Svojevoljno (ili namjerno) griješenje

Posted by

Pitanje 1: Žrtve za grijeh u Levitskom zakoniku 4 bile su predviđene samo za grijehe počinjene „iz neznanja“. Jednako tako je i u Brojevima 15 od 27. retka. Zatim se tamo ističe da za grijeh „iz drskosti“ nema žrtve, nego se „ta duša“ mora „iskorijeniti iz svoga naroda“ (st. 30.31). Što za nas današnje kršćane znači griješenje „iz drskosti“? Znači li to da nam neki grijesi ne mogu biti oprošteni, primjerice, ako griješimo „svojevoljno“ (Heb 10,26) ili ako sagriješimo „protiv Svetoga Duha“ (Mt 12,31.32)? Ta pitanja mogla bi zadati mnogo muke Božjem djetetu.

Odgovor: Grijeh „iz drskosti“ nedvojbeno opisuje svjesno griješenje. Sasvim je točno i iznimno ozbiljno da u Starom zavjetu Bog za to nije predvidio nikakvu žrtvu, nego je odredio osudu. Pa ipak, u pogledu Božje djece iz razdoblja milosti Božja riječ ne čini tu razliku. Jedina razlika u tom pogledu je „grijeh koji je na smrt“ (1 Iv 5,16.17), a riječ je o grijehu koji u Božjim stegovnim postupanjima s Njegovom djecom ima za posljedicu tjelesnu smrt; kao što je, primjerice, bilo s Ananijom i Safirom (Dj 5). No to ne dotiče pitanje vječnog spasenja.

Bog ne polazi od toga da će Njegova djeca, otkupljena krvlju Njegova Sina, griješiti namjerno, to jest „svojevoljno“. Ona imaju božanski život, a taj život ne želi niti može griješiti (1 Iv 3,9). Premda ipak može izgledati da i mi Božja djeca griješimo svjesno i svojevoljno, to pak nije slučaj opisan u Hebrejima 10, nego je to zbog toga što u sebi još uvijek imamo staru narav, a ona hoće griješiti i uživa u tome. No ta grešna narav, u Božjoj riječi nazvana „grijeh“ ili „tijelo“, bila je osuđena u Kristovoj smrti; tako da nâs Bog više ne vidi „u tijelu“, nego „u Kristu“ ili „u Duhu“, što zapravo znači jedno te isto (Rim 8,1-9).

Kada pravi kršćanin griješi, to u Božjim očima – a tako bi trebalo biti i u očima vjernika – nije pravilo, nego izuzetak koji neizbježivo narušava zajedništvo s Njim i ponovno se može urediti jedino ako mu se prizna i pokaje za to. Budući da je Krist na križu umro za one koji su Njegovi, Božja djeca imaju vječni život načelno i trajno; baš kao i oproštenje svojih grijeha (1 Iv 5,13; Kol 1,14; Heb 10,14-18). Kad ne bi bilo tako, nitko od nas ne bi bio spašen. Krist, naime, ne može učiniti za nas više od onoga što je učinio. Ako to nije dovoljno, ništa neće biti dovoljno, jer On neće umrijeti još jedanput.

U Hebrejima 10,26 nije riječ o vjernoj Božjoj djeci, nego o ljudima koji ispovijedaju da su kršćani, to jest da su primili spoznaju „istine“. Ako takvi opet svjesno odbace kršćanstvo, kako bi umjesto toga prihvatili neku ljudsku religiju, to znači otpadništvo od kršćanske vjere. Na to se misli kad je u tom retku riječ o svojevoljnom griješenju. No takvo što nikada nije rečeno u pogledu istinske Božje djece.

Što se tiče „grijeha protiv Duha Svetoga“, nije ispravan već ni sâm taj izraz. Naravno da je svaki grijeh usmjeren protiv Svetoga Duha, jer je On jednako Bog kao što su to i Otac i Sin; no ti odjeljci u evanđeljima govore o huli na Duha Svetoga (Mt 12,31; Mk 3,29; Lk 12,10), a to je sasvim osobit grijeh koji je bilo moguće počiniti samo u Gospodinovo doba. Naime, ako se Njemu koji je Božjim Duhom izgonio zloduhe pripisalo da ih izgoni pomoću Belzebuba, vladara zlih duhova, time se izravno hulilo Božjega Duha, koji je bio savršeno djelatan u Gospodinu Isusu (Mt 12,24-28).

Pitanje 2: U Hebrejima 10,26 piše da nam, ako svojevoljno griješimo, ne preostaje više žrtva za grijehe, nego neko strašno iščekivanje suda. Kako bi trebalo shvatiti taj redak i kako ga uskladiti s 1. Ivanovom 2,1, gdje nam je Krist prikazan kao naš zagovornik u slučaju da sagriješimo? Prikazuje li nam 2. Petrova 2,20 isto što i Hebrejima 10,26?

Odgovor:

Deseti redak u 26. poglavlju Poslanice Hebrejima ne odnosi se na vjernu Božju djecu kad ona sagriješe, nego na one Židove koji su napustili židovstvo i ispovijedali da su prihvatili kršćanstvo, ali nisu bili uistinu nanovo rođeni. Kako bi izbjegli sramotu radi Kristovog imena, naumili su ponovno odbaciti kršćanstvo – i to ono kršćanstvo s vrijednošću jedanput zauvijek izvršenog Kristovog prinosa. U toj poslanici kršćanstvo se promatra s tog gledišta i prikazuje ga se nasuprot židovstvu.

Onaj tko je odbacio kršćanstvo, „griješio je svojevoljno“ jer je u kršćanstvu primio izvjesnu spoznaju istine, kao i saznanja o Kristovoj žrtvi i njezinim blagoslovljenim učincima. Ako je takav sve to opet odbacio i dragovoljno odabrao grijeh, za njega nije više bilo nikakve djelotvorne žrtve. Ako je odbacio Kristovu žrtvu, gdje je izvan kršćanstva mogao naći drugu žrtvu za grijeh? Prikloniti se židovstvu ili nekoj drugoj ljudskoj religiji radije negoli kršćanstvu, nakon što je čovjek „primio spoznaju istine“, znači otpadništvo – otpadništvo od kršćanske vjere. Svršetak takvih ljudi može biti samo sud (usporedi pogl. 6,1-8).

Ovaj redak, kao i onaj u 1. Petrovoj 2,20, nipošto ne govori o tome da bi vjernik mogao propasti. On pokazuje što one koji samo ispovijedaju vjeru, a nemaju život, očekuje ako odbace jedinu Kristovu žrtvu. Premda pisac ne govori o „nekima“, nego o „nama“ – ako (mi) svojevoljno griješimo nakon što smo (mi) …“ – to je zbog toga što ta poslanica promatra na zajedničkom tlu i vjerne kršćane i one koji samo ispovijedaju da vjeruju, to jest na tlu ispovijedanja kršćanske vjere. Onaj tko ispovijeda da vjeruje u Krista, pred Bogom je odgovoran ponašati se u skladu s tim ispovijedanjem. Onaj tko je uistinu vjernik, sposoban je ispuniti tu odgovornost, dok nevjernik to nije u stanju. Nitko, dakle, ne bi trebao pomisliti da se njega ne tiču takve riječi upozorenja. No na posljetku one pogađaju samo one koji nisu doživjeli novo rođenje.

Za razliku od Hebrejima 10, u 1. Ivanovoj 2,1 riječ je isključivo o istinskoj Božjoj djeci. Kad griješimo kao vjernici, imamo u Gospodinu Isusu zagovornika kod Oca, a On, Pravednik kod Oca, pomirbena je žrtva za naše grijehe. Čak ni naše sramno griješenje ne mijenja ništa u pogledu našeg odnosa s Ocem. Mi jesmo i ostajemo Njegova djeca – u tom slučaju neposlušna, ali ipak Njegova djeca. Zbog našega grijeha biva prekinuto naše uživanje u tome odnosu, ali ne i sâm odnos. Stoga je velika utjeha u činjenici da i u tako ozbiljnom slučaju svoga griješenja imamo zagovornika kod Oca – Zagovornika koji je već prije našeg pada djelatan za nas i koji u svojoj ljubavi poduzima sve da bi nas ponovno doveo u uživanje zajedništva.

Christian Briem

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s