Kojoj crkvi bih se trebao priključiti?

Posted by

John Ritchie

 «Kojo crkvi bih se trebao priključiti?»

Kada čovjek nađe odgovor na nadasve važno životno pitanje: «Što moram učiniti da se spasim?», a naći ga može jedino u riječi Božjoj: «Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se» (Djela apostolska 16,31), odmah se pojavljuje novo, isto tako važno pitanje na koje se također može naći odgovor jedino u riječi Božjoj. To je pitanje iz našeg naslova: «Kojoj bih se crkvi trebao priključiti?» ili «Gdje i s kim mogu imati kršćansko zajedništvo?»

Dakako da je ovo vrlo važno pitanje, jer odluka koju donesemo na početku ostavit će trag na naš čitav daljnji život, bilo dobar ili loš. Mnogi ipak smatraju da nije važno kud idu i s kim imaju zajedništvo. Zapravo sami odabiru «kojoj će se crkvi priključiti» ili pak, kako često biva, ostanu u skupini u koju su i ranije običavali ići, ili možda tamo gdje su im roditelji «članovi crkve».

Međutim bilo čiji savjet je u ovom pitanju beskoristan, pa čak i savjet dobronamjernih roditelja. Zašto? Zato jer ako nam Bog u svojoj riječi govori gdje i s kim trebamo imati kršćansko zajedništvo, ona tu nije više važno što ja mislim, što misle moji prijatelji ili što misli bilo tko drugi. Važno je jedino «Što govori Gospodin?» Kuda on želi da idem i kuda mi on zabranjuje ići?  Najprije treba raščistiti s ovim pitanjima. Onda nije važno koliko će biti protivljenja koja će nas nastojati omesti i nije važno koliko će biti slabosti među ljudima koji nas okružuju. Znat ćemo da smo na mjestu koje nam je Gospodin odredio, a u duši ćemo imati svjedočanstvo da ugađamo njemu. Tko može što protiv toga? Nitko, baš nitko. Jer ako imamo svjedočanstvo da činimo što je Bogu ugodno, on je na našoj strani. Bit ćemo hrabri poput lavova, čak i ako se zemlja i pakao urote protiv nas.

Prije svega, izraz «crkva» u Svetom Pismu nikad ne označava neku zgradu namijenjenu religijskim obredima, iako je mnogim ljudima takva predodžba uvriježena već u djetinjstvu. Taj izraz uvijek je povezan sa osobama i označava one koji su «pozvani van».

«…crkvu Božju koju je otkupio vlastitom krvlju» (Djela 20,28)

«Krist je ljubio crkvu i sebe predao za nju» (Efežanima 5,25)

Ovdje vidimo čija je crkva i kako je stečena. Crkva nije narodna, državna, vezana za određeno vjerovanje, niti naša, nego Božja. Stečena je otkupom Kristove dragocjene krvi i predmet je njegove vječne ljubavi. Poput trgovca koji je tražio lijepe bisere, i kad je našao vrlo skupocjen biser prodao je sve što je imao da bi ga kupio – tako je Gospodin Isus dao sebe da bi stekao crkvu, svoju zaručnicu, koja će zauvijek dijeliti s njim njegovu slavu.  U Novom zavjetu uspoređena je sa tijelom, hramom, kućom, zaručnicom i gradom. Naziva se Tijelo Kristovo, Hram Božji, Kuća Božja, Zaručnica Kristova i Sveti Grad, novi Jeruzalem (vidi: Ef 2,22.23; 1.Kor 3,16; 1.Tim 3,15; Otk 21,2-9). U Starom zavjetu se ne spominje, osim u predslikama.

Uskrsli i proslavljeni Krist je jedina glava crkve (Ef 1,22-23; Kol 1,17.18). Njemu i jedino njemu crkva je dužna biti podložna, kao i žena svom mužu (Ef 5,23.24).

Ni papa, ni nadbiskupi, ni crkveni savjeti ili odbori, pa čak ni sama crkva nemaju nikakvog božanskog autoriteta za upravljanje crkvom. Njezina Glava živi, sjedi Bogu zdesna te upravlja svojim tijelom, hrani ga i njeguje. Duh Božji živi u svakom pojedinom udu, povezujući sve udove sa živom Glavom. Riječ Božju koja sadrži sve potrebne upute imamo u rukama. Što nam još više treba?

Kao što je jedna glava, tako je i tijelo jedno (Ef 4,4). «Jer smo svi jednim Duhom kršteni u jedno tijelo» (1.Kor 12,13). Bog je stvorio to jedinstvo i on ga održava. Čovjek ga nije stvorio, pa ga ne može ni razoriti. Održavanje jedinstva u Božjim je rukama i on bdije nad njim. Stvarajući razne sljedbe ljudi mogu zanemarivati ili poricati to jedinstvo, ali nikako ga ne mogu uništiti. Crkva, kao tijelo Kristovo, jedno je tijelo usprkos svih ljudskih grešaka i podjela. Ona uključuje svako dijete Božje, sve one koji su otkupljeni istom dragocjenom krvlju, zapečaćeni i nastanjeni Duhom Svetim, zagrljeni istim svemogućim zagrljajem ljubavi te ih očekuje isti slavni dom u vječnosti.

Ovo je crkva o kojoj nam govori Sveto pismo. Započela je na dan Duhova, silaskom Duha Svetog. Sada se okuplja (formira) od svih naroda propovijedanjem evanđelja. Nema zemaljskog naslijeđa niti zaštite, nego je odvojena kako od Židova tako i od pogana, da bude predočena Kristu o njegovom dolasku, samo za njega.

Svaki je vjernik već «član» ove crkve i ne treba niti može bilo što više učiniti da joj pripadne. Isto tako ništa ne može učiniti da bi «istupio» iz nje. U trenutku obraćenja čovjek postaje udom crkve, koja je Kristovo tijelo i u njoj ostaje vječno.

No dok su neki udovi ove crkve «odsutni iz tijela» i «borave kod Gospodina», mi ostali živimo u svijetu u svojim mjestima, gradovima i zemljama. Nije volja Božja da ostanemo izolirani jedni od drugih. Kristov život u nama nagoni nas na traženje zajedništva sa onima koji imaju isti život, jer «udovi smo jedni drugih». To međutim mora biti zajedništvo života, a ne samo vanjski oblik druženja. U zajedništvu života oni koji nemaju života nemaju nikakva udjela. Jer kakvo zajedništvo ima život sa smrću ili svjetlo s tamom? Očito nikakvo. Stoga je nemoguće imati istinsko zajedništvo u crkvama u kojima su pomiješani živi i mrtvi, djeca Božja i djeca đavlova. Bog je to izričito zabranio (vidi 2.Kor 6,14-17). Kukolj i pšenica moraju rasti zajedno do kraja, ali u svijetu, ne u crkvi (vidi Matej 13,38: «polje je svijet», a ne crkva).

Crkve koje nalazimo u Novom zavjetu sačinjavali su samo vjernici. Ti su se vjernici okupljali Bogomdanim načinom pokoravajući se Kristu kao Gospodu. Prihvaćali su sve one koje im je Gospodin pridodao (točnije rečeno: one koje je Gospodin prihvatio!). Na svojim sastancima štovali su Boga vođeni Duhom Svetim (1.Kor 14). Prvog dana u tjednu imali su Večeru Gospodnju (Djela 20,7). Nema međutim nikakvog spomena o nekom «predsjedavajućem» ili «starješini» koji bi sjedio na čelu stola. Od uskrslog su Krista primili raznovrsne darove: evanđelista, pastira i učitelja. No nisu odabirali ili postavljali svoje službenike. Niti igdje ima spomena da je netko vršio službu sličnu našim propovjednicima-suvremenicima, koje crkva ili crkveno (nadcrkveno) tijelo odabire ili zaređuje da vrše sve službe: propovijedanje, naučavanje i pastirsku službu. U Antiohiji je bilo pet učitelja (Djela 13,1), a u Filipima više nadglednika (biskupa – Fil 1,1) u jednoj crkvi. Kako bi to danas prošlo? Što bi bilo s «našim pastorom»? Ove su crkve prepoznavale one koje je Bog osposobio za upravljanje (Heb 13,7.17) i pokoravale im se. Primjenjivale su božansku stegu prema onima koji bi zastranili. Ako je netko upao u grijeh, bilo moralni (1.Kor 5,11) ili naučavajući zlu nauku (Otk 2,17.20), takvoga bi udaljile iz svoje sredine. Također su se odvajale od svakog tko bi bio povezan sa onima koji su donosili zlu nauku (2. Ivanova 11).

To su karakteristike crkve koje nalazimo u Svetom Pismu i to je uzor koji bi crkve trebale slijediti do dolaska Gospodinova. Nemamo nikakvog prava uspostavljati novi poredak zajedništva u crkvi Božjoj, isto kao što nemamo nikakvog prava stvarati novi (drugačiji) put spasenja. Bog nam je oboje zapisao u svojoj riječi i oboje ima trajnu vrijednost.

Sve bi međutim za nas bilo drugačije da smo živjeli u vrijeme prve crkve. Poput Saula iz Tarza, i mi bi potražili učenike i bili primljeni u njihovo zajedništvo, kao što je bio i on (Djela 9,26-28). No danas po čitavom svijetu postoje brojne sljedbe. Crkva je pomiješana sa svijetom i kad duhovno novorođenče otvori oči ne vidi crkvu kakva je bila na početku, nego sljedbu do sljedbe koje se nazivaju po svojim osnivačima, vjerovanjima i zemljama. A cilj im je svima jednak: koja će od njih biti veća.

Što učiniti? Moramo se iskreno suočiti s ovim pitanjem. Ako želimo znati kojoj se od tih sljedbi priključiti, najjednostavnije je postaviti si pitanje: «Koja je od njih u skladu sa riječju Božjom? Koja od njih odgovara uzorku koji je dan u Knjizi?»

Pa promotrimo neke od njih. Sve velike crkve daleko su od uzorka. U njima nevjernici uzimaju večeru Gospodnju. Postavljaju jednog čovjeka da djeluje kao evanđelist, pastir i učitelj, a za njegov rad mu daju plaću. Drugim riječima: da ih češka onako kako ih uši zasvrbe. On izgovara sve molitve, predlaže sve pjesme i propovijeda. Nije važno želi li Bog nekog drugog upotrijebiti na «javnom bogoštovlju». Nitko drugi ne smije progovoriti bez dopuštenja voditelja. Sveti Duh mora djelovati kroz «pastora» ili nikako drugačije. A svu tu čast taj čovjek ima samo zato jer je «zaređen», jer su jednom neki važni ljudi položili ruke na njegovu glavu, oponašajući apostole – čega bi se svaki pošten čovjek duboko stidio.

Drugi su pak kao vrata ulaska u crkvu postavili «vodeno krštenje». Ni oni ne daju prostora za vodstvo Duha u štovanju, niti dopuštaju primjenu Božjih darova u službi. Ovo je sektaški i nije utemeljeno na riječi Božjoj. Neki pak jedino sebe smatraju «pravom crkvom», što je još više sektaški, obzirom da tako isključuju mnogu Božju djecu koja hode u istini, što Božja riječ oštro osuđuje (vidi 3. Ivanova 10). Pa što onda učiniti? Gdje uopće možemo otići? Moramo li od svih zala «izabrati najmanje»? Sigurno ne. Moramo imati pravu stvar – Bogom postavljeno crkveno zajedništvo, ili ništa. Sigurno je da ništa drugo neće zadovoljiti iskreno srce kršćanina koji želi činiti volju Božju u ovom pitanju.

Jednostavno trebamo potražiti vjernike koji se okupljaju u ime Gospodina Isusa, koji je obećao da će biti u njihovoj sredini prema Mateju 18,20, vjernike koji su napustili sve sljedbe kao i sva vjerovanja te tradiciju koja su protivna Svetom pismu, vjernike koji nemaju nikakvo drugo ime osim imena Kristovog i koji se okupljaju prema božanskom uzorku, dajući prostora za djelovanje Duhu Svetom i primjenjivanje svih darova te se drže riječi Božje kao jedinog temelja svog vjerovanja. Oni koji se tako okupljaju možda će doista biti «malo stado» u usporedbi sa religioznom masom oko njih. No Isus je rekao: «Gdje su dva ili tri sabrana u moje ime, tamo sam ja posred njih.» Sigurno je bolje biti tamo gdje je on, negoli biti usred mase a bez njega.

Međutim oni koji se tako okupljaju ne bi nikad smjeli prisvajati sebi naziv da su isključivo oni «Božji narod», jer nisu niti mogu biti, sve dok ima svetih koji su u raznim sljedbama i koji su usprkos toga dragi Bogu i čitavu će vječnost biti u istom nebu. Ljubimo tu braću i sestre koji su s nama jedno u Kristu, iako sisteme u kojima se nalaze ne prihvaćamo. Ako smo prihvatili pravilno crkveno zajedništvo, živimo i u ispravnom zajedništvu s Bogom, kako bismo mogli pružiti istinu svačijoj savjesti pred licem Božjim.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s