Posjed od neprocjenjive vrijednosti

1. Život koji nikada ne možemo izgubiti

U Ivanu 10,27-30 čitamo: „Ovce moje slušaju moj glas, ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni; i neće propasti nikada i nitko ih neće oteti iz moje ruke. Otac moj, koji mi ih je dao, veći je od svih; i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Oca mojega. Ja i moj Otac jedno smo.”

Kakve li savršene sigurnosti! To je istina i blagoslov koji svi vjernici smiju uživati već danas. Jer u 28. retku ne veli „Ja ću im dati“, nego „Ja im dajem vječni život.“ Isto čitamo i u Ivanu 5,24: „Zaista, zaista, kažem vam: Onaj tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me poslao ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.“ Mi, dakle, imamo taj vječni život i Gospodin jasno i nedvosmisleno kaže da oni koji ga imaju „neće propasti nikada“. Taj život nema rok trajanja kao, primjerice, neki prehrambeni proizvodi. On ne može prestati i nitko tko ga ima ne može propasti. Mi smo u ruci Gospodina Isusa i u Očevoj ruci. A Gospodin Isus u 30. retku kaže: „Ja i Otac jedno smo.“ Kakvo li je to jamstvo vječne sigurnosti! Imamo život koji nikada ne možemo izgubiti, jer nije ovisan o nama, nego o Ocu i Sinu!

2. Odnos koji se ne može prekinuti

Božja riječ upotrebljava dva različita izraza za naš odnos s Bogom: mi smo istodobno i Božja djeca i Božji sinovi. Mi, vjernici, djecom Božjom postali smo putem novog rođenja (ponovnog rođenja). Rođeni smo, dakle, u Božju obitelj. U Ivanu 1,12-13 čitamo: „A svima koji ga primiše on dade moć da postanu djeca Božja, onima … koji su rođeni od Boga.“ A u 1. Ivanovoj 3,1-2 čitamo: „Gledajte kakvu nam je ljubav darovao Otac, da se djecom Božjom nazivamo, i jesmo!“ Kao Božja djeca dovedeni smo u najbliskiji odnos s NJIM kao svojim Ocem i kao članovi njegovi obitelji smijemo uživati njegovu ljubav.

No vjernici su nazvani i sinovima Božjim, što smo postali putem usvojenja. Taj odnos pokazuje dostojanstvenost i značaj našeg položaja kao Božjih sinova, koje je ON „predodredio za posinjenje (usvojenje) po Isusu Kristu“ (Ef 1,5-6).

Zanimljivo je da se oba ta naziva pojavljuju zajedno u Rimljanima 8,14-16: „Jer svi oni koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji. Jer niste primili duha robovanja da se opet bojite, nego ste primili Duha posinjenja, u kojemu kličemo: ʻAbba, Oče!ʼ Sâm Duh svjedoči zajedno s našim duhom da smo djeca Božja.“ Dovedeni smo u takav odnos s Bogom koji nikada i uslijed ničega ne može biti prekinut – jer je nastao „po Isusu Kristu“. Kao Božja djeca zauvijek pripadamo Božjoj obitelji. Ništa i nitko nas ne može rastaviti od nje; iako je, svakako, istina da uslijed suobličavanja svijetu ili nepromišljenog življenja možemo izgubiti radost u tome.

3. Prihvaćenost koja ne može biti dovedena u pitanje

Apostol Pavao svoju poslanicu Efežanima započinje ukazujući na to kako nas je Bog Otac blagoslovio svakim duhovnim blagoslovom u Kristu. Izabrao nas je u NJEMU prije utemeljenja svijeta, predodredio nas je za posinstvo po Kristu, i sve je to učinio „u skladu s dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti, u kojoj nas je učinio prihvaćenima u Ljubljenome.“ Kako je divna ta milost koja nas može dovesti do najuzvišenijeg položaja – milost koja nam je pokazana u Ljubljenome, koji je Bogu sva njegova radost! Bog nas je u Ljubljenome učinio predmetima svoje božanske naklonosti, a sve je učinio „na hvalu slave svoje milosti“. Tako smo dovedeni na mjesto naklonosti i blagoslova, sukladno svemu onome što je u Božjem srcu. Ako je to Božja namjera za nas, tko još može dovesti u pitanje našu prihvaćenost kod Boga?

4. Pravednost koju ništa ne može pomutiti

U 1. Korinćanima 1,30 nalazi se prekrasan stih: „Od njega (Boga) ste i vi u Kristu Isusu, koji nam je od Boga učinjen mudrošću, i pravednošću, i posvećenjem, i otkupljenjem.“ Krist je, dakle, vjernikova pravednost. Bog nas sada vidi u uskrslom Kristu, koji je umro na križu namjesto nas. Nakon što je dovršeno to potpuno otkupljenje, uvijek pravedni Bog postaje onaj koji opravdava one koji vjeruju u Gospodina Isusa. U Rimljanima 3,26 čitamo da on pokazuje „svoju pravednost u sadašnje vrijeme: da je pravedan i da opravdava onoga tko vjeruje u Isusa.“

Budući da posjeduje takvu pravednost, vjernik može zajedno s Izaijom reći: „Silno ću se radovati u GOSPODINU, moja će se duša veseliti u Bogu mojemu; jer me zaodjenuo opravom spasenja, pokrio me plaštem pravednosti“ (Iz 61,10). Kao što su naši prvi praroditelji bili odjenuti u odjeću od kože životinja koje su morale umrijeti da bi se pokrila njihova golotinja, tako smo i mi odjenuti u pravednost Krista, koji je morao umrijeti za nas. To je pravednost koja nikada ne može izgubiti svoju ljepotu ili svoj savršeni karakter.

5. Mir koji nikada ne može biti poremećen

Uvečer prije svoje smrti na križu na Golgoti Gospodin Isus je svojim učenicima ostavio divnu ostavštinu rekavši im: „Mir vam ostavljam, mir svoj vam dajem: dajem vam, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne plaši“ (Ivan 14,27). Otišao je na križ kako bi tamo svojom krvlju stvorio mir između Boga i čovjeka. Taj mir posjeduju svi oni koji su opravdani po vjeri (Rimljanima 5,1: „Opravdani, dakle, vjerom, mir imamo s Bogom po Gospodinu našemu, Isusu Kristu“). To je bilo potvrđeno njegovim učenicima kada je on bio uskrsnuo od mrtvih, pojavio se među njima stavši u sredinu i rekao: „Mir vama!“ (Ivan 20,19). Tamo su, u ranama njegovih ruku i njegova boka, bili dokazi njegovih patnja kao pomirbene žrtve koja čini temelj tog mira koji je on stvorio na križu.

No Gospodin je svojim učenicima zajamčio još i više: Nije rekao samo „mir vam ostavljam“, nego i „mir svoj vam dajem“. To je zasigurno onaj osobni mir kojega je on uživao kao čovjek na ovome svijetu – unutarnji mir potpunog uzdanja u Oca, neprekinutog zajedništva s NJIM i potpune podložnosti Njegovoj volji. Taj mir je on dao svojima kao svoju osobnu ostavštinu. Ali nije im ga samo dao, nego ih je i povezao sa samim sobom kako bi taj mir mogli dijeliti s NJIM samim – davateljem mira. Svijet daje, ali i gubi to što daje! Ali Gospodin daje iz vlastite punine – u svojoj ljubavi, ne kao što daje svijet, nego tako da sve što ON posjeduje, dijeli sa svojim ljubljenima.

Gospodin još milostivo dodaje: „Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne plaši“. To je mir za nas, mir koji smijemo uživati danas, s obzirom na sadašnje poteškoće i provjere. To je unutarnji mir koji ne može biti poremećen pritiscima izvana.

6. Pravo koje nikada ne može biti osporeno

Otkrivenje 5,8-10. Temelj našeg izbavljenja i položaja kao kraljeva i svećenika nije Božja snaga, kao u pogledu Izraela, kada je Bog svoj narod s velikom snagom izbavio iz Egipta. Mi smo izbavljeni krvlju Jaganjčevom. Jedna engleska pjesma kaže: „Naše pravo na slavu potpisano je tvojom krvlju.“ Pravo na naše mjesto u nebeskoj slavi temelji se, dakle, na njegovoj krvi. „Jer znate da niste nečim raspadljivim, kao srebrom i zlatom, otkupljeni od svog ispraznog načina življenja primljenog predajom od svojih otaca, nego dragocjenom krvlju Krista kao jaganjca neokaljana i bez mane“ (1 Pet 1,18-19). Cijena je bila beskrajno visoka, ali to pravo koje nam je Gospodin Isus zajamčio čak i uz tako visoku cijenu, zasigurno nitko ne može osporiti.

7. Baština koja nikada neće propasti

U 1. Petrovoj 1,3-4 čitamo o neraspadljivoj baštini – dakle o baštini koja ne može propasti niti se može izgubiti. Petar piše tuđincima u raseljeništvu, to jest pretežno takvima koji su se sa židovstva obratili Kristu. Nada Židovâ počivala je na Mesiji. Ali on je bio umro i to je bio kraj nade Židovâ, kao što čitamo u Luki 24,21: „A mi smo se nadali da je on taj koji je trebao otkupiti Izraela.“ Zbog toga Petar ovdje ističe razliku u odnosu na židovstvo: mi imamo živu nadu, neraspadljivu baštinu, koja je neokaljana i neprolazna. Baštinu u koju je Bog uveo svoj zemaljski narod – zemlju Kanaan – oni su vrlo brzo pokvarili i zaprljali uslijed svojih grijeha.

Nije li to ohrabrujuće za nas koji živimo u svijetu gdje sve brzo propada (ili „vene“) i mnogošto brzo prolazi te se uslijed grijeha kalja i kvari? Mi imamo jamstvo da je naša baština neprolazna, nikada ne može uvenuti i zauvijek ostaje nepokvarena. Imamo nadu koja nas osposobljuje da joj se radujemo, čak i ako moramo prolaziti kroz nevolje ili provjere, kao što je to ovih dana.

Hansruedi Graf