Sigurnost spasenja

U ovom članku razmotrit ćemo biblijski odgovor na pitanje: „Može li netko tko je jednom spašen ipak biti izgubljen?“ To je vrlo važno pitanje, budući da strah od vječne propasti uništava vjernikov mir, i budući da pretpostavka da netko tko je spašen može opet biti izgubljen svakako ograničava Božju spasonosnu milost u Kristu.

Tvrdnja da netko tko je spašen može opet biti izgubljen obično se zasniva na ljudskom razmišljanju koje, naglašavajući neke odjeljke Pisma, ne pridaje dovoljno pozornosti svjedočanstvu cjelokupne Božje riječi. Naučavanja pojedinih crkava u pogledu toga su oprečna. No vjerovanje ili nevjerovanje u sigurnost svih koji su spašeni češće je osobno pitanje negoli pitanje naučavanja. Premda mnogi odjeljci u Novom zavjetu izravno ili neizravno govore o apsolutnoj sigurnosti vjernika, postoji oko 25 odjeljaka koje, kao svoje dokaze, navode oni koji ne vjeruju u apsolutnu sigurnost vjernika. Jasno je da se ne može istodobno biti i siguran i nesiguran. Zbog toga te dvije vrste odjeljaka moraju biti u međusobnom skladu.

Pažljivim proučavanjem takozvanih „odjeljaka o nesigurnosti“ uočit ćemo da oni nipošto nisu oprečni nauku o sigurnosti. Samo ako ih se pogrešno shvati ili primjenjuje, izgledat će da oni naučavaju nesigurnost.

Primjeri pogrešnog shvaćanja i primjene „odjeljaka o nesigurnosti“

1. Odjeljci koji se uopće ne odnose na kršćane, nego na ljude iz neke druge rasporedbe: Matej 24,13; Ezekiel 33,7.8; Matej 18,23-25; 25,30.

2. Odjeljci koji se odnose na krive i nenanovorođene učitelje „posljednjih dana“: 1. Timoteju 4,1.2; 2. Petrova 2,1-22; Juda 1,17-19.

3. Odjeljak koji opisuje samo ćudorednu preobrazbu: Luka 11,24-26.

4. Odjeljci koji ističu važnu činjenicu da ispovijedanje kršćanske vjere mora biti opravdano plodovima. Spasenje koje jest od Boga, u normalnim će se okolnostima dokazati svojim plodovima: 1. Ivanova 3,10; Ivan 8,31; 15,6; 2. Petrova 1,10; Jakovljeva 2,14-26; 1. Korinćanima 15,1.2; Hebrejima 3,6.14.

5. Odjeljci koji sadrže upozorenja. Kad ih se pravilno primijeni, oni ne dovode u pitanje sigurnost vjernika u razdoblju milosti.

a) Židovi su upozoreni da se, nakon prestanka prinošenja žrtava, moraju obratiti Kristu ili će biti izgubljeni (Hebrejima 10,26).

b) Nespašeni Židovi, kao i pogani, upozoreni su na „otpadanje“ od djelovanja Duha, koji ih prosvjetljuje i vodi k obraćenju (Hebrejima 6,4-9).

c) Neduhovni Židovi upozoreni su da neće biti primljeni u kraljevstvo koje dolazi (Matej 25,1-13).

d) Svim poganima zajedno dano je upozorenje koje se ne odnosi na vjernika kao pojedinca (Rimljanima 11,21).

e) Onaj tko je spašen (i siguran) može izgubiti nagradu (1. Korinćanima 3,15; Kološanima 1,21-23), i biti odbačen iz službe za Krista (1. Kornćanima 9,27). Također može zbog grijeha izgubiti zajedništvo s Bogom (1. Ivanova 1,6), i može biti kažnjen od strane Boga (1. Korinćanima 11,29-32; Ivan 15,2; 1. Ivanova 5,16). Vjernik, također, može otpasti od milosti (Galaćanima 5,1-4), što nije posljedica grijeha, jer kršćanin otpada od milosti kad se od svoje slobode pod milošću okrene robovanju Zakonu.

Nauk o sigurnosti zasniva se na velikom broju odjeljaka iz kojih se može izvući najmanje dvanaest nepromjenjivih činjenica božanske milosti. Svaka je od njih i sama za sebe dovoljna da stvori temelj savršenog počinka i mira.

I. Božji savez

Izravna obećanja (Ivan 5,24; 6,37; 10,28) zapravo su bezuvjetan savez u kojem Bog jednostavno objavljuje što namjerava učiniti. To je izraz Njegove nepromjenjive volje. Taj vječni naum objavljen je u Rimljanima 8,29-30, gdje je zajamčena i njegova provedba suverenom milošću, bez ikakvog ljudskog djela ili ikakve ljudske zasluge.

II. Božja snaga

Sveto pismo potvrđuje da je Bog, budući da je potpuno neograničen, u stanju sačuvati sve one koji su spašeni po Kristu: Ivan 10,29; Rimljanima 4,21; 8,31.38.39; 14,4; Efežanima 3,20; Filipljanima 3,21; 2. Timoteju 1,12; Hebrejima 7,25; Juda 1,24.

III. Božja ljubav

Bog je objavio ne samo da On može provesti svoj vječni naum, nego i da mu je pritom glavna pobuda Njegova ljubav prema onima koji su Njegovi. Rimljanima 5,8-11 veli da ta ljubav čak nadilazi onu Njegovu ljubav prema grešnicima zbog koji je predao svog Sina u smrt (Ivan 3,16). Ako je toliko volio ljude da je dao svog Sina da umre za njih dok su bili „grešnici“ i „neprijatelji“, voljeti će ih „mnogo više“ kad su opravdani pred Njim i pomireni s Njim. Takva ljubav prema onima koje je otkupio uz tako beskrajnu cijenu, dovoljna je sigurnost da ih ništa ne može oteti iz Njegove ruke dokle god se ne iscrpi i posljednja zaliha Njegove neizmjerne snage.

IV. Molitva Sina Božjega

Dok je bio na Zemlji, Krist se molio da oni koje mu je Otac dao budu sačuvani (Ivan 17,9-12.15.20). Ta molitva započela je na Zemlji i uvjereni smo da se nastavlja u Nebu (Rimljanima 8,34; Hebrejima 7,25. Vidi i Luku 22,31-32). U činjenici da ni jedna molitva Sina Božjega ne može biti neuslišana nalazi se obilje sigurnosti.

V. Učinkovitost zastupničke smrti Sina Božjega

Kristova smrt je zadovoljavajući odgovor na snagu osude zbog grijeha (Rimljanima 8,34). Kad netko tvrdi da spašen čovjek opet može biti izgubljen, takva se tvrdnja obično zasniva na činjenici da spašena osoba može počiniti grijeh. Takvo shvaćanje proizlazi iz pretpostavke da Krist nije nosio sve grijehe koje će vjernik počiniti, i da bi Bog, nakon što je spasio neku dušu, mogao biti razočaran i iznenađen nekim neočekivanim, kasnijim grijehom. Naprotiv, Božje sveznanje je savršeno. Njemu je unaprijed poznat svaki grijeh ili svaka skrivena misao koja će bilo kada zasjeniti život Njegovog djeteta, i za te je grijehe bila prolivena dostatna žrtvena krv Krista. Po toj krvi je pred Bogom okajan svaki grijeh (1. Ivanova 2,2). Zbog te krvi, koja vrijedi jednako i za spašene i za nespašene, Bog nastavlja iskazivati svoju spasonosnu milost onima koji je ne zavređuju jednako kao što su je onda kad im ju je ukazao i kad ih je spasio. On ih čuva zauvijek; ne samo radi njih samih, nego i zbog toga da bi očitovao svoju vlastitu ljubav i milost (Rimljanima 5,8; Efežanima 2,7-10). Zbog činjenice da spasenje i čuvanje u sigurnosti ovise samo o žrtvi i zasluzi Sina Božjega, zauvijek je uklonjena svaka osuda (Ivan 3,18; 5,24; Rimljanima 8,1; 1. Korinćanima 11,31.32).

VI. Uskrsnuće Sina Božjega

Vječna sigurnost vjernika utvrđena je dvjema bitnim činjenicama povezanima s Kristovim uskrsnućem:

a) Vječni život je Božji dar (Ivan 3,16; 10,28; Rimljanima 6,23), i taj život je Kristov uskrsli život (Kološanima 2,12; 3,1), vječan je kao što je vječan On, i nije podložan prestanku ili smrti.

b) Isto tako, sjedinjenjem s uskrslim Kristom putem krštenja Duhom i udjeljivanjem Njegova vječnog života, Božje dijete postalo je dionikom novog stvorenja, u kojem stoji pod Glavom tog stvorenja – Posljednjim Adamom. S obzirom da Posljednji Adam ne može pasti, ne može pasti ni onaj najslabiji koji je u Njemu.

VII. Služba Sina Božjega kao Svećenika

Sadašnja služba Krista u slavi odnosi se samo na vječnu sigurnost onih koji se nalaze na Zemlji i koji su spašeni. Krist i zastupa i zagovara. Kao zastupnik bavi se slabostima, neznanjem i nezrelošću vjernika – onime što nije grešno, i zbog čega nema krivice. Vršeći tu službu, Krist se ne samo moli za svoje koji su u svijetu, i za svaku njihovu potrebu (Luka 22,31.32; Ivan 17,9.15.20; Rimljanima 8,34), nego i na temelju svoje vlastite dostatnosti u svom vječnom svećenstvu jamči da će zauvijek biti sačuvani i spašeni (Hebrejima 7,25; Rimljanima 5,10; Ivan 14,19).

VIII. Služba  Sina Božjega kao Zagovornika

Sadašnja služba Krista kao Zagovornika odnosi se na kršćaninov grijeh – ono zbog čega nastaje krivica. S obzirom da je grijeh uvijek grešan u Božjim očima, i može biti očišćen samo na temelju Kristove krvi, Kristova smrt jednako je učinkovita za grijehe onih koji su spašeni, kao i onih koji nisu spašeni (1. Ivanova 2,2). Bog je neizmjerno svet. Zbog toga svaki kršćaninov grijeh zavređuje vječnu osudu, i ta bi osuda morala biti izvršena kad Krist ne bi, kao Zagovornik, ukazivao na spasonosnu učinkovitost svoje vlastite krvi pred Božjim prijestoljem (1. Ivanova 2,1; Rimljanima 8,34; Hebrejima 9,24). To On ne čini nakon što kršćanin sagriješi, jer bi to moglo značiti da je vjernikov položaj pred Bogom na trenutak nesiguran, nego: kad kršćanin sagriješi, on već ima Zagovornika kod Oca.

IX. Preporod kao djelo Duha Svetog

Preporodom kojeg čini Duh Sveti vjernik je učinjen Božjim djetetom (Ivan 1,13; 3,3-6); Titu 3,4-6; 1. Petrova 1,23; 2. Petrova 1,4; 1. Ivanova 3,9), baštinikom Božjim i subaštinikom s Kristom (Rimljanima 8,16.17). Tako rođen od Boga postao je dionikom božanske naravi, a ta narav se nikada ne može odstraniti ili poništiti.

X. Prebivanje Duha Svetog u vjerniku

Svaki bi kršćanin trebao prihvatiti činjenicu da Duh sada prebiva u svakom vjerniku (Ivan 7,37-39; Rimljanima 5,5; 8,9; 1. Korinćanima 2,12; 6,19; 1. Ivanova 3,24), i da ga nikada ne napušta (Ivan 14,16). Duh može biti ožalošćen zbog nepriznatog grijeha (Efežanima 4,30), ili može biti prigušen ako mu se pruža otpor (1. Solunjanima 5,19); ali kao božanska osoba nikada ne odlazi iz srca u kojem prebiva. Zbog toga Božje dijete zauvijek ostaje Božjim djetetom.

XI. Krštenje Duhom

Krštenjem koje provodi Duh Sveti vjernik je pripojen tijelu kojemu je Glava Krist (1. Korinćanima 12,13; 6,17; Galaćanima 3,27), i zato se i veli da je on u Kristu. Biti u Kristu znači biti sjedinjen u vezu koje je životna i trajna. U tom sjedinjenju je prestalo sve ono staro, to jest položaj i odnosi koji bi mogli biti razlogom osude, a svi položaji i odnosi postali su novima i od Boga su (2. Korinćanima 5,17.18). Kad je zauvijek „prihvaćeno u ljubljenome“, Božje dijete je sigurno kao i Onaj u kome jest i u kome stoji.

XII. Zapečaćeni Duhom

Naposljetku, objavljeno je da su svi istinski kršćani zapečaćeni Duhom za Dan otkupljenja (Efežanima 4,30; 2. Korinćanima 1,22; Efežanima 1,13). Kako je to pečaćenje od Boga, i zbog Njega i Njegove slave, i s obzirom da je ono za Dan otkupljenja, ta služba Duha jamči vječnu sigurnost svih koji su spašeni.

Zaključak

Na temelju uistinu obilnih dokaza možemo zaključiti da ništa ne može oboriti Božji naum da sačuva one koji su Njegovi. U tu svrhu je On predusreo svaku moguću opasnost. Grijeh koji bi nas inače mogao odvojiti nosio je Zamjenik koji, da bi vjernik bio sačuvan, ukazuje na učinkovitost svoje smrti pred Božjim prijestoljem. Vjernikova volja je pod Božjim nadzorom (Filipljanima 2,13), i svaka kušnja je podešena Božjom beskrajnom milošću i mudrošću (1. Korinćanima 10,13).

Treba naglasiti da – premda smo u ovom članku spasenje i očuvanje promatrali kao odvojene božanske postupke, kako bismo se prilagodili uobičajenom načinu govora – Biblija ne poznaje takvo odvajanje: jer prema Svetom pismu ne postoji takvo spasenje – naumljeno, ponuđeno ili ostvareno pod milošću – koje nije potpuno savršeno i koje se ne dobiva zauvijek.

Pitanja

1. Koje temeljno pitanje obrađuje nauk o sigurnosti spasenja?

2. Mogu li istodobno biti istiniti i nauk o sigurnosti i nauk o nesigurnosti?

3. Na koji način se pogrešno tumače ili primjenjuju takozvani „odjeljci o nesigurnosti“?

4. Kakvu vrst saveza predstavljaju obećanja o spasonosnoj milosti?

5. Na koji način Božja snaga i Božja ljubav vjerniku jamče sigurnost?

6. Koja se osobita sigurnost nalazi u Kristovoj molitvi?

7. Na koji znači Kristova smrt priskrbljuje vjernikovu vječnu sigurnost?

8. Navedi dvije činjenice o sigurnosti koje proizlaze iz Kristova uskrsnuća.

9. Koja je razlika između Kristove svećeničke službe i Kristove službe kao zagovornika?

10. Može li božanska narav u vjerniku biti poništena?

11. a) Prebiva li Duh Božji u svakom istinskom kršćaninu?

      b) Hoće li On ikad napustiti onoga u kome prebiva?

12. Na koji način krštenje Duhom jamči sigurnost Božjem djetetu?

13. Koje je vremensko ograničenje za zapečaćenost Svetim Duhom?

14. Zašto vjernikov grijeh, njegova vlastita volja ili kušnje kroz koje prolazi ne mogu razoriti njegovu vječnu sigurnost u Kristu?

Lewis Sperry Chafer

(Major Bible Themes, Security)