Sve je za Njega

„Jer je po njemu stvoreno sve što je na nebesima i što je na zemlji, vidljivo i nevidljivo … sve je po njemu i za njega stvoreno, i on je prije svega i sve se drži zajedno u njemu. On je i glava tijela, crkve; on je početak, prvorođenac od mrtvih; da u svemu ima prvenstvo. Jer svidjelo se Ocu u njemu nastaniti svu puninu“ (Kološanima 1,16-19).

„… Sinu, kojega je postavio baštinikom svega“ (Hebrejima 1,2).

„A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe slavom koju sam imao s tobom prije negoli je svijeta bilo. Objavio sam tvoje ime ljudima koje si mi dao iz svijeta: tvoji bijahu i meni si ih dao“ (Ivan 17,5.6).

Sve je za Gospodina Isusa. On je središte svih Božjih nauma. Promotrit ćemo kako je, po prvotnom Božjem planu, On trebao biti središte svega u stvorenju, u Izraelu i u Crkvi. Također ćemo vidjeti kako je čovjek u sva ta tri područja sebe postavio u središte, kamo ga je to odvelo i kakav je Božji odgovor na to.

1. Stvorenje

Bog je čovjeku dao na korištenje sve što je stvorio te ga učinio upraviteljem nad zemljom: „Sebi je podložite: vladajte nad … svakim živim stvorom koji se kreće po zemlji“ (Postanak 1,28). No čovjek je vrlo brzo zaboravio tko je središte svijeta u kojem živi. Najprije je pao u grijeh, a zatim je počela njegova nezaustavljiva propast. Nakon manje od dvije tisuće godina od stvaranja stanje je već bilo ovakvo: „I vidje GOSPODIN da je čovjekova pokvarenost na zemlji velika i da je svaka zamisao njegova srca neprestano samo zlo … Zemlja bijaše iskvarena pred Bogom i zemlja bijaše puna nasilja. I pogleda Bog na zemlju, i gle, ona bijaše iskvarena; jer je svako tijelo izopačilo svoj put na zemlji“ (Postanak 6,5.11.12). S kakvim bolom je to morao promatrati On po kojemu i za kojega je sve to bilo stvoreno! Kad čovjek postavi sebe u središte, ishod je uvijek pokvarenost i nasilje. I danas koristimo mnoga dobra koja su dio prvog Stvorenja i koja nam je Bog dao da ih uživamo. Proslavljamo li time Njega? Ne zaboravimo da je sve to što nam je darovano i u čemu smijemo uživati stvoreno „po Njemu i za Njega“! Ljudi koji su to zaboravili bili su odvedeni u pokvarenost i nasilje, a takve ljude je Bog morao ukloniti sa Zemlje. Osuda je, dakle, bila Božji odgovor čovjeku koji je sebe postavio u središte Božjeg Stvorenja.

Potop je, po Božjoj milosti, preživjela samo jedna obitelj, to jest osam ljudi. Od njih se napučila Zemlja poslije potopa. Vrlo brzo se pokazalo (nakon svega stotinjak godina) da je ljudska narav nakon pada u grijeh nepopravljiva. Iako mu je Božja kazna za pokvarenost i nasilje, zbog kojih je sav svijet bio potopljen vodom, još možda bila u podsvijesti, čovjek je vrlo brzo počeo tražiti nov način da sebe postavi u središte. „I rekoše jedan drugome … sagradimo si grad i toranj, čiji bi vrh sezao do neba; i steknimo sebi ime: da se ne raspršimo po svoj zemlji“ (Postanak 11,3.4). Prije potopa se srozao na samo dno, nakon potopa se želio uzdići do neba. Božji odgovor je opet bila osuda (Postanak 11,5-9).

2. Izrael

Nakon te osude predmet Božjih nakana na Zemlji nije više cjelokupno čovječanstvo. Između svih ljudi na Zemlji Bog odabire jednog čovjeka – Abrahama. Od njega želi načiniti narod koji će biti osobito blagoslovljen – svoj vlastiti narod. Konačna namjera je da putem Abrahama, to jest putem njegova Potomka budu blagoslovljena „sva plemena na zemlji“ (to jest svi narodi). Premda će Bog u kasnijoj budućnosti blagosloviti sve narode na Zemlji, Izrael će uvijek zauzimati osobit položaj. Bog je tako odlučio i nitko se ne može suprotstaviti njegovoj suverenosti (Rimljanima 9-11). No, nažalost, i u Izraelu se očitovalo što je naravan čovjek. Sva moralna povijest Izraela najbolje je opisana u usporedbi o vinogradarima, koju je ispričao Gospodin Isus. On je bio taj obećani Abrahamov Potomak u kojemu će biti blagoslovljeni svi narodi na Zemlji. On je bio i Davidov potomak i Mesija obećan Izraelu. No kad je došao, Izrael ga je odbacio i ubio. Time su, poput zlih vinogradara iz one usporedbe, rekli: „Ovo je baštinik; ubijmo ga i baština će biti naša.“ Ubili su onoga po kojemu je sve i za kojega je sve. Mislili su da će baština biti njihova, ali su se prevarili. Bog je njega „postavio baštinikom svega“ – ne samo baštinikom vinograda, koji slikovito predočuje Izrael, nego svega. Čovjek nikada neće moći spriječiti Boga u ostvarenju njegovih namjera. Nad onima pak koji su htjeli baštinu ali nisu htjeli biti subaštinici sa Sinom, morala je biti izvršena osuda kao i u Stvorenju, kad je ono čovjek sebe postavio u središte: „Doći će (gospodar vinograda) i pobiti te vinogradare, a vinograd će dati drugima“ (Marko 9,9).

3. Crkva

Tako je i bilo. Izraelci su istjerani iz „vinograda“, Jeruzalem je razoren, a u ostvarivanju svojih daljnjih planova sa čovječanstvom Bog je Izraela ostavio po strani. Bog je „pohodio pogane da od njih izvede narod svome imenu“ (Djela 15,14). Tu novu skupinu, koja nije nastavak Izraela, nego sasvim nova tvorevina, Gospodin Isus je nazvao „moja crkva“ (Matej 16,18). Njoj pripadaju svi oni koji vjeruju u Gospodina Isusa kao svog Spasitelja. Spašeni su po Gospodinu Isusu i za njega (Ivan 17,6). Njegovo središnje mjesto nigdje nije tako snažno istaknuto kao u toj novoj tvorevini koju gradi On sâm. On želi biti u središtu njihovih okupljanja (Matej 18,20). Dvaput nakon svog uskrsnuća pojavio se među svojim učenicima, koji su bili okupljeni prvoga dana u tjednu, te doslovno stao „u sredinu“ (Ivan 20,19.26). Razdoblje Crkve je sadašnje razdoblje u kojem živimo. Završit će uzimanjem Crkve na nebo, a proročki je opisano u Otkrivenju, u njegovu drugom i trećem poglavlju. Već prvoj crkvi, crkvi u Efezu, koja predočuje crkvu prvog stoljeća, bio je prorečen pad koji je započeo napuštanjem „prve ljubavi“. A proročanstvo crkvi u Laodiceji, koja predočuje posljednje razdoblje u povijesti Crkve, pokazuje strašno stanje u koje će dospjeti ono što se naziva crkvom. Gospodin Isus predstavlja se toj crkvi kao „početak stvorenja Božjega“ (Otkrivenje 3,14). Čovjek se i u Crkvi ponaša kao da je on početak stvorenja Božjega: „Jer govoriš: Bogat sam, obogatio sam se i ništa mi ne treba“ (Otkrivenje 3,17). Tu opet vidimo čovjeka u središtu. Kako li je to suprotno riječima „On je glava“ i „tvoji bijahu i meni si ih dao“! Mi jesmo spašeni od vječne propasti, ali nismo spašeni samo zato da ne propadnemo, nego prvenstveno radi njegove slave, da budemo njegova Skupština. Nije najvažnije ono što smo mi dobili (spasenje), nego ono što je On dobio (svoju Skupštinu, ili Crkvu). Kako li je stanje koje danas vidimo u kršćanstvu istovjetno stanju u Laodiceji i upravo suprotno Božjoj namjeri! Bogoslužja su oblikovana onako kako odgovara čovjeku, slavljenje Boga (ako se to uopće još može tako nazvati!) obavlja se na način koji odgovara čovjekovoj tjelesnoj naravi, sve djelatnosti usredotočene su na čovjeka, a čak se i Božja riječ prevodi tako da bude, tobože zbog boljeg razumijevanja, prilagođena čovjeku. Svršetak toga će, kao i u Izraelu i u Stvorenju, biti osuda: „Izbljuvat ću te iz svojih usta“ (Otkrivenje 3,16). Ta osuda još nije izvršena. Gospodin Isus još uvijek želi dosegnuti srca pojedinaca u tom sustavu: „Evo, stojim pred vratima i kucam. Posluša li tko moj glas i o otvori vrata, ući ću k njemu“ (Otkrivenje 3,20). Jesmo li mu otvorili?

Kad god čovjek sebe postavi u središte, otkriva se zloća njegova srca, a svršetak toga je uvijek Božja osuda.

Dajmo Gospodinu Isusu jedino mjesto koje mu dolikuje. Neka on bude središte oko kojega će se sve okretati!

DL