Vrijednost Kristovog djela

Posted by

Mnoga Božja djeca daleko su od spoznaje toga što je potpun ishod smrti i uskrsnuća Krista za njih. Ne shvaćaju dragocjenu istinu da je Kristova smrt zauvijek uklonila njihove grijehe i da su sretni dionici života uskrsnuća, s kojim grijeh ne može imati baš ništa zajedničkog. Krist je postao prokletstvom za nas; ali ne, kao što neki naučavaju, svojim rođenjem pod prokletstvom prekršenog Zakona, nego – viseći na drvetu križa (usporedi Pnz 21,23; Gal 3,13). Bili smo pod prokletstvom jer nismo održali Zakon; ali Krist, savršeni čovjek, nakon što je uzveličao Zakon savršeno mu se pokoravajući, postao je prokletstvom za nas viseći na drvetu križa. Tako je On u svom životu uzveličao Božji zakon, a u svojoj smrti nosio naše prokletstvo. Stoga sada za vjernika nema više krivice, ni prokletstva, ni gnjeva, ni osude. Premda će se morati pojaviti pred Kristovim Sudištem, čak ni tamo mu se neće postavljati pitanje grijeha. To je pitanje zauvijek riješeno na Kristovom križu. Stoga je, za one koji vjeruju, zapisano: „A grijeha se njihovih i bezakonja njihovih neću više spominjati“ (Heb 10,17). Cjelokupni kršćaninov životni put doista će se morati očitovati pred Kristovim Sudištem; no sâm Sudac je odstranio sve njegove grijehe i sâm Sudac je njegova pravednost. Stoga mu Sudište može biti jedino naklonjeno. Sudac zasigurno neće osuditi Svoje vlastito djelo – ta sâm je Bog priskrbio pravednost koju je zahtijevao. On na njoj zasigurno neće naći nikakve mrlje. Svjetlost Sudišta bit će dovoljno sjajna da rasprši svaku maglicu i svaki oblak koji bi mogao pomutiti neusporedivu slavu i vječne vrline koje pripadaju križu te pokazati da je vjernik „sav čist“ (Iv 13,10; 15,3; Ef 5,27).

Mnoga Božja djeca žale se da nemaju trajan mir, a to je upravo zbog toga što ne drže te temeljne istine u jednostavnosti vjere. Proživljavaju stalne promjene svog duhovnog stanja i opetovane uspone i padove u svom iskustvu. Svaka dvojba u srcu kršćanina sramoćenje je Božje riječi i Kristove žrtve. Svaki takav vjernik podložan je sumnjama ili strahu, samo zato što ne vidi sebe u svjetlu koje svijetli s Kristovog križa. Pa ipak, sva ta nestabilnost i kolebljivost tek je neznatna posljedica ukoliko se tiče samo osobnog iskustva. Mnogo ozbiljniji je njihov utjecaj na štovanje, službu i svjedočanstvo – jer se tu radi o Gospodinovoj časti. No, na žalost, o tom posljednjem se općenito malo razmišlja, jer je većini kršćana glavna misao i glavni konačni cilj njihovo osobno spasenje. Skloni smo smatrati bitnim sve ono što štetno djeluje na nas same, dok sve ono što štetno djeluje na Kristovu slavu u nama i kroz nas smatramo nebitnim.

No dobro je uvidjeti kako ona ista istina koja duši daje trajan mir, također dovodi dušu u položaj svjesnog štovanja, prihvatljive službe i djelotvornog svjedočanstva. U petnaestom poglavlju Prve poslanice Korinćanima apostol ističe smrt i uskrsnuće Krista kao golemi temelj svega: „Uostalom, obznanjujem vam, braćo, evanđelje koje sam vam navijestio, koje ste i primili, u kojem i stojite; po kojem ste i spašeni, ako se čvrsto držite riječi koju sam vam navijestio – osim ako ste uzalud povjerovali. Jer predao sam vam ponajprije što sam i primio: Krist je umro za grijehe naše, prema Pismima,  i bio pokopan te treći dan, prema Pismima, uskrsnuo” (st. 1-4). Tu je Evanđelje izraženo u jednoj sveobuhvatnoj rečenici. Temelj spasenja je umrli i uskrsli Krist: „Koji je bio predan za naše prijestupe i uskrišen radi našeg opravdanja“ (Rim 4,25). Gledajući Isusa očima vjere, pribijenog na križ i posjednutog na prijestolje, savjest mora imati trajan mir, a srce savršenu slobodu. Možemo pogledati u grob i vidjeti da je prazan. Možemo pogledati na prijestolje i vidjeti da je zauzeto te nastaviti živjeti radujući se. Gospodin Isus je na križu uredio sve za svoj narod. A dokaz da je sve uredio jest to što se On sada nalazi zdesna Bogu. Uskrsli Krist je vječni dokaz dovršenog otkupljenja; a ako je otkupljenje dovršena činjenica, vjernikov je mir dovršena stvarnost. Mi ne stvaramo mir, niti bismo ga ikad mogli stvoriti. Zapravo, svaki naš pokušaj da stvorimo mir samo će još više objelodaniti da smo rušitelji mira. No Krist, nakon što je ostvario mir krvlju svoga križa, sjeo je na visini pobijedivši svakog neprijatelja. Bog po Njemu navješćuje mir. Riječ Evanđelja navješćuje taj mir. Onaj tko vjeruje Evanđelju ima trajan mir pred Bogom, jer Krist je njegov mir (vidi: Dj 10,36; Rim 5,1; Ef 2,14; Kol 1,20). Na taj način Bog je ne samo zadovoljio svoje vlastite zahtjeve, nego je našao i božanski pravedan put kojim će Njegova izobilna ljubav moći dotjecati do najgrešnijeg Adamova potomka.

Koji je praktični ishod svega toga? Kristov križ nije odstranio samo vjernikove grijehe, nego i zauvijek razriješio njegovu vezu sa svijetom. Na temelju toga vjernik smije smatrati svijet raspetim sebi, kao što i svijet treba njega smatrati raspetim sebi. Tako, dakle, stoji stvar između vjernika i svijeta – svijet je razapet njemu, a on je razapet svijetu. To je stvarni i uzvišeni položaj svakog istinskog kršćanina. Osuda svijeta nad Kristom bila je izražena u položaju koji mu je svijet svjesno dodijelio. Svijet je bio pred izborom da izabere ubojicu ili Krista. Odabrao je da ubojica bude oslobođen, a Krista je pribio na križ – između dvojice zločinaca. Ako, dakle, vjernik hodi Kristovim stopama, ako se napaja Njegovim Duhom i očituje Njegov Duh, po prosudbi svijeta dobit će isto mjesto. Na taj će način spoznati ne samo da je razapet s Kristom u pogledu svog položaja pred Bogom, nego će biti vođen da spozna tu činjenicu u svom svakodnevnom životu i iskustvu.

No dok je križ na taj način djelotvorno prekinuo vezu između vjernika i svijeta, uskrsnuće ga je uvelo u snagu novih veza i odnosa. U križu vidimo kako je svijet prosudio Krista, u uskrsnuću vidimo kako Ga je prosudio Bog. Svijet ga je razapeo, ali „Bog ga je visoko uzvisio“. Čovjek mu je dao najniži položaj, a Bog najuzvišeniji. S obzirom da je vjernik pozvan u potpuno zajedništvo s Bogom i s Njegovim mislima o Kristu, osposobljen je da prekine sa svijetom i smatra ga raspetim. Ako je, dakle, vjernik na jednom križu, a svijet na drugom, moralni jaz između njih doista je golem. Ako li je golem u pogledu načela, trebao bi biti i u pogledu djelovanja. Svijet i kršćanin ne bi trebali imati baš ništa zajedničko, a neće ni imati – osim ako kršćanin ne iznevjeri svog Gospodina i Učitelja. Vjernik je u onoj mjeri nevjeran Kristu u kojoj ima zajedništvo sa svijetom.

Sve je to dovoljno jasno; no gdje nas to postavlja u odnosu na ovaj svijet? Postavlja nas izvan svijeta, i to u potpunosti. Mi smo mrtvi svijetu i oživljeni s Kristom. Istodobno imamo udio u Njegovoj odbačenosti na Zemlji i u Njegovu prihvaćanju u Nebu. Zbog radosti u ovom posljednjem, držimo beznačajnim iskušenja povezana s onim prvim. Bilo bi nepodnošljivo biti odbačen na Zemlji ne znajući da imamo mjesto i udio u Nebu. No kad nebeske slave ispunjavaju našu dušu, malo ćemo mariti za ono zemaljsko.

Netko će se pitati: „Što je, zapravo, svijet?“ Rijetko koja riječ se tako pogrešno tumači kao riječ „svijet“ ili „svjetovnost“. Općenito smo skloni smatrati da svjetovnost počinje korak ili dva dalje od onoga gdje se sami nalazimo. Božja riječ savršeno točno definira što je to „svijet“, kad veli da je to ono što „nije od Oca“. Stoga, što je dublje moje zajedništvo s Ocem, to će istančaniji biti moj osjećaj za ono što je svjetovno. To je božanski način naučavanja. Što više uživaš u Očevoj ljubavi, više ćeš odbacivati svijet. No tko objavljuje Oca? – Njegov Sin. – Na koji način? – Po snazi Svetoga Duha. Dakle, što sam snagom Svetoga Duha osposobljeniji napojiti se Sinovljevom objavom Oca, točnija će biti moja prosudba o tome što je od svijeta. Što su granice Božjeg kraljevstva u srcu prostranije, istančanija je i prosudba svjetovnosti. Inače je teško odrediti svjetovnost. Netko je rekao da je svjetovnost „obojana nijansama sve tamo od bijele pa do najtamnije crne boje“. To je doista istina. Ne možeš povući granicu i reći: „Tu počinje svjetovnost“, ali pronicljiva i snažna osjetljivost božanske naravi ustuknut će pred njom. Jedino što trebamo jest hoditi u snazi te naravi, kako bismo se držali podalje od svakog oblika svjetovnosti. „Velim, dakle: po Duhu hodite pa nećete udovoljavati požudi tijela” (Gal 5,16). Hodite s Bogom pa nećete hoditi sa svijetom. Hladno odvajanje i stroga pravila ništa nam neće koristiti. Potrebna nam je snaga božanskog života.

C. H. Mackintosh

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s