Krist – naša hrana

Jedan daljnji vid na koji nam je Krist predočen jest to da je on naša hrana. To je bilo nagoviješteno već u levitskoj ekonomiji (dispenzaciji); jer svećenici su primili potanke i precizne upute o tome kako da se hrane žrtvama ili dijelovima žrtava (vidi Lev 7). Ali bilo je razlika. U nekim je slučajevima tu povlasticu bilo dopušteno uživati svoj svećeničkoj obitelji (Lev 6,18; Lev 7,6, itd.); i upravo u tome osobito vidimo povlasticu vjernika da se sada hrane Kristom. Naš Gospodin sâm se tijekom svojeg života pozivao na to. „Ja sam kruh živi koji je sišao s neba: ako tko bude jeo od toga kruha, živjet će zauvijek; a kruh što ću ga ja dati jest moje tijelo, koje ću dati za život svijeta. Židovi se zbog toga prepirahu između sebe, rekavši: Kako nam ovaj može dati svoje tijelo za jesti? No Isus im reče: Zaista, zaista, kažem vam: Ako ne jedete tijelo Sina čovječjega i ne pijete njegovu krv, nemate život u sebi. Onaj tko jede moje tijelo i pije moju krv, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Jer tijelo moje jelo je istinsko, i krv moja je piće istinsko. Onaj tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni prebiva, i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako će i onaj koji mene jede po meni živjeti“ (Ivan 6,51-57).

U ovom retku imamo „jesti tijelo Sina čovječjega i piti njegovu krv“ i „jesti“ samoga Krista te nam je, povezujući to s drugim redcima Pisma, rečeno – općenito govoreći – da se Kristom hranimo u tri vida: kao pashalnim janjetom, kao s manom i kao sa starim, to jest prošlogodišnjim, žitom zemlje; jer gotovo da i ne treba osobito isticati da sve to ukazuje na Krista. U navedenim redcima iz Ivanova evanđelja osobito vidimo Krista kao manu (rd 32-33, 48-50, itd.) i naznaku o Njemu kao pashalnom janjetu (usporedi 4. i 53. redak itd.); ali da bismo ga pronašli u vidu koji odgovara starom žitu zemlje (Jošua 5,11), morat ćemo to potražiti u poslanicama.

1) Najprije ćemo promotriti Krista koji je kao pashalni Jaganjac hrana za svoj narod. Ako se vratimo u povijest Izraela, vidjet ćemo da su oni održavali Pashu u Egiptu (Izl 12), u pustinji (Br 9) i u zemlji Kanaan (Još 5). Pitamo se: Kada se hranimo Kristom kao pashalnim Jaganjcem? Ponekad se kaže da to činimo samo na početku, kada se, osuđeni zbog grijeha, bojimo prisutnosti Boga kao suca; i da se, čim iskusimo oslobođenje, prestajemo hraniti Njime u tome vidu. No ako je to tako, zašto je Izrael svetkovao Pashu i u pustinji i u zemlji? Mislim, dakle, da je očigledno da nikada ne prestajemo slaviti Pashu; i, štoviše, da mjesto na kojem se tako hranimo Kristom ovisi o našem stanju duše.

Svaki vjernik zna što je to (znao je što je to) hraniti se pečenim janjetom u Egiptu. Kako li smo se, probuđeni Božjim Duhom, uznemireni nadolazećim sudom, dovedeni pod zaklon dragocjene krvi, željno hranili Jaganjcem koji je prošao kroz oganj Božje svetosti noseći naše grijehe na drvetu! Istina, jeli smo ga s gorkim biljem, jer smo tada vidjeli svoje grijehe (u nekoj mjeri, sukladno Bogu), i opasanih bokova, i s obućom na nogama, i sa štapom u ruci, jer je Egipat već postao moralna pustinja, a mi smo samo čekali Gospodinovu riječ da započnemo svoje vjerničko putovanje. Bilo je to vrijeme za pamćenje, jer je to bio početak mjesecima – prvi mjesec u godini našeg duhovnog života.

No iako je svaki vjernik prošao kroz to iskustvo, bojim se da se mnogi sav svoj život hrane pečenim jaganjcem u Egiptu. Budući da nisu upoznali oslobođenje putem Kristove smrti i uskrsnuća, pa čak ni mir s Bogom kao ishod zaklonjenosti Kristovom krvlju, oni se hrane Kristom samo kao s onim koji svojom smrću preprečuje put Bogu kao Sucu; stoga, ne poznaju Boga kao svoga Boga i Oca u Kristu Isusu. Takvo stanje duše treba i osuditi ​​i žaliti, jer je ono ishod ili lošeg nauka ili nevjere srca u puninu Božje milosti.

Nakon Egipta, sljedeće mjesto na kojemu je Izrael održavao Pashu bila je pustinja; i rečeno im je da je tamo drže „prema svim njezinim obredima i po svim propisima za nju“ (Br 9,3). Pustinja je mjesto svakog vjernika, kada ga se promatra kao putnika. Svijet mu je postao pustinjom i on prolazi njime (kao onaj koji nije od njega) čekajući povratak svojega Gospodina. Kako se to on, dakle, hrani Kristom kao zaklanim Jaganjcem u pustinji? „Sudjelovanjem po milosti, u snazi Kristove smrti i uskrsnuća“, po kojoj smo izvedeni s neprijateljskog područja – oslobođeni vlasti Sotone i otkupljeni Bogu. U pustinji se hranimo pashalnim Jaganjcem kao spomenom na svoje izbavljenje iz Egipta i u njoj vidimo Krista kako silazi u smrt – kako prolazi kroz nju i oduzima joj moć – i to ne samo kao onoga koji nosi svu osudu koja je nas dopadala, nego i kao onoga koji se suočava sa svom snagom neprijatelja i pobjeđuje je; kako uništava onoga koji je imao moć smrti te time nas izvodi iz kuće ropstva i oslobađa nas kao djecu i za službu Božju. Stoga se u pustinji hranimo pashalnim Jaganjcem kao putnici i stranci – poznajemo oslobođenje, ali još nismo došli u zemlju o kojoj je Gospodin govorio. U ovom vidu hranjenja, dakle, ne cijenimo samo (prema svojoj vjeri) dragocjenu krv uživajući i razmišljajući o njezinoj čudesnoj učinkovitosti da nas zauvijek oslobađa od svake optužbe i zahtjevâ neprijatelja, nego se hranimo i Kristovom smrću kao takvom, zbog naše smrti (i uskrsnuća) u Njemu, po kojoj smo izvedeni na novo mjesto, s kojega se na smrt i sud možemo osvrnuti kao na ono što je zauvijek iza nas.

U obećanoj zemlji pak je Pasha poprimila još jedan, drugačiji vid, a i on nalazi primjenu kod vjernikâ danas. Za Izraelca je to, sasvim očigledno, imalo mnogo veći značaj kad je bio s ove strane Jordana negoli dok je bio u pustinji. To mu je sada bio spomendan, ne samo na izbavljenje iz Egipta i od egipatskog ropstva i sile, nego i na dovršeno spasenje. Jer, u stvari, premda je njegov položaj u zemlji, s jedne strane, ukazivao na slavu Božje vjernosti i milosti u izvršenju svega što je obećao („Nije se izjalovilo ništa ni od kojega dobra što ga je GOSPODIN bio obećao domu Izraelovu; sve se zbilo“; Jošua 21,45), bio je, s druge strane, posljedica prolivene krvi. Drugim riječima, krv pashalnog janjeta postavila je temelj za ostvarenje Božjih namjera; i stoga je za one čije su oči bile otvorene krv imala daleko veću vrijednost kad su bili s ove strane Jordana negoli kad su bili u prostranstvima pustinje.

Tako je i sada. Jer mi imamo položaj koji se u potpunosti podudara s boravljenjem u zemlji; mi nismo, naime, samo oživljeni zajedno s Kristom, nego smo, također, zajedno s njim uskrsnuti i posjednuti zajedno u nebeskim mjestima u Kristu Isusu (Ef 2). To je pred Bogom položaj svakog vjernika; no hoćemo li ga zauzeti ovisi o tome poznajemo li smrt i uskrsnuće s Kristom, kao i u njemu i po njemu; jesmo li prešli Jordan, kao i Crveno more. To je naša povlastica: doista, nikada ne bismo smjeli biti zadovoljni dok, milošću Božjom, ne znamo što to znači u duhu sjediti u nebesima. No i ako smo tamo, ne možemo odbaciti Pashu. Zapravo, što potpunije shvaćamo značajke položaja u koji smo dovedeni, što nam se više otkriva bogatstvo Božje milosti, to ćemo se s većim zadovoljstvom i sve većim razumijevanjem osvrnuti na križ i hraniti se smrću Onoga čija nam je dragocjena krv jedina omogućila mjesto u nebesima. Ali naše hranjenje Njime tada će više poprimiti karakter zajedništva s Bogom u smrti njegovog Sina. Oči će nam se otvoriti za to da otkrijemo, ne toliko blagoslove koji su nam time osigurani, koliko to da je Bog u svakom svojstvu svoga karaktera u potpunosti proslavljen u toj smrti. Kada svetkujemo Pashu u nebeskim mjestima, onda ćemo je (ako smijemo tako reći) slaviti s Bogom; a učinak na naše duše bit će klanjanje i hvaljenje: jednom riječju, ishod našeg hranjenja zaklanim Jaganjcem dok sjedimo u nebesima bit će obožavanje s najuzvišenijim karakterom. Jer tamo sjedimo u miru pred Bogom – već posjedujemo svoje mjesto u njegovoj prisutnosti; i tek tada možemo imati zajedništvo s njegovim vlastitim mislima i s njegovom vlastitom radošću u smrti njegova Sina.

Vidimo, dakle, da se Kristom kao pashalnim Jaganjcem hranimo u svakoj fazi našeg iskustva; ali mjesto na kojem ćemo to činiti – Egipat, pustinja ili obećana zemlja – ovisit će o stanju naše duše. I nedvojbeno, kada smo okupljeni da zajedno navješćujemo Gospodinovu smrt dok on ne dođe, često su rame uz rame oni koji su u pustinji i oni koji su u obećanoj zemlji. Ipak, svi se podjednako hrane Kristovom smrću, sjećaju ga se kao umrloga, bez obzira na razliku u njihovom shvaćanju, ili u njihovim iskustvima ili postignućima. U samom Nebu ćemo tu smrt, doista, promatrati sa sve većim obožavanjem; jer će Jaganjčeva krv biti tema proslavljenih svetih u vječnosti.

2) Krist kao mana također je hrana njegova naroda. Mana se od pečenog jaganjca razlikuje po tome što je bila ograničena na pustinju. Mana je data tek tada kada je Izrael bio proveden kroz Crveno more (vidi Izl 16); i ona je „prestala idućeg dana nakon što su jela od staroga žita te zemlje pa djeca Izraelova nisu više imala manu, nego su se te godine hranila plodovima kanaanske zemlje“ (Još 5,12). To je, dakle, bila Izraelova hrana u pustinji; i na sličan način je Krist, kao mana, hrana u pustinji za vjernika. Ali postoji razlika. Povijesni prolazak Izraela kroz pustinju, prelazak preko Jordana i zauzimanje zemlje su za nas slikoviti prikazi, dok su oni istodobno mogli biti samo na jednome mjestu. Vjernik je u istom trenutku u pustinji i u nebesima. U pogledu svoje službe, to jest svjedočenja za Krista ovdje dolje gdje poput putnika čeka Gospodinov povratak, on je u pustinji; u pogledu svojeg položaja pred Bogom, u kojemu je sjedinjen s proslavljenim Kristom, uvijek je u nebeskim mjestima – drugo je pitanje zauzima li ga doista u praksi. Pretpostavljajući, dakle, da zna svoj položaj, istodobno mu je potrebna i mana i staro žito. Drugim riječima, treba se hraniti Kristom u oba vida. On nikada nije u Egiptu, bez obzira na svoja iskustva; jer to bi bilo poricanje istine o njegovom oslobođenju putem Kristove smrti i uskrsnuća. Oživljena duša može biti u Egiptu, ali vjernik je – pod tim izrazom misli se na onoga koji je putem Duha koji prebiva u njemu doveden u pravi kršćanski položaj – zauvijek završio s Egiptom; jer svijet mu je postao moralna pustinja; i budući da je u pustinji, hrani se Kristom kao manom.

Što je, dakle, mana za vjernika? To je Krist u utjelovljenosti – uniženi Krist. „Reče im Isus: ‘Zaista, zaista, kažem vam: Nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego vam moj Otac daje s neba kruh istiniti; jer kruh Božji je onaj tko silazi s neba i daje život svijetu. … Vaši su oci jeli manu u pustinji i pomrli. Ovo je kruh koji s neba silazi: da ne umre onaj tko od njega jede. Ja sam kruh živi koji je sišao s neba: ako tko bude jeo od toga kruha, živjet će zauvijek; a kruh što ću ga ja dati jest moje tijelo, koje ću dati za život svijeta’“ (Iv 6,32-33.49-51). Krist je, dakle, ta mana, u svemu što je bio u tijelu – u izražaju onoga što je bio i kao objavitelj Oca i kao savršen čovjek. Njegova milost, samilost, suosjećanje, nježnost i ljubav – njegova krotkost i poniznost srca – njegovo strpljenje, snošljivost i strpljivost – njegov primjer – sve se to nalazi u toj mani koju nam je Bog dao za hranu za vrijeme našeg boravka u pustinji.

On nam je u tom karakteru mane stalno predočen u onim poslanicama koje se osobito bave putovanjem vjernika kroz pustinju. „Stoga i mi, okruženi tako velikim oblakom svjedoka, odložimo svaki teret, i grijeh koji nas tako lako opsjeda, te postojano trčimo trku što je pred nama, uprijevši pogled u začetnika i dovršitelja naše vjere, Isusa, koji je, prezrevši sramotu, umjesto radosti što je stajala pred njim podnio križ i sjeo zdesna Božjega prijestolja. Jer promotrite njega koji je podnio toliko protivljenje grešnika protiv sebe, da se ne premorite i ne klonete u svojim umovima“ (Heb 12,1-3). To znači da smo pozvani hraniti se Kristom kao manom koja će nas održati usred kušnja, poteškoća i progona koji se događaju u pustinji. Na sličan način nas i Petar, koji osobito piše „tuđincima raspršenim po Pontu“ itd., u tom pogledu neprestano vodi ka Kristu. „Jer kakva je to slava ako griješite pa, za to udarani, strpljivo podnosite? Ali ako, kada dobro činite i za to trpite, strpljivo podnosite, to je Bogu ugodno. Jer ste upravo na to pozvani; zato što je i Krist trpio za nas, ostavivši nam primjer da idete njegovim stopama“ itd. (1 Pt 2,20-24; vidi i 1 Pt 3,17-18). I apostol Pavao svete hrani manom. Na primjer, u Filipljanima 2,5-9, iako je u tim redcima sadržano mnogo više toga, imamo manu, mogli bismo reći, najdragocjenijeg karaktera. „Našavši se u obličju čovjeka, ponizio se i postao pokoran do smrti, i to smrti na križu.“ No u evanđeljima mana blista oko nas sa svih strana, i tamo je pravo mjesto gdje je treba skupljati za korištenje sukladno potrebama svakoga dana. Jer tamo imamo očitovanja tog čudesnog života – života onoga koji je bio savršen čovjek i, istodobno, Bog očitovan u tijelu.

No mogu se dati dvije primjedbe u vezi s prikupljanjem i korištenjem mane. Izraelci su izlazili iz tabora da bi svakog dana prikupili određenu količinu (Izl 16,4). Mi pak moramo sići s istom svrhom. To jest, ako nam nije poznat naš položaj na nebesima i što to, zapravo, znači hraniti se starim žitom zemlje, teško da ćemo se moći hraniti manom. To je osobito istaknuto u službi apostola Pavla: on je započeo s Kristom u slavi. Tako mora biti i s nama. Kad spoznamo svoju sjedinjenost s proslavljenim Kristom, svoj položaj u njemu pred Bogom, s pojačanim ćemo se užitkom hranit Kristom kao manom. Povijesno gledano, mana je došla prije starog žita, ali bi redoslijed za vjernika trebao biti obrnut – iz jednostavnog razloga što ga je Bog tako obrnuo u predstavljanju Krista našim dušama. Propovijedamo, kao i Pavao, Krista u slavi; i kada ga kao takvog shvatimo, tada, i ne prije, možemo i u uniženom Kristu naći našu hranu dok smo ovdje u pustinji. To je razlog velikog gubitka i slabosti kod onih koji nikada nisu u mogućnosti čuti o Kristu u slavi; onih koji o njemu razmišljaju samo kao onome koji je nekoć boravio ovdje dolje u tijelu, kada se našao u ljudskom obličju.

Druga je primjedba vrlo očita i često ponavljana, a to je da se mana ne može pohraniti za upotrebu. Svatko ju je morao skupljati svaki dan prema onome koliko je mogao pojesti (Izl 16,16); a ako je skupio više – osim ako je bio „šabat“, sigurno bi mu se pokvarila. Da, dragi prijatelji, mora postojati stalno hranjenje Kristom, iz dana u dan i iz sata u sat; i nikada ne možemo primiti više nego što je naša potreba za određeno vrijeme. Time smo držani u stalnoj ovisnosti, a naše su oči uvijek usmjerene na Krista. „Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako će i onaj koji mene jede po meni živjeti“ (Iv 6,57).

3) Preostaje još promotriti Krista kao staro žito zemlje. Činjenica da su u spomenutom odlomku (Još 5,10-12) zajedno spomenuti Pasha, mana i staro žito, jasnije ukazuje na značenje svega toga. Ako je, dakle, mana Krist u utjelovljenju, staro žito, budući da je kanaanska zemlja simbol nebeskih mjesta, nužno ukazuje na Krista u slavi. I otkrit ćemo da nam je on upravo tako i predočen u poslanicama, kao onaj koji podupire i jača naše duše i kao naša prava hrana, premda se vjernici u poslanicama, zapravo, ne promatraju kao oni koji sjede u nebesima u Kristu (kao u poslanici Efežanima), nego, kao u Kološanima i Filipljanima (a osobito u 2. Korinćanima), kao oni koji su ovdje dolje na zemlji; jer iako su još ovdje dolje, oni su sjedinjeni s njim tamo gdje je on.

Pogledajmo najprije Kološane. „Ako ste, dakle, s Kristom uskrsli, tražite ono što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu. Za onime što je gore težite, ne za ovime na zemlji: jer umrli ste i život vaš skriven je s Kristom u Bogu“ (Kol 3,1-3). Ovdje je istina da imamo „ono što je gore“; ali je očito da se pod ovim pojmom misli na čitavo područje blagoslova čije je središte Krist u slavi – duhovnih blagoslova u nebeskim mjestima koje smo, zapravo, već zaposjeli, i koji su svi objedinjeni u Kristu. To je, dakle, to „staro žito zemlje“, „plod kanaanske zemlje“, prava hrana i potpora za one koji su umrli i uskrsnuli s Kristom.

U Filipljanima 3 predočena nam je ista ta istina. Tamo vidimo proslavljenoga Krista, koji ispunjava vidik apostolove duše i koji u potpunosti zadovoljava njegovo srce. Ako, dakle, u 2. poglavlju imamo manu, onda u 3. poglavlju, sasvim sigurno, imamo staro žito zemlje. Može se navesti još jedan primjer (2 Kor 3,18): „A svi mi koji otkrivena lica slavu Božju kao u zrcalu gledamo, u istu se sliku preobražavamo iz slave u slavu, i to kao od Gospodinova Duha.“ Otuda i vrijednost neprestanog iščekivanja Krista: privlači nas k osobi proslavljenoga Krista, zaokuplja naša srca njime i ispunjava naše duše gorućom čežnjom za onim vremenom kada ćemo biti poput njega, jer ćemo ga vidjeti kao što on jest (1. Ivanova 3,2).

Svi ovi odlomci, kao i mnogi drugi srodnog karaktera, ukazuju nam na Krista u slavi kao staro žito zemlje; i to je hrana koju ne možemo izostaviti: nitko drugi neće tako nahraniti vjernika niti mu dati takvu snagu. To je nebeska hrana za nebeske ljude; i tek kada se hranimo njome, možemo biti jaki u Gospodinu i u snazi ​​njegove moći; možemo zaratiti s neprijateljem radi zaposjedanja naše baštine; možemo biti spremni podvrgnuti se svemu i svačemu – zajedništvu s Kristovim patnjama suobličujući se njegovoj smrti, ne bismo li ikako dospjeli do uskrsnuća od mrtvih (Fil 3), kada ćemo biti proslavljeni zajedno s njim, koji je bio snaga i potpora naših duša.

Treba, također, reći da nećemo imati snage očitovati Krista u svojem življenju ovdje dolje ako nismo zaokupljeni njime u slavi. Stoga bi nam on uvijek trebao biti pred očima u tom karakteru; i bit će ako budemo mu, poučeni Duhom, mogli reći: „Svi naši izvori, svi izvori naše radosti su u tebi.“ I on sam to želi; jer je svojim učenicima, govoreći o Duhu Istine koji će doći, rekao: „On će proslavljati mene, jer će od mojega uzimati i to navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je: zbog toga rekoh da će on od mojega uzimati i to navješćivati vama“ (Ivan 16,14-15).

Hranjenje Kristom, zaokupljenost njime je, dakle, alfa i omega kršćanskog života; zaokupljenost njegovom smrću – tom smrću koja je postavila temelj ne samo našeg vlastitog otkupljenja i oslobođenja, nego i pomirenja svega; zaokupljenost njime u utjelovljenju, kada se, iako je bio Sin, naučio poslušnosti po onome što je trpio, kada je, kao poslušan i ovisan čovjek, našao svoju hranu u vršenju Očeve volje i u dovršenju njegovog djela, te tako proslavio Boga u svakoj pojedinosti svog čudesnog života; i, iznad svega, zaokupljenost njime u slavi – kao proslavljenim Čovjekom – središtem svih Božjih nauma i predmetom sve njegove radosti; štoviše, onime koji u potpunosti zadovoljava njegovo srce. Tako smo zaokupljenošću i hranjenjem Kristom, promatranjem Krista, dovedeni, u snazi ​​Duha, u zajedništvo s Bogom; osposobljeni ući u njegove vlastite misli o Blagoslovljenome, koji sada sjedi njemu zdesna, pa čak i dijeliti njegove vlastite osjećaje prema njemu. U tome je, zasigurno, izvor svakog rasta, snage i blagoslova! Sotona to zna i stoga nas neprestano nastoji zaokupiti drugim stvarima, kako bi nas odvratio na zemaljske izvore i predmete. Nužno je, dakle, da budemo budni, da održavamo uvježbana srca i savjesti, kako bismo odmah mogli otkriti i bespoštedno osuditi sve što bi odmamilo naše duše od promatranja Krista.

Blagoslovljeni Gospodine Isuse! Ostani stalno tako pred našim dušama, i tako se otkrij u svoj svojoj milosti i ljepoti našim srcima, da ne bismo čeznuli ni za čime, da ne bismo imali ništa, da ne bismo vidjeli i da ne bismo znali ništa osim tebe samoga; jer u tebi prebiva sva punina Božanstva tjelesno, a mi smo potpuni u tebi.

E. Dennett

 

„Uskoro ću te gledati

licem u lice;

Ni pola mi nije rečeno

O svoj tvojoj snazi i milosti.

Tvoja ljepota, Gospodine, i slava,

Čuda tvoje ljubavi,

Bit će priča bez kraja

Svih tvojih svetih u vječnosti.“