Petar hoda po vodi

Posted by

Matej 14,25-31

Nije teško u Petru prepoznati sliku Božje Zajednice ili kršćanina pojedinca. Na Gospodinovu zapovijed napustio je čamac. Time je napustio sve uza što srce tako rado prianja i hodao je po olujnom moru. Tim putem možemo ići samo ako svoje oči vjere usredotočimo na Isusa Krista. Onog trena kada svoj pogled odvratimo od Njega, počet ćemo tonuti.

Tu nije u pitanju naše spasenje. Svaki koji je otkupljen sigurno će stići na obalu. Tu nema dvojbâ. No ovdje je riječ o našem životu u svijetu. Pozvani smo napustiti ovaj svijet i sve ono u što se uzda naravan čovjek. Kada napustimo zemaljske i ljudske izvore pomoći, s Gospodinom Isusom možemo živjeti iznad snage i utjecaja onoga što je vidljivo i prolazno. To je uzvišen poziv kršćanina pojedinca i Božje Zajednice.

Petar je imao snažnu želju da bude kod svojega Gospodina, ma koliko ga to stajalo. Zato je rekao: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi.“ Odlučujuće je bilo: „Ako si ti …“ Da to nije bio Gospodin, Petar bi bio učinio najveću pogrešku. No budući da je to doista bio Isus Krist, Petar je učinio ono najbolje što je mogao kada je napustio zemaljska i ljudska sredstva pomoći te pošao k svome Gospodinu kako bi uživao prekrasan blagoslov zajedništva s Njim.

Gospodin nije došao k Petru u čamac – koliko god bi to bilo blagoslovljeno i dragocjeno. Naprotiv, Petar je hodajući po vodi išao k Isusu. Jedno je iskusiti kako Gospodin dolazi u naše okolnosti, izgoni naš strah i umiruje naša srca. No za nas je nešto posve drugo izaći iz čamca naravnih sredstava pomoći te vjerom hoditi iznad okolnosti, kako bismo bili kod Isusa Krista.

Ne želimo podcijeniti veličinu milosti koja se nalazi u riječima: „Ohrabrite se, ja sam; ne bojte se.“ Petar bi taj blagoslov bio uživao čak i da nikada nije napustio čamac. I mi smo, zapravo, skloni ostati kod činjenice da je Gospodin sa svojom utjehom s nama u našoj svakodnevici. No tako smo u opasnosti da prionemo uz okolnosti, namjesto da težimo za dubljim odnosom s Kristom. Tako trpimo velik gubitak.

Riječ „Dođi!“ dala je Petru pravo da izađe iz čamca kako bi išao k Isusu. Kristova riječ dala mu je punomoć da se smije uputiti na taj put po vodi. Kristova prisutnost, u koju se uvjerio, dala mu je snagu da krene tim putem. Hodati po vodi bilo je neuobičajeno i nadnaravno. No vjera je, zajedno s Isusom Kristom, mogla ići putem kojim je išao On sâm. Tako je razmišljao Petar. Zato je izašao iz čamca, hodao po vodi i došao k Njemu.

U tome prepoznajemo jasan prikaz istinskoga kršćaninova puta. Gospodinova riječ daje nam pravo da idemo tim putem vjere. Snagu za hodanje tim putem dobivamo ako svoje oči usmjerimo na Njega. To nije pitanje je li nešto ispravno ili pogrešno. Pitanje glasi drugačije: Je li čvrsta namjera naših srdaca da budemo što je moguće bliže Gospodinu Isusu? Želimo li uživati dublje, potpunije zajedništvo s Njim? Možemo li napustiti sve uza što prianja ljudska narav i potpuno se osloniti na Krista? On nas u svojoj beskrajnoj ljubavi doziva k sebi. On veli: „Dođi!“ Zašto oklijevamo?

Netko može prigovoriti da je Petar počeo tonuti na tome putu te da bi zbog toga bilo sigurnije i mudrije ostati u čamcu. Točno je da je Petar počeo tonuti, no što je bio razlog tome? „Ali kada spazi žestoki vjetar, uplaši se pa poče tonuti; i povika: Gospodine, spasi me!“ Njegova pogreška nije bila u tome što je napustio čamac. Siroti Petar načinio je jednu drugu pogrešku: gledao je u vjetar i valove, namjesto u svojega Gospodina. Uputio se na put kojim se može ići samo vjerom – put na kojemu nije imao ništa ako nije imao Isusa Krista. Nije imao čamac, nikakvu gredu, nikakvu dasku za koju bi se uhvatio. Ukratko: ili Krist, ili ništa! Samo pogled vjere na Gospodina mogao je održati Petra na tome putu.

Petar je zakazao. Je li to dokaz da je bio u krivu kada je poslušao Gospodinov poziv? Je li ga Gospodin prekorio zbog toga što je napustio čamac? Nije! On je znao kako je slab bio njegov učenik. Stoga čitamo: „I odmah pruži Isus ruku, prihvati ga i reče mu: Malovjerni, zašto si posumnjao?“ Nije mu rekao: „Nasrtljivče jedan, zašto si napustio čamac?!“ Ne, on ga je upitao: „Zašto si posumnjao?“ Gdje je bio Petar kada je čuo taj blag prijekor? U naručju svojega Gospodina! Kakva li mjesta! Kakva li iskustva! Zar se nije isplatilo napustiti čamac da bi se uživao takav blagoslov? Premda je Petar počeo tonuti na tom uzvišenom putu, to iskustvo dovelo ga je samo do još dublje svjesnosti vlastite slabosti i milosti njegova Gospodina.

Gospodin Isus i nas poziva: „Dođi!“ Poslušajmo i izađimo k Njemu izvan tabora, noseći njegovu sramotu. On nas želi imati u svojoj blizini, kako bismo hodili s njim i oslanjali se na njega. Nemojmo gledati na okolnosti, nego samo i uvijek u Njega.

Charles Henry Manckintosh

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s