Posted by «I Bog reče: ˝Neka budu svjetlila na svodu nebeskom, da razdvajaju dan od noći; i neka ona budu znaci, i za vremena, i za dane i godine, da obasjavaju Zemlju˝; i bi tako. I Bog načini dva velika svjetlila: veće svjetlilo da upravlja danom i manje svjetlilo da upravlja noću: također načini i zvijezde.» (Postanak 1,14-16)
Sunce je veliko središte svjetlosti i središte našeg planetarnog sustava. Oko njega se okreću manja tijela i od njega dobivaju svjetlost. Stoga ono prikladno simbolizira Onoga koji će se uskoro pojaviti, kao «Sunce pravednosti sa zdravljem na svojim krilima», da obraduje srca onih koji se boje Gospodina. Prikladnost i ljepota ovog simbola potpuno će biti jasna onome tko nakon probdjevene noći promatra kako izlazeće sunce na istoku svojim zlatnim zrakama obasjava nebo.
Magla i noćne sjene iščezavaju i izgleda kao da se čitavo stvorenje veseli ponovnom pojavljivanju svjetlila koje ga obasjava. Tako će biti i kad se pojavi Sunce Pravednosti. Noćne sjene će se raspršiti i čitavo stvorenje će se obradovati svanuću «jutra bez oblaka» – početku sjajnog i vječnog dana slave.
Mjesec, koji nema svjetlosti sâm u sebi, dobiva svjetlost od sunca. On uvijek odražava sunčevu svjetlost, osim kad zemlja svojim djelovanjima to spriječi. Čim sunce utone iza horizonta pokazuje se mjesec, koji prima sunčeve zrake i reflektira ih na mračnu zemlju. Ako je pak mjesec vidljiv danju, tada je njegova svjetlost blijeda, što je neminovno u prisutnosti nadmoćnijeg sjaja. No istina je, kako smo već i spomenuli, da zemlja ponekad utječe svojim djelovanjima. Tamni oblaci, gusta magla, pa čak i hladne pare, podižu se sa površine Zemlje i skrivaju našem oku njegov sjaj.
Kao što je sunce divan i prikladan simbol Krista, tako nas mjesec očito podsjeća na Crkvu. Izvor njezine svjetlosti skriven je ljudskom pogledu. Svijet ga ne vidi, ali ona ga (Krista) vidi. Ona je odgovorna da reflektira njegove zrake na mračni svijet. Svijet ne može ni na koji drugi način naučiti nešto o Kristu, osim kroz Crkvu. Apostol Pavao, nadahnut Svetim Duhom, kaže: «Vi ste naša poslanica…koju čitaju i poznaju svi ljudi…jer ste se očito pokazali da ste poslanica Kristova» (2. Kor 3,2-3).
Kakva odgovorna uloga! Kako bi Crkva trebala ozbiljno bdjeti nad svim svojim putovima da ne bi nešto spriječilo odražavanje Kristove nebeske svjetlosti! Kako će pak ona odražavati tu svjetlost? Dopuštajući da ona zasja nad njom, u svom nepomućenom sjaju. Ako bi Crkva hodila samo u Kristovoj svjetlosti, zasigurno bi odražavala tu svjetlost i to bi ju uvijek održalo u njezinu ispravnom položaju. Svjetlost mjeseca nije njegova vlastita svjetlost. Tako je i kod Crkve. Ona nije pozvana da sâma sebe prikazuje svijetu, nego je dužna odražavati svjetlost koju i sâma prima. Obvezna je marljivo proučavati put kojim je On išao dok je bio na zemlji i, pomoću energije Svetog Duha, koji prebiva u njoj, slijediti ga na tom putu. No nažalost, zemlja djeluje sa svojim maglama, oblacima i parama, te sakrije svjetlost i zamrlja poslanicu. Svijet tada može vidjeti samo malo Kristovih obilježja u onima koji ispovijedaju njegovo ime. U mnogim pak slučajevima, pokazuju čak ponižavajuću suprotnost umjesto sličnosti. Promatrajmo Krista s više molitve, kako bismo vjernije odražavali njegovu sliku!
Zvijezde su udaljenija svjetlila. One svijetle u drugim područjima i imaju slabu vezu s ovim sustavom, osim što noću vidimo njihovo treperenje. «Jer se razlikuje zvijezda od zvijezde po slavi». Tako će biti u budućem kraljevstvu Sina. On će sjati živim i vječnim sjajem. Njegovo tijelo, Crkva, vjerno će odražavati njegov sjaj posvuda oko sebe, dok će pojedinačni vjernici sjati u onim područjima koja će im dodijeliti pravedni Sudac, kao nagradu za vjernu službu u razdoblju mračne noći njegova odsustva. Ovo bi nas trebalo potaknuti da nastojimo biti što sličniji našem odsutnom Gospodinu (vidi Luka 19,12-19).
Komentari Biblije 