Isus Krist – Bog i čovjek

U Svetom pismu nema važnijeg pitanja od onoga koje je sâm Gospodin Isus postavio svojim suvremenicima: „Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?“ (Matej 22,42). Ovih nekoliko riječi središte su svega. Temelji vjere neodvojivo su povezani s tim pitanjem i svaka pogreška ili zabluda u pogledu tog pitanja može imati dalekosežne posljedice. Ako nemamo ispravne misli o Kristu, ne možemo imati ispravan stav ni u čemu.

Želim, dakle, pokazati ono što objavljuje Sveto pismo, naime, da je naš Gospodin Isus Krist istinski Bog koji je, po naumu Božje čudesne milosti, radi očitovanja Božje slave i radi našeg spasenja postao istinskim čovjekom. Obje te strane ćemo zasebno obraditi. Započet ćemo s božanstvom Gospodina Isusa.

Svjedočanstvo Staroga zavjeta o Kristovom božanstvu

Obično se veli da veliki događaji bacaju svoju sjenu daleko u prošlost. Upravo tako je i u pogledu dolaska našega Gospodina. Od najranijeg proročanstva u Postanku 3,15 neprestano se množe proročka ukazivanja na dolazećeg Osloboditelja. Njegova osoba je tako veličanstvena da se njezina sjena može vidjeti četiri tisuće godina prije njegova dolaska. Promotrimo neke značajne odjeljke u Starom zavjetu koji govore o osobi i karakteru Onoga koji dolazi. U Izaiji 7,14 Bog Ahazu i njegovu narodu obećava „znak“: „Evo, začet će djevica i roditi sina, i nazvat će ga imenom Emanuel.“ U Mateju 1,23 vidimo da se ovo proročanstvo odnosi na Gospodina Isusa, a objašnjeno je i značenje imena Emanuel: „Bog s nama“. U Izaiji 8 nalazimo daljnje pojedinosti o Onome koji dolazi, a zanimljivo je da obje posljednje riječi hebrejskog teksta u 10. retku tvore ime Emanuel. U redcima 14-18 jasno se ukazuje na to da će Onaj koji dolazi biti odbačen od strane vlastitog naroda. Zatim, u Izaiji 9,6 otkrivamo da sin djevice nije rođen samo radi sebe, nego kao Božji dar svemu Izraelu: „Jer dijete nam se rodilo, sin nam je dân; vlast će mu biti na ramenu.“ Ime koje je dano dolazećem Osloboditelju i Kralju iznimno je dragocjeno i poučno; u njemu je izražena peterostruka slava. „Ime“ u Svetome pismu uvi­jek označava ono što osoba koja ga nosi otkriva o sebi. Ovo je pet značajka Sinovljeva imena:

„Čudesni“: njegova osoba je jedinstvena i nadilazi svu ljudsku spoznaju.

„Savjetnik“: mudrost, sposobnost i autoritet su Njegove značajke; On je potpuno upoznat s tajnom Božjih nauma i u stanju je provesti ih.

„Bog silni“: To je puni naziv njegova božanstva. Značajno je da ovdje „Bog“ na hebrejskom nije u množini, kao što je uobičajeno, nego u jednini: El, a ne Elohim. Sin djevice je, ako tako smijemo reći, jedan Bog, to jest Bog u svojoj vlastitoj osobi.

„Otac vječnosti“: Od njega proizlazi sve, pa tako i vječnost.

„Knez mira“: On će vladati u pravednosti i to će dovesti do istinskog i trajnog mira na nebu i na zemlji (usp. Luka 19,38).

Dalekosežne izjave ovog dragocjenog retka mogli bismo primjereno sažeti ovom jednom izjavom: On je Bog! Sljedeći važan odjeljak nalazimo u Miheju 5,2: „Ali ti, Betleheme Efrato, premda si malen među tisućama Judinim, ipak će mi iz tebe izići onaj koji će biti vladar u Izraelu, čiji su iskoni od davnine, od vječno­sti.“ Ovaj redak navodi se u Mateju 2,6 i primjenjuje se na Gospodina Isusa. U Miheju 5,1 rečeno je da će „Sudac Izraelov“ biti udaren palicom po leđima, to jest bit će odbačen. Ali taj „sveti Sluga“ (Djela 4,27) je u svojoj osobi beskrajno velik, tako da su njegovi iskoni od vječnosti. Ta riječ je nedvosmislena: djetešce koje je ležalo u jaslama u Betlehemu nije bio nitko drugi doli Onaj čiji su iskoni od vječnosti. I opet moramo reći da postoji samo jedna riječ koja može iskazati istinsku bit te osobe koja je došla u tijelu i bila vidljiva kao djetešce u jaslama, naime, Bog.

Svjedočanstvo o Kristovom božanstvu u Novom zavjetu

U Ivanu 8,58 nalazimo svjedočanstvo samoga Gospodina Isusa o svome božanstvu: „Zaista, zaista kažem vam: Prije negoli Abraham bijaše, Ja jesam.“ Židovi njegovog doba sasvim su jasno razumjeli da Njegova tvrdnja da je Božji Sin ne znači drugo doli to da je on sâm Bog (usp. Ivan 5,18 i 10,33). U Mateju 3,17 i 17,5 imamo svjedočanstvo Oca: „Ovo je moj ljubljeni Sin, u njemu mi je zadovoljstvo.“ Nikada prije nije se otvorilo nebo nad nekim da bi svratilo pozornost na njega. Kasnije će Stjepan vidjeti otvoreno nebo i – radi svojeg ohrabrenja – proslavljenoga Gospodina Isusa kako stoji Bogu zdesna; no Gospodin Isus na Jordanu nije ugledao otvoreno nebo, nego je nebo gledalo sa zadovoljstvom na Njega te se čuo glas Oca, koji ga je priznao kao svojeg ljubljenog Sina. Svjedočanstvo Ivana Krstitelja dano nam je u Ivanu 1,15 i 34: „Ivan je svjedočio za njega i vikao, rekavši: ʻOvo je onaj za koga govorih: Onaj koji za mnom dolazi, preda mnom je, jer prije mene bijašeʼ“ „Ja to vidjeh i svjedočim da je taj Sin Božji.“ Sveti Duh ne ostavlja nikakve dvojbe u pogledu onoga što je Ivan postao (tako doslovno glasi 6. redak: „I postade čovjek poslan od Boga, čije ime bijaše Ivan“), ali onaj koji dolazi poslije njega bio je pred njim, jer je bio prije njega (rd. 30).

I demoni (zlodusi) su svjedočili za Njega: „Ti si Sin Božji“ (Marko 3,11; Matej 8,29). Gospodin Isus nije trebao ta svjedočanstva, niti ih je prihvaćao. On je sebi izabrao druge svjedoke, kao što nam to pokazuju redci koji slijede u Marku 3. Jedan od njih, Šimun Petar, posvjedočio je da je Gospodin Isus „Sin živoga Boga“ (Matej 16,16). Značajno je pak da demoni Gospodina Isusa nikada ne nazivaju Gospodinom, premda priznaju njegovu slavu kao Božjeg Sina. No doći će dan kada će svaki jezik, pa i podzemaljska bića (demoni), morati priznati da Isus Krist jest Gospodin, na slavu Boga Oca (Filipljanima 2,11). Svjedočanstvo apostola Ivana za Gospodina Isusa u prva četiri retka njegova evanđelja osobito je značajno i duboko. U tih nekoliko redaka navedeno nam je šest veličanstvenih činjenica   o „Riječi“.

(1) „U početku bijaše Riječ.“ On nije počeo postojati u početku, nego je tada bio, to jest On je već postojao u početku. Riječ ima vječno postojanje.

(2) „Riječ bijaše s Bogom.“ Budući da je Riječ bila s Bogom, to znači da Riječ ima vlastitu, sebi svojstvenu osobnost.

(3) „Riječ bijaše Bog.“ lako različit kao osoba, On radi toga nije ništa manji od Boga. Riječ ima vlastite značajke božanstva.

(4) „On u početku bijaše s Bogom.“ Gospodin Isus nije samo objava božanstva u vremenu, nego On (Riječ) ima vječnu osobnost.

(5) „Sve je po njemu postalo i nije bez njega postalo ništa što je postalo.“ On je bio djelatan Stvoritelj i ništa nije postalo bez Njega. Riječ nije bila načinjena, nego je ona načinila sve. Riječ je prvotna, ona je Stvoritelj.

(6) „U njemu bijaše život.“ I vjernici imaju život, ali ga nemaju sami u sebi, nego u Sinu. Riječ ima vlastit, sebi svojstven život, u samoj sebi.

Postoji li još ikakva dvojba oko toga tko je ta „Riječ“? Tada treba samo čitati dalje dok ne dođemo na retke 14 do 17: „I postade Riječ tijelom i prebivaše među nama . . . pun milosti i istine . . . Ivan je svjedočio za njega … i od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Jer Zakon bijaše predan po Mojsiju, a milost i istina postadoše po Isusu Kristu.“ Riječ je uzela savršeno čovještvo i njezino ime kao čovjeka je ISUS KRIST. Zasigurno nije slučajno to da tri odjeljka koja smo upravo razmatrali (Izaija 9;  Mihej 5 i Ivan 1) ne samo što potvrđuju božanstvo Gospodina Isusa Krista nego, jednako tako, i njegovo istinsko čovještvo. No prije nego promotrimo tu drugu stranu, to jest čovještvo Gospodina Isusa, želim navesti još nekoliko dokaza o božanstvu Isusa Krista u Novom zavjetu. I Apostol Pavao, nadahnut Svetim Duhom, na mnogim mjestima u svojim poslanicama svjedoči o božanstvu Gospodina Isusa. U Rimljanima 9,5, nakon što je govorio o povlasticama Izraelaca, on kaže: „Od njih je i Krist po tijelu, koji je iznad svega, Bog blagoslovljen u vjekove.“ To je bila neka vrst Izraelove vrhunske slave: da je On došao iz tog naroda, on, koji nije bio samo Mesija, nego Bog, hvaljen u vjekove. On je bio Emanuel, Bog Izraelov. Ne želim se zadržavati na Pavlovim svjedočenjima o Kristovom božanstvu u Kološanima 1 i Hebrejima 1, nego želim ukazati na jedan poseban redak u Titu 2,13, gdje se govori o blaženoj nadi i pojavljivanju slave „našega velikoga Boga i Spasitelja, Isusa Krista“. Tu nam  grčki tekst ukazuje na značajnu osobitost koja se odnosi na pravilo grčke gramatike. Ako se ispred dviju imenica koje su povezane veznikom „i“ nalazi zajednički određeni član, tada su predočene ili dvije različite značajke jedne te iste osobe, odnosno stvari, ili pak dvije različite osobe s jednom te istom značajkom. To je upravo ovdje slučaj. Između „Boga“ i „Spasitelja Isusa Krista“ nalazi se veznik „i“; a ispred „našega velikoga Boga i Spasitelja, Isusa Krista“ nalazi se zajednički određeni član. Kako se Sveti Duh precizno izražava! On time na najjasniji mogući način pokazuje da govori o jednoj osobi, o Isusu Kristu, koji je istodobno naš „veliki Bog“ i naš „Spasitelj“. Ni Petar ne zaostaje za drugim apostolima u svjedočenju o Kristovom božanstvu. On na početku svoje druge poslanice upotrebljava isti oblik izražavanja kao i Pavao u Titu 2, kada govori o pravednosti „našega Boga i Spasitelja, Isusa Krista“ (rd. 1): Isus Krist je naš Bog i Spasitelj.

Daljnji dokazi o Kristovu božanstvu

Osim jasnih izjava Svetog pisma o božanstvu našega Gospodina, u Novom zavjetu postoji još čitav niz dragocjenih dokaza o toj činjenici. Tako, primjerice, kod mnogobrojnih čudesa koja je Gospodin učinio nigdje ne vidimo da je on pritom prizvao Božje ime. Vidimo da se prigodom uskrsavanja Lazara molio svome Ocu; no to je bio savršen izraz njegove ovisnosti i njegove poslušnosti i to je učinio radi mnoštva koje se tamo našlo, „da vjeruju da si me ti poslao.“ A zatim je glasno povikao: „Lazare, iziđi!“ Kada se zajedno sa svojim učenicima približavao vratima grada Naina i vidio udovicu kojoj su iznosili mrtvog sina jedinca, sažalio se nad njom, zaustavio povorku i rekao: „Mladiću, tebi govorim: Ustani!“ (Luka 7,14). Apostol Petar ne ostavlja nikakve dvojbe u pogledu toga da on uzetoga koji je sjedio kod Krasnih vrata nije iscijelio u vlastitoj snazi, nego „u ime Isusa Krista Nazarećanina“ (Djela 3,6; 4,10).

Gospodin Isus je bio Bog Stvoritelj. Njega su slušale prirodne sile; slušale su ga i ribe. Zabilježeno je nekoliko čudesa u povezanosti s ribama (Matej 17,24; Luka 5,1; Ivan 21,6). Koliko je On kao jednostavan čovjek bio veći negoli Nebukadnezar, zlatna glava, kojemu je Bog dao vlast i silu nad svim nastanjenim svijetom, poljskim životinjama i pticama nebeskim (Daniel 2,38)! Iako je sve to predao u njegove ruke i postavio ga za vladara nad svime, ipak se u pogledu vlasti nad „ribama morskim“ ne spominje! Gospodin Isus je kao Sin čovječji opraštao grijehe na Zemlji. Pismoznanci su spoznali da je to bilo neobično te su promišljali u svojim srcima: „Zašto ovaj tako huli? Tko može grijehe opraštati, osim Bog jedni?“ (Marko 2,7). Tu su bili potpuno u pravu, samo što u svojoj nevjeri nisu pre­poznali da je taj koji je stajo pred njima bio Bog. Ljudi su se Gospodinu Isusu dok je bio na Zemlji više puta klanjali, a On im to nije branio (Matej 2,11; 8,2; 9,18; 28,9; Ivan 20,28). Kada je Ivan na Patmosu vidio sudački lik Gospodina Isusa, pao je do Njegovih nogu kao mrtav (Otkrivenje 1,17); a kada je potom dvaput kasnije pao do nogu anđela koji mu je „to pokazivao“ želeći mu se pokloniti, anđeo mu je to izričito zabranio riječima: „Pazi; nemoj: sluga sam kao i ti i tvoja braća koja imaju svjedočanstvo Isusovo. Bogu se pokloni!“ (Otkrivenje 19,10; 22,8). Ako se sada, nakon što smo sve ovo razmatrali, vratimo na početno Gospodinovo pitanje: „Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?“, kako će glasiti naš odgovor? Mi koji vjerujemo u Njega odgovaramo radosna srca kao nekoć Petar: On je Sin živoga Boga, On je Bog Sin.

Čovještvo Isusa Krista

Sveto Pismo nam ne svjedoči samo da je Gospodin Isus istinski Bog, nego isto tako i da je On istinski čovjek. Netko bi možda mogao misliti da ovo drugo nije toliko odlučujuće, no to bi bila velika zabluda. Ako Gospodin Isus treba biti posrednik između Boga i čovjeka, tada On, da bi čovjeku donio Boga, mora biti istinski Bog, a da bi čovjeka doveo k Bogu, mora biti istinski čovjek. Čovjek je sagriješio i samo je čovjek kao zastupnik mogao umrijeti za njega. Budući da ćemo se kasnije još baviti tim predmetom, za sada samo toliko o tome.

Veliki protivnik i uništavatelj vjere od najranijih dana crkve pa sve do danas napada i potkopava istinu o Kristovom čovještvu, jer dobro zna koliko je ona važna.

Duh, duša i tijelo

Bog je stvorio čovjeka u tri dijela, kao: duh, dušu i tijelo (1. Solunjanima 5,23). Mnogi odjeljci u Novom zavjetu ukazuju na to da je i Gospodin Isus kao čovjek imao ta tri dijela. No navest ćemo riječi koje su izišle iz usta samoga Gospodina Isusa i koje to potvrđuju. U Luki 23,46 On kaže „svoj duh“, u Marku 14,34 „moja duša“, a u Mateju 26,12 „moje tijelo“.

Ne možemo razumjeti čudo Njegove uniženosti koja nam je opisana u Filipljanima 2, ali iz riječi samoga Gospodina saznajemo da je On na zemlji posjedovao ljudski duh, ljudsku dušu i ljudsko tijelo. Dva retka iz poslanice Hebrejima ukazuju na tu divljenja vrijednu činjenicu. U Hebrejima 2,17 veli da je u svemu trebao postati jednak braći. Uočimo ove značajne riječi: „U SVEMU“. Ako je „u svemu“, onda to znači u duhu, duši i tijelu. U Hebrejima 4,15 imamo daljnju potvrdu te velike činjenice. Tu vidimo da je naš Veliki svećenik bio „iskušavan u svemu poput nas, osim grijeha.“ Tu opet imamo iste one značajne riječi kao i u prethodnom retku: „u svemu“, gdje, u slučaju Njegove iskušavanosti, treba uočiti i riječi ograničenja: „osim grijeha“. Dok nam je u 14. retku predočena uzvišenost našeg Velikog svećenika, kako u njegovoj osobi kao Božjeg Sina tako i u njegovom položaju u Nebu, 15. redak ističe njegovu neizmjerno veliku milost, izraženu u činjenici da je on praktički iskusio sva iskušenja koja mogu napadati njegove svete, osim onih iskušenja koja dolaze od naše pale (grešne) naravi, koju on nikada nije imao. On je uvijek bio „Svetac“ (Luka 1,35). Neka kušanja usmjerena su na duh, druga na dušu, a treća na tijelo. Nije teško uvidjeti kako je u pustinji u ona tri zaključna iskušenja đavao Gospodina iskušao u sva ta tri smjera.

Bog i čovjek

Kad u 1. Ivanovoj 4,2 čitamo da je „Isus Krist u tijelu došao“, tada to ne znači samo da je Gospodin Isus postao čovjekom. Taj izraz govori da je Krist bio i ostao Bog, pa i onda kada mu se svidjelo doći ovamo na zemlju. Ni jedan čovjek ne može „doći“ u tom smislu. Kakvog bi smisla imalo reći da su, primjerice, Ciceron, ili Julije Cezar, „došli u tijelu“? Pa kako bi oni drugačije i mogli doći? Od samog početka nisu bili ništa drugo doli „tijelo“. Ali Isus Krist, Sin živoga Boga, mogao bi, ako bi to bilo po Božjem naumu, doći i drugačije nego „u tijelu“, primjerice, kao anđeo. No On je došao u tijelu, došao je u obličju čovjeka, kako bi objavio i proslavio Boga. Bog se objavio u tijelu (1. Timoteju 3,16).

Oba retka iz Hebrejima 2 i 4, kao i redak iz 1. Timoteju 2,5 („jedan je Bog, i jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus“) jasno pokazuju da je Gospodin Isus, kad je trebao postati naš Veliki svećenik i posrednik, morao postati čovjekom u punom smislu te riječi.

On je „posrednik“, ili nepristran sudac, kojega je Job tako čeznutljivo iščekivao „da stavi svoju ruku na nas obojicu“. On je znao da Bog nije čovjek kao on, i spoznao je da treba doći netko tko je dovoljno velik da svoju ruku može staviti na Boga i tko je dovoljno milostiv da svoju ruku može položiti na nekog takvog kao što je bio Job. Novi zavjet je objava tog posrednika za kojim je čeznuo Job – Gospodina Isusa, koji je Bog i čovjek.

Dragocjen prikaz Kristova božanstva i čovještva u jednoj osobi imamo u Starom zavjetu, između ostalih, u Kovčegu saveza. Osnovna konstrukcija mu je bila načinjena od bagremova drveta, što je slika Kristovog istinskog čovještva. Ali iznutra i izvana bio je obložen čistim zlatom, a to govori o istinskom božanstvu našega Gospodina. No bio je to samo jedan kovčeg, što je dokaz da se obje te naravi nalaze u jednoj osobi. Božje oko, kao i oko vjere, u Njemu vidi više negoli samo čovjeka –u Njemu vidi Boga Sina. Kada je Riječ tijelom postala i prebivala među nama, Ivan je posvjedočio: „I promatrasmo slavu njegovu, slavu kao u jedinorođenoga od Oca“ (Ivan 1,14).

Teško da nas išta može snažnije potaknuti na štovanje Njegova imena kao što to može promatranje tih obiju strana u Kristovoj osobi u Novom zavjetu: bagremovo drvo i čisto zlato. U 2. Korinćanima 13 rečeno nam je da je „Krist bio razapet u slabosti“, ali nam Hebrejima 1,3 pokazuje da On u svakom trenutku sve nosi riječju svoje snage. Iako je bio razapet u slabosti, proglašen je (ili: dokazao se kao takav) „Sinom Božjim u snazi, po Duhu svetosti, uskrsnućem od mrtvih“ (Rimljanima 1,4). Kad nam ga neumorni sluga Marko opisuje kako jednom prigodom spava na jastuku u stražnjem dijelu lađe, pokazuje nam kako je On bio istinski čovjek. Nema baš ničeg lošeg u tome da je netko umoran, ali to je sasvim ljudska značajka. No samo neko­liko trenutaka kasnije On se podiže u svoj dostojanstvenosti svoje božanske osobe i zapovijeda vjetru i valovima (Marko 4,38-41).

Jednom drugom prigodom vidimo ga kako umoran od puta sjedi kraj Jakovljeva zdenca, toliko ovisan o ovome svijetu koji je nastao po Njemu da grešnu ženu mora moliti da mu dade piti. Nije li to bagremovo drvo? No kako iz toga izbija sjaj zlata kada ga vidimo sposobnog i voljnog dati živu vodu, koja može ne samo zauvijek ugasiti žeđ duše, nego u nanovo rođenoj duši postati izvorom vode što teče u vječan život (Ivan 4,6.10.14).

Kako li je čudesna ta tajna Njegove osobe! Sâm Gospodin je rekao da nitko ne pozna Sina doli Otac (Matej 11,27); a to nam pokazuje da u Njemu postoje tajanstvene dubine koje čovjek kao stvorenje nikada neće moći dokučiti, pa ni nakon što je pomilovan i proslavljen. Već u samom Stvorenju sadržane su nevjerojatne tajne. Je li onda čudno to što su s dolaskom Stvoritelja kao čovjeka u njegovo Stvorenje, kao i sa načinom na koji je došao, povezane tajne koje nadilaze naš razum?

Istina o Kristovom apsolutnom božanstvu mnogostruko je posvjedočena u Svetom pismu, jednako kao i istina o stvarnosti, punini i savršenosti Njegova  čovještva. Ne želim ovdje ni spominjati neke postojeće teorije o tome, jer bi to bilo samo razglašavanje bestidnosti ljudskog duha. Radije zauzmimo položaj štovatelja koji prigibaju svoje glave u poniznosti i prinose svoju hvalu Onome „koji, premda u obličju Boga, nije grabežom smatrao biti jednakim Bogu, nego se sâm svega lišio i uzeo na sebe obličje sluge te postao sličan čovjeku“ (Filipljanima 2,6-7).

Christian Briem