Posted by Osoba Gospodina Isusa uključuje bezbrojne slavne odlike, koje mi ljudi možemo samo djelomično razmatrati i diviti im se. U mnogim odjeljcima Novog zavjeta, a osobito u evanđeljima, prikazana nam je Osoba našeg Spasitelja. No u tri osobita poglavlja Novoga zavjeta, naime u Ivanu 1, Kološanima 1 i u Hebrejima 1 nalazimo iznimno mnogo Njegovih naziva.
Sin Božji
„Bog, koji je nekoć više puta i na više načina govorio ocima po prorocima, u ove posljednje dane progovorio nam je po svome Sinu“ (Heb 1,1).
Isus Krist nije bio običan čovjek poput nas. Da, On je bio pravi čovjek poput nas, ali bez ijednog grijeha. No on je Bog, i bio je Bog prije negoli je postao čovjekom. On je vječni Sin vječnoga Boga. Mi ljudi to ne možemo razumjeti, jer je naš razum ograničen te ne možemo razumjeti niti što to znači biti Bog niti kako je moguće da jedna te ista Osoba bude potpuni čovjek i potpuni Bog. No Biblija to jasno svjedoči o Isusu Kristu. U 1. Timoteju 2,5 On je nazvan „čovjek Krist Isus“, a u 1. Ivanovoj 5,20 „istinski Bog“.
Još prije rođenja Isusa Krista bilo je naviješteno da će istinski Sin Božji postati čovjekom: „Stoga će sveto (dijete) što će se roditi biti nazvano Sinom Božjim“ (Lk 1,35). U svezi s uskrsnućem Isusa Krista posvjedočeno je da je On Bog koji je „proglašen Sinom Božjim u sili, po Duhu svetosti, uskrsnućem od mrtvih“ (Rim 1,4). Evanđelist Marko taj naziv navodi na početku svog izvješća o Isusovu životu: „Početak evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega“ (Mk 1,1).
Zašto je On tako često nazvan „Sinom Božjim“ a ne „Bogom“? Je li on možda niži od Boga, to jest Boga Oca? Ne! Božji Duh služi se nazivom „Sin“ kako bi Gospodina Isusa razlikovao od Boga Oca i Boga Svetoga Duha. Znamo iz drugih dijelova Pisma da je i Otac, i Sin, i Sveti Duh – Bog. Da, kažem „je Bog“ (a ne „ Bogovi su “), jer je Bog jedan „jedini“ (Pnz 6,4), jer postoji samo jedan Bog.
Čak su i Židovi znali da onaj tko je „Sin Božji“ jest i sâm „Bog“. To možemo pronaći u Ivanu 19,7: „Odgovore mu Židovi: ˝Mi imamo zakon i po našem zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim.“
Mi koji vjerujemo u Gospodina Isusa možemo mu se diviti kao vječnom Sinu Božjem. On je vječan u svom biću, vječan u svom odnosu prema Ocu i prema Svetome Duhu. Pa ipak ga valja razlikovati od Oca i Duha, jer Sin je postao čovjekom i kao čovjek je umro na križu Golgote za nas. Neka mu je za to vječna hvala – čovjeku Isusu, Sinu Božjemu!
„Sin je stvoritelj, održavatelj i nasljednik svega. Osim toga je On i točan odraz svega onoga što Bog jest, jer je i sâm Bog. S obzirom da je On tako točan odraz, nastupio je, s jedne strane, kao božanski glasonoša, s druge strane kao Otkupitelj.
Da je samo govorio, svi bismo ustuknuli u strahu. No s obzirom da je ostvario očišćenje grijeha i govorio, možemo s radošću prihvatiti Njegovu objavu.“
(F. B. Hole, Grundzüge des Neuen Testaments, Svezak 5, str. 11).
Sin Čovječji
„I reče mu: ˝Zaista, zaista, kažem vam: od sada ćete gledati nebo otvoreno i anđele Božje kako uzlaze i silaze nad Sina čovječjega“ (Ivan 1,51).
To je izjavio Gospodin Isus kad ga je jedan pobožni Židov oslovio kao Sina Božjega i Kralja Izraelova. Bilo je nešto veličanstveno u tome što je netko u Gospodinu Isusu prepoznao Mesiju, kojega je Bog bio navijestio već u Starom zavjetu. No Isus je tom čovjeku, Natanaelu, morao priopćiti da postoji nešto još uzvišenije; naime, da on nije samo Mesija, nego i „Sin čovječji“. Time se ne podrazumijeva samo to da je Isus stvaran čovjek, premda je i to uključeno u tom nazivu. Kao „Sin čovječji“ on je jedinstven u svom dostojanstvu, veličini i autoritetu koji ima kao onaj koji će suditi svijetu.
To su Židovi mogli lako shvatiti, jer je već u Starom zavjetu, putem noćnog viđenja prikazanog proroku Danielu, Bog najavio nešto nadasve značajno: „I vidjeh u noćnim viđenjima: kad ono, s oblacima nebeskim dođe netko poput Sina čovječjega; … I dade mu se vlast i slava i kraljevstvo…; Njegova je vladavina vječna, koja ne prolazi, i njegovo se kraljevstvo nikada neće razoriti“ (Dan 7,13.14). Ljudi što su živjeli u doba Gospodina Isusa dobro su znali da onaj koji sebe naziva Sinom čovječjim, na sebe primjenjuje taj navod. I doista, očigledno je da je Gospodin Isus sâm sebe nazivao „Sinom čovječjim“, ali ga drugi nikada nisu tako nazvali.
Postavlja se pitanje zbog čega Isusova vječna vladavina još nije nastupila, premda je On već bio sišao na Zemlju kao čovjek. Odgovor nalazimo u evanđeljima, i to na dva mjesta, spomenut gotovo identičnim riječima: „Sin čovječji nije došao da mu se služi, nego da služi i dade život svoj kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20,28; Mk 10,45). Da, naš Spasitelj htio je najprije umrijeti, i to stoga da ne bi morao sâm stupiti u tu vladavinu, nego da bi je mogao dijeliti sa svima onima koji vjeruju u Njega.
Nakon djela otkupljenja što ga je dovršio na križu, Gospodin Isus je uskrsnuo i uzašao u slavu. No on će ponovno doći i uspostaviti svoje vječno kraljevstvo na Zemlji. To je i sâm najavio riječima: „Dao mu je (Otac Sinu) i vlast da sudi, jer je Sin čovječji“ (Iv 5,27). Taj sud proteže se sve do u vječno kraljevstvo Sina čovječjega. Hoćeš li i ti tada biti na strani čovjeka Isusa Krista?
Spoznati Krista, da je postao čovjekom i tako se duboko ponizio da je, naizgled, bio kao najprezreniji i najjadniji čovjek, kažnjen i udaran od Boga, te da je sve to učinio radi našega grijeha – to je prava vrlina kršćanâ i njihova najveća mudrost.
Gospodin
„Svagda zahvaljujemo Bogu i Ocu našega Gospodina Isusa Krista.“ Svatko tko prizna svoje grijehe Isusu, smije Gospodina Isusa nazivati svojim osobnim Spasiteljem. No mnogima Isus nije samo Spasitelj nego, istodobno, i Gospodin. Mnogima? Ne, nego svima! Tu misao nalazimo izraženu već u Luki 2,11: „Danas vam se … rodio Spasitelj, koji je Krist – Gospodin“. Već prilikom Isusova rođenja anđeli su ovu radosnu vijest mogli objaviti pastirima koji su boravili na polju. Svatko tko je prihvatio Isusa kao Spasitelja od vlastite krivice za grijeh može i danas ovo potvrditi. Kad govorimo o „Isusu“, onda govorimo o Spasitelju, koji je istodobno naš Gospodin. A On je to već samo zbog toga što je Bog. Tako je na dan uskrsnuća našeg Spasitelja Njegov učenik Toma morao zadivljeno uzviknuti: „Moj Gospodin i moj Bog (Iv 20,28). No Isus Krist je i kao čovjek postao naš Gospodin: „Pouzdano, dakle, neka znade sav dom Izraelov da je Bog učinio i Gospodinom i Kristom tog Isusa, kojega ste vi razapeli“ (Dj 2,36). Kroz dovršeno djelo na križu na Golgoti Isus je stekao pravo da bude Gospodin.
Na koga se danas, zapravo, odnosi to gospodstvo? Zar samo na vjerne kršćane? „I svaki će jezik priznati da Isus Krist jest Gospodin – na slavu Boga Oca“ (Fil 2,11). S obzirom da je ponizni čovjek Isus savršeno ispunio sve Božje naume u pogledu čovjeka i Zemlje, dobio je od Boga pravo da za svakog čovjeka bude Gospodin. Svatko će ga jednom morati obožavati, bez obzira prihvaća li ga danas ili odbacuje. No onaj tko ga danas, u razdoblju milosti, dragovoljno ne priznaje Gospodinom, jednom će morati shvatiti da Krist ne može više biti njegov Spasitelj, nego Sudac. To pak će značiti vječnu smrt, vječno odvojenje od Boga.
Mi već danas smijemo Isusa nazivati svojim Gospodinom. A to znači da mu trebamo biti poslušni, štoviše, da mu dugujemo poslušnost. Slijedimo ga kao Njegovi učenici i slušamo što nam On želi reći. A i drugima ga možemo naviještati kao Gospodina: „Ta ne propovijedamo sami sebe, nego Krista Isusa Gospodinom“ (2 Kor 4,5).
Kako je značajno to što je Isus Krist naš Gospodin, a ne bilo tko. Čak i posljednji stih u Bibliji naziva ga Gospodinom: „Milost Gospodina Isusa Krista sa svima vama! Amen.“
Stvoritelj
„Jer je po njemu stvoreno sve što je na nebesima i što je na zemlji – vidljivo i nevidljivo – bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo vrhovništva, bilo vlasti: sve je po njemu i za njega stvoreno. On je prije svega, i sve se drži po njemu.“
Već iz Knjige Postanka 1 (1. Mojsijeva) poznajemo Boga kao Stvoritelja – trojedinoga Boga. Iz Novog zavjeta pak saznajemo da je čin stvaranja pripisan samom Gospodinu Isusu. On je iz ničega stvorio sve ono što danas nazivamo: Zemlja, Sunce, Mjesec, zvijezde, svemir, itd. Ali ne samo to, nego je iz Njegove ruke proizišlo i ono „nevidljivo“. U to, primjerice, spada svijet anđelâ, koji nam je opisan kao: prijestolja, gospodstva, vrhovništva i vlasti. Očito je Gospodin Isus odredio poredak i u nevidljivom Stvorenju, kojem pripadaju anđeli.
U svakom slučaju, bilo bi premalo ograničiti stvaralačku slavu Gospodina Isusa samo na tu stvaralačku snagu, premda je ona već i sama po sebi vrijedna štovanja. On je sve stvorio prvenstveno za sebe. Kad, primjerice, promatramo ljepotu cvijeta ruže, plemenitog konja ili nekog planinskog vrhunca, tada možemo znati da je On sve to stvorio prvenstveno za svoju vlastitu radost: „Sve je stvoreno za njega“.
Osim toga On i održava sve: „Sve se drži po njemu“. Krist, a ne zemaljski ekolozi, brine za to da se u našem svemiru održi ravnoteža. Čak su i čavli, kojima su mu za vrijeme razapinjanja proboli ruke, mogli ostati zabijeni u križ isključivo zbog Njegove stvaralačke snage. Uistinu, da je On htio, sve se moglo raspasti.
Kao Stvoritelj On ima pravo i sposobnost zahvatiti u uobičajeni tijek života svega Stvorenja. Kada čovjek to čini – sjetimo se, primjerice, atomske bombe – onda to uvijek dovodi do uništenja i propadanja Stvorenja. No kada Gospodin Isus zahvati u Stvorenje, onda nije tako – osim ako to učini da izvrši neku osudu. U Jošui 10,12-14 nalazimo jedan takav čudesan događaj, kada naš Stvoritelj zahvaća u svoje Stvorenje pa sunce ne zalazi čitav dan – no ravnoteža Stvorenja ipak ostaje očuvana. To je čudo!
Kako je velik naš Gospodin, Stvoritelj svega i Onaj koji sve drži u svojoj ruci: „GOSPODINE, naš Gospodine, kako je slavno ime tvoje po svoj zemlji (Ps 8,1).
Slika Boga nevidljivoga
„Zahvaljujući Ocu koji nas je … prenio u kraljevstvo Sina ljubavi svoje … koji je slika Boga nevidljivoga“ (Kol 1,12-15).
Bog je nevidljiv, jer on je duh. On nije samo nevidljiv, nego i prebiva u nepristupačnoj svjetlosti (1 Tim 6,16). U svezi s tom činjenicom postavlja se pitanje je li Božjem biću svojstveno da se objavljuje. Ili, drugim riječima: Je li se Bog morao objaviti? Bog je vječan i – rečeno u strahopoštovanju – počiva u sâmom sebi. Dovoljan je sâm sebi i ništa ne treba. To dokazuje „doba“ koje mi – zbog nedostatka boljeg izraza – često nazivamo „prošla vječnost“.
U Ivanu 1,18 zapisano je: „Boga nitko nikada nije vidio; jedinorođeni Sin, koji je u krilu Očevom, on ga je objavio.“ No zašto se onda Bog objavio? Navest ćemo dva biblijska odjeljka koji daju odgovor na to pitanje:
a) Izreke 8,29-31: „Kad je polagao temelje zemlji bijah kod njega kao dijete odraslo uza nj i iz dana u dan njegov užitak…; i moj užitak bio je sa sinovima ljudskim.“ Očito je već u vječnosti Božje zadovoljstvo bilo u razmišljanju o tome da će jednog dana njegovom rukom biti stvoreni ljudi te da će s njima moći imati zajedništvo.
b) Ivan 4,23: „Ali dolazi čas, sada je, kad će se istinski klanjatelji Ocu klanjati u duhu i istini, jer takve klanjatelje traži Otac.“ Želja Boga Oca bila je da ga ljudi dragovoljno štuju.
I tako se Bog doista objavio, kako i proizlazi iz Ivana 1,18. Tko je preuzeo na sebe taj zadatak? Sin. On je slika Boga nevidljivoga. On je savršeno pokazao tko je Bog. Već su i u doba Starog zavjeta ljudi mogli saznati tko je Bog. Bog se objavio Abrahamu kao Svesilni (Post 17,1). Mojsiju se objavio kao Bog Saveza – Jahve (Izl 6,3). Iliji se Bog pojavio u blagom povjetarcu (1 Kralj 19,12), u čemu možemo prepoznati ukaz na Božju milost.
Sve su to ipak bile samo djelomične Božje objave. Tek kad je Gospodin Isus, Sin Božji, došao kao čovjek na zemlju, na zemlji se nalazila Osoba u kojoj se Bog objavio u potpunosti. Jedino u Njemu možemo potpuno spoznati Boga. Iz Prve Ivanove poslanice znamo da je Bog svjetlost, to jest apsolutno svet, i da je Bog ljubav. To su dva svojstva koja mi ljudi nikada ne bismo mogli povezati. Gospodin Isus ih je povezao u svom životu i, osobito, u svojoj smrti na križu.
Samo Gospodin Isus može biti savršena slika Božja. Za takvo što je neophodno da osoba i sâma bude Bog, jer Bog prebiva u svjetlosti nepristupačnoj za čovjeka. Također je neophodno da ta osoba istodobno bude i čovjek, jer u protivnom mi ljudi ne bismo mogli spoznati i razumjeti taj prikaz. No naš Spasitelj je oboje, Bog i čovjek, odsjaj slave Božje. On je istina – u njemu se možemo diviti onome što Bog jest, u sâmome sebi i u svom odnosu prema ljudima.
Krist svakako nije samo Božji predstavnik, nego nam je i svojom smrću darovao život. Bog pak ga je proslavio, jer je sav njegov užitak u njegovom Sinu.
Otisak Božje osobe
Bog nam je „u ove posljednje dane progovorio po svome Sinu … koji … je otisak njegove Osobe“ (Heb 1,2.3).
Osoba Gospodina Isusa u svojoj je dubini čovjeku neistraživa, čak i onome tko je postao vjernikom. Stoga u Mateju 11,27 veli: „Nitko ne poznaje Sina doli Otac, niti tko poznaje Oca doli Sin i onaj kome ga Sin hoće objaviti.“ Tako saznajemo da samo Sin može poznavati Oca. No Sin je objavio Oca u svom životu ovdje na Zemlji te, prvenstveno, u svojoj smrti na križu na Golgoti.
Sina, naprotiv, poznaje samo Otac. Nigdje nam nije zapisano ništa o nekom daljnjem objavljivanju ljudima. Shvaćamo tu razliku, jer tko bi doista mogao proniknuti u činjenicu da je Gospodin Isus istodobno savršeni čovjek i savršeni Bog. Mi se samo divimo tome što On to dvoje objedinjuje u svojoj Osobi.
Pojedini vidovi slave, koje možemo promatrati na Gospodinu Isusu, u biti se mogu razlikovati po tome odnose li se više na Njegovu ljudskost ili na Njegovo božanstvo. Njegova slava zvana „otisak Božje Osobe“ pokazuje nam odliku koju On ima kao vječni Sin Božji. Ako je Isus Krist otisak Božje Osobe, onda On mora biti Bog. Riječ upotrijebljena za otisak, zapravo, znači „pečat“. Stoga se može – sa svim strahopoštovanjem – reći da je tu riječ o nečemu poput otiska pečata, na kojem se do najmanje pojedinosti prepoznaje tijelo pečata. Samo zato što On jest Bog, može u sebi nositi taj otisak Božje Osobe.
Time se Sin, istodobno, razlikuje od Boga, jer taj otisak Osobe je Sin, što nije rečeno ni za Oca, ni za Svetoga Duha. Prekrasno je to što Sin nije otisak Osobe Sina, nego otisak trojedinoga Boga.
Sličan vid Sinovljeve slave nalazimo u Ivanu 1: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše s Bogom – i Riječ bijaše Bog“. Gospodin Isus je Riječ koja je u svojoj Osobi vječna (u početku), koja se kao Osoba razlikuje od Boga (s Bogom), i koja je istodobno Bog (bijaše Bog). To je naš Gospodin!
On je kao Riječ otisak Božje Osobe. U Kristu možemo vidjeti tko je Bog. No On nije samo objava Boga, nego i sâm Bog. Stoga Sin, koji je vječna Riječ, izražava ono što je Bog u sámome sebi, zato što je Sin Bog. To, u stvari, ne možemo razumjeti, nego se tome možemo samo diviti.
Onaj Vječni došao je na Zemlju da bi objavio Boga. Samo zato što on jest Bog, može nam pokazati Boga. Samo zato što On jest čovjek, možemo stvarno shvatiti tu objavu. Vrhunac te objave je, nedvojbeno, bila Njegova smrt na križu na Golgoti. Tamo je On pokazao da je Bog ljubav i da ne želi smrt nas grešnika. Tamo je On objavio Boga, koji je svjetlost, jer su Božje oči prečiste da ne bi na Njemu, Savršenom, osudile grijeh svijeta, koji je bio položen na Gospodina Isusa.
Neka se svu vječnost štuje Njega, Sina živoga Boga!
Janje Božje
„Evo Jaganjca Božjeg koji odnosi grijeh svijeta! … „Evo Jaganjca Božjeg!“ (Iv 1,29.36). Kada čovjek želi nekoga istaknuti, u pravilu odabire izvrsne i jedinstvene osobine koje sažima u neki osobit naziv. Kad Bog želi u našim očima uzveličati svog Sina, čini to isto. On je Sin Božji, Gospodar, Stvoritelj svemira, Sudac svih ljudi.
No Bog ponekad odabire ime koje na prvi pogled uopće ne nagovješćuje nešto veličanstveno ili dojmljivo. Tako On Gospodina Isusa naziva Jaganjcem Božjim.
Ovo ime je, svakako, upotrebljeno u simboličkom smislu. Ono bi nam trebalo ukazati na određene osobine koje su obilježavale Isusa Krista za vrijeme njegova života na Zemlji, i kojima ćemo se mi kasnije diviti. S nazivom Janje možemo prvenstveno povezati dva obilježja: patnje i dragovoljnu pokornost.
Janje je u Izraelu bilo znano kao „žrtvena životinja“. Već je Abel, prvi usnuli vjernik, uzeo iz svog stada jednu životinju i prinio je Bogu (Post 4,4). Zatim je za takozvane Pashe (Izl 12) Bog zapovjedio da se ubije janje i ispeče na vatri. Vatra nas podsjeća na to da je Gospodin Isus na križu Golgote nosio Božju osudu radi našega grijeha. Stoga vatra govori o neizrecivim patnjama koje je Gospodin Isus uzeo na sebe.
U Izaiji 53,7 za Gospodina Isusa je zapisano: „On bî pritisnut, i mučen, no ne otvori svoja usta: kao janje je doveden na klanje, i kao što je ovca nijema pred onima što je strižu, tako ni on ne otvori svoja usta.“ Ovaj stih pokazuje nam da se Gospodin Isus dragovoljno pokorio Božjoj volji i pretrpio križ.
Ivan Krstitelj u Ivanovu evanđelju 1 ukazuje nam na još jednu Jaganjčevu značajku, naime, to da je Gospodin Isus putem svog djela na križu odnio „grijeh svijeta“. To nam pokazuje da Njegova žrtvena smrt ima trajnu djelotvornost, koja se odnosi na čitavu Zemlju. Za grijeh, koji se danas može posvuda vidjeti, u vječnosti više neće biti mjesta. Već će u Tisućgodišnjem kraljevstvu vladati pravednost – a ne grijeh (Iz 32,1). Zašto je to moguće? Zato što je krv našeg Spasitelja prolivena na križu Golgote radi okajanja (ispaštanja) grijeha.
Bilo bi lijepo kad ne bismo ostali kod toga da samo promatramo djelo koje je Jaganjac Božji izvršio za nas. Kod Ivana Krstitelja u Ivanovu evanđelju 1 vidimo da on odjednom više ne govori o grijehu svijeta, nego samo o Jaganjcu Božjem (st. 36). Predanost tog Jaganjca, Njegova slava u patnjama, Njegova odanost Bogu – sve je to toliko vrijedno divljenja da uzviknemo: „Dostojan je Jaganjac koji bijaše zaklan“ (Otk 5,12).
I u budućnosti, kad budemo na Nebu kod Gospodina Isusa, On će stajati pred nama „kao zaklano“ Janje (Otk 5,6). Tako ga već i sada možemo promatrati – neposredno pred sobom – i štovati ga.
Isus
„Sutradan ugleda Ivan Isusa gdje dolazi k njemu… Sutradan su opet stajali Ivan i dvojica njegovih učenika. Gledajući na Isusa gdje prolazi, reče (Ivan): „Evo Jaganjca Božjeg!“ (Iv 1,29.35.36).
Netko možda misli da je Isus samo ime koje je dano Marijinu sinu. I to doista jest točno. Pa ipak, s tim imenom kojeg je Bog odabrao za svog Sina povezane su visine i dubine o kojima se isplati razmišljati. Tko je taj Isus, za kojeg također čitamo da je „Isus iz Nazareta“?
To nije osoba koju su izmislili nekolicina krajnje religioznih ljudi. On nije ni samo obična povijesna ličnost. Ne, riječ je o „Kristu iz opisanom u Pismima“. Kad govorimo o Isusu ili o Gospodinu Isusu, isključivo se oslanjamo na ono što je o njemu zapisano u Bibliji.
„Ali vidimo Isusa, zbog pretrpljene smrti učinjenog tek malo nižim od anđela, slavom i čašću ovjenčanog zato što je milošću Božjom okusio smrt za svakoga“ (Heb 2,9).
Kad čitamo o njegovom imenu „Isus“, razmišljamo o njegovom poniženju. On je čovjek koji je sišao s neba, te na ovoj zemlji izvršio svu Božju volju, pokoravajući se Bogu u svemu.
Mnogi čitatelji navikli su da kad govore o Isusu, kažu „Gospodin Isus“. To je sasvim ispravno, jer on je umro na križu Golgote da bi onima koji vjeruju u njega kao svog osobnog Spasitelja istodobno bio i Gospodin (Gospodar). On upravlja njihovim životom.
U Evanđeljima pak često čitamo da je on nazvan samo „Isus“. To je osobito slučaj onda kad se izvješćuje o njegovoj neumornoj djelatnosti. Upravo je to ono čemu se najviše divimo kod njega. Bio je zaposlen od jutra do večeri. Često čak ni noću nije imao počinka, nego je bio okružen mnoštvom ljudi. Kad je pak imao nešto vremena za spavanje, nalazimo ga često – tog savršenog čovjeka – na molitvi u gori. I to je bila služba za one koji su Njegovi, jer ih je tamo zastupao u molitvi pred Ocem.
Tako vidimo i u Ivanu 1 da ga je Ivan Krstitelj promatrao dok je hodao okolo. Taj pogled postoji do danas! Dok čitamo u Evanđeljima kako je On hodao okolo onda u molitvi možemo veličati što nikad nije mislio na sebe, nego je neprestano bio zaokupljen nevjernicima i svojim učenicima, proslavljajući Boga u svemu.
Vrhunac njegove predanosti vidimo na križu Golgote. Čak i na tom mjestu najvećih muka vidimo zaokupljenog razbojnicima koji si bili raspeti s njim i svojom majkom Marijom. On je doista bio savršen čovjek, koji nije razmišljao o sebi!
Kako su upečatljive riječi zapisane u Ivanu 19,17-18: „Noseći svoj križ, uzađe on na mjesto zvano Lubanjsko; na hebrejskom Golgota. Ondje ga razapnu; a s njim i drugu dvojicu, s jedne i s druge strane, a u sredini Isusa.“ Tu vidimo da se ispunilo značenje njegova imena: Isus – GOSPODIN je spasenje. Tamo je Isus postao Spasitelj svijeta!
Zdesna Veličanstvu
Bog nam je „u ove posljednje dane progovorio po svome Sinu … koji je … sâm ostvarivši očišćenje naših grijeha, sjeo zdesna Veličanstvu u visinama“ (Heb 1,2.3).
Gospodin Isus Krist je došao na zemlju da umre. Božji naum je bio da on na križu Golgote postane ispunjenje žrtve paljenice, jestivog prinosa, žrtve pomirnice (zahvalne žrtve), žrtve za grijeh i žrtve za prekršaj. Tamo je On savršeno proslavio Boga. Božji zahtjevi u pogledu grijeha potpuno su zadovoljeni: Gospodin Isus je okajao naše grijehe. I ne samo to, on je očišćenje grijehâ ostvario vlastitom snagom.
Nakon dovršenog djela, kad je već bio umro, naš Gospodin položen je u grob. No on nije ostao u grobu, nego je uskrsnuo. Nije nam zapisano kako se dogodilo uskrsnuće, jer to nadilazi naše razumijevanje. No činjenica uskrsnuća zapisana nam je u sva četiri evanđelja, kao i u mnogim odjeljcima novozavjetnih poslanica.
„Jer predao sam vam ponajprije što sam i primio: Krist je umro za grijehe naše, prema Pismima, i bio pokopan te treći dan, prema Pismima, uskrsnuo i ukazao se Kefi, a potom Dvanaestorici“ (1 Kor 15,3-5). U Djelima apostolskim zapisano je da je Gospodin Isus nakon svog uskrsnuća četrdeset dana boravio na zemlji i pojavio se pred mnogim vjernicima. Četrdesetoga je dana održao još jedan govor svojim učenicima. „Kad to reče, dok su ga oni gledali, bî uzdignut i oblak ga otme njihovim očima“ (Dj 1,9).
U Hebrejima 1 vidimo koji položaj zauzima proslavljeni Krist na Nebu. On je tamo sjeo snagom vlastitog savršenstva. Istina je to da ga je, kao čovjeka Isusa, tamo posjeo Bog (Ef 1,20). No on je kao Božji Sin imao osobno dostojanstvo da sjedne zdesna Bogu. Jasno da se tu Božji Duh služi slikovitim govorom. Ne treba smatrati da se na Nebu nalazi neko „materijalno“, doslovno prijestolje na kojem Gospodin Isus „sjedi“ u tjelesnom obličju. Pa ipak, pomoću tog izraza što ga je izabrao Božji Duh možemo si bolje zamisliti tu Njegovu slavu i čast.
No u Hebrejima 1 ne veli se da Gospodin Isus sjedi „zdesna Bogu“. Tu veli da je on „sjeo zdesna Veličanstvu u visinama“. Time je izražena veličanstvena slava, moć i veličina toga mjesta, a time i osobe koja zauzima to mjesto.
„Mjesto zdesna“ je oduvijek bilo mjesto osobite časti (usporedi, primjerice, 1 Kr 2,19). To mjesto zauzima naš Gospodin na Nebu. On je sjeo zdesna „Veličanstvu“. To Veličanstvo je Bog u svojoj veličini, slavi i moći. Sva ta svojstva zrače na Sina, koji je Njemu zdesna. To mjesto nalazi se „u visinama“, a ne jednostavno na nebu. Time je naglašena preuzvišenost tog položaja.
Tu veličanstvenu slavu Sin je preuzeo snagom vlastitog autoriteta. On je Sin koji je izvršio sve Božje naume i bio je baštinik još od vječnosti: Bog slavljen u vjekove.
Glava tijela, Crkve
„On je i Glava tijela, crkve“ (Kol 1,18).
Gospodin Isus je, kao Stvoritelj, nad svime. O tome je riječ u recima 15-17 prvog poglavlja Poslanice Kološanima.
Svojom snažnom riječju stvorio je svjetove. No Krist je Glava i u jednom širem i uzvišenijem smislu. On je Glava Tijela, to jest skupštine (crkve).
Pod skupštinom (crkvom, zajednicom) Biblija ne podrazumijeva ni neku organizaciju ni neku zgradu. Svi vjernici, svi nanovorođeni kršćani, zajedno tvore Skupštinu. To jasno proizlazi iz Efežanima 5,25: „Krist je ljubio Crkvu i sebe predao za nju.“ On je umro kao zastupnik za sve one koji mu priznaju svoje grijehe. U Novom zavjetu je ta skupnost svih vjernika predočena raznim simbolima. Jedan od njih prikazuje Skupštinu kao tijelo. Ona je „tijelo Kristovo“, kako nam veli u Efežanima 1,23.
Obilježje zdravog tijela jest da ono postoji i djeluje kao jedna jedinka. Pojedini udovi tijela spojeni su jedan s drugim i pomažu jedan drugome. Odlučujuće je pak da tijelo može postojati samo ako je izravno povezano s glavom. Ona je centrala za ukapčanje svih podražaja tijela.
Upravo to nam predočuje Biblija u pogledu duhovnog tijela – skupštine. Svi vjernici, koji zajedno tvore to tijelo, najbliskije su povezani su s Glavom. Sve potječe od te Glave.
Tako je Gospodin Isus Glava Skupštine. On je najviši autoritet. On izvodi svako dobro djelo koje mi vjernici – Njegovo tijelo – izvršavamo.
Divimo se svom proslavljenom Gospodinu koji se, kao Glava na Nebu, na tako blizak način povezao sa svim vjernicima na Zemlji. Kao što je nezamislivo tijelo bez glave, nezamisliva je i glava bez tijela. S dužnim strahopoštovanjem velim da bi – gledajući na taj način – Krist bio nepotpun kad ne bi bilo skupštine na Zemlji. Ona, naime, tvori tijelo koje savršeno odgovara toj proslavljenoj Glavi, i koje je Njegova punina, Njegovo „upotpunjenje“ (Ef 1,23).
On će uvijek ostati Glava od koje proizlazi život, koja sve upravlja i vodi. Dopuštamo li mi da nas uvijek On vodi?
Gospodin Isus je, kao Stvoritelj, mogao sve stvoriti svojom riječju. No da bi postao Glavom Skupštine, morao je umrijeti, jer je njegova smrt bila preduvjet da čovjek dođe do žive vjere u Boga. Stoga u Njemu, kao Glavi Tijela, na osobit način vidimo Njegovu ljubav, koja je bila poriv da postane čovjekom i da umre. Zato što je iz ljubavi bio spreman tako se poniziti, Bog mu je darovao skupštinu kao tijelo, kako bi već danas ovdje na Zemlji vidljivo prikazao Njegovu slavu. On je u svemu prvi (Kol 1,18). Tome se nadasve radujemo.
Svjetlo
„U njemu bijaše život, i život bijaše svjetlo ljudima. I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze… Bijaše to Svjetlo istinito koje rasvjetljuje svakog čovjeka što dolazi na ovaj svijet“ (Iv 1,4-5.9).
Iz 1. Ivanove 1,5 saznajemo da je Bog svjetlost i da u njemu nema nikakve tame. To nam ukazuje na to da je Bog potpuno odvojen od grijeha, zla i svega što nije božansko. Isto vrijedi i za Gospodina Isusa. On je svjetlo i zbog toga onaj koji rasvjetljuje svakog čovjeka. Svatko tko se susreo s Gospodinom Isusom mogao je osjetiti to savršeno svjetlo jer mu je bio izložen i njime rasvijetljen.
Gospodin Isus je i kao čovjek bio potpuno odvojen od svake nečistoće i grijeha. To vrijedi kako za njegovo biće tako i za njegov životni put. Ta odvojenost za Boga bila je razlogom da ga svijet nije želio. Iako je on kao čudesno svjetlo svijetlio usred zastrašujuće tame, ona nije prihvatila (obuzela) to svjetlo. Kakvi su osjećaji morali prožimati našeg Spasitelja kad se suočio s takvim odbacivanjem!
Kad razmišljamo o njemu kao Svjetlu, posebno uočavamo dva svojstva: Kao što sunce zrači svjetlost i toplinu, tako i to savršeno Svjetlo daje nama jasnoću i toplinu.
Kad čitamo o Gospodinu Isusu ili o Bogu kao apsolutnom „svjetlu“, uglavnom prvenstveno pomišljamo na neumoljivu i nepodmitljivu svetost. No to se ne može odvojiti od topline koja proizlazi iz Krista. Četvrti redak veli da je svjetlo neposredno povezano sa životom te da je svjetlo tražilo mogućnost očitovanja kod ljudi. Upravo kao što je život bio svjetlo ljudima i svijetlio im, tako se i toplina s ljubavlju nudi svakom čovjeku kako bi ga rasvijetlila i dovela Bogu. Sve to nalazimo u našem Spasitelju. On je u svojoj ljubavi došao da nas dovede u to svjetlo, ali na takav način da ne budemo uništeni u nepristupačnom svjetlu (Božja svetost, vidi 1.Tim 6,16). Zbog toga je on pak morao umrijeti. Upravo u njegovoj smrti na križu Golgote svijetli Božje svjetlo na poseban način. Moglo bi ga se usporediti s veličanstvenim i višebojnim svjetlom duge što ga stvaraju sunčeve zrake prodirući kroz kapi vode – iste one vode kojom je prethodno bio izvršen sud velikim potopom. U tome se očituje sva ljepota tog svjetla.
Samo kao savršeno čist i svet mogao je otići na Božji sud. Bio je to preduvjet da bi kao zastupnik mogao uzeti na sebe našu krivicu. Njegove tople zrake ljubavi, koja je bila jača nego smrt, proglašuju njegovu spremnost pretrpjeti te strašne patnje u ona tri sata tame. Tamo je Krist uistinu objavio tko je Bog: svjetlo i ljubav. U njemu možemo vidjeti svjetlo jer nam je njegovo djelo ljubavi otvorilo put ka Božjem srcu.
Manuel Seibel
Komentari Biblije 