Georg Müller

Poznati „Otac siročadi iz Bristola“ Georg Müller rođen je 27. rujna 1805. godine u Kroppenstedtu kod Halberstadta (Njemačka). Otac je njega i brata toliko razmazio da je Georg već u djetinjstvu postao lažljivac, prevarant, pa čak i pijanac. Nakon krajnje isprazne i bezbožne mladosti morao je, po očevoj volji, studirati protestantsku teologiju. Za vrijeme studija u Halleu (na rijeci Saale), u jednom kućnom kružoku vjernika na koji ga je pozvao jedan od kolega s fakulteta, prvi put se susreće s Božjim milosrđem koje ostavlja dubok trag na njemu. Život mu se odjednom promijenio. Od tada je često molio, čitao Božju riječ, i volio Isusove učenike, kojima se ranije izrugivao.

Ubrzo se u mladom obraćeniku rodila želja da služi svome Gospodinu kao misionar. No prošlo je još mnogo godina dok je, između ostalih i posredstvom profesora Tholucka, u proljeće 1829. godine došao u London kako bi tamo nastavio obrazovanje u Društvu za misiju među Židovima. Studiju se posvetio s takvom revnošću da je nakon dva mjeseca teško obolio. Za vrijeme oporavka u Teignmouthu upoznaje Henryja Craika, koji postaje njegov dugogodišnji prijatelj i suradnik. S njime dijeli i veliko divljenje prema čovjeku imenom Anthony Norris Groves, čija ga shvaćanja osnažuju da svoje životne okolnosti u potpunosti podredi Božjoj volji. Zbog toga George Müller, neko vrijeme nakon povratka u London, izražava misijskom društvu svoju želju da radi bez redovne plaće, i to tamo gdje će mu Gospodin pokazati. Dobio je ljubazan odgovor, ali je njegova želja odbijena, pa koncem 1829. godine raskida s njima. Početkom 1830. godine ponovo boravi u Teignmouthu te odlučuje ostati tamo kao propovjednik male baptističke zajednice. U ljeto te godine istražujući Božju riječ biva uvjeren da je u skladu s Pismom lomiti kruh svakog prvog dana u tjednu, i omogućiti svakome bratu da dar koji mu je Krist dao može upotrijebiti u službi propovijedanja Riječi. Kad mu je bilo dvadeset i pet godina odlučio je da nikada više neće primati redovnu plaću, nego se pouzdavati samo u Božju skrb. U zajednici koja je imala samo osamnaest članova to nije bila laka odluka.

U listopadu 1830. godine Georg Müller se oženo s Mary Groves, sestrom Anthonya Norrisa Grovesa, koja mu postaje vjernom pratiljom u sljedećih četrdeset godina.

U travnju 1832. godine Henry Craik poziva Georga Müllera u Bristol da mu pomogne u propovijedanju Evanđelja. George Müller je otišao, a zatim su se obojica vratila u Teignmouth kako bi u miru pred Gospodinom preispitali kamo vodi njihov daljnji put. Nakon mnogih molitava i dubokih preispitivanja pred Gospodinom, zauvijek napuštaju Teignmouth te se u svibnju 1832. godine sele u Bristol. Tamo je Henry Craik preuzeo službu u kapeli „Gideon“, a Georg Müller u većoj, već dugo praznoj kapeli „Bethesda“. Obojica se trude praktično provesti istine koje su spoznali. Kad su se uvečer 13. kolovoza 1832. godine Müller, Craik, još jedan brat i četiri sestre okupili u kapeli „Bethesda“ na jednostavan način, Georg Müller je zapisao u svoj dnevnik da je to bilo „bez ikakvih pravila, samo sa željom postupiti onako kako će Gospodinu biti ugodno dati nam svjetlo kroz Njegovu riječ“.

Premda je to zajedništvo u Bristolu zadržalo izvjesna crkvena obilježja, ipak je u njemu vladalo pozitivno određenje prema načelima koja su već primjenjivala neka druga braća na drugim mjestima. Pritom je na prvome mjestu bio autoritet Božje riječi i odvajanje od svijeta. Kruh se lomio svake nedjelje, a na skupovima naviještanja Božje riječi svi su se podredili vodstvu Svetoga Duha, premda su Georg Müller i Henry Craik bili poznati kao duhovni vođe i propovjednici skupštine. No ni jedan ni drugi nisu bili zaređeni službenici, niti su dobivali redovnu plaću. U listopadu 1832. godine prvi put ih posjećuje John Nelson Darby. O tome je pisao u svom pismu od 15. listopada: „Propovijedali smo u obje kapele. Gospodin tamo čini značajno djelo u kojem su, kako se nadam, naša draga braća M. i C. obilno blagoslovljena; no samo bih želio da se malo više pozornosti posveti načelu otvorenosti zajedništva.“

U tim godinama je rad u Bristolu bio obilno blagoslovljen. Mala skupina vjernika za kratko vrijeme je toliko narasla da su obje zajednice, koje su se 1837. godine spojile, 1844. godine brojile 668 osoba.

Georga Müllera su jako zabrinjavale društvene neprilike u Bristolu. Premda je posjedovao vrlo malo, i nije imao nikakvih redovitih primanja, sve što je imao davao je siromašnima. Tako 1833. godine počinje rano izjutra odlaziti na ulice i pozivati siromašnu djecu k sebi. Svakome je za doručak davao komad kruha, a nakon toga im je oko jedan sat davao poduke iz Biblije ili iz dnevnog čitanja. Kasnije je to isto činio i s odraslima.

Godine 1834. osnovao je zajedno s Henryjem Craikom „Institut za širenje spoznaje Pisma u Engleskoj i inozemstvu“, čiji je cilj bio osnivanje kršćanskih škola, širenje Svetoga pisma, i podupiranje misije na temeljima vjere. Te djelatnosti će se obavljati samo uz pomoć suradnika koji su vjernici, od nevjernika se neće primati nikakav novac, i neće se stvarati nikakvi dugovi. To djelo započelo je vjerom, bez ikakva početnog kapitala. No početkom 1835. godine Institut je već imao pet djelatnih škola!

Potkraj 1835. godine Georg Müller odlučuje osnovati sirotište po uzoru na sirotišta u svom rodnom Halleu. Već u travnju 1836. godine uspio je primiti prvu napuštenu djecu. Time započinje „Bristolsko čudo“, koje će se proširiti na ogromno poduzeće s više od dvije tisuće djece u pet velikih kuća. Georg Müller je i po tom pitanju od samog početka odlučio dvoje: prvo, nikada neće moliti za pomoć čovjeka, nego samo svoga Boga i Oca; i drugo, nikada neće nikome izvan kruga zaposlenika davati obavijesti o trenutnom financijskom stanju, bez obzira na to kako velika oskudica bi mogla nastati. Njegova namjera bila je ne samo pomoći siromašnima, nego i ojačati vjeru Božje djece te pokazati nevjernicima da Bog i danas uslišava molitve. Vjera Georga Müllera bila je bogato nagrađena. Ubrzo je bilo uplaćeno toliko sredstava da je mogla biti osposobljena druga kuća, a godinu dana kasnije i treća. Ni on ni njegovi suradnici nikada nisu bili primorani odustati od svojih načela, iako je godišnja potreba iznosila 30,000 funti sterlinga. Bog kojemu su jedinom iznosili svoje potrebe nikada ih nije iznevjerio. O iskustvima vjere koju je Georg Müller imao u šezdeset i pet godina napisane su mnoge knjige.

Onima koji su ga, često s malo razumijevanja, propitkivali o njegovim čudesno uslišanim molitvama, običavao je ukazati na pet činjenica neophodnih za pristupanje Bogu:

1. potpuno pouzdanje u djelo i posredništvo Gospodina Isusa, kao temelj našeg pristupanja Bogu;

2. odvajanje od svakog spoznatog grijeha;

3. vjerovanje u Božja obećanja;

4. moljenje po Njegovoj volji, to jest, s duhovnim pobudama, a ne da se izmoljeno troši u vlastitim požudama;

5. postojanost u molitvi, čekanju i ustrajnosti.

Georg Müller je jasno uočavao povezanost između molitve i života u svetosti te je nastojao usmeno i pismeno predočiti drugima to važno načelo.

Čini se da je Georg Müller 1840. godine posjetio neka mjesta u Europi, osobito u Njemačkoj. Otprilike 1841. godine posjetila ga je jedna gospođa iz Württenberga, kojoj je on dao prva dva sveska svojeg dnevnika, koji su tada već bili tiskani na engleskom jeziku. To štivo poslužilo je kao poticaj za njezino obraćenje te ga je poželjela prevesti na njemački jezik. U Stuttgartu je pronašla malu baptističku zajednicu u kojoj je bila krštena i primljena u članstvo. U svibnju 1843. godine pozvala je Georga Müllera u posjet u Stuttgart. Nakon što se Gospodin putem jednog velikodušnog novčanog dara pobrinuo za troškove tog putovanja, u kolovozu 1843. godine George Müller odlazi sa svojom suprugom u Njemačku, gdje ostaje do ožujka iduće godine. U baptističkoj zajednici u Stuttgartu bilo mu je omogućeno propovijedati nedjeljom i svih ostalih dana u tjednu. No njegovo naučavanje nije bilo prihvaćeno od svih članova zajednice. Kad je 3. rujna ponovno trebala biti svetkovana Gospodnja večera, skupina vjernika koja je bila uz starješinu Schaufflera smatrala je da Georg Müller ne može sudjelovati u uzimanju Večere, dok je druga skupina željela imati s njim zajedništvo u uzimanju Večere. Iako je George Müller ozbiljno pokušavao spriječiti da to pitanje postane razlogom razdvajanja zajednice, razdvajanje je ipak bilo neizbježno. Toga istoga dana uvečer, sedamnaest osoba svetkovalo je Gospodnju večeru u jednom privatnom stanu. Tako je tim odvajanjem u južnoj Njemačkoj došlo do okupljanja skupštine na biblijskoj osnovi. Georg Müller opravdao je to odvajanje time što se baptistička zajednica držala sektaških načela, što je krštenje povezivala s novim rođenjem, i uskraćivala zajedništvo svim vjernicima koji nisu primili „vjerničko krštenje“.

Nakon toga se Georg Müller potpuno posvećuje služenju tom malom stadu. Za njih koji su bili naviknuti na to da imaju stalnog propovjednika bilo je teško dati se na raspolaganje slobodnom djelovanju Svetoga Duha, koji upotrebljava onoga koga On hoće. Svake nedjelje se lomio kruh. Do njegova odlaska zajednica je porasla na dvadeset i pet osoba. Georg Müller je u međuvremenu dijelio traktate i razgovarao s ljudima koje bi sretao. Dovršio je i objavio prijevod svog životopisa. Godine 1845. još je jednom posjetio zajednicu u Stuttgartu, jer je doznao da su se tamo pojavili lažni nauci.

Rad u sirotištima u međuvremenu je neprestano napredovao. Godine 1849. napuštene su četiri do tada unajmljene kuće te je kupljen novi, vlastiti dom u Ashley Downu. Do tada je bilo primljeno dvije stotine i sedamdeset pet djece. U studenome 1857. godine otvoren je i drugi vlastiti dom za još četiri stotine siročadi. Treći dom bio je otvoren 12. ožujka 1862. godine. Već tada su se na obzorju vjere Georga Müllera počeli nazirati četvrti i peti dom, koji su zaista i bili otvoreni 5. studenog 1868. godine i 6. siječnja 1870. godine. U domovima je tada bilo mjesta za dvije tisuće siročadi, kao i za sve pomoćnike i učitelje.

U siječnju 1866. umro je Henry Craik, koji je trideset i četiri godine bio vjeran suradnik Georga Müllera, a 6. veljače 1870. preminula je i njegova voljena supruga. Otprilike pola godine kasnije njegova kćer Lydia udala se za Jamesa Wrighta, koji kasnije postaje nasljednik Georga Müllera u radu sa sirotištima. Kratko potom George Müller se po drugi put oženio, i to sa Susanne Grace Sanger, koju je već dvadeset i pet godina poznavao kao bogobojaznu ženu.

U starosti je Georg Müller počeo mnogo putovati. Duga misijska putovanja ispunjavala su njegovu starost u razdoblju između 1875. i 1892. godine. Putovao je u Evropu, Aziju, Ameriku, Afriku i Australiju. Na tim putovanjima imao je prigodu donijeti jednostavno i jasno Evanđelje mnogim dušama, dovesti obraćenike do sigurnosti spasenja, uputiti ih na pravilnu uporabu Svetoga pisma, predočiti im istinsku bratsku ljubav, istinsku vjeru, nadu u Gospodinov dolazak, kao i neophodnost odvajanja od svijeta.

Snaga njegovog blagoslovljenog života počivala je u njegovoj jednostavnoj vjeri u Boga i Njegovu riječ. Ljubio je Riječ i čitao je ne samo povremeno, nego kad god bi mu se ukazala prigoda za to. Postupao je po njoj, a potvrdu njezine istinitosti doživljavao je uvijek iznova u svom dugom životu. Novčani prilozi za rad sa siročadi, koji su kao odgovor na njegove molitve prošli kroz njegove ruke, popeli su se na više od milijun funti sterlinga. Uz to je dobio gotovo četiri stotine tisuća funti za širenje Biblija i traktata, i za potporu misijskom radu.

Često je običavao reći: „Ja sam sretan čovjek.“ Na sebe je gledao kao na grešnika koji je zaslužio pakao, ali je upoznao Gospodina Isusa kao svog „Spasitelja, dostojnog štovanja“. Posljednje nedjelje svog života bio je zaokupljen razmišljanjem o radosti koja ga očekuje kad bude promatrao Njega u svoj Njegovoj ljepoti i štovao ga u savršenstvu.

Rano ujutro 10. ožujka 1898. godine Georg Müller bio je iznenada pozvan Gospodinu. Prethodnih dana bio je, kao i uvijek, zaposlen, a navečer je, kao i obično, sudjelovao na molitvenim sastancima. Njegov odlazak bio je neočekivan i bezbolan, kao u „treptaju oka“. Kad je otvorena njegova oporuka ustanovljeno je da sva njegova imovina, osim namještaja u njegovu stanu, iznosi šezdeset funti.

Arend Remmers

(Iz knjige “Gedenket eurer Führer”)