Kako izbjeći sektaštvo?

Sektaštvo je otrovna biljka koja raste u svačijem vrtu. Ako nismo dovoljno samo-disciplinirani da ga iščupamo iz korijena, ono će sve više rasti i prouzročiti neopisive duhovne teškoće. Njegovi su pokazatelji vrlo lako uočljivi, no mi ga obično prije prepoznajemo u tuđem vrtu nego u svom. Zašto? Zato što je sektaštvo u suštini sebičnost, a nitko od nas ne želi biti prepoznat kao sebičan, pogotovo ako smo doista sebični. Ako pak nismo sebični, ne bismo se uopće trebali brinuti zbog toga što ljudi možda misle da jesmo. Pravo rješenje za sektaštvo je u priznavanju Gospodina Isusa kao središta svih Božjih namjera. Ja nisam središte sveg stvorenja, a nije ni skupina sa kojom imam zajedništvo, pa čak ni Crkva Božja koja je tijelo Kristovo. Središte svega je osoba Sina Božjeg. Stoga prava nesebičnost uvijek njemu daje najuzvišenije mjesto, ne tražeći za sebe nikakvu čast.

Postoje određena područja u kojima sektaštvo često dolazi do izražaja. U poslanici apostola Pavla Efežanima divno su nam predočena rješenja za sva tri slučaja. Duboko razmišljanje o toj divnoj poslanici, doista nam može pomoći da izbjegnemo zamku sektaštva. To su slijedeća područja:

1. naučavanje o položaju Crkve Božje

2. naš stav prema drugim kršćanima

3. naše djelovanje u pogledu drugih kršćana

1. Koji je nauk o Crkvi Božjoj?

Efežanima 1,2 i 3 prikazuje nam vrlo jasno taj nauk. Crkva Božja je tijelo Kristovo i uključuje sve vjernike po čitavom svijetu (pogl. 1,22.23). U Starom Zavjetu Židovi su bili strogo odvojeni od pogana. No sada, u Kristu Isusu, i židovski i poganski vjernici spojeni su u jedno tijelo putem Kristova križa (pogl. 2,13-16). To znači da je uklonjeno svako neprijateljstvo između njih i Bog ih je sjedinio u Kristu Isusu. U starozavjetno vrijeme je to bila tajna sakrivena u Bogu: da će pogani biti sunasljednici, pripadati istom tijelu i  biti sudionici Njegova obećanja u Kristu po evanđelju (pogl. 3,4-6). To međutim nije više tajna, nego je otkriveno, osobito kroz apostola Pavla. Za židovske vjernike nije bilo lako priznati tu veličanstvenu istinu, što je očito iz Petrove dvojbe da uopće ode u kuću poganina, kada mu je Bog govorio u Djelima 10,13-15 (vidi također stih 28, te Djela 11,1-3). No ako mi danas, u razdoblju Božje milosti, ne prihvatimo ovu divnu istinu, onda zauzimamo sektaški položaj.

Svaka kršćanska skupina koja se okuplja na bilo kojem drugom temelju, a ne na temelju jednog tijela Kristovog, sektaška je. Sva naučavanja koja držimo moraju biti primjenjiva na čitavo tijelo Kristovo. Ako držimo naučavanja koja su primjenjiva samo na našu skupinu, na sektaškom smo tlu, jer nas ta naučavanja u biti odvajaju od ostalih udova tijela Kristova. Korištenje nekog posebnog imena (denominacija) suprotno je Pismu, jer je ishod toga podjela među kršćanima, pa prema tome i sektaštvo. Netko će međutim nastojati opravdati takav stav, smatrajući da takve podjele potiču zdravo nadmetanje, izazivajući vjernike da marljivije rade za svoju stvar. No je li nadmetanje među Božjim svetima zdravo? Je li ispravno marljivije raditi za našu stvar umjesto raditi jednostavno za Boga? Je li bilo takvog nadmetanja između Petra, Pavla, Jakova, Ivana i Timoteja? Takvo je nadmetanje sektaško, sebična energija za ostvarivanje ciljeva neke posebne crkvene skupine.

Jasno je da nakon svih podjela koje su se dogodile, danas ne možemo okupiti sve Božje svete i sprovesti jedinstvo koje je nekoć postojalo u ranoj crkvi. No još uvijek možemo priznavati jedini pravi temelj okupljanja, a to je jedno tijelo Kristovo, te se okupljati u jednostavnosti na tom temelju, ne smatrajući pri tom da smo jedino mi tijelo Kristovo. Ako iskreno priznajemo ovaj temelj kao jedini temelj okupljanja, onda nismo na sektaškom tlu. Čeznimo samo za tim i za ničim drugim!

2. Imamo li sektaški stav prema drugim kršćanima?

Nažalost je moguće držati učenje Pisma i tvrditi da se okupljamo sa drugim kršćanima na temelju jednog tijela Kristovog, a istodobno imati sektaški stav prema drugim kršćanima. Iako držimo nauk o jednom tijelu Kristovom, to nas ne oslobađa obveze da ljubimo i brinemo za druge vjernike koji možda nemaju takav stav. Trebali bismo ih zapravo ljubiti istom ljubavlju kao i one koji su nam najbliži. Drugačije rečeno, ispravno je jedino ako uvijek imamo nesektaški stav. Efežanima 3,17-19 jasno nam govori o tome: «da Krist po vjeri prebiva u srcima vašim. U ljubavi budite ukorijenjeni i utemeljeni da možete shvatiti zajedno sa svima svetima što je širina i duljina i dubina i visina, te spoznati ljubav Kristovu koja nadilazi spoznaju, da se ispunite svom puninom Božjom.» Ovo je stav ljubavi koji obuhvaća sve svete na svakom mjestu. Naravno da se ljubav ne može uvijek izraziti u prihvaćanju svih putova kojima drugi idu, no ta je ljubav iskrena i čezne za čistim blagoslovom za svakoga. To je nesebičan i nesektaški stav.

Nažalost u Luki 9,49 vidimo nešto sasvim suprotno. Ivan veli Gospodinu: «Učitelju, vidjeli smo jednoga kako istjeruje zloduhe u tvoje ime i zabranili mu, jer ne ide s nama.»  Ovo je svakako sebičan i sektaški stav, kojeg Gospodin mora ispraviti, blago odgovarajući: «Ne branite mu, jer onaj tko nije protiv nas na našoj je strani.» Zar nismo zahvalni da se djelo Gospodinovo čini, pa makar tko to bio? Moramo bdjeti da nas ne bi obuzelo shvaćanje da jedino naša skupina uživa Gospodinovo odobravanje. Naravno da je ispravno ostati na položaju nesektaškog naučavanja na koji nas je Gospodin postavio. No pogrešno je ako si u tom položaju dopustimo sektaški stav prema drugim kršćanima. S druge pak strane, možemo biti zahvalni kad vidimo kršćane koji očituju nesektaški stav prema drugima, iako se možda nalaze na sektaškom položaju. U takvim je slučajevima njihov stav bolji nego njihov položaj.

3. Sektaško djelovanje prema drugima

Može biti da zauzimamo položaj u skladu s Pismom i da naš odnos prema drugim kršćanima izgleda nesektaški, a da je naše djelovanje ipak sektaško. Zapravo je lako moguće sasvim iskreno zauzimati nesektaški položaj i imati iskreno nesektaški duh, a ipak imati stvarnih poteškoća kada treba nesektaški djelovati. Naročito je to tako zbog zbrke u kršćanstvu koju su proizvele bezbrojne podjele. Jer ovo više nije samo osobna stvar, nego nešto što pogađa skupštine Božjih svetih.

U Efežanima 4 možemo vidjeti što je to nesektaško djelovanje. Naše življenje treba biti dostojno našeg poziva (stih 1). Moramo marljivo nastojati održati jedinstvo Duha u svezi mira. Svakom pojedinom vjerniku dana je milost prema mjeri dara Kristovog (stih 7). Spomenuti su samo posebni darovi javnih službi – apostoli, evanđelisti, pastiri i učitelji – kojima je svrha da se svi sveti osposobe za djelo služenja, da zajedničkim radom izgrađuju Crkvu Božju, dok (eventualno!) svi ne prispiju do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove (stih 13).

Stoga svaki vjernik treba biti pripravan služiti svim svetima, a ne samo onima sa kojima se redovito okuplja. Nemojmo dakle biti sektaši u svom djelovanju, nego nastojimo svim mogućim načinima biti na blagoslov čitavom tijelu Kristovom. Neka svaki sluga koji propovijeda riječ Božju nastoji govoriti ono što se odnosi na čitavu crkvu Božju, a ne samo na određenu skupinu, jer bi to bilo sektaški.

Okupljanja zajednice

Danas međutim skupštine Božjih svetih imaju povećane teškoće da izbjegnu sektaštvo. Možemo li primjerice, prihvatiti u zajedništvo lomljenja kruha (večere Gospodinove) nekog tko se smatra kršćaninom, bez obzira na njegov nauk i na njegovo moralno stanje? Svaki će iskreni vjernik smjesta odgovoriti da ako je njegov nauk u temelju pogrešan, ili pak je njegov život moralno zao, moramo ga odbiti. Sigurno da nije sektaški odbiti ga, nego je to poslušnost Pismu (2.Ivanova 9-11; 1.Kor 5,11).

Neki kršćanin može biti u zajedništvu sa onima koji imaju krivi nauk ili su moralno zli. Može li ga dok je u takvom stanju ijedna istinska crkva Božja primiti u zajedništvo lomljenja kruha? Neki će reći da bi bilo sektaški ne primiti ga. No Pismo kaže: «I nemajte udjela u besplodnim djelima tame, nego ih radije razotkrivajte» (Ef 5,11). «Stoga iziđite iz njihove sredine i odvojite se, govori Gospodin, i nečisto ne dotičite i ja ću vas primiti» (2.Kor 6,17). Biti poslušan Pismu sigurno nije sektaški.

Postoje međutim i drugi slučajevi, koji su manje ozbiljne naravi. Neki se lakše rješavaju, dok drugi stvaraju više poteškoća. To znači da vjernik mora boraviti u Gospodinovoj prisutnosti tražeći mudrost za svaki pojedini slučaj kako bi na temelju vjere i ljubavi mogao djelovati za Njega. Možda ćemo ponekad biti optuženi za sektaštvo, iako smo u stvari pokrenuti Božjom ljubavlju i čeznemo jedino za blagoslovom neke osobe. S druge pak strane možemo misliti da smo vjerni Gospodinu, a zapravo smo oštri i sektaši. Kao i u svakom drugom aspektu kršćanskog života, tako i u ovome trebamo milost Božju da nas sačuva i vodi.

Najgore od svega ovoga je sektaški nauk (položaj), jer on je temelj sektaškog stava i sektaškog djelovanja. No ako zauzimamo nesektaški položaj, budimo marljiviji u provođenju nesektaškog stava i nesektaškog djelovanja.

LMG