Nastajanje mjesne crkve

Djela apostolska 19,1-20

U ovom izlaganju neće biti riječ o nastanku Crkve na Zemlji, koja je, prema opisu u Djelima apostolskim 2, nastala na dan Pedesetnice silaskom Svetoga Duha.

Na primjeru crkve u Efezu promotrit ćemo kako praktično nastaje mjesna crkva.

Događaj koji je opisan u Djelima apostolskim 19, pokazuje nam razne preduvjete i ishode koji prate nastanak mjesne crkve.

Promotrimo pobliže sedam takvih obilježja.

1. „Pavao… dođe u Efez“ (1. redak)

Proslavljeni Gospodin je svojoj Skupštini (Crkvi) dao darove – evanđeliste, pastire i učitelje. Tamo gdje darovi ne mogu slobodno vršiti službu pod vodstvom Svetog Duha zato što su ograničeni ljudskim propisima i uredbama, ne može nastati crkva koja je po Božjim namislima.

To pak u Efezu nije bio slučaj. Stoga je apostol pod vodstvom Svetog Duha bio upotrijebljen kao Božje oruđe. Njegovo djelovanje u tom gradu bilo je blagoslovljeno te je tamo nastala crkva.

Kada Bog u svojoj milosti danas djeluje na sličan način, možemo govoriti o nastanku mjesne crkve.

2. „Gdje pronađe neke učenike“ (1. stih)

Daljnji preduvjet za nastanak takvog svjedočanstva je postojanje istinskih učenika. U Efezu je bilo takvih učenika, premda su, kako pokazuju sljedeći redci, trebali biti još poučeni.

U Djelima apostolskim 22, Pavao izvješćuje o svom obraćenju. Tamo nalazimo neka obilježja pravog učeništva:

– „Padoh na tlo“ (22,7). Svatko tko hoće biti učenik Gospodina Isusa mora u svom životu imati trenutak kada je „pao na tlo“ pred Gospodinom, kad je prihvatio Božju presudu nad samim sobom i pokajao se.

– Zatim u 8. retku čujemo prvo Pavlovo pitanje: „Tko si ti, Gospodine?“ Obilježje učenika nije samo prihvaćanje Isusa za svog Spasitelja, nego i priznavanje njega sa svog osobnog Gospodara (Gospodina).

– Drugo Pavlovo pitanje glasi: „Što da učinim, Gospodine?“ (10. redak). To nas vodi korak dalje. Time što je obraćeni Saul priznao Gospodina Isusa svojim Gospodarom, to ga je vodilo ka osobnoj ovisnosti i praktičnoj poslušnosti u svakodnevnom životu kao učenika.

– „Jer ćeš mu biti svjedokom pred svim ljudima“ (15. redak). Učenik je uvijek i svjedok za svoga Gospodina, a to ima sasvim praktične posljedice za naš život vjere. Ako u području u kojem svakodnevno živimo i krećemo se – u susjedstvu, u školi i na poslu – svjedočimo za našega Gospodina, doživjet ćemo dvoje: duboku unutarnju radost u svome srcu, ali i prezir svijeta.

3. „Raspravljajući i uvjeravajući ih o kraljevstvu Božjem“ (19,8).

Sljedeće obilježje jest to da im je Pavao naviještao Božje kraljevstvo. I danas je veoma važno razumjeti razliku između Božjeg kraljevstva i Crkve. Nažalost, u kršćanstvu vlada veliko neznanje o tome. Ta kako inače objasniti činjenicu da je Petru, kojemu je Gospodin dao ključeve Kraljevstva, takozvano kršćanstvo dodijelilo „ključ vlasti nad crkvom“?

Božje kraljevstvo odnosi se na Zemlju. Započelo je Gospodinovim dolaskom na Zemlju i završit će na kraju Tisućgodišnjeg kraljevstva.

To kraljevstvo pojavljuje se u dva oblika. Prvi oblik je onaj u kojem su Gospodin i Njegovi učenici odbačeni. To je bilo onda kad je On hodao Zemljom sa svojim učenicima. Danas, u razdoblju kršćanstva, još uvijek je tako, a tako će biti i u razdoblju Velike tjeskobe koja očekuje Ostatak iz Izraela. U razdoblju Tisućgodišnjeg kraljevstva poprimit će Kraljevstvo drugi oblik, to jest onaj stvarni: Kralj i Njegovi učenici neće više biti prezreni, nego proslavljeni.

Dok je, dakle, Božje kraljevstvo namijenjeno za područje i vrijeme trajanja Zemlje, Božja Crkva je po svom karakteru i namjeni nebeska i vječna, iako se ona stvara i gradi na prostoru Zemlje i u vremenu.

4. U 9. i 10. retku opisano nam je kako su se učenici u Efezu započeli okupljati kao crkva.

Predstavnici zemaljske religije su otvrdnuli, nisu poslušali Evanđelje i javno su govorili ružno o tome Putu, to jest o kršćanskoj vjeri.

Takvo, veoma zabrinjujuće ponašanje i danas se često vidi kod pripadnika neke ljudske religije. No trebali bismo se i osobno upitati: “Ima li možda biblijskih redaka u pogledu kojih smo mi otvrdnuli svoja srca i nismo spremni poslušati ih?” To bi bilo veoma zabrinjavajuće.

U takvoj situaciji Pavao je odvojio vjernike. Odvajanje od svake vrste zemaljske religije neophodan je preduvjet da bi mogla nastati mjesna crkva; jer samo tako smo osposobljeni vršiti duhovno bogoslužje.

Ondašnje zemaljsko bogoslužje izraelskog naroda svojevremeno je bio odredio sâm Bog. No došlo je vrijeme da se Oca štuje „u Duhu i istini“, to jest na duhovan način i u skladu s objavljenom istinom.

U kršćanstvu, nažalost, nalazimo slabo razumijevanje istinskog kršćanskog položaja. Kršćani oponašaju gotovo sva obilježja zemaljskog bogoslužja. Usporedit ćemo glavna obilježja zemaljskog bogoslužja s glavnim obilježjima duhovnog bogoslužja.

U zemaljskom bogoslužju izraelskog naroda, određenom od Boga, postojala je osobita skupina svećenika koji su bili odvojeni od običnog naroda.

Duhovno bogoslužje u kršćanskoj rasporedbi vrši sveto svećenstvo, koje obuhvaća sve vjernike (1. Petrova 2,5).

Nadalje, obilježje zemaljskog bogoslužja bilo je svetkovanje nekih osobitih dana. Kako je sramotno da oni koji se proglašavaju kršćanima gotovo uopće ne razumiju što je pravo kršćansko bogoslužje.

Kako bi inače bilo moguće da je gotovo sve “kršćanstvo” obilježeno osobitim klasama duhovnika, raskošnim „Božjim kućama“, bogoslužjima na kojima se koriste glazbeni instrumenti te svetkovanjem crkvenih blagdana?

5. „Tako da su svi … čuli riječ Gospodina Isusa“ (10. redak).

Daljnje važno obilježje svake mjesne crkve jest činjenica da se u njoj navješćuje Gospodinova riječ. Gospodin putem svoje Riječi, preko svojih slugu, govori svakoj mjesnoj crkvi.

6. „Čudesa neobična činio je Bog“ (11. redak).

U povezanosti s nastankom crkve u Efezu, Pismo izvješćuje da su se događala neobična čudesa. Riječ je o Gospodinovoj potpori na početku. Time je on potvrdio autoritet i službu apostola u doba kad Božja riječ još nije bila upotpunjena.

„Oni pak odu te su posvuda propovijedali; a Gospodin je surađivao s njima i Riječ potvrđivao popratnim znamenjima“ (Marko 16,20).

„I suposvjedočio Bog znamenjima i čudesima, raznovrsnim silnim djelima i darivanjima Duha Svetoga po svojoj volji“ (Hebrejima 2,4).

Upotpunjavanjem pisane Božje riječi ta su čudesa postupno jenjavala te su, na posljetku, potpuno prestala u tom obliku.

No ne bismo li i danas, u određenom smislu, u pogledu mjesne crkve mogli reći: „Čudesa neobična činio je Bog“?

Nije li nastanak i opstanak svake mjesne skupštine Božje čudo?

Skup (sastanak) ljudi bez ljudskog vodstva i organizacije, koji se unatoč toga odvija na trezven i duhovan način, uvijek iznova je čudo Božje milosti.

Ne zaboravimo to! Nemojmo se (ako to imamo) na to naviknuti i smatrati to samo po sebi razumljivim.

7. „Pa ih sve obuze strah; i veličalo se ime Gospodina Isusa“ (17. redak).

Posljednje obilježje koje želim spomenuti jest bogobojaznost. Kako je važno da u mjesnoj crkvi postoji praktična bogobojaznost! Bogobojaznost uvijek proizvodi blagoslovljene rezultate.

Naš odjeljak pokazuje nam dva takva rezultat:

– Veličalo se ime Gospodina Isusa. Mjesna crkva je mjesto na kojem se Gospodinu Isusu i Ocu prinosi hvala i štovanje.

– U 18. i 19. retku vidimo odvajanje od zla. Gospodin može blagosloviti mjesnu crkvu samo ako u životima pojedinaca i u životu čitave skupštine uvijek postoji spremnost priznati i ukloniti ono što nije ugodno Gospodinu i na što On uperi svoj prst. To nas ponekad može „mnogo stajati“, kao što pokazuje 19. redak.

Ako se sve to što nalazimo kod crkve u Efezu nađe i u našim mjesnim crkvama, onda će – u to možemo biti sigurni – ishod i kod nas biti kao kod Efežana, naime – duhovni rast.

„Tako se riječ Gospodinova silno širila i jačala“ (20. redak).