Pitanja bez odgovora

Gospodin Isus je često postavljao pitanja ljudima koje je susretao. Neka od njih ostala su neodgovorena. Zašto? Zato što su Njegova pitanja razotkrila misli i nakane onih kojima su bila postavljena. Pogođeni Njegovim riječima, oni su šutjeli. Ta pitanja koja istražuju srce upućena su i nama.

Prvi dio: Marko 4,40; 9,33; 14,6

Kako to da nemate vjere?

Nakon što ih je Gospodin poučio o mnogočemu, učenici su plovili s Njim na drugu obalu. Nakon početne mirne plovidbe podigao se snažan vjetar i lađa se napunila vodom. Učenici si nisu više mogli pomoći. Probudili su svog Učitelja, koji je spavao na krmi, i uplašeni ga upitali: „Učitelju! Zar ne mariš što ginemo?“ On se probudio i zaprijetio vjetru pa je prestala oluja i nastala tišina. No tada je upitao svoje učenike: „Zar još nemate vjere?“

I mi putem Biblije čujemo Njegov glas, koji i nas tako poučava. I mi, poput učenika u ono doba, imamo Gospodina u svojoj životnoj lađi. I mi slijedimo Njegovu riječ: „Prijeđimo preko, na drugu obalu.“ To nam pruža sigurnost da ćemo do cilja doći bez brodoloma. Bismo li s Njim mogli potonuti?

U mirnim razdobljima svoga života radosno ispovijedamo svoju vjeru. Pouzdajemo se u čvrstoću lađe i svoju sposobnost da upravljamo njome, kao i u zaštitu Gospodina koji je s nama.

No odjednom se podigne oluja. U našem se životu sve uzdrma: zdravlje, obitelj, posao, mjesna zajednica vjernika, itd. „More“ se uzburka i „voda“ prodire u „lađu“. Spoznajemo da takve okolnosti nadilaze naše sposobnosti, a Gospodin, na kojega računamo u opasnosti, čini se kao da spava. Ne vidi li on naše beznadno stanje? Je li On ravnodušan? Hoće li dopustiti da potonemo u svojoj nevolji? Kada tako razmišljamo, Gospodin nas pita: „Gdje je vaša vjera?“

No prije negoli time dotakne našu savjest, On nam oduzima strah. On ne pristupa našoj životnoj oluji s nekim pitanjem, nego sa zapovijeđu, tako da nastaje tišina. Tako Gospodin u ljubavi postupa s nama. Najprije odgovara na naš malovjerni poziv u pomoć, a zatim pita: „Gdje je vaša vjera?“ Postiđeni priznajemo da naše pouzdanje u Gospodina ipak nije bilo toliko kao što smo mislili.

Što ste to međusobno raspravljali putem?

Isus Krist je netom rekao učenicima što će mu se dogoditi u Jeruzalemu: „Sin čovječji se predaje u ruke ljudima i oni će ga ubiti, a on će, nakon što bude ubijen, trećega dana uskrsnuti.“ O čemu su učenici nakon toga razmišljali? O čemu su međusobno razgovarali? Kada ih je Gospodin o tome upitao, šutjeli su, jer su međusobno raspravljali o tome tko bi od njih bio najveći. Možda nas iznenađuje njihova ravnodušnost prema Njegovim patnjama i njihova oholost. Još uvijek su se nadali da će njihov Učitelj uspostaviti svoje kraljevstvo. Tada bi oni, kao Njegovi sljedbenici, dobili osobit položaj u kraljevstvu. No koji bi od njih dobio prvo mjesto?

To Gospodinovo pitanje želimo uputiti i našim srcima. O čemu razmišljamo nakon što smo u Njegovoj nazočnosti prigodom lomljenja kruha razmišljali o Njegovoj smrti i Njegovim patnjama? Jesu li naše misli tada na višoj razini negoli su bile misli učenika? Kako ga brzo zaboravimo – već na putu kući! On nas je pozvao riječima: „Činite to meni na spomen!“ i mi zajedno lomimo kruh, na spomen našem Spasitelju. No koliko dugo dojam o Njegovoj slavnoj osobi ostaje svjež u našim srcima? Koliko smo u svome životu mi u pozadini, a On u središtu? Jedan sat? Jedan dan? Ili čitav tjedan?

Kao učenici, mi slijedimo Gospodina Isusa sve do nebeskog cilja. Na tom putovanju trebale bi nas zaokupljati sljedeće misli: „Što god je istinito, što god ječasno, što god je pravedno, što god ječisto, što god jeljubazno, što god jena dobru glasu, ako ješto vrlina ili pohvala, na to mislite“ (Fil 4,8). Sve je to objedinjeno u Isusu Kristu. Budimo zaokupljeni Njegovom slavnom osobom!

Što joj dosađujete?

Marija je pristupila Gospodinu Isusu s alabastrenom posudom skupocjene, čiste nardove pomasti. Iz ljubavi prema Njemu, razbila je posudu i izlila mu pomast na glavu. Neki od nazočnih taj su postupak smatrali ludošću. Smatrali su da je rasipanje ako se na taj način spiska godišnja zarada. Tako razmišlja ljudska razboritost. Ta mudrost, koju Bog odbacuje (1 Kor 1,21), ne zna što priliči božanskoj svetosti. Ona nema pojma o tome što Njemu znači istinsko štovanje. Tako se ni učenici nisu libili osuditi djelo te jednostavne žene. U pozadini te prividne mudrosti i staranja za siromahe krije se nedostatak poštovanja i ljubavi prema Gospodinu.

Pazimo na to da obezvrjeđujućim primjedbama ne pokvarimo radost naše braće i sestara koju oni imaju u Gospodinu Isusu! Možda oni održavaju zajedništvo s Njim i štuju ga bolje negoli mi. Kako često olako prosuđujemo njihove pobude i razmišljanja. Naše kritiziranje drugih vjernika može nam se činiti razložitim, ali nam ono donosi Gospodinov prijekor. Na pitanje: „Zašto joj stvarate teškoće?“ kojime nas On provjerava, nećemo moći odgovoriti.

Drugi dio: Ivan 14,9; Luka 17,17; 22,46

Dopustit ćemo da tri daljnja Gospodinova pitanja koja su ostala neodgovorena djeluju na naša srca.

Zar me nisi upoznao, Filipe?

Prošle su tri godine otkako je Filip Natanaelu rekao: „Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu, i proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta“ (Iv 1,45). No čini se da je Filip za to vrijeme slabo napredovao u spoznaji Gospodina Isusa. Premda je čuo Petrovo priznanje: „Ti si Krist, Sin živoga Boga“ (Mt 16,16), njegove su duhovne oči ostale zatvorene. Tako ga je nakon tri godine Gospodin morao upitati: „Zar me nisi upoznao, Filipe?“

Kako je s našim rastom u spoznaji našega Gospodina i Spasitelja? Kakav je naš napredak u tome od našeg obraćenja? Svaki dan u kojem nismo naučili ništa o Gospodinu Isusu, izgubljen je dan. Čime smo se danas bavili? Možda svojim poslom, svojom obitelji ili nešto slično. To, samo po sebi, nije ništa loše. Ali ako to Gospodinu Isusu oduzima mjesto u našem srcu i ometa nas da rastemo u razumijevanju Njegove osobe, tada će to imati negativan učinak na naš duhovni život. Razmislimo o sljedećem:

Spoznaja Krista je jedina spoznaja koja nas neće učiniti uznositima, jer promatramo Onoga koji je ponizio samoga sebe.

Zbog izvrsnosti spoznaje Krista Isusa sve vlastite povlastice smatramo gubitkom.

Spoznaja Gospodina Isusa nas mijenja: „A svi mi koji otkrivena lica slavu Božju kao u zrcalu gledamo, u istu se sliku preobražavamo iz slave u slavu, i to kao od Gospodinova Duha“ (2 Kor 3,18).

Gdje su ona devetorica?

Gospodin je bio iscijelio desetoricu gubavaca. Jedan od njih je bio Samarijanac. On nije pripadao Božjem narodu, ali kada je vidio da je ozdravio, vratio se k Isusu. Podao je slavu Bogu, bacio se ničice k Gospodinovim nogama zahvaljujući mu. Na to je Gospodin Isus postavio potresno pitanje: „Gdje su ona devetorica?“

To pitanje dopire i do naših ušiju. Gospodin je mnoge ljude oslobodio od gube grijeha te im podario oproštenje i oslobođenje. Gdje se oni nalaze nedjeljom? Jesu li okupljeni na onome mjestu gdje je Gospodin nazočan među svojim otkupljenicima? Mnogi vele: „Ja mu zahvaljujem kod kuće“. No to nije istovjetno onome što je učinio iscijeljeni Samarijanac. On je slavio Boga u sav glas. Bilo je to javno svjedočanstvo njegove zahvalnosti, koje odgovara Gospodinovu pozivu: „Činite to meni na spomen“. Možda su ostala devetorica u svojim srcima bila zahvalna Isusu Kristu što ih je ozdravio, no ipak im je mjesto bilo kod Njegovih nogu. Tamo ih je On želio vidjeti.

Gospodin želi svake nedjelje okupiti oko sebe one koji su Njegovi, koje je On otkupio svojom krvlju. Nažalost, malo je onih koji udovoljavaju toj želji. No moramo dodati i to da nemamo pravo smatrati da samo zbog tjelesnog pribivanja sastancima (bogoslužjima) zauzimamo položaj ozdravljenog Samarijanca. Ono što se traži nije tjelesna nazočnost, nego naša istinska zahvalnost. Gospodin Isus želi da ga u Njegovoj nazočnosti slavimo i štujemo ispunjena srca.

Zašto spavate?

Gospodin Isus je bio sa svojim učenicima u vrtu Getsemani. Predstojale su mu patnje i smrt na križu pa se molio i vapio svome Ocu. Tada mu se pojavio anđeo s neba i okrijepio ga. Bio je u predsmrtnoj molitvenoj borbi. Njegov znoj bio je kao velike kapi krvi što su padale na zemlju. Zatim je ustao od molitve. Bio je spreman uzeti na sebe patnje na križu. Kada je došao do svojih učenika, oni su bili pozaspali zbog žalosti. Tada ih je upitao: „Što spavate?“ Učenicima je, nedvojbeno, bilo nemoguće dijeliti s Njime Njegove patnje u vrtu Getsemani. U toj borbi je Gospodin bio sâm. On nije tražio pomoćnika, nego tješitelja (Ps 69,20); no nije našao nikoga. Učenici nisu prepoznali ni Njegovu muku ni opasnost u kojoj su se nalazili. Gospodin ih je opetovano poticao: „Molite da ne zađete u napast.“ Trebali su bdjeti radi samih sebe. Kada je Juda sa svjetinom došao u vrt, Isus je bio spreman na susret s njim. No Petar, koji je bio spavao, dao se povesti svojim naglim karakterom te je udario mačem.

Kako brzo duhovno zaspimo! Tada smo neosjetljivi za Gospodinove patnje i za opasnosti svijeta. Zato nam je zapovjeđeno: „Već je krajnje vrijeme da se od sna prenemo: jer sada  je naše spasenje bliže negoli kada smo povjerovali“ (Rim 13,11). Ni ravnodušnost, ni poteškoće, ni žalost, nisu isprika za duhovno spavanje. Unatoč tome, Gospodin nas ne prepušta našoj sudbini. Njegov ljubak, ali prodoran glas dovikuje nam: „Zašto spavate? Ustanite i molite da ne zađete u napast.“

Zaključna misao

I Gospodin Isus je, dok je visio na križu, postavio Bogu jedno pitanje koje je ostalo neodgovoreno: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Mi pak na to pitanje odgovaramo sa svetim strahopoštovanjem: „Gospodine, to je bilo zbog mene!“

M. J. Koechlin