Biskupi i darovi

Biskupe (nadglednike, starješine) i đakone (poslužitelje) postavljali su apostoli ili apostolski opunomoćenici, a njihova služba bila je vezana isključivo za lokalnu (mjesnu) zajednicu (crkvu). Duhovne darove pak je podjeljivao uzašli Krist i oni su davani pojedincima za dobrobit i izgradnju čitave Crkve, a ne samo za primjenu u lokalnoj zajednici.

Takva je bila Božja mudra odredba, a razloge za to ćemo jednom zasigurno saznati. Iako možda sada ne možemo shvatiti razlog tome, trebala bi nam biti dovoljna činjenica da je to Božji plan.

Postojale su dvije vrste slugu u lokalnoj zajednici:  đakoni, koji su posluživali kod stolova, te starješine (biskupi), koji su imali pastirsku brigu nad stadom. Njih su postavljali apostoli ili apostolski delegati te nisu dane nikakve smjernice za njihovo postavljanje na neki drugi način. Neki su crkveni sustavi kasnije postavljali biskupe, i to samo po jednog u svakoj lokalnoj crkvi, a često je jedan biskup bio postavljen i nad više lokalnih zajednica. Tako nešto ne spominje se nigdje u Pismu. Postaviti samo jednog starješinu znači odbaciti Božji poredak.

Drugi su pak pobrkali starješinu (biskupa) s đakonom te su i jedni i drugi bili postavljani po odabiru crkve. Oboje je u suprotnosti s naučavanjem Božje riječi. U nekim slučajevima biskup i starješina, koji u Pismu podrazumijevaju jednu te istu osobu, smatraju se sasvim različitim funkcijama pa je, primjerice, biskupu dana potpuno nebiblijska ovlast da postavi starješinu.

No mnogo veća pogreška od nepravilnog razlikovanja biskupa i đakona jest pronalazak službe “svećenika” kojemu, po službenoj dužnosti, pripada isključivo pravo obavljanja službe, primjenjivanja duhovnih darova, vođenja službe i posluživanje “sakramenata”. Kao što rekoh, ta služba je čisti pronalazak čovjekova uma.

Đakoni i starješine jedini su sluge o kojima govori Božja riječ i nemaju ničeg zajedničkog s opisanom funkcijom svećenika. U svakoj lokalnoj crkvi postojalo je više đakona i više starješina. Nadalje, u Svetom pismu nema ni jedne naznake da bi bilo koji od tih slugu zbog svoje funkcije imao isključivo pravo primjenjivanja duhovnih darova, niti da bi zbog toga trebao nadgledati druge u primjenjivanju njihovih darova. Biskup i đakon mogu, ali i ne moraju, imati neki osobit duhovni dar. Ako ga imaju i primjenjuju ga, onda to ne čine zbog svoje funkcije (kao biskupi i đakoni). Isto tako, ako vrše svoju službu (biskupa i đakona), ne čine to zato jer posjeduju neki osobit duhovni dar.

Dar je nešto što daruje sâm uskrsli Krist i tražiti bilo kakvu potvrdu od čovjeka za njegovo obavljanje znači postaviti čovjeka iznad Krista. Dar je dan Crkvi kao cjelini pa stoga njegovo ograničavanje na lokalnu zajednicu znači odbacivanje Božjeg poretka. Darove treba primjenjivati pod vodstvom Svetog Duha. Postavljati bilo kakve propise o njihovoj uporabi znači uzurpirati službu Svetog Duha. Čak ni apostol Pavao nije se usudio postaviti neku osobu da djeluje kao evanđelist, pastir ili učitelj, a pogotovo ne da ujedinjuje ta tri dara u jednoj osobi.