Staro žito zemlje

„I jeli su toga istoga dana, sutradan nakon Pashe, od staroga žita te zemlje; beskvasni kruh i prženo zrnje“

Jošua 5,11

Stanje naših srdaca bitno se razlikuje u ovisnosti o tome je li naša navika razmišljati o Kristu samo kao o Jaganjcu koji je prolio svoju krv za mnoge, ili kao o mani, to jest Onome koji je sišao s neba, ili kao o starom žitu zemlje, to jest Onome koji je uzašao tamo gdje je bio ranije. Oni koji o Kristu razmišljaju samo kao o razapetome – koliko god bilo blagoslovljeno i dragocjeno sjećati ga se na taj način – neće moći iskusiti oslobođenje od svijeta ili od samih sebe, kao ni što to znači stajati u slobodi i radosti u Božjoj prisutnosti.

Tek kada vjernik vjerom spozna blagoslove novog stvorenja, koje nam je Bog darovao u Kristu u nebesima – istinskom Kanaanu – spoznat će Krista tamo kao „staro žito te zemlje“. „Pšenično zrno“ koje je palo na zemlju i umrlo opet je živo i nalazi se u slavi. To nije samo Kristovo djelo na križu za nas, niti blagoslovi koji su nam darovani na našem proputovanju („mana“), nego Krist u potpunosti kakav jest tamo gore, živa osoba u slavi, po kojemu smo dobili sve svoje blagoslove.

Čitamo da su jeli „beskvasni kruh i prženo zrnje“, što je slikovit prikaz patnjâ Onoga koji je bio udaren radi našeg blagoslova te je bio odsječen pod ognjem božanske osude. Stoga pomno uočimo da, ako smo doista zaokupljeni Kristom koji je uzašao na nebo, nikada nećemo zaboraviti kako je došao tamo i što je učinio za nas na križu.

To „staro žito zemlje“ je proslavljeni Isus kojega sada trebamo promatrati, i On treba obuzimati naša srca. A On je zasigurno dostatan da zadovolji naše umove i naša srca. Zbog toga nas je nadahnuti apostol potaknuo na to da razmišljamo o onome što je gore, „gdje Krist sjedi zdesna Bogu“ (Kološanima 3,1).

Djeca Izraelova trebala su se hraniti „jaganjcem“ tijekom noći, „manom“ u pustari rano ujutro, a „starim žitom zemlje“ kada god im je bilo potrebno.

Pashalna svečanost bila je sjećanje na zaklanog jaganjca čijom su krvlju zadobili sigurnost. Janje je trebalo jesti „pečeno na vatri“ (Izlazak 12,9), što unaprijed slikovito prikazuje trpljenje smrti koje je Božji Jaganjac pretrpio zbog nas.

U „mani“ vidimo Onoga koji je sišao s Neba – „živi kruh koji je sišao s neba“ (Ivan 6,51). Mana je bilo nešto malo u ljudskim očima i trebalo ju je „skupljati“ prije izlaska sunca koje bi je rastopilo (Izlazak 16,21), što nas podsjeća na to da je vrijeme za hranjenje Kristom prije negoli nas počne zaokupljati ono što pripada starom Stvorenju, kako god to bilo neophodno. Ono što je Božje mora nam biti na prvome mjestu. Započeti dan u Njegovoj snazi tajna je za dobar prolazak kroz njega.

Kao što smo već rekli, „staro žito zemlje“ moglo se jesti u svako doba. Nije bilo poznato dok nisu zaposjeli zemlju. Opskrbljenost njime bila je neograničena. Ono nam predočuje potpunog Krista, uskrslog i uzašlog. Vidimo ga u nebesima – to je ta zemlja. Po krvi Isusovoj ulazimo u svetinju nad svetinjama i ondje ga poznajemo kao „Glavu tijela – Crkve“, i „Poglavara svake vlasti i sile“, proslavljenog Čovjeka. Kada pak ga poznajemo kao Blagoslovljenoga u slavi, imamo potpunu i neprekidnu opskrbu snagom i blagoslovom u Njemu koji je naša pravednost. Prihvaćeni smo i blagoslovljeni, i usavršeni i posađeni s Njim u nebesima. Zbog toga trebamo ostati u Njemu, hoditi u Njemu, biti ukorijenjeni i izgrađeni u Njemu. To je čudesno mjesto blagoslova i neizreciva povlastica.

Čitamo da se jelo „janje“, da se jela „mana“ i da se jelo „staro žito zemlje“. Koja je pouka u tome za nas? Nije li u tome da su to sve slikoviti prikazi Krista, kao onoga s kime bismo se trebali hraniti vjerom? Ne samo razmišljati o Njemu, čitati o Njemu, slušati o Njemu, ili govoriti o Njemu, nego primati Božju objavu o Njemu u svoja srca radi vlastitog održanja i radosti. Oni o mesu jaganjca, ili o mani i starom žitu zemlje, nisu samo razmišljali i samo ih promatrali, nego su to jeli – osjećali su da im je to bilo potrebno; primili su dio toga u sebe i tako dobili snagu za život i služenje. Možemo pročitati neko poglavlje iz Biblije ili čuti neku propovijed, pa ipak i za nas može vrijediti žalosna činjenica koja je bila rečena za druge: „Njima riječ poruke nije koristila, jer je nisu združili s vjerom ti koji su čuli“ (Hebrejima 4,2).

Hraniti se Kristom znači zajedništvo. Ovisni o Njemu oslanjamo se na Njega onakvog kakav nam je prikazan u Pismu i objavljen po Duhu Svetom. Kada to Božje svjedočanstvo o Njemu primamo vjerom u svoja srca, On postaje hranom i snagom za naše duše. Što se više hranimo Njime, tim više čeznemo za Njim.

Zbog toga je za nas, koji za svoje održanje nemamo nešto vidljivo poput „janjeta“, „mane“ ili „starog žita“ veoma važno čvrsto držati ovo: snaga i radost za naš duhovni život i djelovanje nalaze se u potpunosti u osobnoj zaokupljenosti sámim Kristom. No to nikada nećemo postići mrtvim, hladnim, formalnim vježbanjem, i toga se trebamo kloniti. Sjedenje kod Isusovih nogu i slušanje Njegove riječi potrebno je i danas; a duhovni i napredni kršćani to najbolje znaju i najviše provode u djelo. Ostanimo u Njemu!

H. H. Snell

(Iz „The Lord is Near“ 2010)