Posted by „O duhovnim darovima, braćo, ne bih htio da ste u neznanju … Raznovrsni su darovi, ali je isti Duh … A svakome se daje očitovanje Duha na korist“ (1. Korinćanima 12,1.4.7)
Ne postoji nikakvo obećanje da će ono što je navedeno u 1. Korinćanima 12,8-10 ostati do svršetka. Naprotiv, sâmo Pismo svjedoči da su gotovo svi ti darovi, osim onih što su spomenuti u Efežanima 4,11-16, postupno iščezli. Primjerice, dar ozdravljivanja bio je vrlo učestao na početku, ali izgleda da je u kasnijim godinama i sâm Pavao rijetko primjenjivao taj dar. Tome u prilog svjedoči činjenica da su tri njegova prijatelja, Trofim (2 Tim 4,20), Timotej (1 Tim 5,23) i Epafrodit (Fil 2,25-27), bili bolesni, a ih on ipak nije čudesno ozdravio. Pavao čak nije mogao odstraniti ni vlastiti „trn iz tijela“ (2 Kor 12,7). Kad je Evanđelje po prvi put bilo upućeno svim narodima, mnogi su dobili dar jezika. No u kasnijim stoljećima kršćanski su misionari morali marljivim učenjem svladati strane jezike onih naroda kojima su namjeravali propovijedati Evanđelje.
Darovi u Pismu nigdje nisu navedeni kao dokaz krštenja Duhom. Čak i u onim divnim danima što su uslijedili neposredno nakon Pedesetnice nisu svi imali iste darove. Svatko je dobio samo onaj dar kojim se mogao najbolje služiti za svoj osobiti zadatak i na korist sviju. Tako je i danas. Svi darovi dani su za dobrobit i izgradnju Crkve, a ne zato da pokažu ili dokažu prisutnost Duha u primatelju, kao ni za osobnu radost primatelja. Nisu svi evanđelisti. Svi ne mogu propovijedati. Nemaju svi sposobnost pastirske brige za Božje stado. Ali svatko ima neku mjeru dara koji treba služiti na blagoslov ostatku Stada.
„A sve to čini jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako on hoće“ (1 Korinćanima 12,11)
Svaki vjernik ima neki dar, ali darovi su korisni samo ako se njima služi u snazi Duha. Nadareni ljudi izloženi su opasnosti da svoje darove koriste kako bi privukli pozornost na sebe i stvorili sebi ugled. Ni jedan dar nije dân zbog toga da istakne važnost neke osobe, niti da umnoži radost primatelja. Svim se darovima treba služiti onako kako to određuje Duh.
Rečeno nam je da „čeznemo za najboljim darovima“ (1 Kor 12,31), ali nije nam obećano da ćemo primiti bilo koji dar samo zato što za njim čeznemo. To mora biti onako „kako On hoće“. Stoga tvrdnja da su neki darovi, primjerice jezici, tumačenje jezika i ozdravljivanja, osobiti znaci božanske naklonosti, nije utemeljena na Pismu.
Jezici u Djelima 2,6 bili su stvarni govorni jezici poznati onim ljudima kojima su učenici, osposobljeni Duhom, govorili. Svatko tko može propovijedati na nekom jeziku koji nikada i ni na koji način nije učio, treba se tim jezikom služiti u propovijedanju onima koji taj jezik razumiju.
Dar ne dokazuje duhovnost. Korinćani nisu „oskudijevali ni u jednom daru“ (1 Kor 1,7), ali su svoje darove koristili za uzdizanje sebe samih. U Pavlovo doba bilo je propovjednika koji su zloupotrebljavali svoje darove (Fil 1,15-18). Inteligencija i prirodna sposobnost naučavanja i govorenja same po sebi nikoga ne čine nadarenim propovjednikom. Vrlo je važno da svatko tko poslužuje Božjom riječju govori u snazi Svetog Duha.
H. A. Ironside
Komentari Biblije 