Krist – naš život

Kada je Gospodin Isus došao na svijet, „tama je pokrila zemlju i gusta tama ljude“; da, noć smrti zavladala je diljem svijeta. Bila je to, posudivši Jobov jezik, kada je govorio o smrti, zemlja tame i sjene smrtne; „zemlja mrkle tmine i smrtne sjene, bez ikakva reda, gdje je svjetlost kao tama” (Job 10,21-22). Jer je „po jednome čovjeku grijeh ušao u svijet i po grijehu smrt, i tako je smrt prešla na sve ljude, jer su svi sagriješili“ (Rim 5,12). Nije bilo, dakle, ni jedne zrake svjetlosti koja bi obasjala potpunu tamu čovjekova položaja i stanja. I ne samo to, nego je i Sotona vladao, jer je uslijed čovjekova grijeha stekao pravo nad njim i tako ga držao u potpunoj podložnosti svojoj volji. Postao je, dakle, knez ovoga svijeta (Ivan 12,31). „Ali kad je došla punina vremena, izaslao je Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod zakonom“ (Gal 4,4). „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše s Bogom i Riječ bijaše Bog. On u početku bijaše s Bogom. Sve je po njemu postalo, i nije bez njega postalo ništa što je postalo. U njemu bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima. I svijetli svjetlo u tami i tama ga ne obuze“ (Ivan 1,1-5).

Krist je, dakle, došao na ovu pozornicu tame i odjednom su postojala dva različita moralna područja. Oko njega je bila tama – tama smrti; u njemu je bio život, i život je bio svjetlo ljudima. Tako su svjetlost i tama bili u dodiru; jer svjetlo je sjalo u tami, a tama ga nije obuzela. Ali tu je bio Krist, koji je imao život u sebi, i stoga je bio „Svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakoga čovjeka koji dolazi na svijet” (Iv 1,9). Istina je da su ga rijetki primili, ali svjetlo je sjalo za svakoga, pa ako su neki ostali u tami to je zato što nisu okrenuli svoja lica prema svjetlu. „On na svijetu bijaše i svijet po njemu postade, a svijet ga ne upozna. K svojima je došao i njegovi ga ne primiše; a svima koji ga primiše on dade moć da postanu sinovi Božji, onima koji vjeruju u njegovo ime, koji nisu rođeni od krvi, ni od volje tijela, ni od volje muškarčeve, nego od Boga“ (Iv 1,10-13). Samo oni koji su ga primili bili su prosvijetljeni i, budući prosvijetljeni, primili su život, jer su bili rođeni od Boga.

Tijekom svoga boravka na zemlji Krist je, kao Sin Božji, imao život u sebi; i stoga, „kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava, tako i Sin oživljuje koga hoće“ (Iv 5,21). Jer, doista, kako nam Ivan kaže: „Život se očitovao, i vidjeli smo to, i svjedočimo, i navješćujemo vam taj život vječni, koji bijaše s Ocem i očitovao se nama“ (1. Ivanova 1,2); i kao što je On sâm rekao: „Ja sam došao da imaju život, i to da ga imaju u izobilju“ (Iv 10,10). Stoga je svatko tko je tada vjerovao u njega bio oživljen, baš kao što su bili oživljeni – to jest nanovo rođeni – sveti iz stare dispenzacije, ali se „život u izobilju“ mogao primiti tek nakon njegove smrti i uskrsnuća; i stoga je darivanje vječnog života onima koji vjeruju u sadašnjoj dispenzaciji plod i posljedica njegovog dovršenog djela. On sam tako kaže: „Oče, došao je čas, proslavi Sina svojega da i Sin tvoj proslavi tebe: kao što si mu dao vlast nad svakim tijelom da svima koji si mu dao dade život vječni“ (Ivan 17,1-2).

Ali zašto je bilo potrebno da Krist umre da bi postao „Knez“ života (Djela 3,15)? Vidjeli smo da je smrt bila plod grijeha – plaća za grijeh (Rim 6,23); i stoga sve dok pitanje grijeha nije riješeno, te zbog toga nisu ispunjena, nisu zadovoljena Božja pravedna potraživanja prema čovjeku, smrt mora i dalje vladati. Čovjek zbog svojih djela snosi kaznu i posljedice, i mora ostati i pod jednim i pod drugim sve dok ne bude otkupljen, dok se ne nađe Netko tko je kvalificiran, sposoban i voljan preuzeti njegov slučaj i riješiti ga pred Bogom . Krist je bio taj Netko – Janje koje je Bog priskrbio – „Jaganjac Božji, koji odnosi grijeh svijeta“ (Ivan 1,29). On je došao i svojom smrću ispunio sve Božje zahtjeve prema grešniku, jer je na sebe uzeo sav gnjev koji je pravedno trebao dopasti grešnika; i upravo na tome mjestu je, u pogledu pitanja čovjekovog grijeha, izvršio potpuno i savršeno pomirenje, te je tako proslavio Boga da ga je Bog, u znak svog zadovoljstva Njegovim djelom, uskrisio od mrtvih i postavio sebi zdesna na nebu. Sada je On, dakle, onaj koji je živ, i smrt više nema vlasti nad njim, te on može darovati vječni život svima koji dođu k njemu. „Dakle, kao što je po prekršaju jednoga (jednom prekršaju) na sve ljude došla osuda na propast, tako je i po pravednosti jednoga (jednom pravednošću) na sve ljude došao dar na opravdanje života“ (Rim 5,18).

Božja svetost je bila ta koja je učinila nužnim da Krist – našavši se na mjestu koje je zauzeo milošću – na križu umre za grijeh; tako da na temelju pomirenja koje je on tamo ostvario Bog sada može pravedno opravdati i dovesti iz smrti u život svakog vjernika. Ne postoji život, dakle, osim u Kristu i kroz njega. Stoga Ivan može reći: „Onaj tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a onaj tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti život, nego gnjev Božji ostaje na njemu“ (Ivan 3,36).

Ovaj redak nam također pokazuje način na koji se prima život. To je samo po vjeri. Stoga naš Gospodin kaže: „Zaista, zaista, kažem vam: Onaj tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me poslao ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život“ (Ivan 5,24). U tome je pokazana Božja milost. Požnjeli smo plaću za svoj grijeh – smrt; bili smo mrtvi u grijesima i morali bismo zauvijek ostati pod kaznom i posljedicama takvog stanja. Ali Bog koji je bio bogat milosrđem – i djelujući prema vlastitoj naravi, iz vlastitog srca – pokazao je svoju ljubav prema nama tako što je Krist umro za nas dok smo još bili grešnici. Dok je, dakle, plaća za grijeh smrt, Božji dar je vječni život po Kristu Isusu Gospodinu našemu. To je njegov besplatan i blagoslovljen dar svakome tko primi njegovo svjedočanstvo o grešniku i o njegovom Sinu. On je priskrbio život – život iz smrti, i taj je život besplatno dostupan svakomu tko vjeruje. „A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj život je u njegovu Sinu. Onaj tko ima Sina, ima život; onaj tko nema Sina Božjega, nema život“ (1. Ivanova 5,11-12).

Tako vidimo da svaki vjernik ima vječni život. Ali treba pažljivo uočiti da se nikad se ne kaže da ga ima u sebi. Postoje dvije niječne izjave koje su neke navele na pogrešan zaključak; ali bilo koji zaključak, pa čak i kada je ispravan, nije Božja riječ. Naš Gospodin je bio rekao Židovima: „Ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete njegovu krv, nemate život u sebi” (Iv 6,53); a Ivan je napisao: „Znate da nijedan ubojica nema vječan život koji u njemu ostaje” (1. Ivanova 3,15). Ovi odlomci, međutim, ne smiju se uzeti kao da znače bilo što drugo osim nijekanja posjedovanja vječnog života onima o kojima se tu govori, jer je tvrdnja Svetog pisma općenito, kao i u već navedenom odlomku, da je „taj život u njegovom Sinu“. Kad imamo vječni život imamo ga, dakle, samo u Kristu. Krist je u nama – premda je to opet drugi vid istine – i s Kristom imamo vječni život, jer Krist je taj koji je naš život. Ali kada se govori o vječnom životu, nikad se ne kaže da je on u nama samima, nego uvijek u „njegovom Sinu“. To je činjenica koja nam jamči apsolutnu sigurnost tog života, i uvjerava nas da ga nikada ne možemo izgubiti, jer tko god bi nam ga htio oteti, mora nas prvo istrgnuti iz njegovih ruku; štoviše, mora Njega istrgnuti s njegovog sjedišta zdesna Bogu.

Krist je naš život. Ovu istinu ćemo pobliže promotriti i istaknuti neke njezine posljedice.

 

(1) Naš život nije ovdje. To je upravo ono što apostol ustvrđuje: „Umrli ste i život vaš skriven je s Kristom u Bogu“ (Kol 3,3). Upravo je ukazao na naše odgovornosti povezane s našim umiranjem i uskrsnućem s Kristom. Kao umrli s njim, ne smijemo se ponašati kao da smo živi u svijetu (Kol 2,20). Mi nasljedujemo Kristov redoslijed. On je umro za ovaj sadašnji svijet i sada nema mjesta u njemu; on je, što se ovoga svijeta tiče, mrtav čovjek. Stoga mi svoj kršćanski život započinjemo zauzimanjem položaja smrti. Ukopani smo s Kristom u krštenju (Kol 2,12), a Bog nas smatra mrtvima. Otuda naša odgovornost da hodamo u skladu s tim, da umrtvljujemo naše udove koji su na zemlji, itd. (Kol 3,5). Sveto pismo nas uči da nas je Bog tako potpuno povezao s Kristom, da nas s njime smatra mrtvima grijehu (Rim 6), mrtvima Zakonu (Rim 7) i mrtvima svijetu (Gal 6); i stoga vjera prihvaća njegovu procjenu kao istinitu. Putem Kristove smrti i uskrsnuća izvedeni smo iz područja ovoga svijeta na novo mjesto, i to tako potpuno da se za nas može reći: „Vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji doista prebiva u vama” (Rim 8,9). Naš život, dakle, nije ovdje; ne može biti, jer smo mrtvi; nego je skriven s Kristom u Bogu.

Kako bi bilo blagoslovljeno za nas kad bismo prihvatili sve posljedice ove istine! Kakav bi to golem dobitak bio da smo odmah na početku našeg kršćanskog života prihvatili smrt za sve ono što jesmo po naravi i za sve ono što je oko nas! Kako bi nas to izdiglo iznad naših okolnosti kad bismo nepokolebljivo odvratili pogled od svega što vidimo i uprli ga na ono mjesto gdje je Krist, i sjetili se da je naš život tamo; da je on naš život! Kakvu bi nam snagu to dalo nad požudom tijela, požudom očiju i ponosom života! Kakvo bismo svjedočanstvo na taj način dali o pravima Krista, nekoć odbačenog a sada proslavljenog! U tim stvarima trebamo sami sebe suditi, jer ćemo otkriti da tajna najvećeg dijela naših slabosti i neuspjeha leži u traženju života u stvarima ovoga svijeta. Ali, kao što apostol uči, ako smo uskrsnuli s Kristom, trebamo tražiti ono što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Naše misli trebaju biti na onome što je gore, a ne na onome što je na zemlji (Kol 3,1-2). To znači da trebamo razmišljati, biti zaokupljeni i uživati ​​u mjestu kojem pripadamo. Otuda neizmjerna važnost poznavanja našeg položaja da smo mrtvi i uskrsli s Kristom; jer, u protivnom, ne možemo reći da ovo ovdje nije naš odmor; da nemamo udjela u pozornici ovoga svijeta kojom prolazimo; da je naš život iznad toga. Kada netko živi na određeno vrijeme u nekoj stranoj zemlji, on se ne zanima za mjesto svog privremenog boravka: njegove misli, njegovi interesi i njegove veze – drugim riječima, njegov život – sve je povezano s njegovim domom. Tako treba biti i kod vjernika. Nakon što je umro i uskrsnuo s Kristom, sve njegove „životne veze“ trebale bi biti povezane s mjestom u koje je doveden; baš kao što kaže apostol Pavao: „Jer naša je domovina na nebu; odakle i Spasitelja iščekujemo, Gospodina Isusa Krista” (Fil 3,20). Tek kada tu istinu prihvatimo, spoznat ćemo radost stalne zaokupljenosti Kristom. I, može se dodati, cilj svih Božjih postupanja s nama u sadašnjosti je da nas dovede pod snagu te istine. Ako svoj život želimo naći u onome što je ovdje dolje, on to mora podvrći smrti te nas tako provesti kroz mnoge žalosti i gorke tuge, kako bi nas, na svoju slavu i za naš blagoslov, poučio da je Krist – i jedino Krist – život njegovog naroda. Kao što je netko davno rekao: „On često potamnjuje sjaj onoga što je na pozornici ovoga svijeta, da bismo mogli vidjeti slavu koja je iza nje“; a to mjesto slave iza nje je mjesto gdje Krist sjedi zdesna Bogu.

(2) Budući da je Krist naš život, taj život – to jest Krista – moramo otkriti dok prolazimo ovom pozornicom. Drugi život doista nemamo. Stoga Pavao kaže: „S Kristom sam razapet: živim, ali ne više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal 2,20). U Pismu su jasno istaknuta tri stupnja: prvo, „Vi ste umrli“ – to je Božja procjena; drugo, „Tako i vi smatrajte sebe mrtvima“ (Rim 6,11); vjerom se trebamo smatrati mrtvima sukladno Božjoj procjeni; i treće: „Uvijek umiranje Gospodina Isusa u tijelu pronosimo da se i život Isusov očituje u našem tijelu“ (2 Kor 4,10). Ova naša tijela – nekoć oruđa i sluge grijeha – Bog je u svojoj milosti sada preuzeo da mogu postati sredstvo za prikazivanje Krista.

To je, dakle, sva naša odgovornost – prikazati Krista u svemu što jesmo i što činimo, budući da je on naš život. To uključuje nošenje Isusova umiranja u tijelu, stalnu primjenu križa – simbola snage smrti – na sve ono što jesmo kao naravni ljudi, da ne bude prikazano uopće ništa od nas samih, ništa što je od naše naravi, nego samo ono što je Kristovo. Svatko – u najmanju ruku svatko tko poznaje zao i neizlječiv karakter pokvarenosti tijela – razumije da se tijelu ne smije dopustiti djelovanje. Ako smo razdraženi i, primjerice, izgubimo živce, svima nam je jasno da smo pogriješili i spremni smo zbog toga osuditi sami sebe u ​​Božjoj prisutnosti. No ne shvaćaju svi to da se križ mora primjenjivati i na samu narav, kao i na ta zla očitovanja tijela. Ako se, dakle, treba očitovati samo Isusov život, očito je da se ne smije vidjeti ništa od onoga što ja jesam, jer bi inače prikaz Krista bio zbunjujući i pomućen. Zasigurno nam je potrebna veća budnost u tom pogledu; jer, kako često u trenucima opuštenosti, pa čak i u našem ophođenju s vjernicima, pokazujemo daleko više svojih prirodnih karakteristika negoli Krista! Susrećemo se i razgovaramo, i ponekad nam se čini da je naš odnos i razgovor baš tako zadovoljavajući, ali kada ga preispitamo u svjetlu odgovornosti kao što je ova moramo priznati da smo bili istaknuti mi, a ne Krist. Naša umješnost, humor i duhovitost ne širi miris Njega, nego miris nas samih; i tako smo podbacili – podbacili u tom glavnom cilju zbog kojeg smo otkupljeni i dovedeni Bogu.

Istina je da je za ispunjavanje takve odgovornosti potrebna neprestana budnost i nepokolebljiva vjernost. Zato apostol kaže da UVIJEK nosimo u tijelu Isusovo umiranje. Naši trenutci opuštanja su razdoblja najveće opasnosti za nas. Često zaboravljamo da bedra našega uma  moraju uvijek biti opasana, da nakon što smo stavili na sebe svu Božju bojnu opremu, moramo i dalje stajati. A istodobno moramo naučiti biti bespoštedni u osuđivanju samih sebe. Prečesto smo poput Šaula, koji je zadržao najbolja stada i krda, pod izgovorom da je to za službu Gospodinu. Ne, ništa se ne smije štedjeti; nego sve što je povezano sa mnom, kao naravnim čovjekom – sve što je od sebe, tijela i naravi (koristim tri izraza kako ništa ne bi izbjeglo), mora se držati pod križem – na mjestu smrti. Tada, i samo tada, Krist će zasjati. Da bi ostvario ovaj cilj, Bog često mora tako oštro postupati s nama; jer, zemljane posude moraju biti razbijene da bi unutrašnja svjetlost mogla zasjati.

Netko će se pak pitati gdje možemo naći snagu za ispunjenje te odgovornosti? Nju se može naći samo u zaokupljenosti Kristom u slavi. „A svi mi koji otkrivena lica slavu Božju kao u zrcalu gledamo, u istu se sliku preobražavamo iz slave u slavu, i to kao od Gospodinova Duha“ (2 Kor 3,18). Kada se tako preobražavamo, sličnost Kristu će zasjati; odražavat ćemo slavu kojom smo promijenjeni.

Stoga se to kada nam se kaže da smo razapeti s Kristom, da smo svukli staroga čovjeka, a odjenuli novoga, itd. ne smije smatrati samo slikovitim govorom; To su važne stvarnosti pred Bogom; i ne bi trebale biti ništa manje stvarne za nas – zapravo su one temelj našeg položaja i blagoslova u Kristu. Mi sâmi, dakle – sve što smo bili po naravi kao ljudi u tijelu – uklonjeni smo na Kristovu križu. Ostaje samo Krist; i on je naš život; i samo on se treba očitovati kroz nas, u našem življenju i ponašanju. Kako li je neprocjenjiva čast koja nam je time ukazana! A ako imamo imalo zajedništva s Bogom u njegovom zadovoljstvu u Kristu, kako li ćemo ga samo slaviti da je takve ljude poput nas učinio sredstvima za predočavanje Njegovog Krista u ovom mračnom svijetu!

(3) Krist je naš život; i to će se uskoro očitovati. Upravo to je glavni smisao retka Pisma koji kaže: „Jer umrli ste i život vaš skriven je s Kristom u Bogu. Kada se pojavi Krist, (koji je) život naš, tada ćete se i vi pojaviti s njim u slavi“ (Kol 3,3-4). Život je sada skriven, ali kada se Krist pojavi bit će javno očitovan, i to s Kristom u slavi. U tom procesu, međutim, postoje dva koraka, i o svakom od njih želim reći nekoliko riječi.

Prvo, to uključuje uskrsnuće – ili promjenu naših tijela. Jer tolika je snaga života u uskrslom Kristu da će se tijela njegovih svetih, bila živa ili u grobu, promijeniti, i to tako da izgube svaki trag svoje smrtnosti. Stoga apostol, govoreći o uskrsnuću vjernika, kaže: „Jer se ovo raspadljivo treba odjenuti u neraspadljivost i ovo smrtno treba se odjenuti u besmrtnost. Tako će se, kada se ovo raspadljivo zaodjene u neraspadljivost i ovo smrtno zaodjene u besmrtnost, ispuniti napisana izreka: Pobjeda proguta smrt“ (1. Kor 15,53-54). Pobjednički život – koji dotječe od Krista – će vladati; i tako će naše otkupljenje biti dovršeno. Sam naš Gospodin je bio prvi koji je objavio ovu blagoslovljenu istinu. Govoreći Marti rekao je: „Ja sam uskrsnuće i život: onaj tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će; i svatko tko živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada“ (Ivan 11,25-26). Tako je razlikovao dvije skupine svetih – one koji će prije umrijeti i one koji bi trebali živjeti prilikom Njegova povratka. Prvi će uskrsnuti, a drugi neće umrijeti, sukladno onoj apostolovoj riječi: „Nećemo svi usnuti, ali ćemo se svi izmijeniti“ (1 Kor 15,51; vidi također 1. Sol 4,13-18). Upravo je to očekivanje uzdiglo apostola iznad svih okolnosti kojima je bio okružen. „Stoga ne malakšemo; naprotiv, premda naš vanjski čovjek propada, ipak se nutarnji iz dana u dan obnavlja.“ I nakon što je, promatrajući ono što je vječno, ukazao na odnos malenkosti sadašnje nevolje prema težini (bremenu) buduće slave, on kaže: „Jer znamo da, ako se naša zemaljska kuća ovoga prebivališta razruši, imamo zdanje od Boga, nerukotvorenu vječnu kuću u nebesima. Jer u ovome stenjemo, usrdno čeznući da se odjenemo svojom kućom koja je s neba: ako se, premda odjeveni, ne nađemo goli. Jer mi koji smo u ovome prebivalištu, stenjemo opterećeni, budući da ne želimo biti razodjeveni, nego odjeveni, da život proguta ovo smrtno“ (2 Kor 5,1-4). Kao što je netko lijepo rekao: „On je u proslavljenom Kristu vidio snagu života sposobnu progutati i uništiti svaki trag smrtnosti, jer je činjenica da je Krist bio na visini u slavi bila rezultat te snage, a istodobno je očitovala i nebeski dijel koji je pripadao onima koji su bili Njegovi. Stoga apostol nije želio biti razodjeven, nego odjeven, i da ono što je smrtno u njemu bude progutano životom, da smrtnost koja je karakterizirala njegovu zemaljsku ljudsku narav nestane pred snagom života koju je vidio u Isusu, a koja je bila njegov život, snagom koja je bila takva da mu uopće nije bilo potrebno umrijeti.“

To će se ispuniti kada se Gospodin vrati da nas uzme k sebi. To je definitivno rečeno u 1. Solunjanima 4: „Jer će sâm Gospodin, s povikom, s glasom arkanđela i s trubljom Božjom, sići s neba; i najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a potom ćemo mi koji smo živi i preostali, zajedno s njima biti uzeti u oblacima u susret Gospodinu u zrak: i tako ćemo uvijek biti s Gospodinom“ (rd. 16-17). Tada će On „prema djelotvornosti kojom sebi može i sve podložiti, preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga svome slavnome tijelu“ (Fil 3,21).

Potpun ishod toga da je Krist naš život neće, dakle, biti postignut prije uskrsnuća. Sada se možemo radovati spoznaji da imamo vječni život i da je on, budući da ga imamo u Kristu, zauvijek naš; ali tada će s nas nestati svaki trag i smrtnosti i pokvarenosti, jer su po Evanđelju zasvijetlili i život i besmrtnost (2 Tim 1,10). Sada možemo tek slabo pojmiti potpun karakter toga; no ipak nam je dopušteno da podignemo svoje oči tamo gdje je Krist, da ga vidimo proslavljenoga, da znamo da, budući da je umro, više ne umire i da smrt više nema vlast nad njim; i, dok ga gledamo, na temelju jamstva Božje riječi smijemo reći: Bit ćemo poput njega; sudjelovat ćemo u svoj punini života koja je u njemu, jer nas je Bog predodredio da budemo suobličeni slici njegova Sina, da on bude prvorođenac među mnogom braćom. To je sve, zasigurno, po milosti, i zato sva slava pripada samo Bogu!

Drugo, kao što je već rečeno, taj život će se očitovati zajedno s Kristom u slavi. To je potpuna suprotnost našem sadašnjem stanju i nekoliko je puta istaknuta u drugim odjeljcima Pisma. „Ljubljeni“, piše Ivan, „sada smo sinovi Božji i još se nije očitovalo što ćemo biti; ali znamo da ćemo, kada se on pojavi, biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti kao što on jest“ (1. Ivanova 3,2). Ovo će biti potpuno obrnuto od našeg stanja kakvo se može vidjeti danas. Sada smo Božja djeca; ali tada će se očitovati da to jesmo po tome što ćemo biti poput Krista. Tako je sada i sa smrću u pogledu ovoga svijeta: Bog kaže da smo mrtvi, a mi se smatramo mrtvima. Ali onda, kada se pojavimo s Kristom u slavi, očitovat će se da je on naš život i da smo jedno s njim u tom vječnom životu. Tada ćemo vladati u životu po Jednome – Isusu Kristu (Rim 5,17).

Taj odnos nikad neće biti promijenjen. Kao što je Krist sada naš život, tako će biti i u vječnosti. Uvijek ćemo moći reći: u tebi je izvor života; u Tvojoj svjetlosti vidjet ćemo svjetlost. Tada će sve suze biti obrisane, i smrti više neće biti, ni tuge, ni plača, ni boli, jer će ono prijašnje proći (Otk 21,4). Tada će i smrt, posljednji neprijatelj, biti uništena; i stoga će za svakog Božjeg svetog postojati stalno, trajno, nesmetano uživanje u snazi ​​tog života „u izobilju“, što ga prima po Onome koji je umro, uskrsnuo i koji je sada živ zauvijek. Kakav kontrast s našim sadašnjim okolnostima! Smrt je na cijeloj sadašnjoj pozornici; a i mi moramo uvijek pronositi Isusovo umiranje. Zbog toga je sada ovdje smrt za nas same kao i za sve oko nas. Tada će pak biti život, i ništa osim života, i to život zauvijek!

E. Dennett