Vaša crkva ili Božja crkva?

Ako utvrdimo da sudjelujemo u nečemu što je protivno Pismu, naš je zadatak prestati činiti zlo i naučiti činiti dobro.

Naš zadatak nije stvoriti novu crkvu – daleko bilo to od nas – nego prionuti uz ono što je bilo od početka, to jest uz jedinu istinsku Crkvu – Božju Skupštinu kakva nam je prikazana u Pismu. Zašto oklijevate? Niste li zadovoljni Božjom Crkvom? Čiju ili kakvu crkvu biste vi htjeli?

Uzvratit ćete da su se promijenila vremena i okolnosti. Vjerojatno ćete sumnjičavo upitati mogu li skupovi dvoje ili troje kršćana na raznim mjestima biti Božja Crkva. Nema dvojbi da je došlo do promjena, i to takvih koje bi nas trebale rastužiti. No pravo pitanje jest je li se promijenila Božja volja u pogledu Njegove skupštine? Što je ispravno – prihvatiti ljudske promjene ili vratiti se Božjoj volji, premda će se, u tom slučaju, možda samo dvoje ili troje okupljati u pokornosti Njegovoj riječi? Ako se sastajem s njima u Gospodinovo ime prihvaćajući članove Njegova tijela, čekajući na Božje djelovanje putem Njegove Riječi i Njegovog Duha, nije li Isus među nama? Kakvu bismo još veću utjehu trebali? Vjerujem da je to Gospodinova providnost za posljednje dane, što ću pokušati i dokazati u sljedećem predavanju.

Želim naglasiti da je sloboda djelovanja Duha među okupljenim Kristovim udovima jedno od načela Božje skupštine koja su utvrđena u Božjoj riječi. On ne može podržati nikakvo drugo načelo. Prema tome: ili postupam po njemu, ili ne postupam. Ako nastojim biti vjeran Gospodinu, bit ću blagoslovljen – kakva god bila moja žalost zbog sveopćeg stanja crkve. Ako mu pak nisam bio vjeran, trebam priznati svoju nevjernost. Božja riječ je nedvojbeno jasna u pogledu Njegovih nepromjenjivih namisli za Njegovu skupštinu. Sveti Duh je došao da bi zauvijek vodio Njegovu skupštinu. Jedino što je potrebno jest duh pokajanja i vjere. Postoje prepreke; postoje zamke; trebat će platiti visoku cijenu u ovom zlom svijetu za poslušnost Gospodinu Isusu. No nisam li ja Njegov? Cijenim li Njegovu ljubav? Je li mi On vredniji od svega u ovome svijetu? Je li Njegov jaram opterećenje? Je li Njegova volja radost mojoj duši? Rekao bih, dakle, da postoji samo jedan put. Uzaludno je glasno ispovijedati kako smo spremni ići s Gospodinom u zatvor ili u smrt. To On možda nikada neće tražiti od nas. Ali On od svakog kršćanina traži da bude vjeran Njegovoj slavi u Božjoj skupštini. Nije tu riječ o pitanju sukobljenih institucija ili raznih vođa; niti je riječ o pitanju pojedinih doktrina ili o načinima provođenja discipline. Jesu li moje navike, moja tradicija, ili bilo što u ovom životu, ono što me sprečava na vjernost Božjoj volji za Njegovu skupštinu? – o tome je riječ.

Ako znaš što je Božja volja, ne oklijevaj više ni dana. Ne čekaj da sve bude jasno. Kad Bog nekog poziva van, a taj veli „najprije mi pokaži zemlju“ – to nije vjera. Ukloni ono što znaš da je pogrešno. Nikada nemoj nastaviti s onime što je nedvojbeno protivno Božjoj riječi. „Onome tko ima, dat će se.“

Jeste li odustali od onoga za što znate da se ne podudara s Božjom riječi, nego joj proturječi? Prionite uz Božju riječ i uz ništa drugo. Dopustite da vas upitam, primjerice, što ste radili prošle nedjelje? Jeste li, kao kršćanin, bili na onom mjestu za koje možete iskreno reći: „Bio sam na svom mjestu, u Božjoj skupštini“? Jesu li se tamo članovi tijela okupili pouzdajući se u vodstvo Svetoga Duha, s otvorenom mogućnošću da pojedini vjernici, svatko prema primljenom daru, mogu posluživati jedni drugima kao dobri upravitelji raznovrsne milosti Božje? Ili ste se pak pridružili onim drugima, koji smatraju da bi takav način odvijanja skupova – kakav je izložen u Pismu – doveo do nereda? Ako je bilo ovo drugo, Gospodin vam jasno pokazuje da niste ni u području Njegove volje ni Njegove slave u skupštini!

Ne velim da niste u području Kristove milosti ili da ste izvan područja djelovanja Svetoga Duha – daleko od toga. Ja vjerujem da On blagoslivlja ljude ne samo u protestantskim zajednicama, nego i mnogo šire. Vjerujem da Božji Duh djeluje gdje god se propovijeda Kristovo ime, na dobrobit i vjernika i nevjernika. Ni u jednom trenutku nisam posumnjao u to da je Bog upotrijebio svoju riječ za obraćenje i utjehu rimokatolika, rimokatoličkih svećenika, redovnika i časnih sestara. Možda je to bilo u ograničenoj mjeri, jer je protivljenje istini zacijelo veliko, a otvorenost doista slaba. Pa ipak je to bila stvarnost, kako u prošlosti, tako i u naše doba.

No ne bih više o tome. Nije upitno može li Božji Duh učiniti istinu djelotvornom u pojedinoj denominaciji. Glavna tema koju sada razmatramo jest poštujemo li Krista u skladu s Božjom riječju? Jesmo li pokorni Gospodinu u skupštini? Provodimo li Njegovu volju onoliko koliko ju poznajemo? U tome možemo i pogriješiti – i zasigurno smo svi već pogriješili. Kad se okupimo na taj način, neki će biti nemirni, drugi pak nikada neće činiti ni ono što bi trebali. Možda ćete slušati pojedince koji bi radije trebali šutjeti, a ponekad ćete gledati one koji stalno šute, premda bi bilo blagoslovljeno da progovore. Moguće je da će se takvi boriti sa strahom od odgovornosti, ili će se bojati kritiziranja, ili će ih nešto drugo spriječiti da izraze ono što im je u srcu. To se sve može pojaviti. Nitko ne poriče mogućnost pogreške. Naprotiv, takve pogreške su činjenica. No može li to, i u najmanjoj mjeri, oslabiti Božju istinu ili razriješiti Njegovu djecu od obveze?

Želim naglasiti da se ne natječemo za nešto vlastito, bilo naslijeđeno od naših predaka, bilo za neki svoj izum. Ne natječemo se za nešto samo zato što je to novo, niti samo zato što je to staro – bilo to staro tri stoljeća ili tisuću petsto godina. Vraćamo se onom temelju koji smo napustili, i to je bio naš grijeh – grijeh kršćanstva. Vraćamo se putu za koji znamo da je apsolutno ispravan i istinit, jer je to Božji put. Postavljamo se na jedini božanski temelj za Crkvu. Ne pouzdajemo se u sebe, ali smo sigurni da postupamo ispravno predajući sebe Bogu i milosti Njegove riječi. Zbog toga možemo biti ohrabreni. Ako karakter naših poteškoća, opasnosti i iskušenja dokažu koliko nam je potrebno Pismo, naučit ćemo i primjenjivati Pismo uvijek novom svježinom i snagom. Tako će se naša srca ohrabriti da sve više prianjamo uz Boga.

William Kelly, isječci iz knjige „The Chruch of God“, 3. poglavlje „Assembly and ministry“