Kršćanski dom – svjedočanstvo za Boga u svijetu

Svjedočanstvo pred ljudima

Jesmo li već razmišljali o tome da u ovome svijetu možemo biti svjedočanstvo za Boga ne samo osobno, nego i s našim domovima i obiteljima? Mnogi ljudi našeg doba ne čitaju i ne poznaju Bibliju, stoga su im nepoznata Božja načela za brak i obitelj. Zbog toga golem značaj imaju brakovi vođeni na uistinu kršćanski način. Primjenjujući Božja načela i odredbe u braku i obitelji, dajemo svjedočanstvo za Boga. To svjedočanstvo ljudi ne mogu poreći. Bibliju mogu odložiti po strani i zanemariti, ali naše praktično svjedočanstvo ne mogu.

U Mateju 5 Gospodin Isus govori o tome da smo mi svjetlost svijeta i sol zemlje. Kako možemo biti sol zemlje? Tako što ćemo pokazati da u našim zemaljskim odnosima (a tu spada i brak) poštujemo Božji poredak u stvaranju, kao i Božja načela. Ako pak u svojim obiteljima živimo prema zamislima ljudi ovog svijeta, onda se ostvaruje Gospodinova riječ: „Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti?“ (Mt 5,13). Snaga evanđelja se znatno umanjuje kad kršćani u svojim zemaljskim odnosima prestanu živjeti po Božjim namislima.

U Knjizi Postanka (1. Mojsijeva) 18 Bog nam pokazuje dvije obitelji koje su živjele u doba uvelike nalik našem. To su obitelji Abrahama i Lota. Lotova obitelj živjela je u svijetu, u Sodomi. Kad je Lot u tom svom okruženju želio posvjedočiti o dolazećem sudu, nije bio prihvaćen. Ljudi su ga ismijavali. Što je bilo razlog tome? Svojim ponašanjem nije pokazao nikakvu razliku u odnosu na druge obitelji u Sodomi.

Kod Abrahamove je obitelji bilo sasvim drugačije. On se sa svojim domom ravnao prema Božjim načelima i zato je njegovo svjedočanstvo imalo snagu. Nevjerni stanovnici zemlje prepoznali su ga kao Božjeg kneza među sobom. U njegovoj su obitelji mnogi vjerovali u Boga. To je bio ishod njegova hodanja sa svojim Bogom.

Pavao u u 2. Korinćanima 3 govori da smo mi Kristova poslanica (Kristovo pismo). Svakako da to prvenstveno vrijedi za vjernike kao cjelinu, ali smijemo to primijeniti i na svoje obitelji. Mi smo Kristove poslanice, koje poznaju i čitaju mnogi ljudi. Stoga nije svejedno kako oblikujemo svoj bračni i obiteljski život.

Božanska načela

Promotrimo najprije tri glavna božanska načela za brak i obitelj, a potom stav srca koji nam je potreban da bismo ih primijenili u svjedočanstvu za Boga.

I. Svetost braka

Prvo načelo glasi da je glavna zadaća svakog braka održati i vidljivo prikazati njegovu svetost. U vezi s tim u Marku 10,6-9 zapisano je: „Ali od početka Stvorenja muško i žensko stvori ih Bog. Zbog toga će čovjek ostaviti svoga oca i majku te prionuti uza svoju ženu; i bit će njih dvoje jedno tijelo. Tako više nisu dva, nego jedno tijelo. Što je dakle Bog združio, čovjek neka ne razdvaja!“ Ova izjava samoga Gospodina Isusa nadasve je važna. Gledišta ovoga svijeta su drugačija i ne smijemo misliti da oni ne mogu utjecati na nas. Potrebno je da se uvijek iznova ravnamo prema načelima Biblije.

Nastanak braka

U navedenim recima Gospodin Isus nam predočuje tri bitne činjenice koje nam pokazuju kako nastaje kršćanski brak.

1. Muškarac ostavlja svoje roditelje, to jest postaje samostalan te može zasnovati vlastitu obitelj. Sve ostalo protivno je Božjim namislima. Ako neki muškarac još nije u stanju samostalno živjeti, Bog nipošto ne može odobriti da kao takov održava labave i prijateljske odnose s nekom ženom. Pritom se samostalnost ne odnosi samo na ekonomsko i financijsko područje, nego i na duhovno područje. Božje načelo glasi: „Najprije urediti polje, a potom zidati kuću“ (Izr 24,27).

2. Muškarac će prionuti uza svoju ženu, to jest stupit će s njom u brak. Ako Bog poveže muškarca i ženu, On želi da se oni vjenčaju. Zaključivanje braka nije nešto što se provodi tajno između dvoje ljudi, nego je to javni proglas. Javno zaključivanje braka može biti različito u različitim kulturama. U većini zemalja brak se zaključuje u matičnom uredu i vrijedi pred Bogom tek nakon obavljenog vjenčanja kod matičara. Obećanje braka između muškarca i žene još uvijek nije zaključivanje braka. To su dva različita čina. U Knjizi Postanka 24 vidimo da je Rebeka obećala sluzi da će se udati za Izaka. Nakon toga prošlo je još mnogo vremena prije negoli ju je Izak uveo u šator svoje majke kao svoju ženu, dakle, prije negoli je brak doista bio zaključen.

3. Dvoje će biti jedno tijelo. Tu Gospodin Isus govori o spolnom sjedinjenju muškarca i žene u braku. Međusobna želja osoba različitog spola jednoga prema drugome jest nešto veličanstveno što je Bog kao stvoritelj usadio u ljude. Sve što je Bog dao dobro je, pa tako i želja muškarca za ženom, i obrnuto. Stoga o tome ne bismo trebali razmišljati s podcjenjivanjem. No provedbu toga Bog je sačuvao isključivo za brak. Takav stav će u očima naših suvremenika izgledati staromodnim i zastarjelim; no kao Božja djeca trebali bismo i u tome biti svjedočanstvo za Boga. Predbračni spolni odnos je grijeh i nadasve šteti Božjem svjedočanstvu.

Sotona je, nažalost, uvijek djelatan i želi izopačiti spomenuta Božja načela. I ne samo to, nego Sotona pokušava promijeniti i navedeni redoslijed. No redoslijed koji nam predočuje Gospodin Isus nadasve je važan. Promotrimo ga još jednom u sažetom obliku:

Samostalnost – zaključivanje braka – spolni odnos.

Preljub (brakolomstvo) i rastava braka

U Hebrejima 13,4 upozorava nas se da „brak bude častan u svemu“. Bogu je to nadasve važno. I kao kršćani nalazimo se u opasnosti da podcijenimo ono što je Bogu vrlo važno. Brak je povezanost koja uključuje duh, dušu i tijelo. Brak treba poštovati u sva ta tri područja, a to činimo tako što živimo i postupamo po Božjim načelima.

Zatim u Hebrejima 13,4 nastavlja: „I postelja neka bude neokaljana.“ To znači da se u braku ne smije počiniti brakolomstvo (preljub). Na to želim ukazati sa svom ozbiljnošću, ali s ljubavlju. Preljub je strašan grijeh koji se svugdje u Bibliji dosljedno osuđuje. Posljedice preljuba su užasne i često traju sav život. Zato prihvatimo to upozorenje.

Neka čitatelji koji su zaručeni budu ohrabreni da i u tome budu svjetlo za svoga Gospodina. Trebali bismo izbjegavati svaku sjenku koja bi pred drugima mogla zasjeniti naše zaručničke odnose. Naša zadaća dok smo zaručeni jest da i u tom odnosu odražavamo Božje namisli.

U Marku 10,9 Gospodin Isus nastavlja: „Što je dakle Bog združio, čovjek neka ne razdvaja.“ Ovaj redak se ponekad (možda i svjesno) shvaća pogrešno. Smatra se da brak koji nije sklopljen „u Gospodinu“, nije bračni zavjet koji je zaključen „u Nebu“. Tada ispada da Bog nije združio to dvoje. Posljedica toga je da se u takvim slučajevima rastava braka smatra opravdanom. No taj redak ne možemo tako tumačiti. Svakako da postoje brakovi (i među kršćanima) koji nisu zaključeni „u Gospodinu“, nego po vlastitoj volji. Pa ipak su i ti brakovi priznati na Nebu ako su zaključeni službeno, to jest u matičnom uredu. Stoga i oni u tom smislu vrijede kao ono što je „Bog združio“. U ovom retku riječ je o načelu da je Bog združio svaki brak, jer je Bog uspostavio ustanovu braka. To čovjek ne treba razdvajati.

U kršćanskom braku ne bi se smjela ni javiti pomisao na rastavu, no ako se ipak pojavi treba je smjesta osuditi. Rastava braka je odvratna u Božjim očima. Bog je još u Starom zavjetu rekao: „Ja mrzim otpuštanje“ (Mal 2,16). Nisu li djeca ta koja tada najviše pate? I zbog toga se ne smije ni javiti pomisao na rastavu. No glavni razlog je, kao što sam rekao, taj što Bog mrzi rastavu braka.

Pritom ne trebamo razmišljati samo o službenoj rastavi, to jest onoj pred sudom. Ne zaboravimo da ljudi vide i ako kao kršćanski supružnici idemo različitim putovima i živimo svaki svoj život. Brak bi trebao biti zajednički život, a ne život u kojem su dvoje samo jedno pored drugog – a pogotovo ne jedno protiv drugog. Petar nama muževima zapovijeda da živimo sa svojim ženama. To ima svoju vanjsku, ali i unutarnju stranu. Božja volja jest da u nutrini živimo zajedno. Ne bi trebalo doći do otuđenja srdaca, što se, nažalost, često može primijetiti, a i svijet to primijećuje. Kad uvidimo da se u nutrini otuđujemo jedno od drugog, trebali bismo zajednički poći pred Gospodina i zamoliti ga za pomoć. Skladan brak je svijetlo svjedočanstvo za Gospodina u ovome svijetu.

II. Razlika između muškarca i žene

Ovo je drugo glavno načelo. Ono veli da u kršćanskom braku treba biti vidljiva uloga koju je Bog namijenio muškarcu i ženi. U Knjizi Postanka 1,27 zapisano je da je Bog stvorio muškarca i ženu, to jest stvorio ih je muško i žensko. Bog je potpuno svjesno načinio razlike između muškarca i žene. Muškarac je muškarac, a žena je žena. Razlike nisu samo u vanjštini. One se odnose i na unutarnje biće. Muškarac je drugačije biće od žene. U skladu s time, muškarac ima drugačije zadatke od žene. Sotona danas pokušava potpuno ukloniti te razlike. No kao kršćani trebamo i u tome biti svjedočanstvo pred svijetom. Promotrimo malo pobliže te razlike u zadacima.

U 1. Korinćanima 11,3-5 zapisano je: „Ali bih htio da znate da je svakome mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog. Svaki muškarac koji se moli ili prorokuje pokrivene glave, sramoti glavu svoju. I svaka žena koja se moli ili prorokuje nepokrivene glave, sramoti glavu svoju jer je to isto kao da je obrijana.“ Zatim u 14. i 15. retku nastavlja: „Ne uči li vas i sama narav da je sramota muškarcu ako ima dugu kosu? A ženi je slava ako ima dugu kosu.“ Ovaj odjeljak jasno nam pokazuje razliku koju je Bog učinio između muškarca i žene. Naravno da u tom poglavlju nije prvenstveno riječ o braku, nego o općenitom uspoređivanju muškarca i žene. Tu ponajprije vidimo opće Božje namisli u vezi te teme, koje smijemo primijeniti i na kršćanski brak i na kršćanski obiteljski život.

Kako bismo izbjegli bilo kakvo pogrešno shvaćanje, valja naglasiti da razlika između muškarca i žene opisana u tom poglavlju nije razlika u pogledu vrijednosti, nego u pogledu razlike u biću i zadaćama. Kod Boga nema razlika u pogledu vrijednosti, ali bi razlike u pogledu bića i zadaća trebale biti vidljive u našim brakovima te na taj način biti svjedočanstvo za Boga.

Muškarac

Što je rečeno za muškarca (muža)? Krist je glava mužu. To se izražava dvojako. Kao prvo: kršćanski muževi i očevi trebaju u svome životu pokazivati da su pokorni Kristu, to jest da mu hoće biti poslušni. U tome smo prvenstveno svjedočanstvo svojoj djeci, ali i svijetu. Kao drugo: muž bi trebao biti vođen od Krista kao svoje glave. U svemu trebamo pitati svoga Gospodina što trebamo činiti. Ako je Krist doista naša glava, onda se to neće čuti samo u našim riječima, nego će se i vidjeti po našim djelima.

No muž je i glava ženi. To podrazumijeva vođenje i hranjenje. Muškarac vodi i hrani svoju ženu i svoju obitelj. On ju zastupa prema vani. To vidimo u Postanku 18 kod Abrahama. Kada je sâm GOSPODIN došao u posjet, Abraham je bio na ulazu svog šatora. To je – slikovito rečeno – mjesto i zadaća muškarca. Mi muškarci ne želimo izmicati svojim zadaćama, nego ih želimo rado prihvatiti. S druge pak strane, naše žene ne bi trebale pokušavati prodrijeti u područje muževljevih zadaća. Sotona i te Božje namisli pokušava potpuno izvrnuti u praksi, pa trebamo paziti da se ne zarazimo načinom postupanja ljudi u koji nas okružuju.

U nekim kršćanskim obiteljima, primjerice, žene se mole za stolom prije jela, jer je muž previše sramežljiv za to.  No javna molitva je zadaća koju je Bog dao isključivo muškarcu te ne bismo trebali uzmicati pred tom zadaćom niti je prebacivati na svoje žene.

Muž je, osim toga, odgovoran i za hranjenje u njegovom domu. To se prije svega odnosi na ono materijalno. Svaki muž treba biti u stanju financijski uzdržavati svoju obitelj. Ne govorim o osobitim okolnostima koje bi mogle nastupiti, nego o općem Božjem načelu koje vrijedi i koje ne smijemo olako zanemariti. No hranjenje ne možemo ograničiti samo na ono materijalno. Trebamo razmišljati i o duhovnim potrebama svojih obitelji. Jesmo li mi muškarci u stanju pružiti svojoj ženi i djeci ono što im je potrebno? Za to je potrebno da smo duhovno „samostalni“, to jest moramo biti u stanju prepoznati potrebe pripadnika svoje obitelji i zadovoljiti ih.

Apostol Pavao nam u nastavku ovog poglavlja pokazuje dva vanjska obilježja muža kršćanina. Prvo: kad se moli, on ne treba pokrivati glavu. Nekada je, općenito, bilo uobičajeno da muškarci nikada ne pribivaju bogoslužju pokrivene glave. No danas je ta opomena vrlo aktualna i trebamo je uzeti u obzir. Drugo: muškarac ne treba imati dugu kosu. Netko bi mogao predbaciti da je ovdje riječ o vanjštini koja nije toliko bitna. Naravno da je ovdje riječ o vanjštini, ali Bog ne govori o tome bez razloga. I vanjština spasa u naše svjedočanstvo, a svjetovni ljudi će nas i po tome prosuđivati. Naša vanjština i nutrina trebaju se podudarati. Ne trebamo uopće iskazivati duh legalizma, ali ne trebamo ni slijepo slijediti svaki modni hir ovoga svijeta.

Žena

Najprije nam je predočeno da je muž njezina glava. Iz toga jasno proizlazi da ona zauzima položaj podložnosti i da svome mužu dopušta da je vodi. Ako žena kršćanka uzme to u obzir, tada neće samo doprinijeti sretnom obiteljskom životu, nego će istodobno biti živo svjedočanstvo za Boga u ovome svijetu.

Po Božjim namislima, ženi je mjesto više u unutarnjem području. Vratimo se još jednom Postanku 18, gdje je opis GOSPODINOVA posjeta Abrahamu. On ga je jasno upitao gdje je Sara. Nije li GOSPODIN to znao? Znao je, ali je upitao jer je to za nas važno. Odgovor je glasio da je Sara u šatoru. Svjesni smo da je u naše doba ženama teško živjeti po tim smjernicama, ali ako to ipak čine, s time je povezan obilan blagoslov.

Tu bih uputio osobitu riječ roditeljima koji imaju žensku djecu. Djeca su osobit Božji dar. Ako nam Gospodin daruje djevojčice, naša je odgovornost odgojiti ih da postanu prave žene. U svijetu je i danas sasvim normalno odgojiti dječaka da bude muškarac, no više nije tako lako odgojiti djevojčicu da bude ženom. Postalo je potpuno uobičajeno da se djevojke školuju za tipično muška zanimanja. Stoga nije tako jednostavno pravilno odgajati djevojčice. To počinje s igračkama, nastavlja se sa zanimanjem u slobodno vrijeme, i proteže se sve do izbora zanimanja. Postoje mnoga zanimanja kod kojih je već unaprijed jasno da kršćanka koja ih obavlja ne može ostati dosljedna svome položaju jer, primjerice, mora vladati nad muškarcima koji su joj podčinjeni. Jasno je da je to teška tema pa stoga ne želim previše govoriti o tome. U svemu možemo moliti Gospodina za mudrost. No sa svom ljubavlju, ali i sa svom ozbiljnošću, želim ipak ukazati na to da nije dobro ako žene odaberu zanimanje koje im neće omogućiti da budu dosljedne svom položaju žene kršćanke. Nešto sasvim drugo je ako se takve okolnosti pojave neželjeno ili nenamjerno.

I za žene su spomenuta dva vanjska obilježja. Ta obilježja nisu izmislili ljudi, nego nam ih je dao Bog. Prvo: žena treba pokriti glavu kad se moli ili prorokuje. Drugo: žena ima dugu kosu, to jest onakvu kakva joj prirodno raste. Iznosim samo Božja načela. Božja riječ je jednostavna i jasna, i ne trebamo dugo raspravljati da bismo saznali što je dopušteno a što nije. Trebamo htjeti pokoriti se Božjoj riječi sa svom skromnošću i činiti ono što nam On kaže.

III. Odnos između roditelja i djece

Treće načelo koje želimo razmotriti govori o odnosu između roditelja i djece. U Efežanima 6,1-4 o tome je zapisano: „Djeco, slušajte svoje roditelje u Gospodinu jer je to pravedno. ‘Poštu oca svojega i majku’ prva je zapovijed s obećanjem: ‘da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji.’ A vi, očevi, ne razdražujte djecu svoju, nego ih odgajajte stegom i opomenom Gospodinovom.“ Tu imamo načela za očeve (a time neizravno za roditelje) i za djecu. Svatko je oslovljen osobno, i dobro je da svatko pazi na ono što se odnosi na njega.

Djeci najprije veli: „Slušajte svoje roditelje.“ To načelo možda jest staromodno, ali je božansko. Svojom poslušnošću naša su djeca svjedočanstvo za svoga Gospodina. Tu nije riječ o prisilnoj poslušnosti, nego o tome da djeca rado čine ono što im roditelji kažu. Poslušna djeca slijede svoga Gospodina, jer on je njihov uzor. Dok je On živio kao čovjek na Zemlji, za njega, Stvoritelja svega, rečeno je: „I bio je poslušan svojim roditeljima.“

Drugo što se govori djeci jest: „Poštuj oca svojega i majku.“ Očevi, općenito, ne izdaju svojoj odrasloj djeci zapovijedi koje bi ona trebala poslušati. Ono što tada ostaje jest to da djeca trebaju poštivati svoje roditelje. To vrijedi za sve nas. U nekim okolnostima, na primjer, kad roditelji ostare ili se možda razbole, poštivanje nam pada teško. Poštivati ih znači posjećivati ih, razveseliti ih, pomoći im ako trebaju pomoć. Čak i kad umru ne prestajemo ih poštivati i govoriti dobro o njima. Mislimo na to da i u tome možemo biti svjedočanstvo za Boga, jer u ovome svijetu često vladaju drugačiji običaji.

Zatim su oslovljeni očevi. Njima je najprije zapovjeđeno neka ne razdražuju svoju djecu. Ako postupamo na tjelesan način, može se lako dogoditi da razdražimo svoju djecu i obeshrabrimo ih. Razdražiti ih možemo i ako pred njih postavljamo zahtjeve s kojima se ona ne mogu nositi. U tome je velika opasnost za nas očeve. Naša djeca nisu savršena i zato ih treba odgojiti. Desetogodišnje dijete nije još odraslo pa će se i ponašati drugačije od odraslog djeteta. To moramo uzeti u obzir. Obuzdanim ponašanjem prema svojoj djeci možemo biti svjedočanstvo za Boga.

Kao drugo: zadatak očeva jest da odgajaju djecu stegom i opomenom Gospodinovom. Stega i opomena su božanska načela po kojima Bog nas odgaja pa ista ta načela primjenjujemo kod odgoja svoje djece. Stega, prije svega, ne znači tjelesno kažnjavanje, premda je i ono uključeno u to. Stega, ponajprije, znači postaviti prepreke koje će sačuvati našu djecu od pogrešnih putova. Bog je u dječju narav usadio to da djeca traže granice, i mi im te granice trebamo postaviti. Ako smo u tome nemarni, naša će djeca postati neobuzdana i time će naštetiti svjedočanstvu za Gospodina.

Dok se stega odnosi na ono što djeca ne bi smjela činiti, opomena služi da svojoj djeci kažemo što bi trebala činiti. Opomena znači pokazati im dobar put. Onaj tko svojoj djeci govori samo što ne bi trebala činiti, obeshrabruje ih. Obje strane, stegu i opomenu, treba jednako naglasiti.

U ovome svijetu vrijede druga načela za odgoj djece – ako se još uopće može govoriti o odgoju. Kakvo li samo svjedočanstvo može proizići iz kršćanskih obitelji u kojima se poštuju božanska načela!

Stav naših srdaca

Na kraju ćemo ukratko promotriti stav srca s kojim možemo praktično provoditi božanske namisli o braku i obitelji.

O ženama piše apostol u 1. Petrovoj 3,3.4: „Vaš ures neka ne bude izvanjski: pletenje kose, kićenje zlatom ili odijevanje haljina; nego čovjek skrovit i srdačan, u neraspadljivom uresu krotkog i smirenog duha – što je pred Bogom dragocjeno.“ To bi trebao biti stav srca naših žena. Svijet se ukrašava izvana, kršćanke se ukrašavaju iznutra, i to krotkim i smirenim duhom. Naravno da su žene po naravi različite. Neke su temperamentne, a neke su mirne i tihe. No tu nije riječ o onome što je urođeno po naravi, nego o krotkom i smirenom duhu kojeg, kao božansku vrsnoću i vrlinu, može proizvesti samo Gospodin Isus – za svjedočanstvo ovome svijetu.

U 1. Petrovoj 3,7 oslovljeni su muškarci: „Jednako i vi, muževi, živite sa ženom prema spoznaji, kao sa slabijim sudom, iskazujući joj čast kao subaštinici milosti života.“ Ovdje je odlučujući izraz „iskazujući joj čast“. To bi trebao biti stav muževljeva srca. Mi iskazujemo čast svojim ženama jer su one slabiji sudovi, jer su one ženski sudovi, jer su one subaštinice vječnog života. No osobito to činimo zato što su one naše žene. Bog nam ih je dao na dar i zato im iskazujemo čast.

Velika je sreća za kršćanski brak i obitelj kad muž i žena s takvim stavom srca provode Božja načela, što je istodobno snažno svjedočanstvo za Boga u ovome svijetu.

U pogledu odnosa između roditelja i djece u Postanku 22 je zapisano: „Uzmi sada svoga sina, svoga jedinca Izaka, koga ljubiš … I progovori Izak svome ocu Abrahamu, rekavši: ‘Oče moj!’ A on odvrati: ‘Evo me, sine moj!’ … i pođu dalje zajedno“ (stihovi 2,7,8). Kod Abrahama vidimo ispravan stav roditeljskog srca. On je volio svoga sina. Djeca moraju vidjeti i osjetiti da ih roditelji vole – i to bezuvjetno. To će primijetiti i ljudi ovoga svijeta. Kod Izaka vidimo ispravan stav djetetova srca. Njegovo ponašanje obilježeno je povjerenjem. Djeca moraju imati povjerenje u svoje roditelje. To povjerenje temelj je sretnog odnosa između roditelja i djece.

U svijetu, a nažalost i u kršćanstvu, govori se o obiteljskim problemima i o sukobu generacija. Nema dvojbi da ti problemi postoje, ali ne mora biti tako. I u našim se danima može ostvariti ono što je napisano o Abrahamu: „I pođu dalje zajedno“. Kakve li sreće za djecu ako imaju roditelje koji ih prate na njihovu putu, i kakve li sreće za roditelje ako žive u skladu sa svojoj djecom! Taj sretni zajednički život ne treba prestati ni onda kad djeca postanu samostalna i osnuju vlastitu obitelj. Obiteljskim životom koji je prožet božanskim načelima Evanđelje podupiremo više negoli što možda i mislimo. Svakako da su naše riječi važne, ali ako one nisu poduprte i potvrđene našim ponašanjem, malo će koristiti. Bog nam u našim obiteljima daje jedinstvenu priliku da budemo svjedočanstvo za Njega u ovome svijetu. Nećemo li iskoristiti tu prigodu?