Svijest o sigurnosti spasenja

Temu ovog članka treba jasno razlikovati od one iz prethodnog članka (Sigurnost spasenja). Sigurnost spasenja odnosi se na apsolutnu, vječnu sigurnost onih koji su u Kristu, dok se svijest o sigurnosti odnosi na osobnu uvjerenost u sadašnje spasenje.

Prema Svetom pismu opravdana svijest o sigurnosti spasenja počiva na dvije vrste dokaza, naime:

a) na normalnim očitovanjima Krista, koji prebiva u vjerniku, i

b) na vjerodostojnosti Božje riječi.

I. Normalna očitovanja Krista, koji prebiva u vjerniku

Među različitim božanskim ostvarenjima koja zajedno omogućuju spasenje duše, u Bibliji je osobito naglašeno usađivanje novog života od Boga. Više od osamdeset i pet novozavjetnih odjeljaka potvrđuju taj čin spasonosne milosti. Razmatranje tih odjeljaka potvrđuje činjenicu da je taj usađeni život Božji dar svima koji vjeruju u Krista (Ivan 10,28; Rimljanima 6,23); taj život je od Krista (Ivan 14,6); taj život je sâm Krist, koji prebiva u vjerniku (Kološanima 1,27; 1. Ivanova 5,11.12), i zbog toga je vječan kao što je vječan i On.

Na temelju činjenice da Krist prebiva u njemu, vjernik je pozvan preispitati sâm sebe je li u vjeri (2. Korinćanima 13,5). Za očekivati je da će srce u kojem prebiva Krist, u uobičajenim okolnostima, biti svjesno prisutnosti te divne Osobe. No kršćanin nije prepušten vlastitim varljivim osjećajima i zamislima o tome na koji će se način očitovati Krist, koji prebiva u njemu, nego je to jasno određeno u Pismu. Za kršćanina koji je podložan Božjoj riječi to osobito otkrivenje ima dvostruku svrhu: ono štiti od umišljanja da je ljudska emocionalnost od Boga – što je vjerovanje koje je danas posvuda prošireno – i postavlja mjerilo duhovne stvarnosti prema kojemu bi neprestano trebali težiti svi oni koji su spašeni.

Jasno je da nespašena osoba, koliko god bila odana vanjskim oblicima religioznosti, nikada neće očitovati život koji je od Krista. Na sličan način je i tjelesan kršćanin u tolikoj mjeri abnormalan da svoje spasenje nikako ne može dokazati vlastitim iskustvom; jer svako uobičajeno kršćansko iskustvo (ali nikada usađeni božanski život) je ograničeno, ili čak okrnjeno onime što je tjelesno (1. Korinćanima 3,1-4). Treba shvatiti da je tjelesan kršćanin jednako savršeno spašen kao i duhovan kršćanin; jer nikakvo iskustvo, ni zasluga, ni odano služenje, ne može sačinjavati ni najmanji djelić temelja spasenja. Kršćanin koji je tek „malo dijete“, ipak je u Kristu (1. Korinćanima 3,1). Njegova obveza pred Bogom nije dokazati vjeru koja će ga spasiti, nego pokoriti se Božjim namislima i Božjoj volji. Temeljna važnost leži u shvaćanju da se uobičajeno kršćansko iskustvo odnosi samo na one koji su ispunjeni Duhom.

U Pismu se spominju sljedeća očitovanja Krista, koji prebiva u vjerniku:

1. Poznavanje Boga kao Oca

U Mateju 11,27 ustvrđeno je da nitko ne poznaje Oca doli Sin i onaj kome ga Sin hoće objaviti. Jedno je znati o Bogu, i takvu spoznaju mogu imati ljudi koji nisu nanovo rođeni, no nešto sasvim drugo je poznavati Boga; a to je moguće samo ako ga Sin objavi. „A ovo je vječni život: da upoznaju tebe, jedinoga istinskoga Boga“ (Ivan 17,3). Zajedništvo s Ocem i Sinom imaju samo oni koji „hode u svjetlosti“ (1. Ivanova 1,6.7). Uobičajeno kršćansko iskustvo, dakle, uključuje osobnu spoznaju Božjeg Očinstva.

2. Nova stvarnost u molitvi

Molitva igra vrlo važnu ulogu u iskustvu duhovnog kršćanina. Ona sve više i više postaje njegovim najvažnijim izvorom snage. Po Duhu koji prebiva u njemu vjernik prinosi hvalospjeve i zahvaljivanja (Efežanima 5,18.19), i po Duhu je osposobljen moliti u skladu s Božjom voljom (Rimljanima 8,26.27; Juda 1,20). S obzirom da je Kristova služba, kako na zemlji tako i na nebu, bila i jest velikim dijelom služba molitve, razumno je zaključiti da će u uobičajenim okolnostima i onaj u kome On prebiva biti potaknut na molitvu.

3. Nova sposobnost razumijevanja Svetog pisma

Prema Kristovom obećanju, Božje dijete će po Duhu razumjeti ono što je Kristovo, ono što je Očevo, i ono što dolazi (Ivan 16,12-15). Na putu za Emaus Krist je otvorio Pisma svojim slušateljima (Luka 24,32), i njihova srca Pismima (Luka 24,45). To predivno iskustvo nije namijenjeno samo povlaštenim kršćanima. To je svakodnevno iskustvo svih koji su ispravni pred Bogom (1. Ivanova 2,27), jer je to prirodno očitovanje Krista, koji prebiva u vjerniku.

4. Novi osjećaj grešnosti grijeha

Voda odstranjuje strana tijela i nečistoću (Ezekiel 36,25; Ivan 3,5; Titu 3,5.6; 1. Petrova 3,21; 1. Ivanova 5,6-8). Tako i Božja riječ odstranjuje sve ljudske zamisli i usađuje uzore koji su od Boga (Psalam 119,11), i djelovanjem Božje riječi na način na koji je primjenjuje Duh ljudsko poimanje grijeha mijenja božanskim poimanjem. Nemoguće je da bezgrešni Krist, s čijeg su lica netom prije negoli je trebao postati žrtvom za grijeh padale kapi znoja poput krvi, ne bi u onome u kome prebiva stvorio novi osjećaj grešnosti grijeha.

5. Nova ljubav za nespašene

Činjenica da je Krist umro za sve ljude (2. Korinćanima 5,12) temelj je na kojem je apostol Pavao mogao reći: „Tako mi od sada nikoga ne poznajemo po tijelu“ (2. Korinćanima 5,16). Bez obzira na sve zemaljske razlike, on je promatrao ljude svojim duhovnim očima samo kao duše za koje je Krist umro. Isto se tako nije prestajao moliti (Rimljanima 10,1) i boriti (Rimljanima 15,20) za izgubljene, a za njih je bio spreman i „sâm od Krista proklet biti“ (Rimljanima 9,1-3). Božanska samilost trebala bi biti ishodom božanske prisutnosti u srcu svakog Duhom ispunjenog vjernika (Rimljanima 5,5; Galaćanima 5,22).

6. Nova ljubav za spašene

U 1. Ivanovoj 3,14 je ljubav prema braći spomenuta kao savršena provjera osobnog spasenja. To je shvatljivo, jer je preporodom putem djelovanja Duha vjernik uveden u novi odnos u Božjem domaćinstvu i Božjoj obitelji, u kojoj postoji istinsko Božje Očinstvo i ljudsko bratstvo. Činjenica da u njima prebiva ista božanska prisutnost, dva su pojedinca povezana životnom vezom koja između njih stvara odgovarajuću međusobnu odanost. Zbog toga je kršćanska uzajamna ljubav učinjena simbolom istinskog učeništva (Ivan 13,34.35), i ta je ljubav uobičajeno iskustvo svih koji su rođeni od Boga.

7. Očitovanje Kristovog karaktera

Vjernikovo osobna iskustva koja proizlaze iz neometane božanske prisutnosti u njegovu srcu opisana su s devet riječi: „Ljubav, radost, mir, strpljivost, ljubaznost, dobrota, vjernost, krotkost, suzdržljivost“ (Galaćanima 5,22.23) i svaka od njih predstavlja obilan izljev neograničenog Božjeg karaktera.

To je život kojim je živio Krist (Ivan 13,34; 15,11; 14,27); to je život nalik Kristu (Filipljanima 1,21). S obzirom da ta obilježja proizvodi Duh, koji prebiva u vjerniku, to iskustvo je omogućeno svima.

8. Svijest o spasenju po vjeri u Krista

Spasonosna vjera u Krista je konačno iskustvo. Apostol je za sebe ustvrdio: „Jer znam kome sam povjerovao“ (2. Timoteju 1,12). Osobno oslanjanje na Spasitelja je u tolikoj mjeri konačan čin volje i stanje uma da čovjek teško može biti prevaren po tom pitanju. No Božja je namjera da istinski kršćanin u svom srcu bude uvjeren da je prihvaćen od Boga. Duhovnom kršćaninu Duh svjedoči da je dijete Božje (Rimljanima 8,16). Isto tako, kad se pouzda u Krista, vjernik neće više imati svijest da je pod osudom zbog grijeha (Hebrejima 10,2; Rimljanima 8,1; Ivan 3,18; 5,24). To ne znači da kršćanin neće biti svjestan grijeha koji počini; no prvenstveno će biti svjestan svoje vječne prihvaćenosti kod Boga po Kristu (Efežanima 1,6; Kološanima 2,13), što je udio svih onih koji vjeruju.

Zaključujući nabrajanje osnovnih značajki pravog kršćanskog iskustva, opet treba naglasiti da je tu isključena svaka tjelesna emocionalnost, i da će vjernikovo iskustvo biti normalno samo ako „hodi u svjetlosti“ (1. Ivanova 1,6).

II. Vjerodostojnost Božje riječi

Iznad i izvan svega što vjernik može iskusiti – a to iskustvo je često neodređeno i zasjenjeno zbog tjelesnosti – postoji trajan dokaz pouzdane Božje riječi. Pišući vjernicima, apostol Ivan veli: „Ovo sam napisao vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni“ (1. Ivanova 5,13). Taj redak daje sigurnost svakom vjerniku, kako tjelesnom tako i duhovnom, da može znati da ima život vječni. Ta sigurnost ne počiva na promjenjivom iskustvu, nego na onome što je zapisano u nepromjenjivoj Božjoj riječi (Matej 24,35; Psalam 119,89.160; Matej 5,18; 1. Petrova 1,23.25).

Pisana Božja obećanja su kao dovršene činjenice (Ivan 6,37; 5,24; 3,16.36; Rimljanima 1,16; 3,22.26; 10,13; Djela 16,31) koje zahtijevaju povjerenje. Ta obećanja spasenja čine Božji bezuvjetni savez milosti i ne zahtijevaju nikakvu ljudsku zaslugu, niti ih treba dokazivati nekim ljudskim iskustvom. Te stvarnosti treba smatrati dovršenim činjenicama, i to jedino na temelju Božje vjerodostojnosti, i čovjek jedino treba vjerovati. Svaki nedostatak svijesti o sigurnosti osobnog spasenja ishod je jednog od dvaju oblika nevjere:

1. Sumnja u vlastito obraćenje

Mnogi ljudi nisu sigurni jesu li, u pogledu vlastitog spasenja, ikada doživjeli osobni susret s Kristom. Premda nije bitno znati dan i sat u koji je čovjek donio takvu odluku, on ipak mora znati da se sada pouzdaje u Krista – bez obzira na to kada se počeo pouzdavati. Apostol veli da je on uvjeren da je Bog u stanju sačuvati (doslovno: sačuvati njegov polog) ono što mu je povjerio (2. Timoteju 1,12). Lijek za svaku nesigurnost po pitanju vlastite prihvaćenosti kod Krista jest primiti Krista sada, priznajući da nikakva vlastita zasluga ili dobro djelo ne vrijede – jer samo Krist može spasiti.

2. Sumnja u Božju vjernost

Drugi kojima nedostaje svijest o sigurnosti vlastitog spasenja, iako su došli Kristu, nisu sigurni da će On održati svoju riječ i prihvatiti ih. Takvo stanje uma obično je posljedica traženja promjene vlastitih osjećaja, umjesto promatranja Kristove vjernosti. Osjećaji i iskustva imaju svoje mjesto; no, kao što smo već rekli, konačni dokaz osobnog spasenja, koji se ne mijenja uslijed osjećaja i iskustva, jest Božja istinitost. On će učiniti ono što je rekao; stoga nije ni pobožno ni preporučljivo sumnjati u vlastito spasenje nakon što smo se konačno oslonili na Krista.

Pitanja

1. Navedi razliku između nauka o sigurnosti spasenja i svijesti o sigurnosti spasenja.

2. Navedi dvije vrste biblijskih dokaza za svijest o sigurnosti spasenja.

3. Koji vid spasenja se provjerava vjernikovim iskustvom? (vidi pouku Spasenje)

4. U čemu to iskustvo može odvesti na stranputicu?

5. Dokaži da je tjelesan kršćanin spašen i siguran u Kristu.

6. Objasni značenje Mateja 11,27.

7. Kako Krist koji prebiva u vjerniku može potaknuti vjernika na molitvu?

8. Objasni što je uobičajeni učinak Krista, koji prebiva u vjerniku, na vjernikovu spoznaju Pisama, na njegov osjećaj prema grijehu, i na njegovu ljubav prema nespašenima.

9. a) Na temelju čega je 1. Ivanova 3,14 razumna provjera stvarnosti kršćanskog iskustva?

b) Zašto je razumno očekivati da vjernik bude nalik Kristu?

10. Koji odjeljak pokazuje da će duhovan kršćanin biti svjestan svoje prihvaćenosti kod Boga?

11. Je li uobičajeno kršćansko iskustvo bitno za spasenje?

12. Na čemu, nevezano za iskustvo, počiva svijest o sigurnosti spasenja?

13. Što bi trebao učiniti onaj tko sumnja u svoje pouzdanje u Krista?

14. Što bi trebao učiniti onaj tko, čak i nakon što se pouzdao u Krista, sumnja u Kristovo obećanje da će ga On primiti?