Srce za Krista

Posted by

(Pročitaj Matej 26)

U ovom važnom poglavlju otkrivena su nam mnoga srca: srce velikih svećenika, srce pismoznanaca, Petrovo srce, i Judino srce. No tu je i još jedno srce, sasvim drugačije od ostalih, a to je srce žene koja je donijela alabastrenu posudu s vrlo dragocjenom pomasti, kako bi pomazala Isusovo tijelo. Ta žena je imala srce za Krista. Ona je, vjerojatno, bila velika grešnica, i to vrlo neuka grešnica, ali su se njezine oči otvorile da može vidjeti ljepotu u Isusu, što ju je dovelo do procjene da ništa što se potroši na Njega ne može biti predragocjeno. Jednom riječju, imala je srce za Krista.

Izostavljajući velike svećenike, starješine i pismoznance, promotrimo nakratko srce te žene, nasuprot Judinu i Petrovu srcu.

I. Judino srce

Juda je bio pohlepan čovjek. Volio je novac. Ta ljubav je oduvijek dobro poznata. On je propovijedao Evanđelje. Hodio je u društvu s Gospodinom Isusom za vrijeme Njegove javne službe. Slušao je Njegove riječi, vidio Njegove putove, i iskusio Njegovu dobrotu. No, nažalost, iako je bio apostol, iako je bio Isusov pratitelj, iako je bio propovjednik Evanđelja, on nije imao srce za Krista. Imao je srce za novac. Njegovo srce uvijek je bilo pokretano mišlju na dobitak. Kada je novac bio u pitanju, odmah bi živnuo. Najdublji dio njegova bića uskomešao se zbog novca. „Novčarka“ je bila njegov najdraži predmet. Sotona je to znao. Znao je za tu Judinu naročitu žudnju. Dobro je znao cijenu za koju ga se može kupiti. Shvaćao je svoga čovjeka, kako ga iskušati, i kako ga upotrijebiti. Kako li je ozbiljna ta misao!

Uočimo da je Judu njegov osobiti položaj učinio to pogodnijim za Sotonu. To što je bio upoznat s Kristovim putovima učinilo ga je pogodnom osobom koja će ga predati u ruke Njegovih neprijatelja. Samo umno poznavanje onoga što je sveto, ako srce nije dotaknuto, dovodi čovjeka to toga da postane još više okorio, izopačen i zao. Veliki svećenici i pismoznanci u Mateju 2 imali su umno poznavanje onoga što je zapisano u Pismu, ali nisu imali srce za Krista. Mogli su smjesta odmotati proročki svitak i pronaći mjesto na kojem je zapisano: „A ti, Betleheme, u zemlji Judinoj, nipošto nisi najmanji među kneževima Judinim, jer iz tebe će izići Vladar koji će pasti narod moj, Izraela“ (6. redak). To je sve bilo vrlo točno, istinito i divno; no oni, svejedno, nisu imali srce za toga „Vladara“, niti oči da ga vide, jer ga nisu htjeli. Pismo im je bilo u malome prstu, i nedvojbeno bi se osjećali postiđenima da nisu mogli odgovoriti na Herodovo pitanje. Ljudima u njihovu položaju bilo bi na sramotu pokazati neznanje; ali oni nisu imali srce za Krista pa su svoje duhovno znanje položili do nogu bezbožnoga kralja koji bi ga, da je mogao, iskoristio za to da smakne istinskoga baštinika prijestolja. Toliko o znanju u glavi, bez ljubavi u srcu.

To, međutim, ne znači da na bilo koji način umanjujemo vrijednost poznavanja Pisma. Istinsko poznavanje Pisma mora voditi srce k Isusu. No moguće je poznavati slovo Pisma, i to tako da se može naizust izgovarati poglavlje za poglavljem, redak za retkom, štoviše, da se bude kao neka vrst putujuće konkordancije, a srce uza sve to može biti hladno i bešćutno prema Kristu. Takvo znanje čovjeka će samo još više baciti u ruke Sotoni, kao što je bilo kod velikih svećenika i pismoznanaca. Herod ne bi zatražio informaciju od neukih ljudi. Đavao nikada ne uzima neukog ili glupog čovjeka da djeluje protiv Božje istine. Ne, on pronalazi pogodnije izvođače svojih poslova. Učeni ljudi, intelektualci, veliki mislioci, naravno pod uvjetom da nemaju srce za Krista, biti će mu pogodni u svim vremenima. Što je spasilo „mudrace s istoka?“ Zašto Herod nije mogao – zašto Sotona nije mogao – uvojačiti ih u svoju službu? Oh, čitatelju, zapamti dobro ovaj odgovor! Zato što su oni imali srce za Krista. Blagoslovljene li sigurnosti! Oni, nedvojbeno, nisu poznavali Pisma; oni bi se dobrano namučili tražeći onaj odjeljak u prorocima; ali oni su tražili Isusa – ozbiljno, pošteno i marljivo su tražili Isusa. Zbog toga ih je Herod, da je mogao, htio iskoristiti; ali, on ih nije mogao iskoristiti. Oni su našli put k Isusu. Nisu znali mnogo o proroku koji je govorio o „Vladaru“; ali našli su put do samoga „Vladara“. Našli su ga u osobi dojenčeta u jaslicama u Betlehemu; i umjesto da postanu oruđem u Herodovim rukama, poklonili su se pred Isusom.

Mi, dakle, nipošto ne preporučujemo nepoznavanje Pisma. Ljudi koji ne poznaju Pismo mogu biti sigurni da su u velikoj zabludi. Timoteju je bilo na pohvalu to što je apostol za njega mogao reći: „Od malena poznaješ Sveta pisma, koja te mogu učiniti mudrim za spasenje po vjeri koja je u Kristu Isusu“ (2 Tim 3,15). Istinsko poznavanje Pisma uvijek će nas dovesti do Isusovih nogu; ali samo poznavanje Pisma glavom, bez ljubavi prema Kristu u srcu, samo će nas pretvoriti u još učinkovitije oruđe u rukama Sotone.

Tako je bilo i kod Jude, koji je bio okorio u srcu i koji je volio novac. Imao je znanje, ali bez iskrice ljubavi prema Kristu, i njegovo poznanstvo s Blagoslovljenim učinilo ga je pogodnim oruđem za đavla. Njegova bliskost s Isusom omogućila mu je da postane izdajnikom. Đavao je znao da se za trideset srebrnjaka može dobiti njegovu uslugu u užasnom djelu izdaje vlastitoga Učitelja.

Čitatelju, razmišljaj o tome! To je bio apostol, propovjednik Evanđelja, ugledan vjernik; pa ipak, pod plaštem njegova vjeroispovijedanja nalazilo se „požudom izvježbano“ srce: srce u kojemu je bilo mnogo prostora za trideset srebrnjaka, ali ni mali kutak za Isusa. Kakva li prizora! Kakve li slike! Kakva li upozorenja! Oh, svi vi koji ispovijedate vjeru bez srca, razmišljajte o Judi! Razmišljajte o njegovom putu! Razmišljajte o njegovom karakteru! Razmišljajte o njegovom kraju! Propovijedao je Evanđelje, ali nikada ga nije upoznao, nikada ga nije vjerovao, nikada ga nije osjetio. Slikao je sunčeve zrake na slikarskom platnu, ali nikada nije osjetio njihov utjecaj. Imao je obilje srca za novac, ali nije imao srce za Krista. Kao „Sin propasti“ objesio se, i „otišao tamo gdje mu je mjesto“. Svi vi koji se smatrate kršćanima, čuvajte se znanja koje je samo u glavi, ispovijedanja koje je samo na usnama, pobožnosti pred javnošću, religije koja je mehanička – čuvajte se svega toga i nastojte imati srce za Krista.

II. Petrovo srce

U Petru imamo drugo upozorenje, premda sasvim druge vrste. On je zbilja volio Isusa, ali se bojao križa. Ustuknuo je pred priznanjem Njegova imena među redovima Njegovih neprijatelja. Kada je trebao biti ponizan, hvastao se onime što on može učiniti. Kada je trebao biti na koljenima, čvrsto je spavao. Umjesto da se moli, on je spavao; a potom, umjesto da ostane miran, potegao je mač. „Slijedio je Isusa izdaleka“, a potom se „grijao pored vatre velikog svećenika“. Na posljetku je kleo i zaklinjao se da ne poznaje tog milostivog Učitelja. Sve je to bilo užasno! Tko bi mogao pretpostaviti da je Petar iz Mateja 16,16 isti onaj Petar iz Mateja 26? Pa ipak je bilo tako. Čovjek je čak i na vrhuncu svoga cvjetanja samo poput uvenulog jesenskog lista. „Nitko ne ostaje.“ Najviši položaj i najglasnije ispovijedanje mogu završiti u nasljedovanju Isusa izdaleka, i u potpunom zatajivanju Njegova imena.

Vrlo je vjerojatno, dapače, gotovo sigurno, da bi Petar s prijezirom odbacio pomisao o prodaji Isusa za trideset srebrnjaka; no ipak ga se bojao priznati pred sluškinjom. On ga ne bi bio izdao Njegovim neprijateljima, ali ga je zanijekao pred njima. On nije volio novac, ali je propustio očitovati srce za Krista.

Kršćanski čitatelju, spominji se Petrovog pada, i čuvaj se od pouzdavanja u samoga sebe. Njeguj molitveni duh. Drži se blizu Isusa. Drži se podalje od utjecaja naklonosti ovoga svijeta. „Drži sebe čistim.“ Čuvaj se da ne upadneš u pospano, mlitavo stanje duše. Budi ozbiljan i bdij. Razmišljaj o Kristu. To je sigurno zaštitno sredstvo. Nemoj se zadovoljiti samo izbjegavanjem očitih grijeha. Nemoj počivati samo u besprijekornosti ponašanja i karaktera. Njeguj lijepe i tople osjećaje prema Kristu. Onaj tko „slijedi Isusa izdaleka“, može ga zatajiti već na slijedećem koraku. Razmišljajmo o tome. Okoristimo se Petrovim slučajem. On sâm nam kasnije veli: „Trijezni budite! Bdijte jer protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oduprite mu se čvrsti u vjeri“ (1 Pet 5,8.9). To su značajne riječi, koje prvenstveno dolaze od Duha Svetoga, ali i od pera onoga koji je mnogo pretrpio zbog nedostatka „bdijenja“.

Blagoslovljena neka je milost koja je Petru prije njegova pada mogla reći: „Ja sam se molio za tebe, da ne malakše tvoja vjera.“ Uočimo da mu On nije rekao: „Molio sam se za tebe, da ti ne malakšeš.“ Ne, nego „da ne malakše tvoja vjera“ nakon što ti malakšeš. Dragocjena, neusporediva milost! To je bio izvor pomoći za Petra. On je bio dužnik milosti, od početka do svršetka. Kao izgubljeni grešnik bio je dužnik „dragocjenoj Kristovoj krvi“, a kao posrnuli sveti bio je dužnik nadasve nadmoćnom Kristovom zastupanju. Tako je to bilo kod Petra. Kristovo zastupanje bilo je temelj te sretne obnove. Juda nije znao ništa o tome zastupanju. Zbog toga je on „otišao i objesio se“; a Petar je, kao obraćena i obnovljena duša, otišao „učvršćivati svoju braću“. Nitko nije tako prikladan za učvršćivanje svoje braće kao onaj tko je i sâm iskusio Kristovu milost koja obnavlja. Petar je bio u stanju stati pred Izraelovu zajednicu i reći: „Ali vi ste se Sveca i Pravednika odrekli“, premda je upravo to učinio i on sâm. To pokazuje kako je putem krvi bila potpuno očišćena njegova savjest, i po Kristovom zastupanju obnovljeno njegovo srce.

III. Žena s alabastrenom posudom

Sada još nekoliko riječi o ženi s alabastrenom posudom. Ona se ističe sjajnom i prekrasnom suprotnošću u odnosu na sve. Dok su se veliki svećenici, starješine i pismoznanci dogovarali protiv Krista „u dvoru velikoga svećenika zvanog Kajfa“, ona je pomazala njegovo tijelo „u kući Šimuna Gubavca“. Dok se Juda dogovarao s velikim svećenicima da proda Isusa za trideset srebrnjaka, ona je izlijevala dragocjeni sadržaj alabastrene posude na Njega. Kakve li dirljive suprotnosti! Ona je bila u potpunosti obuzeta onime što je njoj značilo sve, a to je bio Krist. Oni koji nisu poznavali Njegovu vrijednost i ljepotu mogli su njezinu žrtvu nazvati rasipanjem. Oni koji su bili u stanju prodati ga za trideset srebrnjaka mogli su govoriti o „davanju siromašnima“; ali ona nije marila za njih. Njihova predbacivanja i mrmljanje njoj nije značilo ništa. Ona je u Kristu našla sve. Oni su mogli mrmljati, ali ona je bila u stanju klanjati mu se i veličati ga. Isus je njoj značio više negoli svi siromasi svijeta. Osjećala je da ništa što se potroši na Njega nije „rasipanje“. On može vrijediti trideset srebrnjaka samo za onoga tko ima srce za novac. Za nju je On bio vredniji negoli deset tisuća svjetova, jer je imala srce za Krista. Sretne li žene! Kada bismo je barem oponašali! Pronađimo i mi svoje mjesto do Isusovih nogu, i ljubimo i uzvisujmo Njegovu osobu, divimo mu se i klanjajmo. Trošimo za njegovu službu i potrošimo sebe u njoj, iako će bešćutni ljudi našu službu nazvati „rasipanjem“. Ubrzo se približava trenutak kada se nećemo pokajati nizašto što smo učinili radi Njegova imena; naprotiv, ako bi moglo biti mjesta za najmanje žaljenje, tada će to biti zbog toga što smo Njegovoj stvari na ovome svijetu služili tako nemarno i mlitavo. Ako toga „jutra bez oblaka“ obraz bude imalo mogao crvenjeti, bit će to zbog toga što se, dok smo bili ovdje dolje, nismo potpunije posvetili Njegovoj službi.

Čitatelju, razmislimo o tome. I neka nam Gospodin podari SRCE ZA KRISTA!

C. H. Mackintosh (Short papers I)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s