Kristova ljubav

U Novom zavjetu triput nalazimo izraz „Kristova ljubav“. Promotrit ćemo najprije odjeljak u Rimljanima 8.

„Što ćemo, dakle, reći na to? Ako je Bog za nas, tko može protiv nas? … Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Ili tjeskoba? Ili progonstvo? Ili glad? Ili golotinja? Ili pogibao? Ili mač?“ (Rimljanima 8,31.35).

Poslanica Rimljanima prikazuje nam Božje Evanđelje o njegovom Sinu (1,1.3). To je Božja dobra vijest grešnicima koji su odlutali od Njega. Od prvog poglavlja do petog poglavlja, jedanaestog retka, vidimo kako je Bog riješio problem naših grijeha, grešnih misli, riječi i djela koja smo počinili. Od dvanaestog retka petog poglavlja do osmog poglavlja vidimo kako je Bog riješio problem grijeha kao zlog korijena koji je još uvijek u nama.

Kako li je pobjedonosan taj prizvuk kojim završava osmo poglavlje! Ako je Bog za nas, tko može protiv nas? Tko može optužiti one koje je Bog opravdao na temelju djela njegova Sina? Krist jest umro, ali je i uskrsnuo i sada je zdesna Bogu te tamo posreduje za nas (rd. 34). Zatim se postavlja pitanje što bi nas moglo rastaviti od Kristove ljubavi. Odgovor je, naravno, da nas ništa ne može rastaviti. Naši grijesi ne mogu nas rastaviti od Njegove ljubavi, jer je On umro zbog njih. Sadašnje okolnosti, kako god bile teške i iskušavajuće, ne mogu nas rastaviti od Njegove ljubavi. Naprotiv, baš kada u teškim okolnostima iskusimo Njegovu pomoć i potporu, još bolje upoznajemo Njegovu ljubav i skrb za nas.

Kakva god bila kušnja – gubitak posla, gubitak zdravlja, smrt voljene osobe, ili čak suočavanje s vlastitom smrću – ništa nas ne može rastaviti od Kristove ljubavi. „Budući da je ljubio svoje koji bijahu u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1).

Iz Rimljanima 8 možemo, dakle, naučiti da nas ništa ne može rastaviti od Kristove ljubavi. Sljedeći odjeljak u kojem se spominje izraz Kristova ljubav je u poslanici Efežanima.

„Da Krist po vjeri prebiva u vašim srcima, da … možete … spoznati ljubav Kristovu, koja nadilazi spoznaju“ (Efežanima 3,17.19).

Poslanica Efežanima predočuje nam Božju namjeru i Božji naum, ne samo u pogledu našeg spasenja, nego u pogledu Njegove vlastite slave i zadovoljenja Njegova vlastitog srca. U toj poslanici prikazano je kako smo uzeti s duhovnog groblja, „mrtvi u prijestupima i grijesima“, oživljeni, uskrišeni s Kristom i već posjednuti u Njemu u nebeskim prostorima, te sada još samo očekujemo da tamo budemo i posjednuti s Njim kada on dođe. Izraz „Kristova ljubav“ pojavljuje se u apostolovoj molitvi kojom završava prvi dio poslanice. Ta molitva pokazuje što je neophodno da bismo nauk te poslanice provodili u djelo.

Apostol najprije ističe da Krist mora po vjeri prebivati u našim srcima. Netko je rekao kako možemo biti sigurni da mi prebivamo u Kristovom srcu; no što prebiva u našim srcima? Čime smo zaokupljeni iz dana u dan? Srce je naše upravljačko središte, i ako Krist prebiva u njemu sve će biti pod Njegovim blagoslovljenim utjecajem i kontrolom.

Zatim apostol moli da možemo „spoznati ljubav Kristovu“. Riječ „spoznati“ na jeziku grčkog izvornika znači upoznati iskustveno. Tu nije riječ samo o umnoj spoznaji da nas Krist ljubi. Tu je riječ o spoznavanju te ljubavi iz dana u dan, iz sata u sat. Ta spoznaja dobiva se tako da upoznajemo Njega putem Njegove riječi, hodimo s Njim kroz sve uspone i padove u svom životu te doživljavamo Njegovu svakodnevnu skrb. Neka bismo svakog dana sve više i više spoznavali njegovu ljubav!

Treći odjeljak koji govori o Kristovoj ljubavi nalazi se u drugoj poslanici Korinćanima.

„Jer ljubav Kristova nas potiče; zato što sudimo ovo: ako je jedan umro za sve, tada su svi umrli; i za sve je umro da oni koji žive, više ne žive sebi, nego onomu koji je za njih umro i uskrsnuo“ (2. Korinćanima 5,14-15).

Tu možemo naučiti da Kristova ljubav treba imati praktičan učinak na naše živote. Kristova ljubav očitovala se u njegovoj smrti. On je bio voljan umrijeti za tebe i mene: „Sin Božji koji me ljubio i predao sebe samoga za mene“ (Gal 2,20). Ako je pak bilo neophodno da Sin Božji umre, tada shvaćamo ozbiljnu stvarnost stanja u kojemu smo bili svi mi: svi smo bili mrtvi u prijestupima i grijesima i mrtvi Bogu.

Dok promatramo tu ljubav, ona bi trebala imati praktičan učinak na nas. Ona bi nas trebala obuzeti ili ovladati nama da više ne živimo sebi, nego da „od sada“ živimo samo za Gospodina Isusa, koji je umro i sada živi za nas.

Kralj Manaše (2 Ljet 33) je primjer čovjeka koji je bio nadvladan Božjom ljubavlju te više nije živio sebi. Početak njegova života bio je obilježen idolopoklonstvom i svakom vrstom zla. Bio je odveden kao zarobljenik u Babilon i tamo je vapio Bogu. Čudesnom milošću Bog ga je uslišio i vratio u njegovo kraljevstvo u Judeju. Za Manašea je tada nastalo „od sada“. Uništio je sve idole, pokušao popraviti sve zlo koje je ranije bio počinio, popravio je Gospodinov žrtvenik i postao štovatelj. Neka bismo i mi „od sada“ živjeli samo za Gospodina!

(Prema „The Lord Is Near“)