Selofhadove kćeri

Posted by

U Bibliji, osobito u Starom zavjetu, nalazimo razne odjeljke u kojima se, kao uzori koje vrijedi slijediti, spominju žene ili djevojke. Nedavno sam čitao jedan članak o Kalebovoj kćeri Aksi. Tako sam se prisjetio i pet Selofhadovih kćeri, čija su imena bila Mahla, Noa, Hogla, Milka i Tirsa (Brojevi 26,33; 27,1-11 itd.).

Razne pojedinosti koje se mogu saznati o tih pet mladih žena postale su mi vrlo dragocjene. Stoga razmišljajmo o tome na što nas još i danas potiču te djevojke.

1. Imale su dobar međusobni odnos (Brojevi 27,1-2)

Gdje god su se pojavile uvijek se spominju svih pet zajedno. Nigdje nije zapisano nešto o tome da su se prepirale koja bi od njih imala pravo prvenstva. Očito da ni najstarija ni najmlađa nije zahtijevala neka osobita prava za sebe. A kako se mi ponašamo u obitelji prema svojim bližnjima? Kako je lijepo kad nam je svima stalo do međusobnog mira i razumijevanja! To svakako ne vrijedi samo u obitelji, nego i tamo gdje se kao mjesna skupština okupljamo s drugim vjernicima.

Trebali bismo se svi međusobno poticati na to da težimo za mirom (Heb 12,14) te razmišljati o tome što sâmi možemo doprinijeti u tom pogledu. Korisne upute u vezi toga nalazimo u raznim odjeljcima, primjerice u Filipljanima 4,2.8; 1 Korinćanima 7,9-13 ili Rimljanima 14,21.

Uzmimo to k srcu! Trebalo bi nam biti jasno koliki se problemi na taj način mogu izbjeći u obiteljima i zajednicama vjernika. Nisu li se, primjerice, neki žestoko posvađali upravo zbog problema u vezi nasljedstva pa više ni ne govore jedan s drugim?

2. Poznavale su Božje odredbe (Brojevi 27,4)

Bog je preko Mojsija rekao svome narodu da će ih odvesti u zemlju kojom teku „mlijeko i med“. Te su se mlade žene zanimale za to. Nije im bilo svejedno kamo idu i kako će im biti tamo. One su se radovale toj zemlji. No postojala je jedna teškoća: bile su „samo“ djevojke, to jest žene. Njihov otac nije imao sina. Samo je za obitelji koje su imale sinove vrijedilo obećanje da će u kanaanskoj zemlji dobiti u posjed baštinu. To je jasno vidljivo iz toga kako se dijelila zemlja te, primjerice, iz Brojeva 26,52-56.

No njihova je obitelj ipak trebala dobiti neki udio u toj prekrasnoj zemlji! Stoga su skupile hrabrost i iznijele svoju molbu Mojsiju. To je iziskivalo veliku hrabrost vjere. Mojsije je bio veliki Božji čovjek. Jesu li imale pravo doći tom velikom čovjeku sa svojom molbom? Ta Mojsije je izabrao i druge sposobne ljude (Izlazak 18) da odlučuju u sporovima Izraelskog naroda u pustinji.

No to je tim mladim ženama bilo tako važno da se nisu bojale otići izravno Mojsiju. Tada su stale pred njega i pred svećenika Eleazara, pred knezove i pred čitavu zajednicu na ulazu Šatora sastanka. Kako li im je srce moralo snažno kucati! Uvjeren sam da su prethodno o tome razgovarale sa svojim Bogom pa im je On dao potrebnu hrabrost.

One su to učinile i s neophodnim strahopoštovanjem. Bile su svjesne da Bog ne može jednostavno previdjeti grijeh. Knezovi Rubenova plemena, Datam i Abiram zajedno s Korahom, knezom iz porodice Kehatovaca, pobunili su se protiv Božjih odredaba u pogledu Mojsija i Arona. Bog ih je morao kazniti teškom kaznom. One nisu jednostavno prešle preko te činjenice. Premda njihov otac nije bio umro zbog otvorene pobune protiv Boga (Brojevi 27,3), ipak ga je, a time i njegovu obitelj, snašla smrt kao posljedica neposlušnosti.

Neiskorišteni dobri uvjeti za razumijevanje Biblije

Razmislimo o uvjetima koje su tada imale te djevojke. Ne znamo koliko im je bilo godina i što su sve proživjele na putovanju kroz pustinju. No na temelju onoga što su znale iz Zakona, donijele su ispravne zaključke. Što je s nama? Mi imamo cjelokupnu Božju riječ u rukama. U njoj su nam zapisana sva obećanja, tako da ih uvijek možemo čitati. No svi vjernici danas imaju ispunjen još jedan odlučujući preduvjet. Pročitaj što piše 1. Korinćanima 2,12: „Mi pak nismo primili duha ovoga svijeta, nego Duha koji je od Boga; da znamo što nam je podario Bog.“ Jesmo li već razmišljali o tome kako je to veličanstveno? Stid me je kad postanem svjestan kako se ophodim s tom istinom. Naš nam Bog ne može darovati to da se radujemo u Njegovim obećanjima ako živimo u neposlušnosti.

Je li proučavanje Biblije nešto što je samo za muškarce?

Općenito prevladava mišljenje da je proučavanje Biblije nešto što je prvenstveno namijenjeno muškarcima, to jest braći. Žene na sastancima skupštine ionako ne smiju govoriti. Ako imaju kakva pitanja, trebaju kod kuće pitati svoje muževe (1. Korinćanima 14,34.35). Stoga se smatra da proučavanje Biblije uopće nije toliko važno za žene. No Selofhadove kćeri pokazuju nešto drugo. Žene se trebaju baviti onime što je Božje – s ispravnim stavom i na ispravan način! Bogu je to vrlo značajno. Stoga je on u svojoj Riječi iznio takve primjere, i to ne samo u Starom zavjetu. Bog je, primjerice, mogao upotrijebiti Prisku, koja se u Novom zavjetu spominje šest puta, da zajedno sa svojim mužem točnije objasni Božji put blagoslovljenom propovjedniku Apolu. U biblijskom stihu koji to opisuje (Djela 18,26) Priska se čak spominje na prvome mjestu.

Primijetimo i što je Božji odgovor na molbu tih mladih žena. “Kćeri Selofhadove govore pravo. Svakako im daj u posjed baštinu među braćom njihova oca; i učini da baština njihova oca prijeđe na njih” (Brojevi 27,7).

3. Njihovo ponašanje djelovalo je na njihovo okruženje (Brojevi 36,1-4)

O tome nam govore Brojevi 36,1: „Tada pristupe obiteljski glavari od roda sinova Gileada, sina Makirova, sina Manašeova, od pokoljenja Josipovih sinova, te rekoše pred Mojsijem i pred knezovima, glavarima obitelji djece Izraelove.“ Kroz ponašanje tvih pet žena u iskrenim se muškarcima probudilo se zanimanje za njihovu baštinu dodijeljenu od Boga. Razmišljali su o tome da će nepovratno izgubiti baštinu ako se djevojke udaju za nekog iz drugog plemena. Ne, oni nipošto nisu htjeli biti manje uporni od njih. Stoga su i oni sa svojom molbom otišli Mojsiju.

On pak je opet upitao Boga. Božji odgovor je glasio: „Pleme Josipovih sinova pravo govori.“ Bog je dao odredbu da se svaka kćer koja dobije u posjed baštinu među plemenima djece Izraelove treba udati za čovjeka iz tog Izraelovog plemena, kako bi svako pojedino pleme u Izraelu uvijek posjedovalo baštinu svojih otaca. Ta je odredba vrijedila za sav narod. Nije li to ohrabrenje za sve vjerne djevojke i žene našeg doba? Uvjeren sam da će naš Bog i danas obilno blagosloviti takvo ponašanje. Nažalost se prečesto upravljamo prema ljudima kojima Božja obećanja znače malo ili gotovo ništa.

U pogledu plemenskih glavara Manašeovih sinova vidimo i to da im nije bilo ispod časti što je primjer kćeri njihova plemena pozitivno utjecao na njih. Moguće je da je njihova reakcija proizašla iz izvjesne ljubomore. To svakako nije dobar poriv. No Bog je svejedno upotrijebio molbu glavara da podupre njihovo zanimanje za baštinu. Mislim da u tom pogledu i ja moram još ponešto naučiti. No ne trebamo se iznenaditi kada (kao muškarci) možemo učiti od bogobojaznih žena. U Bibliji nalazimo dosta takvih primjera. Sjetimo se samo Debore i Marije iz Betanije. Naš Gospodin želi da se učimo dobru jedni od drugih.

4. Njihova obilježja bila su poslušnost i snaga vjere (Brojevi 36,10-11; Jošua 17,3-4)

Spomenute odluke bile su donesene četrdesete godine po izlasku iz Egipta. Iz Jošue 14 možemo zaključiti da je prošlo otprilike sedam godina dok je Jošua raspodijelio narodu kanaansku zemlju. U to doba Selofhadove kćeri dolaze pred Jošuu i Eleazara da ih podsjete na Božje obećanje te su dobile baštinu među Manašeovim sinovima (Jošua 17,3-6). No moramo zapamtiti da su je dobile samo na temelju svoje poslušnosti. Držale su se Božjih odredaba i udale se za muškarce iz vlastitog plemena (Brojevi 36,10-11). Stoga te žene ne zaostaju za Kalebom, čovjekom vjere koji se također opet pojavljuje tom prigodom. I on je dobio Božje obećanje u pogledu baštine u kanaanskoj zemlji te je to obećanje očuvao u svome srcu sve do onog trenutka kada se ono trebalo ispuniti.

I mi bismo trebali živjeti u snazi vjere te osobno za sebe usvojiti Božja obećanja.

U prvom poglavlju 2. Petrove poslanice opisano nam je da smo dobili velika i dragocjena obećanja, ali uz zapovijed da uložimo svu revnost te da svojoj vjeri pridodamo krepost ili duhovnu snagu. Tada će i ovakvi događaji, koji su napisani za našu pouku, pridonijeti da kroz strpljivost i utjehu Pisama imamo nadu (Rimljanima 15,4).

Rainer Möckel

Folge mir nach 3/2002

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s