Jabesova molitva

A Jabes je bio časniji negoli njegova braća i majka mu je dala ime Jabes, rekavši: „Jer sam ga s bolom rodila.“ I zazva Jabes Boga Izraelova, rekavši: „Oh, da me ti uistinu blagosloviš, i povećaš moje područje, i da tvoja ruka bude sa mnom, i da me čuvaš od zla da me ne snađe nikakva bol!“ I dade mu Bog to što je zaiskao.

1. Ljetopisa 4,9-10

Prije pedesetak godina većina kršćana nije ni znala da se u šumi manje ili više čudnih imena u 1. Knjizi Ljetopisa nalazi skrivena spomenuta kratka molitva. No ta molitva postala je vrlo poznata nakon što je jedan američki pastor napisao knjigu „Jabesova molitva“. Kako to obično biva, sve što se pojavi u Americi, prije ili kasnije dođe i u Europu. Tako je ta molitva postala omiljena i kod nas. Osnovna poruka spomenute knjige jest da bi svaki kršćanin svaki dan trebao moliti tu molitvu i da Božji odgovor neće izostati. I premda nam je Jabesova molitva, kao uostalom i sve u Pismu, napisana s nekom svrhom, to jest da iz nje nešto naučimo, ipak ne smijemo zanemariti sljedeće važne činjenice.

Kao prvo, to je starozavjetna molitva. U Starom zavjetu je Izraelcima bio zajamčen zemaljski blagoslov. I nama danas Bog može dati zemaljski blagoslov, ali on nam nije zajamčen. Novozavjetni blagoslovi su duhovni.

Nadalje, ta nam molitva nije dana za ponavljanje. Ni jedna molitva u Bibliji nije nam dana za doslovno ponavljanje, čak ni molitva „Oče naš“.

Naposljetku, kao i za svaku molitvu, da bi bila uslišana, tako i za ovu moraju biti ispunjeni određeni moralni uvjeti. To znači da onaj tko moli mora biti u odgovarajućem moralnom stanju da bi mu Bog mogao uslišati molitvu.

Promotrimo što nam ta molitva ima reći u svjetlu Novog zavjeta.

1. Čovjek koji ju je molio

a) „Jabes je bio časniji negoli njegova braća.“ Riječ je, svakako, o časti pred Bogom, odnosno o časti koju iskazuje Bog. Tražiti čast od ljudi protivno je Novom zavjetu. To je potvrđeno na mnogim mjestima, a osobito je o tome pisao Pavao, primjerice kad piše Galaćanima (Gal 1,10) i Solunjanima (1 Sol 2,6). Ali Bog iskazuje čast svojim slugama, to jest odaje im priznanje. To su ljudi koji traže Božju čast i zauzimaju se za nju (1 Sam 2,30), ljudi koji iskazuju čast Sinu tako da mu služe (Iv 12,26). Štoviše, Bog se sâm brine da takvima bude iskazana čast i od strane ljudi (Fil 2,29; 1 Tim 5,17). Zašto je, dakle, Jabes bio časniji negoli njegova braća? Zbog svog načina života, kojim je dokazao svoju vjernost Bogu. Tu vidimo ispunjenje moralnog uvjeta da bi molitva mogla biti uslišana.

b) „Majka mu je dala ime Jabes, rekavši: ‘Jer sam ga s bolom rodila.’ “ Jabes je rođen s bolom (kao i Benjamin) i majka mu je dala ime koje će ga stalno podsjećati na to. Možda je upravo to potaknulo Jabesa da traži Boga. Često su nedostaci, slabosti i boli potakli ljude da se okrenu Bogu.

c) „I zazva Jabes Boga Izraelova.“  Tu vidimo da je Jabes poznavao odnos s Izraelovim Bogom. U mnoštvu imena uz koja se ne spominje ništa značajno, nalazimo jednog jedinog čovjeka koji je bio drugačiji (slično kao i Henok). Treba spomenuti i to da je to bila osobna molitva, a ne javna.

2. Sadržaj molitve

a) „Da me obilno (uistinu) blagosloviš.“ Neki bi bili zadovoljni „malim kutkom u Nebu“, ali takvo što ne postoji. Bog nas je blagoslovio „svakim duhovnim blagoslovom u nebeskim predjelima u Kristu“ (Ef 1,3). To nije sebična molitva. Na sličan način je i Jakov silno čeznuo za blagoslovom; borio se s Bogom i rekao: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš“ (Post 32,26). Bogu je to bilo ugodno; premda način na koji je Jakov nekoć pokušao doći do tog blagoslova nije bio Bogu ugodan.

b) „Da povećaš moje područje“. Čeznemo li za time da nam Bog dade još više od onoga što ima pripremljeno za nas? Takav čovjek, poput Jabesa, bio je i Kaleb. Četiri puta se veli da je „sasvim slijedio Boga Izraelova“. Najprije Bog to veli za njega (Br 14,24), zatim Kaleb to sâm veli za sebe (Još 14,8) pa onda Mojsije to veli za svog mlađeg suradnika (Pnz 1,36) i, na posljetku, Jošua to veli za svoga kolegu i suvremenika (Još 14,14). Taj način razmišljanja, „nikada dosta“, Kaleb je prenio i na svoju kćer Aksu (Još 15,16; Suci 1,12-15). Ona je „potaknula svoga muža“ da traži više Božjeg blagoslova. Ali ni time nije bila zadovoljna. Htjela je još i gornje i donje izvore. To zvuči gotovo bezobrazno, ali kada je u pitanju ono što nam Bog daje to je stav koji najviše veseli njegovo srce. On je Bog koji rado daje, a veseli ga kada vidi da je nama stalo do onoga što možemo dobiti od njega. Ovo izvješće se nalazi i u Jošui (knjiga napretka i uzleta) i u Sucima (knjiga propadanja, rasula). Ta činjenica nam također pokazuje da za umnažanje blagoslova i osobni rast nema granica. Mi si sami postavljamo granice. I u Hagajevo doba su neki mislili da je „teško vrijeme“, ili da „nije vrijeme da se gradi“, ali Bog veli da to nije tako. Bez obzira radi li se o vremenu napretka i uzleta ili o vremenu propadanja i rasula, osobni rast i blagoslov nema granica. „Povećanje mog područja“ možemo, primjerice, primijeniti na Božju riječ i služenje. Dok čitamo Božju riječ, trebamo moliti: „Gospodine želim čuti što mi govoriš, želim bolje upoznati tvoje misli.“ Ili možemo moliti: „Gospodine, pokaži mi što ti se kod mene ne sviđa“ – a to je „opasna“ molitva na koju će Bog sigurno odgovoriti. Ali ako poslušamo ono što nam on pokaže, „povećat će naše područje“. Primjena na služenje ne znači da će On zamijeniti našu službu nekom drugom (jer nam je naša možda dosadna), nego da će proširiti našu službu. Primjer za to imamo kod čovjeka iz Gadare koji je bio oslobođen od zloduha. Najprije je trebao „svojima pripovijedati sve što mu je učinio Bog“ (Lk 8,39). Zatim je „razglašavao po svemu gradu“ sve što mu je učinio Isus. Naposljetku je otišao „te počeo razglašavati po Dekapolu (to jest u deset gradova) što je sve za nj učinio Isus  (Mk 5,20). Tu jasno vidimo povećanje područja: tvoji, grad, deset gradova. Nešto drukčiji primjer nalazimo u pogledu Filipa u Djelima 8. Premda ga je bio silno upotrebljavao u Samariji, Gospodin je odlučio „povećati njegovo područje“ šaljući ga na put prema Gazi, „koji je pust“. Zvuči neobično da se na takav način može povećati područje, ali iz onoga što je uslijedilo vidimo da je to zaista bilo povećanje. Evanđelje je s tim novim obraćenikom prvi put otišlo daleko izvan granica Izraela.

c) „Da tvoja ruka bude sa mnom“. Jabes je znao da ni blagoslov ni povećanje područja ne može pravilno koristiti ako ruka njegova Boga nije s njim. Jabes je znao da je ovaj svijet dolina suza i da zato treba Božju ruku koja će stalno biti s njim. Prekrasno obećanje iz Izaije 41,10: „Ja ću te poduprijeti desnicom svoje pravednosti“ ispunilo se Ostatku (povratnicima) u dane Ezre. Ispunit će se i danas svakome tko se oslanja na desnicu svog Boga.

d) „I da me čuvaš od zla da me ne snađe nikakva bol.“ I mi to smijemo moliti, premda nemamo ni obećanje ni jamstvo da će naš život kao vjernika na Zemlji biti bez bola i žalosti (što su Izraelci imali). No u ovom zlu i ovoj boli možemo vidjeti ono što bi nam moglo duhovno naštetiti. Možemo se moliti da nas Bog sačuva od onoga što može naštetiti našoj duši, ali i sami se moramo kloniti zla. Dobar primjer vidimo kod Joba. On se klonio zla i Bog ga je ogradio tako da mu se ništa ne može dogoditi. Sotona je znao da je Job ograđen i da mu smije nauditi samo ako Bog dade dopuštenje za to. Drugi primjer je Josip.

No ne možemo moliti Boga da nas sačuva ako trčimo u zlo. Negativan primjer vidimo kod Samsona. Pretrpio je štetu zato što se svjesno i voljno kretao u području zla. On je bio nazirej, to jest onaj koji je svoju volju potpuno podredio volji Božjoj, koji se susteže od zemaljskih radosti i koji je privržen samo Bogu. Pa ipak je u svom životu imao tri žene i kod svake od njih je prekršio jednu od ovih značajka:

1. žena – samovolja: „ja hoću nju“

2. žena – bludnica: tjelesna požuda

3. žena – privrženost: jedina za koju se veli da ju je volio.

Je li bio glup da nije vidio kakvu igru ona igra? Ne, on je sve vidio; ali baš u tome je i bio problem, jer je bio toliko siguran u sebe da će se opet nekako izvući. No igranje s grijehom odvelo ga je korak po korak u ponor. Na kraju je izgubio sve i poginuo s Božjim neprijateljima. Bog ga nije mogao sačuvati, zato što se svjesno kretao u području zla.

3. „I dade mu Bog to što je zaiskao.“ Bog je uslišao Jabesovu molitvu. Bog uslišava molitve. Neke molitve ne uslišava, i bolje je da to ne čini. Ali ako molimo tako kao Jabes, i u takvom moralnom stanju, On će sasvim sigurno uslišati našu molitvu.