Godine 1867. Spurgeon je bio teško bolestan i duže vrijeme mogao je ležati samo na leđima. U tom stanju napisao je sljedeći tekst.
„Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju: da se Sin Božji po njoj proslavi“ (Ivan 11,4).
Bio je to utješan odgovor uplašenim Lazarovim sestrama, koje su Isusu poslale poziv u pomoć: „Gospodine, evo, onaj koga ljubiš je bolestan!“ Isus je ožalošćenima, koje je toliko volio, poslao najbolje moguće ohrabrenje. Ništa nam ne pomaže tako dobro podnositi nevolju kao svijest o tome da će sve dobro završiti. Svi istinski kršćani imaju tu utjehu. Iz Gospodinovih riječi možemo naučiti da svaka bolest ima određenu svrhu.
Lazar je čak morao umrijeti, ali smrt nije bila ono posljednje. U svakoj bolesti Gospodin zapovijeda bujicama bolova: „Do ovdje ćeš doći, ne dalje“ (Job 38,11). Njegova namjera nije uništenje, nego unapređivanje svoje djece. Sotona je smio mučiti Joba do određene točke, ali nije smio ići dalje od toga. Ako Bog to hoće, bolest nas može spustiti vrlo nisko, ali ne i u smrt; u zamorenost tijela, ali ne i u slabost duše; u uzdisanje, ali ne i u mrmljanje; u žalost, ali ne i u zdvojnost. Božanska mudrost određuje toplinu topioničke peći. Mi smo u Božjoj ruci, a ne u Nabukodonozorovoj (Daniel 3). Bog nas ne baca u užarenu peć iz gnjeva ili osvete. To je nemoguće, jer On sâm želi ići s nama u nju.
Bog je odredio mjeru i svrhu vrsti, trajanju, jačini, učestalosti i posljedicama svih naših bolesti. On je odredio svaki neprospavani sat i svako ponavljanje bolesti. On zna unaprijed kada se osjećamo potišteno. On je unaprijed osmislio posvećujući utjecaj bolesti. Čak su i sitnice uključene u Njegov plan. Zato ni zbog njih ne smijemo mrmljati, jer bi to bilo mrmljanje protiv Gospodina. Isto tako su i naše velike patnje određene od Njega. Zbog toga se ne trebamo bojati. Ništa veliko i ništa malo ne izmiče ruci Onoga koji je prebrojio vlasi na našoj glavi.
Granice bolesti božanskom su mudrošću prilagođene našoj snazi, svrsi koju imaju za nas, i milosti koja nam treba biti udijeljena. Nevolja ne dolazi slučajno; svaki udarac pruta je osmišljen. Onaj koji ne čini grešku kad važe oblake i mjeri nebo, ne vara se ni kad važe sredstva od kojih pripravlja lijek za dušu. On prilagođuje teret slabim ramenima. Nježna ljubav je ta koja poznaje granice. Nebeski liječnik nikada ne zareže dublje negoli je neophodno potrebno. „Jer ne zadaje bol rado niti žalosti sinove ljudske“ (Tuž 3,33). Srce neke majke viče: „Poštedi moje dijete!“ – ali nijedna majka nema više suosjećanja od našeg milostivog Boga.
Možemo se utješiti time da Gospodin Isus točno poznaje naše stanje. On je rekao Lazarovim sestrama da njegova bolest nije na smrt. On, jedini mudri Bog i Spasitelj, zna to i vidi to unaprijed; On savršeno zna sve što se događa onima koji su Njegovi. Nije li to utješno da On, koji ljubi naše duše, zna sve naše okolnosti?
On je liječnik. Dovoljno mu je da zna stanje oboljeloga. Sâm oboljeli ne mora znati sve o svojoj bolesti. Ludo, radoznalo, tjeskobno srce! Radije šuti! „Što ja činim, ti sada ne razumiješ; ali spoznat ćeš poslije“ (Ivan 13,7). Trenutno je dovoljno što Gospodin Isus poznaje tvoju nevolju i tjeskobu (Psalam 31,8). Bolesnik ne treba znati sastavne dijelove lijekova, kao ni sva obilježja svoje bolesti. To je zadaća liječnika. No bolesnik mora imati povjerenje u liječnika. Premda možda ne mogu pročitati ni recept koji mi je napisao, to me ne uznemiruje. Oslanjam se na njegovo znanje, koje mi može pomoći, premda sâm ne znam kako. On je Gospodin, i dužni smo ga poslušati, ne usuđujući se prosuđivati Njegove postupke. „Jer sluga ne zna što radi njegov gospodar“ (Ivan 15,15). Šef gradilišta ne može svakom pomoćnom radniku objašnjavati nacrt građevine. Dovoljno je da ga on sâm poznaje. Glina neće onome tko je oblikuje reći: „Što radiš?“ (Izaija 45,9). Ja, neupućen čovjek, ne smijem propitivati svojega Gospodara o Njegovim namjerama.
Gospodin Isus nam veli: „Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju: da se Sin Božji po njoj proslavi.“
Bolest nema razarajući učinak, nego služi na slavu Božju. Ona nam ne nanosi štetu, ni ne ubija našu radost, iako nam možda oduzima svu tjelesnu dobrobit. No radost kršćaninova srca proizlazi iz izvora koji ne može smrznuti na zimskoj hladnoći vanjskih okolnosti. Bolest ne mora poremetiti ni naš mir. Naše srce može pod tjelesnim bolovima ostati mirno. Meso i krv nemaju nikakve vlasti nad našim mirom. Ni naša djelatnost ne treba biti spriječena zbog bolesti. Bogu hvala, i slaba ruka može posijati sjeme, i bolesnička postelja može postati propovjedaonicom! Iskustva koja steknemo na bolesničkoj postelji su blago koje kasnije možemo podjeljivati, poput polja koje donosi obilniji plod nakon što je ležalo neobrađeno.
Bolest ne ubija ni jedan jedini plod Duha Svetog u kršćaninovu srcu. Ali ona poput snažnog vjetra otresa sve trule plodove, dok oni živi plodovi milosti postaju samo zreliji i ukusniji. Kako je suludo ako se plašimo tjelesnih patnji, s obzirom da nas to ne ubija, nego nas objeručke blagoslivlja! Kad bismo barem iznad svake svoje nevolje uvijek mogli vidjeti natpis: „Nije na smrt“! Tada bismo ih spremnije prihvaćali.
Da, bolest služi na slavu Božju. Čak i dok čovjek boluje. Bog dobiva poneki hvalospjev i od ptice u kavezu, kojeg u letu ne bi pjevala. No Boga se prvenstveno proslavlja plodom posvećenog života: tišinom, mirnoćom, krotkošću i predanošću prokušanog kršćanina. Kod pobožnosti nije kao kod biljaka, kojima su potrebni topli vremenski uvjeti: ona najbolje uspijeva na oštrim olujama.
Na našem putu prema vječnosti najbrže napredujemo na snažnom vjetru. Ugodno je kad se vjetar stiša, ali to nas nipošto ne unapređuje.
Bog biva proslavljen kad ljudi vide kako kršćanin podnosi nevolju. Zrelost njegovih napaćenih kršćana služi mu jednako na čast kao i djela Njegovih slugu koje obavljaju posao za Njega. Najljepši ukras prave vjere jest strpljivost bolesnih i pobjeda umirućih.
Želimo li proslaviti Gospodina svojim patnjama, trebamo najprije zahvaljivati Gospodinu za njih. Zašto ne bi bilo tako? Božji Duh može to proizvesti u nama. Molimo se revnije za njegovu snagu!
C.H. Spurgeon
Trost & Ermunterung 42