „oni koji su pozvani van“. Ta riječ upotrebljava se za označavanje „skupa“ ili „skupštine“, što bi bio i njen najtočniji prijevod. U ovim razmatranjima naizmjenično ćemo se koristiti izrazima „Božja zajednica“, „zajednica“ ili „crkva“.

Božja zajednica je doista sačinjena od svih onih koji vjeruju u Gospodina Isusa i koji su „pozvani van“ iz svijeta kako bi postali udovi Kristova tijela po snazi Svetoga Duha (1 Kor 12,27). Tu nema više razlike između Židova i poganskih naroda, jer Bog izvodi „narod svome imenu“ (Dj 15,14) i od Židova i od poganskih naroda. „Jer po jednome Duhu smo svi mi u jedno tijelo kršteni, bili mi Židovi ili pogani, bili mi robovi ili slobodnjaci“ (1 Kor 12,13). Krštenje Svetim Duhom zbilo se jednom zauvijek na dan Pedesetnice (Dj 2). Povijest Božje zajednice ovdje na zemlji započela je, dakle, na dan Pedestnice, a završit će se Gospodinovim ponovnim dolaskom, kada dođe da one koji su njegovi podigne k sebi u zrak.

I do tada je bilo vjernika, čija imena su nam poznata iz Starog zavjeta: Abel, Henok, Abraham itd. No iako su ti ljudi već u naprijed stajali pod učinkovitošću Kristova djela ipak nisu bili povezani u jedno tijelo. Postojao je doduše narod kojega je Bog odvojio za sebe – Izraelski narod – ali većina Izraelaca bila je nevjerna Bogu, tako da ih je on opetovano morao kažnjavati i naposljetku prekinuti odnos s tim narodom. Božja zajednica je, naprotiv, sačinjena isključivo od Gospodinovih otkupljenika, koji su pozvani van iz svijeta, kako bi putem križa bili sjedinjeni u jedno tijelo i tvorili „Božje prebivalište u Duhu“ (Ef 2,16.22). Ako je, dakle, Zajednica sačinjena samo od onih koji su nanovo rođeni, moramo znati da svi vjernici, bez iznimke, pripadaju toj Zajednici, pa i ako ne svjedoče istinu o jedinstvu Kristova tijela kod Gospodinovog stola. Taj udio pripada svim vjernicima na temelju Kristova djela i vjere u Njega i ne ovisi o vjernosti provođenja onoga što se odnosi na Božju zajednicu. Tako su svi oni koje je Bog pozvao iz svijeta od trenutka svog novog rođenja putem Duha povezani jedan s drugim i s proslavljenim Gospodinom Isusom te tako čine Kristovo tijelo na zemlji.

2. Božja zajednica se prvi put spominje u Mateju 16. Gospodin je pitao svoje učenike: „Što govore ljudi da sam ja?“ Nitko ga nije poznavao i nitko u njemu nije vidio Božjeg Sina, obećanog Mesiju. „A što vi kažete da sam ja?“ pitao je dalje Isus. „Šimun Petar odgovori i reče: ʻTi si Krist, Sin Boga živoga.ʼ I odgovori Isus i reče mu: ʻBlagoslovljen si ti, Šimune, Bar-Jona, jer ti to nije otkrilo tijelo i krv, nego Otac moj, koji je u nebu. I ja tebi kažem: Ti si Petar, i sagradit ću na toj stijeni crkvu svoju i vrata Hada neće je nadvladatiʼ“ (Mt 16,13-18). Sam Krist, Sin živog Boga, bio je ta stijena na kojoj će on graditi svoju Crkvu. Ona je utemeljena na onome koji je pobijedio smrt i skršio „vrata Hada“. Ona se, dakle, nema što bojati vlasti smrti.

Uočimo još da Gospodin svjedoči: „Gradit ću svoju crkvu.“ U tom trenutku je to dakle još bilo u budućnosti, djelo koje se tek trebalo ispuniti i koje je zahtijevalo njegovu smrt na križu, njegovo uskrsnuće, njegovo uzašašće i dolazak Svetoga Duha na zemlju. Crkva se, dakle, ne gradi samo na Kristu, nego na umrlom i uskrslom Kristu: On je svojom smrću okajao naše grijehe, svojim uskrsnućem uništio je smrt, a nakon što je uzašao na nebo poslao je Svetoga Duha ovamo na zemlju (Iv 16,7). Crkva se oblikovala tako da su svi oni koji su povjerovali u Njegovo ime bili pripojeni jednome tijelu.

Bog je još u vječnosti stvorio plan da u sadašnjem razdoblju vrhovništvima i vlastima u nebeskim predjelima obznani svoju mudrost putem svoje Zajednice. Tako čitamo u Efežanima 3,10-11: „Da sada vrhovništvima i vlastima u nebeskim predjelima putem crkve bude obznanjena mnogovrsna mudrost Božja, u skladu s vječnim naumom što ga je on naumio u Kristu Isusu.“ Ali time je i u vjekovima koji dolaze htio pokazati preobilno bogatstvo svoje milosti u svojoj dobroti prema nama u Kristu Isusu (Ef 2,7).

3. Crkva je, dakle, po svojoj biti izvan svijeta i namijenjena je za nebo. Odvojena od svijeta, ona ovdje na zemlji nema ništa za svoje srce, nego je predmet njezinog srca u nebu. Oni, koji imaju povlasticu pripadati toj zajednici već sada su pozvani da se podsjećaju da je njihov dijel nebeski, naime:

a) Njihovi blagoslovi: „Neka je blagoslovljen Bog i Otac našega Gospodina Isusa Krista, koji nas je blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom u nebeskim predjelima u Kristu“ (Ef 1,3)

b)Njihov položaj: „… i zajedno nas uskrisio i zajedno nas posjeo na nebeskim predjelima u Kristu Isusu (Ef 2,6)

c) Njihova baština: „Blagoslovljen Bog i Otac našega Gospodina Isusa Krista, koji nas je po svojem obilnom milosrđu, uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih, nanovo rodio za živu nadu, za baštinu neraspadljivu, i neokaljanu, i neprolaznu, pohranjenu u nebu za vas“ (1 Pet 1:3-4).

d) Njihova imena: „Radujte se zato što su vaša imena zapisana na nebu“ (Lk 10,20)

e) Njihova domovina: „Jer naša je domovina na nebu; odakle i Spasitelja iščekujemo, Gospodina Isusa Krista“ (Fil 3,20).

f) Predmet njihovih misli i osjećaja: „Ako ste, dakle, s Kristom uskrsli, tražite ono što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onime što je gore težite, ne za ovime na zemlji“ (Kol 3,1-2).

g) Njihova nada: dijeliti Njegovu slavu i biti jednakim njemu: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom ondje gdje sam ja: da gledaju moju slavu, koju si mi dao jer si me ljubio prije utemeljenja svijeta“ (Iv 17,24). „Znamo da ćemo, kada se on pojavi, biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti kao što on jest“ (1 Iv 3,2).

Za razliku od Izraela koji ima zemaljske blagoslove, poziv i nada Crkve u suštini su nebeski. Iako je sačinjena od ljudi pozvanih iz svih naroda, jezika i nacija, ona tvori nov narod, koji nije od svijeta, nego je pozvan iz svijeta i Bog ga je „posjeo s Njim u nebeskim predjelima, u Kristu Isusu“ (Ef 2,6). U kojoj mjeri kršćani nisu u svijetu? Sam Gospodin odgovara: „Oni nisu od svijeta, kao ni ja što nisam od svijeta“ (Iv 17,16). Tako je već i samo podrijetlo Crkve različito od podrijetla Izraela. Bog je taj narod bio izabrao kao narod između drugih naroda na zemlji. No otkupljenici iz sadašnjeg razdoblja pozvani su pojedinačno, kao oni koji su umrli i uskrsnuli s Kristom. Vjerom u Isusovo ime rođeni smo od Boga i po tome smo novo stvorenje i dionici naravi onoga koji nas je preporodio (nanovo rodio). „Kakav je nebeski (Krist), takvi su i oni koji su nebeski (otkupljeni)“ (1 Kor 15,48). Kao što je Adam bio glava grešnog ljudskog naraštaja, tako je Krist, posljednji Adam, glava novog naraštaja, koji je nebeski, kao i on sâm, sačinjen od nebeskih građana; oni su „sugrađani svetih i ukućani Božji“ (Ef 2,19).

4. Zbog toga smo mi u mnogo bližem odnosu s Gospodinom nego što je Izrael bio s Bogom. Slike koje Novi zavjet koristi da izrazi taj odnos između Krista i njegove Crkve ističu tu razliku. Naravno da je Gospodin i u Starom zavjetu pokazivao svoju milost, svoju vjernost i brigu prema svom narodu Izraelu. No tamo On prvenstveno ostaje Kralj koji štiti svoja prava koja su tako često bila prezirana. U Novome zavjetu, naprotiv, nalazimo sliku tijela kojemu je Krist glava, sliku koja ističe neraskidivu vezu koja otkupljene povezuje s Kristom i Krista s otkupljenima, udovima tog tijela. Navest ćemo odlomke koji izražavaju ovu dragocjenu istinu:

„… a njega je (Bog) dao da bude glavom nad svime crkvi, koja je njegovo tijelo, punina njega koji ispunjava sve u svemu“ (Ef 1,22-23). (Uočite snagu ovog izraza koji označuje Zajednicu kao Kristovu „puninu“, to jest, ono što njega upotpunjuje).

„On (Sin Njegove ljubavi) je i glava tijela, crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih; da u svemu ima prvenstvo“ (Kol 1,18; Usp. s Kol. 2,10.19).

„Jer kao što je tijelo jedno i ima mnogo udova, i svi udovi toga jednoga tijela su, premda mnogi, jedno tijelo, tako i Krist. Jer po jednome Duhu smo svi mi u jedno tijelo kršteni, bili mi Židovi ili pogani … A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi (1 Kor 12,12.13.27).

Ova slika koju apostol Pavao koristi da bi Božju zajednicu prikazao kao tijelo Kristovo, na osobito živ način ističe snagu i narav povezanosti koja Zajednicu povezuje s Kristom: to nije samo odnos, nego, mnogo više od toga, životna veza. Tijelo odvojeno od glave je mrtvo, i ništa ne može nadomjestiti taj osnovni element. Glava pak, s druge strane, upravlja tijelom, glava zapovijeda; tijelo joj je podređeno. Glava i tijelo žive isti život, imaju udio u istim nevoljama i istim radostima, jednom riječju, nerazdvojivo su povezani jedno s drugim. Tako je i s Kristom, uzvišenom Glavom u nebu, i Crkvom, njegovim tijelom na ovdje na zemlji. Sjedinjeni su istim Duhom. „Jedno je tijelo i jedan Duh, kao što ste i pozvani u jednu nadu svog poziva“ (Ef 4,4). To također objašnjava zašto je Gospodin Saulu na putu u Damask mogao reći: „Ja sam Isus kojega ti progoniš“ (Dj 9,6). On je, zapravo, svoje otkupljene koje je Saul progonio, promatrao kao one koji su jedno s Njim.

Druga slika kojom se Božja riječ služi kako bi istakla unutrašnji odnos i čudesnu snagu veze koja sjedinjuje Gospodina i njegovu Zajednicu jest zaručnik i njegova zaručnica.

„Jer muž je glava ženi kao što je i Krist glava crkvi; on je i spasitelj tijela … Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio crkvu i za nju predao sebe da je posveti i očisti kupelju vode putem riječi, da sebi predvede crkvu slavnu, bez mrlje ili nabora ili nečega takvoga, nego da bude sveta i bez ljage … Jer udovi smo tijela njegova“ (Ef 5,23-30). Čudesna ljubav nebeskog Zaručnika prema zaručnici koju je stekao uz cijenu svoje prolivene krvi na križu! Kako nam je razumljiva želja njegova srca da svoju ljubljenu zaručnicu ima pored sebe i uvede je u svoju slavu! Može li njegova radost biti potpuna i njegova ljubav zadovoljena dok je nema pored sebe zauvijek, meso od njegova mesa i kost od njegovih kostiju, onaj nadasve „dragocjeni biser“ za kojega je sve žrtvovao? Naravno da ne može! Ali i zaručnica svim srcem čezne za tim sjedinjenjem sa svojim slavnim i nebeskim Zaručnikom te, kada ga čuje da govori: „Dolazim uskoro“, zajedno s Duhom odgovara: „Dođi!“ (Otk 22,17).

Božja riječ koristi još jednu sliku kao prikaz Crkve. To je duhovna kuća koja se sastoji od živog kamenja. „K njemu (to jest Gospodinu) pristupate, kao kamenu živomu što su ga ljudi, doduše, odbacili, ali je od Boga izabran i dragocjen, i sami se kao živo kamenje ugrađujete u duhovnu kuću, sveto svećenstvo, da prinosite duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu“ (1 Pet 2,4-5). Crkva počiva na Kristu koji je odbačen od svijeta. Ne treba se dakle čuditi ako je ona isto tako prezrena i odbačena od svijeta te tako dijeli sudbinu svoje Glave.

Ovu usporedbu Crkve s kućom nalazimo na više mjesta. Svi otkupljeni su „Božji ukućani“, a Isus Krist je glavni ugaoni kamen te kuće „na kome sva građevina prikladno povezana zajedno raste u sveti hram u Gospodinu, u kojemu ste i vi zajedno ugrađeni za Božje prebivalište po Duhu“ (Ef 2,20-22). Tu je riječ o zajednici koja je utemeljena na sigurnoj stijeni o čemu je sam Krist govorio u Mateju 16,18. Svi ovi izrazi ističu čvrstoću i postojanost Božje zajednice koju vrata Hada neće moći nadvladati. Sagrađena na Kristu, pobjedniku nad smrću, nema se čega bojati, unatoč mržnje Sotone i svijeta.

Ako je Crkva sjedinjena s Kristom u odbačenosti u svijetu, ona isto tako već sada vjerom dijeli njegovu slavu, dok sve ne postane potpuna stvarnost i duša ne prijeđe sa vjere na gledanje. Njezin naziv „zaručnica“ daje joj pravo na dijel u nasljedstvu Zaručnika, to jest na njegovu slavu.³ To je jedinstven i blagoslovljen položaj koji joj pruža prednost pred svetima iz drugih razdoblja, a koja proizlazi iz njezine veze s Kristom. Iz te unutrašnje povezanosti također potječu međusobne naklonosti u zajedništvu srca i duha, zajednička radost koju sveti iz drugih razdoblja nisu mogli poznavati ni iskusiti. Kakva čudesna milost da se bijedne grešnike uvodi u takav položaj!

__________________

3 To se ne odnosi na njegovu osobnu slavu kao Božjeg Sina, koju ona, razumije se, ne može dijeliti s njim.

___________

5. To nas vodi k tome da promotrimo što Krist sada čini za svoju Crkvu. Iako je, s jedne strane, već vidimo u njezinoj savršenosti u Kristu, ona se, s druge strane, ovdje na zemlji priprema za slavni dan svog susreta s Kristom u nebu. Ova priprema je djelo Gospodina koji joj Svetim Duhom pruža potrebnu milost za uzrast tijela i čisti je od svake nečistoće „pranjem u riječi“. Zato Crkva nije ukočen organizam, nego živo tijelo, koje raste i koje je „skladno povezano i čvrsto spojeno svakovrsnim zglobom opskrbe, prema djelotvornosti primjerenoj svakom pojedinom udu, ostvaruje rast tijela za izgradnju samoga sebe u ljubavi“ (Ef 4,16). U tu svrhu Krist daje potrebne darove i povjerava različite službe kako bi se njegova Crkva izgrađivala i hranila (Ef 4,7-16; 1 Kor 12). Konačni cilj, a to je apsolutna savršenost, bit će postignut tek u nebu, gdje će svi koji sačinjavaju Božju zajednicu dobiti proslavljena tijela koja će biti jednaka Kristovom tijelu. Tada će se ona pojaviti u svoj svojoj ljepoti, kao sveti grad, novi Jeruzalem, Kristova zaručnica i Božje prebivalište (Otk 21). Sva ta savršenost bit će plod Kristovog truda i ljubavi.

2. Poglavlje

Značajke i djelatnosti Crkve

U prethodnom poglavlju govorili smo o podrijetlu i položaju Crkve. Sada ćemo ispitati njezina svojstva i zadaću na zemlji. Zašto je Crkva ovdje i koje značajke treba pokazati? Ko je su njezine djelatnosti?

Kao što je pojedini kršćanin pozvan proslaviti Boga tako što proslavlja Krista, tako i Crkva nema neki drugi poziv na zemlji, i sve njezine povlastice, sve osobine koje treba pokazati, moraju voditi tom uzvišenom cilju.

1. Prva bitna značajka Crkve je svetost. „Jer vi ste hram Boga živoga; kao što reče Bog: ‘Prebivat ću među njima … i ništa nečisto ne dotičite; i ja ću vas primiti’ …

Stoga … očistimo se od svake prljavštine tijela i duha usavršujući svetost u strahu Božjemu“ (2 Kor 6,16-18; 7,1). Crkva je tako blisko i neraskidivo povezana sa svojim Gospodinom da ne može pokazivati druge osobine osim Njegovih, od kojih je prva svetost. Važno je da je pokazujemo u našem svakodnevnom životu.

2. Druga značajka koju posjeduje Kristova zajednica, i koju bi trebalo praktički izraziti, je njezino jedinstvo. „Jedno je tijelo i jedan Duh, kao što ste i pozvani u jednu nadu svog poziva“ (Ef 4,4). „Tako smo i mi mnogi jedno tijelo u Kristu, a pojedinci udovi jedan drugome“ (Rim 12,5). „Jer kao što je tijelo jedno i ima mnogo udova, i svi udovi toga jednoga tijela su, premda mnogi, jedno tijelo, tako i Krist. Jer po jednome Duhu smo svi mi u jedno tijelo kršteni“ (1 Kor 12,12-13). Zajednica je, dakle, jedna; Krist ima samo jednu Zaručnicu, kojoj pripadaju svi Njegovi ljubljeni otkupljeni, bez obzira na to kako ostvaruju svoj crkveni položaj. Na žalost je samo mali broj onih koji razumiju ovu istinu i koji kod Gospodinovog stola svjedoče o ovom jedinstvu.

3. Treća značajka Kristove zajednice je prisutnost Svetoga Duha u njoj. Ova značajka je osobito važna jer o prisutnosti Svetoga Duha u Zajednici ovisi njezina svetost i njezino jedinstvo. Bilo je otkupljenih na zemlji i prije silaska Svetoga Duha; duše probuđene Duhom koje su pokazivale život i plod Duha. Oni su bili su rođeni od Duha, kao i otkupljeni u sadašnjem razdoblju. No silaskom Svetoga Duha kao osobe trojstva na dan Pedesetnice bila je stvorena Božja zajednica. Prije toga su vjernici bili raspršeni, te je je bila potrebna smrt i uskrsnuće Krista, a zatim i Pedestnica, da bi bili „okupljeni u jedno“ (Iv 11,52). Poslan od proslavljene Glave Crkve, božanski Tješitelj mogao je oživjeti, upravljati, posvetiti i sjediniti udove Božje obitelji, kao što još i danas čini. „Duh istine … s vama boravi i u vama će biti … Tješitelj, Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i podsjetiti vas na sve što vam rekoh“ (Iv 14,17.26). „A kada dođe Tješitelj, kojega ću vam ja poslati od Oca, Duh istine, koji od Oca izlazi, on će svjedočiti za mene“ (Iv 15,26). „No kada dođe on, Duh istine, on će vas uvesti u svu istinu: jer neće govoriti sâm od sebe, nego će govoriti ono što čuje i navješćivati vam ono što će doći. On će proslavljati mene, jer će od mojega uzimati i to navješćivati vama“ (Iv 16,13-14).

Za sjedinjavanje otkupljenih u jedno tijelo bila je, dakle, potreba sila Svetog Duha, božanskog Tješitelja, koji nije mogao doći prije negoli je Krist bio proslavljen. Izvještaj o silasku Svetoga Duha nalazimo u drugom poglavlju Djela apostolskih, i sjedinjenje prvih kršćana u jedno tijelo – Božju zajednicu. Ovo tijelo moglo je izgledati sasvim beznačajno, jer je brojilo samo oko stotinu dvadeset učenika (Dj 1,15). Ali Duh odmah pokazuje svoju snagu u Petrovoj propovijedi; oko tri tisuće duša bilo je kršteno u Isusovo ime (2,14). To poglavlje završava riječima: „A Gospodin je svakodnevno pridruživao crkvi one koji su bili spašeni“ (rd. 47).

Tako je Duh oblikovao Zajednicu koja se nastavila kroz stoljeća, a i danas se još bavi izgrađivanjem tog Kristova tijela, sve do dana kada će biti dodan posljednji izabrani te će Krist ponovno doći da uzme svoju ljubljenu zaručnicu i uvede je u svoju vlastitu slavu.

4. Crkva je na zemlji čuvar istine, kao što čitamo u 1. Timoteju 3,15, gdje se naziva „crkva živoga Boga, stup i temelj istine“. Kad je Crkva primila Riječ i Svetoga Duha, primila je istinu; ona javno svjedoči o njoj i održava je neokrnjenom, usprkos nastojanjima Sotone da je promijeni ili baci u zaborav. U povezanosti s ovim važno je istaći da je Crkva samo stup i temelj istine, a ne sama istina. Istina ne proizlazi iz Crkve, nego od Krista: „Ja sam put, istina i život“ (Iv 14,6), iz Riječi: „Posveti ih istinom, tvoja riječ je istina“ (Iv 17,17), od Svetoga Duha: „Duh je taj koji svjedoči, jer Duh je istina“ (1 Iv 56).

Nigdje nije rečeno da je Crkva istina; ali ona je brani i svjedoči za nju, tako da se istina vidi u njoj.

5. Među značajkama Božje zajednice možemo spomenuti i petu činjenicu, naime, posebno mjesto koje ona zauzima u Božjim naumima. Iako je ona bila pozvana kao posljednja u provođenju tih nauma, još od vječnosti je postojala u njegovim mislima i njegovom naumu. „Kao što nas je u njemu (to jest u Kristu) i izabrao prije utemeljenja svijeta“ (Ef 1,4). Ova tajna nazvana je „tajnom od vjekova skrivenom u Bogu“ (3,9). Ona nam je bila objavljena, a apostol Pavao je bio izabran da to učini (Ef 3,3-5). Do tada ona nije bila „obznanjena ljudskim sinovima“. U Starome zavjetu doista ne nalazimo nikakvih otkrivenja u pogledu Crkve, ali nalazimo Božje naume u pogledu Kristova dolaska na zemlju, njegovih patnja, njegovog odbacivanja, njegove vladavine i blagoslova tisućgodišnjeg kraljevstva. Ti naumi su bili jasno otkriveni u Starome zavjetu. Ali ništa takvoga ne nalazimo u pogledu Crkve, čija je tajna ostala „skrivena u Bogu“ te bila obznanjena tek apostolima i prorocima Novog zavjeta. Ta tajna sastojala se u tome „da pogani trebaju biti subaštinici, i sutijelo, i sudionici njegova obećanja u Kristu po evanđelju“ (Ef 3,6). To je tajna posebnog poziva i slave Crkve, to jest, njezino živo jedinstvo u Kristu po Svetome Duhu i njezin slavni dijel kao Kristove zaručnice. Crkva je već sada blagoslovljena „svakim blagoslovom u nebeskim prostorima u Kristu“ (Ef 1,3), dok je Izrael, kao što smo vidjeli, primao prolazne blagoslove (Pnz 28,1-14). Isto tako i obećanja koja su tom narodu dana u pogledu tisućgodišnjeg kraljevstva najavljuju izvanredno materijalno blagostanje (Ez 34,23-31). Blagoslovi Crkve su sasvim drugačije naravi, jer proistječu iz njezine povezanosti s Kristom, uskrslim i proslavljenim. Ti blagoslovi, koji su dijel svakog otkupljenog, ne mogu se svi nabrojiti, pa ćemo se ograničiti na to da nabrojimo samo one najvažnije:

– Otkupljenje. Nismo otkupljeni „nečim raspadljivim, kao srebrom i zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista“ (1 Pet 1,18-19). „U kome imamo otkupljenje njegovom krvlju“ (Ef 1,7).

– Oproštenje grijeha. „U kome imamo otkupljenje po njegovoj krvi, oproštenje grijehâ, prema bogatstvu njegove milosti“ (Ef 1,7). „I vas, koji bijaste mrtvi u svojim grijesima i neobrezanosti svoga tijela, oživio je on zajedno s njim, milostivo vam oprostivši sve prijestupe“ (Kol 2,13).

– Prihvaćenost. „Učinio nas je prihvaćenima u Ljubljenome“ (Ef 1,6). „Jer jednim prinosom on je zauvijek usavršio one koji su posvećeni“ (Heb 10,14).

– Posinjenje. „Predodredivši nas za posinjenje po Isusu Kristu za sebe, u skladu s dobrohotnošću svoje volje“ (Ef 1,5). „Jer niste primili duha robovanja da se opet bojite, nego ste primili Duha posinjenja, u kojemu kličemo: Abba, Oče!“ (Rim 8,15). „I, budući da ste sinovi, poslao je Bog u vaša srca Duha svoga Sina, koji kliče: Abba, Oče!“ (Gal 4,6).

– Baština s Kristom. „U kome smo i stekli baštinu“ (Ef 1,11). „Ako smo djeca, onda smo i baštinici: baštinici Božji i subaštinici Kristovi“ (Rim 8,17). „Stoga više nisi sluga, nego sin; a ako si sin, i baštinik si po Bogu“ (Gal 4,7).

– Pečat Svetog Duha. „U kojega ste se pouzdali i vi, nakon što ste čuli riječ istine, evanđelje svoga spasenja, u kojemu ste, nakon što ste povjerovali, i zapečaćeni svetim Duhom obećanja, koji je zalog naše baštine“ (Ef 1,13). „A onaj koji nas utvrđuje zajedno s vama u Kristu, i pomaza nas, jest Bog, koji nas je i zapečatio i dao nam zalog Duha u naša srca“ (2 Kor 1,21-22).

– Poznavanje Božjih misli i Božje volje. „U svoj mudrosti i razumijevanju, obznanivši nam tajnu svoje volje po svojoj dobrohotnosti što je već prije u sebi naumio“ (Ef 1,8-9).

Sve ove blagoslove Crkva nalazi „u nebeskim prostorima“ u koje je Krist sada ušao, a ne na zemlji gdje je bio odbačen i ubijen.

6. Već smo u prethodnom poglavlju vidjeli da se Crkvu smatra „duhovnom kućom, svetim svećenstvom, da se prinose duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu“ (1 Pet 2,5). Kada smo tamo Crkvu usporedili s čvrstom i neuzdrmljivom kućom, sada ćemo istaknuti njezin položaj kao „svetog svećenstva“, u što je uključena služba slavljenja i štovanja. Kako li je to uzvišena i dragocjena povlastica! Poslušaj, kćeri, i promisli, i prigni uho svoje; zaboravi i narod svoj i dom oca svojega. Tako će kralj žudjeti za tvojom krasotom: jer On je tvoj Gospodar; njemu se klanjaj“ (Ps 45,10-11). Krist, poticaj i objekt štovanja, kao i Otac, prisutan je usred Zajednice, čak i ako bi ona bila zastupljena samo s „dvoje ili troje“ koji su okupljeni u Njegovo ime. „Njemu slava u crkvi po Kristu Isusu u svim naraštajima, svijetu bez svršetka. Amen“ (Ef 3,21). Skupština prinosi štovanje Bogu Ocu kroz Isusa, koji sam predvodi hvalospjev usred svojih otkupljenih koji su okupljeni kod Njegovog stola.

U Skupštini se doista nalazi Gospodinov stol i na tom stolu Skupština svetkuje Gospodnju večeru, to dragocjeno jelo sjećanja na Kristovu patnju i smrt (1 Kor 10,16-17; 11,23-29).

7. Sedma značajka Crkve sastoji se u tome da među onima koji je sačinjavaju nema više nikakvih zemaljskih razlika. Prije je postojala znatna razlika između Židova i poganskih naroda i tu razliku postavio je sam Bog, jer je On od Izraela htio učiniti svoj poseban narod. Židovi su, dakle, bili „Božji narod“, dok su narodi bili „bez Boga na svijetu“. Otkako je utemeljena Crkva potpuno je uklonjena ta razlika koja je bila povezana s Božjim putovima u upravljanju Zemljom: „Jer Bog ih je sve zatvorio u nevjeru da se svima smiluje“ (Rim 11,32). Milost se sada obraća grešnicima iz naroda, kao i pripadnicima Izraela. Iako se Crkva na početku svog postojanja sastojala od židovskih kršćana, ona je ipak potpuno uklonila razliku između Židova i naroda koja je postojala do tada. Apostol je zato mogao pisati Efežanima: „No sada, u Kristu Isusu, vi koji ste nekoć bili daleko, postali ste blizu po krvi Kristovoj. Jer on je naš mir, koji je od dvoga (to jest od Židova i naroda) učinio jedno i srušio pregradni zid razdvajanja … da od dva načini jednoga novoga čovjeka i da oba u jednome tijelu pomiri s Bogom po križu … Jer po njemu i jedni i drugi po jednome Duhu imamo pristup k Ocu“ (Ef 2,13-18). Ovaj „novi čovjek“ je „Kristovo tijelo“, kojemu se udovi sastoje od izbavljenih Židova i naroda, pri čemu između njih nema nikakve razlike u položaju. Oni imaju samo jedno i isto pravo na koje se mogu pozivati: ono što je darovano spašenim i putem Kristove krvi otkupljenim grešnicima, koji su sada postali „udovi Kristovi“.

Kad bi svi vjernici postupali sukladno ovom svom položaju, sukladno svom potpunom jedinstvu u Kristu, ne bi mogli dopustiti da i dalje postoje razlike koje su se stvorile među njima i koje se očituju u bezbrojnim denominacijama. Kad je Kristov križ srušio pregradni zid razdvajanja koji je razdvajao Židove od naroda, ljudi su podigli pregrade svih vrsta te time poriču osnovnu značajku Crkve, naime, njezino jedinstvo u Kristu. Ali i usprkos čovjekove nevjere to jedinstvo postoji i dalje, jer ono počiva na Kristovu djelu izvršenom na križu, zahvaljujući kojemu je i Duh istine mogao biti poslan na zemlju kako bi sve otkupljene krstio u jedno tijelo. I Kristova briga za njegovu Zajednicu, kao što smo već vidjeli, nije prestala: On je čisti kupelju vode putem riječi, da bude savršena u onaj dan koji će uskoro doći, kada će ju on privesti k sebi bez mrlje ili nabora ili nečega takvoga, nego svetu i bez ljage (Ef 5,26-27).

3. Poglavlje

Nada Crkve

Kada je Gospodin ostavljao svoje učenike rekao im je: „Neka se ne uznemiruje srce vaše: vjerujte u Boga i u mene vjerujte. U kući moga Oca ima mnogo stanova: da nije tako, rekao bih vam. Idem vam pripraviti mjesto. I ako odem i pripravim mjesto za vas, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete tamo gdje sam ja“ (Iv 14,1-3). Gospodin je svojima na taj način dao slavnu nadu: očekivanje Njegova skorog dolaska. To je nada Crkve. Apostol Pavao piše Solunjanima: „Kako ste se od idolâ obratili Bogu da služite Bogu živome i istinskome i iščekujete s neba Sina njegova, kojega je on uskrisio od mrtvih, Isusa, koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi“ (1 Sol 1,9-10; vidi i: Fil 3,20; 1 Kor 1,7; Tit 3,12; Jd 21). Oni koji su otkupljeni imaju, dakle, ovdje na zemlji dvostruku zadaću: služiti Bogu i iščekivati Gospodina. Držanje te nade imat će višestruk učinak na Božje dijete.

Sigurnost da ćemo uskoro biti kod Gospodina u radosti njegove prisutnosti i u slavi Očeva doma, oslobođeni zemaljskih kušnji, ispunjava nas radošću. Očekivanje njegova dolaska ima posvećujući učinak na naše živote: „Ljubljeni, sada smo djeca Božja i još se nije očitovalo što ćemo biti; ali znamo da ćemo, kada se on pojavi, biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti kao što on jest. I svatko tko ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist“ (1 Iv 3,2-3). U Novom zavjetu nalazimo mnogobrojne i ozbiljne opomene u pogledu toga kako trebamo iščekivati Gospodina: nikako ne samo „teoretski“, nego praktično i živo. Ono što Crkva iščekuje nije samo neki događaj, nego prije svega osoba – Gospodin Isus, onakav kakvog nam objavljuje Riječ i kako ga svaki od nas upoznaje u stalnom zajedništvu s njim.

Kršćanin koji živi blizu svog Spasitelja sve više uživa u njemu te svakog dana sve više spoznaje da je Krist njegov život i mir, njegova radost i njegovo sve. On ga, doduše, još nikad nije vidio, nego ga poznaje samo po vjeri. Zato je razumljivo i normalno da što su ta njegova iskustva s njim bliskija i dragocjenija, tim je veća njegova želja da ga vidi. „Koga ljubite, premda ga niste vidjeli; u koga, iako ga još ne gledate, vjerujete; radujete se radošću neizrecivom i proslavljenom primajući dovršenje svoje vjere, to jest spasenje svojih duša“ (1 Pet 1,8-9). Ova neizreciva i slavna radost već sada je dijel vjernika. Ali vidjeti Krista, biti mu sličan, promatrati njegovu slavu kod Oca, pojaviti se s njim u slavi kad on ponovo dođe da uspostavi svoju vladavinu, vladati s njim, sudjelovati s njim kao dionik kada mu svi budu iskazivali čast i kad mu se prigne svako koljeno – to je naša nada, to je nada Crkve. Zato se u Otkrivenju 22,17 glas nevjeste sjedinjuje s glasom Duha, kako bi izrazila goruću želju da vidi svog Gospodina. „I Duh i mladenka govore: Dođi!“ A malo kasnije, kad Gospodin ponavlja: „Da, dolazim uskoro“, Crkva ponovo odgovara: „Amen. Jest, dođi, Gospodine Isuse“ (rd. 20). Dirljiv razgovor, koji odaje sveto iščekivanje zaručnice da se sjedini sa svojim ljubljenim u slavi. Ne zaboravimo da tu dragocjenu nadu treba trajno održavati. Zato čitamo ovdje: „I neka onaj tko čuje, kaže: Dođi.“ Postoji, dakle, savršena jednakost između nade Crkve i pojedinca koji je otkupljen. Ostvarenje vjernikove osobne nade donijet će mu sve što je očekivao, ali će i Crkvi isto tako donijeti sreću i slavu koja joj je obećana kao Kristovoj zaručnici. Ona, zapravo, Gospodina očekuje kao svog ljubljenog zaručnika, koji će je kod svog povratka uzeti i odvesti u nebesku slavu, na Jaganjčevu svadbu, a ne kao Sina Čovječjega, koji će doći izvršiti sudove nad svojim neprijateljima. Ona, dakle, ima sigurnost da Gospodin Isus neće po nju doći kao sudac, nego, kada se on kao takav pojavi u slavi ona će mu se pridružiti kao sudionik u njegovoj pobjedi nad njegovim protivnicima i dijelit će njegovu slavu. Ona će biti odraz njegova sjaja „kada se on u onaj dan dođe proslaviti u svojim svetima i izazvati divljenje u svima koji vjeruju“ (2 Sol 1,10). Ona također iščekuje i pojavljivanje Krista u slavi zato što zna da će taj dan stvorenju donijeti oslobođenje od jarma grijeha i vladavinu pravednosti i mira na zemlji. „Doista, cjelokupno Stvorenje s istinskom željom iščekuje to očitovanje sinova Božjih. … jer će i samo Stvorenje biti oslobođeno od robovanja raspadljivosti i ući u slavnu slobodu djece Božje“ (Rim 8,19-21).

Ali očekivanje Crkve ide još dalje, jer ona zna da će Sotona biti svezan i bačen u bezdan i svezan na tisuću godina, te da će tada svijet biti obraćen, Izrael obnovljen, a Kristova vrhovna vlast bit će priznata od svih, iz čega će poteći veličanstveni blagoslovi za čovječanstvo. Ono će konačno okusiti pravednost, mir i radost, što samo nije moglo ostvariti, a što će donijeti Krist kad uspostavi svoju vladavinu, vladavinu u kojoj će Crkva imati dijel kao zaručnica Kralja slave. Sjedinjeni s Kristom, imat ćemo veliku čast da budemo oruđa putem kojih će on očitovati svoju slavu, dokazivati svoju kraljevsku darežljivost, provoditi svoju pravednost i dijeliti svoje blagoslove. No ono što će još više radovati srce zaručnice bit će neposredna prisutnost njenog Zaručnika, jer je On naša nada (1 Tim 1,1). Kaže se da bez Njega nebo ne bi bilo nebo. Ono što kršćanin očekuje, i što Crkva očekuje, jest sam Gospodin. Neka bi naša srca bila stvarno ispunjena ovim očekivanjem kako bi za nas zemaljske stvari sasvim izgubile svoju privlačnu snagu! Neka bi radost proizvedena ovom nadom izbrisala sve brige kojima je naša zemaljska staza tako često posuta, i neka bismo strpljivo trčali trku koja je pred nama, uperivši pogled u Isusa, začetnika i dovršitelja vjere! On sâm, prije nego što zaključuje svoju svetu knjigu, upućuje nam ove posljednje riječi ohrabrenja: „Onaj tko ovo svjedoči govori: ‘Da, dolazim uskoro.’“ Neka svaki otkupljeni zajedno s Duhom i Crkvom zdušno kaže: „Amen, dođi Gospodine Isuse!“

4. Poglavlje

Povijest Crkve u svjetlu njezine odgovornosti na zemlji

U ovom poglavlju želimo proučavati povijest Crkve u svjetlu njezine odgovornosti, pri čemu su pod pojmom „crkva“ obuhvaćeni svi oni koji ispovijedaju da su kršćani. Među onima koji ispovijedaju da su kršćani ima pravih kršćana i onih koji se samo tako nazivaju, ali nisu istinski Kristovi učenici.

Drugo i treće poglavlje Otkrivenja daje nam pregled te povijesti koja završava odbacivanjem Crkve nakon Gospodinova dolaska. Ta Crkva postojat će još neko vrijeme nakon uzeća istinskih vjernika, a završit će tako što će biti potpuno uništena od Zvijeri, to jest poglavara obnovljenog Rimskog carstva (Otk 17,16-17). No ti događaji koji se odigravati poslije Gospodinova povratka bit će predmet naših razmatranja u trećem dijelu ove knjige. Za sada se želimo baviti samo time kako se ono što se naziva crkvom razvijalo u svojoj odgovornosti na zemlji, i što će od toga postati do Kristova povratka.

Na žalost je Crkva brzo izgubila svoju prvu ljubav i počela pokazivati znakove svog propadanja. To propadanje opisano je u poslanicama sedmerim crkvama u Maloj Aziji (Otk 2 i 3). Gospodin je izabrao baš tih sedam crkava, koje su stvarno postojale, zato što je njihovo duhovno stanje davalo potpunu sliku povijesti crkve na zemlji sve do Njegova dolaska. Kad ih pobliže promotrimo, razumjet ćemo što Božja riječ govori o razvoju crkve ili crkvenih sustava koji nose to ime.

1. Prva crkva kojoj se Gospodin obraća jest Crkva u Efezu, koja predočuje stanje crkve na svršetku službe apostola. Propadanje koje je postalo primjetljivo već u doba apostola, postalo je još veće nakon njihova odlaska, iako je još bilo vjernosti i djelatnosti za Gospodina. On to rado priznaje: „Znam tvoja djela, i tvoj trud, i tvoju postojanost, i kako ne možeš podnijeti opake“ (Otk 2,2). On isto tako ne zaboravlja spomenuti predanost i ustrajnost koju je ta crkva dokazala, a što je bila i općenita značajka crkve u doba svršetka službe apostola. „I postojanosti imaš, i za moje ime si se trudio, i nisi malaksao.“ No Gospodin mora razotkriti i ono što ga sramoti, te ističe taj skriveni uzrok propadanja: „Ali imam protiv tebe nešto, zato što si svoju prvu ljubav ostavio“. To je bio glavni uzrok zbog kojega je započelo opće i postupno propadanje crkve. Krist nije više imao u srcima ono mjesto koje mu pripada, i to napuštanje prve ljubavi otvorilo je vrata svim zabludama koje su se kasnije pokazale u crkvi.

2. Da bi zaustavio to propadanje Gospodin je morao dopustiti progonstva protiv svoje crkve. To on najavljuje Smirni, koja slikovito prikazuje stanje crkve za vrijeme progonstava koja su buknula protiv nje od strane rimskih careva. Ali Gospodin ohrabruje svoje otkupljene: „Nemoj se bojati onoga što ćeš pretrpjeti: evo, neke od vas đavao će baciti u tamnicu da budete iskušani; i imat ćete nevolju deset dana. Budi mi vjeran do smrti i dat ću ti vijenac života“ (2,10).

3. Pergam nam predočuje iduće razdoblje u povijesti crkve, razdoblje u kojemu je usred kršćanstva bilo podignuto „Sotonino prijestolje“. To „Sotonino prijestolje“ zapravo je carsko prijestolje koje je preuzelo ulogu zaštitnika kršćanske religije u doba Konstantina I. (274.-337.), koja je tada postala službena religija carstva (Milanskim ediktom 313. godine). Unatoč te Gospodinove tvrdnje da ta crkva „prebiva“ ondje gdje je prijestolje Sotonino, to jest da se stavila pod zaštitu ljudske vlasti, On joj ipak priznaje vjernost: „Čvrsto se držiš moga imena i nisi zanijekao moju vjeru“ (rd. 13). I doista, u to doba održan je Nicejski sabor (325.), koji je bio sazvan po carevom naređenju, na kojemu je utvrđena dogma o trojstvu i objavljen „nicejski simbol vjere“ koji je potvrđivao Kristovo božanstvo. Sigurno je da vjernici onda, kao ni danas, nisu imali nikakve potrebe za takvim ljudskim potvrđivanjem istina koje su utemeljene na Božjoj riječi. Pa ipak, smijemo biti zahvalni Bogu da je u svom milosrđu na taj način sačuvao temeljnu istinu o Kristovu božanstvu protiv Sotoninih napada. Ali pored toga su, nažalost, svijet, lažni nauci i nevjera sve više prodirali u crkvu, u kojoj je služba postala sigurnim izvorom prihoda za određenu skupinu ljudi – duhovnika – koja se znala okoristiti njome. Osim toga su vjerni svjedoci u toj crkvi bili proganjani i ubijani. Zato Gospodin toj crkvi upućuje ozbiljno upozorenje: „Pokaj se ili dolazim k tebi uskoro, i borit ću se s njima mačem svojih usta“ (rd. 16).

4. Stanje crkve u srednjem vijeku opisano nam je onim značajkama koje su obilježavale Tijatiru, kojoj Gospodin upućuje slijedeće riječi: „Znam tvoja djela, i ljubav, i služenje, i vjeru, i tvoju postojanost i tvoja djela, i da je posljednjih više negoli prvih“ (rd. 19). Iako je u doba srednjeg vijeka vladala tama neznanja u pogledu osnovnih kršćanskih istina, tamo su se ipak našla mnogobrojna svjedočanstva ljubavi i odanosti prema Gospodinu. „Ali imam protiv tebe nešto, zato što dopuštaš toj ženi Jezabeli, koja samu sebe naziva proročicom, da naučava i zavodi moje sluge da se bludu odaju i da jedu ono što je žrtvovano idolima“ (rd. 20). Tu je riječ o suštinskom načelu rimske crkve po kojem si duhovnici prisvajaju pravo da govore u Božje ime (Jezabela, koja se naziva proročicom), i tvrde da imaju autoritet koji ih ovlašćuje da postavljaju dogme koje su protivne Svetom pismu. To je ono što je činila i što još uvijek čini rimokatolička crkva. Gospodin izriče neumoljivu osudu protiv takvog lažnog nauka (rd. 21-23). No i usred takvog stanja postoji svjedočanstvo za Gospodina, sačinjeno od duša koje se nisu poistovjetile sa tim zlom – to je ostatak, koji je ostao vjeran Kristovu imenu. Gospodin se naročito obraća tom ostatku slijedećim riječima milosti: „Ali vama velim, i ostalima u Tijatiri koji nemaju taj nauk i koji nisu upoznali dubine Sotonine, kako već govore: Ne stavljam na vas drugo breme, nego to što već imate držite čvrsto dok ne dođem“ (rd. 24-25). Zatim slijede dragocjena obećanja onima koji će pobijediti i ostati vjerni do kraja.

Ove prve četiri crkve u Maloj Aziji kojima se Gospodin obratio posredstvom apostola Ivana daju nam potpunu sliku kršćanstva do Kristova dolaska. Najprije smo imali opis stanja crkve na početku njenog propadanja; zatim razdoblje progonstva izazvanog poganskim Rimom; pa crkvu koja traži zaštitu političke vlasti i povezuje se sa svijetom; i naposljetku, rimsko katoličanstvo koje će postojati do kraja.

5. Posljednje tri od sedam crkava čije stanje nam je opisano u 3. poglavlju Otkrivenja predočuju nam daljnje pojavne oblike crkve koji će isto tako slijediti jedan za drugim, ali će svi ostati postojati do svršetka, istodobno s Tijatirom.

Prva od njih je Sard, kojoj se Gospodin obraća ovim riječima: „Znam tvoja djela, da imaš ime da živiš, a mrtav si. Budan budi i ojačaj ono što je preostalo, koje samo što nije umrlo; jer ne nađoh tvoja djela savršenima pred Bogom“ (rd. 1-2). Tu imamo točan opis suvremenog protestantizma, koji ima ime da je živ, a mrtav je. No tu nipošto nije riječ o reformaciji, koja je, usprkos slabosti ljudi kojima se Bog poslužio da ju provedu, visoko na svijećnjak postavila Božju riječ koja je u srednjem vijeku bila pala u zaborav. Zato Gospodin sadašnje predstavnike protestantizma i poziva da se vrate na početak: „Sjeti se, stoga, kako si primio i poslušao, i čvrsto to drži, i pokaj se“ (rd. 3). Osim toga Gospodinu je ugodno priznati one vjerne duše koje se još uvijek nalaze usred takvog stanja: „Ali imaš u Sardu nekoliko imena onih koji ne okaljaše svoje halje: oni će hoditi sa mnom u bjelini, jer su dostojni“ (rd. 4).

6. Filadelfija je slikovit prikaz otkupljenih koji izvan crkvenih sustava (predočenih Tijatirom i Sardom) prednjače u bratskoj ljubavi⁴, čuvaju riječ Istinitoga i ne odriču se imena Svetoga, i to unatoč slabosti koja ih obilježava. Ali Gospodin im daje ono što im nedostaje: „Evo, postavi sam pred tebe vrata otvorena i nitko ih ne može zatvoriti“ (rd. 8). Za razliku od Sarda koji je nekoć učinio velika djela, u Filadelfiji se ne može naći ništa što bi privuklo pozornost svijeta i divljenje ljudi. Ali Gospodin priznaje to što ona čini: „Znam tvoja djela … očuvao si moju riječ i nisi zatajio moje ime“. To naoko nisu velike stvari, ali za Gospodinovo srce nema ništa dragocjenije nego vidjeti kako njegovi otkupljeni čuvaju njegovu riječ i ne odriču se njegova imena. On to očekuje od svakoga od nas. Nagrada koja je Filadelfiji obećana za njezinu vjernost treba poslužiti tome da potakne njezinu revnost: „Budući da si očuvao riječ moje strpljivosti, i ja ću očuvati tebe od trenutka kušnje koji ima doći na sav svijet da se iskušaju oni koji prebivaju na zemlji“ (rd. 10). Crkva koja je sačinjena od svih Gospodinovih otkupljenih bit će, dakle, očuvana od trenutka kušnje, a ne u njoj, to jest, neće proći kroz nju. Trenutak kušnje su sudovi opisani u Otkrivenju, koji će nakon Gospodinova dolaska pogoditi ljude. Oni neće moći izbjeći tim sudovima. Ti sudovi će ih sustići gdje god se nalazili. Samo Kristovi otkupljenici, koje će on uzeti k sebi prilikom svoga dolaska, bit će sačuvani od toga. Oni će ga pratiti kada se on bude pojavio u slavi, što dokazuje da će ih on prije toga uzeti k sebi.

____________________________

4 Filadelfija znači „bratska ljubav“.

_______________________

No to ne znači da sveti nisu pozvani trpjeti na zemlji prije Gospodinova dolaska. Povijest crkve nas uči da su mnogi vjernici morali pretrpjeti mučeničku smrt, a znamo da i sada u više zemalja bjesne progonstva. Ona mogu nastati svugdje, ako Gospodin to dopusti, a da ne govorimo o kušnjama koje su posljedice sudova koji su već sada pogodili razne zemlje, kušnjama u kojima i kršćani imaju udio. No sve te okolnosti, bez obzira kako mogle biti bolne, nemaju ništa zajedničko sa „trenutkom kušnje“ o kojemu se ovdje govori i od kojega će Crkva biti sačuvana.

Gospodin to obećanje povezuje sa svojim skorim dolaskom: „Evo, dolazim uskoro: čvrsto drži to što imaš da ti nitko ne uzme vijenac“ (rd. 11). On tako u srcima svojih otkupljenih iznova želi oživjeti tu slavnu nadu u njegov dolazak, što bi osobito trebalo poslužiti jačanju njihove vjere i povezivanju njihovih srdaca s njegovom osobom.

7. Sada dolazimo do posljednje od sedam crkava, do Laodiceje, koja predstavlja moralno stanje kršćanstva u razdoblju svršetka: proslavljanje čovjeka, vjerska djelatnost radi zadovoljenja tijela, bez istinske ljubavi prema Kristu, nepoštivanje njegove riječi koja više nema nikakva autoriteta nad njihovim srcima, traženje odobravanja od svijeta i njegove naklonosti. „Znam tvoja djela, da nisi ni studen ni vruć. Htio bih da si studen ili vruć; ali stoga što si mlak … povratit ću te iz svojih usta“ (rd. 15-16). Neka bi svatko od nas bdio, kako bi bio očuvan od takvog stanja duha, koje svjedoči o ravnodušnosti i religioznom formalizmu bez života! Tu mlakost prati duhovna oholost: „Jer govoriš: ‘Bogat sam, obogatio sam se i ništa mi ne treba’; a ne znaš da si bijedan, i jadan, i siromašan, i slijep, i gol. Savjetujem ti da kupiš od mene zlato u vatri iskušano, da se obogatiš; i bijele halje, da se odjeneš i da se ne očituje sramota tvoje golotinje; i pomaži svoje oči pomašću, da vidiš“ (rd. 17-18). Laodicejski kršćani smatrali su se bogatima, a bili su siromašni, goli i slijepi. Siromašni: trebalo im je zlato, simbol božanske pravednosti u Kristu. Goli: nedostajala im je „bijela odjeća“, slika pravednosti svetih. Slijepi: trebali su kupiti mast za oči koja bi im pomogla da ponovo dobiju jasan uvid u svoje moralno stanje pred Bogom i u zahtjeve njegove svetosti.

Unatoč svega toga, Gospodin i ovdje onima koji se nalaze usred te sveopće propasti upućuje riječi opomene koje su pune milosti: „Ja korim i kažnjavam sve one koje ljubim; budi, stoga, revan i pokaj se. Evo, stojim pred vratima i kucam. Posluša li tko moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njim, i on sa mnom“ (rd. 19-20). Gospodin ostaje vjeran, unatoč općeg rasula kršćanstva koje samo ispovijeda da vjeruje, te ohrabruje osobnu vjeru pojedinaca koju on u njima prepoznaje. No to nipošto ne mijenja njegovu izrečenu osudu nad tim tijelom bez života: on će ga povratiti iz svojih usta.

To je ukratko povijest crkve u pogledu njezine odgovornosti na zemlji. Ako prva tri stanja, opisana na temelju značajki Efeza, Smirne i Pergama, za nas sadrže povijesnu i moralnu pouku, onda četiri posljednje – Tijatira, Sard, Filadelfija i Laodiceja – imaju osim toga i proročki značaj, jer će ostati postojati sve do Gospodinova dolaska.

Unatoč ponižavajuće povijesti crkve u njezinoj odgovornosti na zemlji, Božje namjere za njegovu istinsku Crkvu će se u potpunosti ostvariti. Čak i prije negoli će Gospodin lažnu crkvu povratiti iz svojih usta, on će istinsku Crkvu, Kristovu zaručnicu, dovesti k sebi, njenom Zaručniku. Kakav slavan dijel za one koji pripadaju toj istinskoj Crkvi! Kako bi ih to sve trebalo potaknuti da Gospodinu donose hvalu i zahvalnost!

DRUGI DIO

Uzimanje vjernika na nebo

Uvod

Vidjeli smo da će se povijest Crkve na zemlji završiti Gospodinovim dolaskom, kada on dođe da one koji su njegovi uzme k sebi. Sada želimo taj događaj promotriti u svjetlu Božje riječi.

Kada je zajedno sa svojim učenicima bio u gornjoj sobi, one noći kada je bio predan, Gospodin Isus im je dao obećanje koje je utješilo njihova srca koja su bila ožalošćena. „Neka se ne uznemiruje srce vaše: vjerujte u Boga i u mene vjerujte. U kući moga Oca ima mnogo stanova: da nije tako, rekao bih vam. Idem vam pripraviti mjesto. I ako odem i pripravim mjesto za vas, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete tamo gdje sam ja“ (Iv 14,1-3).

To uostalom nije bilo prvi put da je Gospodin svojim učenicima govorio svome povratku. Još onda, dok se mnoštvo u tisućama guralo oko Njega, naročito se obratio dvanaestorici kako bi ih opomenu da ga iščekuju kao oni koji bdiju: „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke vaše upaljene, a vi budite slični ljudima koji čekaju svoga gospodara kada se vraća s vjenčanja da mu otvore odmah čim stigne i pokuca. Blagoslovljene su one sluge koje gospodar, kada dođe, nađe gdje bdiju. Zaista, kažem vam da će se opasati, posaditi ih za stol, pristupiti i posluživati ih“ (Lk 12,35-37).

Tako je Gospodin jasno obznanio svoj povratak, a osim toga poziva nas da ga iščekujemo. Kao što se igla kompasa uvijek okreće prema sjeveru, tako će i prirodna težnja kršćanina uvijek biti da vidi Gospodina licem u lice. Svakako da je dovoljan samo mali trzaj da dođe do otklona igle, ali čim se taj uzrok smetnje ukloni ona ponovo zauzme svoj pravi položaj. To isto vrijedi za vjernika: iako ponekad nešto strano djeluje na iglu našeg duhovnog kompasa te se ona otkloni od svog pravog položaja, ipak njezin pravi smjer uvijek ostaje onaj „pol“ koji predstavlja Gospodinov ponovni dolazak za sve one koji ga ljube i iščekuju.

U izlaganju koje slijedi uočit ćemo da kod ponovnog Gospodinova dolaska moramo razlikovati dva događaja:

a) uzeće vjernika

b) Gospodinov dolazak u slavi.

Kod prvog događaja Gospodin će doći da uzme k sebi one koji su njegovi, ali pritom neće sići na Zemlju. Mi ćemo poći njemu u susret u zrak, ali svijet ga neće vidjeti. Drugi događaj, koji se naziva i Gospodinovo pojavljivanje, dogodit će se nakon određenog vremena iza prvog. Tada Gospodin neće doći ne po nas, nego s nama. Tada će ga vidjeti sav svijet; on će suditi Zemlji, osloboditi svoj narod Izrael i uspostaviti svoju tisućgodišnju vladavinu.

U idućim poglavljima promatrat ćemo samo uzeće vjernika. Najprije ćemo pobliže razmotriti obećanje Gospodinova ponovnog dolaska, kome je upućeno to obećanje te kada i kako će se ono ispuniti. Zatim ćemo se dotaknuti i veličanstvene teme očitovanja otkupljenih pred Kristovim sudištem, te završiti s opisom Jaganjčeve svadbe.

1. Poglavlje

Obećanje Gospodinova ponovnog dolaska

1. Vidjeli smo da se Božja riječ uglavnom služi s dva slikovita prikaza kojima izražava blisku i nerazrješivu vezu između Krista i Crkve:

– tijelo, kojemu je Krist glava,

– zaručnica i zaručnik.

Obje te slike ističu činjenicu da je naše mjesto kao Kristovih otkupljenika tamo gdje on prebiva, to jest u nebu. On je sišao u tijelu koje je bilo slično našemu i zauzeo je naše mjesto na Božjem sudu nad grijehom (pročitaj Iz 53,4-5). Otkupio nas je svojom krvlju (1 Kor 6,20; 1 Pet 1,18,20); zato nas želi imati kraj sebe u svojoj slavi. Tu želju svoga srca je, kao što smo vidjeli, izrazio svojim učenicima kada im je obećao da će se vratiti i uzeti ih k sebi (Iv 14,2-5). To je ponovio u svojoj molitvi u Ivanu 17,24: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom ondje gdje sam ja: da gledaju moju slavu, koju si mi dao jer si me ljubio prije utemeljenja svijeta.” Ova molitva nije se odnosila samo na učenike koji su je čuli, nego na sve otkupljene, kao što je sam Gospodin posvjedočio: „Ne molim samo za ove, nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u mene” (rd. 20). Ova Gospodinova želja da one koji su njegovi ima u slavi, vrijedi i za nas. Može li što biti veće od toga? Gospodin hoće da budemo kod njega i da dijelimo njegovu slavu! To je bila posljednja želja koju je izrazio prije negoli je napustio one koji su njegovi, i možemo biti sigurni da će je Bog ispuniti. Ako ostanemo u unutrašnjem zajedništvu s njim, radovat ćemo se već ovdje toj slavnoj budućnosti, kao što je apostol Pavao pisao Efežanima: „Bog nas je posjeo na nebeskim predjelima u Kristu Isusu” (Ef 2,6). Uskoro ćemo biti ne samo u njemu, nego i kod njega. Kakva slavna nada!

2. Da bi se to obećanje moglo ispuniti, trebalo je da on ode i „pripremi nam mjesto”. To se ne odnosi na to da je potrebno pripremiti mjesto kao takvo, nego da nam je trebao otvoriti put u nebo, svojom smrću na križu, svojim uskrsnućem i svojim uzašašćem na nebo. Naravan čovjek, zapravo, ni na koji način ne može doprijeti do neba. Krist je ušao tamo nakon svoga uskrsnuća, i to u svom ljudskom tijelu, dakle, ne samo u duhu, kao što je tamo bio prije svoga dolaska ovamo na zemlju. U tom svom ljudskom tijelu on sada sjedi zdesna Ocu, te je sada, zahvaljujući toj činjenici, u nebo otvoren pristup svima koji vjeruju u njega. Na taj način je on pripremio mjesto za nas u kući svoga Oca.

Učenici su ga vidjeli kako je kao čovjek otišao na nebo, i kao čovjek je sada na prijestolju, zdesna Ocu. Ivan ga je vidio u njegovom ljudskom obliku (Otk 1,13; 19,11). Da je Gospodin tada bio samo duh, bi li mogao reći: „Bio sam mrtav, i gle, živ sam zauvijek”? (1,18). Ako ne bi bio čovjek, bi li mogao imati znakove od rana koje je zadobio na zemlji? (Otk 1,7; Zah 12,10). Svakako da ne bi!

Kao što su ga učenici vidjeli da u svom ljudskom tijelu odlazi na nebo, tako će i ponovno doći, kao što su posvjedočila i dva anđela i potvrdila njegovo obećanje: „Ovaj Isus, koji je od vas uzet na nebo, doći će na isti način kao što ste ga vidjeli da odlazi na nebo.” (Dj 1,11). No kada se bude vratio, nedvojbeno će biti zaodjenut nebeskom slavom. Divna sigurnost: Isus će ponovno doći, isti onakav kakav je bio ovdje, da nas uzme k sebi u kuću svoga Oca!

3. Ovo veliko i slavno obećanje nalazimo u mnogim odlomcima Pisma. Korisno je navesti neke od njih koji krijepe našu vjeru i vesela naša srca:

„Blagoslovljen Bog i Otac našega Gospodina Isusa Krista, koji nas je po svojem obilnom milosrđu, uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih, nanovo rodio za živu nadu, za baštinu neraspadljivu, i neokaljanu, i neprolaznu, pohranjenu u nebu za vas koje snaga Božja po vjeri čuva za spasenje spremno da se objavi u posljednje vrijeme. U tome se silno radujete, premda se sada, ako treba, morate malo i žalostiti u raznim kušnjama; da se prokušanost vaše vjere, mnogo dragocjenije od zlata koje propada, iako se vatrom kuša, nađe na hvalu, čast i slavu za dolaska Isusa Krista: koga ljubite, premda ga niste vidjeli; u koga, iako ga još ne gledate, vjerujete; radujete se radošću neizrecivom i proslavljenom primajući dovršenje svoje vjere, to jest spasenje svojih duša. … potpuno se pouzdajte u milost koja vam se ima donijeti prigodom otkrivenja Isusa Krista” (1 Pet 1,3-9.13)

„Kojima je Bog htio obznaniti što je bogatstvo slave te tajne među poganima, to jest Krist u vama, nada slave” (Kol 1,27).

„U pogledu vjere … i priznanja istine … u nadi vječnoga života, što ga je prije postanka svijeta obećao Bog, koji ne može lagati” (Tit 1,1-2).

„Jer milost Božja, koja donosi spasenje svim ljudima, uči nas da, odrekavši se bezbožnosti i svjetovnih požuda, razborito, pravedno i pobožno živimo u ovom sadašnjem svijetu iščekujući tu blaženu nadu i slavni dolazak velikoga Boga i Spasitelja našega, Isusa Krista” (Tit 2,11-13).

„On nas je spasio … po svojoj milosti … da opravdani njegovom milošću po nadi budemo učinjeni baštinicima vječnoga života” (Tit 3,5-7).

„Jer naša je domovina na nebu; odakle i Spasitelja iščekujemo, Gospodina Isusa Krista, koji će, prema djelotvornosti kojom sebi može i sve podložiti, preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga svome slavnome tijelu” (Fil 3,20-21).

„A sâm naš Gospodin Isus Krist, i Bog, to jest Otac naš, koji nas je uzljubio i po milosti nam dao trajno ohrabrenje i dobru nadu” (2 Sol 2,16).

„Kao što ste i pozvani u jednu nadu svog poziva” (Ef 4,4).

4. To je dijel otkupljenih. Bdijmo, stoga, da ova slavna nada ne bude umanjena ili čak uništena zbog privlačne snage kojom ono što je zemaljsko djeluje na nas. Božja riječ nas ne opominje bez razloga da ostanemo utemeljeni i učvršćeni u vjeri, neodvojivi od nade evanđelja (Kol 1,23). Slične opomene nalazimo u poslanici Hebrejima: „Čija smo kuća mi, ako smjelost i ponos nade održimo čvrsto do svršetka” (3,6). „I želimo da svaki od vas pokazuje istu revnost prema potpunom pouzdanju nade do svršetka: da ne budete lijeni, nego nasljedovatelji onih koji putem vjere i strpljivosti baštine obećanja” (6,11-12).

Sve što kršćanin posjeduje temelji se na toj nadi; on nema nikakav drugi dijel u ovome svijetu. A ipak, kakvo li je to bogatstvo! Jer ta nada je sam Krist, prema riječima koje je Pavao napisao Timoteju (1 Tim 1,1). Isto tako se sam Bog naziva „Bog nade”: „A Bog nade ispunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da obilujete nadom u snazi Duha Svetoga” (Rim 15,13). Obilovati u nadi znači tako biti ispunjen sigurnošću skorog Kristova dolaska da je naš svakodnevni život živi i svjetleći izraz toga. Neka bi se želja, koju je apostol uputio svojim ljubljenima u Rimu u potpunosti ostvarila kod svakoga od nas, na slavu Isusova imena!

2. Poglavlje

Kada će se vratiti Gospodin?

1. To pitanje je opravdano. Kada se iščekuje povratak nekoga tko nam je drag, želimo unaprijed znati vrijeme njegova dolaska. Gospodinovi učenici postavili su mu dvaput to pitanje; prvi put prije njegove smrti, drugi puta poslije njegova uskrsnuća. Dok je sjedio na Maslinskoj gori pristupili su mu učenici nasamo i upitali ga: „Reci nam kada će to biti i što će biti znak tvog dolaska i svršetka svijeta?” (Mt 24,3). Drugi put su ga apostoli upitali o tome nakon što im je objavio da će za ne mnogo vremena biti kršteni Svetim Duhom: „Stoga ga, kada se okupiše, upitaše, rekavši: ‘Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme obnoviti kraljevstvo Izraelu?’” (Dj 1,6).

Od tada su mnogi otkupljeni usred raznih kušnja uzviknuli:

Nado naših srca,

Ne budi nam više daleko,

Sjajna zvijezdo Danice!

Daj da te ugledamo,

Daj da uskoro k tebi odemo,

Tebi, Jaganjče Božji,

Nado naših srca!

Na ta pitanja učenika Gospodin je odgovorio: „A o onome danu i satu ne zna nitko, čak ni anđeli nebeski, nego samo moj Otac” (Mt 24,36) i „Nije vaše znati vremena ili trenutke koje je Otac odredio svojom vlašću” (Dj 1,7).

Dakle, ne samo da nam nije otkriven nikakav datum, nego iz objašnjenja samoga Gospodina proizlazi da uopće ne trebamo pokušavati utvrditi neko vrijeme, bilo u pogledu uzeća vjernika, ili u pogledu Gospodinova dolaska u slavi. Kad su se učenicima nakon Gospodinova uzašašća pojavila dva anđela, oni su im rekli da će on opet doći tako kako su ga vidjeli da je otišao u nebo, ali ništa nisu rekli o datumu njegova povratka.

2. Božja riječ nas ipak ne ostavlja bez odgovora na ovo važno pitanje. Gospodin objavljuje crkvi u Filadelfiji: „Dolazim uskoro” (Otk 3,11). Ovo obećanje ponovljeno je tri puta u posljednjem poglavlju Biblije, i upravo je ovo obećanje zaključna riječ Svetog pisma. No prošlo je već više skoro dvadeset stoljeća otkako su bile izgovorene ove riječi. Što bi to trebalo značiti? To nam se zasigurno čini neobičnim, nama koji se tako brzo umaramo u čekanju i koji vrijeme mjerimo po mjerilu našega kratkoga života. Božja riječ, međutim, kaže: „No, ljubljeni, jedno neka vam ne bude nepoznato: jedan dan je u Gospodina kao tisuću godina i tisuću godina kao jedan dan. Nije Gospodin spor u pogledu svog obećanja, kako ga neki sporim smatraju; nego je strpljiv prema nama, ne želeći da itko propadne, nego da svi dođu k pokajanju” (2 Pet 3,8-9). Njegovo čekanje, s njegove strane, je samo zbog milosti strpljivost prema grešnicima. S naše strane pak je potrebna budnost i ustrajnost u iščekivanju njegova povratka.

Baš zato što Gospodin zna kako lako bismo se mogli opustiti, nije nam rekao dan svoga dolaska. Da je učenicima unaprijed rekao da će prije toga proći najmanje devetnaest stoljeća, Crkva bi bila i ranije zaspala. Kako bi, uostalom, to iščekivanje stalno ostalo živo i imalo posvećujući utjecaj na otkupljene ako bi oni iz naraštaja u naraštaj znali da on neće doći za vrijeme njihova života? Ali on želi da uvijek budemo spremni. Bismo li bili spremni kad bismo znali da on još neće doći? Zar nije činjenica da u stanju stalnog iščekivanja možemo biti samo ako smo sigurni u neposrednost povratka očekivane osobe? Točno je netko napisao: „Mi toliko naginjemo tromosti i opuštenosti da nas se stalno mora držati u pripravnosti.“

To je, nažalost, tako, i unatoč opomeni da budemo „kao sluge koje čekaju svoga gospodara“ kršćani vrlo brzo gube iz vida ovu slavnu nadu i zaspali su nedugo nakon odlaska apostola. I sami spisi Gospodinovih slugu koji su djelovali neposredno iza apostola pokazuju kako su se pogledi otkupljenih okrenuli od samoga Krista i kako su počeli prianjati uz ljude, dok su istodobno zaboravili istinu o Gospodinovu dolasku. Tako su se u crkvi otvorila vrata svakoj vrsti zablude.

3. Zato je važno da živo i stvarno iščekujemo Gospodina. Nema bolje zaštite protiv upliva zla i duhovnog drijemeža od stalnog i odlučnog iščekivanje njegova povratka, osnaženog sigurnošću da ćemo biti uvedeni u njegovu svetu i slavnu prisutnost. „I svatko tko ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist“ (1 Iv 3,3).

Svi ljudski proračuni oko utvrđivanja Gospodinova dolaska potpuno su beskorisni i pogrešni, jer Božja riječ ne sadrži nikakve podatke na koje bi se takvi proračuni mogli oslanjati. Biblijski podaci u vezi razdoblja ili trajanja nekih proročkih činjenica odnose se isključivo na Izrael, a ne na Crkvu. Proračuni koji se mogu temeljiti na njima, omogućuju, iako ne bez poteškoća, približno određivanje kronološkog redoslijeda događaja do Kristova rođenja. Od tog trenutka pa nadalje vremenski podaci nedostaju, a brojke se opet pojavljuju tek u povezanosti s razdobljem svršetka, u kojem će Izrael ponovno biti pozvan da bude svjedočanstvo za Boga.

Razdoblje milosti, to jest razdoblje Crkve, naprotiv je, kao što smo već rekli, umetak čije trajanje nije otkriveno u Božjoj riječi. Tim razdobljem prevladava samo jedan događaj, naime, Kristov povratak. I taj događaj, ili, bolje rečeno, ta Osoba je predmet koju trebamo iščekivati svakog dana, a ne se upuštati u beskorisna računanja. Budimo spremni svakog dana, znajući da ako ne dođe danas, sljedeći dan će za nas biti novo danas.

Taj stav budnosti i podložnosti je nešto najvažnije za vjernika u sadašnjem razdoblju milosti. Petar svjedoči, kao što smo vidjeli, da je Gospodin strpljiv, jer ne želi da itko propadne, nego da svi dođu do pokajanja (2 Pet 3,9). Njegova suverena milost je strpljiva i spašava sve one koji žele primiti besplatno spasenje koje on nudi. Hoćemo li onda mi ograničiti njezino trajanje i unaprijed odrediti točan krajnji rok za iskazivanje te milosti, dok je sam Gospodin strpljiv kako bi svi došli do pokajanja? Vjernik koji je prosvjetljen Riječju i Svetim Duhom čuvat će se da ni na koji način ne teži spoznati ono što mu Gospodin nije objavio, kao i da ne postavlja granicu Božjoj milosti koja donosi spasenje.

4. Jedno mjesto u poslanici Rimljanima potvrđuje da se Gospodin ne može vratiti prije nego i posljednji izabrani bude spašen. „… djelomično otvrdnuće zadesilo je Izraela sve dok ne uđe punina pogana“ (Rim 11,25). Dok se ne postigne taj potpuni broj, vrijeme milosti se još ne može završiti, i zato Gospodin još pokazuje strpljivost. Ali čim posljednji izabrani bude spašen, neće više ni trenutak odgađati svoj povratak. Taj broj nam nije poznat, jer ga je utvrdio sam Bog (usp. Mk 13,32). Pa čak i kad bismo ga znali ne bismo mogli ništa izračunati, jer nismo u stanju odrediti broj spašenih duša u proteklim stoljećima, kao ni njihov broj među onima koji sada žive. Možda bi među njih pribrojili one koji još nemaju Božji život, iako imaju obličje pobožnosti, poput onih ludih djevica koje imaju svjetiljke ali nemaju ulja. Ili bismo, s druge strane, u našu statistiku otkupljenih odbili uključiti one koje Gospodin priznaje kao svoje, zato što ne možemo čitati njihova srca. To se, primjerice, odnosi, na vjerni ostatak u Tijatiri za koji Gospodin svjedoči: „Neću staviti na vas drugo breme, nego to što imate držite čvrsto, dok ne dođem“ (Otk 2,24-25).

Pa ipak, pouzdano znamo da se vrijeme milosti primiče kraju. Zapravo već godinama promatramo događanja koja su jasni vjesnici skorog dolaska našega ljubljenoga Gospodina i Spasitelja. Jasno je, i to moramo istaći, da nam Božja riječ ne daje nikakav znak koji bi se još morao ispuniti prije tog sretnog dana. No ta događanja na koja ukazujemo tako su očigledno povezana s proročkim događanjima koja će se zbivati nakon uzeća svetih, da ih ne možemo previdjeti. Riječ je prvenstveno o povratku Židova u Palestinu, razvoju duha Antikrista u svijetu, i nastojanju oko povezivanja država kako bi se sve pripravilo za savez država u dobu svršetka. Ali još jednom ponavljam: Te činjenice, koliko god bile ozbiljne, ne dopuštaju nam određivati točno vrijeme Kristova povratka.

Neka nam bude dovoljno da znamo da je Bog vrlo točno odredio taj datum, a ako nam se čekanje čini predugim, rok je zapravo vrlo kratak. Zato Riječ opetovano govori o neposrednosti Kristova dolaska i opominje nas da ga iščekujemo svakog trenutka. „Gospodin je blizu. Ne budite zabrinuti ni za što” (Fil 4,5.6). „Jer još samo malo i onaj koji dolazi doći će i neće okasniti” (Heb 10,37). „Ali približio se svršetak svega” (1 Pet 4,7). „Dječice, posljednji je trenutak” (1 Iv 2,18). „Blagoslovljen je onaj tko čita i oni koji slušaju riječi ovoga proroštva te čuvaju to što je u njemu zapisano, jer vrijeme je blizu” (Otk 1,3). „Evo, dolazim uskoro … Ne zapečaćuj riječi proroštva ove knjige: jer vrijeme je blizu … Onaj tko ovo svjedoči govori: ‘Da, dolazim uskoro’” (Otk 22,7.10.20).

Jesmo li spremni iskreno uzviknuti: „Amen, dođi Gospode Isuse!” Iščekujemo li stvarno taj dan i požurujemo li njegov dolazak našom predanošću Gospodinovoj službi? (2 Pet 3,12). Neka bi nas to očekivanje da ćemo ga uskoro vidjeti, utješilo u našim kušnjama i potaklo našu vjeru i našu revnost za Njega da bismo, kada dođe, bili spremni primiti ga!

3. Poglavlje

Kako će doći Gospodin?

1. Dva odlomka iz Božje riječi daju točan i detaljan odgovor na to pitanje. Navest ćemo ih u potpunosti i potom pobliže promotriti pojedine točke.

Prvo odlomak je u 1. Korinćanima 15,51-53: „Evo, kazujem vam tajnu: Nećemo svi usnuti, ali ćemo se svi izmijeniti; u trenutku, u tren oka, na posljednju trublju: jer će zatrubiti i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo biti izmijenjeni. Jer se ovo raspadljivo treba odjenuti u neraspadljivost i ovo smrtno treba se odjenuti u besmrtnost.”

Drugi odlomak je u 1. Solunjanima 4,15-18: „Jer ovo vam velimo po riječi Gospodinovoj: da mi, koji smo živi i preostali do Gospodinova dolaska, nećemo preteći one koji su usnuli. Jer će sâm Gospodin, sa zapovjedničkim povikom, s glasom arkanđela i s trubljom Božjom, sići s neba; i najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a potom ćemo mi koji smo živi i preostali, zajedno s njima biti uzeti u oblacima u susret Gospodinu u zrak: i tako ćemo uvijek biti s Gospodinom. Stoga tješite jedan drugoga tim riječima.”

Uočimo najprije da Gospodin neće sići na zemlju, i da će njegovi otkupljeni biti podignuti njemu u susret dok on još bude u zraku. Taj susret Gospodina sa svojima pripada u najintimnije područje njegovih naklonosti. Nikakav stranac ne smije ni na trenutak zaviriti u to.

To je i razlog zašto sam Gospodin sam dolazi po svoje. On sam toliko želi sjediniti se sa svojom zaručnicom da ne želi nekom drugom povjeriti zadaću da mu je dovede. Riječi „jer će sam Gospodin” izražavaju svu dubinu njegove ljubavi prema onima koje je otkupio svojom krvlju. Njegovi anđeli su, nedvojbeno, neprestano zaokupljeni služenjem njegovim svetima, da ih čuvaju od mračnih sila zla i da ih štite od opasnosti koje im prijete. Ali kad ih bude trebalo privesti k njemu, Gospodin se za to neće poslužiti anđelima: On sam će izvršiti taj slavni čin, na neizrecivu radost svoga srca. Ne zaboravimo da on već stoljećima doista čeka taj dan kada će napokon pobrati plod muke svoje duše. Stoga Zaručnikova radost neće biti manja od Zaručničine.

2. Bit će dan znak: Gospodin dolazi

– sa zapovjedničkim povikom,

– s glasom arhanđela,

– s trubljom Božjom.

Ove tri slike koje opisuju Gospodinov glas koji će odjeknuti kod ovog veličanstvenog događaja, ističu nebesku slavu i božansku snagu u kojoj će se Gospodin pojaviti pred očima onih koji su njegovi. Ovaj glas bit će dovoljan da uskrsne mrtve u Kristu, da preobrazi svete koji su živi i da ih sve zajedno podigne u oblake.

„Zapovjednički glas” izražava autoritet i svemogućnost glasa Božjeg Sina, Gospodara i Stvoritelja svega. Taj isti glas proizveo je svemir iz ničega: „Jer on reče, i bijaše učinjeno; on zapovijedi, i stajaše čvrsto” (Ps 33,9). To je onaj isti povik koji je Lazara istrgnuo iz groba: „Lazare, izađi van!” (Iv 11,43-44). To je, naposljetku, onaj zapovjednički glas koji će jednog dana prvo stvorenje pretvoriti u ništavilo i zamijeniti ga novim nebom i novom zemljom. Te vrste je, dakle, glas koji će zaoriti kod Kristova dolaska za sve one koji mu pripadaju. Svi će oni odmah odgovoriti na taj poziv, čak i otkupljeni koji leže u grobovima. Svi sveti će, i mrtvi i živi, kao da su privučeni snažnim magnetom, neodoljivo biti podignuti s ove zemlje ususret Gospodinu u zrak.

„Glas arkanđela” jednako ističe nadljudsku snagu Gospodinova glasa. To ne znači da će ga pratiti neki arkanđeo.⁵

______________

5 Valja istaći da Božja riječ spominje samo jednog arkanđela, Mihaela (Jd 9).

_________________

„Božja trublja” je slika koja izražava činjenicu da će taj znak odjeknuti posvuda, čak i u grobovima, i da će ga čuti svi oni kojima je namijenjen. Ova trublja nema nikakve veze s trubljama spomenutim u Otkrivenju, a koje navješćuju sudove (pogl. 8-11). Ova, naprotiv, najavljuje oslobođenje i sreću otkupljenih, slavu neba koju će dijeliti zajedno s Kristom. „Posljednja trublja” koja se spominje u 1. Korinćanima je slika koja je preuzeta iz običaja rimske vojske. Tri trublje su se izmjenjivale jedna za drugom, koje su najavljivale redoslijed radnji kod polaska: prva je značila da vojnici trebaju spremiti šatore; druga je značila da se treba spremiti za polazak, i naposljetku treća je značila pokret. Svi ti znakovi bili su izvedeni trubljom. Prva dva podsjećaju na snažne pozive koji su bili upućeni kršćanstvu prošlih stoljeća. Prvi znak je bio onaj koji je odjeknuo kada je bilo objavljeno evanđelje, s pozivom ljudima da iziđu iz tabora grijeha i obrate se. Drugi zvuk trublje bila je najava skorog Gospodinova povratka, znak koji se čuje već skoro dvije stotine godina i koji se u kršćanstvu čuje sve jasnije. Još preostaje samo posljednji znak: glas samoga Gospodina koji će svoje pozvati k sebi.

3. Pogledajmo sada što će se događati na zemlji kada odjekne taj glas. Rečeno nam je da će najprije uskrsnuti mrtvi u Kristu. To se odnosi jednako na svete iz Starog zavjeta, kao i na Crkvu. „Otkupljenje koje je u Kristu Isusu” vrijedi za obje ove skupine vjernika (Rim 3,25-26). Sam Gospodin je posvjedočio: „Dolazi čas u koji će svi koji su u grobovima čuti njegov glas; i izići će oni koji su činili dobro, na uskrsnuće života, i oni koji su činilo zlo, na uskrsnuće osude” (Iv 5,28-29). Prvi će biti dionici prvog uskrsnuća (koje će se dogoditi prilikom Kristova dolaska); drugi će izaći iz grobova na sud, nakon svršetka tisućgodišnjeg kraljevstva. Za prve je rečeno: „Blagoslovljen je i svet onaj tko ima udjela u prvome uskrsnuću: nad takvima druga smrt nema vlasti, nego će oni biti svećenici Božji i Kristovi i kraljevati s njim tisuću godina” (Otk 20,6).

Solunjani su živom vjerom čekali Gospodina; to je bila glavna značajka njihovog svjedočanstva (1 Sol 1,9). Zato su bili uznemireni kad su ustanovili da su neki između njih bili pozvani prije Kristova povratka, jer su smatrali da će se taj događaj odigrati već za njihova života. Oni nisu bili zbunjeni u svom očekivanju, već su se bojali da usnuli vjernici neće sudjelovati kod uzeća Crkve. Da bi ih oslobodio tog straha apostol im pruža dodatna otkrivenja koja se odnose na Gospodinov povratak, i posebno mu je stalo da istakne dijel usnulih vjernika. Korisno je, dakle, da se i mi zaustavimo na tako važnom predmetu.

Novo rođenje proizvedeno Svetim Duhom obnavlja „duh našega uma” (Ef 4,23) – to jest, našu dušu i naš duh – a ne naše tijelo, koje je spašeno samo u nadi (Rim 8,24). Sigurno je da novo rođenje vrši posvećujući i blagotvorni utjecaj i na naš fizički život, jer Sveti Duh koji je u nama čini nas sposobnima da se odupremo grijehu i da imamo sasvim novo shvaćanje sadašnjeg života, sukladno Gospodinovim mislima. No unatoč tome, naše tijelo još nije obnovljeno, jer bi inače postalo slično Kristovom tijelu koje je imao nakon uskrsnuća. Ovaj šator u kojem teško uzdišemo (2 Kor 52-4), pripada palom stvorenju (Ps 51,5) te se tako nalazi pod osudom koja je bila izrečena nad grijehom: podložan je smrti (Rim 6,23). Zato čitav život ostajemo izloženi patnji, bolesti, smrti, te smo vezani prirodnim zakonima i onime što je nužno za opstanak, jednako kao i oni koji nisu obraćeni. Za nas, Božju djecu, također vrijede riječi iz 1. Korinćanima 15,50: „Tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje”, kao i: „Ono što siješ neće oživjeti ako ne umre” (rd. 36). Naša zemaljska kuća mora biti razorena; zbog toga silno čeznemo za našom nebeskom kućom, onom koja je od Boga, kućom koja nije građena rukama, vječnom, na nebesima (2 Kor 5,1-5).

Riječ nas, dakle, jasno uči da naše sadašnje tijelo mora iščeznuti prije nego što se preodjenemo u neraspadljivost i slavu. No ipak je smrt za Božje dijete nešto sasvim drugo nego za nevjernika. Apostol Pavao nije uzalud rekao: „Imam želju otići i s Kristom biti, što je mnogo bolje” (Fil 1,23). Kada vjernik umre, njegovo tijelo je jednostavno „usnulo”, a njegova duša odlazi u raj (Lk 23,43), na mjesto blaženstva, gdje se nalazi Onaj u koga je vjerovao. Razumije se da se spavanje primjenjuje samo na tijelo umrlog kršćanina, a ne na njegovu dušu, koja ne spava. Ona se, naprotiv, nalazi u stanju naročite radosti, u kojem joj je omogućeno promatrati one neizrecive stvari koje čovjek ne smije izgovoriti, kao što je to bio slučaj kod apostola Pavla kad je bio podignut do trećeg neba (2 Kor 12,2-4). Duša otkupljenoga nakon smrti ulazi u beskrajno uzvišenije i blagoslovljenije zajedništvo s Gospodinom nego što je bilo za vrijeme njegovog života na zemlji; ona tada uživa nepomućenu sreću i savršen mir. Zato Božja riječ objašnjava da je umrijeti dobitak i da je biti s Kristom mnogo bolje. To je miran ulazak u nebeski počinak, kojemu će kod Gospodinova dolaska biti još dodana i slava. Mnogi su u svojim posljednjim trenutcima na zemlji imali povlasticu da su mogli baciti pogled na onu sreću koja će biti njihov dijel. To je naročito bilo tako kod Stjepana (Dj 7,56).

Smrt je za vjernika, dakle, prijelazno stanje nakon čega slijedi uskrsnuće od mrtvih (Fil 3,11). Apostol Pavao je to objasnio Solunjanima. Bog Otac uskrisio je Isusa Krista od mrtvih; isto tako će i svi oni koji su otkupljeni njegovom krvlju te čine dio njegova tijela, uskrsnuti od mrtvih. Gospodinov snažan glas podići će ih iz grobova i uzdignuti ih njemu u susret, istodobno s živućim i preobraženim vjernicima. Kako će to biti veličanstven prizor!

Sve duše usnulih svetih primit će novo, proslavljeno i vječno tijelo pripremljeno za nebo. Obličje tog proslavljenog tijela bit će u odgovarajućem odnosu s tijelom koje je svaki vjernik nosio za vrijeme svog zemaljskog života. Međusobno ćemo se poznavati u svezama Duha, a moći ćemo prepoznati i one koje prije nismo poznavali. No to tijelo neće sadržavati nikakav element starog, smrtnog i raspadljivog tijela; bit će oslobođeno grijeha, bolesti, slabosti i nesavršenosti, koje karakteriziraju naša sadašnja tijela. Neće se sastojati od „krvi i tijela” i zbog toga mu neće biti potrebna ni hrana ni odjeća, nego će biti slično Gospodinovu tijelu nakon njegova uskrsnuća: imat će „tijelo i kosti” (Lk 24,39), to jest stvaran fizički izgled, ali bez krvi. Krv je, kao što nam pokazuje zabrana jedenja krvi u Levitskom zakoniku 17,10, temelj zemaljskog, materijalnog i prolaznog života, kojega se mora neprestano održavati i obnavljati hranom i koje je podložno zakonu smrti i raspadljivosti.

Tako neće biti s našim novim tijelom: život koji će to tijelo držati na životu neće više biti materijalne naravi (to jest, neće biti podložan prirodnim zakonima koji vladaju materijom), nego duhovne. Zato ga Riječ naziva „duhovno tijelo” (1. Kor 15,44). Taj izraz može se činiti paradoksalnim za naše ograničene umove. Jer tijelo je, po našem shvaćanju, nešto materijalno, dok je duh nematerijalan. Pa ipak će biti tako kako nam Bog kaže u svojoj Riječi. Nećemo više, dakle, biti podložni sadašnjim zakonima materije, prostora i vremena.⁶ To će biti potpuno oslobođenje od robovanja raspadljivosti i potpuno uživanje slobode slave Božje djece (Rim 8,21).

_____________

6 Zato je Gospodin Isus poslije uskrsnuća mogao jesti, ali nije imao nikakvu potrebu za time; isto tako se pojavljivao na različitim mjestima, međusobno vrlo udaljenima, a da nije otvarao vrata, ili je u trenu postao nevidljiv.

_____________________

To novo tijelo neće biti dano samo mrtvima u Kristu prilikom njihova uskrsnuća, nego i vjernicima koji još budu živjeli u trenutku Gospodinova povratka. Neće, dakle, biti nikakve razlike između tih dviju skupina otkupljenih. Prvi će primiti svoja nova tijela putem uskrsnuća, a drugi putem preobrazbe svojih zemaljskih tijela. „Evo, kazujem vam tajnu: Nećemo svi usnuti, ali ćemo se svi izmijeniti … mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo biti izmijenjeni. Jer se ovo raspadljivo treba odjenuti u neraspadljivost i ovo smrtno treba se odjenuti u besmrtnost” (1 Kor 15,51-53).

Stoga će vjernici koji u tome trenutku budu živjeli na zemlji biti „preobraženi” ili „promijenjeni”. Time će oni dobiti isto tijelo kao i oni koji će biti uskrišeni. Pavao je sebe poistovjetio s njima, jer je očekivao Gospodina. Neka bi tako bilo kod svakog otkupljenog!

4. Zadivljujuća činjenica: sve će se to dogoditi u trenu, u treptaju oka. Iako nevjernici neće vidjeti uzeće vjernika⁷, bit će nemalo uznemireni kada ustanove nestanak vjernika. Tada će se sjetiti opomena koje su im oni upućivali u vezi Gospodinova dolaska, ali bit će prekasno.

„Prekasno” – neka te strašne riječi ne bi jednom odjeknule u ušima bilo koga od vas, dragi čitatelji! Već je sam Gospodin dok je bio ovdje uputio ozbiljan poziv svojim slušateljima i rekao im: „Neće svaki onaj koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine’, ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je u nebu. Mnogi će mi u onaj dan reći: ‘Gospodine, Gospodine, nismo li mi u tvoje ime prorokovali? i u tvoje ime zloduhe izgonili? i u tvoje ime mnoga čudesna djela činili?’ Tada ću im otvoreno reći: ‘Nikada vas nisam poznavao: Idite od mene, vi koji činite bezakonje’” (Mt 7,21-23). Nije dovoljno biti odgojen od kršćanskih roditelja, „jesti i piti” u Gospodinovoj prisutnosti (Lk 13,26), slušati njegove pouke i priznati ga ustima, a da srce ne sudjeluje u tome. To sve, naprotiv, samo povećava odgovornost; jer, kome je mnogo dano, od njega će se i tražiti mnogo. Budimo budni da naše svjetiljke imaju ulja i svijetle sve do trenutka kada će se pojaviti Ženik, da jednom ne bismo morali stajati pred zatvorenim vratima!

_______________

7 Gospodinovo uzašašće je isto tako bilo nevidljivo za narod. Tako je bilo i kod uzimanja Henoka i Ilijinog uzlaska (Post 5,24; 2 Kralj 2,10-12). Gospodin koji dolazi po svoje da ih uzme k sebi nazvan je „sjajna zvijezda Danica”: ni jedna zvijezda sama od sebe ne privlači naročitu pozornost na sebe, i uočavaju je samo oni koji ciljano promatraju nebo ili ga istražuju.

_____________________

Kakav užas će ispuniti srca onih koji će morati ostati vani! To tim više jer se mora pretpostaviti da će uzeće vjernika prouzročiti opći poremećaj životnih okolnosti, i da će, štoviše, izazvati ozbiljne nesreće. Kao što su nekoć ljudi tražili Henoka i Iliju, nakon njihova uzlaska, vjerojatno će i vjernike posvuda tražiti, ali ih neće naći.

Oni će tada zauvijek biti kod Gospodina (1 Sol 4,17), koji će ih uvesti u svoju slavu kod Oca. „Evo, ja i djeca koju mi je dao Bog”, uzviknut će On, srcem koje će se prelijevati od radosti (Heb 2,13). Oni će biti kao što je On, i vidjet će ga kao što jest (1 Iv 3,2). Zbog toga oni neće samo biti zaodjenuti besmrtnim tijelom, nego i nebeskom slavom, a sve smrtno bit će nadvladano životom (2 Kor 5,1-4). Gospodin je u svojoj posljednjoj molitvi posvjedočio: „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom ondje gdje sam ja: da gledaju moju slavu, koju si mi dao jer si me ljubio prije utemeljenja svijeta” (Iv l7,24). Zbog toga moramo najprije biti učinjeni jednakim njemu, kako u pogledu njegove vanjštine tako i u pogledu naravi njegova čovještva⁸, jer bez toga ne bismo mogli vidjeti Gospodina (Iz 6,5). To je beskrajno uzvišena činjenica o kojoj apostol Ivan govori: Još se nije očitovalo što ćemo biti” (1 Iv 3,2). No ta sigurnost da ćemo ga vidjeti, uključuje još jednu daljnju sigurnost, naime, da ćemo kroz svu vječnost uživati slavu Očeve kuće. Zato možemo uzviknuti zajedno s istim apostolom: „Gledajte kakvu nam je ljubav darovao Otac!”

Kakva neizreciva radost: bit ćemo zauvijek kod Gospodina, u Očevoj kući!

_______________________

8 Tu nije riječ o božanskim značajkama, nego o svetosti koja je obilježavala Kristovo čovještvo.

______________________

4. poglavlje

Sačuvat ću te od trenutka iskušenja

1. Postavlja se važno pitanje: hoće li Crkva biti uzeta (uznesena) prije sudova opisanih u Otkrivenju, ili će proći kroz veliku nevolju? Da bi odgovorili na to pitanje potrebno je pogledati nekoliko odlomaka u Svetome pismu koji jasno pokazuju da se uzeće vjernika u susret Gospodinu mora dogoditi, i to bez ikakve dvojbe, prije velike nevolje. Gospodinov dolazak po crkvu bit će upravo uvod u događaje koji će se zbivati na svršetku vremena i prethoditi uspostavi tisućgodišnjeg kraljevstva.

Uzeće Crkve – pokazivanje Kristove ljubavi prema njoj – mora se dogoditi prije apokaliptičkih sudova. Gospodin će doista zakloniti svoju Ljubljenu, po obećanju koje je dano crkvi u Filadelfiji: „Budući da si očuvao riječ o mojoj postojanosti, i ja ću očuvati tebe od trenutka kušnje koji ima doći na sav svijet da se iskušaju oni koji prebivaju na zemlji“ (Otk 3,10). U izvorniku stoji: „Sačuvat ću te izvan trenutka kušnje“, a ne „u kušnji“. U prethodnom poglavlju smo vidjeli u da je Filadelfija slika vjerne crkve iz posljednjih dana. Njoj je, dakle, upućeno ovo dragocjeno obećanje. Gospodin će sigurno uzeti k sebi sve otkupljene, bez obzira kojem crkvenom sustavu pripadali.

2. Apostol Pavao u istom tom smislu piše Solunjanima, koji su uslijed nevolja koje su morali podnijeti od neprijateljskog svijeta, pogrešno mislili da je Gospodinov dan (to jest dan suda) već došao. On im najavljuje da će im Gospodin u taj dan dati odmor (2 Sol 1,7-10).

Osim toga čitamo u drugom poglavlju iste poslanice: „I sada znate što ga zadržava da se objavi tek u svoje vrijeme. Jer tajna bezakonja već djeluje: samo ima tko ga zasad zadržava, dok on ne bude uklonjen. Tada će se otkriti Bezakonik, kojega će Gospodin pogubiti duhom svojih usta i uništiti sjajem svoga dolaska“ (rd. 6-8). Iz ovog odlomka jasno proizlazi da se Antikrist, glavini čimbenik velike nevolje, ne može se pojaviti prije negoli sveti budu uzeti. Prije negoli se on može pojaviti moraju biti uklonjene dvije prepreke. Prva je „ono što zadržava“, a druga je „onaj tko zadržava“. „Ono što zadržava“ je crkva, koja je još ovdje kao brana, koja zadržava nadolazeću bujicu zla, sve do dana kada će ju Gospodin uzeti k sebi. Sveti Duh daje potrebnu snagu za to. „Onaj koji zadržava“ jasno označuje Svetoga Duha koji, nakon što izgubi svoje prebivalište, to jest kada Crkva bude uzeta, neće više sprečavati bujicu zla⁹. Antikrist se ne može, pojaviti prije, a to je dragocjena istina za one koji ljube Gospodina.

9 Iako Sveti Duh neće više biti prisutan na zemlji kao božanska osoba, on će za vrijeme velike nevolje ipak djelovati, naročito među Izraelom, da ih dovede do obraćenja (usp. Zah 12,10; Ez 39,29; Iz 59,20-21). Isto tako će velik broj duša iz ostalih naroda biti spašen putem propovijedanja evanđelja o kraljevstvu (Otk 7,9 i 14), što ne bi bilo moguće bez djelovanja Svetoga Duha (1 Kor 12,3). Jasno je, dakle, da će Duh nastaviti službu na zemlji i nakon uzeća Crkve, kao što je činio i prije Pedestnice kada su mnoge duše bile rođene od Duha.

3. Nakon uzeća Crkve Bog će ponovno ući u odnos s Izraelom i pozvat će ga da ponovno bude nosiocem svjedočanstva u svijetu kao njegov narod. Bog je u tu svrhu predvidio razdoblje od barem sedam godina. Od ukupno sedamdeset tjedana koji se prema Danielu 9,24-27 trebaju navršiti do uspostavljanja Mesijine vladavine, do prvog dolaska Kristova bilo je proteklo šezdeset i devet tjedana, dok je posljednji, sedamdeseti, tjedan (sedmica) još uvijek u budućnosti, kao i proročki događaji koji ga karakteriziraju, kao što opisuje 27. redak. Taj posljednji tjedan može se, međutim, početi odvijati samo nakon uzeća Crkve i to iz više razloga:

a) u Rimljanima 11,25 čitamo „da je djelomično sljepilo zadesilo Izraela dok ne uđe punina pogana“. Tek nakon toga će Izrael (ili točnije rečeno njegov vjerni ostatak) biti spašen (Rim 11,26). To dokazuje da razdoblje Izraela može početi tek nakon uzeća Crkve. Apostol obnovu Izraela naziva „tajnom“; tu je riječ o čudesnom planu Božje milosti koji je u kršćanstvu bio nepoznat tijekom dugog razdoblja.

b) Za vrijeme Danielovog posljednjeg tjedna propovijedat će se evanđelje kraljevstva (Mt 24,14; Otk 11), a ne evanđelje milosti koje se propovijeda danas. Otkrivenje 11 jasno pokazuje osnovnu razliku između ta dva evanđelja. Dok je cilj evanđelja milosti grešnike dovesti do prihvaćanja spasenja i od njih učiniti udove Kristovog tijela, evanđelje kraljevstva propovijedat će se da se duše zadobiju za Kristovo zemaljsko kraljevstvo. Sredstva kojima se služe propovjednici tih evanđelja također su potpuno različita. Oni koji navješćuju evanđelje milosti moraju biti ispunjeni duhom koji karakterizira njihovu poruku, naime, neograničenom Božjom milošću koja ljudima ne uračunava njihove prijestupe nego besplatno oprašta svima onima koji vjeruju u Isusa. „Blagoslivljajte one koji vas progone: blagoslivljajte i ne proklinjite“ (Rim 12,14). „Stoga, ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, ako je žedan, daj mu piti“ (rd.20). „Ne vraćajte zlo za zlo ili uvredu za uvredu; naprotiv: blagoslivljajte znajući da ste na to pozvani, da baštinite blagoslov“ (1 Pet 3,9).

Takav neće biti karakter dvojice svjedoka koji se spominju u Otkrivenju 11,3-6. Oni trebaju prorokovati odjeveni u kostrijet, tisuću dvije stotine šezdeset dana (to je razdoblje koje odgovara polovici posljednjeg Danielova tjedna, to jest tri i pol godine u razdoblju velike nevolje). Za njih se kaže: „I ako im itko hoće nauditi, oganj izlazi iz njihovih usta i proždire njihove neprijatelje; i ako im tko hoće nauditi, tako mora poginuti. Oni imaju vlast zaključati nebo da ne padne kiša u dane njihova prorokovanja; i vlast imaju nad vodama da ih pretvore u krv i da udare zemlju svakovrsnim pošastima, koliko god često hoće.“ Vidi se, dakle, da to nije služba evanđelja Božje milosti koja je povjerena Crkvi.

Iz toga je očigledno da Crkva mora biti uzeta prije toga, jer inače ne bi bilo moguće ostvarenje svjedočanstva kao što je ovo u Otkrivenju 11. Kakva bi zbrka nastala kad bi u tom trenutku Crkva još bila ovdje i kad bi se nastavilo s naviještanjem evanđelja milosti – jer, sve dok je Crkva na zemlji, mora se propovijedati to evanđelje. Ako bi Bog dao da se istodobno navješćuju dva različita evanđelja, kojemu bi onda ljudi trebali vjerovati? Nije moguće da to bude tako; prema tome, isključena je mogućnost da Crkva još bude na zemlji kada se bude pripovijedalo evanđelje kraljevstva.

c) U Otkrivenju 1,19 Gospodin kaže apostolu Ivanu: „Napiši to što si vidio, i ono što jest, i ono što će biti poslije toga.“

„To što si vidio“ opisano je u prvom poglavlju; to je Ivanovo viđenje na Patmosu, kad mu se pojavio sam Krist zaodjenut svojom sudačkom vlašću.

„Ono što jest“ nalazimo u 2. i 3. poglavlju: povijest kršćanske crkve i presuda koju Sin Čovječji izriče nad njenim stanjem. Tu je riječ o Crkvi kakvom je Gospodin vidi u njezinoj odgovornosti u pogledu Božjeg svjedočanstva na zemlji, od Pedesetnice pa sve do uzeća istinske Crkve i do osude lažne crkve (Laodiceja) koja će biti ispljunuta iz Kristovih usta.

„Ono što će biti poslije toga“ su viđenja koja su opisana od 4. poglavlja pa sve do kraja knjige. U 4. i 5. poglavlju vidimo nakon Gospodinova dolaska sve vjernike okupljene u nebu, a od 6. poglavlja počinju završni sudovi. Nebeska obitelj je od četvrtog poglavlja slikovito predočena sa dvadeset četiri starješine koji su uokolo Božjeg prijestolja i u savršenoj sigurnosti borave u Očevom domu, dok se nad nevjernicima koji su na zemlji provode sudovi. Od tog trenutka će otkupljeni koji će tada još biti na svijetu imati značajke koje su posve različite od onih koje ima Crkva u razdoblju milosti; njihove značajke će više sličiti značajkama židovstva. Doista je iz primjera u Otkrivenju 6,10 očigledno da je njihov jezik istovjetan jeziku ostatka iz Izraela, kakvog često nalazimo u psalmima. Dvadeset četiri starješine, odjevene u bijele halje i okrunjene zlatnim krunama, predstavljaju mnoštvo onih koji su otkupljeni od svakog plemena, jezika, naroda i nacije, i koji će iz svog nebeskog boravišta upravljati zemljom. Dok čekaju taj veliki dan, oni u nebu pjevaju novu pjesmu u čast Jaganjcu, koja glasi: „Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti njezine pečate: jer si bio zaklan, i otkupio si Bogu svojom krvlju od svakog plemena, i jezika, i puka, i naroda; i učinio si ih Bogu našemu kraljevima i svećenicima; i vladat će nad zemljom“ (Otk 5,9-10). Tijekom svih sudova koji će se sručiti na zemlju, oni ne napuštaju nebo. To je još jedan dokaz da će Crkva biti kod Gospodina prije početka razdoblja završnih sudova.

4. Naposljetku, više odlomaka Božje riječi izričito ukazuje na to da će Gospodina pratiti njegovi sveti kada se on pojavi u slavi kako bi izvršio svoje sudove nad nevjernicima (usp. naročito 1 Sol 3,13; 2 Sol 1,10; Kol 3,4; Zah 14,5; Juda 14). To znači, dakle, da će oni prije toga biti podignuti k Njemu. Osim toga će prije negoli se pojave s njim sudjelovati na Jaganjčevoj svadbi u nebu (Otk 19,7-10). Svakako da će Crkva već tada biti potpuna i u tom trenutku će već biti u slavi, jer se inače ne bi mogla održati ta nebeska svadba. Zbog toga ne može biti drugačije nago da je ona već prije bila uzeta u nebo da bude sa svojim nebeskim Zaručnikom. On za nju nije sudac kao što će biti za stanovnike zemlje koji će morati okusiti „srdžbu Jaganjčevu“ (Otk 6,16). Ta „srdžba“ označuje strašne sudove koji će biti izvršeni nad onima koji se nisu pomirili s Bogom; no otkupljeni će biti oslobođeni od njih. „Isus, koji nas izbavlja od gnjeva što dolazi.“ „Jer nije nas Bog odredio za gnjev, nego za postignuće spasenja po Gospodinu našemu, Isusu Kristu“ (1 Sol 1,10; 5,9). Osim toga je vrlo uočljiva činjenica da se ni u jednoj od poslanica ne govori o pojedinostima velike nevolje, što se može objasniti jedino time da Crkva neće morati proći kroz njih.

To, međutim, ne znači da kršćani nisu pozvani trpjeti na zemlji prije Gospodinova dolaska. Riječ nas zapravo uči „da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje“ (Dj 14,22), te da je „vrijeme da započne sud od doma Božjega; i ako najprije od nas počinje, kakav li će biti svršetak onih koji se ne pokoravaju Božjem evanđelju?“ (1 Pet 4,17). Mnogi su vjernici teško trpjeli tijekom stoljeća, kao i posljednjih godina, bilo zbog progonstava, ili zbog sudova koji su se sručili nad različite zemlje. No sve te kušnje zbivaju se u razdoblju kada je milost još u punom jeku, dok će sudovi koji karakteriziraju razdoblje velike nevolje zasjeniti sve što se ikada do tada dogodilo. Sam Gospodin je najavio: „Jer tada će biti velika tjeskoba kakve nije bilo od početka svijeta i sve do sada, niti će je ikada biti“ (Mt 24,21).

Kako možemo biti zahvalni Gospodinu za sigurnost koju nam je dao da će nas sačuvati od te kušnje! Možemo se, dakle, bez straha radovati pri pomisli na Njegov skori dolazak. Ostanimo budni, čvrsti i aktivni u Njegovoj službi, sukladno opomeni koju je apostol Petar potkraj svog života uputio svetima: „Stoga, braćo, to revnije nastojte učvrstiti svoj poziv i izabranje; jer ako to činite, nećete nikada pasti: jer tako će vam biti bogato potkrijepljen ulazak u vječno kraljevstvo našega Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista“ (2 Pet 1,10-11).

5. Poglavlje

Pojavljivanje otkupljenih pred Kristovim sudištem

1. Kada svi otkupljeni jednom budu sabrani kod Gospodina, svi će, bez iznimke, doći pred Kristovo sudište. „Jer svi se moramo pojaviti pred Kristovim sudištem: da svaki primi ono što je u svome tijelu učinio, bilo to dobro ili loše” (2 Kor 5,10). Ovo „osvjetljivanje“ dogodit će se prije Jaganjčeve svadbe. Potrebno je da sve što smo činili bude osvijetljeno na Kristovom sudištu, u Božjoj prisutnosti. Svi naši grijesi, svi naši propusti, i oni najtajniji, bit će nam objelodanjeni. I ne samo da će nam biti pokazano ono što smo činili, nego i ono što smo bili. Lik koji će se tada pojaviti možda će se razlikovati od maske koju smo nosili ovdje na zemlji.

No važno je znati da se pred tim sudištem nećemo pojaviti kao optuženici kojima treba suditi, jer tko bi onda uopće bio oslobođen? Sam Gospodin je rekao: „Zaista, zaista, kažem vam: Onaj tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me poslao ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život” (Iv 5,24). Vjernik se, dakle, ne treba plašiti vječne osude pred Kristovim sudištem, gdje se treba samo „pojaviti“. On se, uostalom, tamo pojavljuje u nebeskom i proslavljenom tijelu, sličnom tijelu Onoga koji sjedi na prijestolju, i zaodjenut svim njegovim savršenstvom. On se, dakle, nipošto neće bojati svjetla koje će osvijetliti sav njegov prošli život. Bit će svjestan da je otkupljen Kristovom dragocjenom krvlju i zato ne može doći na sud. Stoga Kristovo sudište za vjernika nije mjesto osude, kao što će to kasnije biti za grešnike. To je mjesto gdje će se milost i ljubav Gospodina Isusa očitovati u svemu svojem sjaju.

Ovdje dolje si doista možemo stvoriti samo slabu i nepotpunu predodžbu njegove svetosti. Nećemo proniknuti u nju sve dok ne dođemo u nebo, gdje ćemo biti oslobođeni svih prepreka našeg smrtnog tijela i grijeha. Tada ćemo biti osposobljeni hvaliti i štovati našeg dragocjenog Gospodina i Spasitelja, koji je dostojan toga. No prije toga moramo se pojaviti pred njegovim sudištem, da jasno, u Božjem svjetlu spoznamo, što smo bili sami po sebi i što su, zapravo, naša djela, naše riječi i naše misli, bili u Gospodinovim očima i po njegovoj prosudbi. Tek tada ćemo imati potpuno shvaćanje što zapravo znači Božja milost. Ovdje dolje su naše oči često zastrte zbog Sotone i duha ovoga svijeta. Koliko puta ono što je duhovno promatramo, pa i nesvjesno, kao kroz neko obojeno ili strukturirano staklo koje jako uvećava naše zasluge a umanjuje našu krivnju. Stoga će biti nužno da budemo očitovani u punom svjetlu, kako bismo napokon postali svjesni svoje potpune ništavnosti. Tada ćemo shvatiti svu veličinu i slavu milosti i ljubavi našega Gospodina. Kako često preveliku vrijednost pripisujemo svojim djelima, svojoj ljubavi, svojoj vjeri, svojoj vjernosti! Sve to bit će postavljeno na svoje pravo mjesto i vagnuto na tezulji svetišta. Tada će se pokazati da je sve što je bilo dobro, proizašlo i učinjeno po milosti, i spoznat ćemo da ništa nije bilo našom zaslugom; pa ipak će Gospodin to nagraditi, što će još jače istaknuti sjaj njegove milosti. Mnoga djela pokazat će se u svjetlu ovog suda sasvim drugačijima nego što smo ih mi ovdje cijenili. Tu naročito mislim na to koliko smo u svemu što smo činili Kristovu misao i Kristove značajke.

2. Kako je ozbiljna ovo očekivanje da će pred Kristovim sudištem sve biti otkriveno, i kako nam je potrebno uvijek misliti na to! To će nas dovesti do toga da se uzdržimo od svega zbog čega bismo se morali stidjeti u prisutnosti Gospodina i njegovih svetih, te da se u svemu prepustimo vodstvu njegove Riječi i njegova Duha.

Ali, opet ponavljam, to očekivanje ne treba nas prestrašiti, jer će naše očitovanje prvenstveno poslužiti za proslavljanje Gospodina. Mi sami ćemo mu dati čast, jer ćemo se diviti čudesnoj milosti koja nas je vodila, pomogla nam, podržala nas i očuvala nas za vrijeme prolaženja pustinjom, te nas naposljetku dovela u njegovu slavu. Unatoč svim našim propustima, Krist će biti proslavljen. Sva naša djela bit će procijenjena po Božjoj prosudbi, ne da budemo osuđeni, nego da budemo potpuno „u skladu s Bogom”. Samo tako će naša srca postati zaista slobodna da ga savršeno štuju i hvale.

Neka bi to očekivanje da se moramo pojaviti pred tim sudištem održavalo stalno živim strah u našim srcima da ne bismo obeščastili Gospodina, kao i želju da mu vjerno služimo ovdje dolje, radujući se da će nas njegova milost sigurno dovesti u Očevu kuću! „Da se ispunite spoznajom Njegove volje u svoj mudrosti i duhovnom razumijevanju; da biste hodili dostojno Gospodina i u svemu mu ugodili donoseći plod u svakom dobrom djelu i rastući u spoznaji Boga” (Kol 1,9-10).

6. Poglavlje

Sveti u nebu i svadba Jaganjčeva

1. Sada ćemo razmatrati što nam Božja riječ objavljuje o mjestu boravka i djelatnosti vjernika nakon što budu uvedeni u nebesko svetište pa sve do Kristova pojavljivanja u slavi.

U četvrtom poglavlju Otkrivenja sveti u nebu predočeni su u dvadeset četiri starješine, koji sjede na prijestoljima koja okružuju Božje prijestolje, odjeveni u bijele halje i sa zlatnim krunama na glavi. To su simbolične osobnosti koje predočuju sve svete, od prvog otkupljenog do posljednje duše spašene prije uzeća Crkve. Kakva je, dakle, njihova djelatnost u nebu? Oni su kraljevi (tako pokazuju prijestolja i krune), i, kao takvi, određeni su da s Kristom vladaju na zemlji. S druge strane pak, oni su svećenici, kao što pokazuje njihova pjesma: „I pjevahu novu pjesmu: ‘Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti njezine pečate: jer si bio zaklan, i otkupio si nas Bogu svojom krvlju od svakog plemena, i jezika, i puka, i naroda; i učinio si nas Bogu našemu kraljevima i svećenicima; i vladat ćemo na zemlji’” (Otk 5,9-10). Otkupljeni su već u 1. Petrovoj 2,5 nazvani „sveto svećenstvo” da se prinose „duhovne žrtve ugodne Bogu po Isusu Kristu”; i u 9. retku: „Vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, stečeni narod” (1 Pt 2,9). Ovo dostojanstvo kraljeva i svećenika koje vjernici imaju već ovdje na zemlji, nastavit će se kao njihov slavni dijel u nebu.

2. Zašto su nazvani „starješinama” i zašto je njihov broj dvadeset četiri? Izraz starješine ističe činjenicu da posjeduju otkrivenje Božjih tajni. Vidimo ih, štoviše, kako i apostola Ivana poučavaju o nekim pojedinostima njegova viđenja (5,5; 7,13). Oni se zanimaju za ono što se odvija pred njihovim očima, to jest stradanje vjernog ostatka iz Izraela koji pod Antikristovom vladavinom prolazi kroz veliku nevolju, i zato ga podupiru svojim molitvama (5,8). Osim toga pjevaju i štuju, padajući ničice pred Božjim prijestoljem (4,10-11; 7,11-12; 19,4). Zaboravili su vlastite borbe i kušnje koje su imali za vrijeme svog prolaženja ovim svijetom, i sada im je pred očima samo nebeska slava i vječno blaženstvo. Jaganjčeva slava ispunjava njihova srca, kao što će jednom obasjati čitavo nebo.

I njihov broj je simboličan. On, s jedne strane, podsjeća na dvadeset četiri reda zemaljskog svećenstva koje je ustanovio kralj David (1 Ljet 24,7-19). S druge strane pak taj broj iskazuje da se sveti sastoje od dvije skupine (dva puta po dvanaest), naime, od vjernika Starog zavjeta, od Adama do Ivana Krstitelja, i od vjernika koji sačinjavaju Crkvu. Iako te dvije skupine uživaju jednak udio u slavi, ipak se razlikuju.

To je jasno pokazano u 19. poglavlju od 6. retka, gdje se više ne spominju starješine, a gdje se opisuje Jaganjčeva svadba. Tada se, s jedne strane, prvi put spominje Jaganjčeva zaručnica, i, s druge strane, oni koji su pozvani na svečanost Jaganjčeve svadbe (usp. Ivan 3,29). Ova Zaručnica obuhvaća sve otkupljene iz kršćanskog razdoblja milosti, dok su uzvanici svi drugi otkupljeni. Za njih se kaže da su blaženi, jer se kao članovi nebeske obitelji raduju dijelu koji je dopao Jaganjčevoj zaručnici.

3. Već u evanđeljima nalazimo nekoliko odlomaka koji ukazuju na taj svečani događaj. Gospodin Isus u Luki 22,30 obećava svojim učenicima da će jesti i piti za njegovim stolom u njegovu kraljevstvu. U Luki 12,37 kaže da će se On opasati, posaditi ih za stol i posluživati ih. U Ivanu 14,3 daje im jamstvo da će ih dovesti k sebi u dom svojega Oca; a u Ivanu 17,24 želi da gledaju Njegovu slavu. Svi ti odlomci iskazuju Gospodinovu želju da one koji su njegovi poveže sa svojom slavom i da ih uvede u radost svoje ljubavi.

To dolazi do izražaja u Jaganjčevoj svadbi, koja neposredno prethodi uspostavi Gospodinove vladavine: „I začuh kao glas velikoga mnoštva, i kao hûk mnogih voda, i kao tutanj silnih gromova, gdje govori: ‘Aleluja; zakraljio se Gospodin Bog Svevladar. Radujmo se i kličimo, i dajmo mu slavu: jer došla je svadba Jaganjčeva, i žena se njegova pripravila.’ I dano joj je da se odjene u fini lan, čist i blistav; jer fini lan pravednost je svetih. I reče mi on: ‘Piši: Blagoslovljeni su oni koji su pozvani na Jaganjčevu svadbenu večeru’” (Otk 19,6-9).

Žena se pripremila za vjenčanje i ta priprema zbiva se na zemlji gdje se ostvaruju „pravednosti”, ili pravedna djela svetih. Tu nije riječ o Kristovoj pravednosti, koja je svakom vjerniku udijeljena putem vjere (1 Kor 1,30; Rim 5,18), nego o ishodu življenja svakog otkupljenoga na zemlji. Ukupnost tih „pravednosti” čini halju od finog lanenog platna, sjajnog i čistog, u kojemu se Zaručnica na dan svadbe pojavljuje pred svojim Zaručnikom, a kasnije, kada Gospodin dođe u slavi, i pred čitavim svijetom. Ovdje pokazivanje tih „pravednih djela”, plodova Duha, koji djeluje u svakom vjerniku, ima zajednički karakter: pokazana su kao jedna cjelina, kao ona koja pripadaju samoj Zajednici, a ne više svakom otkupljenom pojedinačno. Mislimo li na tu stranu naše službe za Gospodina? Hoćemo li doprinijeti tkanju te prekrasne haljine, ili smo brigu oko toga prepustili drugima?

Pred Kristovim sudištem – dakle prije Jaganjčeve svadbe – nedvojbeno će se pokazati koliko vrijede niti koje smo utkali, to jest djela koja smo izvršili ovdje na zemlji, što smo razmatrali u prethodnom poglavlju. Zato će na Jaganjčevoj svadbi naša radost biti savršena i bez ikakva oblaka. Stoga trebamo paziti da ne izgubimo iz vida što praktično znači to „pripremanje”, i uložiti svaki napor kako bi ovdje dolje što više niti bilo utkano u tu halju od finog lanenog platna. No pritom ne zaboravimo da nam pravo sjedenja za svadbenim stolom ne donose naša djela, nego isključivo Božja milost. To proizlazi iz posebnog izraza kojim se služi Sveto pismo: „I dano joj je da se odjene …” Ta odjeća je, dakle, dar čiste Božje milosti, kojoj se sviđa priznati ono što je po djelovanju Duha bilo proizvedeno za Kristovu slavu.

Uočimo još da će sam naziv Jaganjčeva svadba naslov podsjećati Zaručnicu da je njezin Gospodin trpio i bio žrtvovan za nju. Ta misao će u njezinu srcu pobuditi hvalu, zahvalnost i štovanje.

Radost će također ispuniti nebo, i sveti to izražavaju riječima: „Radujmo se i kličimo.” Doista, došao je toliko očekivan trenutak kada će se Krist na tajanstven način sjediniti sa svojom Zaručnicom za koju je dao svoj život. Na tu radost njegova srca bit će odgovoreno snažnim odjekom radosti čitavog neba, koje će radosno klicati „kao hûk mnogih voda, i kao tutanj silnih gromova”. Taj radostan povik potaknut je i činjenicom da će se odmah nakon svadbe Jaganjac pojaviti sa svojom ženom, u svojoj slavi kao Kralj kraljeva i Gospodar gospodara. Daljnji stihovi doista opisuju svečan prizor: otvara se nebo i sam Krist koji jaše na bijelom konju pojavljuje se kako bi ostvario svoja prava, sudio zemlju i uspostavio svoju slavnu vladavinu. „Za njim idu vojske koje bijahu u nebu, na bijelim konjima, odjevene u fini lan, bijel i čist” (Otk 19,14). Te vojske sačinjene su od proslavljenih svetih, a ne od anđela. Tim svečanim činom završava se razdoblje koje se proteže od uzeća Crkve do Kristova slavnog pojavljivanja.

TREĆI DIO

Od uzeća crkve do gospodinova pojavljivanja u slavi

Uvod

Uzeće vjernika označuje kraj razdoblja Crkve i otvara novo židovsko razdoblje, to jest vrijeme u kojemu će Bog ponovno nastaviti tijek svojih putova u blagoslivljanju Izraela i dovođenju Krista kao kralja na Sion. Iako će to razdoblje biti relativno kratko, ono ipak zauzima važno mjesto, što je očigledno iz brojnih proročanstava. Ta proročanstva ćemo proučavati u ovom, trećem dijelu, a mogu se podijeliti u tri skupine:

– proročanstva u pogledu Izraela,

– proročanstva koja se odnose na narode,

– proročanstva koja objavljuju slavno pojavljivanje Krista u slavi s njegovim svetima.

Neki događaji koji su spomenuti u Riječi ponekad se odnose na Izrael, ali i na narode, pa stoga nije uvijek moguće učiniti apsolutnu podjelu predmeta proroštva. Mislim da će biti korisno da u uvodu dademo pregled činjenica koje će se zbivati u tome razdoblju, kako bi čitatelj bolje razumio cjelinu.

Od sedamdeset godišnjih tjedana (490 godina) koji se spominju u Danielovom viđenju (9,20-27) navršilo ih se već 69. Na kraju šezdeset devetog tjedna Mesija je bio odbačen i uklonjen (rd. 26). Sadašnje razdoblje, u kojemu se oblikuje Crkva, nije obuhvaćeno u tih sedamdeset tjedana. Sedamdeseti tjedan, dakle, pada u razdoblje između uzeća vjernika i Gospodinova slavnog pojavljivanja. On će započeti kada poglavar Rimskog carstva zaključi savez s većinom otpalog židovskog naroda (Dan 9,27). Iz toga se može zaključiti da će proteći neko vrijeme prije nego što započne taj tjedan, i da će, zbog toga, razdoblje koje se proteže od uzeća Crkve do Gospodinova pojavljivanja u slavi biti nešto duže od sedam godina.

Najprije će se u svoju zemlju vratiti oni Židovi koji su potomci Judina i Benjaminova plemena; ali oni se još neće pokajati. Naprotiv, postat će otpadnici, i oni će sačinjavati dvije trećine naroda koje će biti uništene. Preostala trećina pak, koju predočuje vjerni ostatak, bit će prokušana različitim sudovima (velika nevolja) „kao što se provjerava zlato”. Cilj toga je da budu dovedeni do pokajanja i spoznaje svoga Mesije, onoga koga su razapeli: Isusa Krista.

Što se tiče ostalih naroda, oni će biti predani zabludi i otvoreno će odbaciti Kristovo ime. Rimsko carstvo će biti obnovljeno pod vlašću vladara koji će moć dobiti od Sotone i koji će biti pun mržnje prema Bogu i njegovu narodu. Taj vladar će na kraju pokušati zaratiti s Bogom i Kristom, ali će biti poražen, uhvaćen i bačen u ognjeno i sumporno jezero.

Još jedna druga sotonska osoba privlači našu pozornost, a to je Antikrist, koji će biti vjerski poglavar, ali će imati i političku vlast nad Židovima, sa sjedištem u Jeruzalemu. On će djelovati u uskoj povezanosti s poglavarom Rimskog carstva. Nakon što Sotona bude zbačen s neba na zemlju, on će Antikrista učiniti svojim predstavnikom i dati mu moć da čini čudesa. Antikrist će moći učiniti da oganj siđe s neba, a nakon što načini sliku svog saveznika, vladara Rimskog carstva, on će joj udahnuti život. On će tu sliku postaviti u Jeruzalemu, i kažnjavat će smrću sve koji budu odbili pokloniti joj se. On sam će sjesti u Hramu i proglasit će sebe Bogom, tako da će ga otpali židovski narod primiti kao Mesiju. Bog će dopustiti to strašno očitovanje sotonske moći kao osudu nad Židovima i tako zvanim kršćanskim narodima, jer su i jedni i drugi odbacili Krista i istinu. Kad taj čovjek dospije do vrhunca svoje bezbožnosti, Gospodin Isus osobno će ga uništiti kada se pojavi u slavi. On će dijeliti sudbinu svog rimskog saveznika: živ će biti bačen u „jezero ognja i sumpora”.

U proroštvu nam je predočena i treća važna osoba koja je povezana s tim razdobljem: Asirac, koji se također naziva „Sjeverni kralj“ ili Gog. Bog će se njime poslužiti kao šibom da kazni Židove, do dana kada će se Krist pojaviti i osloboditi svoj narod od tog neprijatelja. Obdaren iznimnom inteligencijom, Asirac će proširiti svoju moć koristeći se diplomacijom, ali i oružanom silom. On će kratko prije Gospodinova pojavljivanja opustošiti Palestinu te će zaratiti s Antikristom i vladarom Rimskog carstva.

On će opkoliti Jeruzalem, zauzeti ga i polovicu njegova stanovništva odvesti u ropstvo. Kod druge opsade, međutim, neće doći do razorenja grada, jer će se sam Gospodin uključiti u rat i uništiti Asirca i vojske koje su opkolile grad. On će tada stajati na Maslinskoj gori, južno od Jeruzalema, u blizini grada. Gora će se razdvojiti na dva dijela, što će sve stanovnike ispuniti strahom. Ti događaji zbivat će se nakon uništenja Antikrista i vladara Rimskog carstva.

Daljnji značajan događaj bit će povratak deset Izraelovih plemena koja je za vrijeme kralja Hošee, kao što smo već vidjeli, 721. prije Krista Salmanesar odveo u sužanjstvo u Asiriju (2 Kralj 17,6). Ta plemena neće proći kroz sudove velike nevolje, nego će biti dovedena u Palestinu nakon druge polovice Danielova posljednjeg tjedna. Bog će njima suditi usred naroda među kojima će se nalaziti, kao i za vrijeme njihova povratka u Palestinu. Buntovnike će pogubiti, a odvojit će ostatak koji će se, na veliku radost izbavljenih od dva plemena, vratiti u obećanu zemlju. Tako će preživjeli iz dvanaest plemena biti spremni primiti svoga Mesiju.

Nakon što oslobodi svoj narod, Gospodin će suditi živim narodima po onome kako su oni postupali s njegovim svjedocima za vrijeme prethodnih progonstava. Oni koji su ih primili i prihvatili evanđelje kraljevstva bit će uvedeni u blagoslov tisućgodišnje vladavine, dok će drugi odmah biti bačeni u pakao, jer su odbacivanjem Gospodinovih slugu odbacili i samoga Gospodina. Nakon tog suda Krist će uspostaviti svoje kraljevstvo. Sotona će biti svezan i bačen u bezdan na tisuću godina. Vjesnici će biti poslani u sav svijet da sve narode podučavaju pravednosti. Bezbožnici će se morati pokoriti Kristovoj vladavini, ili će biti uklonjeni, i sva će zemlja biti puna Gospodinove spoznaje. Onda će napokon biti uslišana molitva koju su otkupljeni tako često upućivali Bogu tijekom tih strašnih godina: „Neka dođe tvoje kraljevstvo; neka bude tvoja volja, kako na nebu, tako i na zemlji.”

A. IZRAEL

1. Poglavlje

Povratak Izraela u Palestinu

1. U prvom dijelu vidjeli smo da je Izrael, zbog toga što je bio nevjeran te odbacio i razapeo svoga Mesiju, bio istjeran iz svoje zemlje i raspršen među sve narode, a Jeruzalem i hram bili su potpuno razoreni. Uz to mu je još Bog kao kaznu poslao „otvrdnuće”, koje ga sprečava da prizna svoj grijeh i da se pokaje. Ali to stanje neće

trajati uvijek i mnogobrojni odlomci Pisma najavljuju obnovu i obraćenje Izraela. „Jer ne bih htio, braćo, da ne znate ovu tajnu, da ne biste mislili za sebe da ste pametni: djelomično slijepilo zadesilo je Izraela sve dok ne uđe punina pogana. I tako će se sav Izrael spasiti; kao što je pisano: ‘Doći će sa Siona Izbavitelj i odvratiti bezbožnost od Jakova. I bit će to moj savez s njima, kad uklonim grijehe njihove.’ U pogledu evanđelja oni su protivnici radi vas, ali u pogledu izabranja oni su ljubimci zbog otáca. Jer neopozivi su darovi i poziv Božji” (Rim 11,25-29). Ali prije nego što bude ponovno postavljen u svoj nekadašnji odnos s Bogom, Izrael se morati vratiti u svoju zemlju te tamo biti suđen zbog svoje pobune i odbacivanja Mesije.

2. Potrebno je najprije ukazati na to da će se na početku vratiti samo potomci dvaju plemena, Jude i Benjamina (nazvani najčešće Juda), dok će potomci deset plemena (nazvani Izrael) doći u Palestinu tek nakon velike nevolje. Znamo da su se ovi prvi nekoć vratili iz babilonskog sužanjstva nakon proglasa kralja Kira, i oni su bili ti koji su živjeli u zemlji kada kad je Gospodin bio ovdje na zemlji. Ta dva plemena su, dakle, naročito odgovorna za smrt Mesije i zbog toga će oni biti prvi vraćeni u svoju zemlju kako bi tamo prošli kroz veliku nevolju. Deset plemena pak, koje je asirski kralj Salmanasar odveo u sužanjstvo gotovo stotinu i dvadeset godina prije odvođenja Jude, nikad se više nije vratilo i potpuno im se izgubio svaki trag. Gospodin će suditi tim desetorim plemenima u zemljama gdje se nalaze i tamo će pogubiti nevjernike među njima. Samo vjerni ostatak moći će se na svršetku vratiti u Palestinu, gdje će se pridružiti ostatku iz Jude kako bi primili Mesiju. Kasnije ćemo se vratiti na događaje koji se odnose na povratak deset plemena, a sada ćemo se ograničiti samo na razmatranje onih odjeljaka koji se odnose na povratak Jude u Palestinu. Kako će se Židovi vratiti u svoju zemlju? Sam Bog će zahvatiti svojom silom. „Ako se tada njihova neobrezana srca ponize i oni prihvate kaznu za svoju opačinu, tada ću se ja spomenuti svoga saveza s Jakovom, i svoga saveza s Izakom, i svoga saveza s Abrahamom ću se spomenuti; i spomenut ću se zemlje … I zemlja će biti na miru od njih i uživat će svoje subote kada bude počivala pusta bez njih … I, usprkos svemu tome, kada budu u zemlji svojih neprijatelja … zbog njih ću se spomenuti saveza njihovih predaka …” (Lev 26,41-45). „I kada sve to dođe na tebe, blagoslov i prokletstvo što sam ih stavio pred tebe, i spomeneš ih se među narodima, kamo te progna GOSPODIN, Bog tvoj, i vratiš se GOSPODINU, Bogu svojemu, ti i tvoja djeca, i svim se svojim srcem i svom svojom dušom pokoriš njegovu glasu … tada će GOSPODIN, Bog tvoj, vratiti tvoje izgnanike, i smilovat će ti se i vratiti te i sabrati iz svih naroda, kamo te bio raspršio GOSPODIN, Bog tvoj” (Pnz 30,1-3). „Jer GOSPODIN će se smilovati Jakovu i ponovno će izabrati Izraela, i smjestiti ih u njihovu vlastitu zemlju” (Iz 14,1). „Istražujte u knjizi GOSPODINOVOJ i čitajte; nijedno od toga neće izostati, ni jednome neće nedostajati njegov par: jer moja su usta zapovjedila i duh ih je njegov okupio” (Iz 34,16). „I izvest ću ih iz narodâ i sabrati ih iz zemalja te ih dovesti u njihovu vlastitu zemlju i pasti ih na gorama Izraelovim kraj rijeka i po svim nastanjenim mjestima zemlje” (Ez 34,13). „I reci im: ‘Ovako govori Gospodin BOG: Evo, uzet ću djecu Izraelovu između pogana, kamo su otišli, i okupiti ih sa svih strana i dovesti ih u njihovu vlastitu zemlju’” (Ez 37,21). „Zato, gle, dolaze dani, govori GOSPODIN, kada se više neće govoriti: ‘Živ bio GOSPODIN, koji je izveo djecu Izraelovu iz zemlje egipatske’, nego: ‘Živ bio GOSPODIN, koji je izveo djecu Izraelovu iz zemlje sjeverne i iz svih zemalja u koje ih bijaše prognao’; i opet ću ih vratiti u njihovu zemlju koju bijah dao njihovim ocima” (Jer 16,14-15). „Ja ću ojačati dom Judin, i spasiti dom Josipov, i dovesti ih natrag da ih smjestim; jer sam im se smilovao: i bit će kao da ih nisam odbacio; jer ja sam GOSPODIN, Bog njihov, i uslišat ću ih … Zazviždat ću im i okupiti ih, jer sam ih otkupio; umnožit će se kao što su se množili … Ponovno ću ih dovesti iz zemlje egipatske i sabrati ih iz Asirije; i dovest ću ih u zemlju gileadsku i libanonsku” (Zah 10,6.8-10).

Bog će se poslužiti i narodima da Izraelove sinove dovede u njihovu zemlju. „I uzet će ih narod i dovesti ih na svoje mjesto; i imat će ih dom Izraelov u vlasti u zemlji GOSPODINOVOJ kao sluge i sluškinje: zasužnjit će one čijim sužnjima su oni bili, i vladat će nad svojim tlačiteljima” (Iz 14,2). „Ovako govori Gospodin BOG: ‘Evo, dići ću svoju ruku poganima i postaviti svoj stijeg narodu: oni će dovesti tvoje sinove u svojim rukama i tvoje će kćeri nositi na svojim plećima’” (Iz 49,22). „Sinovi tvoji će doći izdaleka, i kćeri će tvoje biti donošene na rukama … lađe taršiške dovozit će tvoje sinove” (Iz 60,4,9). Ova dva posljednja odlomka odnose se posebno na deset plemena. Neki odlomci daju naslutiti da će ih narodi prisiliti da idu. Tako je, uostalom, bilo i posljednjih godina (nakon Drugog svjetskog rada, op. prev.). Bog se poslužio progonstvima kako bi Židove istrgnuo iz pojedinih zemalja i prisilio ih da se vrate u Palestinu. Ali to je samo početak masovnog vraćanja sinova Izraelovih, koje će se nastavljati i poslije uzeća vjernika.

3. Koji su to Židovi koji će se vratiti? Čini se da se svi Judini potomci moraju vratiti u zemlju da bi tamo prošli kroz veliku nevolju i trpjeli osude koji je Bog izrekao nad njima. Deset plemena, nasuprot tome, kao što smo već vidjeli, neće se u cijelosti vratiti u Palestinu, nego samo njihov ostatak, odvojen od mnoštva koje je otpalo od vjere. To će nedvojbeno izazvati ozbiljne sukobe. Ali Božje obećanje je jasno: „I bacio je on ždrijeb za njih, i njegova im je ruka užetom to dodijelila: dovijeka će oni to posjedovati, od naraštaja do naraštaja ondje će prebivati” (Iz 34,17).

Nakon povratka iz Babilona potomci Jude ostali su u Palestini oko pet stoljeća. Nakon toga su ih Rimljani ponovno istjerali, i to vrlo okrutno. Kada ih pak Bog opet dovede tamo, to će biti konačno. „I prebivat će u zemlji koju sam dao svome sluzi Jakovu, u kojoj su prebivali oci vaši; i prebivat će u njoj, upravo oni, i njihova djeca, i djeca njihove djece zauvijek” (Ez 37,25). „Ali Juda će prebivati dovijeka i Jeruzalem od naraštaja do naraštaja” (Jl 3,20). „I posadit ću ih na zemlji njihovoj te više neće biti iščupani iz svoje zemlje koju im dadoh, govori GOSPODIN, Bog tvoj” (Am 9,15).

4. I sama zemlja, koja je postala pustinjom, bit će preobražena. Ponovno će procvjetati i postati prekrivena poljima i voćnjacima. „Kada ubogi i potrebiti vodu traže, a nje nema, i jezik im se osuši od žeđi, ja, GOSPODIN, njih ću uslišati, ja, Bog Izraelov, neću ih ostaviti. Ja ću otvoriti rijeke na uzvisinama i izvore posred dolina: ja ću pustaru u jezero pretvoriti i suhu zemlju u izvore voda. U pustari ću zasaditi cedar, bagrem, i mirtu, i maslinu; u pustinji ću postaviti jelu i bor zajedno sa šimširom” (Iz 41,17-19). Ali djeca Izraelova će u tim neusporedivim blagoslovima uživati tek nakon svoga obraćenja, pod Kristovom vladavinom. Kada se budu vratili u svoju zemlju bit će u stanju potpunog otvrdnuća, osim nekolicine pobožnih duša koje će oblikovati jezgru budućeg ostatka.

„Budući da si zaboravio Boga svoga spasenja, i nisi mario za Stijenu svoje snage, sadit ćeš ljupke biljke i kalemiti na njih tuđinske mladice: danju ćeš nastojati da ti nasad raste, a jutrom da ti napreduje sjeme; ali će žetva biti samo hrpa u dan žalosti i beznadne tuge” (Iz 17,10-11). Ove posljednje riječi odnose se na kušnje koje će pogoditi Židove za vrijeme velike nevolje. U 18. poglavlju Izaijine knjige prikazani su kao kiselo grožđe u cvatu koje je u sazrijevanju, ali je uklonjeno prije zrelosti: „Jer prije žetve, kada ocvate pup i kada zrije kiselo grožđe u cvatu, on će odsjeći mladice noževima za obrezivanje te ukloniti i odsjeći grane. Svi će zajedno biti ostavljeni pticama gorskim i zvijerima zemaljskim: ptice će na njima ljetovati, a zvijeri zemaljske će na njima zimovati” (red. 5-6). Te proročke izjave pokazuju da se moralno stanje židovskog naroda neće promijeniti od onog dana kada se Bog žalio da njegov vinograd ne rađa ništa drugo doli vinjage. Svi napori koje je taj narod poduzimao da se sam oslobodi, sva očitovanja njihove vlastite volje i pravednosti, završit će u potpunoj propasti. Bezbožnost će doseći vrhunac kada glavari tog naroda načine savez s vladarom zapadnih naroda (Otk 13,2 i Dan 9,27). Tako čitamo u Izaiji 28,14-15: „Stoga čujte riječ GOSPODINOVU, vi preziratelji, vi koji vladate ovim narodom koji je u Jeruzalemu. Budući da ste rekli: ‘Sklopili smo savez sa smrću i s paklom se sporazumjeli; kada bude prolazio bič ⁹ koji preplavljuje, do nas neće doći: jer smo laži učinili svojim utočištem i pod neistinu se sakrili.’” Zbog toga će se u vrijeme velike nevolje Božja osuda sručiti na taj narod koji je otpao od vjere.

______________________

9 Asirac, o kojemu ćemo razmatrati u jednom od narednih poglavlja.

__________________________

2. poglavlje

Velika nevolja

1. Danielov sedamdeseti tjedan neće započeti do onog trenutka kad će Bog Abrahamov ponovno nastaviti svoj plan sa svojim narodom i kada će završiti veliki umetak „tajne koja je vjekovima bila sakrivena u Bogu” (Ef 3,9). Taj posljednji tjedan označit će svršetak „sadašnjeg zlog vijeka” (Gal 1,4) i u njemu će se odigrati ono što Daniel najavljuje u posljednjem retku svog proročanstva:

„On (vođa obnovljenog Rimskog carstva) će s mnogima (sa židovskim narodom koji se vratio u Palestinu i ustrajao u stanju otvrdnuća) potvrditi savez na jednu sedmicu (to jest na sedam godina): u polovici sedmice (to jest tri i pol godine nakon potvrđivanja saveza) prekinut će žrtvu i prinos, a zbog širenja gadosti (ili idola) on će pustošiti, i to sve do svršetka, da se na pustoš izlije ono što je određeno” (Dan 9,27).

„Knez koji dolazi” prvo će sklopiti savez sa Židovima, a na svršetku tri i pol godine okrenut će se protiv Ostatka.¹⁰

______________________

10 Tim dijelom Danielova proročanstva bavit ćemo se kasnije, kada budemo razmatrali budućnost obnovljenog Rimskog carstva.

____________________

Nakon što pomogne Židovima da ponovno sagrade hram, progonit će „Božji Izrael” (vjerne Židove) i narediti da se prestane s prinošenjem žrtava i jestivih prinosa u obnovljenom svetištu. Drugim riječima, zabranit će održavanje svečanih Bogoslužja i obeščastit će žrtvenik za žrtve paljenice. Ti događaji označit će početak velike nevolje. Ona će, dakle, započeti u polovici sedamdesetog tjedna i trajat će tri i pol godine, točno koliko i Antikristova vladavina. Pojavljivanje Antikrista se, uostalom, podudara s početkom velike nevolje. To razdoblje od tri i pol godine potvrđeno je u osam različitih odjeljaka Pisma. Nazvano je različitim imenima, ali značenje im je uvijek isto: „vrijeme, vremena i pola vremena” (Dan 7,25; 12,7; Otk 12;14); „polovica tjedna” (Dan 9,27); „četrdeset dva mjeseca” (Otk 11,2; 13,5); „tisuću dvije stotine šezdeset dana”¹¹ (Otk 11,3; 12,6).

____________________

11 Budući da židovska godina ima 360 dana, to je točno tri i pol godine.

____________________

Zašto nam Bog daje takve točne pojedinosti? Nedvojbeno zato što želi pokazati da je on Gospodar događanja koji će se tada odigravati, bez obzira kakva će tada nevjernička vlast stajati na raspolaganju Antikristu i rimskoj zvijeri. Oni u svojoj zlobi neće moći prekoračiti granice koje je Bog odredio. Vjernima pak, s druge strane, koji su pozvani da prođu kroz to strašno razdoblje, bit će velika utjeha ako unaprijed znaju koliko će ono trajati te imaju jamstvo da sile zla neće ostvariti konačnu pobjedu ovdje na zemlji. U tom relativno kratkom razdoblju možemo isto tako vidjeti očitovanje Božje dobrote: njegova osveta traje „jedan dan”, a njegova milost „jednu godinu” (Iz 61,2). Sam Gospodin objavio je svojim učenicima: „I kada se ne bi skratili oni dani, ne bi se spasilo ni jedno tijelo; no radi izabranih skratit će se oni dani” (Mt 24,22). Dakle, iz čiste Božje milosti prema izabranima iz velike nevolje, trajanje sudova bit će skraćeno i neće preći tri i pol godine.

2. Promotrimo sada sudove koji će pogoditi Židove u tom razdoblju. U tom pogledu dobro je ukazati na to da Božja riječ upotrebljava dva određena izraza da označi te sudove, bilo da se odnose na Židove ili na narode. Ako su to

Božji putovi s njegovim narodom, koristi se izraz „nevolja”, dok se za bezbožne narode, koji će obožavati zvijer i nositi znak njezina imena, Pismo služi riječju

„gnjev”. Premda će Božji sudovi pogoditi sve ljude, oni će za Izrael biti „razdoblje nevolje“ iz koje će biti oslobođeni, dok će za narode pod Antikristovom vladavinom to biti „razdoblje gnjeva” koje će završiti uništenjem Gospodinovih neprijatelja. Sada ćemo se ograničiti na razmatranje odjeljaka od „Jakovljevoj nevolji” (Jer30,7), a sudove koji će pogoditi narode ostavit ćemo za sljedeći dio (pod točkom „B”).

Židovi, a posebno oni koji će se do tada vratiti u Palestinu, proći će kroz razdoblje strašne tjeskobe, ali će ih tako Bog dovesti do poniznosti i pripremiti ih da prihvate svoga Mesiju. Evo što prorok Jeremija najavljuje o tome s obzirom na Judu: „Jer ovako govori GOSPODIN: ‘Čuli smo uzdrhtali glas strave, a ne mira. Preispitajte sada i vidite rađa li muškarac dijete? Zbog čega onda vidim svakog muškarca gdje drži ruke na svojim slabinama kao žena u trudovima, i sva su lica problijedjela? Jao! velik je taj dan, tako da mu nema sličnoga: to je doba Jakovljeve nevolje; ali će on biti spašen iz nje’” (Jer 30,5-7). Daniel govori jednako jasno: „I Bit će doba tjeskobe, kakva ne bijaše nikada otkada je naroda i do toga vremena … i da će sve to svršiti kada on dovrši rasulo snage svetoga naroda” (Dan 12,1.7). I Gospodin Isus se pozvao na to proročanstvo: „Kada, dakle, ugledate grozotu pustoši (= idola koji pustoši), prorečenu po proroku Danielu, gdje stoji na svetome mjestu (tko čita, neka razumije) … tada će biti velika tjeskoba kakve nije bilo od početka svijeta i sve do sada, niti će je ikada biti” (Mt 24,15.21).

Bog će se poslužiti tim razdobljem tjeskobe kako bi iz svoga naroda izdvojio „ostatak”, sačinjen od vjernika koji će oblikovati nov narod za kraljevstvo. To je, dakle, istodobno i razdoblje poniženja i čišćenja, kao što najavljuje Zaharija:

„U svoj će zemlji, govori GOSPODIN, dva dijela biti istrijebljena i pomrijeti, ali će treći biti ostavljen. I provest ću treći dio kroz oganj i pročistiti ih kao što se pročišćava srebro i iskušati ih kao što se iskušava zlato: oni će zazivati moje ime i ja ću ih uslišati. Reći ću: ‘To je moj narod’; a oni će reći: ‘GOSPODIN je Bog moj’ ” (Zah 13,8-9). Naposljetku će se svi narodi na zemlji okupiti za rat s pošteđenim ostatkom: „Jer ću sabrati sve narode u boj protiv Jeruzalema i grad će biti zauzet, i kuće opljačkane, i žene silovane, i pola će grada otići u sužanjstvo, ali ostatak naroda neće biti istrijebljen iz grada” (Zah 14,2).

Misleći na te strašne događaje Gospodin Isus poziva svoj narod da bježi u gore čim Antikrist na svetome mjestu postavi grozotu pustoši, to jest sliku rimske zvijeri koja će biti postavljena u hramu u Jeruzalemu: „Neka tada oni koji budu u Judeji bježe u gore: neka onaj tko je na krovu ne silazi uzeti išta iz svoje kuće, ni onaj koji je u polju neka se ne vraća natrag uzeti svoju odjeću A jao trudnicama i dojiljama u one dane! I molite da bijeg vaš ne bude zimi ni u subotu”¹² (Mt 24,16-20). Te riječi pokazuju kakvom strahovitom brzinom će se sudovi velike nevolje sručiti na Izrael. Kad postavi sliku rimske zvijeri u hramu, Antikristov bijes bit će takav da će oni koji budu na krovovima morati bježati čim čuju tu vijest, te neće moći uzeti ni osnovne potrepštine iz svojih kuća. Slično tome i oni koji kući ostave svoju odjeću i odu raditi na polja, neće imati vremena otrčati po nju. Opasnost će biti tako neposredna da se neće smjeti izgubiti ni minuta. Samo jedna misao moći će zaokupljati duh tih jadnih ljudi: bježati, bježati i samo bježati, da bi spasili vlastiti život! Ali zahvaljujući poukama koje je Gospodin dao u svojoj Riječi, mnogi između njih moći će umaći i naći utočište u brdima, vjerojatno izvan svoje zemlje. Oni pak koji neće uspjeti pobjeći, bit će, najvećim dijelom, pobijeni, jer će odbiti pokloniti se slici zvijeri (Otk 13,14). Svi oni koji ne budu primili znak zvijeri na svoju desnu ruku (djelatnici) ili na svoja čela (intelektualni djelatnici), neće moći ni kupovati ni prodavati (rd. 16). Pravo na život imat će samo oni koji će biti spremni pokloniti se slici zvijeri i primiti njezin znak. Za vjernike koji će dospjeti u tu sotonsku mrežu, materijalan život postat će nemogućim.

___________________

12 Ako pobožni Židovi toga dana ne bi htjeli izaći iz svojih prebivališta, snašla bi ih smrt. Zakon propisuje: „Sedmoga dana neka nitko ne izlazi iz svog prebivališta” (Izl 16,29). Tradicija, a ne Zakon, je dopustila subotnji dan hoda od otprilike šest stadija, dakle, nešto više od kilometra.

_____________________

Oni koji prihvate pouku Božje riječi i pobjegnu u brda, bit će zaklonjeni od opasnosti i Bog će ih tamo hraniti, kao što je nekoć hranio manom izraelski narod dok su putovali pustinjom. Navest ćemo nekoliko odjeljaka, koji se odnose na taj događaj: „Stoga ću je, evo, primamiti, i odvesti je u pustaru, i utješno joj govoriti. I dat ću joj odande njezine vinograde, i dolinu Akor za vrata nade; i pjevat će ondje kao u dane svoje mladosti i kao u dan kada je uzašla iz zemlje egipatske” (Hoš 2,14-15). To su riječi nade i utješnih obećanja koje su namijenjene da da učvrste vjeru ostatka kada bude morao prolaziti kroz to razdoblje kušnje. Čujmo još kako se taj isti glas obraća ostatku preko proroka Izaije: „Dođi, narode moj, uđi u svoje odaje i zatvori vrata za sobom: sakrij se na trenutak dok ne prođe srdžba. Jer, gle, GOSPODIN izlazi iz svoga mjesta kazniti stanovnike zemlje za njihovu pokvarenost” (Iz 26,20-21). Slično tome govori i prorok Joel: „GOSPODIN je utočište svome narodu i tvrđava djece Izraelove. Tako ćete znati da sam ja GOSPODIN, Bog vaš” (Jl 3,16-17).

Naposljetku nalazimo isto proročanstvo i ista obećanja u Otkrivenju 12,13-14: „A kada vidje zmaj (= Sotona) da je zbačen na zemlju¹³, poče on progoniti ženu koja je rodila muško dijete. I bijahu ženi dana dva krila velikoga orla da odleti u pustaru, na svoje mjesto gdje se, sklonjena od zmijina lica, hrani jedno vrijeme, i dva vremena, i polovicu vremena.” Ova

žena je slika Izraela, a muško dijete govori o Kristu, „koji će pasti sve narode željeznom palicom”, i kojega zmaj nije uspio proždrijeti, jer je bio „podignut k Bogu i k njegovu prijestolju” (12,4-5). „I pobježe žena u pustaru, gdje imaše od Boga pripravljeno mjesto da je ondje hrane tisuću dvije stotine i šezdeset dana” (rd. 6). Moguće je da da će to pripravljeno utočište biti na području današnje države Jordana, pa sve do sirijske pustinje. To je područje čija konfiguracija terena pruža prirodnu zaštitu bjeguncima.

Te okolnosti u kojima će se naći taj ostatak pomažu nam shvatiti cilj i smisao takozvanog „Očenaša”: molba za svagdašnji kruh, što će biti pravo čudo, ali Bog će to izvesti (u Otkrivenju 12 je dvaput ponovljeno da će Bog hraniti svoje izbjeglice u pustinji). Ta molitva će, uostalom, vrijediti i za njihovu braću koja neće uspjeti pobjeći nakon što se pojavi Antikrist. Kako neće moći ni kupovati ni prodavati, jer će odbiti pokloniti se zvijeri, morat će svakodnevno moliti za kruh radi svoga održanja i dobivat će ga tajno iz ruke svoga Oca. Oni će ga moliti da ih sačuva od trenutka napasti, one strašne napasti da popuste zahtjevima neprijatelja kako bi izbjegli smrti. „I nisu ljubili svoj život sve do smrti!” (Otk 12,11). Oni neće prestati vapiti Bogu da dođe njegovo kraljevstvo i da bude njegova volja na zemlji kao što je i na nebu. Naposljetku, kad vide kako zlo pobjeđuje na zemlji, molit će se da ih izbavi od njega, i to oslobođenje će dobiti kada oba sotonska oruđa budu živa bačena u pakao (Otk 19,20), a Zmaj bude vezan na tisuću godina u bezdanu za vrijeme Kristove vladavine (20,1-3). Sve navedeno jasno pokazuje da molitva koju je Gospodin učio učenike nije doslovno namijenjena vjernicima sadašnjeg razdoblja u Božjoj upravi (sadašnjoj dispenzaciji), nego osobito onima koje morati proći kroz veliku nevolju.

__________________________

13 Na početku druge polovice Danielova tjedna, koji označava početak velike nevolje.

______________________

Oni koji će iz te strašne kušnje izići kao pobjednici prema Otkrivenju 7 sačinjavaju simbolički broj od stotinu četrdeset četiri tisuće koji su na svojim čelima zapečaćeni kao Božje sluge. „I ugledah nekog drugog anđela (= sâm Krist) gdje uzlazi od sunčeva istoka s pečatom Boga živoga; i povika on jakim glasom onoj četvorici anđela kojima bijaše dano da naude zemlji i moru, rekavši: ‘Nemojte uditi ni zemlji, ni moru, ni drveću, dok ne opečatimo sluge Boga našega na njihovim čelima. I čuh broj onih koji bijahu opečaćeni; i bijaše opečaćenih stotinu četrdeset i četiri tisuće od svih plemena djece Izraelove’” (rd. 2-4). Ti svjedoci sačuvani su od spomenutih muka opisanih u 9. poglavlju: „I zapovjeđeno im je (skakavcima) neka ne nanose štetu zemaljskoj travi, niti ikakvu zelenilu, niti ikojem stablu, nego samo onim ljudima koji nemaju Božji pečat na svojim čelima”(rd. 4).¹⁴ Čini se, dakle, da Bog želi sačuvati određen broj svjedoka iz svih Izraelovih plemena kako bi ih uveo u kraljevstvo. Taj broj je simboličan i sigurno je da će onih koji izbjegnu velikoj nevolji biti više od stotinu četrdeset četiri tisuće, premda mora biti pobijeno dvije trećine Židova i premda će, s druge strane, u preostaloj trećini (ostatak) biti mnogi mučenici, žrtve Antikristova bijesa i progona. „I razgnjevi se zmaj na ženu te ode zaratiti s ostatkom njezina sjemena; s onima koji čuvaju Božje zapovijedi i imaju svjedočanstvo Isusa Krista” (Otk 12,17).

___________________

14 Ovaj odjeljak podsjeća na Božje putove kada se Nabukodonozor spremao razoriti Jeruzalema (Ez 9,4-6).

__________________

3. To nas dovodi do proročanstva o dvojici svjedoka iz Otkrivenja 11, kojega ćemo se ovdje dotaći. „I dat ću moć dvojici svojih svjedoka i oni će, odjeveni u kostrijet, prorokovati tisuću dvije stotine i šezdeset dana” (11,3). Trajanje njihove službe odgovara razdoblju velike nevolje. U Jeruzalemu će, dakle, za vrijeme čitave vladavine Antikrista biti dva Božja svjedoka, zaodjenuta izvanrednom božanskom snagom, koji će poraziti sotonsku moć lažnog proroka. „Oni su dvije masline i dva svijećnjaka što stoje pred Gospodarom zemlje” (rd. 4). Gospodin će dakle podići snažno i potpuno svjedočanstvo, ali ograničena trajanja, za to razdoblje neopisivog progonstva i otpadništva.

„I ako im itko hoće nauditi, oganj izlazi iz njihovih usta i proždire njihove neprijatelje; i ako im tko hoće nauditi, tako mora poginuti. Oni imaju vlast zaključati nebo da ne padne kiša u dane njihova prorokovanja; i vlast imaju nad vodama da ih pretvore u krv i da udare zemlju svakovrsnim pošastima, koliko god često hoće” (rd. 5-6). Karakter svjedočanstva koje će oni tada davati, bit će sasvim različit od svjedočanstva evanđelja milosti. Objašnjenje toga treba vidjeti u činjenici da će tada stanje stvari na zemlji biti sasvim drugačije nego što je sada, dok se ovdje nalazi Crkva. To svjedočanstvo, koje će oni davati, podsjeća na Mojsijevo i Ilijino svjedočanstvo, koji su isto tako mogli pretvoriti vodu u krv i izazvati razne pošasti (Mojsije), te zatvoriti nebo da kiša ne padne tri i pol godine (Ilija). Kao što je Bog onda bio priznao svjedočanstvo Mojsija i Ilije, isto tako će priznati i svjedočanstvo ove dvojice vjernih svjedoka, koji će unatoč razularenoj mržnji vladara Rimskog carstva (zvijer) i Antikrista (lažni prorok) braniti Njegova prava. Prorok Malahija je zasigurno mislio upravo na te događaje kada je rekao: „Evo, poslat ću vam proroka Iliju prije negoli dođe velik i strašan dan GOSPODINOV: on će obratiti srce otaca k djeci, i srce djece k njihovim ocima, da ne dođem i ne udarim zemlju prokletstvom” (Mal 4,5-6). Ovo proročanstvo djelomično se ispunilo u Ivanu Krstitelju, za kojega je još prije njegova rođenja anđeo najavio: „I mnogu će djecu Izraelovu obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. I ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srca otaca k djeci i nepokorne k mudrosti pravednih da spremi Gospodinu narod pripravan” (Lk 1,16-17). Kada spominje „veliki i strašni dan GOSPODINOV” Malahija najavljuje da će svjedočanstvo te dvojice svjedoka u Jeruzalemu imati isti karakter i isto djelovanje kao i taj dan. Bit će, kao i Ilijino svjedočanstvo, popraćeno čudesima, i mnoge će Izraelove „očeve” i „djecu” voditi ka pokajanju i prihvaćanju njihova Mesije, prije Njegova dolaska.

„A kada dovrše svoje svjedočanstvo, zvijer koja izlazi iz bezdana zaratit će s njima i pobijediti ih, i ubiti. I ležat će njihova trupla na ulici velikoga grada koji se duhovno naziva Sodoma i Egipat, gdje i Gospodin naš bijaše razapet” (rd. 7-8). Božja sila će ih štititi sve do onog dana kada njihovo svjedočanstvo dođe svome kraju i kada ispune svoju zadaću. Tada će ih vladar Rimskog carstva ubiti. On neće moći izvršiti taj zločin dok mu Bog to ne dopusti. Postoji očita podudarnost između Gospodinove zemaljske službe i službe ovih svjedoka: vrijeme trajanja njegove službe bilo je isto, i nailazila je na isto protivljenje i mržnju narodnih glavara, ali nije mogla biti spriječena dok nije došao određeni trenutak. Zatim su Gospodina ubili u Jeruzalemu, gdje je treći dan uskrsnuo i uzašao na nebo. „A ljudi iz svih pukova, plemena, jezika i naroda tri i pol dana će gledati njihova mrtva tijela i neće dopustiti da im se mrtva tijela polože u grobove. Oni koji prebivaju na zemlji zbog njih će se radovati, i veseliti, i slati darove jedni drugima; jer su ta dva proroka mučila one koji prebivaju na zemlji” (rd. 9-10). Iz ovih redaka vidljivo je da će djelatnost te dvojice svjedoka imati odjek po čitavome svijetu, iako će se sve zbivati u Jeruzalemu. Njihova smrt će obradovati bezakonike, to jest bezbožnike, svih zemalja koje je njihovo nepobjedivo svjedočanstvo ispunjavalo đavolskom mržnjom. Radost bezbožnika nastat će u onom trenutku kada budu mislili da su konačno nadvladali one koji su ih „mučili”, i gledat će njihova mrtva tijela tri i pol dana.¹⁵

___________________

15 Ovaj redak je u prošlosti nevjera odbacivala kao nemogućnost, iako on vjeri nikada nije predstavljao nikakvu prepreku. Danas su pak i nevjernici svjesni da pomoću tehnike ljudi po čitavome svijetu sasvim lako mogu gledati mrtva tijela tih svjedoka, koja će nesahranjena ležati u Jeruzalemu.

___________________

Ali, Bog će imati posljednju riječ. On će pokazati svoju moć prema svojim slugama, kao i prema svojim neprijateljima: „A nakon tri i pol dana dah života od Boga uđe u njih i stadoše oni na noge; i spopade velik strah one koji ih vidješe. I začuše silan glas s neba kako im govori: ‘Uzađite ovamo!’ I uzađoše na nebo u oblaku; i gledahu ih neprijatelji njihovi. I nastade u taj isti sat velik potres i pade desetina grada, i poginu u potresu sedam tisuća ljudi: ostali se prestraviše te dadoše slavu Bogu nebeskom” (rd. 11-13). Tako će đavao i njegovi pomagači biti javno izloženi ruglu upravo u trenutku kada budu mislili da su pobijedili. Gospodinov glas čut će se do svršetka, na spasenje onima koji priznaju njegovu nadmoćnost i odbiju pokoriti se Antikristu, jer su spremni žrtvovati i svoj život (Otk 13,15).

4. Među židovskim ostatkom će, zapravo, biti velik broj mučenika. Njihova vjernost bit će nagrađena tako što će oni biti uskrišeni prije Kristova slavnog pojavljivanja i biti združeni s Njim za vrijeme njegove vladavine. Mnogi odjeljci Pisma izražavaju njihovo trpljenje, njihovu nevolju i njihovu nadu. Navest ćemo ih nekoliko: „Dao si nas kao ovce određene za hranu, i rasuo si nas među pogane. … Sve nas je to snašlo; no ipak te nismo zaboravili, niti smo se iznevjerili u tvome savezu. Srce naše nije se od tebe odvratilo, niti su nam koraci zašli s puta tvojega; Premda si nas teško satro u prebivalištu zmajskom, i pokrio nas sjenom smrti. Da smo zaboravili ime Boga našega ili da smo k tuđemu bogu ruke ispružili, Ne bi li Bog to saznao? Jer on tajne srca poznaje. Jest, zbog tebe nas po sav dan ubijaju; drže nas ovcama za klanje. Probudi se! Što spavaš GOSPODINE? Ustani; ne odbacuj nas zauvijek. Zašto skrivaš lice svoje i zaboravljaš našu nevolju i tjeskobu?” (Ps 44,11-24).

Iz riječi tog ostatka koji trpi, možemo uočiti da oni, promatrajući svoje grijehe i grijehe svoga naroda, prihvaćaju tu kušnju kao pravednu kaznu: „Nego su vaše opačine odvojile vas i Boga vašega, i vaši su grijesi sakrili njegovo lice od vas, da vas on ne sluša. … Stoga se pravo od nas udaljilo, i pravda nas ne doseže: čekamo na svjetlo, a gle mrak, na sjaj, a u tami hodimo. … usred zdravih smo kao mrtvaci. Svi mumljamo kao medvjedi i jadikujemo bolno kao golubovi: iščekujemo pravdu, ali nje nema, spasenje, ali je ono daleko od nas. Jer su se umnožili naši prijestupi pred tobom, i grijesi naši svjedoče protiv nas; jer prijestupi su naši s nama i naše su nam opačine poznate” (Iz 59,2-12).

U mnogim odjeljcima ostatak vapi Bogu za osvetom protiv njegovih neprijatelja: „Smrt neka ih ščepa, neka živi siđu u pakao; jer opakost je u stanovima njihovim i među njima” (Ps 55,15). „Bože, polomi zube u njihovim ustima; razbij očnjake mladih lavova, GOSPODINE. Neka nestanu kao vode koje neprestano otječu. … Kao puž koji se rastapa, neka tako i svaki od njih iščezne; kao prerani porod ženin, da sunce ne gledaju. Prije negoli vam kotlovi trnje osjete, on će ih odnijeti kao vihorom, i to žive i u gnjevu svojemu. Pravednik će se radovati kada vidi odmazdu; oprat će noge svoje u krvi zlotvorâ” (Ps 58,6-10).

Onaj tko ima teškoća s razumijevanjem takvih proklinjanja ne smije zaboraviti da će tada razdoblje milosti biti prošlost, i da su to riječi upućene sotonskim oruđima koja svoj bijes neobuzdano iskaljuju na svetima iz ostatka. Oni su žrtva progonstva čije je razmjere teško pojmiti i kojim će biti obuhvaćen tako velik broj ljudi da će krv mučenika biti prolijevana kao voda, posvuda oko Jeruzalema. „Bože, pogani uđoše u tvoju baštinu, tvoj sveti hram oskvrnuše, Jeruzalem u ruševine pretvoriše. Mrtva tjelesa tvojih slugu dadoše za hranu pticama nebeskim, meso tvojih svetaca zvijerima zemaljskim. Proliše krv njihovu kao vodu uokolo Jeruzalema i ne bijaše nikoga da ih pokopa” (Ps 79,1-3).

Ali oni neće vapiti samo za Božjom osvetom za krv mučenika: oni će usred svoje velike nevolje vapiti Bogu i za svoje oslobođenje, te će se unaprijed radovati dijelu kojega će uživati zajedno s Kristom. „Neka dođu pred tebe uzdasi sužnja; svojom golemom snagom sačuvaj one koji su za smrt određeni I vrati sedmerostruko u njedra našim susjedima porugu kojom su te kudili, Gospodine. A mi, narod tvoj i ovce paše tvoje, zauvijek ćemo tebe hvaliti: tvoju ćemo hvalu objaviti svim naraštajima” (Ps 79,11-13).

U Otkrivenju 6,9-11 također je ukazano na to razdoblje progonstva: „A kada on otvori peti pečat, ugledah pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva koje držahu; i vikahu jakim glasom: ‘Dokle, Gospodaru sveti i istiniti, nećeš suditi i osvetiti našu krv na onima koji prebivaju na zemlji?’ I bijahu svakome od njih dane bijele halje; i rečeno im je neka počinu još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i njihove braće, koji će biti pobijeni kao i oni. Različiti odjeljci u Otkrivenju doista najavljuju mučenje i drugih vjernika, koji će biti žrtve bijesa zvijeri (12,11; 13,7,15; 15,2-4) ali i pobjednici nad njom, nad njezinom slikom i njezinim brojem. Svi oni povezani su s Kristom, sa Crkvom (Zajednicom) i svetima iz Starog zavjeta, kao što proizlazi iz slijedećeg retka: „I vidjeh prijestolja i one koji sjedoše na njih, i bijaše im dano da sude, i vidjeh duše onih kojima bijahu odrubljene glave zbog Isusova svjedočanstva i zbog riječi Božje” (Otk 20,4). Kada budu tako sjedinjeni i u punom broju, ući će u vladavinu s Kristom: „Oni oživješe i kraljevaše s Kristom tisuću godina. … Blagoslovljen je i svet onaj tko ima udjela u prvome uskrsnuću: nad takvima druga smrt nema vlasti, nego će oni biti svećenici Božji i Kristovi i kraljevati s njim tisuću godina” (rd. 4 i 6).

Tako će mučenici iz Izraelova ostatka imati slavniju budućnost negoli njihova braća koja će biti pošteđena i koja će ući u Kristovo zemaljsko kraljevstvo. Njihova smrt će ih prenijeti u nebesku slavu. Iako će biti spriječeni sudjelovati u odmoru i zemaljskim blagoslovima Mesijine vladavine, bit će još više povezani s njim u njegovoj vladavini, jednako kao i svi oni koji će imati udjela u prvome uskrsnuću i biti uzeti prilikom Gospodinova dolaska.

3. Poglavlje

Antikrist

Već smo više puta spomenuli tu osobu koja će imati glavnu ulogu nakon uzeća Crkve. Zbog toga je svakako korisno posvetiti tome jedno poglavlje, u kojemu ćemo razmotriti što nam Božja riječ govori o njegovu podrijetlu, njegovoj strašnoj moći i njegovom karakteru, te o njegovom dramatičnom svršetku.

1. U 13. poglavlju Otkrivenja apostol Ivan opisuje viđenje koje je imao o dvije zvijeri, koje se pojavljuju jedna za drugom, prva iz mora, a druga iz zemlje. Za sada nećemo promatrati prvu zvijer, simbol vladara Rimskog carstva, i to carstva u stanju revolucionarne anarhije, što je slikovito predočeno morem. Na to ćemo se vratiti u drugom odlomku, kada budemo razmatrali proročke događaje koji se prvenstveno odnose na narode. Druga zvijer je, nasuprot tome, slikovit prikaz Antikrista, i pažljivo ćemo razmotriti kako nam je Pismo opisuje: „I ugledah drugu zvijer gdje uzlazi iz zemlje: i imaše on dva roga kao jaganjac, a govoraše kao zmaj” (Otk 13,11). Već sam simbol kojim se Pismo služi – zvijer – ukazuje na to da će Antikristovo obilježje biti nepostojanje veze s Bogom. Zvijer, zapravo, za razliku od čovjeka, nema nikakve svijesti o Božjem postojanju; ona je isključivo stvorena za zemlju i gleda prema dolje. Čovjek je, naprotiv, stvoren da upozna Boga; pa i nakon što je pao u grijeh i neznanje on zna da postoji nevidljivo više Biće, prema kome se osjeća odgovornim za svoja djela. Antikrist će u moralnom smislu imati taj karakter zvijeri, koja ne zna baš ništa o Bogu, i svrha religijskog sustava kojega će on izgraditi bit će da makne Boga s prijestolja i da namjesto Boga samoga sebe učini predmetom štovanja. No u tom simbolu zvijeri se, s druge strane, može vidjeti i carski karakter, ako je usporedimo s carstvima koja su u proroku Danijelu predočena kao zvijeri: to pokazuje da Antikrist neće biti samo vjerski poglavar, nego će vršiti i političku vlast. Zapravo će biti priznat kao židovski kralj.

2. Druga osobita značajka ove zvijeri jest da ima dva roga kao janje. To znači jasnu Antikristovu namjeru da nalikuje Mesiji, čije mjesto želi zauzeti uz pomoć đavolske sile, koja mu omogućuje da čini čudesa. Zvijer zapravo „govori kao zmaj”: Sotona će govoriti kroz usta Antikrista. Na taj način vjerni ostatak neće imati teškoća prepoznati njegovo đavolsko podrijetlo, unatoč njegova pretvaranja kojim će uspjeti navesti nevjerne Židove da ga priznaju za Mesiju.

Ona izlazi „iz zemlje”, što je slika politički organiziranog i stabilnog režima, nasuprot stanju nesigurnosti i anarhije, koje predočuje „more”. To dokazuje da se Antikrist neće pojaviti prije nego što bude uspostavljeno i dobro organizirano Rimsko carstvo. Druga zvijer (Antikrist), uostalom, „provodi svu vlast one prve zvijeri pred njom; i čini da se zemlja i svi koji na njoj prebivaju poklone prvoj zvijeri” (rd.12). Ovaj redak ističe usklađenost koja će povezivati ta dva đavolska oruđa, prvoga u ulozi političkog vladara u Rimu, a drugoga kao religijskog poglavara sa sjedištem u Jeruzalemu. Osim toga je jasno da će Antikrist u svojoj sotonskoj djelatnosti očitovati veću snagu od rimske zvijeri, koja neće činiti nikakva čudesa. Đavao se oduvijek služio religijom u pokušaju provođenja svojih planova. U tu svrhu će on Antikristu dati osobitu snagu. Sotona će tada to učiniti tim više što će kratko prije toga biti zbačen s neba na zemlju, nakon borbe s arkanđelom Mihaelom i njegovim anđelima, kao što čitamo u Otkrivenju 12,7-9. Tamo je još dodano: „Jao stanovnicima zemlje i mora! jer je sišao k vama đavao s gnjevom velikim, jer zna da ima još malo vremena” (rd. 12). Možemo zamisliti kako će biti strašna ta očitovanja đavlova bijesa koji će nadahnjivati sva djela Antikrista koji će djelovati u sprezi s vladarom Rimskog carstva. Zahvaljujući sili koju će mu dati đavao, on će učiniti „veliki znak” kada će dati da oganj silazi s neba na zemlju naočigled ljudima (Otk 13,13), kao nekoć prorok Ilija. Tim znakom uspjet će zavesti velik broj ljudi. Apostol Pavao najavljuje Solunjanima iste te činjenice kada spominje Antikrista: čovjek grijeha, sin pogibli, bezakonik – sve oznake koje ilustriraju i očituju lukavstvo i đavolsku moć njegova pojavljivanja. I dodaje: „Čiji je dolazak po djelovanju Sotoninu sa svom silom i znamenjima i lažnim čudesima, i sa svim nepravednim zavaravanjem u onima koji propadaju jer nisu prihvatili ljubav istine da bi se spasili. I zbog toga će im Bog poslati djelotvornu zabludu da vjeruju laž” (2 Sol 2,9-11). Antikrist će se, dakle, poslužiti svojom moći da ljude dovede u stav poštovanja prema sebi, kada zauzme mjesto Boga i Krista. Njegova vještina, povezana s „djelotvornom zabludom“ koji će poslati sam Bog, zavest će sve ljude „koji nisu povjerovali istini, nego su uživali u nepravednosti (rd.12). Sotona će tako oponašati Krista da će se stanovnici Zemlje brzo dati uhvatiti u njegovu mrežu laži i neće oklijevati obožavati Antikrista, kao i rimsku zvijer. U 2. Solunjanima 2,4 čitamo da će Antikrist čak „sjesti u Božji hram (što je očiti dokaz da njegovo sjedište mora biti u Jeruzalemu) prikazujući sebe Bogom.” Onima pak koji žive na zemlji će, s druge strane, govoriti neka „načine sliku zvijeri, koja je imala ranu od mača i koja je oživjela (rimska zvijer). I imaše vlast udahnuti život slici Zvijeri, da progovori slika Zvijeri i da učini da se poubija sve one koji se neće klanjati slici Zvijeri” (Otk 13,14-15). No očito je da će Antikrist imati i još veći upliv na mnoštvo. Poslužit će se velikim utjecajem Rimskog carstva i provodit će svu vlast prve zvijeri. Osim toga će moći činiti čuda, koja vladar Rimskog carstva neće moći činiti. Posljedica će biti, kao što je već rečeno, da će time biti zavedeni svi stanovnici Zemlje.

3. Antikrist će biti „nadčovjek”, kojega svijet već danas očekuje i kojega će tada pozdraviti kao spasitelja. Budući da su odbacili pravog Spasitelja i više voljeli tamu nego svjetlo, ljudi će se bez mnogo muke dati zavesti tim lažnim Kristom, kojeg apostol Pavao naziva „čovjek grijeha”, jer će u njemu biti utjelovljena sva punina zla koju čovjek može doseći i tako će Antikrist biti oličenje najokorjelijeg grešnika. Njegovo ime (koje znači „protiv Krista”), nadalje, ukazuje da je to najveći Gospodinov suparnik koji je ikada postojao među ljudima. On će nijekati da je Isus Krist. Ali isto tako će nijekati Oca i Sina (1 Iv 2,22). Kao đavlovo oruđe biti će skroz naskroz pokvaren čovjek i protivnik Isusa Krista, poslanog od Oca, savršenog Čovjeka. Isus je Bog koji je postao čovjekom da bi spasio grešnika; Antikrist je lažni Mesija, čovjek koji će sam sebe proglasiti Bogom i uz pomoć sile primljene od Sotone potaknuti ljude na pobunu protiv Boga i ratovanje protiv Krista. Isus je slika nevidljivoga Boga (Kol 1,15), otisak Njegova bića (Heb 1,3), tako da je On sam mogao reći: „Tko je vidio mene, vidio je Oca” (Iv 14,9). Antikrist, iako prerušen u janje, nosi značajke i obilježja onoga koji ga je poslao, to jest Sotone. Ivan ga predočuje u obliku zvijeri koja govori kao zmaj, taj veliki crveni zmaj koji je opisan u Otkrivenju 12, a što nije nitko drugi nego sam đavao. On će nastojati oponašati Boga stvarajući đavolsko trojstvo (Sotona, rimska zvijer i Antikrist), lažnu crkvu sa slugama laži i zavodničkim čudima. Antikrist je pozvan igrati izvanrednu ulogu u toj sotonskoj organizaciji, a sve u namjeri da se suprotstavi Kristu i sebe postavi na Njegovo mjesto. On će uzaći iz zemlje i doći će u svoje ime, kako bi izvršio đavlovu volju (Otk 13,11; Iv 5,43), dok je Gospodin Isus sišao s neba i došao u ime svojega Oca, da bi izvršio Njegovu volju (Iv 6,38; 5,43). On je bio žrtvovano Janje, nijema ovca; zlostavljan i ponižen, nije otvorio svoja usta: sve to nam govori o njegovoj krotkosti, njegovoj blagosti, njegovoj ljubavi prema nama grešnicima (Iz 53; Fil 2,5-8). Antikrist je divlja zvijer, okrutno, drsko biće, koje se neće brinuti za stado, nego će, naprotiv, rastrgati ovce i proždirati ih (Zah 11,6.16). On će dobivati moć izravno od đavla, a njegov dolazak bit će „po djelovanju Sotoninu” (2 Sol 2,9), dok je Gospodin Isus rekao svojim učenicima: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji”, i još: „Sve mi je predao Otac moj” (Mt 28,18; 11,27).

4. Ovo uspoređenje pokazuje kako će Antikrist biti suprotan Kristu, kako po svojim karakternim osobinama tako i po svojoj djelatnosti, iako će sam Sotona nastojati da od svog lažnog mesije načini odvratnu karikaturu Krista. No ljudi će ipak primiti tog lažnog mesiju i obožavati ga, jer nisu htjeli vjerovati u Božjeg Sina. Pod djelovanjem nečuvene moći zavođenja pasti će pred tim sotonskim poslanikom. Moć zablude koju će mi Bog poslati da vjeruju laž, popraćena znamenjima i čudesima koja će činiti Antikrist, tako će djelovati na nevjerne Židove da će pomisliti da je napokon došao njihov dugo očekivani Mesija, dok će kristijanizirani narodi radosno klicati „Kristu koji se vratio”, ili „nadčovjeku” posljednjeg doba. Sam Gospodin opomenuo je svoje učenike protiv te moći zavođenja koja će se tada očitovati i pridobiti mnoštvo (Mt 24,4-5). Ta „moć zablude“ bit će strašna Božja kazna za ljude koji su odbili povjerovati istini i koji su uživali u nepravednosti. Zato će biti potrebno da izabrani iz tog doba budu sačuvani i prosvjetljeni od Boga kako bi se oduprli Antikristovom zavođenju. Moći će biti sačuvani zahvaljujući poukama Božje riječi, jer će prepoznati njegove karakteristike i tako se očuvati od đavolskog utjecaja. „Evo, rekao sam vam unaprijed” (Mt 24,25). „Ako tko ima uho, neka čuje” (Otk 13,9).

Oni koji će odbiti pokoriti se njegovoj vlasti, bit će ubijeni. Takva će, uostalom, biti i sudbina vjernika koji se neće htjeti pokloniti pred slikom rimskog vladara, kada bude postavljena u jeruzalemskom hramu, ili koji odbiju primiti žig ili broj njegova imena na čelo ili ruku. Bez tog znaka bit će nemoguće kupovati ili prodavati. Broj rimske zvijeri je šest stotina šezdeset i šest. Nije na nama objašnjavati značenje toga broja, jer o tome, koliko mi je poznato, postoji mnoštvo različitih tumačenja. No „razumni“ koji će tada živjeti na zemlji znat će to protumačiti, a oni su zapravo jedini kojima će to tumačenja i ta spoznaja koristiti.

5. Razmotrimo sada neke druge odjeljke Pisma koji se odnose na Antikrista. Prorok Daniel nam višestruko ukazuje na njega: „Taj će kralj postupati po svojoj volji i sebe će uzvisiti, i uzveličat će sebe povrh svakoga boga, i govoriti zapanjujuće riječi protiv Boga nad bogovima, i uspijevati sve dok se ne navrši gnjev; jer će biti izvršeno ono što je određeno. Neće cijeniti Boga svojih otaca ni žudnju ženâ (to jest, za Krista), niti će mariti za ikojega drugoga boga, jer će sebe uzvisiti iznad svih. Umjesto njega častit će Boga silâ: boga kojega nisu poznavali njegovi oci častit će zlatom, i srebrom, i dragim kamenjem, i onime što je ugodno. Tako će u većini tvrđava činiti s tuđim bogom, kojega će priznavati i veličati sa slavom; i dat će im da nad mnogima vladaju i razdijelit će zemlju zbog dobitka ”(11,36-39). Iako je ovo proročanstvo napisano stoljećima prije apostola Pavla, gotovo istim izrazima opisuje karakter i đavolsku djelatnost Antikrista: istu pohlepnu želju da svoju vlast nametne svim ljudima, isto drsko protivljenje Bogu i Kristu, istu oholost koja ga tjera da traži obožavanje. Danielovo proročanstvo sadrži dodatne pojedinosti koje su vrlo zanimljive. Iz njega se, prije svega, može zaključiti da će Antikrist biti Židov, jer se za njega kaže da neće poštovati Boga svojih otaca, što se sasvim očito odnosi na Jahvu, pravog Boga Izraelova. Ako, uostalom, ne bi bio Židov, ne bi se nevjernim Židovima mogao nametnuti kao obećani Mesija. Sam Gospodin to spominje u Ivanu 5: „Ja sam došao u ime svoga Oca i vi me ne primate; dođe li tko drugi (Antikrist) u svoje ime, njega ćete primiti” (rd. 43). Kad su odbacili i razapeli pravog Mesiju, koji je došao u ime svoga Oca, bit će spremni primiti lažnog mesiju, lažnog proroka (Otk 19,20), koji će doći u svoje ime, i tražit će da ga se obožava u hramu u Jeruzalemu. Taj čovjek, koji će se uzdići iznad svega što bi moglo podsjećati na Boga ili Gospodina Isusa („iznad svega što se naziva Bogom ili se štuje”, 2 Sol 2,4), štovat će „boga sila”, što bi se suvremenim jezikom moglo reći „boga oružanih snaga”. On će se, zapravo, pored moći koju će dobiti od Sotone, uglavnom oslanjati na oružje kako bi izveo svoje planove.

Treba dobro uočiti da nam ono što se danas odigrava u svijetu, naročito u nekim zemljama, daje izvjesnu predodžbu o tom obliku vlasti koji će uvesti Antikrist: to je taj isti kult sile i laži, isto protivljenje Bogu i onima koji su njegovi, isti duh nasilja i materijalizma. I Božja riječ potvrđuje da je taj duh Antikrista već u svijetu. „Svaki duh koji ne ispovijeda da je Isus Krist u tijelu došao, nije od Boga: to je taj duh antikrista, o kome ste čuli da dolazi i već je sada na svijetu” (1 Iv 4,3). „Jer mnogi su zavodnici izišli u svijet, koji ne ispovijedaju da Isus Krist dolazi u tijelu. To je zavodnik i antikrist” (2 Iv 7). Taj duh, koji se već danas širi, u potpunosti će se očitovati u onome koji se naziva čovjek grijeha, sin pogibli, bezakonik. Neka nas Bog sačuva od tog duha u sadašnjem zlom svijetu!

I prorok Izaija govori o Antikristu, u 57. poglavlju svoje knjige: „I odlazila si kralju s pomašću, i množila si svoje miomirise, i nadaleko si slala glasnike, i sve do pakla se unizila” (rd. 9). Iz ovog retka je vidljivo da će nevjerni Židovi uz velike počasti primiti Antikrista. Ali Bog u tome vidi samo poniženje za svoj narod, i to poniženje koje ga vodi u pakao. Izaija opisuje Antikristov kraj u 30. poglavlju. Na to ćemo se vratiti kasnije.

Naposljetku, i Zaharija najavljuje prolaznu Antikristovu vladavinu. „Jer evo, podići ću u zemlji pastira koji neće pohoditi pokošene, niti će tražiti mlade, ni liječiti ono što je slomljeno, ni hraniti ono što je zastalo; nego će jesti meso ugojenih i papke im kidati. Jao pastiru idolskom koji ostavlja stado! Mač će biti nad mišicom njegovom i nad njegovim desnim okom: ruka će mu usahnuti i desno će mu oko potpuno potamnjeti” (Zah 11,16-17). Grub i okrutan, neće se brinuti za drugo nego da učvrsti svoju vlast radi zadovoljenja svoje bezgranične oholosti.

6. Ali na njega će se sručiti Božja osuda i prekinuti tu kratku i okrutnu vladavinu. Kada napuni mjeru svoga bezakonja, doći će njegova osuda, strašna, neumoljiva i poražavajuća. Mnogi odjeljci Božje riječi otkrivaju da neće biti uništen silom oružja ili anđela, nego će to učiniti sam Gospodin prilikom svog dolaska u slavi. Prorok Zaharija to simbolički izražava: „Ruka će mu usahnuti i desno će mu oko potpuno potamnjeti.” Apostol Pavao precizira da će Gospodin Isus ubiti bezbožnika dahom svojih usta i uništiti ga svojim slavnim pojavljivanjem (2 Sol 2,8). Izaija objašnjava u odjeljku kojega smo već spomenuli: „Jer odavno je određen Tofet;¹⁶ jest, za kralja (to jest, Antikrista) je pripravljen; on ga je načinio dubokim i prostranim: hrpa njegova je oganj i mnogo drva; dah GOSPODINOV će ga zapaliti kao potok sumporni” (Iz 30,33). Jasno je najavljena kazna za Antikrista: bit će živ bačen u pakao. To potvrđuje i Otkrivenje, koje spominje da ista sudbina očekuje i poglavara Rimskog carstva. Tako će ta dva sotonska oruđa, sjedinjena u svojoj bezbožnoj i bolesnoj djelatnosti, pretrpjeti isti sud. „I uhvaćena bi Zvijer i s njom Lažni prorok koji je činio čudesa u njegovoj nazočnosti, kojima je zavodio one koji su primili žig Zvijeri i one koji se klanjahu njezinoj slici. Oboje bijahu živi bačeni u ognjeno jezero što gori sumporom” (Otk 19,20). Taj sud će biti tako brz i izvršen s velikom snagom. Sam Gospodin Isus će ga izvršiti, tako da ta dva đavolska suradnika neće moći pružiti nikakav otpor niti pobjeći. Nakon što su čitavom čovječanstvu tjerali strah u kosti i pobili mnogobrojne Kristove svjedoke, završit će kao bijedna strašila pred Onim s kim su htjeli ratovati, kao što ćemo vidjeti kad budemo razmatrali ponovno uspostavljanje Rimskog carstva. Ali Gospodin Isus pojavit će se kao Kralj kraljeva i Gospodar gospodara na čelu nebeske vojske i svih svojih proslavljenih svetih, i bit će mu dovoljan „dah iz usta” da ubije ta dva sotonska agenta te ih bez ikakvog suda baci u vječni plamen, gdje će se tisuću godina kasnije naći i đavao.

____________________

16 Mjesto u dolini Hinom (Ge-Hinom) kraj Jeruzalema, gdje su se prinosile ljudske žrtve Molohu (usp. 2 Kralj 23,10 i Jer 7,31.32.35). Odatle potječe grčka riječ „gehena” (pakao) koja označava mjesto vječne muke.

______________________

4. Poglavlje

Izbavljenje ostatka

Najveći broj Židova koji će se prvi vratiti u Palestinu dat će se uhvatiti u đavolsku zamku i prihvatiti Antikrista kao mesiju te će načiniti savez s rimskim vladarom. No bit će i takvih koji će pod djelovanjem Svetoga Duha spoznati svoje osobne grijehe i grijehe svoga naroda, poniziti se pred Bogom i odbiti pokoriti se Antikristu. Mnogi od njih zapečatit će svoje svjedočanstvo krvlju, dok će drugi biti sačuvani i oslobođeni dolaskom Gospodina Isusa u pratnji Njegovih svetih. Razmotrit ćemo neke odjeljke koji govore o događajima koji će se tada zbivati.

1. To obraćenje bit će djelo Svetoga Duha, kao što najavljuju mnogi proroci. „Po zemlji moga naroda trnje će nicati i stričci … sve dok se na nas ne izlije duh s visine, i pustara bude plodno polje, i plodno se polje smatra šumom” (Iz 32,13.15). „Jer moja su usta zapovjedila i duh ih je njegov okupio” (Iz 34,16). „Izlit ću svoga Duha na sjeme tvoje, i svoj blagoslov na tvoje potomstvo” (Iz 44,3). „I tako će se oni bojati imena GOSPODINOVA od zapada, i njegove slave od sunčeva izlaska. Kada neprijatelj nahrupi kao poplava, Duh GOSPODINOV će podići stijeg protiv njega. ‘I doći će Otkupitelj Sionu i onima koji se odvrate od prijestupa u Jakovu’, govori GOSPODIN. ‘A što se mene tiče, ovo je moj savez s njima’, govori GOSPODIN: ‘Duh moj što je na tebi, i riječi moje koje sam stavio u tvoja usta, neće otići iz tvojih usta, ni iz usta tvoga sjemena, ni iz usta sjemena tvoga sjemena’, govori GOSPODIN, ‘od sada i dovijeka’” (Iz 59,19-21).

Isto to objavljuje i prorok Ezekiel. „Jer ću vas uzeti između pogana i sabrati vas iz svih zemalja te vas dovesti u vašu vlastitu zemlju. Tada ću vas poškropiti čistom vodom … i dat ću vam novo srce i novoga ću duha u vas staviti … i stavit ću duha svojega u vas i učiniti da hodite po mojim pravilima, a vi ćete čuvati moje zapovijedi i vršiti ih” (Ez 36,24-27). „I neću više skrivati svoje lice od njih; jer sam izlio svoga duha na dom Izraelov, govori Gospodin Jahve” (Ez 39,29). U viđenju o suhim kostima, o čemu smo već govorili, Ezekiel objavljuje da mu je Gospodin rekao neka zapovjedi duhu da dahne na kosti koje su bile sakupljene, što je slikovit prikaz obnove i obraćenja Izraela. „Tada mi on reče: ‘Prorokuj vjetru (ili duhu); prorokuj, sine čovječji, i reci vjetru: ‘Ovako govori Gospodin BOG: Od četiri vjetra dođi, daše, i dahni na ove pobijene, da ožive.’ Tako prorokovah kao što mi je on zapovjedio te dođe dah u njih, i oživješe i stadoše na svoje noge, prekomjerno velika vojska” (Ez 37,9-10).

2. Proroci Joel i Zaharija najavljuju što će se događati kada ostatak iz Izraela primiti to izlijevanje Svetoga Duha. „I izlit ću na dom Davidov, i na stanovnike Jeruzalema, duha milosti i molitava: i gledat će na mene koga su proboli, i oplakivat će ga kao onaj tko oplakuje svoga jedinoga sina, i bit će u gorčini zbog njega kao onaj tko gorko žali za svojim prvorođencem” (Zah 12,10). „I izlit ću svoga duha na svako tijelo; i proricat će sinovi vaši i vaše kćeri” (Jl 2,28).

Na kraju velike nevolje ostatak koji će biti u zemlji će se, dakle, obratiti kroz duboku muku srca i savjesti. Ti vjernici će, poučeni Svetim Duhom, napokon razumjeti da je Onaj koga je Izrael odbacio i razapeo, bio obećani Mesija, Božji Pomazanik. Svjesni težine i strahote tog zločina plakat će i tugovati. Poslušajmo kakvim izrazima proroci najavljuju to pokajanje. U taj dan će biti veliko oplakivanje u Jeruzalemu, kao hadad-rimonsko oplakivanje u dolini Megidon.¹⁷ I plakat će zemlja, svaka obitelj napose …” (Zah 12,10-14). To neće biti samo kolektivno pokajanje, nego i izraz osobne muke, dubok osjećaj optuživanja samoga sebe i krivnje svakog pojedinog člana obitelji koje su zastupljene u ostatku: potomci domova Davida, Natana, Levija, i potomci doma Šimejeva, kao i „sve preostale obitelji (vidi Amos 8,10).

__________________

17 Aluzija na oplakivanje zbog smrti kralja Jošije (2 Ljet 35,22-25).

________________

To oplakivanje bit će popraćeno ispovijedanjem počinjenih grijeha, kako čitavog naroda tako i grijeha pojedinaca. „Ako oni priznaju svoju opačinu, i opačinu svojih otaca s njihovim prijestupom kojim su se protiv mene ogriješili, i da su i oni hodili protivno meni i da sam ja hodio protivno njima i doveo ih u zemlju njihovih neprijatelja; ako se tada njihova neobrezana srca ponize i oni prihvate kaznu za svoju opačinu, tada ću se ja spomenuti svoga saveza s Jakovom …” (Lev 26,40-42). „Tada ćeš se spomenuti svojih putova i postidjeti se kada primiš svoje sestre, stariju i mlađu: njih ću ti dati za kćeri, ali ne po tvome savezu. I utvrdit ću svoj savez s tobom; i znat ćeš da sam ja GOSPODIN; da se spominješ, i postidiš, i da nikada više ne otvoriš usta zbog svoje sramote, kada se pomirim s tobom za sve što si učinila, govori Gospodin Jahve” (Ez 16,61-63). „Ondje ćete se spomenuti svojih putova, i svih svojih postupaka kojima ste se okaljali; i sami ćete se sebi gaditi zbog svih zala što ste ih počinili” (Ez 20,43). „Tada ćete se spomenuti svojih zlih putova, i svojih djela koja nisu bila dobra, i sami pred sobom ćete se gnušati zbog svojih opačina i zbog svojih gadosti. … Sramite se i stidite zbog vlastitih putova, dome Izraelov!” (Ez 36,31-32).

3. Poniženje, pokajanje i ispovijedanje grijeha bit će popraćeno žarkom željom u srcu ostatka da ponovno traže Gospodina i da se vrate k njemu. „U svoj će zemlji, govori GOSPODIN, dva dijela biti istrijebljena i pomrijeti, ali će treći biti ostavljen. I provest ću treći dio kroz oganj i pročistiti ih kao što se pročišćava srebro i iskušati ih kao što se iskušava zlato: oni će zazivati moje ime i ja ću ih uslišati. Reći ću: ‘To je moj narod’; a oni će reći: ‘GOSPODIN je Bog moj’ ” (Zah 13,8-9). „U te dane, i u to doba, govori GOSPODIN, doći će djeca Izraelova, ona i zajedno s njima djeca Judina, ići i plakati: ići će i tražiti GOSPODINA, Boga svojega. Pitat će za put do Siona, licima okrenutim prema njemu, rekavši: ‘Dođite, pridružimo se GOSPODINU u trajnome savezu koji neće biti zaboravljen’” (Jer 50,4-5). „Tada ćete me zazvati, i ići ćete i meni se moliti i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me, i naći ćete me kada me potražite svim svojim srcem. I dat ću da me nađete, govori GOSPODIN.” (Jer 29,12-14).

Tada će kod njih doći do prave obnove: Bog će im dati novo srce, oprostit će njihove grijehe i očistiti ih. „I obrezat će GOSPODIN, Bog tvoj, tvoje srce i srce tvoga sjemena, da ljubiš GOSPODINA, Boga svojega, svim svojim srcem i svom svojom dušom, kako bi živio. … A ti ćeš se vratiti i pokoravati se GOSPODINOVU glasu, i vršiti sve njegove zapovijedi koje ti danas zapovijedam” (Pnz 30,6.8). „I dat ću im jedno srce i novoga ću duha staviti u njih; i izvadit ću kameno srce iz njihova tijela i dati im srce od mesa: da hode po mojim propisima i da drže moje odredbe i vrše ih: i bit će oni moj narod, a ja ću biti Bog njihov” (Ez 11,18-20). Isto to obećanje ponovljeno je u 36. poglavlju, redcima 26-28, što dodatno ističe važnost te izjave. To je, nadalje, potvrđeno i kroz proroka Jeremiju, koji je bio Ezekielov suvremenik: „I dat ću im srce da me poznaju, da sam ja GOSPODIN; i oni će biti moj narod, a ja ću biti Bog njihov: jer će mi se vratiti svim svojim srcem” (Jer 24,7). „Nego ovo će biti savez koji ću sklopiti s domom Izraelovim: Nakon tih dana, govori GOSPODIN, stavit ću svoj zakon u njihovu nutrinu i upisati ga u srca njihova; i bit ću Bog njihov, a oni će biti moj narod. I neće više svaki učiti svoga bližnjega, i svaki svoga brata, govoreći: ‘Spoznajte GOSPODINA’; jer će me svi poznavati, od najmanjega do najvećega od njih, govori GOSPODIN, jer ću oprostiti njihove opačine i grijeha se njihova neću više spominjati” (Jer 31,33-34). „I bit će oni moj narod, a ja ću biti njihov Bog; i dat ću im jedno srce, i jedan put, da me se boje dovijeka … i usadit ću svoj strah u njihova srca, da ne odlaze od mene” (Jer 32,38-40).

Tada će napokon želja Božjeg srca biti zadovoljena: Izrael će zaista postati njegov narod. „Oni će biti moj narod i ja ću biti njihov Bog”: te se riječi tako često ponavljaju, što pokazuje važnost koju Gospodin pridaje tom savezu. Izraelovo „kameno srce” bit će odstranjeno i promijenjeno u „mesno srce”. Jasno je da to očišćenje neće imati drugoga temelja osim Kristove krvi, koja jedina čisti od svakog grijeha. „Krv Isusa Krista, Sina njegova, čisti nas od svakoga grijeha” (1 Iv 1,7). „U jednome danu ću ukloniti opačinu te zemlje (Zah 3,9). „U taj dan otvorit će se izvor domu Davidovu i stanovnicima Jeruzalema za grijeh i za nečistoću. ‘U taj dan ću’, govori GOSPODIN nad vojskama, ‘iskorijeniti iz zemlje imena idolâ i neće više biti spomena na njih; i učinit ću da iz zemlje odu proroci i duh nečisti’” (Zah 13,1-2). I sama zemlja će, dakle, doživjeti potpuno očišćenje, nakon što će grijeh naroda biti oprošten. „Evo, donijet ću zdravlje i izlječenje te ih izliječiti i otkriti im obilje mira i istine …

I očistit ću ih od sve njihove opačine, kojom su oni protiv mene griješili, i oprostit ću im sve njihove opačine kojima su griješili i kojima su protiv mene činili prijestupe” (Jer 33,6-8). „U te dane, i u to doba, govori GOSPODIN, tražit će se opačina Izraelova, i neće je biti; i grijesi Judini, i neće ih se naći: jer ću ja oprostiti onima koje sačuvam” (Jer 50,20). „Tada ću vas poškropiti čistom vodom i bit ćete čisti: od svih vaših nečistoća i od svih vaših idola ću vas očistiti. … Spasit ću vas i od sve vaše nečistoće” (Ez 36,25-29). „Niti će se više kaljati svojim idolima, niti sa svojim gnusobama, niti s ikojim od svojih prijestupa, nego ću ih ja spasiti iz svih njihovih prebivališta u kojima su griješili i očistiti ih: tako će oni biti moj narod, a ja ću biti Bog njihov” (Ez 37,23).

4. Ovo djelo u duši bit će provedeno po Božjoj milosti, pod strašnim kušnjama koje će doći na ostatak, onu trećinu koju će Bog provesti kroz vatru i očistiti kao što se čisti srebro (Zah 13,9). U trenutku kada nevolja dosegne svoj vrhunac, sam Gospodin će se pojaviti sa svojim proslavljenim svetima i osloboditi Izraelov ostatak koji će vapiti Bogu iz dubine ponora. Protivnici će biti uništeni, a zatim će biti uspostavljeno tisućgodišnje kraljevstvo.

Budući da je u doba kada je Gospodin Isus bio na zemlji deset plemena bilo u sužanjstvu, oni neće trebati ispaštati za zločin raspeća Mesije kao Juda i Benjamin. Zato oni neće proći kroz veliku nevolju u Palestini, i neće biti bačeni u tu ognjenu peć kao ostatak iz Jude. Bog će se suditi s njima u narodima među kojima će se nalaziti, kao i prilikom povratka u Palestinu (Ez 20,33-38). Tada će oni među njima koji su bezbožnici biti istrijebljeni, dok će se oni koji budu pošteđeni, koji su se obratili, vratiti u svoju zemlju kratko nakon što Bog dovrši postupak očišćenja na ostatku iz Jude. Opis njihova dolaska nalazimo u Izaiji 49, kao i radost koju će taj događaj proizvesti kod jadnog ostatka, koji će tada biti slomljen zbog nevolje kroz koju je upravo prošao. „Gle, ovi će doći izdaleka, i gle, ovi sa sjevera i sa zapada, a ovi iz zemlje Sinim. Pjevajte, nebesa, i veseli se, zemljo, gromko zapjevajte, planine: jer je GOSPODIN utješio narod svoj, i smilovat će se svojim nevoljnima” (rd. 12-13). Obraćajući se potom ostatku, Bog mu kaže: „Podigni svoje oči i pogledaj uokolo: svi se oni okupljaju i k tebi dolaze. Kao što ja živim,” govori GOSPODIN, “zasigurno ćeš se odjenuti svima njima kao uresom i na sebe ih priviti kao što čini nevjesta. Jer će tvoje ruševine, i tvoja opustjela mjesta, i tvoja opustošena zemlja, sada biti pretijesna zbog stanovnika, a oni koji su te proždirali, daleko će biti” (rd. 18-19). Na vrhuncu čuđenja i radosti Jeruzalem će uzviknuti: „Tko mi je ove rodio, kad sam svoju djecu izgubila i opustošena sam, porobljena i amo-tamo seljena? I tko je ove podigao? Gle, bila sam ostala sama; gdje su bili ovi?” (rd. 21). Tada će u sve narode biti poslani glasnici da govore o Kristovoj slavi (Iz 66,19), ali i da dovedu sve Izraelce koji bi se tamo još mogli naći (rd. 20): „I dovest će oni svu vašu braću na prinos GOSPODINU iz svih naroda, na konjima, u kolima, u nosiljkama, na mazgama i na hitroj živini, na moju svetu goru Jeruzalem, govori GOSPODIN” (usp. 49,22-23; 52,10.12 60,4-9).

5. Tako oslobođeni, obraćeni, očišćeni i nanovo rođeni, ti vjernici će pozdraviti Isusa Krista kao svoga Mesiju i svoga Spasitelja. „I reći će mu netko: ‘Što su te rane na tvojim rukama?’ Tada će on odgovoriti: ‘One kojima sam ranjen u kući svojih prijatelja.’ ‘Probudi se, maču, protiv moga pastira i protiv čovjeka koji je moj sudrug’, govori GOSPODIN nad vojskama: ‘udari pastira, i ovce će se raspršiti; a ja ću svoju ruku okrenuti malima’” (Zah 13,6-7). Tako će oni spoznati ne samo da su proboli Mesiju, nego i to da je On, Jahvin sudrug, zbog grijeha svoga naroda bio izložen udarcima mača božanske pravednosti. Drugim riječima, bit će im sasvim otkrivena tajna otkupljenja. Nakon što su stoljećima bili bez kralja, i bez kneza, i bez žrtve, i bez lika, i bez oplećka i bez terafima, „vratit će se i tražiti GOSPODINA, svoga Boga, i Davida, svoga kralja; i bojat će se GOSPODINA i njegove dobrote u posljednjim danima” (Hoš 3,4-5). Apostol Pavao najavljuje ovo Izraelovo prepoznavanje Mesije: „Jer ne bih htio, braćo, da ne znate ovu tajnu, da ne biste mislili za sebe da ste pametni: djelomično slijepilo zadesilo je Izraela sve dok ne uđe punina pogana. I tako će se sav Izrael spasiti; kao što je pisano: ‘Doći će sa Siona Izbavitelj i odvratiti bezbožnost od Jakova’” (Rim 11,25-26). Ovaj osloboditelj bit će primljen od svih dvanaest plemena i bit će mu priznata sva njegova prava, kao što je sam Gospodin posvjedočio: „Jer, kažem vam: Odsada me više nećete vidjeti sve dok ne kažete: ‘Blagoslòvljen je onaj koji dolazi u ime Gospodinovo’” (Mt 23,39).

„Evo, dolaze dani, govori GOSPODIN, kada ću podići Davidu Izdanak pravedan, i vladat će Kralj i napredovati, i provodit će sud i pravdu na zemlji. U njegove će dane Judeja biti spašena i Izrael će prebivati u sigurnosti; a ovo je njegovo ime kojim će biti nazvan: GOSPODIN, NAŠA PRAVEDNOST” (Jer 23,5-6). Izrael će se s radošću podložiti Kristovoj vladavini, „pravednom izdanku Davidovu“, i služiti Bogu nepodijeljenim srcem. „Jer na mojoj svetoj gori, na gori visine Izraelove, govori Gospodin BOG, služit će mi sav dom Izraelov, svaki od onih u zemlji” (Ez 20,40).

Bog će tada učiniti novi savez sa svojim narodom. „A ja ću s vama sklopiti savez vječan, savez pouzdana milosrđa Davidova” (Iz 55,3). „Nakratko sam te ostavio, ali ću te s velikim smilovanjem okupiti … zakleh se da neću biti ljut na tebe … Jer planine će otići, i brda će biti uklonjena, ali moje milosrđe neće od tebe otići niti će savez mojega mira biti uklonjen, govori GOSPODIN, koji ti se smilovao” (Iz 54,7-10). „Oni će sazidati stare ruševine, podići će prijašnje razvaline i obnovit će opustjele gradove … ja ću upravljati njihovim djelom u istini, i ja ću sklopiti s njima savez vječan” (Iz 61,4.8). „I vratit ću ih natrag na ovo mjesto … I sklopit ću s njima savez vječan, da se neću odvratiti od njih, da ću im činiti dobro; no usadit ću svoj strah u njihova srca, da ne odlaze od mene” (Jer 32,37.40). „I sklopit ću s njima savez mira i … oni će u sigurnosti prebivati u pustari i spavati po šumama” (Ez 34,25). „Uz to ću sklopiti s njima savez mira; bit će to vječan savez s njima; i postavit ću ih i umnožiti ih, i zauvijek ću postaviti među njima svoje svetište” (Ez 37,26).

Taj savez će Izraelu donijeti mir poslije progonstva; sigurnost nakon pljačke; trajno boravište nakon raspršenosti; blagostanje nakon bijede; slavu nakon sramote; autoritet među narodima nakon potlačenosti; radost nakon žalosti; neizrecivu sreću u prisutnosti i ljubavi Gospodina, nakon osuda koje su pravedno zaslužili zbog toga što su ga odbacili. „Pjevaj, Kćeri sionska; kliči, Izraele; veseli se i raduj se svim svojim srcem, Kćeri jeruzalemska. … Kralj Izraelov, GOSPODIN, usred tebe je. … On će se s veseljem nad tobom radovati; on će počivati u svojoj ljubavi, s pjesmom će se on nad tobom veseliti” (Sef 3,14-17).

Kasnije ćemo se opet vratiti tu ovaj prekrasan slikovit prikaz blagoslova tisućgodišnjeg kraljevstva. Kada promatramo Božje putove s Izraelom, možemo uzviknuti s apostolom Pavlom: „O, dubino bogatstva i mudrosti i znanja Božjega! kako li su nedokučivi njegovi sudovi i neistraživi putovi njegovi! … Jer sve je od njega, i po njemu, i za njega. Njemu slava u vjekove! Amen” (Rim 11,33-36).

B. NARODI

1. Poglavlje

Veliki Babilon

Kada Gospodin Isus ponovno dođe, svi otkupljeni bit će podignuti k Njemu u susret, bez obzira kojoj kršćanskoj skupini pripadaju. No bit će mnogo onih, koji se samo nazivaju kršćanima a nemaju božanskoga života, koji će biti ostavljeni ovdje na zemlji, te će biti uključeni u religijski sustav koji se u knjizi Otkrivenja naziva „veliki Babilon”. Tu će se naći svi nespašeni, bili oni protestanti, katolici, pravoslavci, ili pripadnici bilo koje druge skupine kršćanske religije.

„I dođe jedan od sedmorice anđela … rekavši mi: ‘Dođi ovamo, pokazat ću ti sud nad velikom Bludnicom koja sjedi na mnogim vodama; s kojom su bludničili zemaljski kraljevi.’ … I odnese me u duhu u pustaru; i ugledah ženu gdje sjedi na skrletnoj zvijeri, punoj bogohulnih imena, i ima sedam glava i deset rogova. I bijaše žena odjevena u purpur i skrlet te ukrašena zlatom, dragim kamenjem i biserjem, i imaše zlatnu čašu u ruci, punu gnusoba i nečistoće svoga bluda; na čelu joj bijaše napisano ime: TAJNA, BABILON VELIKI, MAJKA BLUDNICÂ I GNUSOBA ZEMALJSKIH” (Otk 17,1-5).

Nakon što Božja crkva bude uzeta u nebo, lažna sotonska crkva zauzet će njezino mjesto na zemlji za određeno vrijeme. Zapravo, iako su ti događaji još u budućnosti, osnovni elementi tog sustava već postoje, što ćemo ih vidjeti kad budemo razmatrali karakter Babilona, velike bludnice. Njezine osnovne značajke su:

1. Bludnica je potpuno zemaljska. Ona je majka bludnica i gnusoba zemaljskih, podržava grešne odnose sa zemaljskim kraljevima, napredovat će na zemlji, vladati nad zemaljskim kraljevima i tražiti počasti, užitke, bogatstva i prevlast na zemlji (rd. 2.5.15.18). Njezino podrijetlo, njezine veze i njezine značajke su, dakle, isključivo zemaljske. Sve je to u suprotnosti s pravom Crkvom, koja je nebeskog podrijetla, kao i njezine veze, njezini blagoslovi i njezina sudbina. Podrijetlo: „I vidjeh ja, Ivan, Sveti grad, novi Jeruzalem: silazi s neba od Boga” (Otk 21,2). Veze: „Jer naša je domovina na nebu; odakle i Spasitelja iščekujemo, Gospodina Isusa Krista” (Fil 3,20). Blagoslovi: „… koji nas je blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom u nebeskim predjelima u Kristu” (Ef 1,3). Sudbina: „Bog koji vas je pozvao u svoje kraljevstvo i slavu” (1 Sol 2,12). Kratko rečeno, glavna značajka velikog Babilona je zemlja i ono što je zemaljsko, a glavna značajka prave Crkve je nebo i ono što je nebesko.

2. Bludnica je uspjela uspostaviti nadmoć nad svijetom, dok je Crkva podložna Kristu, kao što je žena podložna svome mužu (1 Kor 11,3; Ef 5,23-24). Veliki Babilon predočen je u liku žene koja sjedi na mnogim vodama, a to su prema 15. retku „narodi i mnoštva naroda i nacije i jezici”. To ističe sveobuhvatnost njezine nadmoći. Ivan je, s

druge strane, vidi kako „sjedi na skrletnoj zvijeri“ (rd. 3) i upravlja svim njenim pokretima; ta zvijer je obnovljeno Rimsko carstvo. Ono će, barem na početku svoje obnovljenosti, podnositi tu idolopokloničku religiju. Naposljetku čitamo u 18. retku da će Bludnica „vladati nad zemaljskim kraljevima”. Iako je ovaj opis proročki, ipak na začuđujući način pokazuje upravo one značajke koje u potpunosti odgovaraju onima Rimske crkve, koja je u prošlim stoljećima doista imala nadmoć nad mnogim kraljevima i nacijama.

3. Crkva se naziva zaručnica Jaganjčeva (Otk 21,9). U suprotnosti s tim karakterom, bludnica je žena Zvijeri (Otk 17,3), a zemaljski kraljevi su bludničili s njom (rd. 2). Tu se misli na povezanost sa svijetom i svjetovnošću u svim njegovim oblicima: bludnica se ukrašuje luksuznim haljinama, zlatom, dragim kamenjem i biserjem (rd. 4), dok Crkva nema ništa od toga ovdje dolje: ona nema ni srebra, ni zlata, niti u njoj ima „mnogo moćnih, ni mnogo plemenitih“ (1 Kor 1,26). Jedino u slavi bit će odjevena u fini lan, sjajan i čist, što su pravednosti (ili pravedna djela) svetih (Otk 19,8). Krist će ju tada predočiti sebi, slavnu, bez mrlje, ili nabora, ili nečega takvoga, nego svetu i besprijekornu (Ef 5,27).

4. Bludnica će se, osim toga, razlikovati svojom bestidnošću, svojim gnusobama, svojim nečistoćama i svojim bludom (rd. 4-5). Ona

u ruci drži zlatnu čašu punu gnusoba, i nazvana je majkom

bludnica i zemaljskih gnusoba. Ovi izrazi prvenstveno označavaju

idolopoklonstvo koje će karakterizirati ovaj religijski sustav u povezanosti s njegovim paklenim nemoralom. Otpadnička crkva će namjesto bogoslužja koje pripada Bogu i Kristu uvesti idolopokloničku službu, pri čemu će se povezati sa svijetom kojega predvodi Sotona i njegovi suradnici (rimska zvijer i Antikrist). To će biti veza lažnog kršćanstva s antikršćanstvom. Ova veza s pravom zaslužuje naziv bludnost, a ona koja je provodi naziv „majka bludnica i gnusoba zemaljskih”.

5. Bludnica je pijana od krvi svetih i krvi Isusovih svjedoka (rd. 6). Netolerantnost i progonstvo bili su u svim razdobljima značajke lažne religije, dok se nevjesta Jaganjčeva suzdržava od svakog nasilja. „Ali ja vam kažem: Ne opirite se zlotvoru; nego, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi” (Mt 5,39). Neka vaša blagost bude poznata svim ljudima” (Fil 4,5). Rimska crkva je i u tom pogledu u prošlim stoljećima pokazala značajke Babilona, u svojoj netolerantnosti i proganjanju Isusovih svjedoka. Stoga ona, više nego bilo koji drugi religijski sustav, predočuje ono što će biti suština budućeg velikog Babilona. Razumljivo je Ivanovo čuđenje (rd. 6-7), jer njemu je bilo poznato progonstvo kršćana od strane poganskog Rima onog doba, ali bilo mu je teško zamisliti da bi se crkva, koja želi biti kršćanska, mogla opijati krvlju Isusovih svjedoka. „I našla se u njoj krv prorokâ, i svetih, i svih koji bijahu zaklani na zemlji” (Otk 18,24). Iako će, dakle, bludnica progoniti i ubijati otkupljene nakon uzeća Crkve, očito je da su oni o kojima se ovdje govori uglavnom iz razdoblja milosti. Iz toga slijedi da veliki Babilon već postoji i bit će pozvan da odigra posebnu ulogu za vrijeme otpadanja koje će nastati nakon Gospodinova povratka. Kao „majka bludnica” ona je izvor svih sustava koje su izmislili ljudi i svega idolopoklonstva koje je proizveo Sotona kako bi ljude okrenuo od Gospodina. Iako ne stoji tvrdnja da je Rimska crkva taj veliki Babilon, ipak se mora ustvrditi da da se ta crkva upadljivo podudara s opisom Babilona kojega nalazimo u Božjoj riječi. No svoj potpuni razvoj Babilon će doživjeti tek nakon uzeća Crkve.

6. U petom retku našeg poglavlja čitamo: „Na čelu joj bijaše napisano ime: Tajna, Babilon veliki …”, a u sedmome retku anđeo kaže Ivanu: „Zašto se čudiš? Ja ću ti kazati tajnu te žene i zvijeri što je nosi.” Tajna u Božjoj riječi je nešto što je sakriveno a što Bog objavljuje svojima. Sigurno je da se tajna bezakonja već provodi (2 Sol 2,7), ali zlo će doseći svoj vrhunac onda kada prava Crkva, sol zemlje, neće više biti ovdje da spriječi potpuno kvarenje. U tome trenutku otkrit će se tajna zvijeri i lažna religija će biti raskrinkana. Ova tajna suprotstavljena je velikoj tajni pobožnosti. „Tamo će se dobro i zlo sjediniti u bezbožnoj vezi, kako bi se izvršilo ono najgore, a ne ono što je dobro. Tim savezom … nastojat će se povezati Boga s naravnim čovjekom; milost i Božja riječ, Kristova krv i snaga Svetoga Duha bit će zamijenjeni obredima, a Gospodinovo ime koristit će se kao pokrov za najodvratnije strasti i porive …” (W. Kelly, Razmatranja o Otkrivenju). U tome je, dakle, ta tajna Babilona.

7. Sjedište ovog religijskog sustava bit će u Rimu. Otkrivenje 17,9 podrobno to opisuje: „Sedam glava sedam je brda na kojima žena sjedi.” Zna se da je Rim sagrađen na sedam brežuljaka. To još potpunije ukazuje na povezanost velikog Babilona i Rimske crkve. Osim toga u 18. retku piše: „A žena koju si vidio onaj je veliki grad koji vlada nad zemaljskim kraljevima”, što se je za Rim moglo reći još za života apostola Ivana. Svjetska crkvena organizacija, koju predvodi Rimska crkva, bit će stavljena na raspolaganje toj otpadničkoj crkvi, koja će postojati još neko vrijeme nakon Gospodinova dolaska. Kada svi oni koji su otkupljeni budu uzeti na nebo, svi lažni kršćani i njihove crkve pridružit će se tom velikom sotonskom i idolopokloničkom sustavu čije će sjedište biti u Rimu. Tada će se svi morati pognuti pred tom silom, čije naznake se opažaju već sada, naročito u nastojanjima rimokatoličanstva da proširi svoj utjecaj na sav svijet. No to sjedinjavanje bit će potpuno

tek za vrijeme velike bludnice, nečiste žene, koja će, udružena sa svjetovnom vlasti, u nečuvenom luksuzu uvesti bestidno idolopoklonstvo i neobuzdan nemoral, u povezanosti s užasnim progonstvima Isusovih svjedoka. No uskoro će se na nju sručiti nemilosrdna osuda.

8. Evo kako Božja riječ opisuje tu osudu: „A deset rogova koje si vidio na zvijeri, oni će zamrziti Bludnicu, i opustošiti je i ogoliti, i meso joj pojesti, a nju ognjem spaliti; jer im je Bog u srca stavio da ispune njegovu volju, i da jednodušno predaju svoje kraljevstvo zvijeri dok se ne ispune riječi Božje” (Otk 17,16-17).

Osjećaji vođe rimskog carstva i njegovih deset satelita s obzirom na bludnicu promijenit će se u neumoljivu mržnju, koja će ih potaći da oplijene njena ogromna bogatstva i da je ogole, to jest, da javno razotkriju njezine spletke, njezino licemjerstvo i njezine zločine. Zatim će joj pojesti meso, što bi moglo značiti da će je mučiti i da će zlostavljati poglavare i suradnike te lažne crkve, a završit će tako da će je spaliti ognjem. Ovo potpuno i konačno uništenje doći će od Boga, iako ga neće izvršiti On sâm osobno. On je taj koji „im je u srca dao da ispune njegovu namisao”.

Savez između velikog Babilona i zemaljskih kraljeva će, dakle, završiti u ognju i krvi, što očito pokazuje sotonski karakter tog političko-religijskog sustava: savez bezbožnika ne može opstati; njegov raskid izazvat će nasilje, mržnju i uništenje. Laskanja kojima su kraljevi i zvijer laskali lažnoj crkvi, kao i podložnost koju su joj iskazivali, ispunit će njihova tim većim bijesom: Oni će se udružiti i načiniti veliku zavjeru s ciljem da konačno sruše tiraniju bludnice, domognu se njezina blaga i zauvijek je unište.

9. Ta osuda će, osim toga, izazvati i slom takozvane civilizacije i dovesti do materijalne propasti one koji su živjeli u luksuzu Babilona. Čitav društveni i gospodarski svijet bit će zahvaćen padom Babilona. To nam je opisano u osamnaestom poglavlju Otkrivenja. „Zemaljski kraljevi“ i „zemaljski trgovci“ plakat će i jadikovati govoreći: „Jao, jao, grade veliki! Babilone, grade silni! jer je u jednome satu¹⁸ došla tvoja osuda. … Jer u jednome satu opustje toliko bogatstvo” (rd. 10 i 16).

_______________

18 Ne radi se o jednome satu u doslovnom smislu, nego to označuje osudu koja će biti brza, iako će se izvršiti u više etapa.

__________________

Nebo će se, naprotiv, veseliti toj osudi. „Raduj se nad njom, nebo, i vi, sveti apostoli i proroci, jer osvetio vas je Bog na njoj” (rd. 20). A nebo odgovara na taj poziv: „I začuh nakon toga snažan glas velikoga mnoštva u nebu, kako govori: ‘Aleluja. Spasenje, i slava, i čast, i moć Gospodinu Bogu našemu; jer istiniti su i pravedni sudovi njegovi: jer je osudio veliku Bludnicu, koja je pokvarila zemlju svojim bludom, i osvetio na njoj krv svojih slugu palih od njezine ruke.’ I ponovno rekoše: ‘Aleluja.’ I diže se dim njezin u vijeke vjekova” (Otk 19,1-3).

Ali nestanak Babilona samo će još dodatno otežati otpadanje i njegove posljedice. Djelotvorna zabluda (2 Sol 2) dovest će do idolopoklonstva. Dok će se lažna crkva još zaklanjati za Božje i Kristovo ime, čovjek grijeha, Antikrist, uklonit će sve što se štuje; on će se podići protiv božanskog autoriteta, s ciljem da dobije obožavanje za sebe, kao da je on Bog. To će, dakle, biti gore od tajne bezakonja; to će biti „prijevara nepravednosti“, koju će Bezakonik izvesti uz pomoć znamenja i lažnih čudesa kako bi zaveo ljude. Na kraju će narodi pod vodstvom Antikrista i poglavara Rimskog carstva zaratiti s Kristom.

10. Želo bih privući pozornost čitatelja na ozbiljnu opomenu upućenu vjernicima s obzirom na Babilon: „I začuh drugi glas s neba gdje govori: ‘Iziđite iz nje, narode moj, da ne budete dionicima njezinih grijeha i da ne primite od njezinih pošasti. Jer grijesi njezini do neba su doprli i spomenuo se Bog njezinih opačina’” (Otk 18,4-5). Svakako da je ova proročka opomena prvenstveno upućena vjernicima koji će se tada nalaziti na zemlji, bilo u Izraelu, ili u ostalim narodima. Oni bi mogli doći u kušnju da potraže zaklon usred te organizacije, kako bi izbjegli progonstvima; ali Gospodin ih hoće sačuvati od te opasnosti tako što im zapovijeda neka izađu iz nje, da se ne bi onečistili i da bi izbjegli osudu koja će stići Babilon.

No ovo je nedvojbeno i opomena za Božji narod koje je danas na zemlji. Jer, pokvarenost koja karakterizira Babilon već postoji, kako u crkvenom području tako i u svijetu općenito. „Iziđite iz nje, narode moj” – to su ozbiljne riječi koje Gospodin upućuje svima koji su njegovi, gdje god se nalazili. Zapovijeda im da bježe od grijeha i pokvarenosti ovoga svijeta, što simbolizira Babilon. Ovoj opomeni možemo dodati i onu apostola Pavla Korinćanima: „Što zajedničkoga ima pravednost s bezakonjem? i kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? A kakvu slogu ima Krist s Belijalom? ili kakav udio ima vjernik s nevjernikom? … ‘Stoga iziđite iz njihove sredine i budite odvojeni,” govori Gospodin, “i ništa nečisto ne dotičite; i ja ću vas primiti i bit ću vam Otac, a vi ćete biti moji sinovi i kćeri’, govori Gospodin Svevladar. Imajući, stoga, ta obećanja, očistimo se, ljubljeni, od svake prljavštine tijela i duha usavršujući svetost u strahu Božjemu” (2 Kor 6,14-18; 7,1).

Izići iz Babilona znači odvojiti se od svih koji hode u grijehu, a posebno uklanjati se od zla u bilo kojem obliku u nama i oko nas. Neka bi Gospodin Svetim Duhom djelovao u našim srcima kako bismo uvijek provodili to odvajanje od zla, to svakodnevno posvećenje, bez kojega je naše svjedočanstvo ništavno a naš duhovni život neplodan i bez snage!

2. Poglavlje

Rimsko carstvo

1. Neko vrijeme¹⁹ nakon uzeća Crkve bit će obnovljeno Rimsko carstvo pod autoritetom vladara koji će moć dobiti od Sotone. Sada ćemo u svjetlu proročanstava, poglavito u Danielu i Otkrivenju, promotriti podrijetlo, karakter i djelatnost tog čovjeka i političkog sustava nad kojim će on vladati.

Utvrdimo najprije, koliko je to moguće, redoslijed događaja. Oni se odigravaju za vrijeme sedamdesetog tjedna o kojemu je govorio Daniel u poglavlju 9,20-27. To posljednje razdoblje započet će u trenutku kada vladar Rimskog carstva zaključi savez s otpadničkim židovskim narodom (Dan 9,27). Do obnove carstva bi, dakle, trebalo doći nešto ranije. Širenje vlasti vladara tog carstva bit će u etapama, ali će se odvijati velikom brzinom. Na početku će podnositi religijsku moć lažne crkve, velikog Babilona, a zatim će ju uništiti. To će se dogoditi još prije sredine tog tjedna,²⁰ to jest u razdoblju kada će diktator ukinuti židovske žrtve i udružiti se s Antikristom kako bi tražio obožavanje za sebe. Sredina tog tjedna također označuje početak velike nevolje koja će trajati tri i pol godine. Za vrijeme tog posljednjeg dijela tjedna pojavit će se i treća osoba, Asirac, s kojim ćemo se baviti u jednom od narednih poglavlja. Pred kraj tog razdoblja vladar Rimskog carstva pokušat će zaratiti protiv Krista i Boga, ali će biti uhvaćen i živ bačen u ognjeno i sumporno jezero, skupa s Antikristom. Sam Gospodin će uništiti njegove vojske na Harmagedonu. Taj posljednji čin odvijat će se na svršetku sedamdesetog tjedna, a nakon njega će uslijediti uspostava tisućgodišnjeg kraljevstva.

__________________________

19 Ni jedno mjesto u Božjoj riječi ne omogućuje nam da točnije odredimo koliko će biti to razdoblje.

20 U Otkrivenju 17 vidljivo je da će se deset kraljeva udružiti s vladarom Rimskog carstva kako bi uništili Babilon. To se mora dogoditi u toku prve polovice tjedna, jer će taj diktator kasnije zbaciti tri kralja te tako učvrstiti svoju vlast, koja će doseći vrhunac na početku druge polovice tjedna.

__________________________

2. Podrijetlo rimske zvijeri. Evo kako apostol Ivan opisuje viđenje koje je imao dok je stajao na morskoj obali: „I ugledah gdje iz mora izlazi zvijer koja imaše sedam glava i deset rogova, na njegovim rogovima deset kruna, a na glavama imena bogohulna … i dade joj zmaj svoju silu, i svoje prijestolje, i vlast veliku. …

Zvijer koju si vidio bijaše i nije; i izići će iz bezdana i u propast otići” (Otk 13,1-2; 17,8).

Ovi redci ističu đavolsko podrijetlo ovog budućeg carstva i njegova vladara. Prvenstveno su značajke ove zvijeri iste kao i kod crvenog zmaja (12. poglavlje); Sotona je: „… zmaj velik, crven, koji ima sedam glava i deset rogova, a na glavama mu sedam kruna” (rd. 3). Ova zvijer izići će iz bezdana i dobit će moć od samoga zmaja, koji će joj dati „svoju moć i prijestolje“; naposljetku, ona nosi bogohulna imena na svakoj od svojih glava, što ukazuje na njezino sotonsko podrijetlo.

Zbog toga ne čudi da su karakter i djelatnost ove zvijeri u skladu s njezinim podrijetlom, to jest, suštinski su suprotstavljeni Bogu.

Zvijer je prikazana da izlazi iz mora, što je simbol stanja zbrke i anarhije koje će prevladavati na Zapadu u trenutku kada bude uspostavljena ova carska vlast. Za pretpostaviti je da će ljudi biti tim više spremni podložiti se autoritetu zvijeri kada vide da je, nakon razdoblja nemira i političkih previranja koji će obilježiti drugu polovicu posljednjeg tjedna, ponovno uspostavljen društveni mir.

Niti jedan odjeljak Božje riječi ne daje nam točnu informaciju o tome koje će zemlje biti dio ovog carstva. U Otkrivenju 13,7-8 nalazimo samo ovo: „I bi joj dano da zarati sa svetima i da ih pobijedi: i bi joj dana vlast nad svim plemenima, i jezicima, i narodima. I poklonit će joj se svi koji stanuju na zemlji, čija imena nisu zapisana u knjizi života Jaganjca koji je bio zaklan, od postanka svijeta. Budući da se radi o obnovi carstva koje je već postojalo, za pretpostaviti je da će većina naroda koji su se nekoć nalazili pod rimskom vlašću biti uključeni u taj prošireni politički sustav posljednjeg doba. No to buduće carstvo neće biti sačinjeno samo od naroda koji su živjeli unutar granica bivšeg Rimskog carstva, nego zasigurno i svi oni koji su odande proizašli i predstavljaju istu tu civilizaciju, kao što su, primjerice, narodi engleskog i novo-latinskog jezika koji žive po čitavome svijetu (Sjeverna i Južna Amerika, Australija, itd.). Zato se može reći da će vladar ovog budućeg carstva imati vlast „nad svim plemenima, i jezicima, i narodima.” No to ne znači da pored rimskog carstva ne će postojati neki drugi politički blok koji će s njime doći u sukob, kao što ćemo vidjeti kada budemo razmatrali osobu koju Božja riječ naziva Asirac. Zapravo će postojati dva bloka; zapadni, koji će obuhvatiti narode oko Sredozemlja i anglosaksonske narode, i istočni, koji će obuhvatiti Rusiju, Aziju, možda neke arapske zemlje i Afriku. Danas smo već svjedoci tog grupiranja naroda, što nam jasno pokazuje kako je blizu Gospodinov dolazak.

Činjenica da se radi o carstvu koje je već postojalo potvrđena je u 3. retku navedenog odlomka, u kojemu Božja riječ ukazuje da je jedna od glava Zvijeri (to jest, jedan od oblika rimske vlasti) bila kao nasmrt zaklana, a zatim joj je ta smrtna rana bila izliječena. Kada se pak, s druge strane, u 17. poglavlju govori o toj istoj Zvijeri, rečeno je da će se oni koji žive na zemlji „začuditi kada vide zvijer koja bijaše i nije, a tu će biti” (rd. 8). Zapadno Rimsko carstvo je doista doživjelo slom u petom stoljeću, dok je istočno postojalo do 1453. godine. Ponovno upostavljanje ovog carstva zadivit će svijet. To je i razumljivo, jer povijest ne poznaje ni jedan takav slučaj da se neko carstvo, nakon što je nestalo, opet pojavilo, i to sa silom koja daleko nadilazi onu koju je posjedovalo nekoć. Razlog za izazivanje divljenja kod ljudi bit će tim veći što će to ponovno uspostavljanje biti popraćeno pokazivanjem sotonske sile. Sve to će doprinijeti tome da se ljudi slijepo pokore tom novom političkom vladaru, kao što će i na religijskom području prihvatiti Antikristovo zavođenje.

Što simbolizira deset rogova ove zvijeri, od kojih svaki ima krunu? U 17. poglavlju imamo objašnjenje: „I deset rogova koje si vidio deset je kraljeva, koji još nisu primili kraljevstvo, ali primit će vlast kao kraljevi na jedan sat zajedno sa zvijeri. Svi oni su jedne misli, i predat će svoju moć i vlast zvijeri” (rd. 12-13). Tih deset kraljeva, koji još nisu primili kraljevstvo, predstavljaju, kao i prsti na Danijelovu kipu, države koje će sačinjavati Rimsko carstvo. One nisu postojale istodobno sa Zvijeri, ali kada dođe od Boga određeni trenutak, „primit će vlast kao kraljevi na jedan sat zajedno sa zvijeri”, to jest, vladat će istodobno s njom, ali na kratko vrijeme, pri čemu će Zvijer provoditi carsku vlast. Iz toga se može zaključiti da će tih deset država sklopiti savez, pod pokroviteljstvom tog vladara koji će imati vrlo veliku moć, budući da će deset kraljeva imati istu misao i predat će svoju moć i vlast zvijeri. Oni će se tako odreći svog nacionalnog suvereniteta, u političkom, ekonomskom i vojnom pogledu.

Daljnja osobitost Zvijeri je da ima sedam glava na kojima su bogohulna imena. U 17. poglavlju nalazimo objašnjenje ovog simbola: „Sedam glava sedam je brda na kojima žena sjedi. I kraljeva je sedam: pet ih je palo, jedan jest, drugi još nije došao; a kada on dođe, treba ostati kratko vrijeme. A zvijer koja bijaše i nije osmi je, i od onih sedam, i u propast ide” (rd. 9-11). Simbol sedam glava ima, dakle, dvostruko značenje, naime:

– sedam gora, koje nedvojbeno ukazuju na grad Rim, koji je sagrađen na sedam brežuljaka. Sjedište tog carstva će, dakle, biti u Rimu, kao što je bilo i u prošlosti.

– sedam kraljeva, od kojih je pet već bilo palo kada je Ivan imao ovo viđenje, šesti je bio tada na vlasti, a sedmi još nije bio došao. Zapravo je tu riječ o sedam oblika vladavine koji su se u Rimu izmijenjali jedan za drugim. Pet prvih oblika vladavine je nestalo; šesti je postojao za apostolova života, i to je bio carski oblik; sedmi je bio još u budućnosti, ali će trajati vrlo kratko.²¹ Što se tiče osmog oblika vladavine, to je ponovno uspostavljeno carstvo, koje se pojavljuje kao dodatna glava i nalik je jednome od sedam oblika vladavine („i od onih je sedmero”), to jest carskome obliku, koji se opet pojavljuje kao nasmrt ranjena glava kojoj je bila izliječena smrtna rana. No unatoč tome taj osmi „kralj” ipak predstavlja sasvim osobit oblik koji se razlikuje od svih drugih; to je sotonski oblik vladavine koji izlazi iz bezdana, đavolski po svome podrijetlu i svojoj suštini. U tome obliku će ta Zvijer će biti konačno zauvijek uništena.

_______________

21 Ne znamo je li to neki oblik vladavine koji je već postojao u antičkom Rimu, ili je i to još u budućnosti.

___________________

3. Njezine značajke. Božja riječ se služi slikom zvijeri, i to divlje zvijeri, kako bi opisala politički sustav, ili čovjeka, koji odbija priznati Boga. Zvijer nema svijesti o postojanju višeg, svemoćnog, premda nevidljivog bića. Takav će biti suštinski karakter Rimskog carstva i njegova vladara. On će sasvim odbaciti Boga, neće priznati njegov autoritet i završit će tako da će zaratiti s njim.

Ova Zvijer opisana nam je u Otkrivenje i u Danielovoj knjizi: „Zvijer koju vidjeh bijaše poput leoparda, stopala mu bijahu kao u medvjeda, a usta njegova kao usta lavlja” (Otk 13,2). „Nakon toga gledah … te ugledah četvrtu zvijer, strašnu i užasnu i izvanredno jaku; ta imaše velike željezne zube: žderala je i lomila, a ostatak gazila nogama” (Dan 7,7.19). Zapanjujuća je činjenica da je čudovišna zvijer koju je vidio apostol Ivan kombinacija triju divljih zvijeri koje su opisane u Danielovom u viđenju u 7. poglavlju. Sotona će u tom posljednjem proizvodu svoje opakosti objediniti značajke prvih triju zvijeri: lukavstvo, nasilje i okrutnost. Danielovo viđenje odnosi se na Rimsko carstvo, kako u prošlosti tako i u budućnosti. No okrutnost i divljaštvo opisane zvijeri bit će naročita značajka budućeg Rimskog carstva, jer će se tada pokazati sotonska sila u svom punom bijesu. „Jao stanovnicima zemlje i mora! jer je sišao k vama đavao s gnjevom velikim, jer zna da ima još malo vremena” (Otk 12,12).

Druga značajka Zvijeri, također u povezanosti s njezinim sotonskim podrijetlom, izražena je u njezinim huljenjima. „I bijahu joj dana usta da govori velike stvari i hule; i bi joj dana vlast da to čini četrdeset i dva mjeseca. I otvori ona svoja usta da huli na Boga, da huli njegovo ime, i njegovo prebivalište, i one koji u nebu prebivaju” (Otk 13,5-6). I Daniel spominje „nadasve velike stvari“ (to jest hule) koje govori „mali rog” koji je slikovit prikaz vladara Rimskog carstva (7,7.20). Te hule će, uostalom, navući Božju kaznu na njega i njegove narode (rd. 11). Te hule će biti govorene protiv Boga i protiv svetih koji će biti u nebu, kao izraz mržnje i nemoćnog bijesa koji će ispunjavati srce tog sotonskog oruđa. On je nemoćan jer su nebeski sveti u sigurnosti zaklonjeni od njegove zlobe. Ali, kao što ćemo još vidjeti, to se ne može reći za svete koji će tada još biti na zemlji; jer, protiv njih će Zvijer pokrenuti strašne progone.

Daljnja značajka ovog diktatora bit će njegova inteligencija i njegova neobična spretnost. Evo kako to Daniel opisuje: „Promatrah joj rogove, i gle, između njih se podigne jedan drugi mali rog, pred kojim s korijenjem bijahu iščupana tri prijašnja roga; i gle, na tome rogu bijahu oči kao oči čovječje i usta koja govorahu velike stvari” (7,8). Može se zaključiti da će taj vladar biti slabo značajna podrijetla, da će se domoći vlasti spletkama i da će poraziti tri od deset država. „Oči čovječje” izražavaju izuzetnu inteligenciju, koja će mu omogućiti da razlikuje i analizira događaje s velikom umješnošću²² te tako postupno preuzme svu vlast u svoje ruke.

________________

22 Ta ljudska inteligencija („ljudske oči”) neće se ni u čemu moći usporediti sa savršenstvom koje će biti značajka Jaganjčeve spoznaje, koja nam je u Otkrivenju predočena sa „sedam očiju”.

Inteligencija i umješnost ovog čovjeka, kao i riječi koje će govoriti, bit će takvi da će kod nevjernog čovječanstva pobuditi divljenje koje će se ubrzo pretvoriti u pravi kult. Ljudima zapravo neće biti poznato da Zvijer dobiva moć od Sotone. „I sav se svijet zanese za zvijerju. I pokloniše se zmaju koji dade vlast zvijeri; i pokloniše se zvijeri govoreći: ‘Tko je kao Zvijer? Tko može zaratiti s njom?’ I bijahu joj dana usta da govori velike stvari i hule. … I poklonit će joj se svi koji stanuju na zemlji, čija imena nisu zapisana u knjizi života zaklanog Jaganjca, od postanka svijeta” (Otk 13,3 i dalje).

Taj čovjek će svojoj bogohulnoj i bezumnoj oholosti pridodati još i prijevaru, okrutnost i kult brutalne sile. Njegova suštinska lažljivost pokazat će se naročito kada na svršetku tri i pol godine prekine svoj savez sa Židovima, i, nadalje, kada oplijeni i uništi lažnu crkvu kojoj je jedno vrijeme laskao. Njegova okrutnost naročito će se razbuktati protiv svetih od Židova i od neznabožačkih naroda, koje će progoniti i ubijati na tisuće. U svojoj opijenosti moću i nasiljem borit će se protiv svih onih koji će pokušati spriječiti njegove planove. „I proždirat će svu zemlju, i gaziti je i komadati” (Dan 7,23). On će oborit tri kralja (tri države), a ostale će pokoriti.

To su osnovne značajke te đavolske osobe i tog đavolskog političkog sustava kojega će on uspostaviti.

4. Njegova djelatnost će se razvijati istodobno na političkom i religijskom planu.

On će, kao što smo već pokazali, nastojati utvrditi i postupno proširiti svoju prevlast nad državama koje su proizašle iz bivšeg Rimskog carstva. Zato ga Daniel predočuje u vidu malog roga, koji raste, i postaje sve veći, i naposljetku pobjeđuje ostale rogove (7,20).

Drugi važan događaj o kojemu govori proroštvo je savez kojega će on sklopiti sa Židovima na sedam godina (Dan 9,27). On će im se nedvojbeno predstaviti kao njihov zaštitnik i pomoći im da se vrate u Palestinu. Ali Bog osuđuje taj savez ovim riječima: „Stoga čujte riječ GOSPODINOVU, vi preziratelji, vi koji vladate ovim narodom koji je u Jeruzalemu. Budući da ste rekli: ‘Sklopili smo savez sa smrću i s paklom se sporazumjeli; kada bude prolazio bič koji preplavljuje, do nas neće doći: jer smo laži učinili svojim utočištem i pod neistinu se sakrili’ … Bit će poništen vaš savez sa smrću i neće opstati vaš sporazum s paklom; kada bude prolazio bič koji preplavljuje, zgazit će vas” (Iz 28,14-18).

Vladar Rimskog carstva doista će raskinuti taj savez na svršetku prve polovice tjedna. „U polovici sedmice prekinut će žrtvu i prinos” (Dan 9,27). Židovi koji će se vratiti u Palestinu obnovit će hram, uspostaviti žrtve i židovske propise, što pak nipošto ne znači da će biti obraćeni. Naprotiv, samo malo njih će biti obraćeno, a ostali će i dalje biti u stanju pobune i otpadništva od Boga. A onda će u sredini tjedna rimski diktator naglo promijeniti svoj stav prema njima, zabraniti sve oblike židovskog bogoštovlja i prekinuti prinošenje žrtava. Daniel dodaje: „I pomišljat će da promijeni vremena (to jest blagdane) i zakone (zapovijedi Mojsijeva zakona): i bit će mu predani u ruku sve do jednog vremena i vremenâ i pola vremena (= tri i pol godine; Dan 7:25).

U tom iznimno dramatičnom trenutku pojavit će se Antikrist,²³ čovjek grijeha, koji će se udružiti s rimskom Zvijeri kako bi progonio i ako je moguće uništio svete. To je početak velike nevolje, tih tisuću dvije stotine šezdeset dana neizrecivih kušnji koje će doći na Božji narod. U tom razdoblju će diktator u svoj punini pokazati značajke koje smo već spomenuli: oholost, mržnju protiv Krista i protiv njegovih, okrutnost, huljenje. Zato i prorok Daniel i Otkrivenje ističu tu posljednju polovicu tjedna. „I bijahu mu dana usta da govori velike stvari i hule; i bi mu dana vlast da to čini četrdeset i dva mjeseca” (Otk 13,5). Iz toga se može zaključiti da će se diktatorova djelatnost vršiti u razdoblju od ta četrdeset dva mjeseca, ili tisuću dvije stotine šezdeset dana²⁴.

______________________

23 Sigurno je da će on i prije polovice posljednjeg tjedna vršiti svoju vlast, ali još ne u punini svoje bezbožnosti.

24 U Danielu 12,11 je to razdoblje produženo na 1290 dana, odnosno na trideset dana više, što je dodatak za čišćenje koje će biti potrebno provesti na svršetku grozote koja pustoši (= idolopoklonstva). Potpuni mir biti će uspostavljen tek nakon 1335 dana. Zbog toga je rečeno: „Blagoslovljen je onaj tko čeka i dočeka tisuću tristo trideset i pet dana”

(12,12).

_________________________________

To će, osim toga, biti onaj trenutak kada će Sotona sa svojim anđelima biti zbačen s neba na zemlju, nakon rata koji će se na nebu voditi između Mihaela i njegovih anđela. Božja riječ dodaje: „Jao stanovnicima zemlje i mora! jer je sišao k vama đavao s gnjevom velikim, jer zna da ima još malo vremena” (Otk 12,12). To „malo vremena” što će biti na raspolaganju Sotoni, bit će ovo razdoblje od tisuću dvije stotine šezdeset dana, za vrijeme kojega će u jeruzalemskom hramu biti postavljena „grozota pustoši” (idol koji pustoši, to jest, slika rimske Zvijeri). To će, isto tako, biti razdoblje strašnih progonstava, koje će pogoditi i otkupljene iz drugih naroda. „I gledah, i taj isti rog zarati sa svetima i nadvlada ih; … i uništavat će svece Svevišnjega” (Dan 7,21.25). „I bi mu dano da zarati sa svetima i da ih pobijedi” (Otk 13,7). U tom bijesu proganjanja, rimski diktator će u Antikristu naći jednako okrutnog pomoćnika kao što je i on sam. Taj će u jeruzalemskom hramu postaviti vladarevu sliku, kojoj će dati udahnuti dah i dati sposobnost da progovori. Svi oni koji odbiju pokloniti se pred tom slikom bit će ubijeni (rd. 14 i dalje). Postojat će, dakle, uska povezanost između političkog diktatora i sotonskog religijskog poslanika, Antikrista. Potonji će izvršavati svu vlast prvoga u njegovoj prisutnosti i prisilit će ljude da daju čast rimskoj Zvijeri i da prihvate njezin znak na ruku ili na čelo. Ova suradnja u zlu nastavit će se do konačne osude koju će izvršiti

sam Gospodin, u trenutku kada će se ta dva saveznika drznuti da zarate protiv njega na Harmagedonu. Kratko vrijeme nakon te osude bit će uspostavljeno tisućgodišnje kraljevstvo, pri čemu će vlast iz ljudskih ruku preći u Kristove ruke. Ova istina potvrđena je u mnogim odlomcima proroka Danijela kao i u Otkrivenju. Navest ćemo one najvažnije:

„Gledao sam sve dok nisu bila oborena prijestolja i dok nije sjeo Pradavni, kome oprava bijaše bijela kao snijeg, a kosa na njegovoj glavi kao čista vuna: njegovo prijestolje bijaše kao plamen ognjeni, a njegovi kotači kao ražareni oganj. Ognjena rijeka izbijala je pred njim i tekla od njega: tisuću tisuća mu je služilo, i deset tisuća puta deset tisuća stajalo je pred njim; sud sjede i knjige se otvoriše. Tada se zagledah zbog glasa velikih riječi što ih govoraše rog: gledah sve dok zvijer ne bî ubijena, a tijelo njegovo uništeno i predano ražarenu ognju … I gle, s oblacima nebeskim dolazi netko kao Sin čovječji: i dođe on k Pradavnome, i dovedoše ga blizu pred njega. I bijaše mu dana vlast, i slava, i kraljevstvo, da mu služe svi ljudi, narodi i jezici: njegova vlast je vlast vječna, koja neće proći, i njegovo kraljevstvo je ono koje neće biti uništeno” (Dan 7,9-14).

Ti isti ozbiljni događaji su u Danielu 2 najavljeni slikovitim prikazom, kamenom koji se odlomio bez ruku, udario kip u noge, uništio ga čitavog i postao velika gora koja ispunjava čitavu zemlju. Evo kako je Daniel dao tumačenja te činjenice: „U doba tih kraljeva Bog nebeski će uspostaviti kraljevstvo koje nikada neće biti uništeno. To kraljevstvo neće biti ostavljeno nekom drugom narodu, nego će ono satrti i uništiti sva ta kraljevstva te će ono stajati zauvijek” (Dan 2,44).

I Otkrivenje sadrži potresan prizor osude nad rimskom Zvijeri. Nebo je otvoreno: izlazi Kralj kraljeva i Gospodar gospodara jašući na bijelom konju, a za Njim idu njegove vojske. Pripravan je gaziti „tijesak vina žestine i gnjeva Boga Svevladara”. Tu je i vladar Rimskog carstva, kojega podupiru zemaljski kraljevi i njegov suradnik Antikrist, sa svojim bezbrojnim vojskama okupljenim da zarate protiv Krista i njegovih svetih. „I uhvaćena bi Zvijer i s njom Lažni prorok koji je činio čudesa u njezinoj nazočnosti, kojima je zavodio one koji su primili žig Zvijeri i one koji se klanjahu njezinoj slici. Oboje bijahu živi bačeni u ognjeno jezero što gori sumporom. A ostali bijahu pobijeni mačem onoga koji sjedi na konju, mačem koji izlazi iz njegovih usta; i nasitiše se sve ptice mesa njihova” (Otk 19,19-21).

Takav će biti svršetak vladara Rimskog carstva i njegovog saveznika Antikrista. Redci koji slijede najavljuju da će nakon toga đavao biti svezan i zatvoren u bezdanu na tisuću godina, a za to vrijeme po čitavoj zemlji će se pod Kristovim žezlom izlijevati blagoslovi tisućgodišnjeg kraljevstva. To je predmet koji ćemo razmatrati u četvrtom dijelu knjige. Prije toga ćemo podrobno promotriti što Božja riječ objavljuje o ujedinjavanju naroda koji su u pobuni protiv Boga i protiv Krista, kao i osude koje doći na njih te će dovesti do oslobođenja Izraela i do svršetka „razdoblja naroda”.

Nedvojbeno je da neki događaji u sadašnjosti najavljuju ostvarenje tih velikih proročkih činjenica koje smo upravo razmatrali. Posebice se zapadnjački narodi već dugo nastoje združiti, tako da neće biti nikakvih teškoća da se podvrgnu autoritetu jednog vladara kada se on pojavi i svojom đavolskom nadmoćnošću nametne u svim područjima. Na religijskom planu također možemo već sada ustanoviti očigledan razvoj koji će završiti u otpadništvu i idolopoklonstvu posljednjeg doba. Ako nas Bog upozorava na to onda je to zato da budemo budni i da se klonimo udruživanja sa sadašnjim svijetom. Neka nam On dade potrebnu milost za to! Dužnost nam je da pazimo na proročku riječ i k srcu uzmemo ovu ozbiljnu opomenu: „Evo, dolazim kao lopov. Blagoslovljen je onaj tko bdije i čuva svoje halje da ne hoda gol pa da vide njegovu sramotu” (Otk 16,15).

3. Poglavlje

Trenutak kušnje i dan gnjeva

1. Razdoblje koje će slijediti nakon uzeća Crkve bit će obilježeno, kako za Izrael tako i za narode, strašnim sudovima. No treba razlikovati trenutak kušnje koji će započeti odmah nakon Gospodinova dolaska i dana gnjeva koji će započeti u onom trenutku kada Sotona bude zbačen s neba na zemlju i kada će zavoditi sve stanovnike zemlje (Otk 12,7-12). Sudovi tog drugog razdoblja bit će snažniji i nemilosrdniji od onih koji će pogoditi ljude u prvome razdoblju. No već i za vrijeme trenutka kušnje njihove muke će biti tako strašne da će pomišljati da je već došao dan Jaganjčeva gnjeva (Otk 6,17).

Trenutak kušnje opisan je u mnogim odlomcima, a posebno se spominje u Mateju 24: „I čut ćete za ratove i za glasine o ratovima … Jer će ustati narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva; bit će gladi, i pošasti, i potresa po raznim mjestima. Ali sve je to samo početak patnjâ” (rd. 6-8). Pojavit će se lažni Kristi i zavesti mnoge; narodi će mrziti vjernike iz židovskog ostatka, progoniti ih i ubijati. Isto to će, kao što ćemo kasnije vidjeti, dopasti i one između naroda koji će primiti evanđelje kraljevstva koje će se tada propovijedati po svemu svijetu „za svjedočanstvo svim narodima” (rd. 14).

To razdoblje, koje Gospodin naziva „početak patnja”, obuhvaća sudove koji su u Otkrivenju najavljeni pod simbolom sedam pečata i šest prvih trublja (pogl. 6-9), što ćemo proučavati kasnije. Njegovo točno trajanje nije naznačeno, dok je vrijeme gnjeva precizirano u više odjeljaka (tri i pol godine, četrdeset i dva mjeseca, ili tisuću dvije stotine šezdeset dana). Razdoblje koje slijedi nakon trenutka kušnje za narode će biti dan Božjega gnjeva; za židovski ostatak će to biti vrijeme velike nevolje, koje će završiti njegovim oslobođenjem kad se Gospodin pojavi u slavi. Božji gnjev se već sada „s neba otkriva na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi” (Rim 1,18). On će biti izvršen „u dan gnjeva i objavljenja pravednoga Božjeg suda” (Rim 2,5). On obuhvaća sudove opisane u Otkrivenju od 10. do 19. poglavlja i počet će u trenutku kada Sotona bude zbačen na zemlju (Otk 12,7-12). Znajući da ima malo vremena, i pun bijesa zbog toga što je zbačen s neba, trudit će se sačuvati svoju moć u ovome svijetu i protivit će se Bogu uništavanjem svetih. Pritom će se služiti s tri oruđa: rimskom Zvijeri, Antikristom i velikim Babilonom.

2. Sada ćemo promotriti odlomke koji se odnose na ove dramatične događaje.

Prorok Izaija spominje ih opetovano. „Jer dan GOSPODINA nad vojskama doći će na svakoga tko je ohol i uznosit, na svakoga tko se uzvisuje, i bit će ponižen; … Ponositost čovjekova bit će oborena i uznositost ljudska ponižena: jedino će GOSPODIN biti uzvišen u taj dan. I idole će on potpuno istrijebiti. Oni će se uvući u rupe u stijenama i u špilje zemaljske, zbog straha pred GOSPODINOM i zbog slave njegova veličanstva, kada on ustane da strahovito potrese zemlju” (2,12-19). „Urlajte, jer blizu je dan GOSPODINOV; doći će on kao uništenje od Svemoćnoga. Stoga će sve ruke klonuti i svakom će čovjeku srce omlitaviti. I bit će prestrašeni: grčevi i muke će ih obuzeti; … Evo, dolazi dan GOSPODINOV, okrutan, s gnjevom i žestokom srdžbom, da zemlju u pustoš pretvori: on će iz nje istrijebiti njezine grešnike … I kaznit ću svijet zbog zla njihova, i zlikovce za njihove opačine; i prekinut ću bahatost oholih … Zbog toga ću potresti nebesa, i zemlja će se pomaknuti sa svog mjesta od gnjeva GOSPODINA nad vojskama u dan njegove žestoke srdžbe” (13,6-13). „Strava, jama i zamka nad tobom su, stanovniče zemlje. I bit će da će onaj koji bježi pred glasom strave, u jamu upasti, a onaj koji se izvuče iz jame, u zamku će se uhvatiti; jer su odozgor okna otvorena i tresu se temelji zemlje. Zemlja je potpuno razbijena, zemlja se sva raspala, zemlja je silno uzdrmana. Zemlja će teturati amo-tamo kao pijanac i bit će uklonjena kao koliba; i prijestup će je njezin teško pritiskati: pasti će i neće više ustati. I bit će u taj dan da će GOSPODIN kazniti vojsku uzvišenih, koji su visoko, i kraljeve zemaljske na zemlji” (24,17-21). „Narodi će biti kao sažgano vapno; kao posječeno trnje bit će u ognju spaljeni” (33,12). „GOSPODIN će kao junak istupiti, on će kao ratnik revnost raspiriti: klicat će, jest, rikati; svoje će neprijatelje nadvladati. “Dugo sam se suzdržavao, šutio sam i obuzdavao se, a sada ću vikati kao žena u porođajnim bolima; smjesta ću uništiti i proždrijeti. Opustošit ću gore i bregove i osušiti sve bilje njihovo, rijeke ću učiniti otocima i jezera ću isušiti” (42,13-15). „Ja ću se osvetiti i neću poštedjeti ljude” (47,3). „Kada to vidite, srce će vam se radovati i kosti će vaše kao trava bujati: ruka će se GOSPODINOVA obznaniti njegovim slugama, a gnjev njegov njegovim neprijateljima. Jer, gle, GOSPODIN će doći s ognjem, i sa svojim kolima kao vihor, da s jarošću iskali svoju srdžbu i svoj prijekor s plamenom ognjenim. Jer će se ognjem i svojim mačem GOSPODIN pravdati sa svakim tijelom: pobijenih od GOSPODINA mnogo će biti” (66,14-16).

Nije nam moguće navesti sve odlomke iz proroka iz Starog zavjeta koji se odnose na „dan Gospodinov”. Ograničit ćemo se samo na nekoliko najupečatljivijih izjava: „Gle, vihor GOSPODINOV bijesno polazi, vihor koji ne prestaje: bolno će se sručiti na glavu zlima. Žestoka GOSPODINOVA srdžba neće se odvratiti sve dok on to ne obavi, i sve dok ne izvrši nakane svoga srca: u posljednje ćete dane to uvidjeti” (Jer 30,23-24). „Sine čovječji, prorokuj i reci: Ovako govori Gospodin BOG: Jaučite: ‘Jao, kojega li dana!’ Jer blizu je dan, blizu je dan GOSPODINOV, dan oblačan; bit će to doba pogana” (Ez 30,2-3). „Jao dana! Jer blizu je dan GOSPODINOV i doći će kao zator od Svemoćnoga … neka zadršću svi stanovnici zemlje, jer dolazi dan GOSPODINOV, jer je blizu; dan tmine i pomrčine, dan oblakâ i guste tame … Pred njim oganj proždire, a za njim plamen spaljuje … i ništa mu neće umaknuti … Pred njim dršću narodi, sva lica će problijedjeti … GOSPODIN će pustiti svoj glas pred vojskom svojom; jer je vrlo velik tabor njegov, jer je jak onaj tko njegovu riječ u djelo provodi: jer velik je dan GOSPODINOV i nadasve strašan; tko ga može podnijeti?” (Jl 1,15; 2,1 i dalje). „Jao vama koji čeznete za danom GOSPODINOVIM! Što će vam on? Dan GOSPODINOV je tama, a ne svjetlo. Kao kada čovjek bježi od lava i sretne ga medvjed; … Neće li dan GOSPODINOV biti tama, a ne svjetlo? i to silna tama, bez ikakva sjaja u njemu? (Am 5,18-20). „Blizu je veliki dan GOSPODINOV, blizu je i silno žuri, i to glas dana GOSPODINOVA: junak će ondje gorko jaukati. Taj dan je dan gnjeva, dan tjeskobe i nevolje, dan pustoši i očaja, dan tame i pomrčine, dan oblakâ i guste tmine, dan trublje i bojne vike protiv utvrđenih gradova i protiv visokih tornjeva. I dovest ću nevolju na ljude da kao slijepci tumaraju, jer su sagriješili protiv GOSPODINA: krv će njihova biti prosuta kao prašina i tijelo njihovo kao gnoj. Ni srebro njihovo ni njihovo zlato neće ih moći izbaviti u dan GOSPODINOVA gnjeva; nego će svu zemlju proždrijeti oganj njegove ljubomore: jer će se on brzo riješiti svih onih koji u zemlji prebivaju” (Sef 1,14-18). „Jer evo, dolazi dan koji će kao peć gorjeti; i svi oholi, jest, i svi oni koji zlo čine, bit će strnjika: dan koji dolazi spalit će ih, govori GOSPODIN nad vojskama, da im ne ostane ni korijena ni grane” (Mal 4,1).

Svi ovi odlomci s velikom sigurnošću pokazuju da se svijet nalazi pred strašnim sudovima. Tada će definitivno završiti vrijeme milosti, ta „godina Gospodinove naklonosti”, koju je došao najaviti i uvesti Gospodin Isus, a namjesto nje nastupit će dan odmazde Boga našega” (Iz 61,2; Lk 4,17-19). Kada je On čitao taj tekst u sinagogi

u Nazaretu, zaustavio se u sredini rečenice, jer je On doista došao otvoriti „godinu milosti”, godinu koja traje već skoro dvije tisuće godina. Oni koji su odbacili milost a živjet će na zemlji u trenutku Gospodinova povratka, upoznat će taj strašan dan božanske osvete.

3. Te sudove izvršit će sam Gospodin Isus. Apostol Ivan u Otkrivenju opisuje svečani prizor u kojemu vidi knjigu zapečaćenu sa sedam pečata, koje treba otvarati postepeno, a svaki od njih predočuje jednu osudu, ili jednu božansku naredbu. „I vidjeh u desnici onoga koji sjedi na prijestolju knjigu ispisanu iznutra i na naličju, zapečaćenu sa sedam pečata. I ugledah snažnoga anđela gdje jakim glasom proglašuje: ‘Tko je dostojan otvoriti knjigu i odriješiti njezine pečate?’ I nitko na nebu, ni na zemlji, ni pod zemljom, nije mogao otvoriti knjigu niti je pogledati. I plakah mnogo, zato što se nije našao nitko dostojan otvoriti i čitati knjigu ni pogledati je” (Otk 5,1-4). Otvoriti knjigu i odriješiti njezine pečate znači: izvršiti osude koje je Bog izrekao protiv zemlje. Samo jedan je dostojan:

„I reče mi jedan od starješina: ‘Ne plači; evo, pobijedio je Lav iz Judina plemena, Korijen Davidov, on će otvoriti knjigu i odriješiti njezinih sedam pečata.’ I pogledah, i gle, posred prijestolja i četiriju bića, i posred starješina, stajaše Jaganjac kao da bijaše zaklan; imaše sedam rogova i sedam očiju, to jest sedam Duhova Božjih razaslanih po svoj zemlji. I pristupi on i uze knjigu iz desnice onoga koji sjedi na prijestolju. A kada on uze knjigu, četiri bića i dvadeset i četiri starješine padoše ničice pred Jaganjcem. Svaki od njih imaše citre i zlatne posude pune kâda, a to su molitve svetih; i pjevahu novu pjesmu: ‘Dostojan si uzeti knjigu i otvoriti njezine pečate: jer si bio zaklan, i otkupio si Bogu svojom krvlju od svakog plemena, i jezika, i puka, i naroda; i učinio si ih Bogu našemu kraljevima i svećenicima; i vladat će nad zemljom’” (Otk 5,5-10).

Dva naziva daju Kristu pravo da izvrši te osude: „Bog” i „Sin Čovječji”. Njegovo božanstvo je u ovom odlomku dokazano činjenicom što Jaganjac stoji posred prijestolja (kao i sam Bog) i ima sedam rogova (savršenstvo snage) i sedam očiju, koje su sedam Božjih Duhova (sveznanje kroz puninu Duha). Zbog toga mu svi iskazuju čast. No On je, s druge strane, dostojan otvoriti knjigu i odriješiti njezine pečate i zato što je bio zaklan i svojom je krvlju otkupio ljude od svakog plemena: nakon što je dao svoj život za grešnike, stekao je pravo da sudi onima koji su prezreli Njegovu ljubav i odbacili Njegovu žrtvu. Jer Otac ne sudi nikoga, nego je sav sud predao Sinu … A dao mu je i ovlast da sudi, jer je Sin čovječji (Iv 5,22.27). U Otkrivenju 5 vidimo sadašnje ostvarenje hvale koja će se iz srca svih otkupljenih podizati Gospodinu, u trenu kada on ustane da udari svoje neprijatelje.

Kao što Bog grešnike spašava samo po Sinu, isto tako će im i suditi po Njemu. „On nam je i zapovjedio propovijedati i svjedočiti narodu da je on taj koji je od Boga postavljen za Suca živima i mrtvima. Za njega svjedoče svi proroci da po njegovu imenu oproštenje grijehâ prima svatko tko u njega vjeruje … Jer odredio je dan u koji će pravedno suditi svemu svijetu po čovjeku kojega je odredio, po kojemu je svima dao jamstvo uskrisivši ga od mrtvih” (Dj 10,42-43; 17,31; usporedi i već navedeno mjesto iz Ivana 5).

Prije negoli nastavimo, neka se čitatelj na tren smiri i postavi si ozbiljno pitanje: Jesam li primio Gospodina Isusa kao svoga Spasitelja ili ću ga jednog dana morati susresti kao svog Suca? Tko ne može s punom sigurnošću potvrditi da je Gospodinov otkupljenik, neka ne čeka više ni trenutak, nego neka se baci u Njegove ruke dok je još vrijeme. „Danas, ako glas njegov čujete, ne otvrdnite srca svoja” (Heb 3,7). Ti, dragi čitatelju, čuješ Njegov glas upravo sada, dok čitaš ove retke. Hoćeš li odbiti poslušati ovaj poziv? Hoćeš li doista otvrdnuti svoje srce? Hoćeš li se susresti sa Sucem koji će biti neumoljiv ako prezreš spasenje koje ti On besplatno nudi? Čuj što kaže Božja riječ: „Jer ako svojevoljno griješimo nakon što smo primili spoznaju istine, ne preostaje više žrtva za grijehe, nego neko strašno iščekivanje suda i bijesa ognja koji će proždrijeti protivnike … Jer znamo onoga koji je rekao: ‘Osveta je moja, ja ću naplatiti’, govori Gospodin; i ponovno: ‘Gospodin će suditi svome narodu.’ Strašno je upasti u ruke Boga živoga” (Heb 10,26-31).

4. Sada ćemo pobliže promotriti narav i učinke osuda koje će Gospodin izvršiti na narodima. Zato ćemo proučavati odlomke iz Otkrivenja koji se odnose na sedam pečata, sedam trublja i sedam posuda gnjeva. Važno je razumjeti da ove različite osude ne predočuju iste događaje. Pečati, trublje i posude najavljuju nove osude, ali koje ne poništavaju posljedice prethodnih. Stoga svako novo zlo za sobom povlači pogoršanje općeg stanja. To ujedno i objašnjava činjenicu da se u osudama najavljenim kroz trublje i posude gnjeva, ponovno nalaze opisi koji podsjećaju na osude najavljene otvaranjem pečata.

Kad Janje otvara prvi pečat knjige, Ivan vidi „bijelog konja, a onaj što sjedi na njemu imaše lûk; i bijaše mu dan vijenac: i pođe on pobjeđujući, i da pobijedi (6,2). Tu je očito riječ o moćnom osvajaču (možda vladaru Rimskog carstva), koji će nizom pobjeda, čini se lako zadobivenih, pokoriti više naroda.

A onda će mir biti maknut sa zemlje. „A kada on otvori drugi pečat .. iziđe drugi konj, crven, a onomu koji sjedi na njemu bijaše dano dignuti mir sa zemlje i da jedni druge pobiju; i bijaše mu dân velik mač” (rd. 3-4). Boja ovog konja simbolizira krv i krvoproliće. Ljudi predani Sotoni uništavat će jedan drugoga, iz čega se može zaključiti da će nastati vrlo krvavi ratovi i građanski nemiri.

Nakon rata slijedi glad: „A kada on otvori treći pečat … i gle: konj crn; a onaj koji sjedi na njemu imaše tezulju u svojoj ruci. I začuh glas gdje posred četiri bića govori: ‘Mjera²⁵ pšenice za denar²⁶, i tri mjere ječma za denar; a ulju i vinu nemoj nauditi’” (rd. 5-6). Boja ovog konja, crna, je znak žalosti, a vaga govori o ograničenjima i racioniranju. Posljednje riječi: „A ulju i vinu nemoj nauditi” pokazuju da će ostali urodi zemlje biti udareni, te da će biti nestašica najvažnijih životnih namirnica (pšenica i ječam), a posljedica toga će biti skupoća.

____________________

25 otprilike 1 litra

26 Denar je tada bio dnevnica radnika.

__________________

„A kada on otvori četvrti pečat … gle: konj blijedozelen; a onomu koji sjedi na njemu ime je Smrt, i prati ga Podzemlje. I bijaše mu dana vlast nad četvrtinom zemlje, ubijati mačem, i glađu, i smrću (moguće epidemijama), i zvijerima zemaljskim” (rd. 7-8). Ova četiri smrtonosna zla spominju se i u Ezekielu 14,21 (mač, glad, divlje zvijeri i epidemija). Boja ovog konja je boja leša. To pokazuje strašne posljedice četvrte osude: izazvat će ogromne žrtve među čovječanstvom, tako da će poginuti četvrtina ljudi.

„I pogledah kada on otvori šesti²⁷ pečat, i gle, nastade velik potres; i postade sunce crno kao gruba tkanina od dlake, a mjesec postade kao krv; i zvijezde s neba padoše na zemlju kao što smokva odbacuje svoje nezrele plodove kada je potrese silan vjetar. I iščeznu nebo kao svitak knjige kada se smota, i svaka planina i otok bijahu maknuti sa svojih mjesta” (Otk 6,12-14). U Izaiji 34,4 nalazimo najavu slične osude: „Sva će se vojska nebeska rasplinuti i nebesa će se kao svitak saviti: sva će njihova vojska popadati kao što list otpada s loze i kao što pada plod sa smokve” (usporedi i Mt 24,29 i Lk 21,25-26). I ovdje je, kao i kod osuda koje najavljuju prethodni pečati, riječ o simbolima. Zbog toga ova proročanstva ne treba tumačiti doslovno niti u njima vidjeti prirodne katastrofe. Božja riječ najavljuje potpuni preokret političkog poretka: bit će oboreni temelji vlasti i autoriteta u svijetu, te će nastati takav nered da će ljudi (pogrešno) misliti da je već nastupio dan gnjeva. „A zemaljski kraljevi, i velikaši, i bogataši, i vojskovođe, i moćnici, i svaki rob, i svaki slobodnjak, sakriše se u špilje i među gorske stijene; i rekoše gorama i stijenama: ‘Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju i od Jaganjčeve srdžbe: jer došao je velik dan njegova gnjeva i tko će opstati?’” (Otk 6,15-17). Zato što su vođe naroda progonili svete, bit će kažnjeni strašnom revolucijom koja će, kao što smo već rekli, izazvati opći slom svih političkih institucija i dovesti svijet u stanje neopisive anarhije.

_______________________

27 Otvaranje petog pečata ne poziva na izvršenje neke daljnje osude, nego jedino na priznavanje prava dušama mučenika koji su bili pobijeni nakon uzeća Crkve.

___________________

Sedmi pečat uvodi sedam trublja, koje najavljuju novi niz osuda, koje su još teže od prethodnih, premda one još uvijek spadaju u „trenutak kušnje”. Osmo poglavlje Otkrivenja opisuje osude što ih najavljuju prve četiri trube. One pogađaju sve dijelove stvorenja: drveće, zelenu travu, zemlju, more, izvore, rijeke i zvijezde. Sve te naznake treba shvatiti simbolički, a ne doslovno. Zemlja je mjesto gdje se naravni čovjek proširio, osnovao političke i društvene institucije, te napreduje, za razliku od mora, koje je slika narodnih masa u više-manje anarhičnom stanju. Zelena trava označava materijalno blagostanje, a drveće prikazuju one koji su postali veliki ovdje na zemlji (bogataši); vodeni izvori simboliziraju izvore čovječjeg umnog blaga (intelektualni svijet), a rijeke ukazuju na kanale kojima se širi to umno blago. Naposljetku, zvijezde označuju vlasti, čija je razlika u hijerarhiji slikovito izražena u razlici koja postoji između zvijezda (sunce = najviši autoritet; mjesec = vlast ovisna o najvišem autoritetu; zvijezde = podređene vlasti).

„A kada je on otvorio sedmi pečat, nastade na nebu tišina oko pola sata. I ugledah sedmoricu anđela koji stajahu pred Bogom; njima bijaše dano sedam trubalja … I pripraviše se zatrubiti sedmorica anđela sa sedam trubalja. Prvi anđeo zatrubi te uslijediše tuča i oganj pomiješani s krvlju i bijahu bačeni na zemlju: trećina stabala izgorje, i izgorje sva zelena trava” (Otk 8,1-7). Tuča je snažna, iznenadna osuda; oganj simbolizira Božju osudu nad zlom. Tuča i oganj su pomiješani s krvlju, što ukazuje da ovaj sud za sobom povlači smrt i razaranje. „Vanjski učinak osude znači uništenje velikana na Zapadu, razaranje svega onoga što je uzvišeno po dostojanstvu, kao i opće uništenje blagostanja” (J. N. D.). To je ono što predočuju izgorjela „stabla” i „zelena trava”.

„I zatrubi drugi anđeo; i nešto kao velika gora, ognjem zapaljena, bi bačeno u more: i trećina mora postade krv; i izginu trećina stvorenja koja su bila u moru, i bi uništena trećina lađa. (rd. 8-9). Velika gora ognjem zapaljena, koja je bačena u more, predočuje veliku zemaljsku silu koja kao božanska osuda (vatra) dolazi na pobunjene narode (more) i uzrokuje njihovo uništenje (more je postalo krv i trećina stvorenja što je bila u moru izginula je). Istodobno je zadan smrtni udarac trgovini (uništena je trećina lađa).

„I zatrubi treći anđeo; i pade s neba velika zvijezda, gorjela je kao baklja, i pade ona na trećinu rijeka i na izvore vodâ; a ime zvijezdi je Pelin: i pretvori se trećina voda u pelin i pomrije mnogo ljudi od voda, jer bijahu zagorčene” (rd. 10-11). Ova velika zvijezda koja pada s neba označava osobu koja raspolaže velikom, premda podređenom vlašću (ona je zvijezda, a ne sunce). Njezin spektakularan pad, kao posljedica osude, otrovao je izvore iz kojih je proizlazio moralni poredak čovječanstva. Posljedica toga je njihova moralna smrt: ljudi su tako pod uplivom te osobe da poprimaju sve njezine značajke (vode postaju pelin, kao što je i sama zvijezda). Sve je srušeno; to je vladavina mržnje, anarhije i nasilja.

„I zatrubi četvrti anđeo; i bi udarena trećina sunca, i trećina mjeseca, i trećina zvijezda, tako da se pomračiše za trećinu; i izgubi dan trećinu svoga sjaja, a jednako i noć” (rd. 12). Suvereni autoritet (sunce) i podređene vlasti (mjesec i zvijezde) pogođene su Božjom osudom, i to u granicama Rimskog carstva. Iz toga proizlazi velika zbrka (dan se pomračio jer je udarena svjetlost sunca). Dobro je s time povezati redak u Otkrivenju 12,4 gdje je Zmaj (Sotona) prikazan kako je za sobom povukao trećinu zvijezda i bacio ih na zemlju: ove vlasti javno će dokrajčiti svaki odnos prema Bogu a imat će potporu sotonske sile. Čovjek će izgubiti svjetlost koja ga je vodila i past će u potpunu moralnu tamu.

„I pogledah, i začuh orla koji je letio posred neba govoreći jakim glasom: ‘Jao, jao, jao onima koji žive na zemlji, od ostalih glasova trublje trojice anđela koji će sada zatrubiti!’” (rd. 13). Orao simbolizira brzinu dolazeće osude.

„I zatrubi peti anđeo; i vidjeh neku zvijezdu kako pade s neba na zemlju: i bijaše mu dan ključ od ždrijela bezdana. I otvori on ždrijelo bezdana i podigne se iz ždrijela dim kao dim goleme peći, i pomrači se sunce i zrak od dima iz ždrijela. Iz dima iziđoše na zemlju skakavci; i bijaše im dana moć, kao što imaju moć zemaljski štipavci. I zapovjeđeno im je neka ne nanose štetu zemaljskoj travi, niti ikakvu zelenilu, niti ikojem stablu, nego samo onim ljudima koji nemaju Božji pečat na svojim čelima. I dano im je ne da ih ubijaju, nego samo da ih muče pet mjeseci; a muka njihova bijaše kao muka kada štipavac ubode čovjeka. U one dane ljudi će iskati smrt, a neće je naći; i željet će umrijeti, a smrt će bježati od njih. Izgledom skakavci bijahu nalik konjima pripravljenima za boj; na njihovim glavama bijahu kao neki zlatni vijenci, a lica im bijahu kao ljudska lica. I dok kose imahu kao kose ženâ, zubi im bijahu kao u lavova. I imahu prsne oklope kao željezne oklope; a zvuk njihovih krila bijaše kao buka bojnih kola s mnogo konja što jure u boj. I imahu repove poput štipavaca, i žalce u svojim repovima: njihova moć bijaše da pet mjeseci zadaju bol ljudima. I imahu nad sobom kralja, anđela bezdana, kome je na hebrejskome ime Abadon (bezdan, propast), a na grčkome ima ime Apolion (razoritelj)” (Otk 9,1-11).

Ovaj dugi opis ističe širinu i ozbiljnost osude koja je najavljena petom trubljom. Ovaj vođa koji ima ključ bezdana očito je opasno Sotonino oruđe. On otvara ždrijelo bezdana, a dim koji izlazi iz njega simbol je puštanja sotonske zlobe kojoj Bog daje slobodan hod. Razarajuća djelatnost zla poprima sveopći karakter (skakavci se šire zemljom, muče ljude), ali opće blagostanje (trava i zelenilo) nije oštećeno, kao ni oni koji su uzvišeni u svijetu (stabla). Ali oni nanose štetu onima koji nemaju Božji pečat na svojim čelima (mnoštvo nevjernih Židova i otpalih kršćana). Kao što je ubod škorpiona rijetko kada smrtonosan, tako i ova osuda neće uzrokovati smrt, ali će izazvati takvo mučenje da će ljudi tražiti smrt. Mora da se radi ovdje o pustošenju u moralnom području (možda politička progonstva?), pri čemu bodljike u repovima skakavaca simboliziraju načela i naučavanja koja su ljudima silom nametnuta da ih muče. To je i objašnjenje zašto ovom osudom nisu pogođeni oni koji su zapečaćeni između dvanaest plemena.

„I zatrubi šesti anđeo; i začuh gdje glas od četiri roga zlatnoga žrtvenika koji je pred Bogom govori šestome anđelu koji imaše trublju: ‘Odriješi četiri anđela koji su svezani na velikoj rijeci Eufratu.’ I bijahu odriješena četvorica anđela, koji bijahu spremni za taj sat, i dan, i mjesec, i godinu, da pobiju trećinu ljudi. A broj vojske konjanika bijaše dvije stotine milijuna; i čuh njihov broj. A ovako u viđenju vidjeh te konje i one koji su sjedili na njima: imahu prsne oklope ognjene, i plavetne, i sumporne; glave konjima bijahu kao glave lavova, a iz usta im sukljahu oganj, dim i sumpor. Od toga trojega izginu trećina ljudi: od ognja, i od dima, i od sumpora što izlazi iz njihovih usta. Jer je snaga njihova u njihovim ustima i u njihovim repovima; jer im repovi bijahu poput zmija i imahu glave s kojima nanose štetu” (rd. 13-19).

Glas koji izvikuje ovaj drugi „jao” dolazi iz zlatnog žrtvenika, na čijim rogovima je bila namazana krv žrtava na Dan pomirenja. Ova osuda je, dakle, rezultat Gospodinova zastupanja za njegove svete; ona je u izvjesnom smislu osveta za progonstava koja su morali pretrpjeti, iako nije izričito rečeno, kao kod prethodnog „jao”, da ona neće pogoditi Božje sluge. Ova ogromna vojska od dvije stotine milijuna konjanika dolazi s istoka²⁸ (Eufrat je bio istočna granica Rimskog carstva) i prodire sve do srca carstva na zapadu (trećina ljudi bila je pobijena). Njihova moć i njihova sredstva koje koriste u svojoj borbi su đavolski po svojoj naravi (oganj i sumpor njihovih oklopa izlaze iz usta konja) i žešća je od prethodne osude: oni ubijaju onime što navješćuju; sotonska moć pokazuje se u svim svojim oblicima; ljudi moraju, takoreći, unaprijed iskusiti što je to pakao (paljeni su ognjem i sumporom). Ali, nisu se pokajali (rd. 20-21).

Sedma trublja (11,15-18) ne najavljuje neku osobitu osudu, nego konačni sud, uspostavljanje Kristova kraljevstva, sud nad mrtvima, nagrađivanje pravednih. To su teme koje ćemo razmatrati kasnije.

____________________

28 Vjerojatno vojske iz Azije.

__________________

5. Sada ćemo promotriti osude koje su opisane u 16. poglavlju Otkrivenja, simbolički predočene u sedam posuda koje sadrže sedam posljednjih zala, koje će na zemlju izliti sedmorica anđela. „Njima se dovršava Božji gnjev” (15,1). Sada ulazimo u razdoblje koje se naziva „dan gnjeva”. Sadržaj ovih posuda zapravo opisuje konačni razvoj osuda najavljenih pečatima i trubljama. Božji gnjev dosiže vrhunac i bezbožnicima donosi plaću za njihove grijehe; time se završava „Božja tajna”, to jest, ona šutnja s kojom On danas promatra čovjekovu zloću i pobunu protiv Njega.

Premda ovaj niz osuda ima dosta sličnosti s trubljama (opet su udareni zemlja, more, rijeke, izvori, sunce), domet im je mnogo veći: njihovo djelovanje nije više ograničeno na „trećinu” svijeta, to jest na zapadni dio Rimskog carstva, nego pogađa čitavu zemlju i to s još većom žestinom.

„I čuh iz hrama snažan glas gdje sedmorici anđela govori: ‘Idite i izlijte na zemlju posude Božjega gnjeva.’ I ode prvi i izlije svoju posudu na zemlju; i nastade ogavan i opak čir na ljudima koji imahu žig Zvijeri, i na onima koji se klanjahu njegovoj slici” (16,1-2). To je osuda koja će naročito pogoditi otpale Židove, a sastojat će se u stanju straha i moralne bijede, kao posljedice njihovog onečišćenja i udaljavanja od Boga. Zlo će provoditi svoje pustošenje, tama će stupiti na mjesto svjetla, laž na mjesto istine; mutne vode grijeha posvuda će se proširiti, što će izazivati opće propadanje čija će kazna biti kao „kao ogavan i opak čir”.

„Drugi anđeo izli svoju posudu na more te ono postade kao krv mrtvaca: i uginu svaka živa duša u moru” (rd. 3). Ova osuda će pogoditi sve narode u koji će se nalaziti u stanju općeg nereda (more) i izazvat će njihovu moralnu smrt i odbacivanje svake religijske pripadnosti.

„Treći anđeo izli svoju posudu na rijeke i izvore voda te oni postadoše krv. I začuh anđela voda kako govori: ‘Pravedan si, Gospodine, koji jesi i bijaše i bit ćeš, zato što si to dosudio. Jer oni su prolili krv svetih i prorokâ pa im krv daješ piti, jer su zavrijedili.’ I začuh gdje žrtvenik govori: ‘Tako je, Gospodine Bože Svevladaru, istiniti su i pravedni sudovi tvoji’” (rd. 4-7). Sva moralna načela koja su izvor života narodima (rijeke i izvori) pokvarila su se i uzrokuju moralnu smrt (promijenjeni u krv); ova osuda naročito je namijenjena kao kazna za progonitelje svetih i proroka i izvršena je kao odgovor na traženje duša mučenika (žrtvenik obznanjuje Božju pravednost).

„Četvrti anđeo izli svoju posudu na sunce i njemu bî dano da pali ljude ognjem. I palila je ljude silna žega; i hulili su ime Boga, koji ima vlast nad tim pošastima, i ne pokajaše se da bi mu dali slavu” (rd. 8-9). Najviša sila (sunce), namjesto da obasjava, spaljuje i postaje oruđe strahovita pritiska. To ne dovodi ljude do pokajanja, nego, naprotiv, izaziva njihovo huljenje Božjeg imena još veće udaljavanje od Njega.

„Peti anđeo izli svoju posudu na prijestolje Zvijeri i kraljevstvo mu ispuni tama; i grizli su jezike zbog muke te hulili Boga nebeskoga zbog svojih bolova i svojih čireva; i ne pokajaše se zbog svojih djela” (rd. 10-11). Peta osuda pogodit će sâmo sjedište Rimskog carstva i djelovat će tako da će čitavo carstvo potamniti. Iz toga će proizaći strahovite moralne muke (ljudi će si gristi jezike zbog muke) i sve veća pobuna protiv Boga koja će biti predigra okupljanju svih sila za posljednji veliki rat.

„I izli šesti anđeo svoju posudu na veliku rijeku Eufrat; i presahnu njezina voda da se pripravi put kraljevima sa sunčeva istoka” (rd. 12). Kao što smo već vidjeli kod osude koja je naviještena šestom trubljom (9,13-16), Eufrat čini istočnu granicu Rimskog carstva i odvaja ga od barbarskih horda na istoku. Uklanjanje te ograde otvorit će tim narodima put za invaziju na Palestinu. To je predmet kojega ćemo razmatrati u poglavlju o Asircu. „I ugledah kako iz usta zmajevih, i iz usta Zvijerinih, i iz usta Lažnoga proroka, izlaze tri nečista duha poput žaba. To su đavolski duhovi koji čine čudesa, koji su pošli kraljevima zemlje i svega svijeta da ih okupe za bitku onoga velikoga dana Boga Svevladara. ‘Evo, dolazim kao lopov. Blagoslovljen je onaj tko bdije i čuva svoje halje da ne hoda gol pa da vide njegovu sramotu.’ I okupi ih na mjestu koje se hebrejski naziva Armagedon” (rd. 13-16). Đavolsko trojstvo stupa u akciju i okuplja sve sile kojima raspolaže za konačnu bitku između dobra i zla, između neba i zemlje. Sotonina huliteljska moć (nečisti duhovi koji izlazi iz usta zmaja), moć ponovno oživjelog Rimskog carstva (Zvijer) i Antikrista (lažni prorok), udružuju se da bi potakli narode na okupljanje njihovih vojski za rat protiv Boga i Jaganjca (usp. Ps 2,2). Ova zavodnička djelatnost bit će popraćena čudesima, zahvaljujući kojima će sotonsko trojstvo ostvariti svoj cilj. Ali Gospodin upućuje ozbiljnu opomenu onima koji su njegovi kako bi ih sačuvao od ove sile laži i osnažio njihovu vjeru usred kušnja: „Evo, dolazim kao lopov. Blagoslovljen je onaj tko bdije i čuva svoje halje da ne hoda gol pa da vide njegovu sramotu” (rd. 15). Za bezbožnike će se on pojaviti kao lopov, a za svoje će on biti moćan izbavitelj, koji će ih osloboditi i uništiti njihove neprijatelje.

„I izli sedmi anđeo svoju posudu u zrak; i iziđe iz hrama nebeskoga, od prijestolja, snažan glas, rekavši: ‘Gotovo je.’ I nastadoše glasovi, i gromovi, i munje; i nastade velik potres, kakva ne bijaše otkako su na zemlji ljudi, tako silan bijaše taj potres, tako velik. I razdijeli se veliki grad na tri dijela i padoše poganski gradovi; i spomenu se Bog Babilona velikog, da joj dâ čašu vina žestine svoga gnjeva. I pobježe svaki otok, i gore se ne nađoše. I pade s neba na ljude golema tuča, teška oko talenat: i hulili su ljudi Boga zbog pošasti te tuče, jer njezina pošast bijaše nadasve velika” (rd. 17-21). Ova posljednja osuda pokazuje vrhunac Božjega gnjeva, što potvrđuje onaj glas koji izlazi iz hrama i obznanjuje: „Gotovo je!” Taj strašan potres, kakva još nikad nije bilo, simbolizira opći, strašan nemir koji će nastati kada dođe do sloma političkog sustava Rimskog carstva (veliki grad se razdijelio na tri dijela), kao i sloma političkih sustava drugih naroda izvan carstva (poganski gradovi). Zapadna civilizacija će biti uništena (veliki Babilon), gospodarska djelatnost onemogućena (otoci su slikovit prikaz morskih obala, u povezanosti s trgovinom), političke institucije oborene (brda). Ova posljednja posuda podsjeća na osudu koju je najavio proroka Hagaj: „Ja ću potresti nebesa i zemlju, ja ću oboriti prijestolja kraljevstava i uništiti snagu kraljevstvima neznabožaca” (2,21-22). Ova zla imaju karakter iznenadne osude koja po snazi nadmašuje sve druge i pogađa sve ljude (veliki komadi leda teški oko talenat); ali oni i dalje hule, sve do dana kad će se Jaganjac osobno pojaviti sa svojim nebeskim vojskama i uništiti ih.

Prije razmatranja tog tragičnog svršetka, promotrit ćemo Božje milostive putove s ljudima iz poganskih naroda koji će prihvatiti evanđelje kraljevstva i odbiti pokoriti se Sotoni i njegovim slugama.

6. Kao što smo vidjeli prilikom razmatranja budućih Božjih putova s Izraelom, za vrijeme velike nevolje obratit će se određeni ostatak koji će među narodima naviještati evanđelje kraljevstva. Sadržaj tog evanđelja sažet je u Otkrivenju 14,7: „Bojte se Boga i dajte mu slavu, jer došao je trenutak njegova suda; i poklonite se njemu koji je načinio nebo, i zemlju, i more, i izvore voda.” Ovo evanđelje koje se, kao što smo već vidjeli, razlikuje od sadašnjeg evanđelja milosti – koje navješćuje radosnu vijest o oproštenja grijeha po vjeri u Gospodina Isusa i njegovo pomirbeno djelo na križu²⁹ – dovest će mnoge ljude k tome da priznaju Božji autoritet i odbiju pokoriti se autoritetu Sotone i njegovih slugu. Ti ljudi opisani su u Otkrivenju 7,9-10: „Nakon toga pogledah, i gle, veliko mnoštvo što ga nitko ne može izbrojiti, od svakog naroda, i plemena, i puka, i jezika, stajahu pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele halje, i palme im u rukama; i vikahu jakim glasom govoreći: ‘Spasenje Bogu našemu, koji sjedi na prijestolju, i Jaganjcu.’” Prorok odmah i objašnjava tko su oni: „To su oni koji su došli iz velike nevolje i oprali su svoje halje i izbijelili ih u Jaganjčevoj krvi. Zbog toga su pred Božjim prijestoljem i služe mu dan i noć u njegovu hramu; i prebivat će među njima onaj koji sjedi na prijestolju. Neće oni više gladovati, niti će više žeđati; neće se više na njih obarati sunce niti ikakva žega. Jer će ih Jaganjac, koji je posred prijestolja, pàsti, i voditi ih na žive izvore voda: i obrisat će Bog svaku suzu s njihovih očiju” (rd. 14-17).

_______________________

29 Evanđelje kraljevstva, nedvojbeno, neće isključiti naviještanje djela izvršenog na križu. To ne bi bilo evanđelje, to jest dobra vijest, ako bi se propovijedanje ograničilo samo na najavljivanje osuda koje se neposredno približuju, a da se ne spomene i na temelju čega se može izbjeći osudi.

_______________________

Sam Gospodin rekao je svojim učenicima: „I propovijedat će se ovo evanđelje kraljevstva po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima” (Mt 24,14). To nebrojeno mnoštvo neznabožaca, koji nikada ranije nisu čuli evanđelje spasenja, bit će dakle plod Božje milosti koja će se nuditi i iskazivati još i usred tih strašnih osuda. Oni su odjeveni u bijele haljine, što znači da su priznati pravednicima; oni su trpjeli za Krista i pobijedili su. Javno su priznati kao otkupljeni, kojima su grijesi oprani Jaganjčevom krvlju. Od sada će Gospodin podignuti svoj šator nad njima i neće više dopustiti da trpe glad ili žeđ. Njihovo proganjanje će prestati (sunce koje pali svojom vrućinom), bit će vođeni na izvore života i Bog će obrisati svaku suzu s njihovih očiju. Sve to će se ostvariti kada budu uvedeni u tisućgodišnju vladavinu, koja će uslijediti nakon izvršenih osuda. Bog će izbrisati svaki trag patnje onih koji su trpjeli radi Njega i dat će im osobit položaj. Stajat će pred Božjim prijestoljem i služit će mu dan i noć u Njegovu hramu – povlastice koju neće imati drugi sveti u tisućgodišnjoj vladavini. Palme koje drže u rukama simboliziraju sreću koju uživaju u miru, koju će Gospodin donijeti svojim otkupljenima kada na zemlji uspostavi svoju vladavinu.

Svakako da će velik broj ovih svetih iz poganskih naroda pretrpjeti mučeničku smrt i vladati zajedno s Crkvom u nebeskom dijelu kraljevstva. Oni su spomenuti u Otkrivenju 15: „I vidjeh kao nekakvo more od stakla pomiješano s ognjem i one koji su pobijedili Zvijer, i njegovu sliku, i njegov žig, i broj njegova imena, gdje s citrama Božjim stoje na moru od stakla. I pjevaju pjesmu Mojsija, sluge Božjega, i pjesmu Jaganjčevu, govoreći: ‘Velika su i čudesna djela tvoja, Gospodine Bože Svevladaru; pravedni su i istiniti putovi tvoji, Kralju svetih. Tko da te se ne boji, Gospodine, i ne slavi tvoje ime? Jer ti si jedini svet: jer svi će narodi doći i klanjati se pred tobom, jer su se očitovali tvoji pravedni sudovi’” (rd. 2-4).

Ovo „more od stakla“ podsjeća na mjedeni umivaonik iz Izlaska 30,17-21 koji je služio za pranje (to jest za čišćenje) ruku i nogu Arona i njegovih sinova prije nego što su ulazili u Šator sastanka kako bi prinosili prinose. Proslavljenim mučenicima o kojima je riječ u ovom odjeljku neće više biti potrebno čišćenje, jer će tada njihova čistoća biti savršena i nepromjenjiva, što je simbolički prikazano morem od stakla, poput kristala; činjenica da je ono „pomiješano s ognjem” podsjeća na vrijeme strahovitih progonstava kroz koja su morali proći ovi mučenici. Nakon što su uvedeni u nebo pjevaju pjesmu Mojsija, što podsjeća na pjesmu koju je Izrael pjevao nakon prelaska preko Crvenog mora i na izbavljenje od Egipćana (Izl 15). I oni će slaviti Gospodina za svoje čudesno izbavljenje i uništenje svojih tlačitelja. Oni će pjevati i Jaganjčevu pjesmu, čime izražavaju svoje duhovno izbavljenje, koje se temelji na pomirbenom djelu Krista, zaklanoga Jaganjca. Gospodin je ovdje više prikazan kao kralj naroda, jer će se On uskoro pojaviti kao Kralj kraljeva i Gospodar gospodara i u dan svog slavnog dolaska uspostaviti svoju vladavinu nad svim narodima.

4. poglavlje

Harmagedon

Vlast rimske Zvijeri i Antikrista bit će okončana velikom bitkom na Harmagedonu. Brojni odjeljci spominju ovaj strašan događaj koji će označiti vrhunac razdoblja osuda koje smo razmatrali.

1. Naziv ove bitke nalazimo u Otkrivenju 16: „I ugledah kako iz usta zmajevih, i iz usta Zvijerinih, i iz usta Lažnoga proroka, izlaze tri nečista duha poput žaba. To su đavolski duhovi koji čine čudesa, koji su pošli kraljevima zemlje i svega svijeta da ih okupe za bitku onoga velikoga dana Boga Svevladara … I okupi ih na mjestu koje se hebrejski naziva Harmagedon” (rd. 13-16).

Ovo ime označuje područje Megida, izraelskoga grada nedaleko od brda Karmel, uz rub ravnice Jizreel. Ova ravnica okružena brdima dugačka je 35, a široka 25 kilometara. Tamo se križaju ceste koje su nekoć povezivale Egipat s Babilonom i Ninivom, Jaruzalem s Tiberijadom, Damaskom i Antiohijom. Zbog toga je to područje steklo velik strateški značaj.³⁰ Nije dakle isključeno da će vojske Zvijeri i Lažnog proroka i kraljeva koji su s njima sklopili savez zauzeti i druga područja Palestine.

________________

30 To objašnjava i zašto je ova ravnica tijekom stoljeća mnogim vojskama poslužila kao bojište, od faraona Tutmozisa I. (više od 15 stoljeća prije Krista) pa sve do Napoleona 1799. godine. Židovi, Egipćani, Prezijanci, Saraceni (Arapi), križari, Druzi i Turci vodili su tamo žestoke borbe. U doba Debore Izraelci su tamo izvojevali odlučujuću pobjedu nad Kanaancima (Suci 4,14-16; 5,19-22). Tamo je izgubio život Jošija, kad je htio spriječiti faraona Nehua da prodre u Mezopotamiju (2 Ljet 35,20-25).

_________________

2. Narodi će biti ispunjeni mržnjom protiv Židova i stvorit će plan da ih istrijebe. No Izrael, unatoč svojoj nevjernosti, ostaje Božjim narodom, i bit će to i u tom razdoblju. Đavao će djelovati u srcu vladara naroda putem ovih nečistih duhova o kojima je riječ u odjeljku iz Otkrivenja kojeg smo upravo naveli, kako bi ih potaknuo na uništenje tog naroda, a osobito pobožnog ostatka. „Protiv naroda tvoga lukavu urotu skovaše, i savjetovaše se protiv tvojih štićenika. Rekoše: ‘Dođite, zatrimo ih da ne budu narod; da Izraelova imena više ne bude u sjećanju’” (Ps 83,3-4). „A sada su se protiv tebe okupili mnogi narodi, koji govore: ‘Neka bude obeščašćena, i neka naše oko gleda na Sion.’ Ali oni ne znaju misli GOSPODINOVE, niti razumiju njegovu nakanu; jer će ih on skupiti kao snoplje na gumnu” (Mih 4,11-12). „U taj dan ću učiniti Jeruzalem teškim kamenom za sve narode: svi koji se njime opterete bit će sasječeni, premda će se protiv njega okupiti sav narod zemlje” (Zah 12,3).

Demonske sile, koje smo vidjeli kako simbolički izlaze iz usta Sotone i njegova dva saveznika, potpuno će pridobiti zemaljske vladare i potaknuti ih na rat protiv Gospodina. Sotona zna da se približava trenutak kada će se Isus Krist pojaviti u Palestini s vojskom svojih svetih. Zbog toga će on pokušati učiniti sve kako bi usprotivio Kristovoj pobjedi, okupivši oko Jeruzalema sve zemaljske i podzemaljske vojske. Kada se čovjek preda demonskim silama, kao što će to biti tada, njegovim zabludama nema više granica. Ali „smijat će se onaj koji na nebu stoluje: Gospodin će ih podsmjehu izvrgnuti. Tada će im on progovoriti u svome gnjevu i zbuniti ih u svojoj jarosti” (Ps 2,4-5). „U taj dan ću, govori GOSPODIN, svakoga konja udariti zaprepaštenjem, a njegova jahača ludilom; i otvorit ću svoje oči nad domom Judinim, i udarit ću sljepoćom svakoga konja narodima” (Zah 12,4). „Oni će zaratiti s Jaganjcem i Jaganjac će ih pobijediti; jer je on Gospodar gospodarâ i Kralj kraljeva” (Otk 17,14). Tada će se dovršiti proročko viđenje kralja Nabukodonozora o kamenu koji će udariti lik u noge od željeza i gline i razbiti ga. „Tada se željezo, glina, mjed, srebro i zlato zajedno razbiše u komade i postadoše kao pljeva s ljetnih gumna; i vjetar ih odnije, tako da im se ne nađe mjesta: a kamen koji je udario kip, postade golema gora i ispuni svu zemlju … U doba tih kraljeva Bog nebeski će uspostaviti kraljevstvo koje nikada neće biti uništeno” (Dan 2,35.44).

Tako će Gospodin upravo u Palestini, tamo gdje je bio odbačen i razapet, uništiti svoje neprijatelje i izvršiti „osvetu Gospodinovu” (Jer 50,28).

3. Stari Zavjet sadrži više odjeljaka u kojima se spominje ovo veliko okupljanje na Harmagedonu i brzu osudu koju će Krist izvršiti nad nebrojenim vojskama. Navest ćemo neka mjesta: „Zato čekajte na mene, govori GOSPODIN, do dana kada ustanem na plijen; jer moja odluka je da okupim narode, da saberem kraljevstva, da izlijem na njih svoj gnjev, svu svoju žestoku srdžbu: jer svu će zemlju proždrijeti oganj moje ljubomore” (Sef 3,8). „Gle, ime GOSPODINOVO dolazi izdaleka, raspaljeno srdžbom njegovom, i breme je njegovo teško: usne njegove su pune gnjeva, a jezik mu je kao oganj koji proždire; i dah njegov će, kao bujica koja preplavljuje, do grla doseći, da prorešeta narode sitom ispraznosti; i bit će uzda u čeljustima naroda, da ih zavede” (Iz 30,27-28). „Pristupite, narodi, da čujete; i poslušajte, narode: neka čuje zemlja i sve što je na njoj, svijet i sve ono što od njega dolazi. Jer srdžba GOSPODINOVA je na svim narodima i bijes njegov na svim njihovim vojskama: potpuno ih je zatro, predao ih je pokolju. Njihovi pobijeni bit će izbačeni, smrad će se dizati iz njihovih trupala i gore će biti raskvašene od krvi njihove … Mač GOSPODINOV krvlju je nasićen … i bit će im zemlja natopljena krvlju i prašina njihova zamašćena pretilinom. Jer je to dan GOSPODINOVE odmazde i godina naplate za prijepor sionski” (Iz 34,1 i dalje). „Ako naoštrim svoj blještavi mač i svojom se rukom prihvatim suda, uzvratit ću odmazdom svojim neprijateljima i naplatiti onima koji me mrze. Svoje ću strijele opiti krvlju i moj će se mač nažderati mesa, i to krvlju pobijenih i zarobljenih od početka odmazde nad neprijateljem” (Pnz 32:41-42). „Položite srp, jer je žetva zrela; dođite, spustite se, jer je tijesak pun, kace se prelijevaju: jer je golema zloća njihova” (Jl 3,13). „Tko je taj koji dolazi iz Edoma, s haljama obojenim iz Bosre? onaj koji veličanstven u svojoj opravi korača u veličini snage svoje? … jer sam ih gazio u svojoj srdžbi, i zgazio ih u svojoj jarosti; krv njihova poprskala je moje halje, i zamrljala ću svu moju opravu. Jer je dan osvete bio u mojem srcu, i došla je godina moga otkupljenja … i zgazio sam narode u svojoj srdžbi, i napojio ih u svojoj jarosti, i prolio na zemlju krv njihovu” (Iz 63,1 i dalje). „Pobijenih od GOSPODINA toga će dana biti s jednoga kraja zemlje do drugoga kraja zemlje: oni neće biti oplakani, ni pokupljeni, ni pokopani; bit će gnoj po tlu” (Jer 25,33). Začuđujuća činjenica je da će Gospodin svoje neprijatelje tako zbuniti da će se međusobno uništavati. „Toga dana će među njima biti veliki metež od GOSPODINA; i svaki će se hvatati za ruku svoga bližnjega, i njegova će se ruka dizati protiv ruke njegova bližnjega” (Zah 14,13). „Ja ću oboriti prijestolja kraljevstava i uništiti snagu kraljevstvima neznabožaca; i isprevrtat ću bojna kola i one koji se voze u njima; i konji i njihovi jahači past će, svaki od mača brata svojega” (Hag 2,22).

4. No konačnu pobjedu izvojevat će sâm Krist, kada s neba siđe sa svim svojim svetima. Otk 19:11-21

I vidjeh nebo otvoreno, i gle, konj bijel, a onaj koji sjedi na njemu zove se Vjeran i Istinit, i u pravednosti on sudi i ratuje … I bijaše ogrnut ogrtačem umočenim u krv … Za njim idu vojske koje bijahu u nebu, na bijelim konjima, odjevene u fini lan, bijel i čist. Iz usta mu izlazi oštar mač da njime potuče pogane; i vladat će on njima željeznom palicom. On gazi tijesak vina žestine i gnjeva Boga Svevladara. Na njegovu ogrtaču i na njegovu bedru napisano je ime: KRALJ KRALJEVA I GOSPODAR GOSPODARÂ. I vidjeh jednoga anđela kako stoji na suncu; i vikaše jakim glasom govoreći svim pticama koje lete posred neba: ‘Dođite i okupite se na večeru velikoga Boga da se najedete mesa kraljevâ, i mesa vojskovođa, i mesa moćnikâ, i mesa konjâ i onih koji sjede na njima, i mesa svih ljudi, i slobodnjaka i robova, i malih i velikih.’ I vidjeh Zvijer i zemaljske kraljeve, i vojske njihove, okupljene da zarate protiv onoga koji sjedi na konju i protiv vojske njegove. I uhvaćena bî Zvijer i s njom Lažni prorok … Oboje bijahu živi bačeni u ognjeno jezero što gori sumporom. A ostali bijahu pobijeni mačem onoga koji sjedi na konju, mačem koji izlazi iz njegovih usta; i nasitiše se sve ptice mesa njihova” (Otk 19,11 i dalje).

Nije nam dan nikakav podatak o broju ljudi koji će tako biti uništeni, ali se iz više raznih odjeljaka može zaključiti da će taj broj biti vrlo velik. Zato Izaija kaže da će ljudi nakon ovog istrebljenja biti rjeđi od čistog zlata i ofirskog zlata (13,9.12). Prorok Sefanija kaže: „Sve ću potpuno zbrisati sa zemlje, govori GOSPODIN. Zbrisat ću čovjeka i živinu” (1,2.3). David je isto tako prorokovao o tome: „Gospodin tebi zdesna satrt će kraljeve u dan svoga gnjeva. On će suditi među poganima, mjesta će ispuniti truplima; on će satrti glave nad mnogim zemljama” (Ps 110,5-6). Poveži s ovime već navedena mjesta iz Izaije 34,2-3 i Jeremije 25,33 koja govore o smradu leševa koji će ležati kao na zemlji kao gnoj.

Svršetak đavolskog trojstva bit će u krvoproliću na Harmagedonu. Vladar rimskog carstva i Antikrist bit će uhvaćeni i živi bačeni u ognjeno jezero. Istodobno će doći i do sloma zapadnog saveza, koji predstavlja Rimsko carstvo. Ista sudbina će ubrzo nakon toga snaći i sjeverni savez, koji će biti načinjen pod vodstvom Asirca (ili Goga), što ćemo razmatrati u idućem poglavlju. Harmagedon će, naposljetku, označiti i svršetak velike nevolje i otvoriti put za uspostavljanje tisućgodišnjeg kraljevstva. No prije toga Gospodin još mora uništiti Asirca i njegove vojske, baciti đavla u bezdan na tisuću godina i suditi živim narodim. Tek nakon tih događaja će on uspostaviti mir i pravednost na zemlji.

5. poglavlje

Asirac

Ovaj pojam označava silu ili savez država koje se nalaze sjeverno od Palestine. Daniel taj savez predočuje kao Kralja sjevera, dok ga prorok Ezekiel naziva Gogom. Riječ je o narodima koji će se tada okupiti pod vlašću Rusije. U prošlosti je Asirija bila zemlja sjeverno od Izraela, a obuhvaćala je i Malu Aziju. Bog se njome poslužio kao šibom za kažnjavanje svog neposlušnog naroda. „Jao Asiru, šibi mojeg gnjeva, moja srdžba je štap u ruci njihovoj” (Iz 10,5). Tako će biti i u budućnosti, kada se Izrael bude vratio u Palestinu. Tada će Asirac opustošiti zemlju, zauzeti Jeruzalem i odvesti njegove stanovnike u sužanjstvo, kao što je bilo nekoć s deset plemena (2 Kralj 17). Povijesni Asirac je, dakle, slika onog Asirca iz posljednjeg doba.

1. Proučavat ćemo najprije što prorok Daniel kaže o Sjevernom kralju. U 8. poglavlju opisuje viđenje jarca koji dolazi sa zapada (Grčka) i koji među svojim očima ima velik rog (Aleksandar Veliki). Iz dijelova carstva, koje je on osnovao, izrast će mali rog koji će naglo ojačati.³¹ Taj mali rog je Sjeverni kralj. On će se proširiti prema jugu i istoku i prodrijet će u zemlju ljepote, to jest, u Palestinu. Daniel dodaje: „On postade velik, sve do vojske nebeske; i obori na tlo neke od vojske i od zvijezda, i zgazi ih” (rd. 10). Tu je riječ o vođama židovskog naroda. „I dana mu je vojska protiv svagdašnje žrtve, zbog prijestupa, i zbacio je na zemlju istinu; i djelovao je i napredovao” (rd. 12). Anđeo Gabriel dao je proroku dodatna objašnjenja o tom viđenju: „U posljednje doba njihova kraljevstva, kada prijestupnici dopune mjeru, ustat će kralj divlja izgleda, vješt spletkama. I bit će silna moć njegova, ali ne njegovom vlastitom snagom: začuđujuće će razarati, i uspijevati, i djelovati, i uništit će moćne i sveti narod. Putem svoje prepredenosti učinit će da u njegovoj ruci uspijeva prijevara; uzvisit će sebe u svome srcu i putem mira mnoge će upropastiti; dići će se i protiv Kneza nad knezovima, ali će biti razbijen bez ruke” (rd. 23-25). Sve to će se odigravati „u određeno vrijeme svršetka” (rd. 19), to jest, na kraju razdoblja osuda koje će biti izvršene na Izraelu, kada će bezakonici napuniti mjeru svojih bezakonja, dakle, kratko prije Gospodinova pojavljivanja u slavi i uspostave njegova kraljevstva.

___________________________

31 Ovo proroštvo se u povijesnom smislu djelimice ispunilo za vrijeme vladavine Antioha Epifana, kralja Sirije i Makedonije, od 174. do 164. pr. Kr. On je bio okrutan čovjek koji je Židovima pokušao nametnuti štovanje poganskog kulta, koji ih je progonio i pritom opustošio Jeruzalem i dao pogubiti sedam Makabejaca.

________________________________

Kralj sjevera bit će iznimno inteligentan i vješt čovjek, koji će napredovati, koliko spletkama i politikom, toliko i snagom oružja, ali koji će snagu dobivati iz vanjskog izvora. Uza sve to će izvršiti velike poduhvate, i njegovi najsmioniji potezi bit će okrunjeni uspjehom, kako u smjeru juga tako i u smjeru istoka. Njegovo ratno djelovanje će naročito biti usmjereno na Palestinu, gdje će „uništiti moćne i sveti narod”. On će iskoristiti iznimno povoljne gospodarske prilike kako bi za sebe zadobio mnoge ljude i ostvario svoje planove. Na kraju će se podignuti protiv Gospodina, ali će biti razbijen „bez ljudske pomoći” (bez ruke), to jest, sam Gospodin će to učiniti.

Pogledajmo što Daniel još kaže o Sjevernom kralju u 11. poglavlju svoje knjige: „U doba svršetka kralj juga će navaliti na nj, a kralj sjevera doći će protiv njega kao vihor, s kolima, i s jahačima, i s mnogim lađama; i ući će u zemlje, preplaviti i prijeći. Ući će i u slavnu zemlju i mnoge će zemlje biti oborene, ali će ove izmaknuti iz njegove ruke: Edom, Moab i glavnina djece Amonove. Ispružit će svoju ruku i nad zemljama; i zemlja egipatska neće umaknuti. Ali imat će vlast nad riznicama zlata i srebra i nad svim dragocjenostima Egipta; i Libijci i Etiopljani bit će mu za stopama. Ali uznemirit će ga vijesti s istoka i sa sjevera; stoga će s velikim gnjevom poći da uništi i potpuno zatre mnoge. Prebivališta svoje palače postavit će između mora na slavnoj svetoj gori; no ipak će doći do svoga svršetka, i nitko mu neće pomoći” (rd. 40-45).

Iz ovog odjeljka je jasno da će najprije kralj Egipta, a zatim i kralj Sjevera, iako su međusobni protivnici, prodrijeti u Palestinu na čelu bezbrojne vojske. Sjeverni kralj će preplaviti divnu zemlju (Palestinu) kao poplava i opustošiti je, kao i okolne zemlje; izuzetak će biti Edom, Moab i Amon. Te zemlje koje graniče s Palestinom, vjekovni neprijatelji Izraela, bit će tada pošteđene, kako bi se obistinilo proroštvo iz Izaije 11: „Zajedno će (Judia i Efrajima) plijeniti one s Istoka: stavit će svoju ruku na Edom i Moab; i pokoravat će im se djeca Amonova” (rd. 14). Izrael će dakle sam morati uništiti te svoje vjekovne neprijatelje (usp. Ez 25,14; Mih 5,5-6; Zah 12,6). Sjeverni kralj će se tada uputiti prema Egiptu i oplijeniti sva bogatstva koja su tamo nagomilana, ali uznemirujuće vijesti koje će doći s istoka i sjevera ispunit će ga bijesom protiv Izraela. Zbog toga će se iznenada vratiti u Palestinu, zauzeti položaj između Sredozemnog mora i Jeruzalema i spremiti se da po drugi put opustoši grad. No taj plan neće moći ostvariti, jer će ga Gospodin uništiti kao u „dan pokolja“, to jest, kao u dan kada će Gospodin uništiti Antikrista i rimsku Zvijer.

2. Ezekiel u 38. poglavlju svoje knjige opisuje invaziju Asirca na Palestinu, gdje ga naziva imenom „Gog”.³² Gospodin (Jahve) zapovijeda svome sluzi neka prorokuje protiv Goga i reče mu: „Ovako govori Gospodin, Jahve: Evo, ja sam protiv tebe, Gože, kneže Roša, Mešeka i Tubala” (rd. 1-3).³³ On je na čelu bezbrojnih pukovnija, u koje su uključene i trupe njegovih saveznika (danas bismo ih nazvali zemlje sateliti). Izrael će tada već zaposjesti svoju zemlju, bit će priznat od Boga kao njegov narod i u sigurnosti će živjeti na zemlji (rd. 8 i 14). Bog najavljuje što će se dogoditi nakon toga i kaže Gogu: „I doći ćeš sa svoga mjesta iz sjevernih krajeva, ti i mnogo narodâ s tobom, svi jašući na konjima, golemo mnoštvo i silna vojska; i uzaći ćeš protiv moga naroda, Izraela, kao oblak da prekriješ zemlju: bit će to u posljednjim danima, i ja ću te dovesti protiv moje zemlje, kako bi me upoznali pogani kada se posvetim u tebi, Gože, pred njihovim očima” (rd. 15-16). On će upasti u Palestinu s namjerom da se domogne bogatstva koje se tamo nagomilalo. „Ti ćeš smisliti zlu namisao; i reći ćeš: ‘Uzaći ću u zemlju neutvrđenih sela; poći ću k onima koji spokojno prebivaju u sigurnosti, k svima onima koji žive bez zidina … da se naplijenim plijena i napljačkam’; da okreneš svoju ruku … na narod koji je skupljen iz narodâ, koji je stekao stoku i dobra … da odneseš srebro i zlato, da odvedeš stoku i dobra, da se naplijeniš velikoga plijena?” (rd. 10 i dalje).

________________________

32 Gog u Ezekielu ne smije se brkati s „Gogom i Magogom” iz Otkrivenja 20, koji označuje neprijatelja koji će opkoliti tabor svetih na svršetku tisućgodišnjeg kraljevstva.

33 Neki smatraju da se u ova tri imena kriju korijeni riječi „Rusija”, „Moskva” i „Tobolsk”.

______________

Ezekiel najavljuje i kaznu koja će pogoditi ovog izraelskog neprijatelja (pogl. 39). „Izbit ću ti lûk iz ljevice i učiniti da ti iz desnice strijele popadaju. Na gorama Izraelovim ćeš pasti, ti i sve tvoje čete, i narod koji je s tobom: dat ću te pticama grabljivicama svake vrste, i zvijerima poljskim, da te proždru. Na otvorenu polju ćeš pasti; jer ja to rekoh, govori Gospodin, Jahve … Oni koji prebivaju u izraelskim gradovima izlazit će i vatru ložiti te spaljivati oružje, i štitove, i štitnike, lukove i strijele, i štapove, i koplja: sedam godina će njima vatru ložiti;³⁴ … I pokapat će ih dom Izraelov sedam mjeseci, da očiste zemlju. Jest, sav narod zemlje će ih pokapati” (rd. 3-13).

____________________

34 Ova brojka ukazuje na ogromnu količinu razornih sredstava s kojima će raspolagati Asirac.

Ova osuda nad Gogom značit će pobjedu Kristove slave među narodima i dovršiti izbavljenje Izraela: „I iskazat ću svoju slavu među poganima, i svi će pogani vidjeti moju osudu koju sam izvršio i moju ruku koju sam na njih položio. Tako će dom Izraelov od toga dana i nadalje znati da sam ja GOSPODIN, Bog njihov … Sada ću ponovno vratiti sužnje Jakovljeve, i smilovati se svemu domu Izraelovu … I neću više skrivati svoje lice od njih; jer sam izlio svoga duha na dom Izraelov”, govori Gospodin, Jahve” (rd. 21-29).

3. I prorok Zaharija najavljuje neke događaje koji se odnose na invaziju Asirca na Palestinu. Iz 12. i 14. poglavlja jasno je vidljivo da će Jeruzalem, nakon što Gospodin osudi Antikrista i rimsku Zvijer, biti napadnut od saveza mnogih naroda pod vodstvom Asirca. Grad će biti zauzet i razoren; polovica njegovih stanovnika biti će odvedena u sužanjstvo, ali će ostali narod biti pošteđen, naročito ostatak koji će se nalaziti u Jeruzalemu (14,1-2). Kada se Asirac vrati iz Egipta s bijesom u srcu, s namjerom da uništi one koji su izbjegli prilikom prve opsade, „tada će GOSPODIN izaći, i boriti se protiv tih naroda kao kada se borio u dan boja” (rd. 3). Ovaj redak ukazuje na uništenje Antikrista i vladara Rimskog carstva kada Gospodin dođe s neba sa svojim vojskama (Otk 19). Ali prilikom ovog drugog Kristova pojavljivanja dogodit će se nešto značajno, naime, geološka promjena koja će stanovnike zemlje ispuniti strahom. „Noge će njegove u taj dan stajati na Maslinskoj gori, koja je pred Jeruzalemom s istoka, i Maslinska će se gora raskoliti po sredini na istok i na zapad i bit će vrlo velika dolina; i pola će se gore pomaknuti na sjever, a pola na jug … i doći će GOSPODIN, Bog moj, i svi sveti s tobom” (rd. 4.5).

4. I Izaija prorokuje o Asircu. On u 28. poglavlju o njemu govori kao o Gospodinovom oruđu: „Evo, Gospodin ima nekoga moćnoga i jakoga, nekoga tko će se kao olujna tuča i razorni vihor, kao povodanj silnih voda koje preplavljuju, rukom oboriti na zemlju. Vijenac ponosa, pijanci Efrajimovi, bit će zgaženi pod nogama” (rd. 2-3). Zatim se Bog obraća Antikristu i njegovim saveznicima: „Stoga čujte riječ GOSPODINOVU, vi preziratelji, vi koji vladate ovim narodom koji je u Jeruzalemu. Budući da ste rekli: ‘Sklopili smo savez sa smrću (to jest s vladarom Rimskog carstva) … kada bude prolazio bič (Asirac) koji preplavljuje, do nas neće doći” (rd. 14-15). Vođe otpadničkog židovskog naroda nadaju se da će na taj način izbjeći kralju sjevera. Ali ovaj savez – kojega će nakon tri i pol godine raskinuti rimski vladar, što smo vidjeli u jednom od prethodnih poglavlja – neće ih zaštititi od napadača. „Kada bude prolazio bič koji preplavljuje, zgazit će vas. Od trenutka kada krene, zahvatit će vas; jer će prolaziti jutro za jutrom, danju i noću; i bit će to mučenje samo da bi se shvatila poruka” (rd. 18-19).

U 29. poglavlju Izaija opisuje opustošenje Jeruzalema (pod imenom Ariel), u trenutku kada će ga Asirac opkoliti i razoriti. „Jao Arielu; Arielu, gradu u kojemu je prebivao David! … i bit će tegobe i tuge … I utaborit ću se protiv tebe unaokolo i opsjednuti te bedemom, i podići ću utvrde protiv tebe. I bit ćeš oboren i govorit ćeš sa zemlje, a govor tvoj iz prašine bit će prigušen; i bit će ti glas kao u prizivača duhova, iz zemlje, i besjeda će tvoja šapatom dopirati iz prašine” (rd. 1-4). No prorok najavljuje i njegovo čudesno izbavljenje: „Štoviše, mnoštvo tvojih neprijatelja bit će kao sitna prašina, i mnoštvo zastrašujućih bit će kao pljeva koja nestaje; jest, bit će to u trenutku, iznenada. Pohodit će te GOSPODIN nad vojskama grmljavinom i potresom, i bukom velikom, olujom i vihorom, i plamenom proždrljiva ognja. I mnoštvo svih naroda koji se bore protiv Ariela, to jest svi oni koji se bore protiv njega i njegovih utvrda, i koji ga pritišću, bit će kao san noćnoga viđenja” (rd. 5-7). Gospodin će doći, uništit će ove narode i konačno osloboditi svoj narod koji će se obratiti: „Oni će svetiti moje ime, i svetiti Sveca Jakovljeva i bojati se Boga Izraelova. I oni koji su bludjeli u duhu, doći će k razumu, i oni koji su mrmljali, nauk će naučiti” (rd. 23-24).

I drugi proroci govore o Asircu, o njegovim djelima i njegovom uništenju od strane Gospodina (Joel, Mihej, Nahum – kojemu je jedini predmet Asirac, Psalmi, Jeremija), a ovo što smo do sada razmatrali daje nam sasvim potpunu predodžbu tog posljednjeg i strašnog protivnika Izraela.

C. KRISTOVO POJAVLJIVANJE U SLAVI

1. poglavlje

Kad i kako će se Gospodin pojaviti u slavi?

Gospodinovo slavno pojavljivanje značit će svršetak razdoblja osuda. Taj događaj odigrat će se u tri faze: najprije će Gospodin doći s neba sa svojim vojskama da udari narode, Zvijer i Lažnog proroka; zatim će se pojaviti židovskom ostatku na Maslinskoj gori i osloboditi ih od Asirca; naposljetku će doći u svojoj slavi sa svim svojim svetima da uspostavi svoje kraljevstvo. Tada će sjesti na svoje prijestolje i suditi narodima, koji će se okupiti pred Njim. Nije moguće odrediti koliko vremena se nalazi između ovih faza.

1. Gospodin će doći osobno. „Recite onima koji su plaha srca: ‘Jaki budite, ne bojte se: evo, Bog vaš doći će s odmazdom, sâm Bog … će doći i spasiti vas’ (Iz 35,4). „Gle, Gospodin BOG će doći sa snažnom rukom, i njegova će mišica za nj vladati: evo, s njim je njegova naplata i pred njim djelo njegovo. On će kao pastir pasti stado svoje” (Iz 40,10-11). „Tada će GOSPODIN izići … Noge će njegove u taj dan stajati na Maslinskoj gori” (Zah 14,3.4).

Gospodin će se pojaviti kao Sin čovječji, to jest, kao onaj koji je bio odbačen od svoga naroda koji dolazi izvršiti osudu.³⁵ „I gle, s oblacima nebeskim dolazi netko kao Sin čovječji … I bijaše mu dana vlast, i slava, i kraljevstvo” (Dan 7,13.14). „Tada će se pojaviti znak Sina čovječjega na nebu; i proplakat će tada sva plemena zemlje i ugledat će Sina čovječjega gdje dolazi na oblacima nebeskim sa silom i velikom slavom” (Mt 24,30). „Jer kao munja što sijevne s jednoga kraja ispod neba i bljesne do drugoga kraja ispod neba, tako će biti i Sin čovječji u svoj dan” (Lk 17,24).

__________________

35 Crkva ne iščekuje Gospodina u tom karakteru, nego kao svoga Zaručnika, svoju proslavljenu Glavu.

______________________

2. Iz ovih nekoliko odjeljaka jasno je da će Gospodinov dolazak biti vidljiv svima, jer Bog hoće da svi ljudi upoznaju Sina njegove ljubavi i vide ga u njegovoj slavi. Jedni će ga primiti kao svog osloboditelja, a drugi će drhtati pred njim kao svojim sucem. „Gle, on dolazi s oblacima i vidjet će ga svako oko, i oni koji su ga proboli: i naricat će zbog njega sva zemaljska plemena. Jest, amen” (Otk 1,7). Tada se on neće više pojaviti kao „jutarnja zvijezda”, koju će uočiti samo oni koji ga bdijući iščekuju, nego kao „sunce pravednosti”, koje će donijeti potpunu svjetlost dana, „jutro bez oblaka”, o kojemu David govori u 2. Samuelovoj 23:4: „I bit će on kao svjetlo jutarnje kada izlazi sunce i kao jutro bez oblaka.” On će doći izvršiti javnu misiju, za čije izvršenje će se odjenuti u svoju kraljevsku slavu te će nositi obilježja osude, naime, dvosjekli mač (Otk 19,15) i željeznu palicu (Ps 2,9). On će svoju srdžbu izliti na svoje neprijatelje, uništiti ih i očistiti zemlju od svakog zla i svih bezbožnika. Stoga je jasno da On tada neće moći ostati nevidljiv ljudima, kao što će to biti prilikom uzeća otkupljenih, nego će njegovo pojavljivanje, naprotiv, biti jasno i javno pokazivanje Njegove moći i slave.

3. Za razliku od svog prvog dolaska, kada će biti sam, Isus će prilikom svog pojavljivanja u slavi doći u pratnji anđela i svojih ljubljenih otkupljenika. „Kada se on u onaj dan dođe proslaviti u svojim svetima i izazvati divljenje u svima koji vjeruju” (2 Sol 1,10). „Jer doći će Sin čovječji u slavi Oca svojega sa svojim anđelima” (Mt 16,27). „Kada Sin čovječji dođe u svojoj slavi, i svi sveti anđeli s njime” (Mt 25,31). Oni će biti izvršitelji osuda na zemlji. Zato su nazvani njegovim „moćnim anđelima“ kada se on pojavi „da u plamenu ognju izvrši osvetu na onima koji ne poznaju Boga i na onima koji se ne pokoravaju evanđelju našega Gospodina Isusa Krista” (2 Sol 1,8). Sam Gospodin to objavljuje u svojoj priči o kukolju: „Sin čovječji poslat će svoje anđele i oni će pokupiti iz njegova kraljevstva sve sablazni i one koji čine bezakonje i baciti ih u peć ognjenu: ondje će biti plač i škrgut zubi” (Mt 13,41-42). Sjećamo se Gospodinovih riječi koje je rekao Petru u vrtu Getsemani kad su ga došli uhititi: „Zar misliš da ne mogu ovoga trena zamoliti svoga Oca i on će mi odmah dati više od dvanaest legija anđela” (Mt 26,53). No nije ih pozvao, jer se inače ne bi ispunilo Pismo koje je reklo da mora biti tako. Ali kada dođe u svojoj slavi, imat će slavnu pratnju, mnogo brojniju negoli dvanaest legija anđela. Nebrojeno mnoštvo pratit će ga na njegovom pobjedonosnom sudačkom pohodu.

I svi otkupljeni sudjelovat će u ovoj nebeskoj pratnji. U Otkrivenju su nam prikazani kao oni koji jaše na bijelim konjima, koji su simbol pobjede. Kratko prije toga Jaganjac će proslaviti svadbu s Crkvom, a sada se ona, zaodjenuta njegovom slavom, pojavljuje s njim iz neba, kako bi sudjelovala u njegovim sudovima i njegovoj vladavini. „I vidjeh nebo otvoreno, i gle, konj bijel, a onaj koji sjedi na njemu zove se Vjeran i Istinit, i u pravednosti on sudi i ratuje. … Za njim idu vojske koje bijahu u nebu, na bijelim konjima, odjevene u fini lan, bijel i čist” (Otk 19,11.14). Taj događaj najavio je već i prorok Zaharija: „I doći će GOSPODIN, Bog moj, i svi sveti s tobom” (Zah 14,5). Kakva dragocjena nada za otkupljene koji su sada izloženi preziru svijeta! „Kada se pojavi Krist, život naš, tada ćete se i vi pojaviti s njim u slavi” (Kol 3,4). Gospodin će tako svojoj ljubljenoj zaručnici dati udjela u svojoj pobjedi, kada mu se ona pridruži, nakon što je stoljećima bila prezrena, omrznuta i progonjena u svijetu. „Premda se sada … morate malo i žalostiti … da se prokušanost vaše vjere … nađe na hvalu, čast i slavu za dolaska Isusa Krista (1 Pet 1,6-7).

4. Kristovo pojavljivanje bit će iznenadno. „Dan Gospodinov dolazi kao lopov u noći. Jer kada budu govorili: ‘Mir i sigurnost’, doći će na njih iznenadna propast kao trudovi na trudnicu; i neće umaknuti” (1 Sol 5,2-3). Ova nenadanost i različite slike kojima se Pismo služi da je opiše, ukazuje na užas koji će zahvatiti bezbožnike prilikom pojavljivanja Kralja nad kraljevima, neumoljivog suca. Njegov iznenadni dolazak kao lopova u noći (usp. 2 Pet 3,10; Otk 3,3 i 16,15) prestrašit će one koji će se tada trgnuti iz sna. Gospodin svoj dolazak uspoređuje s munjom koja bljesne od istoka do zapada (Mt 24,27 i Lk 17,24), potopom koji se iznenada sručio na ljude u Noino doba i odnio sve (Mt 24,38-39), i, naposljetku, s ognjenom i sumpornom kišom koja je u tren pobila stanovnike Sodome (Lk 17,28-31). Jao onima koji nisu spremni primiti ga!

5. Gospodin će, kao što najavljuje prorok Zaharija, svojim nogama stati na Maslinsku goru: „Tada će GOSPODIN izići, i boriti se protiv tih naroda kao kada se borio u dan boja. Noge će njegove u taj dan stajati na Maslinskoj gori, koja je pred Jeruzalemom s istoka, i Maslinska će se gora raskoliti po sredini na istok i na zapad i bit će vrlo velika dolina; i pola će se gore pomaknuti na sjever, a pola na jug” (Zah 14,3-4). Tamo je Gospodin nekoć, u vrtu Getsemani, uzeo čašu iz ruke svoga Oca (Mt 26,30.42). Sa toga mjesta je i uzašao na nebo i učenici su tamo dobili obećanje dvojice anđela: „Ovaj Isus, koji je od vas uzet na nebo, doći će na isti način kao što ste ga vidjeli da odlazi na nebo” (Dj 1,11-12). Nedaleko od toga nalazi se Golgota, mjesto gdje je bio razapet. Na Maslinskoj gori se i slava Gospodinova, kada je napustila hram kojega će kasnije razoriti Nabukodonozor, zaustavila kao u nekakvom stavu iščekivanja (Ez 11,22-23).

Stoga je posve razumljivo da će Gospodin u svom sjaju slave sići točno na ono mjesto gdje je bio u žestokoj predsmrtnoj borbi, i da će Jahvinu slavu ponovno dovesti upravo na ono mjesto s kojega je otišla. Svojim pojavljivanjem uništit će čovjeka grijeha (2 Sol 2,8), pobijediti i pokoriti narode koji su se pobunili protiv Boga (Otk 17,14) i osloboditi židovski ostatak. Zvijer i Lažni prorok bit će uhvaćeni i živi bačeni u ognjeno jezero (Otk 19,20). Sotona će biti svezan na tisuću godina (Otk 20,1-3). Od tada će prezreno Isusovo ime biti priznato i poštovano od svih stvorenja (Fil 2,9-11). Sin čovječji primit će kraljevstvo koje nikad neće biti uništeno (Dan 7,13-14), a On, koji je prije početka svoje javne službe na zemlji odbio pokloniti se Sotoni kako bi zauzvrat dobio vlast nad svijetom, primit će „narode u baštinu, i krajnje dijelove zemlje u posjed” (Ps 2,8). Nakon što je bio „ruglo ljudima i od naroda prezren” (Ps 22,6), bit će uzvišen i „okrunjen slavom i čašću” (Ps 8,5).

2. poglavlje

Sud nad živima

Kada Gospodin dovrši sudbeni ratni pohod iz Otkrivenja 19 i kada sa svojim nebeskim vojskama uništi „Zvijer i zemaljske kraljeve”, preostat će mu još sud nad ljudima koji su preživjeli strašne kazne u razdoblju velike nevolje. Mnogi odlomci pokazuju da će znatan dio čovječanstva izginuti. Sam Gospodin rekao je svojim učenicima da nitko ne bi ostao živ kad se ti dani ne bi skratili. To ukazuje na svu strahotu krvoprolića koje će pogoditi Židove i narode, te kako će relativno malo ljudi biti na zemlji u trenutku kada Gospodin bude sjeo na svoje prijestolje da im sudi.

1. Navest ćemo neke odjeljke Pisma koji se odnose na ovaj sud nad narodima:

„Jer, gle, u one dane i u ono doba, kada vratim natrag sužanjstvo Jude i Jeruzalema, okupit ću sve narode i odvesti ih dolje u Jehošafatovu³⁶ dolinu, i suditi se ondje s njima za moj narod i za moju baštinu, Izraela, koga su raspršili među narode i razdijelili moju zemlju” (Jl 3,1-2). „Neka se probude pogani i dođu u Jehošafatovu dolinu, jer ću ja ondje sjesti da sudim svim poganima uokolo” (rd. 12).

____________________

36 To ime znači „Jahve je sudio“.

__________________

„Kada Sin čovječji dođe u svojoj slavi, i svi sveti anđeli s njime, on će sjesti na prijestolje svoje slave. I okupit će se pred njim svi narodi: i odvojit će ih jedne od drugih kao što pastir odvaja svoje ovce od jaraca; i postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva. Tada će Kralj onima sebi zdesna reći: ‘Dođite, blagoslòvljeni Oca mojega, primite u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas od utemeljenja svijeta: jer sam gladovao i dali ste mi jesti; žeđao sam i dali ste mi piti; stranac sam bio i primili ste me; gol i odjenuli ste me; bolovao sam i pohodili ste me; u tamnici sam bio i došli ste k meni.’ Tada će mu pravednici odgovoriti, rekavši: ‘Gospodine, kada smo te to vidjeli gladovati i nahranili te? ili žeđati i dali ti piti? Kada smo te vidjeli kao stranca i primili te? ili gologa i odjenuli te? Ili, kada smo te vidjeli bolesnoga, ili u tamnici, i došli k tebi?’ Odgovarajući im, Kralj će reći: ‘Zaista, kažem vam: Što god ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.’ Zatim će i onima slijeva reći: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni pripravljen za đavla i njegove anđele: jer sam gladovao i niste mi dali jesti; žedan sam bio i niste mi dali piti; stranac sam bio i niste me primili; gol i niste me odjenuli; bolestan i u tamnici i niste me pohodili.’ … I otići će ovi u vječnu kaznu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,31-46).

Stanje srdaca ljudi koji će tako biti suđeni očitovat će se njihovim djelima, to jest, njihovim stavom prema onima koje Gospodin naziva svojom braćom i koji su navjestitelji evanđelja kraljevstva. Oni će pripadati ostatku iz Izraela i objavljivat će to evanđelje u razdoblju progonstva i bezbrojnih kušnji u velikoj nevolji. Mnogi od njih pretrpjet će mučeničku smrt. Oni koji odbiju primiti znak Zvijeri – a to će svakako biti ovi navjestitelji evanđelja – neće moći ni kupovati ni raditi. Zbog toga se može zamisliti koliko će Gospodin cijeniti dokaze ljubavi koje će neki od njih pokazati Njegovim vjernim svjedocima: čaša vode onome tko je žedan, jelo onome tko možda nije mogao jesti nekoliko dana, odjeća onome tko je u dronjcima, posjet iz suosjećanja onima koji se muče u zatvorima. Ovi izrazi ljubavi bit će tim dragocjeniji Gospodinovu srcu jer će ti dobročinitelji pritom izložiti opasnosti svoje živote, te će svojim prilogom potpomoći širenje poruke Njegovih slugu. Oni su postali Gospodinove ovce jer su slušali vjesnike koje im je Kralj poslao i primili ih. Zato je njihova nagrada velika: oni će baštiniti kraljevstvo, to jest, imat će udjela u Kristu u njegovoj vladavini.³⁷

______________________

37 No oni ipak ne pripadaju Crkvi, koja će u vladavini sudjelovati kao Kraljeva zaručnica. Zbog toga će oni imati manje povlastice nego otkupljeni iz sadašnjeg razdoblja.

____________________

Ostali pak, „jarci”, koji su odbili pomoći „jednome od ovih najmanjih od Gospodinove braće” te tako postali pomagači njihovih progonitelja, bit će neposredno bačeni u vječni oganj koji je pripravljen đavlu i njegovim anđelima. Nazvani su „prokletima“ i neće imati udjela u tisućgodišnjem kraljevstvu; jer, oni su nedostojni da postanu podanici Kalja kraljeva. Tada će doći onaj slavan dan kada će se kukolj odvajati od dobrog sjemena. „Sin čovječji poslat će svoje anđele i oni će pokupiti iz njegova kraljevstva sve sablazni i one koji čine bezakonje i baciti ih u peć ognjenu: ondje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici svijetliti poput sunca u kraljevstvu svoga Oca” (Mt 13,41-43).

2. To će također biti ispunjenje proročanstva Ivana Krstitelja: „U ruci mu je vijača; i pročistit će gumno svoje i sabrati žito u svoju žitnicu, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim” (Lk 3,17). Ovo „čišćenje gumna” jasno ukazuje na svrhu provođenja tog suda: Gospodin će ukloniti sa zemlje sve one koji nemaju pravo ući u uživanje blagoslova Njegova kraljevstva jer su odbili vijest kojom im se nudio ulazak, koja se upravo zbog toga i naziva evanđelje kraljevstva. Ovaj sud se, dakle, ne smije brkati s posljednjim sudom, koji neće biti izvršen nad živima, nego nad mrtvima, i to na svršetku tisućgodišnjeg kraljevstva, pred velikim bijelim prijestoljem (Otk 20,11-15).

Značajna je činjenica da nebeski otkupljenici, koji pripadaju Crkvi, neće samo biti promatrači ovog suda nad živima, nego će i aktivno sudjelovati u njemu. „Ne znate li da će sveti suditi svijetu?” (1 Kor 6,2). „I vidjeh prijestolja i one koji su sjedili su na njima, i bijaše im dano da sude” (Otk 20,4). Oni će zapravo nastaviti vršiti tu ulogu i tijekom čitavog tisućgodišnjeg kraljevstva, pri čemu će dvanaest apostola sjediti na dvanaest prijestolja i suditi Izraelovih dvanaest plemena (Lk 22,30).

„Ovce“ koje će, kao što smo vidjeli, biti odvojene na ovome sudu, smjeti će ući u kraljevstvo i biti Kraljevi „blagoslovljeni“ podanici. U sljedećim poglavljima vidjet ćemo koji će biti njihovi blagoslovi i njihove povlastice u tisućgodišnjem kraljevstvu.

ČETVRTI DIO

TISUĆGODIŠNJE KRALJEVSTVO

Uvod

Sudovi o kojima smo govorili pripremit će uspostavljanje Kristova kraljevstva na zemlji. Napokon će zavladati pravednost i mir, ono za čime je svijet stoljećima uzalud težio, i to pod vladavinom Onoga kojemu se ljudi do tada nisu htjeli pokoriti, te su rekli: „Ne želimo da ovaj vlada nad nama”. Gospodin najprije želi svoju Crkvu imati kod sebe u slavi. Zatim će njegov zemaljski narod Izrael biti pripremljen da ga dočeka, tako što će biti proveden kroz kušnje velike nevolje i biti izbavljen iz njih Kristovim slavnim pojavljivanjem. Odmah nakon toga slijedi uništenje njegovih neprijatelja i čišćenje Njegova kraljevstva od svih bezakonika.

Na početku tisućgodišnjeg kraljevstva imamo dakle vjerni ostatak iz Izraela, kao i velik broj otkupljenih iz naroda koji će se poistovjetiti s njime. Božanskom milošću preživjeli su sudove i progonstva od svojih neprijatelja te će činiti stanovništvo tisućgodišnjeg kraljevstva. Radosno će se pokoriti Kristovoj vladavini i priznati ga Gospodinom.

Sotona će biti svezan na tisuću godina i gdje god se zlo bude pokazalo, bit će odmah spriječeno, tako da će zemlja trajno ostati u stanju u koje će ju postaviti Gospodinova prisutnost i izlijevanje Svetoga Duha, to jest „punina poznavanja slave Gospodinove kao što vode prekrivaju more” (Hab 2,14).

Proslavljeni sveti imat će udjela u Kristovoj vladavini. Jeruzalem će biti zemaljsko središte te slavne vladavine pravednosti i mira. Obraćeni i obnovljeni Izrael, koji će biti u svojoj zemlji, zauzet će prvo mjesto među svim narodima, koji će svake godine dolaziti u Jeruzalem štovati Kralja, Gospodina nad vojskama, i slaviti blagdan sjenica. Hram će ponovno biti sagrađen na brdu Sion. Božja slava bit će vidljiva na nebu i na zemlji, kao što je nekoć stup od ognja i oblaka iznad šatora objavljivao Njegovu prisutnost. Iako će Gospodin osobno uspostaviti tisućgodišnje kraljevstvo, za vrijeme njegova trajanja On sam neće biti prisutan na zemlji, ali će ostati povezan s njom, a u Jeruzalemu će biti zastupljen putem svoga predstavnika koji se naziva „knez” (Ez 46-48).

Posljedice prokletstva bit će izbrisane: posvuda će biti blagostanje, smrt neće više vladati i doći će samo kao kazna na one koji budu griješili. No ljudsko srce ipak se neće promijeniti, i neki će se Kristu pokoravati samo zato što će biti prisiljeni. Stoga će Bog na kraju tisućgodišnjeg kraljevstva posegnuti za još jednom, posljednjom provjerom. Sotona će nakratko biti pušten iz svoje tamnice i odmah će mu se priključiti mnoštvo ljudi iz svih naroda. Brojni „kao pijeska na obali mora“ okupit će se oko Jeruzalema s namjerom da zarate protiv svetih. No ta posljednja pobuna protiv Boga bit će kratkotrajna: oganj s neba progutat će sve te bezbožnike. Tako će završiti tisućgodišnje kraljevstvo. No još ćemo pobliže promotriti kako će ono biti uspostavljeno, koje će mu biti značajke, te koje mjesto i ulogu će u njemu imati Crkva, Izrael i narodi. No red je da prije toga promotrimo samoga Kralja, Krista u najuzvišenijem očitovanju moći pred očima čitavog svijeta.

1. poglavlje

Kralj kraljeva

1. Krist je pozvan vladati nad zemljom i svemirom jer je on od vječnosti Kralj i Gospodar, kao što pokazuju mnogi odjeljci Pisma.

„GOSPODIN je Kralj u vijeke vjekova … Zemlja je GOSPODINOVA, i punina njezina; svijet i oni koji žive u njemu … Tko je taj Kralj slave? GOSPODIN nad vojskama, on je Kralj slave” (Ps 10,16; 24,1.10).

2. Ali Krist je i kao sin Davidov kralj Izraela. Bog je obećao Davidu da će njegovo prijestolje biti vječno. „I tvoj dom i kraljevstvo zauvijek će biti utvrđeno pred tobom: tvoje će prijestolje biti utvrđeno dovijeka ” (2 Sam 7,16). „Nađoh Davida, slugu svojega … Učinit ću i da sjeme njegovo traje dovijeka, i prijestolje njegovo kao dani nebeski … Potomstvo će njegovo trajati dovijeka, i prijestolje njegovo kao sunce preda mnom. Bit će utvrđen dovijeka kao mjesec” (Ps 89,20.29.36.37). Jasno je da se ova obećanja ne odnose na samoga Davida i njegove potomke, kojima je Nabukodonozor konačno oborio prijestolje 585. godine prije Krista. David je shvatio da će ta obećanja biti ispunjena tek u Kristu (usp. Dj. 2,30 i dalje). Anđeo Gabriel potvrdio je Mariji: „Nazvat ćeš ga imenom Isus. On će biti velik i zvat će se Sinom Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje njegova oca Davida: i kraljevat će on nad domom Jakovljevim zauvijek i kraljevstvu njegovu neće biti kraja” (Lk 1,31-33). Krist je, dakle, po pravu rođenja, Kralj Izraela. Mnogi su ga kao takvoga prepoznali (Mt 12,23; Mk 10,47), a veliko mnoštvo klicalo mu je kad je ulazio u Jeruzalem: „Hosana Sinu Davidovu: blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodinovo; hosana u visinama!” (Mt 21,9; usporedi i Mk 11,10). Ali znamo i to da ga je njegov narod odbacio: „Razapni ga, razapni ga! … Ukloni, ukloni, razapni ga! … Mi nemamo kralja osim cara” (Iv 19,6.15). Ali to odbacivanje nipošto nije moglo umanjiti Njegova prava na kraljevstvo, i on će ih, kada se pojavi u slavi, ostvariti i prema Izraelu i prema svim narodima.

3. Upravo mu Njegovo odbacivanje i Njegova smrt daju novo pravo na kraljevstvo nad Izraelom i čitavim svijetom. „Neka znade sav dom Izraelov da je Bog učinio i Gospodinom i Kristom toga Isusa kojega ste vi razapeli” (Dj. 2,36). „Zbog toga ću mu dodijeliti udio s velikima i plijen će dijeliti s jakima; zato što je dušu svoju na smrt izlio i bio ubrojen među prijestupnike” (Iz

53,12). „Stoga ga je Bog i preuzvisio i darovao mu ime koje je iznad svakoga imena: da se Isusovu imenu prigne svako koljeno nebeskih, zemaljskih i podzemaljskih bića; i da svaki jezik prizna da Isus Krist jest Gospodin, na slavu Boga Oca” (Fil 2,9-11). „Reče GOSPODIN Gospodinu mojemu: ‘Sjedni mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim’” (Mt 22,44; Heb 1,13; vidi i Heb 1 i 2,5-10).

Stoga Krist ima trostruko pravo na kraljevsku titulu, naime:

jer je Bog,

jer je Sin Davidov,

jer je kao Sin čovječji umro i uskrsnuo.

4. Njegovo kraljevsko dostojanstvo sada je priznato samo u nebu i među blaženim otkupljenima koji ga vjerom vide okrunjena slavom i čašću (Heb 2,9). „I posjeo ga zdesna sebi u nebeskim predjelima, iznad svakoga poglavarstva, i vlasti, i moći, i gospodstva, i svakoga imena imenovana ne samo na ovome svijetu, nego i u onom budućem. I sve je podložio pod noge njegove” (Ef 1,20-22). Ova krunidba Krista na nebu još nije postala vidljivom na zemlji, gdje je on još uvijek odbačeni Kralj, kojega „mrze njegovi podanici” i kojemu svakodnevno šalju poruke govoreći: „Nećemo da taj vlada nad nama” (Lk 19,14). Zbog toga Riječ kaže: „No sada još ne vidimo da mu je sve podloženo” (Heb 2,8). Ali to će se uskoro promijeniti i svi će priznati njegovo kraljevstvo, pa i njegovi neprijatelji. No za njih će tada biti prekasno te će morati čuti ovu strašnu presudu: „A te moje neprijatelje, koji nisu htjeli da kraljujem nad njima, dovedite ovamo i preda mnom ih pogubite” (Lk 19,27).

5. Evo kako Božja riječ opisuje ulazak Krista u njegovo kraljevstvo: „I zatrubi sedmi anđeo; i odjeknuše na nebu silni glasovi govoreći: ‘Kraljevstva ovoga svijeta postala su kraljevstvima našega Gospodina i njegova Krista; i kraljevat će on u vijeke vjekova.’ I padoše ničice dvadeset i četiri starješine … i pokloniše se Bogu govoreći: ‘Zahvaljujemo ti … jer si preuzeo svoju veliku vlast i zakraljevao. Narodi su se gnjevili i došla je srdžba tvoja i vrijeme mrtvih, da im se sudi,³⁸ i da predaš nagradu svojim slugama, prorocima, i svetima, i onima koji se boje tvoga imena, malima i velikima; i uništit ćeš one koji uništavaju zemlju’” (Otk 11,15-18).

_________________

38 Nakon tisućgodišnjeg kraljevstva.

_________________________

„Vidjeh u noćnim viđenjima, i gle, s oblacima nebeskim dolazi netko kao Sin čovječji: i dođe on k Pradavnome, i dovedoše ga blizu pred njega. I bijaše mu dana vlast, i slava, i kraljevstvo, da mu služe svi ljudi, narodi i jezici: njegova vlast je vlast vječna, koja neće proći, i njegovo kraljevstvo je ono koje neće biti uništeno” (Dan 7,13-14).

Približava se dan kada će se ova proročanstva ispuniti i tada će Onaj koji je bio „ruglo ljudima i od naroda prezren” od svih biti priznat kao Kralj kraljeva. Njegovi će moći uzviknuti zajedno s psalmisitom: „Podajte GOSPODINU slavu onako kako dolikuje njegovu imenu … recite među poganima da GOSPODIN vlada … Neka se vesele nebesa i neka se raduje zemlja … jer on dolazi suditi zemlji: sudit će svijetu po pravednosti i narodima po svojoj istini.

(Ps 96,8-13).

6. Njegova slava i njegovo veličanstvo bit će tada vidljivi svim stvorenjima, što će ih potaknuti da mu iskazuju čast i pokore se Njegovom kraljevskom autoritetu. Navedimo još nekoliko odlomaka koji to spominju. „Najljepši si od djece ljudske; po usnama tvojim milost se izlijeva … Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova; žezlo pravednosti, žezlo je tvoga kraljevstva. Ljubio si pravednost i mrzio bezakonje: stoga te, Bože, pomazao Bog tvoj uljem radosti kao nikoga od tvojih drugova” (Ps 45,2-7). „Ime će mu biti: Čudesni, Savjetnik, Bog silni, Otac vječni, Knez Mira. Jačanju njegove vlasti i miru neće biti kraja na prijestolju Davidovu i nad njegovim kraljevstvom, da ga uredi i da ga utvrdi sudom i pravicom od sada i dovijeka” (Iz 9,6-7). „Tvoje će oči gledati kralja u njegovoj krasoti … Jer GOSPODIN je naš sudac, GOSPODIN je naš zakonodavac, GOSPODIN je naš kralj; on će nas spasiti” (Iz 33,17.22). „Evo sluge mojega, koga podupirem, moga izabranika, u kome duša moja uživa. Na njega sam duha svoga stavio: on će donijeti sud narodima … On se neće umoriti ni obeshrabriti sve dok sud na zemlji ne uspostavi: otoci će čekati na njegov zakon” (Iz 42,1.4). „Premalo je da mi budeš sluga kako bi podigao plemena Jakovljeva i obnovio one od Izraela koji su očuvani, postavit ću te i da budeš svijetlo poganima, da budeš moje spasenje do nakraj zemlje” (Iz 49,6). „Evo, dolaze dani, govori GOSPODIN, kada ću podići Davidu Granu pravednu, i vladat će Kralj i napredovati, i provodit će sud i pravdu na zemlji … a ovo je njegovo ime kojim će biti nazvan: GOSPODIN, NAŠA PRAVEDNOST” (Jer 23,5-6). „I stajat će on i pâsti u snazi GOSPODINOVOJ, u veličanstvu imena GOSPODINOVA … jer će on sada biti velik do krajeva zemaljskih” (Mih 5,4). „On će slavu nositi te sjediti i vladati na njegovu prijestolju; i bit će svećenik na njegovu prijestolju: naum mira bit će među njima obojicom” (Zah 6,13). Raduj se silno, Kćeri sionska; kliči, Kćeri jeruzalemska: Kralj tvoj, evo, k tebi dolazi: pravedan je on i donosi spasenje … i navijestit će on mir neznabošcima; i bit će vlast njegova od mora do mora, i od Rijeke pa sve do krajeva zemlje” (Zah 9,9-10). „Ali vama koji se bojite moga imena Sunce pravednosti će ogranuti s ozdravljenjem u svojim krilima” (Mal 4,2).

Tako nam Riječ opisuje Kralja slave, Kneza mira. Sada ćemo promotriti kakvo će biti Njegovo kraljevstvo.

2. poglavlje

Uspostavljanje kraljevstva

Uspostavljanje tisućgodišnjeg kraljevstva obilježit će tri glavna događaja:

– zatvaranje Sotone u bezdan na tisuću godina;

– uskrsnuće svetih koji su usnuli u Gospodinu u razdoblju od uzeća Crkve do Kristova pojavljivanja u slavi;

– Gospodinov sud nad živim narodima, o čemu smo razmatrali u jednom od prethodnih poglavlja. Zbog toga ćemo sada pobliže promotriti samo prva dva događaja.

1. U Otkrivenju 20 čitamo: „I vidjeh anđela gdje silazi s neba s ključevima bezdana i s velikim lancem u ruci. I zgrabi on zmaja, tu staru zmiju, a to je Đavao, i Sotona, i okova ga na tisuću godina i baci ga u bezdan, i zaključa ga te zapečati nad njim da više ne zavodi narode dok se ne navrši tisuću godina; a nakon toga treba biti odriješen na kratko vrijeme” (rd. 1-3). Tako će čovječanstvo tijekom čitavog trajanja tisućgodišnjeg kraljevstva biti oslobođeno kvarnog utjecaja „lažljivca i oca laži”. Dva sotonska suradnika, Zvijer i Lažni prorok, bit će, kao što smo već vidjeli, prije njega sâmoga živi bačeni u oganj koji se ne gasi (Otk 19,20). Da bi na zemlji mogao zavladati mir i pravednost, žestoki neprijatelj ljudi mora postati potpuno obesnažen. Taj događaj označit će svršetak razdoblja u kojemu će se đavlova zloba pokazati u čitavom svom bijesu, razdoblja koje će započeti kad đavao sa svojim anđelima bude zbačen s neba na zemlju (Otk 12,9).

Kakvo će to biti oslobođenje za zemlju, a osobito za vjerne iz Izraela i naroda! Tada će se ostvariti Izaijino proročanstvo: „I bit će u taj dan da će GOSPODIN kazniti vojsku uzvišenih, koji su visoko, i kraljeve zemaljske na zemlji. I bit će okupljeni zajedno, kao što su uznici okupljeni u jami, i bit će zatvoreni u tamnicu; i bit će pohođeni nakon mnogo dana” (Iz 24,21-22). Tada će sveti na zemlji moći predvoditi pjesmu izbavljenja: „Kako li nestade tlačitelj! … Polomio je GOSPODIN štap zlih i žezlo vladarâ. Progonjen je on koji je gnjevno udarao narod neprestanim udarcima, on koji je u srdžbi vladao narodima, i nitko to ne sprečava. Sva zemlja počiva i mirna je: pjevaju na sav glas … Tvoja raskoš je oborena u podzemlje Šeol … Kako pade s neba, zvijezdo sjajna, sine zorin!” (Iz 14,4 i dalje).

Kakve li suprotnosti između prizora koji se na zemlji mogao vidjeti ranije – ratovi, razaranja, suze, smrt – i ovog mira, ovog pobjedonosnog pjevanja, koje će se proširiti po svoj zemlji, koja će biti pokorena Kristu, Knezu mira, Kralju slave!

2. Drugi događaj, uskrsnuće mučenika pobijenih nakon uzeća Crkve, dogodit će se odmah nakon zatvaranja Sotone u bezdan. „I vidjeh … duše onih kojima bijahu odrubljene glave zbog Isusova svjedočanstva i zbog riječi Božje, i one koji se ne pokloniše Zvijeri ni njegovoj slici i ne primiše njegov žig u svoja čela ili u svoje ruke; oni oživješe i kraljevaše s Kristom tisuću godina. Ali ostali mrtvi ne oživješe sve dok se nije navršilo tisuću godina. To je prvo uskrsnuće. Blagoslovljen je i svet onaj tko ima udjela u prvome uskrsnuću: nad takvima druga smrt nema vlasti, nego će oni biti svećenici Božji i Kristovi i kraljevati s njim tisuću godina” (Otk 20,4-6).

Dijel u prvom uskrsnuću imat će sveti iz Starog zavjeta i oni iz razdoblja milosti. I jedni i drugi uskrsnut će prilikom Gospodinova dolaska i poći mu u susret zajedno sa živima koji će biti preobraženi (1 Sol 4,14-17).³⁹ Ti otkupljenici vratit će se s Kristom kada se on pojavi u slavi, i tada će se dogoditi posljednji čin „prvog uskrsnuća“, naime, uskrsnuće mučenika iz velike nevolje. Oni će, jednako kao i sveti koji će biti podignuti u susret Gospodinu, vladati s Kristom u nebeskom dijelu kraljevstva.

______________________

39 Prvo uskrsnuće ima četiri faze:

1. Krist, prvenac (1 Kor 15,20);

2. sveti, kod Njegova dolaska (1 Sol 4);

3. dva svjedoka (Otk 11);

4. ostali mučenici iz razdoblja velike nevolje.

Svi su oni za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva svećenici Bogu i Kristu. Kako blagoslovljen i slavan položaj! Oni će posvuda pratiti Kralja i dijeliti njegovu slavu, provodeći njegovu kraljevsku vlast u povezanosti s njim. Oni će postati vidljivi javnosti istodobno s Kraljem, kada se On pojavi pred očima čitavog svijeta kako bi uspostavio svoje kraljevstvo. Oblak božanske slave ponovno će ispuniti hram u Jeruzalemu, kao što najavljuje prorok Ezekiel: „I gle, slava Boga Izraelova dolazila je s istoka: glas njegov bijaše kao hûk mnogih voda; i zemlja je sjala od njegove slave … A slava GOSPODINOVA uđe u Dom putem vrata koja gledaju na istok … i gle, slava GOSPODINOVA ispunila je Dom … I reče mi: ‘Sine čovječji, mjesto moga prijestolja, i mjesto stopala mojih nogu, gdje ću zauvijek prebivati usred djece Izraelove’ … Tada me poveo natrag prema vratima vanjskoga Svetišta, koja su gledala na istok; i bijahu zatvorena. Tada mi GOSPODIN reče: ‘Ova će vrata biti zatvorena; neka se ne otvaraju i neka na njih nitko ne ulazi: budući da je na njih ušao GOSPODIN, Bog Izraelov, neka stoga budu zatvorena’”

(Ez 43,2.4-5.7; 44,1-2). Drugi odlomci potvrđuju da će se slava Gospodinova pokazati kao nekoć, u stupu od oblaka i stupu od ognja (usp. Zah 8,3; 2,5; Iz 4,2-5). Tako će ljudi za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva gledati Gospodinovu prisutnost na zemlji.

U Jeruzalemu će pak biti predstavnik kojega Ezekiel naziva knezom: „… knez će tu (u hramu) sjediti i jesti kruh pred GOSPODINOM” (44,3; 46,2 i dalje). Taj knez vršit će ulogu kraljeva zamjenika i imat će Kristov autoritet.

3. poglavlje

Značajke kraljevstva

Mnogobrojni odlomci opisuju blaženstvo koje će pod Kristovim žezlom vladati na zemlji. Sve ono što je čovjek stoljećima uzalud nastojao postići i utvrditi – mir, pravednost, sreću, blagostanje, zdravlje i dug život – napokon će biti zajamčeno svima onima koji će se pokoriti Kralju kraljeva. Tako će Krist zadovoljiti najdublje čežnje čovječanstva, koje nakon istjerivanja Adama i Eve iz edenskog vrta nikad nisu bile zadovoljene (Rim 8,19-22).

1. Nakon sve krvavijih ratova tijekom mnogih stoljeća, na čitavoj zemlji zavladat će neprekidan mir, kojega neće poremetiti nikakav sukob. „Oni će prekovati svoje mačeve u plugove i svoja koplja u srpove; narod neće dizati mač protiv naroda, niti će se više učiti ratovanju … Jer svaka obuća onoga koji sudjeluje u boju, i svaki plašt uvaljan u krv izgorjet će i bit će hranom ognju. Jer dijete nam se rodilo, sin nam je dân; vlast će mu biti na ramenu, a ime će mu biti: Čudesni, Savjetnik, Bog silni, Otac vječnosti, Knez Mira. Jačanju njegove vlasti i miru neće biti kraja … Djelo pravednosti bit će mir, a ishod pravednosti spokoj i sigurnost dovijeka. Moj će narod prebivati u mirnu prebivalištu, u sigurnim nastambama i tihim počivalištima … tvoje ću dužnosnike učiniti mirom i tvoje utjerivače pravednošću. Nasilje se više neće čuti u tvojoj zemlji, ni pustošenje, ni razaranje unutar tvojih međa” (Iz 2,4; 9,5-7; 32,17-18; 60,17-18; vidi i Ps 72,3.7; 46,10-11; Mih 4,4; 5,4; Zah 9,10).

2. Krist će dati da uz mir vlada i pravednost, nasuprot sadašnjem stanju kada često pobjeđuje grijeh i nepravednost. „On će tvome narodu suditi s pravednošću, i ubogima tvojim s pravdom … On će suditi ubogima iz naroda, spasit će djecu potrebitih, a tlačitelja satrti … U dane njegove cvjetat će pravednici … Jer će on izbaviti potrebita kada on zapomaže, i uboga i onoga koji nema pomoćnika” (Ps 72). „On će suditi između narodâ, i mnoge će narode ukoriti … I neće on suditi po onome što vidi očima … nego će s pravednošću suditi ubogima i s nepristranošću će koriti krotke na zemlji; i udarit će zemlju palicom svojih usta, i dahom svojih usana pogubit će zlikovca. Pravednost će biti pojasom njegovih bokova i vjernost pojasom njegovih slabina … Oni neće više zlo nanositi ni razarati po svoj mojoj svetoj gori … U milosrđu će biti utvrđeno prijestolje; i sjedit će on na njemu u istini u šatoru Davidovu, sudit će, tražiti pravicu i požurivati pravednost … on će objaviti pravo narodima … On se neće umoriti ni obeshrabriti sve dok na zemlji ne uspostavi pravo” (Iz 2,4; 11,3-5.9; 16,5; 421.4; vidi i Jer 23,5-6; Mal 4,2; Ps 45,7).

3. Namjesto straha i nemira koja danas vlada u srcima ljudi, doći će sreća i radost.

Iz 25:6-8

I priredit će GOSPODIN nad vojskama na ovoj gori svim narodima gozbu od pretiline, gozbu od odležanih vina, od pretiline pune moždine, od dobro pročišćenih odležanih vina. I uništit će on na ovoj gori lice pokrivala prebačena preko svega naroda i zastor koji je rasprostrt nad svim narodima … i obrisat će Gospodin, Jahve, suze sa svih lica i uklonit će sa sve zemlje sramotu svoga naroda: jer je GOSPODIN to rekao … I uvećat će krotki svoju radost u GOSPODINU i veseliti se ubogi među ljudima Svecu Izraelovu … zato što su prijašnje nevolje zaboravljene … veselite se i radujte zauvijek u tome što stvaram: jer, evo, Jeruzalem stvaram veseljem, a njegov narod radošću … i neće se više u njemu čuti glas plača ni glas vapaja” (Iz 25,6-8; 29,19; 65,16-19).

4. Jedan od glavnih razloga ljudske patnje i sadašnjeg straha je smrt, koja je plaća za grijeh. Pod Kristovom vladavinom smrt doduše još neće biti uništena, ali će ona tada biti samo kazna za čin otvorene neposlušnosti i grijeha. „Svako jutro sud svoj na svjetlo iznosi” (Sef 3,5). „Svako jutro ću zatrti sve bezbožnike u zemlji; da uklonim sve zlotvore iz grada GOSPODINOVA” (Ps 101,8). Oni koji se budu pokorili Kristu neće dakle umirati.

Neće ondje više biti malog djeteta od par dana ni starca koji ne bi navršio svoje dane: jer će dijete umirati u starosti od stotinu godina, a grešnik od stotinu godina bit će proklet … jer će dani moga naroda biti kao dani drveta” (Iz 65,20.22). Bolesti i slabosti će nestati: „Tada će biti otvorene oči slijepima i otčepljene uši gluhima. Tada će hromak poskakivati kao jelen, i jezik nijemoga će pjevati” (Iz 35,5-6). Doista je teško zamislivo da bi svijet pod Kristovom vladavinom mogao biti izložen tjelesnim patnjama i da bi i dalje mogle postojati bolnice, u kojima se one danas očituju na osobito potresan način. Onaj koji je nekoć bio ovdje u svojoj uniženosti, te išao od mjesta do mjesta liječeći bolesne i nemoćne, oslobodit će čovječanstvo od posljedica grijeha kada u snazi bude vladao u tisućgodišnjem kraljevstvu. To oslobođenje spada u „obnovu svega” o kojoj apostol Petar govori u Djelima 3,21.

5. I sama zemlja imat će dijel u tome, tako što će, oslobođena od prokletstva kojim je opterećena nakon pada u grijeh, rađati onime što će doprinijeti općem blagostanju. „Bit će u zemlji pregršt žita na vrhovima gora, no plod će se njegov tresti kao Libanon: i oni iz grada cvjetat će kao trava po zemlji” (Ps 72,16).

Ti materijalni blagoslovi će, kao što ćemo kasnije vidjeti, naročito biti dijel Izraela, ali sasvim sigurno će i svi narodi uživati to nikad do tad viđeno blagostanje. „Tada će on dati kišu tvome sjemenu, da njime zemlju zasiješ, i kruh od prinosa zemlje, i bit će on mastan i izdašan: u taj dan stoka će tvoja pasti na prostranim pašnjacima. Volovi i mladi magarci koji obrađuju zemlju jesti će pročišćenu krmu ovijanu lopatom i vijačom. I na svakoj visokoj gori i na svakom visokom brijegu bit će rijeke i potoci vode” (Iz 30,23-25). „Evo, dolaze dani, govori GOSPODIN, kada će orač sustizati žeteoca, a onaj koji gazi grožđe onoga koji sije sjeme; i kapat će gore slatkim vinom” (Am 9,13; vidi i Hoš 2,21-22; Jl 3,18; Zah 3,10; 8,12).

Ovo čudesno oslobođenje stvorenja (usp. Rim 8,19-22) bit će izraženo u tome da će gotovo potpuno nestati posljedice grijeha.

„Umjesto trnja rasti će jele, a umjesto strička rasti će mirta” (Iz 55,13). „Ja ću otvoriti rijeke na uzvisinama i izvore posred dolina: ja ću pustaru u jezero pretvoriti i suhu zemlju u izvore voda. U pustari ću zasaditi cedar, bagrem, i mirtu, i maslinu; u pustinji ću postaviti jelu i bor zajedno sa šimširom” (Iz 41,18-19). „I prebivat će vuk s janjetom, i leopard će ležati s kozlićem; i tele i mladi lav i ugojeno govedo zajedno će biti; i malo dijete će ih voditi. I krava i medvjedica će pasti; mladunčad njihova zajedno će ležati; i lav će jesti slamu kao vol. I igrat će se dojenče nad rupom zmijinom, dijete odbijeno od prsâ, ruku će stavljati u otrovničinu jazbinu. Oni neće više zlo nanositi ni razarati po svoj mojoj svetoj gori” (Iz 11,6-9). „I učinit ću da iz zemlje nestanu divlje zvijeri: oni će u sigurnosti prebivati u pustari i spavati po šumama” (Ez 34,25).

„Obnova svega” uključuje, dakle, blagoslov koji odgovara blagoslovu raja, iako ne savršeno, jer zlo neće biti potpuno odstranjeno.

4. poglavlje

Crkva za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva

Božja riječ sadrži svega nekoliko odlomaka koji se odnose na položaj i ulogu Crkve za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva.

1. Najprije ćemo navesti odlomak iz Otkrivenja: „I priđe mi jedan od sedmorice anđela … te prozbori sa mnom rekavši: ‘Dođi, pokazat ću ti mladenku, ženu Jaganjčevu.’ I odnese me u duhu na goru veliku i visoku i pokaza mi taj veliki grad, sveti Jeruzalem, gdje silazi s neba od Boga, sav u Božjoj slavi … I ne vidjeh hrama u njemu: jer Gospodin Bog Svevladar hram je njegov, i Jaganjac. I ne treba gradu sunca ni mjeseca da u njemu svijetle; jer slava ga je Božja obasjala i svjetlo mu je Jaganjac. Narodi će hoditi u njegovoj svjetlosti; i zemaljski kraljevi donose mu svoju slavu …

I prijestolje Božje i Jaganjčevo bit će u njemu i sluge će mu njegove služiti i gledati lice njegovo; i ime će njegovo biti na njihovim čelima. I neće ondje više biti noći; i neće trebati svjetiljke ni svjetlosti sunca, jer ih obasjava Gospodin Bog: i vladat će oni u vijeke vjekova” (21,9-22,5).

Ovaj odlomak opisuje čudesnu slavu Crkve, Jaganjčeve zaručnice, novog Jeruzalema, za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva: ona ima Božju slavu, Bog i Jaganjac su njezin hram, a Jaganjac joj je svjetlo. S druge strane pak joj je povjerena uprava nad kraljevstvom: Kristovi otkupljenici služit će mu i vladati s njim u vijeke vjekova. Zemaljski kraljevi donosit će im darove i čast. Bog će se služiti Crkvom kako bi blagoslov i slavu proširio na čitavu zemlju, a naročito na Izrael (imena dvanaest plemena sinova Izraelovih napisana su na dvanaest vrata grada, a sam grad se naziva Jeruzalem). Činjenica da u njoj neće biti hrama ukazuje na to u kakvom bliskom zajedništvu će otkupljeni koji pripadaju Crkvi biti s Kristom, njihovim Zaručnikom: između Njega i njih neće biti potreban nikakav posrednik, tako blisko će biti povezani s Njim u Njegovoj kraljevskoj slavi. Hram priliči zemlji. No otkupljeni koji će tvoriti taj sveti grad, činit će nebeski dio kraljevstva. Bog i Jaganjac će biti njihov hram.

2. Bog nije smatrao potrebnim da nam podrobnije otkrije svoje namjere u pogledu djelatnosti nebeskih svetih prema stanovnicima zemlje. Samo je više puta ponovljeno da ćemo vladati s Kristom. „Ako trpimo, s njime ćemo vladati” (2 Tim 2,12). „Onome tko pobijedi i do svršetka bude čuvao moja djela dat ću vlast nad narodima: i pâsti će ih željeznom palicom, kao posuđe glineno bit će razbijani u krhotine; kao što i ja primih od Oca svojega … Onome tko pobjeđuje dat ću da sjedi sa mnom na mojem prijestolju, kao što i ja pobijedih i sjedoh sa svojim Ocem na njegovo prijestolje” (Otk 2,26-27; 3,21). Kad četiri živa bića i dvadeset četiri starješine daju čast Jaganjcu, potvrđuju tu slavnu činjenicu: „otkupio si Bogu svojom krvlju od svakog plemena, i jezika, i puka, i naroda; i učinio si ih Bogu našemu kraljevima i svećenicima; i vladat će nad zemljom” (Otk 5,9-10). Gospodin je svojim apostolima obećao posebno mjesto u svom kraljevstvu. „Zaista, kažem vam da ćete vi koji ste pošli za mnom, za preporoda, kada Sin čovječji bude sjedio na prijestolju svoje slave, i vi sjediti na dvanaest prijestolja i suditi dvanaest Izraelovih plemena” (Mt 19,28; vidi i Lk 22,28-29). Na općenitiji način obraća se svim otkupljenima ovim riječima: „Ne boj se, stado malo, jer svidjelo se Ocu vašemu dati vam kraljevstvo” (Lk 12,32).

3. Više od toga nam Božja riječ ne govori o tome. Trebalo bi nam dakle biti dovoljno to što znamo da ćemo vladati s Kristom. Mi, koji smo već sada nebeski narod, imat ćemo i u tisućgodišnjem kraljevstvu nebeski dijel. Bitno je to da znamo da će taj dijel biti divan, jer ćemo dijeliti Kristovu slavu i bit ćemo izvršitelji njegove kraljevske vlasti. Bit ćemo kraljevi i svećenici Bogu. Sukladno simbolici Šatora sastanka možemo reći da će se ta svećenička služba vršiti u svetinji nad svetinjama, to jest u nebeskom dijelu kraljevstva, dok će Izrael služiti Bogu na zemlji, u svetištu, kao što su činili Leviti. Narodi će pak, kada budu donosili svoje prinose Gospodinu, boraviti u dvorištu, kao nekoć dvanaest plemena.

Crkvu, dakle, očekuje iznimno slavna budućnost u tisućgodišnjem kraljevstvu. Kakva sreća da otkupljeni koji je sačinjavaju znaju da će biti sa svojim Gospodinom, slični njemu i sjedinjeni s njim u provođenju njegove kraljevske vlasti i vršenju njegove svećeničke službe. Kakva radost će biti Njegovom srcu „kada se on u onaj dan dođe proslaviti u svojim svetima i izazvati divljenje u svima koji vjeruju” (2 Sol 1,10)!

„Kada se Gospodin Isus pojavi, učinit će od nas dragocjeno kamenje koje će se sjati u Njegovoj slavnoj kruni, i koji će posvuda odražavati, ne ono što mi jesmo nego ono što On sâm jest. On će biti proslavljen, Njemu će se diviti njegovi sveti” (H. R.) „Kada se pojavi Krist, život naš, tada ćete se i vi pojaviti s njim u slavi” (Kol 3,4).

5. poglavlje

Izrael za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva

Blagoslovi koji su bili obećani Izraelu uglavnom su zemaljske naravi. Bili su mu uskraćeni zbog neposlušnosti, ali Bog će ipak izvršiti svoje namjere milosti prema svome narodu. Nakon što oni Njegovim milosrđem i putem kušnji budu dovedeni do obraćenja bit će uvedeni u blagoslove tisućgodišnjeg kraljevstva, pod vladavinom svoga Mesije, kojega će tada prepoznati i dočekati kao Kralja kraljeva. Jasno je, dakle, da je Izraelski narod pozvan odigrati sasvim osobitu ulogu za vrijeme ovog razdoblja i zauzeti posebno mjesto u kraljevstvu.

1. Izrael će, nakon što Bog obnovi svoj odnos s njim po milosti, opet postati prvi narod na zemlji, i ta prednost bit će proglašena i priznata od svih naroda. Kakva promjena, nakon stoljetnog proganjanja i tlačenja od strane drugih naroda! „I vladat će nad svojim tlačiteljima” (Iz 14,2). „I sinovi onih koji su te tlačili, pognuti će k tebi doći, i svi oni koji su tebe prezirali prigibat će se pred stopalima tvojih nogu; i nazivat će te Gradom GOSPODINOVIM, Sionom Sveca Izraelova” (Iz 60,14).

Utjecaj Izraela proširit će se na sav svijet. „On će učiniti da se ukorijene oni koji dolaze od Jakova: Izrael će cvjetati i pupati, i lice svijeta plodom ispuniti” (Iz 27,6). Ali i mnogo više od toga: ostali vladari iskazivat će svoju podložnost Izraelu. „Kraljevi će biti tvoji hranitelji i njihove kraljice tvoje hraniteljice: oni će ti se klanjati svojim licem do zemlje i lizati prah tvojih nogu. I znat ćeš da Ja jesam GOSPODIN” (Iz 49,23).

2. Posljedica te podložnosti bit će veliko bogatstvo koje će se iz svih naroda slijevati u Izrael: jer će se obilje mora k tebi obratiti, bogatstvo naroda k tebi će doći … Stoga će tvoja vrata biti svagda otvorena; neće se zatvarati ni danju ni noću, kako bi se k tebi mogla donositi moć naroda, i kako bi se moglo dovoditi njihove kraljeve. Jer će propasti narod i kraljevstvo koje ne bude htjelo tebi služiti; jest, ti će narodi biti potpuno opustošeni” (Iz 60,5.11-12 vidi i Iz 61,5-6; 66,12).

3. Jeruzalem će postati prijestolnicom čitavog svijeta, jer će Bog tamo očitovati svoju prisutnost. „Jer GOSPODIN je odabrao Sion, poželio ga sebi za prebivalište. “Ovo je počivalište moje dovijeka: ovdje ću prebivati, jer sam to poželio” (Ps 132,13-14). „I baštinit će GOSPODIN Judeju, svoj dio u Svetoj zemlji, i opet izabrati Jeruzalem … Ovako govori GOSPODIN nad vojskama: ‘Vratio sam se Sionu i prebivat ću usred Jeruzalema: Jeruzalem će se nazivati gradom istine, a gora GOSPODINA nad vojskama, svetom gorom.’ … Jest, mnogi narod i jaki narodi doći će tražiti GOSPODINA nad vojskama u Jeruzalem i moliti se pred GOSPODINOM … I svatko tko preostane od svih naroda … iz godine u godinu će uzlaziti u Jeruzalem klanjati se Kralju, GOSPODINU nad vojskama, i održavati blagdan sjenica” (Zah2,12; 8,3.22; 14,16). „U to doba Jeruzalem će zvati Prijestoljem GOSPODINOVIM; i svi će se narodi k njemu sabrati, k imenu GOSPODINOVU, k Jeruzalemu” (Jer 3,17; usporedi Mih 4,1-2 i Ez 43,7.

4. Jeruzalemski hram bit će ponovno sazidan, kao što prorok Ezekiel podrobno opisuje u šest poglavlja svoje knjige (pogl. 40-44 i 46). Tamo će prebivati Božja slava (43,1-7), i to u istom pojavnom obliku kao nekoć, naime, u stupu od oblaka i ognja. I žrtve će se ponovo prinositi, kao podsjetnik na Kristovo djelo na križu. „Ali svećenici Leviti, sinovi Sadokovi … će mi pristupati da mi služe, oni će stajati preda mnom da mi prinose salo i krv, govori Gospodin Jahve” (Ez 44,15). Izvor žive vode poteći će iz hrama i ulijevati se u Mrtvo more koje će uslijed toga biti ozdravljeno i obilovat će ribama (Jl 3,18; Zah 14,8; Ez 47, 1-12). Ponovo će se slaviti Pasha, kao podsjetnika na Kristovu pomirbenu smrt, i Blagdan sjednica, kao simbol počinka kojega će Bog priskrbiti Izraelu i narodima (Ez 45,21-25; Zah 14,16-19). Nad zemljom (izraelskom) će vladati Knez; on će imati sinove i posjedovat će zemljišta (Ez 46,16; 45,7-8). On će provoditi pravedan sud i prinositi žrtve za narod (45,8-9.17).

5. Izrael će, naročito na početku tisućgodišnjeg kraljevstva, imati i zadaću da svim narodima objavi Kristovo ime. „I poslat ću one od njih koji se izbave k narodima … na daleke otoke koji nisu čuli glas o meni ni vidjeli moju slavu; i objavljivat će oni moju slavu među narodima” (Iz 66,19). „I bit će ostatak Jakovljev usred mnogih naroda kao rosa od GOSPODINA, kao pljuskovi kiše na travi” (Mih 5,7). „I kao što ste bili prokletstvom među neznabošcima, dome Judin i dome Izraelov, tako ću vas spasiti, i bit ćete blagoslovom” (Zah 8,13). „U one dane će deset ljudi od svih jezika nežidovskih narodâ hvatati za skut onoga tko je Židov govoreći: ‘Idemo s vama; jer smo čuli da je s vama Bog’” (Zah 8,23). „Zaklinjat će te govoreći: ‘Uistinu je Bog u tebi; i nema nikoga drugoga, nema Boga’” (Iz 45,14). Apostol Pavle nedvojbeno misli upravo na ovu buduću službu Izraela među narodima kada piše Rimljanima: „A ako je njihov prekršaj bogatstvo za svijet i njihovo smanjenje bogatstvo za pogane, koliko će to više biti njihova punina?” (11,12). Tada će doista narodi doći k Njegovoj svjetlosti i zemaljski kraljevi k istoku Njegovog sjaja (Iz 60,3).

6. poglavlje

Narodi za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva

1. Iako proroštvo, s jedne strane, naročito ističe prednost Izraela za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva, također nam, s druge strane, pokazuje da će i narodi sudjelovati u blagoslovima koje će donijeti Kristova vladavina na zemlji. On će, zapravo, „objaviti pravo narodima” i bit će postavljen za „svjetlo narodima, da nosi spasenje do nakraj zemlje” (Iz 42,1; 49,6). I prorok Daniel objavljuje da će se Gospodinovo kraljevstvo proširiti na sve narode. „I bijaše mu dana vlast, i slava, i kraljevstvo, da mu služe svi ljudi, narodi i jezici” (7,14).

2. Kao što će Bog srca iz izraelova ostatka dovesti do pokajanja, isto tako će snažno djelovati i među narodima, da se i oni obrate Kristu. „U taj dan čovjek će pogledati na svoga Tvorca i njegove će oči cijeniti Sveca Izraelova” (Iz 17,7). „Jer tada ću ljudima dati čisti jezik da mogu zazivati ime GOSPODINOVO, da mu jednodušno služe” (Sef 3,9). Svakako da će se Bog u tu svrhu poslužiti porukom spasenja koju će po svemu svijetu objavljivati brojni evangelizatori iz Izraela. No ipak će On biti taj koju će dotaći srca i savjesti, čak i onih najtvrđih. U taj dan gluhi će čuti riječi knjige, a oči slijepih iz tame će vidjeti i iz mraka … Oči onih koji vide neće biti zamućene i uši onih koji čuju slušat će. I srce brzopletih znanje će razumjeti i jezik mucavih spremno će govoriti razumljivo” (Iz 29,18;

32,3-4).

3. Ovo obraćenje naroda uslijedit će nakon obraćenja Izraela, te će dovesti do toga da se pokore Kristu i priznaju ga kao Kralja kraljeva. „On će vladati i od mora do mora, i od Rijeke do krajeva zemlje. Pred njim će se pokloniti oni koji žive u pustinji, i neprijatelji će njegovi prah lizati. Kraljevi Taršiša i otokâ dare će donositi: kraljevi Šebe i Sebe darove će prinositi. Jest, svi će kraljevi pasti ničice pred njim, svi će mu narodi služiti” (Ps 72,8-11).

Prorok Izaija opisuje to na sličan način: „U taj dan će korijen Jišajev stajati kao stijeg narodu; pogani će ga tražiti: i njegov će počinak biti slavan … I vratit će se oni GOSPODINU, i uslišat će on njihovo zaklinjanje i ozdraviti ih … Pa i sinove tuđinske koji se pridruže GOSPODINU da bi mu služili i da bi ljubili ime GOSPODINOVO, da mu budu slugama … i njih ću dovesti na svoju svetu goru i razveseliti ih u svome domu molitve … jer će se moj dom zvati domom molitve za sve narode” (Iz 11,10; 19,22; 56,6-7).

Na kraju ćemo još navesti proroka Zahariju: „I mnogi će se narodi u taj dan pridružiti GOSPODINU i bit će moj narod” (2,11). Tako će svi narodi s radošću služiti Gospodinu, dok će oni neobraćeni, koji će se samo praviti da su podložni, biti samo manjina. Oni pak koji se budu bunili, bit će odmah kažnjeni, kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju.

4. Narodi će u velikim skupinama dolaziti u Jeruzalem da bi tamo štovali.

„I narodi će se k njoj stjecati. I doći će mnogi narodi i govoriti: ‘Dođite, i uzađimo na goru GOSPODINOVU, u Dom Boga Jakovljeva. On će nas poučiti svojim putovima, a mi ćemo hoditi njegovim stazama: jer će od Siona Zakon izići i riječ GOSPODINOVA iz Jeruzalema’” (Mih 4,1-2). „Ovako govori GOSPODIN nad vojskama: ‘Doći će narod i stanovnici mnogih gradova; stanovnici jednoga grada ići će u drugi govoreći: Pođimo se brzo moliti pred GOSPODINA i tražiti GOSPODINA nad vojskama: Ići ću i ja.’ Jest, mnogi narod i jaki narodi doći će tražiti GOSPODINA nad vojskama u Jeruzalem i moliti se pred GOSPODINOM” (Zah 8,20-22). Narodi koji će zanemariti ovu službu štovanja bit će kažnjeni. „Tko god od svih zemaljskih plemena ne uzađe u Jeruzalem pokloniti se Kralju, GOSPODINU nad vojskama, nad njima neće biti kiše. Ako pleme egipatsko, koje nema kiše, ne uzađe i ne dođe, nastat će pošast kojom će GOSPODIN udariti neznabošce koji ne bi uzašli držati blagdan sjenicâ. To će biti kazna Egiptu i kazna svim narodima koji ne uzađu držati blagdan sjenica” (Zah 14,17-19).

5. Iako će grijeh i smrt još postojati, zemlja će biti „puna spoznaje GOSPODINOVE kao što vode prekrivaju more” (Iz 11,9). Srca većine bit će tako ispunjena Kristom da će sva djela i svi postupci ljudi biti obilježeni svetošću. Čak će i na konjskim praporcima biti napisano „svetost Gospodinu” (Zah 14,20). Zakleh se samim sobom … da će se meni prignuti svako koljeno, svaki će se jezik zaklinjati. Zaista, reći će on, u GOSPODINU imam pravednost i snagu. K njemu će ljudi dolaziti; a svi oni koji su bijesni na njega, bit će posramljeni” (Iz 45,23-24). Napokon će biti uslišena molitva koja je bila tako često izgovarana: „Neka dođe kraljevstvo tvoje!”

7. poglavlje

Svršetak tisućgodišnjeg kraljevstva

Krist će vladati željeznom palicom. To znači da neće trpjeti nikakvu povredu svog autoriteta. Zbog toga Psalmist poziva zemaljske kraljeve i suce da služe Gospodinu sa strahom i drhtanjem. „Budite sada mudri, o kraljevi: poučite se, vi suci zemaljski. Služite GOSPODINU sa strahom i radujte se s drhtanjem. Poljubite Sina da se on ne razgnjevi, a vi propadnete na putu kada se njegov gnjev tek malo raspali” (Ps 2,10-12). I tada će još biti takvih koji će se nevoljko pokoriti Kristovoj vladavini, ali će prikriti svoju mržnju. No gdje god se zlo bude otvoreno očitovalo, bit će na licu mjesta suzbijeno pravednim sudom, jer Kralj će „vladati u pravednosti”. Oni koji budu kažnjeni, služit će kao primjer onima koji su u napasti da učine to isto. „I izlazit će i gledati trupla ljudi koji su protiv mene griješili: jer njihov crv neće umrijeti, niti će se njihov oganj ugasiti; i bit će oni na gadost svakome tijelu” (Iz 66,24).

Ali ni blagostanje, ni mir, ni pravednost koja će vladati neće promijeniti čovjekovo srce. Samo ga Božja milost može promijeniti i obnoviti. Na kraju tisućgodišnjeg kraljevstva Bog će čovjeka staviti na posljednju provjeru: Sotona će na kratko biti pušten. „A kada istekne tisuću godina, Sotona će biti pušten iz svoga zatvora; i izići će zavoditi narode koji su na četiri strane svijeta, Goga i Magoga, da ih okupi za boj: bit će brojni kao morski pijesak” (Otk 20,7-8). Tako će Bog razotkriti istinsko stanje srdaca: oni koji su se pretvarali da su pokorni, tada će otkriti svoje stvarne osjećaje, to jest, mržnju protiv Krista i onih koji su njegovi. Zbog toga će se oni, čim se Sotona pojavi, brzo okupiti pod njegovom zastavom kako bi zaratili protiv svetih, u bezumnoj nadi da će uništiti Kristovo kraljevstvo i ponovno uspostaviti ranije stanje. Kakva zabluda!

Ovi bezbožnici biće brojni „kao morski pijesak”, te ih se zbog toga može usporediti s Gogom i Magogom iz Ezekiela 39, tim snažnim neprijateljem koji je tisuću godina ranije opustošio i oplijenio Palestinu. To pokazuje kako je nepopravljiva pokvarenost ljudskog srca. Nakon tisuću godina mira, povezanih s blagoslovima svake vrste, milijuni ljudi jasno će iskazati da im je Sotona još uvijek draži od Boga, te će se u otvorenoj pobuni podići protiv Kralja kraljeva. „I uzađoše oni na prostrano polje zemlje i opkoliše tabor svetih i ljubljeni grad” (Otk 20,9). Đavao će, dakle, još jednom pokušati uništiti svete, skupa s Jeruzalemom, gradom velikoga Kralja. To će pokušati i nakon što bude istjeran iz neba i zbačen na zemlju (Otk 12,7 i dalje). Njegove namjere se ne mijenjaju. Kad nije mogao dohvatiti Gospodina, onda s velikim bijesom progoni Njegove ljubljene. Jeruzalem i hram će u razdoblju od tisuću godina biti Jahvino prebivalište, i zbog toga će ih Sotona nastojati uništiti.

Ali Gospodin mu to neće dopustiti: iznenadna osuda dokrajčit će tu pobunu. „I siđe s neba od Boga oganj i proždrije ih. I đavao koji ih je zavodio bî bačen u jezero ognja i sumpora, gdje su Zvijer i Lažni prorok, i bit će mučeni dan i noć u vijeke vjekova” (Otk 20,9-10). Odmah, dakle, nakon što postane bjelodanim ono što je bilo skriveno u srcima, pobuna će biti ugušena, tako da đavao svetima neće uspjeti nanijeti ni najmanju štetu.

Ova pobuna kao i munjevita osuda označuju svršetak tisućgodišnjeg kraljevstva. Nakon toga započet će posljednja faza proroštva: vječno stanje. To ćemo razmatrati u petom, posljednjem dijelu ove knjige.

PETI DIO

VJEČNO STANJE

Uvod

Dolazimo sada do posljednje faze proročkih događaja koja će uslijediti neposredno nakon pobune na svršetku tisućgodišnjeg kraljevstva. Nebo i zemlja će biti uništeni i Krist će sjesti na veliko bijelo prijestolje kako bi sudio ljudima koji su umrli u svojim grijesima. Oni će biti uskrišeni Božjom snagom, suđeni po svojim djelima, osuđeni i bačeni u ognjeno jezero. Nakon toga će i smrt biti uništena. Bog će stvoriti novo nebo i novu zemlju, na kojima će prebivati pravednost. Grijeh neće onečišćavati novo stvorenje u kojemu će Bog prebivati zajedno s ljudima. Sve će biti pomireno s Njim, sve će biti u savršenom skladu s Njegovom svetošću. I Njegova ljubav, koju ništa više neće ometati, ispunit će stvorenje, te će posvuda vladati nepomućena sreća, bez kraja. Krist će kraljevstvo predati Bogu i Ocu, da Bog bude sve u svemu.

To je sažetak predmeta kojega ćemo sada razmatrati.

1. poglavlje

Veliko bijelo prijestolje

1. U Otkrivenju 20,11-15 čitamo: „I vidjeh veliko bijelo prijestolje i onoga koji sjedi na njemu, od čijega lica pobježe zemlja i nebo, i mjesta im se više ne nađe. I vidjeh mrtve, male i velike, stajahu pred Bogom; i otvoriše se knjige. I jedna druga knjiga bi otvorena, koja je knjiga života: i bijaše mrtvima suđeno po onome što je napisano u knjigama, po njihovim djelima. I more dade mrtve koji bijahu u njemu, i smrt i podzemlje dadoše mrtve koji bijahu u njima: i bijaše svaki suđen po svojim djelima. I smrt i podzemlje bijahu bačeni u ognjeno jezero. To je druga smrt. I tko god ne bi nađen zapisan u knjizi života, bijaše bačen u ognjeno jezero.”

Kako ozbiljan prizor! Dok će oni koji su umrli u Kristu biti uskrišeni prilikom Gospodinova dolaska, prije uspostavljanja tisućgodišnjeg kraljevstva, oni koji nisu spašeni ostat će u grobovima i bit će uskrišeni tek poslije tisućgodišnjeg kraljevstva kako bi se pojavili pred velikim bijelim prijestoljem. Došao je trenutak obračuna … Na tom prijestolju sjedi sam Krist i vrši ulogu suca koju mu je predao Otac. „Jer Otac ne sudi nikoga, nego je sav sud predao Sinu … A dao mu je i ovlast da sudi, jer je Sin čovječji” (Iv 5,22.27). „Bog će po Isusu Kristu suditi ljudske tajne” (Rim 2,16). „On nam je i zapovjedio propovijedati i svjedočiti narodu da je on taj koji je od Boga postavljen za Suca živima i mrtvima” (Dj 10,42). „Jer odredio je dan u koji će pravedno suditi svemu svijetu po čovjeku kojega je odredio, po kojemu je svima dao jamstvo uskrisivši ga od mrtvih” (Dj 17,31). „Krist Isus, koji će suditi žive i mrtve” (2 Tim 4,1).

Svi će se pojaviti pred Njim, mali i veliki ovoga svijeta, da prime pravednu kaznu koju su zaslužili za svoja djela. No ovo neće biti „pokazivanje” kao kod otkupljenih (2 Kor 5,10), prema kojima će u prvome planu biti milost, koja je putem Kristove krvi očistila sve grijehe i istodobno učinila nešto dobro za Boga. Ovdje će svaki bezbožnik morati odgovarati za svoja djela, a da nikako neće moći računati na milost koju je za svoga života prezreo.

Ni jedan otkupljeni neće se naći među tim nesretnicima. „Zaista, zaista, kažem vam: Onaj tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me poslao ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život” (Iv 5,24). Za one pak koji nisu povjerovali u Gospodina Isusa neće više biti nikakve nade, jer su pogazili Božjeg Sina.

2. Svaki čovjek imat će jednom posla s Bogom, bilo u Kristu (to jest, kao korisnik Njegova otkupnog djela), ili „po svojim djelima”. Onaj tko se za svoje pojavljivanje pred Bogom oslanja samo na vlastite zasluge, primit će sigurnu i pravednu osudu; jer, njegova djela neće podnijeti božansko svjetlo. Dan milosti će tada biti prošlost, i sve će se procjenjivati prema neumoljivim zahtjevima Božje pravednosti i slave.

Mrtvi će biti suđeni po onome što je zapisano u knjigama. Svakako da je to slikovit govor, ali kako mnogo on govori: Ništa neće biti zaboravljeno, sve će biti dozvano u pamćenje, i to ponovno spominjanje bit će dovoljno da mrtve uvjeri u njihovu krivnju i pravednu osudu. I tajni grijesi će biti suđeni: „Jer koji god su … sagriješili … bit će suđeni na dan kada će … Bog po Isusu Kristu suditi ljudske tajne” (Rim 2,12.16). Neće biti suđena samo djela, nego i riječi: „Ali kažem vam da će ljudi za svaku bezrazložnu riječ koju izgovore dati račun na dan suda. Jer po svojim ćeš riječima … biti osuđen” (Mt 12,36-37). Nitko se neće moći opravdati i svaka usta će biti zatvorena. To će biti „objavljenje pravednoga suda Boga, koji će uzvratiti svakome prema njegovim djelima” (Rim 2,5-6).

3. A što će biti s onima koji nikad nisu čuli evanđelje? Najprije se treba podsjetiti da je Bog u svim razdobljima govorio ljudima kroz djela stvorenja, kao i putem savjesti. „Jer otkriva se gnjev Božji s neba na svaku bezbožnost i nepravednost ljudi, koji istinu sputavaju nepravednošću. Jer u njima je očito ono što se može spoznati o Bogu: jer Bog im je to očitovao. Jer se ono njegovo nevidljivo, to jest njegova vječna moć i Božanstvo, jasno opaža od samog stvaranja svijeta i shvaća po onome što je stvoreno, tako da su bez isprike” (Rim 1,18-20). Čovjek je, dakle, samim promatranjem prirode sposoban opaziti Božju vječnu moć i božanstvo, i već zbog toga nema nikakve isprike ako živi u nepravednosti. A Bog je još, pored toga, u ljudsku svijest utisnuo načela Zakona, putem razaznavanja dobra i zla, što posjeduje i najprimitivnije ljudsko biće. „Jer kada god pogani, koji nemaju Zakon, po naravi vrše ono što je sadržano u Zakonu, oni su, i nemajući Zakon, sami sebi Zakon: pokazuju da su djela koja nalaže Zakon upisana u njihovim srcima; svjedoči o tome njihova savjest i prosuđivanja kojima se međusobno optužuju ili brane” (Rim 2,14-15).

Budući da se pogani (neznabošci) nisu se pokorili istini koja im je bila objavljena putem ovog dvostrukog kanala, Božja riječ govori da nemaju ispriku pred Bogom. No to ne znači da će svi ljudi biti kažnjeni jednakom mjerom. Onaj tko nije čuo evanđelje neće biti kažnjen tako strogo kao onaj tko ga je čuo, ali ga je odbio. Sam Gospodin je rekao: „A onaj sluga koji je znao volju svoga gospodara, a nije se pripremio niti je učinio po njegovoj volji, dobit će mnogo udaraca. No onaj koji nije znao, ali je učinio ono što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Jer kome god je mnogo dano, mnogo će se od njega iskati; i kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati” (Lk 12,47-48). S druge strane pak je potvrdio da će naraštaj koji je vidio Njegova mnoga čudesa i čuo Njegovu poruku milosti i odbacio je, biti strože kažnjen u dan suda nego grešnici iz Tira i Sidona. „Jao tebi, Korazine! jao tebi, Betsaido! jer da su se u Tiru i Sidonu zbila silna djela koja su se zbila u vama, oni bi se već odavno pokajali u kostrijeti i pepelu. Ali, kažem vam: Tiru i Sidonu bit će lakše na dan suda negoli vama” (Mt 11,21-22). Istu osudu izriče i nad Kapernaumom u odnosu na Sodomu (rd. 23-24). Naposljetku je svojim učenicima, koje je poslao propovijedati u Izraelu, rekao da će na dan suda zemlji Sodome i Gomore biti podnošljivije negoli gradovima koji odbiju primiti ih (Mt 10,14-15).

Ovi odlomci pokazuju da će Gospodin suditi kako je pravo i pošteno, uzimajući u obzir stupanj krivnje i odgovornosti svakog grešnika. Bog se, pored toga, objavljuje kao Bog-spasitelj onih duša koje ga se boje, kao što dokazuje obraćenje Kornelija i rizničara iz Etiopije (Dj 10,19-20; 8,26-29). „Čestitima sviće svjetlost u tami” (Ps 112,4). Grešnici koji su se pokajali u doba Starog zavjeta mogli su dobiti oproštenje svojih grijeha radi Kristova otkupnog djela, čiji su korisnici bili u naprijed (vidi primjer Davida koji je, nakon što je bio kriv za preljub i ubojstvo, izrazio sigurnost oproštenja u Psalmu 32). Bog je bio strpljiv i podnosio je „grijehe učinjene prije”, jer je svoju pravednost očitovao tako što je Krista udario na križu (Rim 3,25). On je i danas još strpljiv, jer „ne želi da itko propadne, nego da svi dođu k pokajanju” (2 Pet 3,9). Bog raspolaže brojnim sredstvima koja nama nisu uvijek poznata. Njegova milost, njegova ljubav prema grešnicima, i snaga koju on koristi da bi ih putem vjere u Isusa doveo do spasenja, sežu mnogo dalje negoli možemo pojmiti, tako da na dan suda nitko neće biti nepravedno osuđen.

4. Otvorit će se jedna druga knjiga: knjiga života. Ali ona se neće otvoriti da bi se u nju upisalo ičije ime, nego da podsjeti grešnike da su i oni mogli upisani u nju i tako izbjeći pakao, da nisu prezreli Božju milost. Tu, dakle, neće biti nikakve provjere ne bi li se možda ipak, protivno svim očekivanjima, u knjizi života moglo pronaći ime nekog osuđenog. Ne, niti jedan od onih čije je ime Bog upisao u tu knjigu neće se pojaviti pred velikim bijelim prijestoljem. Zato što su povjerovali u Isusa, oni ne dolaze na sud (Iv 5,24). „Sada, dakle, nema nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu” (Rim 8,1).

O knjizi života govori se i u mnogim drugim odlomcima.⁴⁰ Tko god nije u zapisan u njoj, izgubljen je zauvijek. Čitatelju, je li tvoje ime već zapisano u toj knjizi? Ako jest, možeš se radovati, jer je Gospodin rekao svojim učenicima: „Radujte se što su vaša imena zapisana na nebesima.” Ako nije, onda se požuri da urediš stvari s Bogom, jer Riječ jasno kaže: „I tko god ne bi nađen zapisan u knjizi života, bijaše bačen u ognjeno jezero” (Otk 20,15).

Odbijanje Božje milosti dodatno će pooštriti osudu grešnika. „Onaj tko vjeruje u njega (Božjeg Sina), ne osuđuje se; a onaj tko ne vjeruje, već je osuđen, jer nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega” (Iv 3,18).

Jao onima koji će se morati pojaviti pred velikim bijelim prijestoljem! Tamo će biti izrečena neumoljiva i konačna presuda: Bit će bačeni u „ognjeno jezero”. U Otkrivenju 21,8 podrobno su naznačene točke optužnice koje dovode do te osude: A strašljivima (to jest onima koji nikada nisu htjeli sasvim se odlučiti za Krista), i nevjernima (to jest onima koji su odbili spasenje), i okaljanima, i ubojicama, i bludnicima, i vračarima, i idolopoklonicima, i svim lažljivcima, udio je u jezeru koje gori ognjem i sumporom: to je druga smrt.” Takva je pravedna presuda koju će Gospodin izreći protiv svih tih optuženika.

_______________

40 Ps 69,28; Fil 4,3; Otk 3,5; 13,8. Vidi i Lk 10,20; Heb 12,22-23.

____________

5. Što je to „ognjeno jezero”? To je mjesto koje se uobičajeno naziva „pakao” (grčki „gehena”). Postoji više odlomaka koji opisuju neizrecive strahote tog mjesta, kao i muke nesretnika koji su tamo zatočeni. U Izaiji 30,33 slikoviti je prikazan kao velika hrpa drva koja je zapaljena Gospodinovim dahom sumpornom rijekom. U Luki 16,24 bogataš u Hadu viče za pomoć i govori da se „muči u ovom plamenu”, iako se još ni ne nalazi u ognjenom jezeru. Gospodin muke onih koji će biti bačeni u ognjeni pakao opisuje riječima: „gdje crv njihov ne umire i oganj se ne gasi” (Mk 9,48; vidi i Mt 25,41; Heb 10,27).

I Daniel najavljuje posljednji sud i opisuje strašno stanje osuđenih: „I probudit će se mnogi od onih koji spavaju u prahu zemaljskom; neki na vječni život (to jest prvo usrksnuće), a neki na sramotu i vječni prezir” (12,2).

To mjesto je i mjesto plača i škrguta zubi (Mt 13,42.50; 22,13), mjesto „krajnje tame” ili „tame koja je vani” (Mt 8,12; 22,13). Riječ „krajnja tama” izražava potpunu i konačnu udaljenost osuđenih iz Božje prisutnosti i Božjeg svjetla. Biti zauvijek vani, iza zatvorenih vrata – to je ono što očekuje nevjernike. „Kad jednom gospodar kuće ustane i zatvori vrata, a vi, stojeći vani, počnete kucati na vrata govoreći: ‘Gospodine, Gospodine, otvori nam’, on će vam odgovoriti i reći: ‘Ne znam vas odakle ste … odstupite od mene, svi vi zločinitelji’” (Lk 13,25-27; vidi i Otk 22,15).

To je i „mjesto mučenja” (Otk 14,11; 20,10), koje znači „vječnu propast” (2 Sol 1,9; 2 Pet 2,1) pod Božjim prokletstvom (Mt 25,41). To strašno stanje naziva se „druga smrt” (Otk 20,14; 21,8). Dok je prva smrt te bezbožnike odstranila iz zemaljskog života, druga smrt će ih baciti u ognjeno jezero, gdje će biti mučeni dan i noć, u vijeke vjekova.

Kakvo strašno stanje! Sve slike koje Božja riječ koristi da ga opiše (vječni oganj, crv koji nagriza, plač i škrgut zubi, krajnja tama, vječna propast, itd.) izražavaju neizrecive patnje, grižnju savjesti i strah koji će mučiti srca osuđenih uslijed svjesnosti da će zauvijek biti odvojeni od Boga. Možda će k tim moralnim patnjama biti dodane i fizičke patnje, jer će bezbožnici uskrsnuti prije negoli se pojave pred velikim bijelim prijestoljem. Oni će, dakle, dobiti tijelo s kojim će otići u ognjeno jezero. Dok će svi otkupljeni biti odjeveni u slavno tijelo, slično Gospodinovu, te će za svu vječnost uživati Božju prisutnost u nebeskom svjetlu, u sreći i slavi, bezbožnici će, u svjesnosti vječne odvojenosti od Boga, trpjeti neizrecive muke. To je druga smrt.

Muke tih mrtvih bit će dodatno otežane time što će oni zadržati svoju svijest i svoje sjećanje. I oni će, kao i bogataš iz Luke 16, znati da postoji mjesto sreće na koje im zbog nepremostive provalije onemogućen pristup.

Strašan osjećaj napuštenosti; svjesnost da je osuda potpuno zaslužena; gorko optuživanje samoga sebe uslijed svjesnosti da se ta kazna mogla izbjeći jednostavnom vjerom u Gospodina; strah od beskrajnog mučenja; vječno udaljenje iz prisutnosti Boga koji je sve učinio, sve dao, da spasi grešnike, ali koji se mora povući od onih koji su prezreli Njegovo spasenje i prepustiti ih samima sebi, vani, u tami … To je pakao!

Bit će mučeni dan i noć, u vijeke vjekova. Kakva strašna sudbina i kako je važno bez oklijevanja prihvatiti to divno spasenje koje Isus zabadava nudi svim grešnicima! Spašeni pak imaju svoju zadaću: naviještati dobru vijest spasenja po milosti. „Jao meni ako evanđelje ne propovijedam”, uzviknuo je apostol Pavao (1 Kor 9,16). Slijedimo Njegov primjer i podsjetimo grešnike da je Bog toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da svaki koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima vječni život.

2. poglavlje

Novo nebo i nova zemlja

1. Kada Gospodin sjedne na veliko bijelo prijestolje kako bi sudio mrtvima, zemlja i nebo pobjeći će pred Njegovim licem i neće im se više naći mjesta (Otk 20,11). Apostol Petar potanko nam opisuje uništenje zemlje i zvjezdanog neba. „Po riječi Božjoj nebesa bijahu od davnine i da se zemlja izdigla iz vode i u vodi; po njoj je i ondašnji svijet, vodom potopljen, propao, a sadašnja nebesa i zemlja istom su riječju pohranjena i čuvaju se za oganj na dan suda i propasti bezbožnih ljudi … Ali doći će … dan Gospodinov, u koji će nebesa s velikim praskom uminuti i počéla se užariti i rastaliti, a zemlja i djela što su na njoj izgorjeti. Budući da će se sve to raspasti, kakvi tek vi morate biti u svemu svetome življenju i pobožnosti iščekujući i požurujući dolazak dana Božjega, u koji će se nebesa, zapaljena, raspasti, i počéla se užariti i rastaliti?” (2 Pet 3,5.10-12).

Dok je nekadašnji svijet, dakle, bio uništen potopom, sadašnji svijet bit će uništen ognjem. Radi se o potpunom i konačnom uništenju koje će zahvatiti i svemir. Ta ozbiljna istina potvrđena je i u drugim odlomcima Pisma. „Od davnine si ti postavio temelje zemlji, i nebesa su djelo ruku tvojih. Ona će proći … jest, sve će to ostarjeti kao odjeća; promijenit ćeš ih kao halju i bit će promijenjeni” (Ps 102,25-26; Heb 1,10-12). „Nebo i zemlja će proći” (Mt 24,35).

Što će se pak dogoditi sa svetima iz tisućgodišnjeg kraljevstva za vrijeme te katastrofe? Ni jedan odlomak nam ne govori o tome, ali možemo pretpostaviti da će biti promijenjeni (preobraženi) i sačuvani. „Znamo da tijelo i krv ne mogu baštiniti Božje kraljevstvo. Na temelju općih temeljnih smjernica Pisma možemo dakle biti sasvim sigurni da će ovi sveti prije ovog sveopćeg raspada svemira i zemlje biti sačuvani i preneseni na novu zemlju i pod novo nebo, gdje prebiva pravednost, i to u stanju koje odgovara vječnom stanju u koje će biti uvedeni” (W. Kelly, „O Otkrivenju”).

2. Božja riječ nam ne daje podrobniji opis tog novog neba, nedvojbeno zbog toga što nam naše sadašnje ljudsko stanje ne bi dopustilo shvatiti ta čudesa ako bi nam bila objavljena na taj način. Čak je i apostol Pavao, koji je bio uznesen do trećeg neba, to jest do Božjeg prebivališta, rekao da je tamo čuo neizrecive riječi koje čovjeku nije dopušteno govoriti (2 Kor 12,4). To znači da ovdje možemo imati samo nesavršenu predodžbu o blaženosti koja će vladati na tom blagoslovljenom mjestu, kao i o slavi koja će u čitavoj vječnosti biti dijel otkupljenih.

No Božja riječ nam, nasuprot tome, vrlo jasno govori čega neće više biti na novoj zemlji. Sedmero neće više postojati: petero je spomenuto u Otkrivenju 21,1-4 (more, smrt, tuga, jauk, bol), a dvoje u Otkrivenju 22,3 i 5, u povezanosti sa svetim gradom za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva (prokletstvo i noć), što se više neće naći ni na novoj zemlji.

a) Mora više nema. More je slika olujne uskovitlanosti i ono će nestati. Sve će biti uređeno i postavljeno u skladnu i sretnu povezanost s Bogom. Svi otkupljeni će stići u sigurnu luku. Neće više biti oluje, ni opasnosti, ni nevolje (Ps 107,23-32). Neće više biti tajni, niti ikakvog „zašto” u pogledu Božjih putova u sadašnjosti s onima koji su njegovi (Ps 77,19). Sve će biti otkriveno i Božji ljubljeni bez prestanka će slaviti Njegova čudesna djela.

b) Neće više biti smrti. Naš Gospodin Isus Krist je uništio smrt (2 Tim 1,10); prilikom uskrsnuća umrlih i preobraženja živih smrt će biti progutana i naposljetku uklonjena (1 Kor 15,26). Ni jedan otkupljeni neće više biti u njezinom carstvu, niti će ijedna duša više biti odvojena od tijela. U Otkrivenju 20,14 imamo personifikaciju smrti (mjesto gdje borave tijela) i Hada (nevidljivo boravište gdje prebivaju duhovi): oboje su bačeni u ognjeno jezero. Tada će se ispuniti proročanstvo apostola Pavla: „Jer on mora kraljevati dok ne položi sve neprijatelje pod svoje noge. Posljednji neprijatelj koji će biti uništen jest smrt” (1 Kor 15,25-26). Krist je na križu pobijedio smrt, tog najstrašnijeg čovjekova neprijatelja. No tada će ona biti uklonjena i prestat će postojati. Nestat će, jer će tragovi grijeha zauvijek biti izbrisani. Tada će svi ljudi biti u uskrslom stanju: oni koji su otkupljeni da bi prebivali u području novog neba i nove zemlje, a bezbožni da bi bili bačeni u ognjeno jezero. Smrt više neće imati moć, ni nad jednima ni nad drugima, i zato će biti uklonjena. Had je dao svoje posljednje stanovnike koji su se pojavili pred velikim bijelim prijestoljem te će također nestati. Nakon toga ostat će samo vječnost, stanje izvan vremena, nepromjenjivo, neograničeno i konačno, pojam koji nadilazi ograničenost našeg duha. Vječna sreća za otkupljene, ali vječna nesreća za bezbožnike.

c) Neće više biti tuge. To će biti posljedica uklanjanja smrti. Danas još vrijedi: „Čovjek ide u svoj vječni dom, a žalobnici obilaze ulicama” (Prop 12,5). Ali za otkupljene će tada zauvijek prestati žalost i odvojenost.

d) Neće više biti jauka, tog izraza ljudske patnje koja je posljedica bolesti, nevolje, oskudice, nepravde, smrti ili nečeg drugog. „Umirući stenju iz grada i vapi duša ranjenih” (Job 24,12). No tada će nestati posljedice grijeha, a s time će umuknuti i jauk, koji od pada u grijeh neumoljivo prati čovječanstvo.

e) Neće više biti bola. Ljudi pod suncem muče se iz najrazličitijih razloga kako bi ostvarili svoje ciljeve. „Jer što ima čovjek od svega truda svojega, i od mučenja svoga srca, u čemu se trudio pod suncem? Jer svi dani su mu mučni (ili bolni) i njegov trud je žalost; jest, srce mu se ni noću ne odmara. To je također ispraznost” (Prop 2,22-23). No tada će iščeznuti bol i muka a namjesto njih doći će mir koji ništa ne može pomutiti.

f) Neće više biti prokletstva. Prokletstvo koje je Bog izrekao protiv zemlje nakon što su Adam i Eva pali u neposlušnosti bit će poništeno. Budući da neće više biti grijeha, koji je izazvao prokletstvo, nestat će i ono, ne ostavljajući ikakva traga. Tada će se, naprotiv, sva punina Božjeg blagoslova bez prepreke moći izliti na novo stvorenje.

g) Neće više biti noći. „I ne treba gradu sunca ni mjeseca da u njemu svijetle; jer slava ga je Božja obasjala i svjetlo mu je Jaganjac … jer ondje noći neće biti” (Otk 21,23.25; 22,5). Ovaj odlomak se, kao što smo već rekli, odnosi na sveti grad za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva, ali se može primijeniti i na vječno stanje. Na novoj zemlji će, zapravo, sve biti jasno, čisto i providno. Neće više biti pitanja bez odgovora, neće biti neznanja ni zabluda. „Jer sada vidimo kroz zrcalo, nejasno, a tada licem u lice: sada spoznajem djelomično; ali tada ću spoznati kao što sam i ja spoznat” (1 Kor 13,12).

3. U 2. Petrovoj 3,13 čitamo: „No mi po njegovu obećanju iščekujemo nova nebesa i novu zemlju, u kojima prebiva pravednost.” Za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva vladat će pravednost, ali na novoj zemlji će ona stanovati. Jer sam Bog će stanovati s ljudima i bit će njihov Bog. S njima će, pored toga, biti i Božji šator, Crkva, koji se naziva novi Jeruzalem. „I vidjeh Sveti grad, novi Jeruzalem: silazi s neba od Boga, opremljen kao mladenka urešena za svoga muža. I začuh jak glas s neba, koji reče: ‘Evo, Prebivalište Božje je s ljudima i on će prebivati s njima i oni će biti njegov narod; i sâm Bog će biti s njima i bit će Bog njihov. I obrisat će im Bog svaku suzu s očiju; i neće više biti smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti: jer ono prijašnje je prošlo’” (Otk 21,2-4).

Ovaj sveti grad, novi Jeruzalem, bit će Božje prebivalište, što jasno ističe da će Crkva u vječnosti imati povlašten položaj. Ona će nedvojbeno biti u odnosu s ostalim ljudima, ali će biti jasno razlikovana od njih, kao što smo vidjeli i da će za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva zauzimati osobit položaj. Vječno će zadržati svoj naziv „Jaganjčeva zaručnica”, kao i sve povlastice povezane s time. Isto će i Krist zauvijek zadržati svoj karakter kao glava i zaručnik Crkve, čak i nakon što kraljevstvo preda Bogu i Ocu.

Crkva je ovdje prikazana s obzirom na ono što će ona tada biti:

– za ljude: sveti grad, nebeskog i božanskog podrijetla;

– za Isusa: ukrašena zaručnica, lijepa kao na dan svadbe, od kojega je do tada prošlo tisuću godina;

– za Boga: stan, prebivalište.

Važnost ove posljednje značajke istaknuta je tim „jakim glasom s neba” koji objavljuje: „Evo, prebivalište Božje je s ljudima!” Time će u potpunosti biti ispunjeni sav naum i sve namjere Božje ljubavi. To je bila njegova namjera još onda kada je čovjeka postavio u edenski vrt, i ostala je postojati tijekom svih Njegovih putova s njim. „GOSPODINOVA nakana stoji zauvijek, namisli srca njegova od naraštaja do naraštaja” (Ps 33,11).

Pri ispunjavanju tog nauma možemo razlikovati sedam faza u slijedu. Prvih šest završava porazom, koji se mora pripisati neposlušnosti čovjeka koji se unatoč Božjih opetovanih pokušaja da stanuje s njim bunio protiv svoga Stvoritelja. Ali značajka sedme faze je pobjedonosno i konačno ostvarenje tog nauma, jer tada ništa više neće ovisiti o čovjekovoj odgovornosti. Nabrojit ćemo ukratko tih sedam faza:

a) U Edenskom vrtu je Bog održavao izravnu vezu s Adamom, ali je ona bila prekinuta zbog grijeha.⁴¹

________________

41 Iako se ne može reći da je Bog u Edenskom vrtu prebivao s čovjekom. Izraz „Božje prebivalište s ljudima” koristi se u Pismu tek nakon otkupljenja koje nam je predočeno u pogledu Izraela u njegovom oslobađanju iz Egipatske zemlje (Izl 15,2).

b) Bog je prebivao s ljudima kada je Mojsije načinio šator kojega je potom ispunila Božja slava (Izl 40,34-35). I ova povezanost Boga s ljudima bila je uništena zbog nevjernosti Izraelskog naroda (Ps 78,56-61).

c) Slava GOSPODINOVA ispunila je Božji dom koji je sagradio Salomon (2 Ljet 5,13-14). Ali narod i njegovi kraljevi ni tu nisu postupali sukladno svojoj odgovornosti, te je i ta povezanost nos Boga s ljudima, kao i prethodne, bila prekinuta (Jer 7,12-15). Zbog toga se oblak slave bio povukao iz hrama (Ez 10 i 11).

d) Bog ponovno prebivao s ljudima kada je Riječ postala tijelom i prebivala (ili postavila šator) među nama (Iv 1,14). Bog je u Kristu bio s ljudima. No svijet ga nije upoznao, a Njegovi ga nisu primili. Nakon što je bio odbačen napustio je svijet otišao natrag Ocu.

e) Bog je peti put došao živjeti s ljudima u osobi Svetoga Duha, koji je sada prisutan u Crkvi, koja je ovdje na zemlji Božja kuća i Božji hram (1 Kor 3,16). Ali Crkva je, kada ju se promatra u njenoj odgovornosti, jednako zakazala kao i Izrael. Ona će završiti u potpunom otpadništvu te će biti ispljunuta iz Kristovih usta (Otk 3,16).

f) Bog će za vrijeme tisućgodišnjeg kraljevstva još jednom prebivati s ljudima na zemlji, i to u hramu kojega je opisao Ezekiel. No i taj odnos će prekinut. Čim Sotona bude pušten iz tamnice, osvojit će srca svih ljudi koji nisu nanovo rođeni. Zabludjeli narodi pobunit će se posljednji put protiv Boga, ali će ih proždrijeti oganj s neba.

g) Bog će, unatoč svemu, provesti svoj naum. Vječno stanje bit će svečano otvoreno „jakim glasom s neba”: „Evo, Prebivalište Božje je s ljudima!” Od tada pa nadalje će ljudska odgovornost biti isključena i sve će ovisiti samo o Božjem naumu Kristovom djelu izvršenom na križu.

„O, dubino bogatstva i mudrosti i znanja Božjega! kako li su nedokučivi njegovi sudovi i neistraživi putovi njegovi! Jer tko je spoznao misao Gospodinovu? ili, tko mu je bio savjetnikom? Ili, tko je najprije dao njemu da bi mu se moralo uzvratiti? Jer sve je od njega, i po njemu, i za njega. Njemu slava u vjekove! Amen” (Rim 11,33-36).

4. Sve će dakle biti načinjeno novo. Bog sam to potvrđuje kada kaže apostolu Ivanu: „Piši; jer su te riječi istinite i vjerne.” Sve će biti dovršeno, ništa neće preostati za učiniti. „I reče mi: ‘Svršeno je. Ja sam Alfa i Omega, početak i svršetak’” (Otk 21,6). „Ovo konačno ‘svršeno je’ u novome stvorenju temelji se na onome ‘dovršeno je’ na križu” (H. R.). I doista, kada novo stvorenje bude oslobođeno od svakog onečišćenja, bit će to samo na temelju krvi Krista, Božjeg jaganjca koji odstranjuje grijeh svijeta. Svaki trag grijeha i zla, u bilo kojem obliku, bit će odstranjen iz svemira. Sve će biti pomireno s Bogom i Bog će biti sve u svemu.

Netko je napisao: „Početak i svršetak se preklapaju, prva i posljednja stranica Biblije slične su: Pismo počinje i završava s rajem. Ali svršetak je ljepši od početka, omega je veličanstvenije od alfe, jer budući raj nije ponovno pronađen stari, nego nebeski raj, u vječnoj slavi. Bog je i polazište i ishodište svega.” Vjernik može uzviknuti zajedno s Mojsijem: „Od vječnosti do vječnosti, ti si Bog” (Ps 90,2).

Nebo je Božja prisutnost.

Tamo je Bog Otac, Pradavni, čiju slavu i veličanstvo opisuje prorok Daniel. „Njegova oprava bijaše bijela kao snijeg, a kosa na njegovoj glavi kao čista vuna: njegovo prijestolje bijaše kao plamen ognjeni, a njegovi kotači kao ražareni oganj. Ognjena rijeka izbijala je pred njim i tekla od njega: tisuću tisuća mu je služilo, i deset tisuća puta deset tisuća stajalo je pred njim” (Dan 7,9-10). Oko ovog prijestolja, koje održava svemir i upravlja njime, nalaze se mnoštva otkupljenih i anđela, koji neprestano štuju Boga, hvale ga i služe mu, Njemu, kojega apostol Pavao naziva „blaženi i jedini Vladar, Kralj kraljeva i Gospodar gospodarâ, koji jedini ima besmrtnost i prebiva u čovjeku nepristupačnoj svjetlosti; koga nitko od ljudi nije vidio, niti ga može vidjeti: njemu neka je čast i vlast vječna! Amen” (1 Tim 6,15-16).

Taj veliki Bog načinio je čudesan plan da bi nas zauvijek mogao imati kod sebe i učiniti nas dionicima svoje slave.

Bog Sin, Isus Krist, zauzimat će u budućoj vječnosti prvo mjesto sa svojim Ocem, kao što je činio i u prošloj vječnosti (Izr 8,22 i dalje). Božja riječ nam ga prikazuje kako sjedi na Božjem prijestolju, ili zdesna Njegovom Veličanstvu. Taj povlašteni položaj dodijeljen mu je zbog Njegovog djela na križu: zato što se on sam svega lišio, Bog ga je visoko uzvisio i dao mu ime koje je iznad svakoga imena (Fil 2,5 i dalje). No On je zadržao i zauvijek će zadržati značajke svog proslavljenog čovještva. Nakon što nam je Isus svojom smrću, svojim uskrsnućem i svojim uzašašćem pripremio mjesto u Očevoj kući, uzet će nas tamo k sebi i dati nam da sjedimo s Njim na Njegovom prijestolju (Otk 3,21). Nakon što svoje otkupljene tako okupi u slavi i uništi sve svoje neprijatelje, predat će kraljevstvo Bogu i Ocu. „A kada mu sve bude podloženo, tada će se i sâm Sin podložiti onomu koji je njemu sve podložio, da Bog bude sve u svemu” (1 Kor 15,24.28).

Sveti Duh, treća osoba trojstva, blisko povezan s Ocem i sa Sinom, nastavit će svoje djelovanje kroz svu vječnost. Sada i ovdje On je za otkupljenoga zalog baštine (Ef 1,14), a u nebu će sveti biti ispunjeni Duhom u svoj Božjoj punini (Ef 3,19) i neće posjedovati samo jamstvo baštine nego samu baštinu.

Tako će Bog biti sve u svemu, a otkupljeni će bez prestanka uživati blaga Očeve kuće.

5. Koja su to blaga od kojih se sastoji naša baština?

Slava. „Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu sa mnom ondje gdje sam ja: da gledaju moju slavu, koju si mi dao” (Iv 17,24). „Tada će pravednici svijetliti poput sunca u kraljevstvu svoga Oca” (Mt 13,43). „Oni koji su mudri svijetlit će kao sjaj nebeskoga svoda, a oni koji mnoge obrate pravednosti kao zvijezde u vijeke vjekova” (Dan 12,3). Nećemo samo dijeliti Gospodinovu slavu, nego ćemo biti Njemu suobličeni (Fil 3,21).

Sreća. Otkupljeni će uživati savršen mir i savršenu sreću. „Neće oni više gladovati, niti će više žeđati; neće se više na njih obarati sunce niti ikakva žega. Jer će ih Jaganjac, koji je posred prijestolja, pàsti, i voditi ih na žive izvore voda: i obrisat će Bog svaku suzu s njihovih očiju” (Otk 7,16-17). Bit će zauvijek utješeni za sve svoje patnje. „Blago onima koji tuguju, jer će biti utješeni” (Mt 5,4). „Kao onoga koga tješi majka njegova, tako ću ja tješiti vas” (Iz 66,13). „I obrisat će im Bog svaku suzu s očiju; i neće više biti smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti: jer ono prijašnje je prošlo” (Otk 21,4).

Ljubav. Nebo će za svu vječnost biti mjesto savršene ljubavi. Bog je ljubav i on će njome ispuniti nebo. Zato što će On biti sve u svemu, otkupljeni će biti ispunjeni Njegovom ljubavlju. „A sada ostaje vjera, nada, ljubav, to troje; ali je najveća od njih ljubav” (1 Kor 13,13). Tada ćemo na savršen način spoznati Božju ljubav objavljenu u Isusu i ljubit ćemo ga kao što On ljubi nas. Tada će se u potpunosti ostvariti želja Gospodina Isusa koju je izrazio prije nego što je otišao na križ: „Objavio sam im tvoje ime, i još ću ga objaviti, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima, i ja u njima” (Iv 17,26).

Svetost. „I nipošto neće u nj (sveti grad) ući ništa što onečišćuje” (Otk 21,27). Bog je svet, i nebo je prebivalište svetosti (Iz 6,3; 57,15). Ali to mjesto je istodobno i mjesto ljepote i veličanstva. „Djelo njegovo je časno i veličanstveno, i pravednost njegova ostaje zauvijek” (Ps 111,3). Ono što nebo čini sjajnim je prisutnost samoga Boga, koji je izvor svakog savršenstva. „Sa Siona, savršenstva ljepote, zasvijetlio je Bog” (Ps 50,2). „Zasvijetli ti koji prebivaš među kerubima” (Ps 80,1). „Tvoje će oči gledati kralja u njegovoj krasoti” (Iz 33,17).

Jedinstvo i savršenstvo. U nebu neće biti više nikakvog razdora, nego će Bog dovršiti svoj vječni naum, kojemu je cilj da „objedini u Kristu sve, i ono što je na nebesima i ono što je na zemlji” (Ef 1,10). Jedinstvo i savršenstvo proizići će iz naše suobličenosti s Kristom. „Ljubljeni, sada smo djeca Božja i još se nije očitovalo što ćemo biti; ali znamo da ćemo, kada se on pojavi, biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti kao što on jest” (1 Iv 3,2). Svi mi, bez iznimke, bit ćemo tada poput Njega; za svete će to rezultirati apsolutnim jedinstvom i savršenstvom. Svi će prispjeti do punine „savršenog čovjeka u Kristu” (Kol 1,28) i „do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do savršena čovjeka, do mjere uzrasta Kristove punine” (Ef 4,13). Taj uzrast, koji započinje ovdje, doseći će svoj potpuni vrhunac u nebu.

Vječnost. U nebu neće više postojati vrijeme. Raspodjela vremena na sate, dane, mjesece i godine pripada zemlji, gdje sve ima početak i kraj. Uostalom, opomenuti smo da molimo Boga da nas nauči tako brojiti naše dane da steknemo mudro srce (Ps 90,12), jer ih je vrlo malo. U nebu neće postojati ni vrijeme ni vremenska razdoblja, i ništa više neće ukazivati na brzo hujanje godina kao što je to ovdje na zemlji. Otkupljeni će uživati vječni život; zauvijek će biti s Gospodinom i ništa ih neće moći odvojiti od Božje ljubavi (Iv 3,16; 1 Sol 4,17; Rim 8,38-39; Otk 22,5). Ono staro će doista proći i nastat će sve novo. Vrijeme će doći kraju, smrti neće više biti, zavladat će vječno kraljevstvo besmrtnosti.

6. Čime će se baviti otkupljeni? Vidjeli smo već da će za otkupljene nebo biti mjesto savršene sreće u svjetlosti i slavi Kristove prisutnosti. Ali Pismo nam govori i što ćemo tamo raditi. Naša djelatnost može se sažeti u tri riječi: štovanje, odmor, služenje.

Štovanje. Bog već ovdje na zemlji traži ljude koji će mu se klanjati u duhu i istini (Iv 4,23-24). Radost i povlastica onih koji su spašeni od smrti i vječne osude je da već ovdje na zemlji Bogu za zahvalnošću iskažu štovanje koje mu pripada. U vječnosti će se njihova glavna djelatnost sastojati u tome da će nastaviti s tom uzvišenom i Božjem srcu dragocjenom službom, i to na savršen način. I u slavi će, kao i ovdje dolje, predmet i cilj našeg štovanja biti Otac i Sin. Osoba i djelo Krista, našeg ljubljenog Spasitelja, Njegova ljubav, Njegovo poniženje, Njegova patnja, Njegova smrt, Njegovo uskrsnuće, Njegove slave i to što je značio i što će biti za Božje srce – to će biti će glavni predmeti našeg naših hvala. Budući da su ti predmeti štovanja beskrajni, ostat će za nas neiscrpivi. I zbog toga ne samo da neće prestati, nego će, naprotiv, rasti i podizati se u onoj mjeri u kojoj ćemo sve dublje pronicati u veličinu Kristove osobe i djela.

To štovanje izraženo je u hvalospjevima kakve opetovano čujemo da odjekuju u simboličkim prizorima u Otkrivenju. Anđeli se pridružuju hvalama otkupljenih, iako je pobuda različita od naše, budući da oni nisu bili predmet Božje ljubavi kao mi. Oni nisu bili spašeni od smrti; Kristova žrtva i pobjeda nisu bile namijenjene njima; oni nisu „Božja djeca”. Pa ipak, oni hvale Boga od prošle vječnosti i nastavit će vršiti tu službu i u budućoj vječnosti zajedno s otkupljenima.

Ali to štovanje iskazivat će se i u nijemom i pomnom promatranju. U nebu će postojati i „govor tišine”. „Sluge će njegove … gledati lice njegovo; i ime će njegovo biti na njihovim čelima” (Otk 22,3.4). Čovjek na zemlji, čak i onaj koji je otkupljen, ne može vidjeti Boga ako ne umre (Izl 33,20). Proslavljeni sveti će se, naprotiv, moći pojaviti pred Njim i gledati ga u Kristovu licu. Ali i više od toga: nosit će Njegovo ime na svojim čelima, kao nepobitno svjedočanstvo da pripadaju Njemu. U nebu će pogledi svih biti usmjereni na tu slavnu osobu i ništa ih neće ometati u tome, jer će naša želja biti da ga sve bolje upoznamo. Job se radovao pri toj pomisli: „Jer ja znam da moj Otkupitelj živi i da … ću u svome tijelu Boga vidjeti: ja sâm ću ga vidjeti i moje će ga oči gledati, a ne druge” (Job 19,25-27). Stoga će u nebu svaki otkupljeni sam za sebe moći promatrati lice svoga Otkupitelja. A onda će svi pred Njim zanijemiti, pokloniti mu se i odložiti svoje krune do njegovih nogu.

I psalmist je izrazio svoju čežnju da vidi Gospodina: „Jedno ja zaiskah od GOSPODINA, za time ću težiti: da prebivam u domu GOSPODINOVU sve dane života svoga, da gledam krasotu GOSPODINOVU i da proničem u hramu njegovu” (Ps 27,4). „Ja ću u pravednosti gledati lice tvoje: nasitit ću se, kada se probudim, s likom tvojim” (Ps 17,15). „Žedna je duša moja Boga, Boga živoga: kada ću doći i pred Bogom se pojaviti?” (Ps 42,2).

Na taj način će se u svoj vječnosti hvalospjevi i nijemo štovanje naizmjence prinositi Bogu na čast i za proslavljanje Isusa Krista, i to u savršenom skladu, neusporedivo uzvišenijem negoli hvale koje prinosimo sada u slabosti.

Odmor. Život vjernika ovdje na zemlji sastoji se od neprestanih borbi i različitih kušnji. On nikad ne smije odložiti „svu bojnu opremu Božju”, a čak i kad zadobije neku pobjedu ne bi se trebao odmarati nego „stajati” (Ef 6,13). Odmor je za nebo. Svakako da ga već sada možemo uživati putem vjere (Heb 4,8-11). Ali on će postati vječna stvarnost tek kada stignemo u nebesko pristanište, i potpuni značaj poprimit će tek nakon Kristova povratka, kada će svi sveti biti uskrsnuti ili promijenjeni te ući u slavu (2 Sol 1,7). Tada će taj odmor uslijed štovanja preobraženih svetih biti još bogatiji i ljepši.

Služenje. „I sluge će mu njegove služiti” (Otk 22,3). Ni jedan odjeljak Pisma nam ne opisuje pobliže u čemu će se sastojati to služenje. Otkupljeni će izvršavati Gospodinovu volju u svemu što će im On povjeriti u povezanosti s Njegovim proslavljanjem. Ta služba će biti savršena i potpuno će zadovoljiti srce Onoga za koga će biti vršena.

Kako slavan i beskrajno blagoslovljen dijel! Svi grešnici ga mogu dobiti, ako samo prihvate spasenje koje im se danas nudi po Gospodinu Isusu. Za sve njih ima mjesta u nebu. Posvuda odjekuje vijest koju Kralj objavljuje već gotovo dvije tisuće godina: „Sve je pripravno; dođite na svadbu!” Prije negoli zaključi svetu knjigu upućuje još jednom poziv, posljednji, onima koji su žedni oproštenja, mira i prave sreće: „Ja ću žednome dati s izvora vode života besplatno. Onaj tko pobjeđuje baštinit će sve; i bit ću njegov Bog, a on će biti moj sin. … I neka dođe onaj tko je žedan. I tko god hoće, neka zagrabi vodu života besplatno” (Otk 21,6.7; 22,17).

Čitatelju, koji čitaš ove retke, jesi li već odgovorio na Njegov poziv? Ako nisi, ne odgađaj više; dođi još danas Isusu; iskreno se odluči za Njega; prihvati ovu vodu života, ovo spasenje koje on besplatno nudi svim grešnicima. On je učinio sve, što je bilo potrebno, kako bi tebi otvorio pristup u nebo. Sada o tebi ovisi hoćeš li vječnost provoditi tamo, ili ćeš biti bačen u ognjeno jezero. Čuj još jednom Isusove riječi: „Zaista, zaista, kažem vam: Onaj tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me poslao ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život” (Iv 5,24).

ZAKLJUČAK

Kakav bi učinak iščekivanje Gospodina trebalo imati na naš život?

Radost. Očekivanje da ćemo uskoro biti podignuti u susret našem ljubljenom Gospodinu i Spasitelju, te tako biti oslobođeni kušnji sadašnjeg vremena i za vječnost uvedeni u nebesku slavu, dragocjen je razlog radosti za otkupljene. „Jer naša je domovina na nebu; odakle i Spasitelja iščekujemo, Gospodina Isusa Krista, koji će, prema djelotvornosti kojom sebi može i sve podložiti, preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga svome slavnome tijelu” (Fil 3,20-21). „Iščekujući tu blaženu nadu i slavni dolazak velikoga Boga i Spasitelja našega, Isusa Krista” (Tit 2,13). „Iščekujući milosrđe našega Gospodina Isusa Krista za život vječni” (Jd 21). „Isusa Krista: koga ljubite, premda ga niste vidjeli; u koga, iako ga još ne gledate, vjerujete; radujete se radošću neizrecivom i proslavljenom primajući dovršenje svoje vjere, to jest spasenje svojih duša … da se, kada se objavi njegova slava, možete radovati prekomjernom radošću” (1 Pet 1,8-9; 4,13).

Pored radosti da će biti oslobođeni od kušnji zemaljskog života, uživati Gospodnju prisutnost i dijeliti Njegovu slavu, otkupljeni će imati još jednu dodatnu radost, naime, to da će se sjediniti sa svim svojim voljenima koji su prije njih otišli u vječna boravišta. „Da ne tugujete kao ostali koji nemaju nadu. Jer ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, isto tako će Bog i one koji su usnuli u Isusu privesti zajedno s njim … a potom ćemo mi koji smo živi i preostali, zajedno s njima biti uzeti u oblacima u susret Gospodinu u zrak … Stoga tješite jedan drugoga tim riječima” (1 Sol 4,13-18).

Sigurnost Kristova povratka osobitom radošću ispunjava srca onih koji su trpjeli za Njega. „Blagoslovljeni ste vi kada vas ljudi zamrze i kada vas izopće iz svoga društva i pogrde vas, i izbace vaše ime kao zločinačko zbog Sina čovječjega. Radujte se u taj dan i skačite od veselja, jer evo, plaća vaša velika je u nebu: jer jednako tako činili su prorocima oci njihovi” (Lk 6,22-23). „S radošću ste prihvatili otimanje svojih dobara znajući da imate bolji i trajan posjed na nebesima” (Heb 10,34).

No za vjernike je sa skorim Gospodinovim povratkom povezana i velika odgovornost. Ona se sastoji u tome da nas Gospodin prilikom svog povratka ne nađe na spavanju, ni uvučene u mrežu grijeha, ni upletene u ono što je ovoga svijeta. Iz te trostruke opasnosti proizlazi trostruka odgovornost, naime:

– da budemo budni

– da se stalno praktično posvećujemo

– da revno i vjerno služimo Gospodinu

Budnost. Kršćanin koji doista iščekuje Gospodina je poput vojnika koji se nalazi u stanju pripravnosti, skupa sa svojom satnijom. Kao što je ta satnija spremna na akciju čim odjekne poziv na oružje, tako i taj kršćanin ima otvoreno uho da čuje povik: „Evo zaručnika!”, čim on odjekne u noći. Budite pripravni i bdijte! Tako glasi zapovijed koja je dana svakome od nas. „To više što shvaćate ovo vrijeme, da je već krajnje vrijeme da se od sna prenemo: jer sada je naše spasenje bliže negoli kada smo povjerovali. Noć je poodmakla, dan se približio: stoga odložimo djela tame i zaodjenimo se oružjem svjetla” (Rim 13,11-12). „Bdijte, dakle, jer ne znate u koji trenutak vaš Gospodin dolazi … Zato i vi budite pripravni: jer Sin čovječji dolazi u trenutak kada ni ne mislite” (Mt 24,42.44). „Pazite, bdijte i molite: jer ne znate kada je vrijeme” (Mk 13,33). „Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke vaše upaljene, a vi budite slični ljudima koji čekaju svoga gospodara kada se vraća s vjenčanja da mu otvore odmah čim stigne i pokuca. Blagoslovljene su one sluge koje gospodar, kada dođe, nađe gdje bdiju … Zato i vi budite pripravni: jer Sin čovječji dolazi u sat u koji i ne mislite” (Lk 12,35-37.40).

Imati opasana bedra znači svakog trenutka biti spreman za pokret, kao Izraelci one noći kada su trebali poći iz Egipta (Izl 12,11). Ali da bismo bili spremni za polazak moramo imati sve pripremljeno za putovanje i osloboditi se svega što bi nas moglo omesti da krenemo odmah, bilo da Gospodin dođe danas ili kasnije. Ako sada nismo spremni, u opasnosti smo da nećemo biti ni onda kada Gospodin dođe. Kako bi bilo postiđujuće za nas ako bi nas zatekao na spavanju! Čuvajmo se, zbog toga, duhovnog sna! „Nismo mi od noći ni od tame. Stoga nemojmo spavati kao ostali, nego bdijmo i trijezni budimo” (1 Sol 5,5-6). Spavati znači živjeti ravnodušno, ne mareći za Gospodinov povratak, slijedeći sklonosti naravnog srca koje kaže: „Odgodio je moj gospodar svoj dolazak” (Lk 12,45). To znači i dati se zarobiti zemaljskim stvarima. „I pazite na sebe da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i životnim brigama, tako da iznenada dođe na vas taj dan … Bdijte, stoga, i molite se u svako doba” (Lk 21,34-36). Ova Gospodinova opomena vodi nas do druge točke naše odgovornosti s obzirom na Njegov povratak:

Posvećenje. Za vjernika to znači odvojiti se od svakog oblika zla, i odbaciti sve što bi ga moglo omesti u iščekivanju Kristova povratka. Budući da će se sve to raspasti, kakvi tek vi morate biti u svemu svetome življenju i pobožnosti iščekujući i požurujući dolazak dana Božjega … Stoga, ljubljeni, budući da takvo što iščekujete, revno nastojte da vas on nađe u miru, bez ljage i besprijekorne” (2 Pet 3,11-12.14). „Da će onaj koji je započeo dobro djelo u vama, dovršiti ga do dana Isusa Krista … I molim se za to da vaša ljubav sve više i više obiluje u spoznaji i u svakom rasuđivanju, da možete prosuditi što je najbolje, da budete iskreni i besprijekorni za dan Kristov” (Fil 1,6.9-10). Usporedi i 1. Solunjanima 3,12-13; 1. Korinćanima 1,7-8; 1. Timoteju 6,13-14; Titu 2,11-13.

No vjernik koji iščekuje Gospodina pozvan je i služiti mu s revnošću i vjerno. Jer bdjeti ujedno znači i ustrajati na položaju kojega nam je Gospodin povjerio i izvršavati zadaću koju nam je on dao, kako u materijalnom tako i duhovnom području. „Tko je onda onaj vjerni i razboriti sluga kojega je njegov gospodar postavio nad svojim ukućanima da im daje hranu u pravo vrijeme? Blagoslovljen je onaj sluga kojega njegov gospodar, kada dođe, nađe da tako čini. Zaista, kažem vam da će ga postaviti nad svim svojim dobrima” (Mt 24,45-47; vidi i 25,14-30; Lk 12,42-46; 19,11-27). Solunjani nisu samo iščekivali Gospodina, nego su i služili živome i istinskome Bogu. Želimo li se pred Njim pojaviti praznih ruku jer smo odbili vršiti službu koju nam je On htio povjeriti da je ispunimo, ma kako neznatna ona bila? Sada, za vrijeme Gospodinove odsutnosti, trebamo raditi s talentima. Posijano zrno donijet će plod, jedno tridesetostruko, drugo šezdesetostruko, a treće stostruko. Želimo li u dan žetve Gospodinu predati teške snopove, bogate zrnjem, ili samo prazne klasove? Zli sluga iz Mateja 25 nije osuđen zato što je činio zlo, nego zato što ništa nije činio.

Trebamo, dakle, raditi, služiti, donositi plod, ali i svjedočiti. Vjernik treba biti svjetlo koje svijetli u noći za vrijeme odsutnosti njegova Gospodina. Kada se svjetiljka upali, ne smije ju se staviti pod posudu (prigušiti poslovima života), nego na svijećnjak, „da svijetli svima koji su u kući” (svjedočanstvo našim bližnjima, susjedima, kolegama na poslu), i „da oni koji ulaze vide svjetlost” (svjedočanstvo nepoznatima i ljudima općenito; Mt 5,15 i Lk 11,33). Neka bi naše svjetlo jasno svijetlilo oko nas, i neka ništa u našem življenju ne bi pomutilo naše svjedočanstvo niti obeščastilo Gospodinovo ime! Neka bismo i mi, poput onih mudrih djevica, izišli u susret Zaručniku da ga dočekamo, tako što ćemo odlučno odbaciti sve što Njemu ne bi bilo ugodno i dati da svjetiljka što nam ju je povjerio svijetli punim sjajem!

Stvara li iščekivanje Gospodina u nama doista radost, budnost, posvećenje, revnost u službi za Njega i vjernost u svjedočanstvu? Ako to u nama obiluje, nećemo biti lijeni ni neplodni u poznavanju našega Gospodina Isusa Krista. „Stoga, braćo, to revnije nastojte učvrstiti svoj poziv i izabranje; jer ako to činite, nećete nikada pasti: jer tako će vam biti bogato potkrijepljen ulazak u vječno kraljevstvo našega Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista” (2 Pet 1,8-11). „A onomu koji vas može očuvati od pada i postaviti vas pred svoju slavu besprijekorne u prekomjernoj radosti, jedinome mudrome Bogu, našem Spasitelju, slava i veličanstvo, vlast i moć, i sada i zauvijek. Amen” (Jd 24-25).

„Onaj tko ovo svjedoči, govori: ‘Da, dolazim uskoro.’ Amen. Dođi, Gospodine Isuse!

Milost Gospodina Isusa Krista neka je sa svima svetima!”

(Otk 22,20-21).