Božji pomoćnik

Ezra se pojavljuje tek u sedmom poglavlju knjige koja je nazvana po njemu. Prošlo je gotovo sedamdeset godina otkako su se Židovi, pod vladavinom kralja Kira, vratili iz babilonskog sužanjstva u Palestinu (Ezra 1).

U Jeruzalemu su opet sagrađeni žrtvenik i Hram te je ponovno uvedeno bogoslužje. Izvješće Ezrine knjige završava u šestom poglavlju s opisom uvođenja bogoslužja i slavljenjem Pashe. Zatim je prošlo gotovo pedeset godina, o kojima nam ništa nije saopćeno. Tada se u prvom retku sedmog poglavlja pojavljuje Ezra.

On je krenuo u Jeruzalem s oko tisuću petsto Židova. Došli su s određenim ciljem, naime, da proslave Božji dom u Jeruzalemu (7,27). To znači da su htjeli doprinijeti ljepoti toga doma te time proslaviti samoga Boga. Ezra je bio vođa toga mnoštva i dobio je osobitu zadaću koju je trebao provesti u Jeruzalemu. Ta je zadaća, zacijelo, bila znatno drugačija negoli je on zamišljao. Ali ispunjenje te zadaće značilo je proslavljanje Božjeg doma.

Ezra, čije ime znači “pomoć”, spreman je preuzeti tu zadaću i time u potpunosti opravdati svoje ime. Bio je doista prava pomoć Božjem djelu među Božjim narodom. No prije negoli je opisano Ezrino djelo “pomaganja” Božjem narodu, prikazane su nam vrline koje je imao i zbog kojih je mogao preuzeti tu zadaću. U ovome članku ukratko ćemo razmotriti te Ezrine vrline.

Ezra je potjecao iz svećeničke obitelji

Prva Ezrina vrlina bila je ta što potječe iz svećeničke obitelji. Njegovo rodoslovno stablo sezalo je sve do Arona, koji je u toj knjizi nazvan vrhovnim svećenikom (7,5).

Prenesemo li to na naše doba, spoznat ćemo da pomagati Božjem narodu može samo onaj tko

• pripada Božjem narodu jer je rođen od Boga (svatko tko je rođen od Boga, pripada “svećeničkoj obitelji”, usporedi 1 Pt 2,5.9 i Otk 1,6) i onaj tko
• održava životnu vezu s Gospodinom Isusom, našom Glavom i našim Velikim svećenikom (vidi Heb 8,1.2)

Pomoćnik drugima može biti samo onaj tko je na taj način pronašao svog osobnog pomoćnika u Gospodinu Isusu.

Ezra je bio na glasu kao poznavatelj Zakona

Drugu vrlinu je Ezra stekao sâm. Nije se zadovoljio samo time što je bio Aronov potomak. Ne, pobrinuo se za to da upozna Božje Spise. To nije ostalo neopaženo, jer ga je kralj Artakserkso, koji je Ezri i bio dopustio da ode u Jeruzalem, nazvao savršenim poznavateljem Zakona (Ezr 7,12).

Ezra je, dakle, i u tuđini, u Babilonu, proučavao Spise svoga Boga. To je činio tako što je:

• te Spise uzeo u ruku (7,14),
• čitao ih i proučavao (7,10a),
• želio vršiti ono što je u njima pronašao i
• želio poučavati druge onome što je sâm naučio.

Ne bi li nam Ezra trebao biti poticaj da i mi uzmemo u ruke svoju Bibliju – daleko potpuniju Božju objavu od one kojom je raspolagao Ezra – te je marljivo čitamo, kako bismo je upoznali?

Ako čitamo Bibliju samo povremeno, naš duhovni život će zakržljati. Na taj način nikada nećemo pravilno upoznati Bibliju niti je čitati s istinskom radošću. Ako dnevno odvojimo svega nekoliko minuta za čitanje Biblije, to nam može dati snagu za svaki dan. Tada ćemo, zacijelo, u svoju svakodnevnicu moći “ponijeti” poneki redak i imati koristi od njega. Ali ako želimo uistinu dobro upoznati Bibliju – a time i njezinu glavnu temu, Gospodina Isusa – za čitanje ćemo trebati odvojiti više negoli samo nekoliko minuta. Tada ćemo moći pažljivo čitati knjigu za knjigom i razmišljati o pročitanom. Moći ćemo govoriti Bogu u molitvi o onome što smo pročitali, a moći ćemo koristiti i sve prigode koje nam On daje da bolje razumijemo Njegovu riječ (sastanci crkve, predavanja, tumačenja Biblije, razgovori s prijateljima, postavljanje pitanja braći koja imaju bolji uvid …). Tada ćemo iskusiti kakvu nam radost pričinjava čitanje i razumijevanje Božje riječi. Upoznat ćemo Božje misli i steći Božju mudrost, kako bismo znali što nam je prema Božjim namislima činiti u osobitim okolnostima. Ne potiče li nas Ezrin primjer da uložimo više napora u proučavanje Božje riječi?

U pogledu proučavanjem Božje riječi, kod Ezre nalazimo još dva važna obilježja. Ponajprije, u razumijevanju Božjih misli možemo napredovati samo ako smo spremni činiti ono što smo razumjeli. Bog će nam pokazati nešto “novo” tek onda kad smo spremni činiti ono što nam je već pokazao! Tako je i Ezra želio proučavati i vršiti Gospodinov Zakon.

Zatim je Ezra nastojao poučavati Izraela o odredbama i pravilima. To znači da je stečeno znanje o Božjim mislima želio predati drugima. Čak je i poganski kralj Artakserkso spoznao koliko je važno da Božji narod poznaje Božje misli te je zapovjedio da se Zakonu pouče svi oni koji ga ne poznaju (Ezr 7,25). Mi se ponekad neobično sustežemo predati drugima ono što smo naučili iz Božje riječi. Kakvi god bili razlozi za to, to sustezanje možemo nadvladati. Zatim Riječ, kad smo je spoznali i želimo je vršiti, trebamo prenijeti drugima. Kakav bi blagoslov bio za sve nas kad bismo u svojim razgovorima više govorili o Božjoj riječi, kad bismo si međusobno više pomagali u razumijevanju Božje riječi te kad bismo u praktičnim pitanjima tražili savjet u Božjoj riječi. Bio bi to, zacijelo, prvi i veliki korak u tome da i mi budemo “pomoćnici”!

Ezra je nastojao svim srcem

Sve što smo dosad razmatrali, Ezri je bila stvar srca. To je nastojao činiti svim srcem (7,10). Nije si to postavio kao “osobni cilj svoje karijere”, niti je to činio pod prisilom ili pak samo iz osjećaja dužnosti zbog svog svećeničkog podrijetla. Ne, želio je to u svome srcu. Njegovo srce i njegovi osjećaji pripadali su njegovom Bogu. Zato je nastojao upoznati Božja priopćenja.

Ako Bibliju čitamo samo zato da steknemo više znanja o njoj negoli ga imaju naši prijatelji, onda je to loša pobuda. Ako drugima predajemo Božje misli kako bismo došli na glas kao oni koji dobro poznaju Pismo, i ta je pobuda loša. Ako pak ljubimo Gospodina Isusa tada ćemo čeznuti za time da čitamo njegovu Riječ i predajemo je drugima.

U svome srcu možemo nastojati za mnogo čime. I u Babilonu je bilo mnogo toga čemu je Ezra mogao predati svoje srce. Ali on je odlučio postupiti drugačije. Znao je kome će predati svoje srce. Kome mi predajemo svoje srce?

Dobrostiva Božja ruka

U Ezrinom životu pronašli smo mnogo toga u što se vrijedi ugledati. No možda mislimo da ionako nećemo nikada postati poput Ezre. Pa ipak, preostalo je još nešto odlučujuće: dobrostiva Božja ruka bila je nad Ezrom. To je zapravo bilo presudno u tome što je Ezra postao takav uzor. Jednako je i danas. Dobrostiva Božja ruka nije se promijenila do današnjeg dana. Ona je sve do danas nad onima koji ga žele slijediti svim svojim srcem. Ako nastojimo svim srcem, kao što je i Ezra učinio, možemo se osloniti na Njegovu dobrostivu ruku.

Na posljetku nam preostaje pitanje: Želim li biti pomoćnik Božjem narodu? Je li mi stalo do Božje časti ili mi je stalo samo do mog vlastitog života? Ako želim biti pomoćnik, onda s pouzdanjem u “Božju dobrostivu ruku” mogu steći sve one vrline koje smo pronašli kod Ezre. Tada će nam Bog, možda i prije negoli to očekujemo, povjeriti prikladnu zadaću.

Christian Rosental