Kršćanski dom – mjesto na kojem vlada bogobojaznost i vjera

Posted by

Bog nam u svojoj Riječi ne pokazuje samo ona načela koja se odnose na naš osobni kršćanski život, nego nam priopćuje i svoje namisli za naš zajednički život u braku i obitelji. Naši domovi trebaju biti mjesta na kojima vlada bogobojaznost i vjera. Tom temom ćemo se podrobnije pozabaviti te pokušati odgovoriti na tri pitanja:

  1. Što je to kršćanska obitelj?
  2. Kako se očituje bogobojaznost u obitelji?
  3. Kako se očituje vjera u obitelji?

I. Kršćanska obitelj

Mnogi misle da su kršćanske obitelji zbog toga kršćanske jer žive u kršćanskim zemljama. Neki pak smatraju da obitelj postaje kršćanskom kad roditelji pripadaju nekoj kršćanskoj vjerskoj zajednici. Oba shvaćanja su pogrešna i nisu utemeljena na Božjoj riječi.

Kako nastaje kršćanska obitelj i koja su joj obilježja možemo vidjeti, primjerice, u Djelima apostolskim 16,30-34. Na primjeru tamničara iz Filipâ podsjetit ćemo se na pet važnih stavaka:

1. „Što mi je činiti da budem spašen?“ U svakoj kršćanskoj obitelji roditelji znaju, i to svaki od njih za sebe, za onaj dan u svom životu kad su u svojoj nutrini bili uzdrmani te spoznali da su izgubljeni grešnici kojima treba Božje spasenje. To je polazna točka za svaku kršćansku obitelj.

2. „Vjeruj u Gospodina Isusa pa ćeš se spasiti.“ Onaj tko je spoznao da je izgubljen, može dobiti spasenje samo ako se vjerom potpuno osloni na osobu Gospodina Isusa i djelo koje je On izvršio. „Vjera u Gospodina Isusa“ – to je temelj braka i obitelji.

3. „Ti i dom tvoj.“ Roditelji trebaju biti duboko svjesni činjenice da su svi u njihovom domu, uključujući i djecu, po naravi grešnici. Onaj tko ima malu djecu i promatra ih, ubrzo će primijetiti da su ona grešnici u kojima se javlja samovolja i neposlušnost. Psalam 51,5 to potvrđuje: „Gle, u bezakonju sam već oblikovan; i u grijehu me zače majka moja.“ Kršćanski roditelji ne smiju to zaboraviti. David dalje veli: „Pročisti me izopom i bit ću čist; operi me i bit ću bjelji od snijega.“ To bi trebala biti dnevna molitva kršćanskih roditelja za njihovu djecu. Ni jedan roditelj ne može spasiti svoju djecu, to mora učiniti Gospodin. Ni jedan roditelj ne može obratiti svoju djecu, to moraju učiniti ona sama. Ali svi kršćanski roditelji mogu se moliti za svoju djecu.

4. „I navijestiše riječ Gospodinovu njemu i svima u njegovu domu.“ Svaka istinska kršćanska obitelj ima otvorene uši za Božju riječ. Božja riječ i ono što je u njoj zapisano pokazuju nam Njegovu volju i za brak i za obitelj. Naše vlastite misli uvijek će nas odvesti stranputicom, a poslušnost Božjoj riječi donosi blagoslov.

5. „Pa se proveseli sa svim domom svojim što je povjerovao u Boga.“ Kršćanski brak je obilježen zahvalnošću i radošću. Velika je povlastica zahvaljivati Bogu za primljeno spasenje u Isusu Kristu. Svakako da ćemo kao obitelj zahvaljivati i za sve ostale blagoslove, ali ne smijemo propuštati ni jednu priliku da slavimo Boga za njegovo divno spasenje. Dobra prigoda za to su molitve prije zajedničkih dnevnih obroka.

II. Bogobojaznost u obitelji

Najprije ćemo reći što nije bogobojaznost. Bogobojaznost ne znači bojati se budućeg Suda. Ta sâm je Gospodin Isus rekao da tko god vjeruje u Njega ne dolazi na sud. Ivan o tome piše: „U ovome je naša ljubav dosegla savršenstvo da imamo smjelost u dan Suda: jer kakav je on, takvi smo i mi na ovome svijetu. Straha nema u ljubavi, nego savršena ljubav izgoni strah. Jer je strah muka” (1 Iv 4,17.18). Bog djeluje u našim srcima, tako da se ne Bojimo Suda.

U Izaiji 66,2 vrlo jasno je izraženo što je to bogobojaznost: „Ali na ovoga ću pogledati: na jadnika, i na onoga koji je slomljena duha, i na onoga koji dršće od moje riječi.“ Drugim riječima, bogobojaznost je primjena Božje riječi sa svim njezinim autoritetom na naše srce i savjest.

Na primjeru dva odjeljka iz Lukina evanđelja promotrit ćemo što je to bogobojaznost u obitelji i kako se ona odražava.

Luka 6,47.48

Gospodin Isus govori o čovjeku koji je svoju kuću sagradio na stijeni, nam time pokazuje tri važna načela.

1. „Tko god dolazi k meni“. Već smo rekli da se to odnosi na grešnika koji vjerom pristupa Spasitelju. No to vrijedi i za svakoga od nas, i to svakodnevno. Potrebno je da uvijek iznova – također i u braku i u obitelji – dolazimo ka Gospodinu Isusu. To činimo u molitvi.

Iskrena molitva proizlazi iz duboke svijesti o tome da smo sami po sebi nesposobni činiti ono što Bog želi od nas. U molitvi, dakle, izražavamo vlastitu nesposobnost.

Sami po sebi ne možemo činiti Njegovu volju. Za to nam je potrebna Njegova pomoć. Stoga molitva pokazuje i našu ovisnost o Njemu.

Osobna molitva je nadasve važna. Nitko ne može živjeti od vjere drugoga. Muž ne živi od ženine vjere ni ona od njegove. Ni djeca ne mogu živjeti od vjere roditeljâ. Svakome članu obitelji treba osobni molitveni život. No pored toga važna je i zajednička molitva obitelji, koja donosi blagoslov.

Naša djeca moraju naučiti kako voditi osobni molitveni život. Za to su im potrebne upute roditelja, a osobito očeva. Djeca mogu najbolje učiti kad vide uzor kod roditelja.

2. „… te sluša moje riječi.“ Ne samo da govorimo Bogu u molitvi, nego i slušamo što nam On želi reći putem svoje Riječi. U bogobojaznoj obitelji svakog se dana zajednički čita Božja riječ. To treba činiti u ovisnosti o Bogu i promišljeno, kako bi bilo na blagoslov.

Za svakog oca je važno da nauči čitati u skladu s dječjom dobi. Božja riječ je bogata za sve, pa i za one najmanje. No jesmo li mi očevi u stanju pripremiti hranu za djecu iz onoga što je pročitano? Samo tako će ona imati koristi od onoga što se čita. Čitamo li teške tekstove a ne objasnimo ih, djeca neće dobiti ništa i duša će im ostati gladna.

Stoga bismo trebali dobro promisliti što čitamo i kako to čitamo. Djeca trebaju upute da bi razumjela Božju riječ. Također trebamo paziti na to da se djeca ne prejedu. I to je jedna od opasnosti.

Prirodni razvoj djece može nam poslužiti kao primjer. Djeca svakoga dana jedu onoliko koliko mogu – ne premalo i ne previše. Tako treba biti i u onom duhovnom.

3. „… i vrši ih.“ U kršćanskoj obitelji Božja riječ ne samo da se sluša, nego i vrši. Vršiti Božju riječ znači praktično je provoditi u životu. Nije dovoljno da u određenim prigodama znamo navesti prikladne biblijske retke. Nije dovoljno imati lijepe biblijske izreke obješene na zidovima. Sve to ima svoje mjesto, no odlučujuće pitanje je: slijedimo li, to jest vršimo li Božju riječ? Živimo li po Njegovim namislima?

Odgovornost oca i majke jest odgojiti i uputiti djecu tako da u svome životu slijede Božje namisli.

Na koji način poučavamo svoju djecu? Činimo li to naredbama i zapovijedima? Kad je Bog izraelskom narodu dao Zakon i rekao: „to trebaš činiti“, vrlo brzo se pokazalo da narod nikada nije bio u stanju udovoljiti Božjim zahtjevima. Nakon dovršenog djela Njegovog Sina, Bog više ne govori tako. Ni mi ne bismo trebali govoriti tako jedan drugome. Onaj tko kaže: „to trebaš činiti“, nalazi se u opasnosti da prstom pokazuje na drugoga i zahtjeva nešto od njega. U Izaiji 58,9 je ispruženi prst prikazan kao jaram.

Svoju djecu bismo na drugačiji način trebali poučavati kako da slijede Božju riječ. U Poslanici Hebrejima nalazimo jedanaest puta zapovijed: „Stoga i mi“. To je ispravan način. Mi se smijemo međusobno opominjati da po Božjoj milosti vršimo Božju volju. To donosi istinsku sreću.

„Stoga i mi“ uključuje roditelje i djecu. Tada nećemo od naše djece zahtijevati ništa što sami nismo spremni činiti. Djeca su vješti promatrači. Ako im pružamo loš primjer, ne trebamo se čuditi ako ona slijede naš loš primjer.

Dom u kojem se poštuju ta tri načela je dom koji stoji na stijeni. Tada imamo temelj pod nogama. Takav temelj znači sigurnost u olujama i kušnjama koje dolaze na svaku obitelj. Ni u našim obiteljima ne ide sve uvijek onako kako si zamišljamo. Onaj tko se pritom pouzda u Gospodina i Njegovu Riječ, opstat će u takvim olujama i one mu neće nauditi.

Ta stijena je Božja riječ, ali i sâm Krist. Božja riječ je čvrsto povezana s osobom Gospodina Isusa. Stoga ćemo radost kod čitanja Riječi imati samo ako u njoj tražimo našeg Gospodina.

Luka 1,5.6

Tu nam je u nekoliko redaka prikazan bračni par kod kojega su vidljivi prekrasni ishodi bogobojaznosti. Četiri obilježja Zaharije i Elizabete govore i našim srcima.

1. Bili su pravedni pred Bogom. Tu nije riječ o našem načelnom položaju pred Bogom, nego o praktičnoj pravednosti u životu. Pravednost i poslušnost su vrlo bliske, no ipak se razlikuju. Poslušnost je pokornost Božjoj riječi, a pravednost je usklađenost s Božjim namislima i Njegovom voljom. Istinska poslušnost uvijek vodi do praktične pravednosti. Naš obiteljski život treba biti pravedan pred Bogom. Svakako da prema drugima trebamo biti pažljivi i obzirni, ali uvijek trebamo prvenstveno misliti na to da su naši postupci otkriveni pred Božjim očima.

2. Živjeli su prema zapovijedima Gospodinovim. To smo već vidjeli. Nije prvenstveno važno ono što govorimo, mnogo je važnije ono što činimo. U Rimljanima 12,2 zapovjeđeno nam je da prosuđujemo što je dobo i ugodno – savršena volja Božja. To trebamo stalno vježbati. Potrebno nam je mnogo ovisnosti o Bogu da bismo tako živjeli.

3. Živjeli su prema svim Gospodinovim zapovijedima. Moguće je da u svojim srcima izvršimo odabir prema vlastitim sklonostima. Potražimo ono što nam se sviđa, a ostalo jednostavno zanemarimo. No potrebno je vršiti svu Božju volju. Timoteju je bilo rečeno: „Za uzor imaj zdrave riječi.“ Riječ je o potpunom uzoru – ništa manje, ali ni više od toga. Jedna od opasnosti je da se Božjoj riječi dodaju neke zapovijedi te se na taj način od djece zahtijeva nešto što prelazi okvire Božje riječi.

4. Živjeli su besprijekorno prema zapovijedima Gospodinovim. Može se živjeti prema Gospodinovim zapovijedima, ali tako da to nije besprijekorno. To se događa kad si sami nešto zamislimo i gledamo na druge. Besprijekorno vršiti Božju riječ znači držati je sa svom poniznošću.

III. Vjera u obitelji

Svaki istinski kršćanin zna za onaj dan u koji je povjerovao Bogu. Po vjeri je prihvatio spasenje koje Bog nudi.

No vjera nije ograničena samo na to, nego se ona proteže na sav naš život, pa tako i na naš obiteljski život. Izgubljeni grešnik koji dođe k Bogu počinje vjerovati u Boga, to jest u Njegovo postojanje i u djelo Gospodina Isusa na križu. No kršćanin ne vjeruje samo u Boga, nego on vjeruje Bogu. Vjerovati Bogu znači imati povjerenje i odnos na temelju vjere.

Oboje nam je potrebno za naš obiteljski život, da bismo spoznali Božju volju. Hebrejima 11,1 pokazuje nam što je povjerenje na temelju vjere. S djetinjim povjerenjem prihvaćamo ono što nam Bog kaže u svojoj Riječi. Život nam donosi mnoga pitanja. Gdje ćemo naći odgovor? U Božjoj riječi. No odlučujuće je da vjerujemo onome što nam Bog kaže. Treći redak u Hebrejima 11 prikazuje nam jedan primjer: „Vjerom spoznajemo da su svjetovi oblikovani riječju Božjom.“ Kad se djeca u školi suoče s teorijom evolucije, možemo li im pomoći? Možemo, jer posjedujemo nepogrešivu Božju riječ.

U Bibliji postoje izravni odgovori na neka pitanja. Na neka pitanja ne nalazimo izravan odgovor. Koliko djece će nam Gospodin podariti? Koja zanimanja trebaju djeca odabrati? Trebamo li promijeniti mjesto stanovanja? Koga je Bog odredio za bračnoga druga naše djece? Sve su to pitanja na koja nam Bog ne daje izravan odgovor. Pa ipak, nismo ostavljeni bespomoćnima. Mi možemo imati odnos prema Bogu koji se temelji na vjeri te tako dobiti odgovore na sva pitanja.

Blago djeci čiji roditelji imaju takav odnos na temelju vjere. U 2. Timoteju 1,5 piše o dvjema ženama koje su imale vjeru, koje su imale odnos s Bogom na temelju vjere od kojega je mladi Timotej imao velike koristi.

Odnos s Bogom na temelju vjere znači povjerljiv odnos s Bogom. Mi tražimo Njegovo lice da bismo dobili odgovore na svoja pitanja. Za to je potrebno vremena i strpljenja, ali to umiruje srce.

Kršćani ne pronalaze Božju volju izvlačenjem ždrijeba. Kršćanin postupa razborito i u zajedništvu sa svojim Gospodinom. Pa ipak, nije uvijek lako jasno razaznati Božju volju. Događaj zapisan u Ivanu 13,21-25 može nam u tome pomoći. Premda je tu riječ o vrlo tužnom događaju koji je duboko ražalostio Gospodina, smijemo ga, vezano uz ovu temu, primijeniti na sebe i izvući pouku iz njega. Uočimo šest stavaka:

1. „Jedan će me od vas izdati.“ Gospodin nije odmah rekao svojim učenicima tko će ga izdati. Tako On ni nama ne kaže odmah što je Njegova volja u određenoj stvari. On nas vježbanjem naše vjere želi privući bliže sebi.

2. „Učenici pogledaju jedan drugoga.“ Važno je da u obitelji razgovaramo jedan s drugim i međusobno razmjenjujemo svoje misli. U razgovoru nećemo neposredno razaznati Božju volju, ali nam taj razgovor može biti od pomoći.

3. „Neka ga upita tko je taj o kome govori.“ Učenici su pitali Gospodina Isusa. Ako želimo dobiti odgovor na svoja pitanja, moramo pitati Gospodina Isusa. Samo nam On može dati odgovore na naša pitanja.

4. „A za stolom je Isusu u krilu bio jedan od njegovih učenika.“ Ivan se našao na pravome mjestu da bi mogao pitati. I mi se moramo naći na pravome mjestu, to jest u dodiru i zajedništvu s Gospodinom, kako bismo upitali za Njegovu volju. Onaj tko živi daleko od Njega, vrlo teško će spoznati Njegove namisli.

5. „Naslonivši se Isusu na prsa.“ Ivan je bio vrlo blizu Njega i uživao je Njegovu ljubav. Kad nas muči neko osobito pitanje, tada i mi kao obitelj trebamo zauzeti taj položaj. Na Njegovim prsima uživamo Njegovu ljubav i razmišljamo o njoj. Kako često govorimo o svojoj ljubavi prema Njemu? No trebali bismo više počivati u Njegovoj ljubavi i smiriti se u njoj. Tako smireni možemo bolje spoznati Njegovu volju.

6. „Gospodine, tko je taj?“ Ivan ga naziva „Gospodinom“. Onaj tko ga svjesno tako naziva i poznaje, zauzima položaj pokornosti. Moramo ga praktično prihvatiti kao Gospodara svog života da bismo spoznali Njegovu volju.

Ne postoji nikakav opći recept za spoznaju Božje volje. No ako boravimo u Njegovoj blizini, poznajemo svoj odnos s Njim i uživamo Njegovu ljubav, tada ćemo primiti svjetlo za svoj životni put.

Moralna tama u ovome svijetu postaje sve većom. Slično je kao i onda kad je izraelski narod bio u Egiptu: „I tri dana bijaše gusta tama po svoj zemlji egipatskoj: tri dana nisu vidjeli jedan drugoga, niti se itko dizao sa svoga mjesta; no sva su djeca Izraelova imala svjetlost u svojim prebivalištima“ (Izl 10,22.23). Usprkos tami u ovome svijetu, mi imamo nepogrešivu Božju riječ koja donosi jasno svjetlo u naš život i naše domove. Bog nam pokazuje svoja načela i svoje zapovijedi. Te zapovijedi su tako uzvišene da ih ne možemo ispuniti vlastitom snagom. No Bog nas ne želi obeshrabriti, nego nam daje snagu da i u braku i u obitelji postupamo po Njegovim načelima.

Samo je jedan čovjek uvijek udovoljavao svim Božjim zahtjevima. To je naš Gospodin – koji je i naš uzor. Slijedimo ga i u svojim obiteljima! Onda nas Bog može i hoće blagosloviti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s