Epafroditova bolest

Filipljanima 2,25-30

Epafrodit je bio Makedonac iz Filipa. Apostolu Pavlu je donio dar koji su mu poslali Filipljani. Za svog boravka kod njega u Rimu, Epafrodit se vrlo razbolio. Kada apostol o tome piše kršćanima u Filipima, dvaput govori da je taj sluga uslijed teške bolesti bio blizu smrti. No zahvaljujući Božjem milosrđu opet je ozdravio.

Pavao na to nije gledao samo kao na dokaz Božje dobrote prema onome koji je tako teško obolio, nego i prema samome sebi. On piše: „… da ne bih imao žalost na žalost.“ Nije li već imao dosta žalosti? Čitajmo samo kako ga je boljelo to što su Židovi odbacili Evanđelje (Rim 9,2), ili kako je bio ožalošćen zbog žalosnog stanja u Korintu (2 Kor 2,1; 6,10).

Osjećaji

Bog nas u svojoj Riječi uči da bolesti ili smrtne slučajeve njegove djece ne uzimamo hladno i bezosjećajno. Čuvajmo se, stoga, takvog stava, a pogotovo toga da ga još nazivamo „duhovnim“! Naš Gospodin Isus nije bio bezosjećajan prema bolesnim i slabim ljudima koje su mu donosili (Mt 14,14). Sažalio sa nad udovicom iz Naina, koja je sahranjivala sina jedinca. Prije negoli je oživio mladića, pun suosjećanja tješio ju je riječima: „Ne plači!“ (Lk 7,11-15). Na grobu Lazara iz Betanije „zastenjao je u duhu i potresao se“ te „zaplakao“ (Iv 11,33.35.38).

Bolest i smrt spadaju u opće posljedice grijeha. Samo u rijetkim slučajevima su oni izravna posljedica određenoga grijeha kod onoga koji je pogođen. Zbog toga kršćanin smije – kao što nam pokazuje poslanica Filipljanima – „imati želju otići i s Kristom biti, što je mnogo bolje“ (Fil 1,23). No, ipak, naša najuzvišenija nada i dalje je iščekivanje Gospodinova dolaska za naše uzeće.

Bol i žalost zbog patnje ili odlaska voljene osobe, cijenjenog kršćanina ili dragocjenog suradnika u Gospodinovu djelu, ne mogu se, dakle, usporediti s beznadnošću koja u takvim slučajevima patnje i smrti obuzima ljude ovoga svijeta (1 Sol 4,13).

Bog je ljudima dao prirodne osjećaje kao što su ljubav, radost, žalost i slično. Kod mnogih nevjernika su oni danas, nažalost, otupljeni (2 Tim 3,3). Ti osjećaji, darovani od Stvoritelja, ne bivaju ni uklonjeni ni potisnuti uslijed novoga života što ga vjernik prigodom svojeg obraćenja dobiva na dar od Boga. Naprotiv! Oni se pod vodstvom Svetoga Duha mogu prekrasno razvijati. Tako je bilo kod Pavla kad je bio ispunjen žalošću zbog, po život opasne, Epafroditove bolesti.

Ozdravljanja bolesnih

Nije li Pavao kao apostol bio ovlašten ozdravljati bolesne? U 2. Korinćanima 12,12 on za sebe veli: „Zapravo, znakovi moga apostolstva izvedeni su među vama sa svom postojanošću: znamenjima, čudesima i silnim djelima.“ Nije li on mogao ozdraviti Epafrodita? No u Filipljanima 2 ne čitamo ništa o tome. Ni u drugim slučajevima kada su vjernici bili bolesni ili su imali zdravstvenih tegoba apostoli nisu djelovali ozdravljanjem. Mislim na primjere kao što su Tabita (Dj 9,37), Timotej (1 Tim 5,23) i Trofim (2 Tim 4,20).

„Milosni darovi ozdravljanja“ crkvi su bili dani od Boga na početku, zajedno s drugim znamenjima i čudesima i raznovrsnim silnim djelima (1 Kor 12,9; Heb 2,4). Služili su proslavljanju Boga i potvrđivanju poruke Evanđelja. Bili su dani – jednako kao i govorenje u jezicima – kao znak onima koji ne vjeruju, a ne onima koji vjeruju (1 Kor 14,22). Upravo zbog toga apostoli – sukladno Božjim mislima – nisu taj dar primjenjivali za ozdravljanje vjernika. Nakon apostolskog razdoblja i dovršenja nadahnute Božje riječi svi su ti znakovi i znamenja prestali, i to bez iznimke.

Arend Remmers