Posted by Jan Hus je bio preteča Reformacije koji je bio spreman umrijeti za svoga Gospodina. Hrabrost njegove vjere svijetli sve do našega doba i potiče nas da dosljedno trčimo trku vjere koja je pred nama.
Hus se rodio 1370. godine u jednom malom češkom selu. Već vrlo rano postale su očite njegove izvrsne sposobnosti te je kao mladić otišao u Prag studirati na tamošnje čuveno sveučilište. Želio je postati svećenik. U Pragu je upoznao spise bogobojaznoga Johna Wycliffa1, koji su ostavili snažan utisak na njega.
Hus je postao propovjednikom u Betlehemskoj kapeli Sveučilišta u Pragu. Mnogi su željeli čuti toga ozbiljnoga, ali i ljubaznoga čovjeka, jer Božju riječ nije govorio kao predavač, nego tako da ona govori srcu i savjesti. Također se nije ustručavao javno kuditi lažne nauke i postupke rimokatoličke crkve. Hus je javno osuđivao prodavanje oprosnica, križarske pohode, nauk o čistilištu, opraštanje grijeha od strane svećenika, i mnogo toga drugoga.
To je kod njegovih sunarodnjaka raspirilo negodovanje prema papi. Prodavači oprosnica u Pragu su bili obasipani pogrdama i zlostavljani. Nije nikakvo čudo što je Jan Hus padao u sve veću nemilost pape Ivana XXIII. te je, na posljetku, podvrgnut velikom progonu od strane rimokatoličke crkve. Premda potpuno izvan te crkve, Hus je nastavio neumorno propovijedati i razotkrivati ono što je spoznao kao protivno Pismu. Čitava Češka se pokrenula i uza nj je pristajao sve veći krug ljudi.
Hus je privukao i pozornost rimsko-njemačkoga kralja Sigismunda, koji ga je pozvao na crkveni sabor u Konstanzu (1414.-1418.). Tamo je trebao braniti svoje stavove pred uzvišenim dostojanstvenicima svijeta i rimokatoličke crkve. Sigismund je Husu poslao pismo kojim mu je jamčio siguran dolazak i povratak. Svim službenicima njegova velikoga kraljevstva bilo je zapovjeđeno neka lijepo postupaju s tim čovjekom iz Praga.
Konstanz
11. listopada 1414. godine. Hus je krenuo u Konstanz. Znao je da će, usprkos kraljevu pismu, to biti opasan poduhvat te je dao upute u pogledu onoga što je posjedovao. U svim većim gradovima na crkvenim vratima postavljao je natpis: „Magistar Jan Hus odlazi u Kosntanz kako bi ispovjedio vjeru koju je držao do sada, koju drži sada i koju će, uz pomoć Gospodina Isusa Krista, držati do svoje smrti … Magistar Jan Hus spreman je položiti račun o svojoj vjeri svakom protivniku na tome saboru.“
Hus je 3. studenog, prije negoli je sabor započeo s radom, stigao u Konstanz, gdje je dvanaest tisuća ljudi bilo željno vidjeti tog poznatog propovjednika.
A onda se dogodilo nešto nečuveno. Neki biskupi pobrinuli su se za to da Hus pod optužbom krivovjerja bude bačen u zatvor. Kraljevo jamstvo jednostavno je odbačeno na temelju toga da nikakvo jamstveno pismo nekog svjetskog vladara ne smije nekoga štititi na štetu rimokatoličke vjere. Sigismund je prosvjedovao, ali ništa nije poduzeo protiv toga đavolskoga plana.
U samici je Hus bio podvrgnut snažnim pritiscima da opozove svoje zablude. Crkvi bi odgovarao opoziv, jer bi na taj način, vjerojatno, bio ugašen žar češkoga plamena. Ako bi, naprotiv, Hus postao mučenikom, to bi moglo izazvati bujicu gnjeva i nesagledive posljedice. Stoga su na Husu primijenjeni blaži oblici inkvizicije, kako bi se slomila njegova tvrdoglavost. No Hus se, usprkos bolesti i bolovima, nije dao pokolebati. Bio je postojan, ali i ponizan i odan. U svome pismu govori o oproštenju svojim podlim neprijateljima, kao i o pokoravanju dobroj volji Božjoj. Odbio je tajni prijedlog svojih prijatelja da mu pomognu pobjeći, jer je htio javno posvjedočiti istinu Evanđelja.
Saslušanje pred crkvenim saborom
Zatvorenik je stalno podsjećao svoje mučitelje na to da mu je bilo obećano saslušanje pred saborom. Kako su se za to zauzeli knezovi, plemići i sâm kralj Sigismund, Jan Hus je 5. lipnja 1415. godine prvi put izveden pred sabor, koji je zasjedao u blagovaonici jednog samostana. Prije negoli je okovani svjedok Isusa Krista stupio u prostoriju, sabor je obaviješten o ishodu dotadašnje istrage i saslušavanja.
Husu su predočene točke optužnice te je pozvan da se očituje o svakoj pojedinoj točci. Optuženi se zaklinjao da mnoge optužbe uopće nisu utemeljene i pokušao je dokazati svoja uvjerenja pomoću Pisma, kao i potkrijepiti ih navodima općepriznatih „crkvenih otaca“. Naglasio je da će opozvati neku od svojih izjava samo ako mu se dokaže da je ona u suprotnosti s Božjom riječju, ali je pritom stalno bio prekidan glasnim povicima. „Spalite ga! Spalite ga!“, odjekivalo je dvoranom. Kada se, na posljetku, digla velika galama, ušutio je, kao što je i njegov veliki Učitelj ušutio pred nepravednim sudom.
Postupak je nastavljen 7. lipnja. Taj put je bio prisutan i sâm Sigismund, kako bi održao red. Tijekom postupka starija gospoda visoka ugleda obasula su Husa pogrdama i ismijavala ga. Kralj mu je zapovjedio neka prestane tvrdoglavo pristajati uz svoja krivovjerja, ali je Kristov borac odvratio: „Ja nisam došao ovamo kako bih pristao uz krivovjerja. Neka mi se dokaže da sam zabludio, i ja ću se sa svom poniznošću dati poučiti onome što je bolje.“
Osmoga lipnja 1415. godine bio je treći dan saslušanja. Hus je bio vrlo iscrpljen. Nije mogao spavati zbog jake zubobolje, a i šestomjesečno utamničenje je ostavilo traga na njemu. No prigodom saslušanja nije pokazao nimalo slabosti. Ni najoštroumniji teolozi i filozofi nisu ga mogli nagovoriti da učini neki ustupak; ostao je čvrsto uz ono što je spoznao iz Božje riječi. Kako je daljnje saslušavanje izgledalo besmislenim, Hus je odveden natrag u tamnicu. Tek što je on napustio prostoriju, Sigismund je objavio: „Čuli ste optužbe koje su iznesene protiv Husa … Po mojoj prosudbi za svaku pojedinu od njih on zaslužuje smrt.“
Hus mora umrijeti; to je već tada bilo odlučeno. No ipak nije bio odmah smaknut, nego su ga u ćeliji posjetili razni ljudi visoka položaja i ugleda. Pokrenute su sve poluge kako bi ga se nagovorilo da se odrekne svojih stavova. Jedan od kardinala donio mu je vješto sastavljenu izjavu, koja bi mu poricanje učinila što lakšim. Ali Hus je svojom savješću bio vezan uz Božju riječ, i nije bio spreman ulaziti u kompromise na račun istine. Stoga je preostao samo još neizbježan završni čin te drame.
Smaknuće
Šestoga srpnja 1415. godine došao je posljednji dan za Jana Husa. Odveli su ga u katedralu u Konstanzu, koja je bila ispunjena do posljednjeg mjesta. Među prisutnima su bili kralj Sigismund i njegovi plemići, visoki uglednici kraljevstva sa svojim odličjima i kardinali u svojim blještavim haljama. Nakon mise su uveli Husa i postavili ga na povišeno mjesto. Pročitane su sve točke optužnice. Hus, naprotiv, nije smio podići svoj glas, nego je šutke morao slušati o tome kako je on tvrdoglavi i nepopravljivi krivovjerac koji se ne želi vratiti u krilo „Crkve“.
Zatim je započeo postupak obeščašćivanja, koji su provodila sedmorica biskupa. Husu su odjenute svećeničke halje i s praznim kaležom u ruci odveden je do oltara – kao da treba održati misu. Kod oltara mu je oduzet kalež, skinute su mu svećeničke halje, a kosa mu je odrezana u obliku križa. Odvučen je do ulaza u katedralu, gdje mu je Biskup Konstanze na glavu nataknuo stožastu papirnatu kapu oslikanu đavolima, na kojoj je bilo napisano: „Najveći krivovjerac“. Jan Hus, koji je sve to mirno dopuštao, podsjetio se na to da je Krist za njega nosio vijenac od trnja; i stoga je on, radi Njegove istine, bio voljan nositi taj lakši. Kada su mu biskupi glasno vikali da njegovu dušu predaju paklenim đavolima, odvratio je: „A ja predajem svoj duh u tvoje ruke, Gospodine Isuse Kriste; tebi predajem svoju dušu, koju si ti otkupio.“
Odvratna ceremonija završena je proglasom da se Hus sada nalazi „izvan Crkve“, i da će zbog toga biti predan svjetovnoj vlasti. Ona mora izreći i provesti smrtnu osudu, kako bi Crkva mogla smatrati da ona nije prolila krv. Predstavnici svjetovne vlasti bez odlaganja su presudili da se Husa ima spaliti.
Dvije tisuće naoružanih vojnika i veliko mnoštvo naroda, na čelu s grofom Ludwigom, pratili su Husa na njegovu posljednjem putu prema nekoj livadi nedaleko od rijeke Rajne. Predloženo je da se ide zaobilaznim putem, da se Husu pokaže kako se u biskupskom dvorcu spaljuju njegove knjige. Hus se na to samo smiješio. Kada je ugledao lomaču pao je na koljena i gorljivo se molio. Mokrim konopcima i zahrđalim lancem obavijenim oko vrata privezan je za stup. Oko njega je naslagano sjeno i slama i poliveno smolom. U posljednjoj minuti još jedanput su ga upitali želi li izbjeći smrt spaljivanjem tako što će poreći svoja uvjerenja. Hus je i tada odbio.
Krvnici su zapalili vatru i naslagana hrpa drva je planula. Dvaput se čulo kako je mučenik povikao: „Isuse Kriste, Sine živoga Boga, smiluj mi se.“ Zatim je puhnuo vjetar i dim je ugušio njegov glas, koji je do svršetka pjevao hvalospjeve svome Gospodinu. Nakon kratke patnje duša toga vjernoga čovjeka bila je kod Krista u raju, dok je pepeo njegova spaljenog tijela bio bačen u Rajnu.
Poticaj za nas
Ovaj kratak pogled u jedan od najznačajnijih povijesnih trenutaka u povijesti kršćanstva navodi nas na to da se upitamo mogu li se kršćanske vrline koje smo vidjeli kod Jana Husa naći i u našim životima. Svakako da je Jan Hus živio u neko drugo doba. Mnogo toga se otada promijenilo, ali vjernost, odanost, spremnost na patnju, hrabrost i odlučnost i danas su vrlo traženi. Stoga i mi želimo uzeti k srcu ono što je Pavao pisao Timoteju: „Ne stidi se, stoga, svjedočanstva za Gospodina našega … nego imaj udjela u patnjama za evanđelje, po snazi Boga“ (2. Timoteju 1,8).
1 John Wycliff (1330.-1384.) bio je vjeran učenjak koji je prvi preveo Bibliju na engleski jezik. Njegovi spisi osuđeni su kao krivovjerje, jer je kudio mnoge zablude rimokatoličke crkve i širio Evanđelje čiste milosti Božje.
Gerrid Setzer
(Folge mir nach 2/2007)
Jer ne stidim se Kristovog evanđelja; ta ono je sila Božja za spasenje svakomu tko vjeruje.
Rimljanima 1,16
Komentari Biblije 